Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » sij 2015
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog - siječanj 2015
utorak, siječanj 27, 2015
Kašanski bazar je relativno jednostavan – ima jednu glavnu ulicu i nekoliko manjih odvojaka, a nije ni pretjerano bučan i gužvovit. Mjenjačnica bi trebala biti s desne strane u glavnoj ulici, ali ju ne vidimo. Prolazimo dalje i u jednom času dolazimo do kupole karavansaraja Han Amin al-Dovleh Timče, s velikom kupolom iznad male čajane u predvorju:





Nastavljamo još malo dalje i konačno pitamo nekoga za mjenjačnicu. Šalju nas do jedne obližnje zlatarnice gdje se može promijeniti i novac. Mijenjam nekih 50 dolara, to bi mi trebalo biti dovoljno do kraja. Nakon nabavljenog novca, upućujemo se prema izlazu. Damir usput još kupuje neke poklone, parfeme s ružinom vodicom za curu, potom krećemo prema hotelu. Letica produžuje dalje u neko svoje lutanje, Nikola i ja ćemo se također još malo prošetati, Damir i Mate ostaju u hotelu. Damiru je Kašan bezveze i tvrdi da nismo trebali ni stati u njemu, izgleda mu kao bezveznija kopija Jazda, vrt Fin mu se uopće ne sviđa...standardno gunđanje. Nikola i ja odlazimo do obližnje slastičarnice koja se nalazi na uglu glavnog trga (Kamal al-Molk), te kupujemo nekoliko kolača. Taktika slična onoj „bir tane“ iz Turske, samo što ovaj puta govorimo samo „jek“ („1“). Negdje pri završetku te naše kupovine ugledamo Leticu ispred slastičarnice, pa se onda svi zajedno odlazimo prošetati još do onih frapea od ranije, zakratko sjedamo u parkić na sredini trga Kamal al-Molk i potom krećemo prema hotelu, gdje ćemo nešto večerati. Ja usput još kupujem pivu, naravno. Laughing

Letica je, dok je bio sâm, otišao do obližnje kuće Abbasian, jedne od tradicionalnih kašanskih bogataških kuća:



Kuću je krajem 18. st. sagradio bogati kašanski trgovac staklom, tako da se u dekoraciji obilato koristilo staklo, posebice vitraji. Ukupno se kuća sastoji od 6 zgrada na više razina, ispresijecanih dvorištima razne veličine. Danas se unutra nalazi muzej i čajana. Nekoliko slika unutrašnjosti:







I opet dvorište:











Staklenim ukrasima ukrašen strop:





U povratku je još jednom prošao pored džamije Agha Bozorg:





Restoran u hotelu koji nudi večeru ima prilično mršav izbor. I ono što imaju na jelovniku zapravo nemaju. Damir se spustio iz sobe da večera s nama, ali je nažalost odabrao upravo ono čega nemaju, što ga je samo dodatno uvjerilo da je Kašan bio loš izbor i da uopće nismo trebali dolaziti ovamo. Uvrijeđeno odbija naručiti bilo što drugo, potom se povlači u sobu. Mi završavamo s večerom (uzeli smo neki gulaš), te potom još neko vrijeme čilamo na divanima u dvorištu:



Čekam da se svi izredaju u kupaonici i potom i ja odlazim na počinak, zadnji.

psihoputologija @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 26, 2015
SUBOTA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro za vrijeme doručka provjeravam mejl. Djevojka od prošle večeri, za koju sam u tom času doznao da se zove Mina Mohseni, obavještava me da je golubinji toranj otvoren od pola 9 i da joj javim kada bismo se mogli naći. Ja se dogovaram s dečkima, ja sam za 9, Letica bi kasnije, tako da stigne još nešto svoje obaviti, ne možemo se dogovoriti, tako da na kraju odlučujemo otići samo Nikola i ja, Letica će svojim putem, a Mate i Damir nisu zainteresirani. Moramo se vratiti u hotel do 1 sat i pokupiti stvari iz sobe. Javljam Mini da se možemo naći na mjestu koje je ona predložila (ispred vijećnice na trgu Darvazeh Dovlat, malo niže niz aveniju Čahar Bagh Abbasi) u 9, ona potvrđuje, te mi potom polako dovršavamo doručak i razilazimo se. Nikola i ja krećemo prema ugovorenom mjestu, te dolazimo malo ranije od Mine. Nakon možda minutu-dvije, evo i nje, te potom zajedno krećemo prema stajalištu autobusa preko puta palače Čehel Sotun. Ulazimo u autobus, te se Mina, suprotno našem očekivanju, također smješta u prednji dio autobusa, iako je stražnji dio službeno rezerviran za žene. Kasnije ćemo vidjeti da se ovdje gotovo nitko toga ne pridržava (za razliku od Tabriza i Teherana), tako da ta štanga posred autobusa zapravo samo smeta.

Vozimo se na jug, putem kojim smo mi jučer išli, preko rijeke, pa potom cestom u produžetku, sve dok napokon ne dolazimo do jednog lijevkastog trga na čijoj se sredini nalazi golubinji toranj.

Golubinji tornjevi služili su za prikupljanje guana, tj. ptičjeg izmeta, kojim se gnojila plodna zemlja uokolo Esfahana. Računa se da ih je bilo skoro 3000, od čega ih je danas ostalo, u različitom stanju sačuvanosti, njih sedamstotinjak. Svaki toranj bio je u stanju udomiti 14 000 golubova. Danas su većinom prazni. Mina kaže da u ovom koji ćemo posjetiti još ima golubova, premda malo, i ispada da ih današnji vlasnik tornja drži više iz hobija nego iz stvarne potrebe za gnojivom (nakon izuma umjetnih gnojiva to više nije potrebno).

Toranj je iznutra dosta mračan i ima neugodan miris, tipičan za životinjske nastambe. U zidu se nalaze uske niše u kojima golubovi žive, jedu, spavaju i, naravno, obavljaju ono radi čega ovaj toranj i postoji. Pogled uvis, prema krovu tornja:



Jedan od stanovnika:



Niše:





Mislim si kako je ovo vjerojatno bio naporan posao čistiti, pogotovo kada je toranj bio pun golubova koji su još lijetali uokolo.

Uspio sam čak uloviti i jednog na slici:



A i Nikola:



Uspinjemo se na više katove. Odozgo tekstura zidova izgleda kao neka zaštitna spužva koja ih oblaže:



Šarolikost niša:



Na vrhu tornja nalazi se otvorena terasa:



Pogled uokolo na grad:





U daljini se vidi kupola Šahove džamije:



Silazimo s tornja, pozdravljamo se s ljubaznim čovjekom koji se danas brine o tornju, te prije no što krenemo nazad, okidam još jednu fotografiju tornja izvana:



(ove lampice su tu možda od Novruza?)

Iz malo veće daljine:



Krećemo prema autobusnoj stanici. Malo razgovaramo s Minom o Iranu, o tome kako Iranci vole biti percipirani – Europljani ih doživljavaju kao istočnjake, kao nekoga tko je bliže Indiji nego Europi. S druge strane, u samom Iranu postoji podjela – postoje prozapadno orijentirani Iranci, koji se doživljavaju gotovo Europljanima, a postoje i konzervativni Iranci, koji su opet ponosni na svoje perzijske korijene i ne žele da ih doživljavaju ni kao Arape ni kao južne Azijate.

