Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32898
Linkovi
TagList
Blog
petak, travanj 3, 2015
Kao što sam bio najavio, 1. sam travnja trebao krenuti na svoje putovanje života, no uslijed određenih problema, polazak sam morao odgoditi za tri dana, tako da na put krećem 4. travnja. Namjeravao sam pratiti svoje putovanje u realnom vremenu na ovom blogu, no nažalost, politika Blogera.hr ne dopušta više upisivanje članaka s lokacija izvan Hrvatske. Stoga sam prisiljen za potrebe tog putovanja otvoriti blog Do kraja svijeta - čvrsto na zemlji i nadati se da će mi on biti čitavo vrijeme dostupan. Pratite moje doživljaje ondje, komentirajte, a ja ću se ovoj stranici vratiti vjerojatno po završetku tog putovanja.

Srdačan pozdrav svim čitateljima,

Krešo

psihoputologija @ 00:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 19, 2015
SRIJEDA, 27. KOLOVOZA

Tematske pjesme nema



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, nije da baš i mogu puno ovdje dobiti, prespavao jesam, umivam se u kupaonici, trpam ono malo stvari koje sam izvadio natrag u ruksak, a budući da su vlasnici nekamo otišli, pozdravljam se samo s njihovom kćeri, koja izgleda posve nezainteresirano, dapače, kao da joj čitava ta situacija malo ide i na živce. Očekivao sam da će mi bioritam biti poremećen zbog jet laga, ali začudo nema nikakvih problema, premda sam spavao nekih 6,5 sati. Neka, nadoknadit ću to u Zlarinu. Odlazim iz zgrade i primjećujem da je vani oblačno i tmurno vrijeme, kakvo je u Hrvatskoj bilo većinu toga ljeta. Jest da sam se nakon vruće i sparne Kube uželio malo normalnijih vremenskih uvjeta, ali nisam baš želio toliko drastičnu promjenu.

Za manje od 10 minuta sam na kolodvoru, kupujem autobusnu kartu za bus u 10 sati, izlazim na peron, nešto mi je čudno...i onda shvatim da sam kupio kartu za krivi bus. Treba mi onaj u 9 sati, ako želim stići na brod iz Vodica. Vraćam se na blagajnu, objašnjavam zabunu, srećom imaju mjesta i u ranijem busu, koji bi ubrzo trebao stići. Kupujem još neko pecivo za doručak, bus se ubrzo pojavljuje i krećem na posljednju dionicu svoga puta.

Put do Vodica protječe prilično nezanimljivo, a na autobusni kolodvor stižem po voznom redu, desetak minuta prije polaska broda. Taman imam vremena za prevaliti relativno dalek put između kolodvora i pristaništa, ukrcavam se na brod među skupinu nekih čeških turista. Gledam ih kako su oduševljeni nečim meni toliko svakodnevnim kao što su Vodice i akvatirij ispred njih, te pomišljam kako me tek putovanja poput ovoga na Kubu nauče cijeniti neke stvari koje uzimam zdravo za gotovo. No svejedno mi se čini da pretjeruju. Laughing

Šepurine, Prvić Luka, Zlarin. Prva osoba koju vidim na zlarinskoj rivi prilikom pristajanja broda (jer mi je majka zakasnila na doček) jest Dijana, Zlarinka koja se nakon niza godina života u Londonu gdje je radila kao turistički vodič, otišavši u penziju preselila na Kubu udavši se za Kubanca. Ima kuću u jednom malom mjestu između Trinidada i Playe Ancón. Eto, tako se krug simbolično zatvara...

Iako sam dosada dosta puta putovao sâm, Kuba je bila korak dalje. Prvi puta sam putovao preko Atlantika, prvi puta je putovanje trajalo čak 20 dana (boravak u Debrecenu ne računam kao putovanje) i prvi sam puta odjednom mijenjao više od jedne vremenske zone (put iz Teherana do Beograda ne računam, jer smo u međuvremenu sletjeli u Istanbulu). Bilo bi mi svakako draže da sam putovao s nekim, bilo bi zabavnije, ne bi me toliko salijetali jineteros i taksisti, možda bi došlo i do neke rasprave koja bi ovaj putopis učinila pikantnijim...svejedno, drago mi je da sam vidio Kubu dok su braća Castro još živi, jer se iskreno bojim da, kada jednom biologija učini svoje, pitanje je koliko će nasljednici znati sačuvati tekovine revolucije. Evo, i Maduro u Venezueli nakon Chávezove smrti muku muči s „demokratskom opozicijom“ (koju je očito više briga da oni ne budu siromašniji, nego da se čitavoj naciji u prosjeku smanji ekonomska nejednakost)...

