Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » sij 2013
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog - siječanj 2013
petak, siječanj 18, 2013
Datum je bio 11. travnja, Mađari su glasali na prvom krugu parlamentarnih izbora, Debrecen je slavio dan grada, a ja sam se zaputio u Kecskemét.

Uobičajena trasa - prvo do Cegléda, potom presjedanje na segedinski IC i silazak u Kecskemétu. Kecskemét zovu "gradom vrtom" i doista je takav, s mnogo zelenila. Ima malo preko 110 000 stanovnika, što znači da je 8. najveći grad u Mađarskoj, i glavni je grad najveće mađarske županije Bács-Kiskun. U biti, posjetivši Kecskemét, konačno mogu reći da sam bio u svih 10 najvećih mađarskih gradova, redom: Budimpešti, Debrecenu, Miskolcu, Szegedu, Pečuhu, Győru, Nyíregyházi, Kecskemétu, Székesfehérváru i Szombathelyu.
Kecskemét leži točno na pola puta između Budimpešte i Szegeda, te otprilike na pola puta između Dunava i Tise. Budući da je ležao na važnom trgovačkom putu, već je zarana postao važno trgovište, a to je potvrđeno u jednom spisu kralja Ljudevita I. iz 1368.
U doba turske vlasti grad je uživao relativnu slobodu, plaćajući danak budimskom paši, te je služio kao utočište svima iz okolnih sela, budući da je bio okružen palisadama. Od 18. stoljeća razvija se u važan stočarski centar, potom u 19. stoljeću i vinogradarski, nakon što su vinogradi u brdskim dijelovima Mađarske stradali od filoksere. No, sve do kraja 19. stoljeća Kecskemét je zapravo ostao veliko selo, bez urbanih elemenata. Tek potkraj 19. stoljeća započinje njegov urbani razvoj, što objašnjava zašto je centar grada prepun secesijskih zdanja. Nova kriza uslijedila je sredinom 20. stoljeća, prvo zbog ekonomske krize, a kasnije i zbog Drugog svjetskog rata. Pravi značaj Kecskemét je ostvario tek nakon 1950., kada je postao sjedište novostvorene županije, koju su činili dijelovi nekadašnje županije Bács-Bodrog (čije je sjedište bio Sombor) i Pest-Pilis-Solt-Kiskun (tada najveće mađarske županije, koja je podijeljena na dva dijela). Grad je postao sjedište prehrambene industrije, metalne industrije, industrije namještaja... 1989. je postao grad s pravima županije. Danas postoje planovi da se u Kecskemétu otvori pogon Mercedesa koji bi zapošljavao oko 2500 ljudi.

Kecskemét inače zovu "hírös város", tj. "znameniti grad", kako kaže pjesma koju je napisao negdašnji kečkemetski đak, poznati mađarski revolucionarni pjesnik Sándor Petőfi. U Kecskemétu je inače rođen i Zoltán Kodály, etnomuzikolog i utemeljitelj vlastite metode glazbene pedagogije.

Ja sam se prvo prošetao do centra, koji čini nekoliko međusobno povezanih trgova, i uslikao prvo zdanje sinagoge:



Jedna od najpoznatijih secesijskih zgrada u Kecskemétu je Cifrapalota, Urešena palača, izgrađena 1903. kao stambena zgrada, a danas se u njoj nalazi pinakoteka:





Kao mali kontrast, na istom se trgu nalazi i ovo:



Crkva Uznesenja Kristova:



Pogled na jedan od trgova:



Franjevačka crkva na Kossuthovu trgu:



Kossuthov kip na njegovom trgu i Gradska vijećnica, još jedno secesijsko remek-djelo:



Vijećnica je izgrađena između 1893. i 1897., povodom 1000-godišnjice zauzeća domovine, kako Mađari zovu svoj dolazak u Panonsku nizinu. Arhitekt je bio Ödön Lechner, pionir mađarske secesije, možda najpoznatiji po izgradnji zgrade Muzeja primijenjene umjetnosti u Budimpešti. Nakon što je Kecskemét 1911. pogodio potres, Lechner je vodio i obnovu vijećnice.