Autobus nas vraća do palače Čehel Sotun. Kažem Mini kako bih trebao nabaviti kanu za svoju majku, ali kako nemam baš puno vremena za lunjanje bazarom i raspitivanje, pa bih ju zamolio da mi pomogne u sporazumijevanju. Prihvaća, te se tako upućujemo prema trgu Naghš-e Džahan, na čijoj se sjevernoj strani nalazi bazar. Kanu pronalazimo gotovo odmah, kod nekog trgovca začinima, a kada je Nikola vidio šafran, odlučuje se i on nabaviti jedno pakiranje toga izuzetno skupog začina, čije 90-93% svjetske proizvodnje dolazi iz Irana, uglavnom iz provincije Horasan, na istoku zemlje, uz afganistansku granicu. Ipak je ovdje jeftiniji nego u Hrvatskoj...

Bojim se da nažalost više nemamo vremena za obilazak Šahove džamije, tako da krećemo lagano natrag prema trgu Darvazeh Dovlat, gdje smo se jutros našli. Prije rastanka pitam još Minu znade li ima li negdje u blizini kafinet, trebam pod hitno na Facebook zbog jedne poruke. Upućuje me na zgradu odmah uz trg, gdje je kafinet na katu. Pozdravljamo se i na kraju dolazi do čudne situacije u kojoj ne znam trebam li joj pružiti ruku (ipak smo u Iranu, gdje nije normalno da muškarci pružaju ruku ženama, pa ne znam koliko je navikla i koliko bi moje iniciranje takve geste bilo neprimjereno). Na kraju ona sama pruža ruku meni i Nikoli, tako da se ipak pozdravljamo na konvencionalan način. Odlazimo u kafinet u kojem trebam nekih tri puta zvati osoblje da mi osposobi program za zaobilaženje vladine cenzure, za vrijeme čega Nikola uglavnom sjedi kraj mene, premda ga pokušavam uposliti kao tekliča, jer mi se ne da svaki puta ići do recepcije. Kada se konačno uspijem spojiti, Nikola kaže da će se on požuriti do hotela i ostavlja me samog. Ja u dvadesetak minuta obavljam što sam imao i negdje u 10 do 1 krećem prema hotelu, stigavši taman u 1. Nabrzinu pospremam stvari i teška se srca opraštam od sobe (sve je bilo sjajno, jedino što nije radilo bila je kartica za otvaranje brave, tako da su nam dali konvencionalni ključ, i to samo jedan, što znači da smo si morali kucati), te se spuštam u predvorje, gdje ćemo pričekati vrijeme kada trebamo poći na kolodvor. Još prethodni dan smo zamolili žensku na recepciji da nazove na kolodvor i rezervira nam karte za popodnevni bus do Kašana. Sada samo treba pričekati 14 sati, kada ćemo polako krenuti prema kolodvoru...

Da vidimo što je Letica radio jutros. On se prvo uputio prema Šahovoj džamiji, te je ovaj puta konačno uspio ući u nju. Pogled na sjeverni ajvan iznutra:



Šahova džamija (službeno, nakon Revolucije, Imamova džamija) građena je od 1611. do 1629. Šah Abbas želio je doživjeti završetak izgradnje svoga remek-djela, pa je stalno požurivao arhitekte i tražio da se neke stvari rade i brže od onoga što su građevinski uvjeti dopuštali (Bandićev stil). Iako je džamija dovršena taman u godini njegove smrti (ali nekoliko mjeseci nakon nje), brzina izgradnje je imala cijenu – već 1662. bio joj je potreban temeljit popravak, budući da se temelji nisu bili dovoljno slegli. Ujedno, zahtjev za brzom izgradnjom rezultirao je izumom prefabriciranih mozaičkih pločica, nazvanih haft rangi („sedmobojne“), koje su otada postale standardom – prije toga se svaka pločica ručno oslikavala.

Trijem:



Južni ajvan, kroz koji se ulazi u glavno svetište:



Ulazi u glavno svetište. Detalj:



I pogled prema 36,3 metara visokoj kupoli:





Čini se da unutra trenutno traju neki radovi:









Još detalja:



Postranični dio glavnog svetišta:





Pogled na kupolu i minarete iz postraničnog vrta:



Budući da je još jutro, tek se postavljaju tepisi, koji se preko noći miču:



S istočne i zapadne strane dvorišta nalazi se po jedno manje svetište, sa svojim vlastitim kupolama. Prilično loša slika istočnoga svetišta iznutra:



I pogled preko dvorišta prema glavnom svetištu:



Pogled prema ulaznom prolazu:



Stropni ornamenti:



Ovo je pogled koji vidi onaj tko ulazi u džamiju:



Sjeverni ajvan iz daljine:



I blizine:



Zapadno svetište:



Dovozitelji tepiha:



Inače, osim svetišta, sa svake se strane glavnoga svetišta nalazi i po jedna medresa, a sa zapadne se strane nalazi i zimska džamija.

Još jedan detalj južnog ajvana, s kaligrafijom:



Napokon izlazi iz džamije natrag na trg:



Epizoda:



Palača Ali Ghapu:



Vrata Ghejsarije, glavni ulaz u Veliki bazar:



Freske koje prikazuju Abbasov rat protiv Uzbeka:



Pogled unazad na trg:



Zatim je krenuo kroz bazar prema Masdžed-e Džameh, odlučan da ovaj puta uđe. Usput je prošao pored ove građevine (vjerojatno džamije), koju ni uz najbolju volju nisam uspio locirati:







A ovo je džamija Džarči:



Nakon nekih pola sata hoda od trga Naghš-e Džahan, evo ga kod Masdžed-e Džameh. Prvo maketa džamijskog kompleksa:



A potom ulazi u dvorište koje je sada još pustije nego sinoć, kada smo mi bili ovdje. Južni ajvan:







Sjeverni i zapadni ajvan:



I samo zapadni:



U unutrašnjosti molitvene dvorane zidovi su danas uglavnom goli, slično Plavoj džamiji u Tabrizu:





Pogled iz južnog ajvana na sjeverni:



Zapadni ajvan iznutra:



Ukrašeni mihrab u sobi sultana Oldžeitua (mongolskog kana iz 14. st. koji je prešao na islam):





Pored  su ove stepenice koje bi valjda trebale biti mimber:



Pored toga je vrlo mračna molitvena prostorija:





Još jedan pogled na Uldžeituovu sobu:



Unutrašnjost sjevernog ajvana:





Južni i istočni ajvan:



Južni i zapadni:



Samo južni:



Dvorište bez tepiha izgleda pusto i hladno:



Unutrašnjost sjeverne molitvene dvorane:







Sjeverna, manja kupola iznutra:



I ispod nje:



Čitava džamija vrvi stupovima:



Prozor:



I južni ajvan kroz jedan otvor istog:



Zapadni ajvan:



Opet južni:



Središnja česma za abdest, koja je inspirirana Kabom u Meki:



Još jednom južni ajvan:



Zapadni (s dinamičnim dvojcem):



I ovo bi trebao biti mihrab:



Tu je konačno završio s Masžded-e Džameh i krenuo natrag. Na nekoj zgradi usput slikao je fravahar:



A potom je došao do džamije Hakim, izvorno izgrađene prije 1000 godina, premda je od tada preostao samo portal, ostatak je noviji:









I taj čuveni portal:





Ovo bi trebao biti pokrajnji ulaz u džamiju Hakim:





I ponovno se vratio do vrata Ghejsarije gdje je još malo slikao freske:





Unutrašnjost bazara:



A onda je krenuo prema palači Čehel Sotun:



Palača Čehel Sotun („četrdeset stupova“) jedini je ostatak velikog područja kraljevskog dvora koje se protezalo od trga Naghš-e Džahan do bulevara Čahar Bagh Abbasi. Zapravo je riječ o paviljonu za odmor i prijeme, koji je izgrađen 1647., ali je izgorio, tako da je 1706. izgrađen u današnjem obliku. Ispred se nalazi veliki trijem s drvenim stupovima u stilu ahemenidskih građevina. Stupova ima 20, a kako se ispred palače nalazi bazen, njihov refleks u vodi daje ukupnu brojku od 40 koja se nalazi u imenu palače.

Iz malo bližega:



Hajdemo se i fizički približiti:



Pogled unatrag s trijema:



Detalj trijema:



Ulaz:



Pogled postrance:



I s ulaza unazad:



Zidovi glavne dvorane prekriveni su freskama koje prikazuju slavne bitke i druge događaje iz povijesti Safavida, a dvije freske su i iz doba Ghadžara. U doba invazije Afganaca u 18. st. freske su bile prebojane, budući da su to smatrali razmetanjem raskoši. No freske su svejedno preživjele. Prepuštam vas uživanju u njima:













Strop dvorane:



Trijem sa strane:



Paviljon sa strane:





Stražnja strana:





Dio stražnje strane:



Uzduž zgrade:



Freske s vanjske strane:



I par usputnih slika iz okolnog vrta, koji je također uvršten na listu perzijskih vrtova pod zaštitom UNESCO-a:









Paviljon s druge strane:



I ovaj stup je vjerojatno inspiriran umjetnošću ahemenidskog doba:



U zgradi koja kompleks palače Čehel Sotun dijeli od ulice Ostandari nalazi se prirodoslovni muzej, ispred kojega su ove prilično naivno izrađene skulpture dinosaura:





Nakon toga se vratio u hotel i pridružio se nama ostalima i sada svi čekamo polazak na kolodvor. Naravno, Damir na kraju nije otišao po onaj dres, ne znam uopće gdje je bio cijelo jutro, vjerojatno u sobi. Mate je pak jutros otišao do mosta Hadžu.

Nikola i ja izlazimo još malo prošetati ulicom u kojoj je hotel, do kraja bloka, pa drugom stranom nazad. Nikola usput kupuje gaz, lokalnu slasticu koja se radi od neke posebne smolaste tvari koju se nalazi u biljci tamarisu, zatim bjelanjaka, ružine vodice i pistacija ili badema. To je jedan od tipičnih esfahanskih specijaliteta i suvenira. I Damir je kupio kutiju toga za poklon. Nikola otvara svoju kutiju i daje mi da kušam, ali nisam nešto oduševljen – vrlo je ljepljivo i sporo se topi u ustima.

Vraćamo se do ostalih, konačno se približilo vrijeme polaska. Krećemo iz hotela, zaustavljamo taksi i vozimo se na kolodvor. Podižemo karte i čekamo naš bus na peronu. Busevi koji idu za Kašan zapravo su busevi za Teheran, Kašan je premalen da bi bio završna destinacija buseva.

Napokon se pojavljuje naš autobus, ukrcavamo se i krećemo dalje na sjever.

Autoput od Esfahana prema Kašanu vodi pored Natanza, grada pored kojeg se nalazi najveće iransko postrojenje za obogaćivanje urana, s preko 5000 centrifuga. U vodiču lijepo piše kako je najstrože zabranjeno slikati postrojenje, čak i iz busa. Bojali smo se da Letici ne padne na pamet neka glupost...

Skrećemo s glavnog autoputa na neku pokrajnju cestu i vozimo se bliže brdima, cestom koja će proći pored postrojenja. Letica slika krajolik:









A ja nekako pretpostavljam da ovo ipak nije postrojenje:



Nakon nekih dva i pol sata vožnje, stižemo u Kašan. Poučeni dobrim iskustvom u Esfahanu, odlučili smo ne škrtariti i nagraditi se poštenim smještajem, te smo se odlučili za najskuplju opciju koju nam je Lonely Planet nudio – kuću Manušehri, gdje peterokrevetna soba košta 250 dolara, dakle 50 dolara po osobi. Ionako smo pri kraju puta, pa neka malo i uživamo. Uglavnom smo se svi složili s time osim Nikole, kojemu je bilo blesavo plaćati toliko za smještaj. Tražimo taksista da nas vozi tamo, ali nemaju mjesta. Ipak ćemo morati u neki jeftiniji. Molimo recepcionera da za nas nazove u dva druga hotela koja imamo u vodiču, Han-e Ehsan i kuću Noghli. Za to vrijeme Letica slika unutrašnje dvorište kuće Manušehri:





U Han-e Ehsanu se nitko ne javlja, ali u kući Noghli kažu da imaju mjesta. Krećemo pješice dotamo, Kašan je dovoljno malen. Po arhitekturi podsjeća na manju i uspavaniju verziju Jazda.

Podsjetnik na nedavne predsjedničke izbore – Ruhanijev plakat:



Budući da Han-e Ehsan ima bolje kritike u vodiču, a i usput nam je prije nego što stignemo do Noghlija, predlažem dečkima da usput navratimo tamo, možda se netko pojavio na recepciji, a možda imaju i mjesta. Ostali se slažu, osim Damira, kojem smeta ta iznenadna promjena plana. Dva hotela su u biti gotovo jedan nasuprot drugom u odnosu na glavnu ulicu, u pokrajnjim ulicama koje se od nje odvajaju. Skrećemo prema Han-e Ehsanu, koji je sa sjeveroistočne strane, ulazimo na recepciju i nalazimo tamo jednog tipa, koji nam kaže da imaju slobodnu sobu. Odlično, onda ne moramo ni ići u Noghli. A i cijena je prihvatljivija – mislim nekih dvadesetak dolara.

Soba je smještena na prvom katu, s pogledom na unutrašnje dvorište, a u biti se sastoji od dvije sobe, u jednoj su tri kreveta, u drugoj je bračni krevet. Na njega će Damir i Letica. Laughing Imamo i kupaonicu u sobi, što u Noghliju navodno ne bi bio slučaj.