Što sam očekivao od Kube, što sam dobio? Naravno da nisam očekivao socijalistički raj – to je uostalom nemoguće dokle god postoji partijska država. Vidio sam državu koja je barem deklarativno rekla „ne“ materijalizmu, državu u kojoj se u ekonomskoj orijentaciji javno dostupno zdravstvo i školstvo, besplatno za krajnje korisnike, cijene više od drangulija poput nogometne lopte ili autića na baterije. Jer, kad imaš prvo, mnogo je lakše stvoriti uvjete za drugo. Ali još nisam vidio nijednu državu u kojoj bi SVI njeni građani mogli kupiti nogometnu loptu (na Kubi SVI građani imaju besplatno zdravstvo i školstvo), čak i ako to znači da moraju plaćati zdravstvene usluge i obrazovanje.

Uostalom, s toliko novca koji leži u turističkoj industriji, na Kubi je teško ostati posve izvan tih tokova – jedino ako živite u industrijskom gradu poput Moe. Naravno, oni koji se nisu dobro pozicionirali, ili koji su jednostavno previše usmjereni na materijalna dobra, postaju prenaporni u svojim nastojanjima da od turista izvuku više novca nego što bi realno mogli (taksisti, jineteros), ali to je individualna patologija. Kolikogod vas ponekad takvi ljudi živcirali dok šećete Kubom, činjenica je da su ipak u manjini. Da nisu, Kubu bi već odavno zahvatila nova revolucija, državu od 11 milijuna nezadovoljnih ljudi ne može se držati u strahu samo s nekolicinom odanih – Batista je iza sebe imao i Amerikance, pa mu to nije pomoglo, dok bi revoluciju protiv Castra Amerikanci odmah prigrlili.

4 mjeseca nakon moga povratka s Kube SAD je najavio ukidanje embarga. S obzirom da američki potezi uvijek dolaze s figom u džepu, vjerojatno računaju kako će većom trgovinskom integracijom na mala vrata na Kubu pokušati uvesti i slobodno tržište i probati se opet dočepati kubanskih resursa. Hoće li biti mudrosti kod kubanskog vodstva da uzmu od Amerikanaca ono što im odgovara, a zauzvrat im daju samo ono što može Kubi koristiti, ostaje nam nadati se.

Kubanci su možda najsnalažljivija nacija na svijetu, jer su ih desetljeća života u ograničenim trgovačkim odnosima navikla na improvizacije i uzajamnu pomoć – kaže se da su dva najčešća glagola na Kubi consegüir „snaći se“ i resolver „riješiti“. Iz situacija koje bi drugima izgledale nerješive, Kubanci izlaze neokrznuti. Kada je 1991. započeo Specijalni period, Kubanci nisu očajavali ili izašli na ulice – naprotiv, prionuli su na posao, tražeći rješenja da prođu kroz ta teška vremena. Ta je solidarnost ono što najviše ohrabruje – štoviše, kubanski način života i rješavanja problema ono je kako bi i ostale države trebale rješavati svoje probleme. Jer kada jednog dana ključni resursi ove planete dođu svomu kraju, Kubanci će biti među najspremnijima za takav scenarij. Razmažene potrošačke nacije Zapada, navikle na hranu koja se baca, aute koji žderu ogromne količine nafte, farme na kojima se uzgaja hrana uz pomoć umjetnih gnojiva i steroida – doživjet će udarac mnogo teži od onoga koji je Kuba doživjela 1991. Kubanci nisu bili lijeni izvući konjske zaprege i nastaviti živjeti sporijim tempom – pokušajte zamisliti kakav kolaps bi se dogodio u New Yorku ili Londonu. Čak je i promjena prehrane devedesetih, kao posljedica toga što je meso bilo sve teže dostupno, pa su se preorijentirali na povrće (i čak počeli graditi gradske povrtnjake), u konačnici dala neke pozitivne rezultate – u populaciji je opao postotak novozabilježenih slučajeva bolesti krvožilnog sustava i dijabetesa. Kada idući puta čujete da je prosječna plaća liječnika na Kubi 25 dolara mjesečno, umjesto da prezrivo otpuhnete i pomislite kako je vama bolje, jer imate višu plaću (ali i živite u skupljoj zemlji) i mnogo više materijalnih dobara (od kojih za neke otplaćujete kredit), zapitajte se koliko ste zapravo ovisni o sustavu i koliko je to sve na staklenim nogama – jer ako dobijete otkaz, sve ono što imate vrijedit će vam tek kao roba koju možete prodati da biste preživjeli. Na Kubi ćete sigurno preživjeti – svakako uz manje materijalnih dobara, ali vjerojatno kvalitetnije nego u mnogim zapadnim zemljama, gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, tove se nezdravom hranom, ubijaju se na poslu i strahuju od otkaza. Uostalom, prosječni životni vijek na Kubi je tek mrvicu kraći od onoga u Danskoj.