Napravit ću još mali krug po centru, a nešto ću i pojesti. Još malo socrealizma:



U Kecskemétu se inače nalazi i Muzej igračaka, no toga ga dana nisam imao vremena posjetiti, jer sam planirao još nešto obaviti. Nakon ručka uputio sam se na autobusni kolodvor, usput još jednom slikavši vijećnicu:



Ukrcao sam se u autobus koji će me odvesti u Soltvadkert. Prije nego vam kažem zašto sam išao tamo, evo još jedne slike Kecskeméta iz autobusa - to je Kalvinistička gimnazija (i djelić Cifrapalote):



Soltvadkert je gradić od nekih 7000 stanovnika, udaljen 45-ak kilometara jugozapadno od Kecskeméta. Grad je zapravo poprilično dosadan, ali je čuven po svojoj slastičarnici Szent Korona, te meni nije bio problem zaputiti se još 45 kilometara busom samo da vidim u čemu je caka.
I mogu reći da su im kolači i sladoled doista odlični, preporučujem svakomu tko bude prolazio tim dijelom Alfölda. A ja ću već naći priliku da se vratim. Laughing Ispred slastičarne je sve puno autiju, koji očito dolaze i izdaleka.

Slastičarnu nisam slikao, ali sam slikao floru u telefonskoj govornici:



Cesta Kecskemét-Soltvadkert vodi većim dijelom uz trasu zatvorene uskotračne pruge Kecskemét-Kiskunmajsa. Njena se daljnja sudbina ne zna, postoji mogućnost da se dio pruge zadrži za turistički promet.
Opalio sam nekoliko slika iz busa na povratku iz Soltvadkerta:





Po povratku u Kecskemét odmah mi je stigao vlak za Cegléd. U Ceglédu sam imao taman toliko vremena da kupim IC rezervaciju na blagajni, prije no dođe moj IC za Debrecen. No žena mi je odbila prodati istu, jer da neću stići na vlak, koji je već na peronu. Uzaludno sam joj pokazivao da nije, da ne trkelja nego da mi izda rezervaciju, nije htjela. Na kraju sam popizdio i otišao na IC bez nadoplate, gotov da iskeširam i tih 1000 forinti. No, kako kontrola nije dolazila do Szolnoka, u Szolnoku sam se skinuo s vlaka i pričekao brzi 10 minuta kasnije.

I naposljetku, karta:



psihoputologija @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 14, 2013
Ta je zima bila prilično hladna, s dosta snijega. Počelo je već sredinom listopada, s hladnim alföldskim vjetrom, a posljednji je snijeg pao 13. ožujka. No i proljeće je bilo kišovito, s intenzivnim poplavama krajem svibnja.

Pogled na ulice moga kvarta 3. siječnja:





Pogled kroz prozor moje kupaonice, 29. siječnja:

 

Pogled sa zvonika Velike crkve, 20. ožujka. Piac utca:



I Kossuth tér, s hrpom kovanica:



Hmmmm... Undecided :



Šetnja gradom 10. travnja. Crkva na Árpád téru (kalvinistička - vidi se po kokotu na vrhu):



Grkokatolička crkva na Attila téru:



Autobusni kolodvor. Čak i Benkovac ima bolji kolodvor od ovoga. Očito je da je u Mađarskoj izraženija kultura putovanja vlakom:





Noviji dijelovi grada - beskonačne panelke:



psihoputologija @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 13, 2013
Nagytemplom i kiosci božićnog sajma:



Na drugu stranu - Piac utca (Tržna ulica), glavna debrecenska ulica, i s desne strane poznati debrecenski hotel Aranybika (Zlatni bik):



Fontana se blešči:



Čestitka Debrecenu:



Još jednom Nagytemplom:



I, na povratku kući, na mojoj tramvajskoj stanici slikam osvijetljenu zgradu debrecenskog hrama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (iliti, skraćeno - mormona):



Mormonski misionari inače moraju provesti oko dvije godine u nekoj zemlji i redovito jako brzo nauče jezik.
Negdje toga proljeća, dvije su me mormonke (jedna iz Amerike, druga iz Njemačke) pokušale obrlatiti. Ispričao sam se poslom. Međutim, fascinantno je bilo da su njih dvije došle u Debrecen nakon mene, a već su prilično tečno vladale mađarskim. Očito su vrlo posvećeni.

psihoputologija @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 10, 2013
6. prosinca sam išao s Dánielom, mađarskim forumašem s foruma Željeznice.net na lillafüredsku željeznicu. No kako sam zakasnio na jutarnji IC za Miskolc, imao sam još 2 sata u međuvremenu. To sam iskoristio za laganu šetnju uokolo željezničkog kolodvora, pa do remize.