Pogled na dvorište:



Dok se mi osvježavamo, Letica odlazi javiti u Noghli da smo ipak našli drugi smještaj. Usput slika džamiju Agha Bozorg, koja se nalazi u uličici sa suprotne strane glavne ulice (Fazel-e Naraghi):



I iz bližega:



Kašan ima oko 250 000 stanovnika i glavni je grad regije Kašan u provinciji Esfahan. Grad datira još iz elamskog perioda (u predgrađu, na lokalitetu Sialk, nalazi se zigurat iz oko 7000. g. pr. Kr.), a prema legendi upravo su se iz Kašana na put do Betlehema zaputila tri mudraca koji su se došli pokloniti Isusu. Druga legenda kaže da je Abu Musa al-Ašari, vojnik i Muhamedov sudrug, u 7. st. osvojio grad tako što su njegovi vojnici preko zidina grada bacali tisuće škorpiona iz okolne pustinje, čime su natjerali prestravljene Kašance na predaju. Moderni Kašan započinje svoj razvoj oko tvrđave koju je u 11. st. dao izgraditi seldžučki sultan Malik Šah I. (ako ne griješim, ime bi mu se prevelo kao Kralj Kralj Laughing ). U doba Safavida Kašan je bio popularno mjesto za odmor vladara, koji su posebice voljeli boraviti u vrtu Fin, koji se nalazi zapadno od grada i koji ćemo posjetiti danas predvečer. Šah Abbas I. je toliko volio Kašan da je čak ovdje i pokopan. Nažalost, 1778. čitav grad je teško stradao u potresu u kojem je poginulo 8000 ljudi. Unatoč tomu, u Kašanu nalazimo nekoliko lijepih kuća bogatih obitelji izgrađenih u 18. i 19. st.

Između 12. i 14. st. Kašan je bio glavni centar proizvodnje keramike i grnčarije u Perziji. Danas je pak poznat po proizvodnji tepiha, svile, tekstila i ružine vodice.

Natkrivena uličica iza džamije:



U susjedstvu se nalazi i Hadžeh Tadž ad-Din, grob Ghotbsa Kašanija, poznatog mistika iz doba Ghadžara:











Izvana:



Vraća se do džamije Agha Bozorg. Džamija je sagrađena krajem 18. st., a sagradio ju je arhitekt Ustad Ali Marjam, koji je sagradio i još neke važne građevine po Kašanu. Džamija više nije u aktivnoj upotrebi, no u njenom sklopu se nalazi i medresa koja jest. Ima dva dvorišta, koja su ukopana u odnosu na ostatak džamije:





Na drugu stranu:





Iznutra:





Kupola iz stražnjeg dvorišta:



Spušteni dio stražnjeg dvorišta služi kao igralište za odbojku:



Još malo kupole:



Pogled prema prednjem dvorištu:



Još jedan pogled iz prednjeg dvorišta:



I iz žablje perspektive:



Ovo bi pretpostavljam trebala biti čitaonica medrese:



Pogled s ulaza:



Zajedno s portalom:



Vraća se do nas u hotel. Mi smo se osvježili i spremni smo za pokret prema već spomenutom vrtu Fin. On se nalazi na zapadnom rubu grada, nekih 5 km udaljen od centra, na blagoj uzvisini. Stoga ćemo uzeti taksi dotamo.

Vožnja traje možda desetak minuta i ubrzo se zatičemo ispred ulaza u ograđeni vrt. Cijena ulaznice je standardna – 150 000 riala, oko 30 kn. Nikola kaže „Bolje ti je da bude dobro za ovu cijenu“ (kao da je riječ o basnoslovnom bogatstvu). Ulazimo u vrt – i on stvarno izgleda dobro i ugodno. Ali Nikola nije zadovoljan. Ne znam što on točno očekuje od vrta i kako bi morao izgledati vrt za koji bi on bez žaljenja dao 30 kn, ali po meni ovo sasvim vrijedi tih novaca. Uostalom, pogledajte i sami:





Ograđen je kao citadela:



Još vizura vrta:



Vrt Fin (Bagh-e Fin), izgrađen 1590., nastariji je postojeći vrt u Iranu (ako ne računamo onaj iz Pasargada). Iako se vjeruje da je na tom mjestu već i ranije postojao vrt, ovaj oblik dobio je u doba šaha Abbasa I. Proširivan je u doba Abbasa II. i Fat'ha Ali Šaha Ghadžara, ali je onda zapušten i propadao je sve dok 1935. nije proglašen nacionalnom baštinom Irana. Danas je na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Površina vrta je 2,3 hektara, s oko 500 godina starim stablima čempresa i mlađim stablima naranči, a voda dolazi iz prirodnog izvora.

U sredini vrta je zgrada s bazenom:



Izvana:



A u nastavku se nalazi paviljon za razonodu iz doba Ghadžara:



Pogled prema sjeverozapadu:



Stražnja strana kuće s bazenom:





Ispred paviljona za razonodu:



Još jedan paviljon, u jugozapadnom uglu:







S južne strane vrta nalazi se hamam u kojem je ubijen Mirza Taghi Han, poznatiji kao Amir Kabir, premijer Perzije pod vlašću Nasira od-Dina Šaha, 1848-1851.:



Veliki reformator i obnovitelj, Amir Kabir je bio izuzetno popularan u narodu, ali ne i na kraljevskom dvoru i među stranim silama koje su tako gubile utjecaj na dvoru (slična će se priča dogoditi gotovo točno 100 godina kasnije s Mossadeghom). Na kraju je šah na nagovor svoje majke uhapsio Amir Kabira i zatočio ga u improviziranom zatvoru u hamamu vrta Fin. Ovdje je 1852. i ubijen, premda neki tvrde da si je sâm prerezao žile.

Iranci Amira Kabira doživljavaju kao vodeću figuru neovisnog Irana, kojim vlada meritokracija, a ne nepotizam. Stoji isto tako i da je on osobno odgovoran za progone baha'ija, odnosno njihovih prethodnika babija, uključivo i samog Baba, utemeljitelja religije.

Unutar hamama danas se nalazi stalna izložbena postava koja dočarava kako je to izgledalo, ali nije vrijedno spomena. Brzo prolazimo kroz to i vraćamo se još malo poslikati vanjštinu vrta Fin.

Čempresi:



Jedan od brojnih kanala koji presijecaju vrt:



Pogled prema ulazu:



Pogled prema kući s bazenom:



Još par usputnih kadrova:





Letica u potrazi za kadrom:



Damir i ja u šetnji:



Jedna od kula:



Dok je Letica ovo slikao, Nikola nastavlja rogoboriti: „Evo, npr. Alhambra – to vrijedi svakog centa. To ti stvarno nije žao dati. Ali ovo, pa to je sranje koje ne vrijedi tolikih novaca.“ Laughing