Dakle, uza sve stvari koje su me ta dva i pol tjedna mučile na Kubi (vrućina, vlaga, naporni Kubanci), svejedno bih svakako preporučio posjetu toj lijepoj zemlji dok je još koliko-toliko neokrznuta. Naravno, preporučio bih da odete tijekom europske zime i u društvu – time ćete minimizirati neugodnosti koje sam ja imao. I svakako idite u vlastitom aranžmanu – paket aranžmani koji vas istovare u Varadero ili na neko drugo ljetovalište zapravo su bačen novac, jer to nije autentična Kuba.

A ja ću, kao što sam to već natuknuo, 1. travnja krenuti na svoje putovanje života – od Hrvatske do Novog Zelanda, isključivo kopnom i morem (dakle, ne koristeći zrakoplov). Računam da će mi za put trebati oko 10 mjeseci, cjeloviti putopis će, ako ga bude, uslijediti tek po povratku, no trudit ću se javljati s aktualnostima na FB stranici tog svog projekta, nazvanog „Do kraja svijeta – čvrsto na zemlji“, ali i na blogu - moram doduše provjeriti mogu li slati poruke na Bloger.hr iz inozemstva, u protivnome ću morati napraviti drugi blog koji je međunarodno dostupniji. Sponzori za put su dobrodošli, detaljne informacije se nalaze na Facebooku.

Za sam kraj, karta mog puta po Kubi:



psihoputologija @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 18, 2015
UTORAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se negdje malo prije nego što ćemo konačno doći nad europsko kopno. Ubrzo stiže i doručak, opet malo luksuzniji od onih koje dobivaju ostali. Letimo iznad sjeverne Francuske, Njemačke i polako poniremo prema frankfurtskom aerodromu. Prije nego što ćemo sletjeti, bilježim interijer Condorova Boeinga 767:



Nakon 18 dana opet sam na frankfurtskom aerodromu. Sjećam se onoga jutra kada sam ovamo doletio iz Zagreba, tuge zbog Kandúrove smrti, osjećaja odgovornosti za to što u tim teškim trenucima nisam bio uz Enu...opet mi se otvara ta rana.

Obavljam graničnu kontrolu, podižem prtljagu, odlazim na WC i potom se instaliram u predvorju kako bih na prvom wi-fiju nakon 18 dana mogao u miru pregledati novosti. Nakon nekih sat, sat i pol krećem obaviti check-in za Zagreb. No sa šaltera me šalju na elektronski check-in. Nije da je gužva, očito im se ne da raditi. Na elektronskom me check-inu traži sken nekog identifikacijskog dokumenta. Naravno, iako je osobna iskaznica službeni dokument za putovanje unutar EU, stroj ju ne prepoznaje, moram dati pasoš. Čitavo to mrdanje traje nekoliko minuta, mogao sam već obaviti obični check-in. Na kraju dobivam naputak da odem predati prtljagu na šalter s određenim brojem, da bih tamo vidio da je to šalter za predaju prtljage nestandardne veličine. Ja imam obični ruksak, s kojim nikad dosad nije bilo problema. Mladić na tom šalteru se čudi, kaže da ako je tako, da ga predam na redovnom šalteru za check-in. Napokon se uspijevam otarasiti ruksaka i dobivam malo veću slobodu kretanja, premda se već primiče vrijeme polaska. Odlazim još kupiti nešto za nabrzinu pojesti, neko pecivo, bocu jabukovog vina i nešto slatko, a onda se polako pripremam za polazak na graničnu kontrolu. U tom času me iznenađuje ovaj prizor:



Čitava vojska stjuardesa, očito nisu samo za jedan let. Sudeći po relativno konzervativnim uniformama, riječ je o Air Chini.