Jedna od prvih vizura koje dočekaju turista koji dođe u Debrecen jest ovaj monstrum:



U kombinaciji s toplanom koja je s druge strane kolodvora, prvi dojam koji netko može dobiti o Debrecenu je "mili Bože, kud sam zašo".

Prošetao sam se do obližnje tramvajske i trolejbusne remize, pa potom kroz uličice iza nje. Pokušao sam uslikati i obližnju Dvoranu kraljevstva Jehovinih svjedoka, no bio je u tijeku neki obred, a moglo bi izgledati kao provokacija, pa sam se udaljio.

Pogled na teretni dio debrecenskog kolodvora, s hrpom vagona za žito (iza se vide dimnjaci toplane):



Nakon kruga oko remize, vraćam se na kolodvor:

 

Hotel Debrecen, jedan od onih hotela koji su odmah uz kolodvor, pa su u svojoj povijesti privlačili kojekakvu sumnjivu klijentelu, uglavnom ukrajinske "biznismene". A onda je propao i danas zjapi prazan:



Pogled niz Piac utcu (mi bismo rekli Tržnu), glavnu gradsku ulicu koja vodi prema centru:



U pokrajnjoj ulici je i ovo:



Debrecenski vrtić zaklade "Željeznica za djecu".
Eto, vidite kako se u kulturnoj državi od malih nogu ljude uči kulturi putovanja željeznicom. A djeca imaju neku prirodnu urođenu ljubav prema željeznici, nešto primordijalno u nama nas tjera da ju volimo. No u državama poput Hrvatske potrude se tu ljubav ubiti čim prije.

Putem sam naletio i na muzejski tramvaj:



I onda sam napokon uspio uloviti sljedeći IC. Bio je to Páva IC (Paun), kada mi je već pobjegao raniji Holló (Gavran).

Pogled na kolodvor iznutra - u glavnoj prijemnoj hali nalaze se dva socrealistička murala koji prikazuju život mađarskog sela:





Pogled prema Nyíregyházi:



I tako sam se ukrcao. Od Debrecena ima oko pola sata vožnje do Nyíregyháze, a potom vlak skreće prema zapadu i vozi kroz poplavno područje Tise. Prije nego što prođe samu Tisu, prolazi nekoliko mrtvih rukavaca, koji su ostali od prije regulacije, koja je provedena sredinom 19. stoljeća:



I onda prava Tisa:



Na drugu stranu slika je ispala loše, no ovdje u Tisu utječe Bodrog, koji dolazi iz Slovačke:



A onda dolazimo u kolodvor Tokaj. Tokaj je gradić čija slava daleko nadmašuje njegovu veličinu. Naime, eponim je čitave vinorodne regije, koja daje možda i najčuvenije mađarsko vino - "vino kraljeva i kralja vina", kako mu tepaju.
Tokajska vinorodna regija obuhvaća najjužnije izdanke Zemplenskog gorja. Posebna kombinacija vulkanskog tla i prapora, kao i specifična mikroklima uzrokovana slijevom dviju rijeka, doprinijele su razvitku posebnih slatkih vrsta grožđa po kojima je Tokaj čuven u svijetu. Službeno, samo šest sorti grožđa smatraju se pravim tokajskim sortama. Furmint, hárslevelű (lipolisni), žuti muškat, zéta, kövérszőlő (debelo grožđe) i kabar. Furmint čini oko 60% proizvodnje, a hárslevelű još 30%. Furmint je osobita sorta koja razvija tzv. drugu kožicu, kojom se štiti od napadaja plijesni, te tako može ostati dosta dugo na trsju. To omogućuje vrlo kasne berbe (u prosincu ili čak siječnju), što rezultira izuzetno slatkim vinima.
Načelno, tokajska se vina dijele u četiri glavna tipa. Prvi su suha vina, koja se dobivaju od ranojesenjih berbi. Nakon što se obavi prva berba, dio grožđa ostaje na trsju, te se na njih s vremenom počinje hvatati plemenita plijesan Botrytis cinerea. Kada se dio tog pljesnivog grožđa pomiješa sa zdravim grožđem, vino koje tako nastaje zove se szamorodni. Ovisno o količini pljesnivog grožđa raste i njegova slatkoća. Treći i najpoznatiji tip je aszú (sasušeni). On se radi tako da se bere isključivo pljesnivo grožđe, i to pojedinačne bobice, koje se potom prešaju u posebnu masu, tzv. tijesto. Ta se smjesa potom prelijeva moštom od ranije berbe, te se ostavlja da stoji dan-dva. Nakon toga, vino se lijeva u bačve, gdje se fermentacija nastavlja, kojiput i po više godina. Aszú se označava po broju puttonya, tj. brenti, iliti količine grožđanog tijesta koje se stavlja kao podloga za vino. Postoje 3, 4, 5 i 6 puttonyski aszú. 6 puttonyski je bakrenocrveni nektar vrlo slatka okusa, što znači da ga se može piti prvenstveno kao desertno vino.
Aszú inače zauzima svega oko 1% ukupne proizvodnje tokajskog vinogorja.
Posljednja vrsta je tzv. esencija, tj. samotok u pravom smislu riječi. To je sok koji prirodno curi iz bobica od kojih se inače radi aszú. Obično ga se dodaje aszúu, no moguće ga je ostaviti i da sâm fermentira (što traje minimalno 4 godine). Rezultat se tehnički ne može nazvati vinom, jer je zbog visoke količine šećera postotak alkohola samo oko 2-3%. Usto je po okusu sličniji sirupu nego vinu.
Osim ovih tipova postoje još neki rjeđi, no ovi su tipovi glavni.

Nakon Trianonskog sporazuma, mali dio Tokajskog vinogorja pripao je Čehoslovačkoj, a spor oko prava na ime trajao je sve do 2007., kada je i slovačkim vinarima dopušteno koristiti pridjev Tokajský/Tokajská/Tokajské uz imena vina koja se uzgajaju na njihovom dijelu Tokajskog vinogorja.
Slava tokajca je inače tolika da se spominje čak i u mađarskoj himni (Tokaj szőlővesszein/Nektárt csepegtettél = na trsju Tokaja/učinio si da kaplje nektar)

Nasuprot tokajskom kolodvoru nalazi se na obronku pejzažni spomenik tokajskim vinarima:



Pogled na tokajske podrume:



Podrumi su ukopani u brdo i iznutra se nastavljaju labirinti tunela. Jednom smo prilikom, na Ljetnom sveučilištu, posjetili jedan podrum. Čak smo imali i večeru organiziranu unutra.
Inače, u gradu Tokaju šezdesetih je godina bilo 185 podruma.

I tako sam se ja dokoturao i do Miskolca. Dániel me čekao na kolodvoru, pa smo se odmah uputili prema našem odredištu u zapadnom predgrađu Miskolca.
Miskolc je treći najveći grad u Mađarskoj (izgleda da je potpuno izgubio borbu s Debrecenom, u kojoj je još devedesetih držao korak). Radi se o industrijskom gradu, čija je ekonomija nekoć ovisila o golemoj čeličani.
Današnji Miskolc zapravo čine dva međusobno srasla grada, Miskolc, koji se nalazi u ravnici uz rijeku Sajó, i Diósgyőr, koji se stisnuo uz padine Bükka nekoliko kilometara zapadnije. Upravo zbog toga Miskolc je izduljeni grad, a glavna tramvajska linija, broj 1, povezuje kolodvor i Diósgyőr.
Miskolc je glavni grad županije Borsod-Abaúj-Zemplén, druge najveće mađarske županije. Izvorno se županija zvala Borsod, a onda je došao Trianon...znate priču, uostalom. Gradom dominira brdo Avas. Prvi se puta spominje 1210., a status trgovišta dobiva 1365. Turci su ga spalili 1544., a od njihove je vlasti oslobođen 1687. Tada počinje streloviti razvoj i rivalitet sa susjednim Košicama. Za vrijeme prvog mađarskog rata za nezavisnost, pod vodstvom Ferenca Rákóczyja, Miskolc je bio središte otpora, što je rezultiralo njegovim spaljivanjem od strane carske vojske. Nakon toga uslijedila je i epidemija kolere. No grad se brzo oporavio i već nakon 1720. započinje novi uzlet. Grad će još dvaput pogoditi kolera - 1873. i za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Nakon što je Mađarska izgubila Košice, Miskolc je postao jedini veći grad u sjevernoj Mađarskoj, što je u 30-im i 40-im godinama uzrokovalo veliki porast stanovništva. Počev od Drugog svjetskog rata, Miskolc je bio, i još jest, glavni mađarski centar teške industrije. Danas, međutim, nakon krize teške industrije potkraj 20. stoljeća, Miskolc sve više razvija i svoju kulturnu scenu. U njemu se održava Međunarodni operni festival, zovu ga i Gradom crkava...
Nažalost, mi toga dana nismo imali prilike obići grad, a niti ja se nisam u preostalih 6 mjeseci boravka u Debrecenu uspio opet dočepati Miskolca, tako da ćete nažalost biti uskraćeni za slike grada. Možda nekom drugom prilikom.