Izlazimo iz vrta i uzimamo taksi za povratak u grad. Ulazimo u jedan Paykan. Odmah doletava neki drugi taksist i pokušava nam objasniti da ne možemo svi u jedan taksi, da nas je previše. Naravno, on bi da dio prijeđe k njemu. Ali se tomu protivi naš vozač (iako plaćamo relaciju, nije bitno koliko nas vozi - možda se nada napojnici), tako da nakon kraće dernjave krećemo prema gradu. Budući da je vrt Fin, kako sam već rekao, na blagoj uzvisini, skoro do centra Kašana prostire se nizbrdica, što našem taksistu omogućava da stavi auto u ler i spušta se bez gasa, štedeći tako gorivo. Situacija izgleda pomalo nadrealno, s obzirom da čovjek vozi možda 40 na sat niz 5 km dugu nizbrdicu. Nama je to zabavno, ali Damir iz nekog razloga pizdi, jer smatra da nas tip zakida. Nije nikomu točno jasno kako bi nas zakidao – vozi nas na odredište, nama se ionako ne žuri, a on cijenu vožnje ne naplaćuje po potrošenom gorivu već po udaljenosti. Svejedno, Damir predlaže da mu platimo manje. Sad je već Letica planuo na njega zbog tih suludih teorija i prijedloga. Naposljetku, po dolasku u nizinu, vozač dodaje gas i ubrzo nas iskrcava u centru. Budući da će nam ipak faliti novca za ostatak našeg boravka u Iranu, promijenit ćemo još malo dolara, samo trebamo prvo naći mjenjačnicu. Ima jedna na bazaru, ali gdje li je bazar? Krivo sam proračunao mjesto gdje se nalazimo, pa se vrtimo uokolo, pokušavamo u jednom smjeru, pa u drugom, usput nalijećemo na neke mladiće koji žele pričati s nama samo zato što smo stranci, ali nisu nam u stanju dati konkretnu informaciju koja nam je potrebna da nađemo mjenjačnicu (tipična iranska situacija – srdačni su i ljubazni do granice iritantnosti, ali nisu pretjerano korisni kad vam treba konkretna informacija, jer im je neugodno priznati da ne znaju, pa vas muljaju). Tako sada i mi idemo prema sjeveroistoku od križanja gdje nas je iskrcao naš taksist, da bih ja konačno iz plana skužio gdje sam se zeznuo i gdje je bazar. Kažem to ostalima, između ostaloga i Letici koji se jedini zapričao s tom dvojicom Iranaca, te se vraćamo do prethodnog križanja i skrećemo na jugoistok. Nakon nekih 400-tinjak metara i jednog frapea od mrkve stižemo konačno i do ulaska u bazar.

psihoputologija @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 18, 2015
Odmah u pokrajnjoj ulici koja vodi od trga nalazi se jedna čajana s nargilama. Spuštamo se u podrum, dolje je velika prostorija u kojoj su gosti isključivo muškarci. Žene baš ne zalaze u čajane gdje se puše nargile, osim ako nisu strankinje. Ovdje inače serviraju i hranu, ali sada nažalost više ne, prekasno je. Ha, ništa, uzet ću barem čaj. Nikola se predomislio, ide i on za Matom u hotel. Ostajemo Letica, Damir i ja s Davidom. Ovi uzimaju nargilu i čaj, ja samo čaj. Pričamo opet o Iranu, o stanju i perspektivama...Damir opet pokušava s realističkim pogledom, pojašnjavajući Davidu da Zapad isto tako ima svoje boljke i da je mnogima koji su se razočarali u Zapad Iran zapravo primjer zemlje koja se suprotstavlja... Davidu je to čudno, naravno, iz njegove perspektive iranske realnosti, gdje osjeća samo gušenje ljudskih sloboda, teško mu je pojmiti da bi netko današnji Iran mogao gledati pozitivnim očima, a Ahmadinežada, kojega antiglobalisti hvale zbog oštre retorike spram SAD-a i Izraela, on doživljava prvenstveno kao nekoga tko je dodatno ekonomski usosio zemlju, povlačeći svojom beskompromisnom politikom nove sankcije. Teško je gledati te mlade ljude, koji su usto i obrazovani, kako svi žele otići iz Irana, vjerujući kako drugdje cvjetaju ruže, te ostaviti ovu zemlju da se batrga u vjerskom konzervativizmu. S jedne strane, to jest linija manjeg otpora, s druge strane, ne možemo očekivati od nikoga da žrtvuje svoj život pokušavajući nešto reformirati ovdje. Utjecaj klerika je ovdje još uvijek jak, te čak ni reformist Hatami, koji je bio predsjednik od  1997. do 2005., nije uspio provesti neke dublje i dalekosežnije reforme, budući da je predsjednik države načelno podređen Vrhovnom vođi, koji je stopirao sve reforme koje nisu bile tek kozmetičke (ovo se može shvatiti čak i doslovno – naime, jedna od reformi je bila i dopuštanje ženama da se šminkaju).

Nakon nekih 45 minuta krećemo dalje. Damir i Letica opet imaju neki spor oko raskusuravanja, a potom, po izlasku iz čajane, Damir i ja zaključujemo da nam se ne da ići skroz do mosta Hadžu, kasno je već, a trebamo se ujutro rano dići ako želimo vidjeti golubinji toranj i obići još ono što nismo vidjeli. Letica će ipak do mosta, na motoru s Davidom, tamo bi trebao biti i neki njegov prijatelj, mislim onaj s trga. Pozdravljamo se, te se Damir i ja upućujemo prema hotelu. Usput stajemo kupiti večernju okrepu (naravno, Istak) u nekom dučančiću koji je uređen u haustoru jedne zgrade, točnije u prostoru pored i iza stepenica, što znači da je širok manje od pola metra. Unutra je tip koji vjerojatno radi tamo, i neki njegov frend. Dok ja kupujem svoje, ovaj frend ispituje Damira odakle smo. Kad mu kaže da smo iz Hrvatske, on kaže „Catholic?“ Damir mu, da ne ide u dublje diskusije, kaže da jest (formalno Damir vjeruje u nešto, ali više iz razloga jer mu je fora imati neko vjerovanje nego iz uvjerenja – mislim da proučava religiju starih Inka, a na popisu stanovništva se izjasnio kao zoroastrijanac (!), ali svejedno nije s nama posjetio hram vatre u Jazdu Laughing ). Na to mu ovaj nudi nekakvu plastičnu bocu s nekom neidentificiranom tekućinom. Ja taman završavam svoju kupovinu kad vidim kako Damir to primiče ustima, te, nakon što je onjušio, odmah vraća bocu. Kaže da je riječ o nekakvom groznom alkoholu, vjerojatno domaće proizvodnje, budući da je u Iranu praktički jedini način da dođete do alkohola (ako niste kršćanin) taj da ga sami destilirate. Međutim, ovo što je njemu bilo ponuđeno mogao je biti i antifriz ili metanol. Ovaj drugi se smije Damirovoj reakciji, nudi i mene, ali ja odbijam, te krećemo put hotela. Imamo dotamo nekih desetak minuta šetnje. U sobi ova dvojica već spavaju, prilično su nafrljili klimu, tako da se moram dobro zabundati.

U polusnu još čujem Leticu kako je došao. On je dakle obišao most Hadžu, koji je po stilu sličan mostu Si-o se:



Ovaj 133 metra dug i 12 metara širok most ima 24 luka (što znači da bi se mogao zvati i Bist-o čahar pol Laughing ), a izgradio ga je 1650. šah Abbas II. na mjestu starijeg mosta još iz Timurova doba. Neki kažu da je riječ o vrhuncu safavidske arhitekture. Kao i Si-o se pol, most Hadžu služi i kao most i kao brana. Na sredini mosta nalazi se mali paviljon u kojem bi šah mogao sjediti i promatrati rijeku.