Na granici praznim džepove i skidam sve metalno sa sebe. Dok vraćam stvari natrag u džepove, jedan me od službenika pita „Bili ste na Kubi, ha?“ Pitam ga kako zna, on kaže „Vidio sam kovanice konvertibilnih pesosa. Ja sam inače Kubanac.“ Razmjenjujemo još nekoliko kurtoaznih riječi, pita me kako mi je bilo, trudim se biti diplomatski nastrojen.

Zrakoplov Croatia Airlinesa je naravno parkiran podalje od zgrade, tako da do njega idemo autobusom. Po prvi puta nakon 18 dana čujem hrvatski u autobusu koji me vozi do aviona.

Stjuardese me prepoznaju – nikad ne bih rekao da uz svoj dnevni raspored imaju vremena za gledanje kvizova. Zrakoplov je poluprazan, u međuvremenu se i nad Frankfurtom počelo oblačiti nebo, bilo je poluvedro kad smo sletjeli.

Unutrašnjost našeg Airbusa A-320:



Let protječe mirno, ovaj puta dobivam samo sendvič i čašu soka, te smo relativno brzo, za manje od sat i pol iznad Zagreba. Zanimljivo, dolazimo sa sjeveroistoka i slijećemo u smjeru 23. Nikad dosad nisam slijetao u Zagreb s te strane, a nisam ni znao da je moguće.

Nakon frankfurtskog, zagrebački aerodrom izgleda smiješno, ali ipak je u boljem stanju od havanskog. Rutinski prolazim graničnu kontrolu s osobnom, pa odlazim podići prtljagu, vidim Anu koja mi maše s druge strane stakla. Pokretna traka ubrzo počinje rigati prtljagu, no moja je negdje pri kraju. Uvijek su mi stresni ti trenuci dok prtljaga ne izroni iz otvora, jer se sjećam Damira u Istanbulu. Konačno se pojavljuje karakteristični plavi ruksak, uprćujem ga na leđa, te se konačno pojavljujem u predvorju gdje mi se pridružuje Ana. Zagrljaj, pozdravi, lagano izviđanje kada počinje check-in za večernji let za Zadar i na kojem šalteru – predvorje je zakrčeno turistima koji lete za Istanbul i za Tel Aviv. Srećom, šalter za Zadar je slobodan, tako da rješavam check-in i ponovno predajem prtljagu, a potom sjedamo u kafić na preskupu aerodromsku kavu. Što se tiče doživljaja s Kube, Ana ih već uglavnom sve znade, budući da smo se redovito čuli porukama (čak sam malo u toj svojoj usamljenosti pretjerao sa slanjem poruka raznim ljudima – na kraju sam za taj mjesec dobio račun od 900 kn za mobitel), tako da razgovaramo o nekim drugim temama, planovima za jesen...tek sam se vratio, a već idem dalje. Doduše, na samo 5 dana, odlazim se još malo ispuhati na Zlarin, kako bih još imao malo pravog, odmornog ljeta.

Upućujem se opet prema odlaznom terminalu i tada mi sine da bi ovdje moglo biti gužvovito – naime, polazi let za Tel Aviv, a znamo da Izraelci uvijek zahtijevaju ekstra mjere sigurnosti, tako da bi to moglo potrajati. Pozdravljam se s Anom, sličan prizor kao i prije 18 dana, samo što ovaj put ona žuri na autobus za grad pa odlazi prije nego što sam ja prošao kontrolu. Ovaj put nema ni granice, pa sve to ide brže. Naravno, letim Dashom, tako da je svaki sljedeći avion tijekom dana bio manji od prethodnog. Let je za Zadar i Pulu i solidno je popunjen. Na mojem mjestu sjedi neki tip koji se tamo očito premjestio da bi bio pored svoga sina, koji ima rezervaciju za sjedište do mojega. No kako je i sjedište pored njegovog rezerviranog prazno, obojica sjedaju onamo. Tako na kraju imam oba sjedala za sebe.