Mi smo se pak odvezli našim tramvajem sve do Diósgyőra. Tu se nalazi i jedna ravna dionica pruge, na kojoj se održavaju natjecanja mađarskih vozača tramvaja.

I dolazimo na početak Lillafüredske željeznice:



Lillafüredska željeznica počela se graditi nakon Prvog svjetskog rata, radi izvlačenja trupaca. Svečano je puštena u promet 20. prosinca 1921. Osim drva, prevozilo se i kamen i ugljen. 1923. krenuo je i putnički promet, koji se intenzivirao nakon izgradnje lillafüredskog hotela Palota 1930. Nekoć je željeznica obuhvaćala poprilično razgranatu mrežu pruga obroncima Bükka, no s vremenom su se gotovo sve pokrajnje linije zatvorile. 1994. obustavljen je teretni promet i danas pruga uglavnom služi u turističke svrhe.
Nažalost, poplave u proljeće 2010. prouzročile su popriličnu štetu na željeznici, te je pruga bila zatvorena do listopada te godine.

U doba našeg posjeta, međutim, pruga je itekako radila. Zaputili smo se u zgradu kupiti karte. Razgovor je tekao otprilike ovako:

-Molim vas dvije karte.
-Na koje ime?
-Kako mislite na koje ime?
-Na koje ime imate rezervaciju?
-Rezervaciju? Pa zar treba?
-Danas je Sveti Nikola...

I doista, taj su dan vozili posebni izletnički vlakovi za djecu. Taman kad smo već mislili da smo popušili, tip na blagajni je rekao da nam može dati karte, ali samo za stajanje. Usto, karte su, naravno, bile skuplje, jer se radi o izletničkom vlaku, a ne o redovnome. Dániel je ionako bio naknap s lovom, a još se pojavila i ta dodatna investicija. Ipak, naposljetku smo nabavili karte i čekali vlak.
A on se ubrzo zatim i pojavio:



Iz vlaka je izašla prethodna tura djece, a okružila ga je nova skupina. Na čelu su dvije lokomotive:



Obje vuku vlak do pred Lillafüred, gdje se na malom ukrižju jedna prebacuje na kraj vlaka, da bi ga mogla odvući natrag, budući da triangl u Lillafüredu iz nekog razloga ne funkcionira.

Krećemo. Pruga se penje uz brdo, no kako je jesen, pejzaž je tmuran, a šuma mrtva:



Vlak je bio pun djece, koju su uveseljavali krampusi:



Moram priznati da sam se osjećao pomalo blesavo. U toj hrpi dječurlije koja se vozi vlakom na izlet, dva odrasla muškarca koja su došla, jedan iz Debrecena, drugi iz Budimpešte, provozati se dječjim vlakom, ali ne radi programa u vlaku i oko njega, već radi samog vlaka i željeznice.