U petak navečer, most je vrvio ljudima, pogotovo mlađima. Sjedili su, pjevali, svirali, zabavljali se u ambijentu predivne građevine koja ne spaja samo dvije obale rijeke Zajande, već i sve ove ljude.

Pogled na lukove ispod mosta:



Letica na podestu ispod mosta:



Još jedan podmosni prolaz:



S druge strane:



Pješački prolaz na mostu:



Letica u jednom od lukova:



Gore se vide ornamenti kojima je bio oslikan čitav most.

I još jedan završni kadar mosta:



I sad možemo lagano svi pozaspati, osim ako se Letica i Damir u susjednoj sobi opet ne počnu gložiti...

psihoputologija @ 14:25 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 17, 2015
PETAK, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Negdje pred jutro, dok spavam u onom ćumezu u kojem se bojim i previše pomicati po krevetu jer ne izgleda previše čisto, sine mi jedan podatak od prethodne večeri koji sam zanemario: u hotelu Azadi su nam rekli da će od sutra (tj. sada već danas) imati slobodnu sobu. Ako odemo tamo odmah ujutro, možda ima šanse da ju dobijemo. Nakon buđenja priopćujem to dečkima. Damir je odmah za, i Mate je sklon toj ideji, Nikola se koleba. Izlazimo u dvorište na doručak. Prilično mutna slika dvorišta:



Kada Letica dođe na doručak iznosimo i njemu ideju o preseljenju. On je spavao u drugoj sobi koja nije toliko loša, pa mu u prvi mah nije jasno zašto toliko navaljujemo, ali na kraju pristaje da dio nas ode do hotela Azadi pitati za sobu. Odlazimo Damir, ja i, mislim, Letica. Ulazimo u hotel Azadi, ja ukratko pojašnjavam situaciju ženi na recepciji, koja kaže da može, imaju sobu, ali je slobodna tek od dva sata. Možemo međutim donijeti stvari i odložiti ih u pokrajnjoj prostoriji.

Vraćamo se do ostatka skupine kako bismo im priopćili vijesti. Inače, odmah pokraj našeg hostela je ženska srednja škola - u Iranu su škole rodno odvojene, izuzetak su predškolski odgoj i sveučilišta, iako postoje planovi za uvođenje segregacije i rodnih kvota i u to područje obrazovanja. U ženskim školama predaju isključivo žene, u muškima muškarci.

Dijelimo vijest s ostatkom skupine, potom spremamo ostatak stvari i spremni smo za pokret u hotel Azadi. Jedino je problem kako ovima na recepciji objasniti da ostajemo samo jednu noć, premda smo sinoć najavili da ćemo biti dvije. OK, platili smo samo za prvu noć, ali ovi se sada nalaze uvrijeđenima što mi odlazimo. Letica čak nešto raspravlja s njima, trudi se izgladiti situaciju, mi ostali smo samo šmugnuli van. Ja sam doduše još uzeo iz hladnjaka u predvorju jednu pivu za Marka (naime, s obzirom na stroge standarde stranice RateBeer, jedine bezalkoholne pive koje oni smiju ocjenjivati su one s natur okusom – s druge strane, radlere smiju slobodno ocjenjivati, jer to ima alkohola), pa to uspijevam platiti prije odlaska. Nikola je isto tako uspio uslikati bizarna upozorenja na papiru na oglasnoj ploči:



(Ako se ne vidi dobro, piše: „Pazite se lažnih policajaca na ulici.“, „Čuvajte se lopova na motociklima, mogu vam ukrasti torbe.“, „Radi svoje sigurnosti probajte biti natrag u sobi do 10 navečer.“, „Budite oprezni ako prihvatite poziv u iranski dom.“, „Za javni prijevoz koristite samo gradske buseve i službene taksije koji se pozivaju telefonom. Bilo je gostiju koje su opljačkali vozači privatnih taksija.“ Ukratko, netko tko ne zna ništa o Iranu, bio bi načisto isprepadan ovim „preporukama“.)

Nekako se i Letica uspijeva osloboditi udavskog stiska recepcionera, te se konačno svi dokopavamo Azadija (ironično, Azadi znači „sloboda“). Ostavljamo stvari i usput navraćamo na WC. Već po izgledu WC-a u hotelskom predvorju uviđamo da je Azadi miljama ispred Amir Kabira, te se veselimo sobi u kojoj ćemo se večeras skrasiti. No kako nemamo sada ništa drugo za raditi dok nam se ne oslobodi soba, krećemo u obilazak grada, pa ćemo se vratiti popodne da se uselimo.

Zakrećemo za ugao i upućujemo se prema centru grada ulicom Čahar Bagh Abbasi. To je ona u kojoj je i hostel Amir Kabir. Dok prolazimo pored ulaza, recepcioner nas opet zove. Očito nas još uvijek pokušava nagovoriti da mu se vratimo. Ignoriramo ga i nastavljamo prema gradu.

Esfahan (u europskim izvorima obično Isfahan) je s preko milijun i pol stanovnika treći najveći iranski grad, nakon Teherana i Mašhada. Smješten na važnom stjecištu puteva, bio je svojedobno jedan od najvećih gradova svijeta. Korijeni su mu još u elamskom naselju Ispandana, koje je dobilo na značenju u vrijeme Medijaca, kada je došlo do značajnijeg prelaska na sjedilački način života. U doba Kira Velikog, Esfahan je jedan od prvih primjera vjerske tolerancije u Perzijskom Carstvu. Za vrijeme Parta po prvi puta postaje glavnim gradom Perzije. Za vladavine Sasanida, kada se zvao Spahan, više nije glavni grad, ali unatoč tomu ostaje kulturnim središtem i prolazi novi period urbanih zahvata. 1598. šah Abbas ponovno prebacuje svoju prijestolnicu iz Ghazvina u Esfahan, te tako započinje njegovo zlatno doba u kojem je izgrađena većina današnjih kapitalnih građevina. Značaj i ljepota Esfahana (a ponešto i jezična figura) bili su uzrok da se tada govorilo „Esfahan, nesf-e džahan – Esfahan je pola svijeta“. Zlatno doba naprasno je završilo 1722., napadom Afgana. Nakon toga prestaje biti glavnim gradom, ali nikada ne gubi svoj značaj, tako da je i danas jedno od glavnih industrijskih središta Irana, s industrijom čelika, nuklearnog goriva, aviona, jednom od glavnih rafinerija u zemlji, te nešto tradicionalnijom industrijom tepiha i rukotvorina. Grad leži na nadmorskoj visini od 1590 metara, na obalama rijeke Zajande, najvećeg vodotoka na iranskoj visoravni. Nažalost, zbog velike potrebe za vodom, bilo za navodnjavanje, bilo za industriju, moralo se konstruirati umjetno jezero iz kojega se kontrolira tok rijeke, tako da u sušnim ljetnim mjesecima sva voda biva zadržana u tom jezeru, a korito ostaje suho, slično kao i u Širazu. Unatoč tomu, Esfahan je i dalje zelena oaza u poprilično suhoj okolici (na istoku je pustinja, a prema sjeveru polupustinja).