Kao što smo sletjeli na 23, sada i polijećemo na 23, te potom letimo ponad Karlovca i Like, prešavši Velebit i počinjemo se spuštati prema Ravnim kotarima. Ovaj puta na letu dobivam samo čašu vode, kroz prozor ne vidim bogznašto jer se već odavno smračilo, tako da jedino mogu zabilježiti unutrašnjost Dasha:



Slijećemo u Zadar, gdje avion ima 20-ak minuta bavljenja. Dio putnika nastavlja za Pulu, ja pak izlazim i po treći put toga dana čekam prtljagu. Postoji organizirani prijevoz do grada, dok stavljam prtljagu u autobusni prtljažnik vozač me prepoznaje i to, zanimljivo, po glasu. Dosta ljudi mi je reklo da su me prepoznali po glasu, što mi je iskreno čudno, budući da je ipak riječ o televizijskoj emisiji.

15-ak minuta vožnje do autobusnog kolodvora, potom uprćujem ruksak na leđa i krećem prema svom smještaju. Prolazim pored taksista, pomalo je nestvaran osjećaj da možete proći uz njih, a da vas nijedan ne zazove. Eh kako mi je to falilo...

Još sam prije polaska na Kubu rezervirao smještaj u jednom hostelu u ulici Nikole Šubića Zrinjskog, nedaleko kolodvora. Dolazim na rečenu adresu, hostel je u prizemlju. Kucam i ulazim, ali tamo se nalazi samo jedan od gostiju. Pitam ga gdje je recepcija, upućuje me na prvi kat, gdje je privatni stan obitelji koja drži hostel. Vrata mi otvara gospođa, koja se odmah ispričava zbog neugodnosti. Naime, u čemu je stvar. Moja rezervacija je važeća. Istovremeno, jedna od gošća koja je trebala danas otići produžila je boravak, a računalni sustav Holstelworlda je pokazao da ima slobodnih mjesta. No nema. Zapravo je to slobodno mjesto bilo ovo moje. Oni se ispričavaju i kažu da nema problema, ima jedna soba u njihovom stanu koja doduše nije baš namještena, a nije ni posve izolirana, budući da nema vrata, pa ako mi to ne smeta, mogu spavati ondje. Očito nemam izbora, teško da bih u ovo doba našao nešto bolje i jeftinije. U međuvremenu se pojavio i njezin suprug, koji također objašnjava čitavu situaciju. Vidi se da im je neugodno, nisu oni krivi, pa im stoga ne želim dodatno otežavati situaciju.

Raspakiravam se i odlazim se istuširati, naravno u kupaonici njihovog stana. Razmišljam o kontrastu ovog smještaja (OK, ovo je silom prilika, no sumnjam da bi dolje u službenom hostelu bilo mnogo bolje) i smještajâ koje sam imao na Kubi – a Hrvatska slovi za razvijenu turističku zemlju, dok se Kuba smatra zemljom neimaštine. Ali, očito je kod nas turist nužno zlo, mi imamo alternativu, Kubanci ju nemaju, tamo je turistički novac jedina prilika za doći do čvrste valute i zato su turisti tamo bogovi.

Osvježen i očišćen upućujem se na đir do grada, ali već je poprilično kasno i gotovo ništa ne radi. Uzimam neku uličnu pizzu na Kalelargi, još nešto za popiti, ali za sladoled je već prekasno, zatvaraju slastičarnice. Sjedam stoga na obalu pored Sveučilišta, gledam preko Ugljan i pomišljam kako je Mediteran ipak poseban. Svugdje pođi, doma dođi. Pa onda opet nekamo pođi. Treba putovati svijetom, jer tada imaš pokriće i za hvaliti ili kritizirati svoje domaće.

Prohladno je i nema vlage. Nisam na to navikao. Kada me izludila tropska klima, čeznuo sam za Mediteranom, a sada sam ovdje i klima je više škotska. Ha, ništa, idem odspavati u onoj poluprivatnoj sobi, ujutro ću se krenuti dokopati Zlarina i dovršiti konačno ovaj putopis...

psihoputologija @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.