Stižemo u Lillafüred. Pruga se nastavlja dalje prema Garadni:



Kada sam razmišljao o Lillafüredu, zamišljao sam mađarsku verziju Bleda. No radi se zapravo o seocetu usred brdâ, koje ima 480 stanovnika. Lillafüred je osnovan 1890-ih, kada je grof András Bethlén na ovom mjestu odlučio osnovati odmaralište. Ime je dobio po njegovoj nećakinji, Lilli Vay. U biti se radi o spoju dolina dvaju planinskih potoka, Szinve i Garadne. Otprilike kao da vas iskrcaju na Vili Rebar ili tako nekom mjestu. Lijepo je to, ali nema ničega za raditi, osim da okinete par fotografije i eventualno se odete šetati po šumi.
Čim smo izašli, uslijedio je neki zabavni program za klince. Ja sam se dao u potragu za nekom hranom, no sve je bilo zatvoreno, čak i štandovi s lángosima.

Međutim, tu je bilo i par životinja s kojima su se djeca mogla zabaviti, npr. ova racka:



Hotel Palota jedna je od najpoznatijih vizura Lillafüreda (iako te vizure nisu osobito brojne):





Hotel je građen između 1927. i 1930., u neorenesansnom stilu, a smješten je u parku punom botaničkih rariteta.

Pogled ispred hotela prema kanjonu Szinve:



I ostatku mjesta:



Vodopad:



A ovdje je i pjesma Oda, koju je povodom prvog lillafüredskog susreta pisaca 1933. spjevao pjesnik Attila József:



Gledam grivu brdâ -
Svjetlošću tvog čela
Blješti svaki list
Na cesti nitko, nitko
Vidim kako ti vjetar
Leprša suknjom
I pod krhkim krošnjama
Vidim kako ti kosa poskakuje unaprijed
Kako ti drhte meke dojke i
- kao što otječe potok Szinva -
evo, opet vidim kako izbija
na okruglom bijelom kamenju,
na tvojim zubima, vilinski smijeh.


S druge strane ceste završava Hámori-tó, Livničko jezero, umjetno jezero nastalo pregradnjom Szinve i Garadne radi snabdijevanja vodom obližnjih ljevaonica:



Jezero je dugo oko kilometar i pol, a ljeti se na njemu može voziti i čamcima. Kupanje se ne preporuča, prvo zato što je hladno, a drugo zato što je nepredvidljive dubine.

Kompozicija vlaka u lillafüredskom kolodvoru:



Nakon skoro sat vremena vrzmanja po ničemu, došlo je i vrijeme polaska. Ovaj put je već zašlo sunce, pa smo se vraćali po mraku. Stoga je put bio dosadan. Budući da smo žurili na vlak, nismo se ni zadržavali po gradu. Stoga još samo slika Tiszai pályaudvara, glavnog miškolčkog kolodvora:



Zgradu je 1901. izgradio - a tko drugi nego Ferenc Pfaff.

Vlakovi nam kreću gotovo istovremeno. Kupujem rezervaciju za Tulipán IC, no mjesta nema. Hm, izgleda da nam vlakovi ipak ne kreću istovremeno. Na sreću, ima jedan putnički ubrzo za Nyíregyházu, pa ću tamo naći nešto do Debrecena. A tamo bih mogao odraditi i jelo.
Pozdravljam se s Dánielom, odlazim na svoj putnički i nakon nekih sat vremena vožnje stižem u Nyíregyházu. Odlazim do kineskog restorančića, nešto nabrzinu čalabrcnem, jer vidim da mi za pola sata ide putnički vlak za Püspökladány. Dolazim natrag na kolodvor, vlak je već tamo. Nedjelja je navečer, to je vlak koji služi prvenstveno za lokalni promet (iako povezuje dva velika grada na svojoj ruti), ali unatoč tomu vlak ima čak 5 vagona. Eto, tako se slažu vlakovi u normalnim zemljama. Iako bi nekomu to možda bilo razbacivanje.
Stižem u Debrecen kako treba, po voznom redu, nije da je izlet baš bio uspješan, ali ipak, vidjeli smo tu čuvenu Lillafüredsku željeznicu.

Karta:



psihoputologija @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 8, 2013
Za vikend 27-30. studenog išao sam u Beograd. Datum je bio odabran jer je to ipak Dan Republike, pa sam malo odlučio provoditi bratstvo i jedinstvo i naći se s nekim frendovima. S obzirom na centraliziranost Mađarske, to je značilo da ću se prvo tri sata truckati do Budimpešte, a onda noćnim vlakom do Beograda. Tamo bih stigao u subotu ujutro, noć na nedjelju prespavao u hostelu i u nedjelju navečer se vratio vlakom, opet deset sati od Beograda do Debrecena.