U Esfahanu se već godinama gradi metro, i to će potrajati još neko vrijeme, tako da je grad raskopan. Unatoč tomu, pun je ugodnih bulevara s drvoredima koji izgledaju prilično atipično za Iran i približavaju ga nekim europskim gradovima. Promet jest iranski kaotičan, nama je na ruku išlo to što je petak (dakle neradni dan) pa gužve nisu bile tolike.

Evo, ovdje se lijepo vidi da nema gužve:



Skrećemo s ulice Čahar Bagh Abbasi i prolazimo pored palače u vrta Čehel Sotun (Letica će se vratiti u nju idući dan), te se upućujemo prema jednoj od glavnih vizura Esfahana – trgu Naghš-e Džahan.

Ornamenti na fasadi zgrade prije izlaska na trg:



I potom trg:







Trg Naghš-e Džahan („slika svijeta“) s površinom od 89,600 m2 (160x508 m) jedan je od najvećih trgova svijeta. Gradio se od 1598. do 1629., a okružuje ga nekoliko važnih građevina iz safavidskog doba. S južne strane to je Šahova džamija:



Sa zapadne strane šahova palača Ali Ghapu:



S istočne strane je džamija šeiha Lotfollaha:



A sa sjeverne se strane nalaze vrata Ghejsarije, kojima se ulazi u isfahanski Veliki bazar:



Kao što vidite, na sredini trga nalaze se fontane. Malo bolji pogled na njih:



Ostatak trga omeđuju kolonade u kojima su se također nalazile trgovačke radnje. Trg je naravno pod zaštitom UNESCO-a. Ideja šaha Abbasa bila je da trg postane središte svih triju važnih komponenti moći: vjerske (koju predstavlja Šahova džamija), trgovačke (koju predstavlja bazar) i šahove (s njegovom palačom Ali Ghapu). Trg je postao središte života, a kako je Esfahan ležao na Putu svile, ovdje su se okupljali trgovci ne samo iz Perzije, već iz gotovo čitave Euroazije. Zbog svega toga, Esfahan je postao kozmopolitski grad, a njegovi stanovnici vrlo otvoreni prema strancima. Na trgu se svojedobno igrao i polo (igra koja potječe iz Perzije), a mramorne vratnice još se i sada vide na krajevima trga.

Fotosession hrvanja oko Lonely Planeta:





Prelazimo trg na putu do Lotfollahove džamije. Pogled s druge strane na trg:



I još jedan pogled prema Šahovoj džamiji:



Lotfollahova džamija bila je prva građevina uz trg koja je izgrađena (1603-1618.). Riječ je o privatnoj džamiji za šaha i njegove dvorjane, a za tu je svrhu podzemnim hodnikom ispod trga bila spojena s palačom Ali Ghapu na drugoj strani. Budući da drugi posjetitelji nisu smjeli ući u džamiju, njena unutrašnja ljepota otkrivena je relativno kasno. Zbog toga što nikada nije bila namijenjena javnosti, džamija nema dvorište ni minaret, samo kupolu. Isto tako, zbog specifičnog položaja trga, obje džamije na njemu stoje ukoso na ravninu trga, budući da džamije moraju biti usmjerene prema Meki. Trg je međutim namjerno tako napravljen, kako bi se s bilo koje točke trga moglo vidjeti Šahovu džamiju u cijelosti, bez da portal zaklanja njenu kupolu. Zato se i u Lotfollahovu džamiju ulazi kroz prolaz u obliku slova L, a ulaz stoji dijagonalno u odnosu na trg.

Šeih Lotfollah, po kome je džamija nazvana, bio je inače šahov punac, libanonski islamski učenjak koji je u Esfahan došao ravnati Šahovom džamijom i medresom.

Ulaz:



Nezvani gosti koji su se ušuljali u džamiju:



Iznutra, džamija je prilično malena, jer nikada nije ni bila zamišljena za ugostiti veći broj ljudi. No najimpresivnije je unutrašnje uređenje kupole, koja je prekrivena mozaičnim pločicama koje mijenjaju boju kako sunce upada pod različitim kutovima:







Malo širi pogled:











Kaligrafski ispisi kur'anskih sura:







Spiralni okviri niša:



Mihrab:



Još jedan pogled na ulaz džamije:



I na trg:



Mi smo se naravno ranije pokupili van, Letica je još ostao tražiti prave kadrove, ali ih uglavnom nije našao, zbog dosta nezgodnog položaja sunca. Ubrzo nam se pridružuje vani, te potom šećemo istočnom stranom trga kroz kolonadu gdje se nalaze suvenirnice. Ima tu zgodnih stvari za kupiti, kao npr. ova bogato urešena šahovska garnitura:



Ili pak ovaj prikaz igranja pola na trgu:



Pogled na one vratnice za polo:



Dolazimo do Šahove džamije:



Ali nažalost ne možemo ući, jer je upravo u tijeku džuma-namaz. Pokušat ćemo kasnije.

Još jedan pogled prema Lotfollahovoj džamiji, u prvom planu jedna od vratnica za polo:



Sveobuhvatni kadar trga:



Izlazimo potom s trga i upućujemo se prema jugu ulicama Ostandari i Ferdosi. Uglavnom je sve zatvoreno i dosta pusto, tako da je šetnja vrlo ugodna. Usput navraćamo u neki dućan mješovite robe koji radi i kupujemo okrepu.

Nakon nekih pola sata hoda dolazimo do rijeke, za koju tek tada shvaćamo da je presušila. Pogled nizvodno, prema mostu Čubi:



I sjeverozapadno, prema mostu Si-o se:



Prešavši rijeku sjedamo zakratko u park odmoriti se. Pogled na rijeku kroz bujno zelenilo:



Nastavljamo dalje zamalo svjedočeći jednom sudaru (frajer koji je skretao oduzeo je prednost drugom koji je jurio, ali se na sreću skretač zaustavio navrijeme, jer ovaj drugi nije imao ni najsitniju namjeru zakočiti) i zapućujemo se prema zapadu, ulicom koja ide paralelno s rijekom, ali jedan blok dalje od obale. U usputnoj prodavaonici Nikola slika plakat filma Skandal, koji smo sinoć gledali u busu:



Jedno od usputnih križanja:



Nakon još nekih 40-ak minuta hoda dolazimo do Džolfe, negdašnje armenske četvrti. Naime, šah Abbas je u Esfahan doveo velik broj Armenaca iz Džolfe, grada na današnjoj granici Irana i azerbejdžanske oblasti Nahičevan, budući da su bili dobri trgovci, poduzetnici i umjetnici. Bila im je zajamčena vjerska sloboda, iako su ipak bili na određen način getoizirani. Na vrhuncu, ova je četvrt brojala čak 42 000 Armenaca. Danas ih ima svega 5000, ali je svejedno ostala centar kršćanskog Esfahana, s nekoliko armenskih crkava i grobljem.