Ovaj put sam odlučio da je dosta štednje i da mi tih 500 forinti nadoplate za IC i nije toliko puno. Várda IC (Záhony-Budimpešta) doveo me za samo dva i pol sata na Nyugati. Potom sam se prošetao do Keletija. Kako sam imao dosta vremena, smucao sam se uokolo. Keleti su konačno obnovili, pa je tako sjeverni ulaz, prema blagajnama zasjao novim sjajem:







Onda sam ušao u svoj vlak, koji povezuje Beč i Beograd preko Budimpešte. Već sam u Debrecenu htio kupiti kartu za spavaća kola, no bio im je pao sistem. Potom sam oprobao sreću u Budimpešti, ali ispalo je da oni više ne mogu prodati jer je vlak već krenuo iz Beča i neka se dogovorim s kondukterom. Kad sam se napokon obreo u vlaku, prošetao sam se do spavaćih kola, bilo je mjesta i u njima i u kušetu - ali moglo se platiti samo u eurima. Ja sam imao samo forinte, koje oni nisu prihvaćali. Zanimljivo, osoblje spavaćih kola (vlasništvo austrijskih željeznica) bilo je dvoje Poljaka. Napokon su rekli da bih mogao platiti i u dinarima, no dinara sam imao premalo. Ništa, morat ću spavati u konvencionalnom vagonu. Srećom, našao sam jedan kupe u kojem je bila neka Mađarica i jedan tip koji je išao do Subotice, ali nisam mogao zaspati do Kelebije (znate moj bioritam).
Onda granica, pa ulazak u Suboticu. Ovdje vlak čeka na početku perona dok se ne obavi granična kontrola, tek onda uđe u kolodvor i obavi izmjenu putnika. Malo me bilo frka oko granične kontrole, jer mi točno nasuprot stranice s imenom u putovnici stoji žig "Republika e Kosovës - Hani Elezit", pa sam se bojao da će se naći neki prerevni granični službenik, no nasreću, žig je dovoljno slabašan da ne upada u oči.
Potom se u Subotici ukrcao neki mlađi tip kojemu se pričalo. Zapodjenuli smo razgovor i u tih sat i pol, koliko je vlaku trebalo da dođe do Vrbasa gdje je sišao, ispretresli čitavu ekonomsku i političku situaciju naših dviju država. Kada je izašao, kiša je propisno lijevala. Nadao sam se samo da neću imati peh s vremenom.

Uspio sam odspavati nešto sitno od Vrbasa do Beograda, a potom stigao oko pola 7 u Beograd. Uputio sam se napraviti krug gradom, dok se ne otvori kavana ? u koju sam namjeravao otići na pošteni doručak. U prolazu slikam najnevjerojatnije vozilo s diplomatskim tablicama ikad:



(obratite pažnju na lokot na vratima)

Neki tip je isto tako slikao Fiću. Potom smo krenuli dalje, i on me pita "Šta je ono bio neki diplomatski?", a ja mu kažem "Jeste li vidjeli katanac na vratima?" Frajer se okrene i odjuri brže bolje natrag i to slikati. Laughing 

Terazije ujutro:



Dok sam čekao da otvore, prošetao sam se i do Saborne crkve. Upravo je u tijeku bila liturgija. Nikad nisam bio na pravoslavnom bogoslužju, tako da sam ostao. Prva stvar koja odmah upadne u oči, a to se vidi već i prilikom posjeta crkvi i izvan doba bogoslužja, jest da svi stoje. Nema klupa. Zato mi to izgleda kao da su svi onako usput svratili u crkvu, s nogu. Svećenik je, osim za propovijed, uglavnom okrenut u istome pravcu u kojem i vjernici (dakle, leđima pastvi - ta je praksa bila i kod katolika mislim sve do Drugog vatikanskog koncila). Isto je tako u pravoslavnom bogoslužju češća upotreba tamjana - kod katolika se tamjanom kadi obično samo na važnije događaje. I naposljetku sam dočekao i euharistiju, koja je također drugačija - ovdje se dijele komadi kruha, a ne hostija, i moguće je uzeti više od jednoga. Nisam se pričestio, iako mi je jedan vjernik u prolazu rekao neka uzmem, fino je. Ne znam kako bi reagirao da sam mu rekao da sam rođen kao katolik, a sada se više ne smatram niti kršćaninom. Laughing Ali imam osjećaj da bi malo pojačali kađenje tamjanom. Cool
Naravno, za potpuniji uzorak morao bih proboraviti na više liturgija, a osim toga, nemaju sve pravoslavne crkve jednak obred.

Po dolasku u hostel doznao sam da je taj dan derbi između Zvezde i Partizana. E, pa i ja baš upiknem dan visoke tenzije... Uglavnom, grad je bio pun policije, no ja sam se ipak normalno šetuckao uokolo, nitko me ništa nije pitao. Obišao sam neka već poznata mjesta, a onda zavirio i u Crkvu sv. Marka. Tu se nalaze mošti cara Dušana:



Neobičan je osjećaj stajati pred time i znati da je tip koji je smješten unutra živio prije 650 godina i držao u svojoj vlasti velik dio Balkana.
Dušanovo je tijelo ovamo preseljeno 1927. iz manastira sv. Arhanđela u Prizrenu.

Pokraj toga nalazi se maketa crkve sv. Marka:



Radi se zapravo o košnici (naravno, nikad nije bila u upotrebi), a tip koju je radio posvetio joj je nekih 15 godina. Zanimljivo je da je maketa građena dulje od crkve (crkva se počela graditi 1931. i građena je do 1940.).

Nasuprot Dušanu grob je Hranislava Đorića, tj. patrijarha Germana:



German je bio zanimljiva figura. Već je njegov izbor bio čudan (izabran je u dobi od 59 godina, što je vrlo mlado za poglavara), a navodno je pritom svoje prste upleo i Aleksandar Ranković. To je Germanu priskrbilo nadimak "crveni patrijarh". Dio SPC-a u Americi nije želio prihvatiti takvoga patrijarha, pa su istupili iz SPC-a, te se vratili tek za vrijeme Germanova nasljednika Pavla. Druga shizma s kojom se German suočio bila je uspostava Makedonske pravoslavne crkve (što SPC smatra diktatom federalnih organa, a MPC obnovom autonomije nakon 200 godina). Naime, Ohridska arhiepiskopija prije se nalazila pod izravnom upravom vaseljenskog patrijarha u Carigradu, i tek je naknadno pripojena SPC-u.
German je bio i prvi patrijarh SPC-a koji je posjetio Jasenovac, naglašavajući da treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. Ipak, Germanu mnogi najviše zamjeraju njegove simpatije za Slobodana Miloševića tijekom njegova uspona na čelo Srbije, posebice za vrijeme zloglasnog govora na Gazimestanu. German je tada već bio 90-godišnjak, poprilično senilan, koji vjerojatno nije ni bio svjestan svih implikacija koje takav govor donosi.

Ručao sam u Srpskoj kafani, koja je prethodno ljeto bila zatvorena, a potom se još malo prošetao gradom, iako je već počinjala kiša. Evo malo beogradske svakodnevice - grafiti desničarske skupine Obraz i njihovo mišljenje o beogradskom Gay Prideu:



Večer sam proveo u društvu tih poznanika s kojima sam se išao naći.

Drugoga dana nisam puno slikao. Ujutro sam se zaputio prema Zemunu, samo usput slikajući zgradu Vukove zaklade:



Po povratku iz Zemuna, ručao sam na Skadarliji, još malo lunjao uokolo, potom otišao na kolodvor. Ovaj sam puta kupio kartu za spavaća kola, ali nije mi se baš isplatila - vlak kreće u pola 10 i u Budimpešti je u pola 6 ujutro, s tim da točno na pola puta dođe granična kontrola. No ipak, doći u ranojutarnju Budimpeštu bilo je zanimljivo. Pa opet dva i pol sata do Debrecena, Holló Intercityjem.
Otprilike trećinu izleta proveo sam putujući dotamo i otamo, ali to mi je u Debrecenu već bilo uobičajeno.

Karta:



psihoputologija @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.