Trgić u Džulfi:



Tražimo katedralu Vank, za koju kažu da je iznutra bogato ukrašena, premda vjerojatno zatvorena u ovo vrijeme. Dolazimo do nje, sakrivena je u jednom dvorištu:



S druge strane je crkva Betlehem:



Pogled na nešto što bi vjerojatno u katoličanstvu bio župni dvor:



Sjedamo u hlad trijema kako bismo se malo odmorili. Tada još nismo znali da to uopće nije katedrala Vank, nego manja crkva Sv. Marije. Sjedili smo tako nekih dvadesetak minuta, dok nije naišao neki tip koji nas je pozvao da pođemo za njim, a onda nas je izveo na ulicu. Izgleda da su nas fino isprašili, a mi se taman ponadali da će nas uvesti u crkvu...

Još jednom crkva Sv. Marije iz daljine:



Vraćamo se natrag prema rijeci, usput kupivši za okrepu svaki po jednu granitu (napitak od soka i mljevenog leda). Ne biste vjerovali, ali u iranskim se knjižarama mogu naći i naslovi francuskog filozofa Michela Foucaulta, iako je isti bio deklarirani homoseksualac, a i umro je od side:



Pogled sada s druge strane na most Si-o se:



Zumirano:



Ovo je besplatno punilište za što god treba:



Nismo provjeravali radi li.

Krećemo uz obalu „rijeke“ prema mostu. Priobalna šetnica, s Matom u prvom planu:



Brzaci rijeke:



Most je sve bliže:





S lijeve strane slike možete vidjeti pristanište za pedaline, koje su naravno sve nasukane.

Evo nas skroz kod mosta:





Ali prije no se popnemo na njega, još malo propagande:



Si-o se pol (Most 33 – misli se na 33 luka), poznat i kao Allah-Verdi Hanov most jedan je od najpoznatijih safavidskih mostova. Građen je od 1599. do 1602., dug je 297,76 metara, a širok 13,75 metara. Kao što mu i ime kaže, ima 33 luka. Na sredini se nalazi kolni prolaz (danas je prolaz motornim vozilima zabranjen), a sa strane su dva pješačka prolaza, odvojena zidom od kolnika. Osim kao most, Si-o se pol služi i kao brana.

Duž mosta:



Pogled kroz jedan od lukova na presušilu rijeku:



Iz širega:



Suho korito:



4 nindže:





Pogled unatrag s kraja mosta:



Spuštamo se s mosta i krećemo na sjever ulicom Čahar Bagh Abbasi, ali ubrzo skrećemo lijevo. U toj bi se ulici trebao nalaziti restoran Šahrzad (tj. Šeherezada), koji Lonely Planet preporučuje kao najbolji restoran u Esfahanu. Skeptični smo, ali idemo probati. Već po gužvi koja vlada vani, izgleda da je vrlo posjećen. Oni ostaju na ulici, a mene šalju da pogledam kakvo je stanje unutra. Restoran je na prvom katu, a ljudi čekaju već na stepenicama. Srećom, sala je velika, pa je i rotacija ljudi dosta brza, svako malo netko završava s ručkom, pa drugi ulaze. Vraćam se i kažem to ostalima. Vijećamo što ćemo. Damir bi naravno odustao, jer mu se ne da čekati, iako, realno, vjerojatno bi mu više vremena trebalo da nađe drugi restoran. Ipak se na kraju svi stajemo u red. Čekamo desetak minuta, od kojih većinu Letica i Mate provode u prepirci, jer mu je Mate posudio neke novce koje sada traži natrag, a Letica mu oteže s vraćanjem. Na kraju mu ih vraća taman nekako pred naš dolazak na red za stol.

Već dok smo čekali primijetio sam kako konobari mnogim gostima donose tanjur pun neke žute kreme. Imam nekako dojam da je to horešt-e mast, karakteristično esfahansko jelo koje sam ionako želio probati. Baš ćemo vidjeti...

Gužva u restoranu uzrokuje da potraje dok nam konačno netko ne zaprimi narudžbu. Na jelovniku imaju horešt-e mast, dakle probat ćemo. I Letica i Nikola se odlučuju za to, kao predjelo, kasnije ćemo uzeti neki kebab, naravno, s hrpom riže. Mate će odmah kebab, a Damir jarebicu.

Dakle, horešt-e mast. Iako je „horešt“ u Iranu naziv za jelo slično gulašu, ovaj ne liči ni približno na to. Radi se tako da se uzme janjetina (obično s područja vrata, može i govedina), te ju se skuha i skosa na vrlo sitne komadiće (danas se koristi blender). Zatim joj se doda jogurt, žutanjak, šećer, narančin sok i šafran, te nastaje gusta žuta krema, slična vanilin kremi, koja se može jesti kao predjelo, prilog ili desert. Obično se gore još pospu sjemenke nara ili žutilovke.

Dolazi hrana i moram priznati da mi se okus horešt-e masta sviđa. Slatkast je, a opet ima i nešto malo mesnog teka, uz kiselkast okus naranče... I Letici je dobar, Nikoli također, premda on kaže „Na mahove je izvrsno, na mahove odvratno.“ Mate ne želi ni kušati, a Damir uzima malo u usta i onda nakon nekoliko sekundi kaže „izuzetno, izuzetno, izuzetno, izuzetno...izuzetno odvratno“. Eh, za biti pravi gurman treba i malo sklonosti perverznoj hrani... S druge strane, jako mu se sviđa njegova jarebica.

Horešt-e mast izgleda ovako:



Unutrašnjost restorana i mi:



(ovo pred nama su bezalkoholne pive)

Damirova jarebica:



Matin kebab:



Negdje tijekom ručka neki tip prolazi pored našeg stola i obraća se Nikoli. Pitanja su uobičajena, odakle smo, kako nam se sviđa Iran... Na kraju daje Nikoli svoj broj telefona. Gesta koja bi na Zapadu bila čudna, no u Iranu je to sasvim normalno, oni žele pomoći i iza tog davanja telefonskog broja ne stoji nikakva loša namjera, čak i ako vam ga tutne nakon dvije minute poznanstva. Uostalom, sjetimo se i Zuraba tri godine ranije, onog ljubaznog Gruzijca koji nas je povezao do centra Gorija i također nam dao svoj broj telefona i rekao da ga zovemo ako nam nešto zatreba.

Svi smo već gotovi s ručkom, jedino Damir i dalje kasapi svoju jarebicu – sustavno, kost po kost:



Možda i pola sata nakon nas ostalih konačno zaključuje da više ne može. Privodimo ručak kraju i tražimo račun. E to je sad isto dugotrajno čekanje od nekih 20-ak minuta. Taman kad smo htjeli baciti koplje u trnje i ustati (pa ako nas petorica uspijemo išetati iz restorana a da nitko ne skuži, onda ni ne zaslužuju da im platimo) donose nam račun. Sad se trebamo međusobno raskusurati i onda pak čekati da konobar dođe pokupiti račun, pa da nam vrati ostatak... Napokon, nekih 40-ak minuta nakon traženja računa konačno smo sve riješili.

Izlazimo iz restorana i na glavnoj ulici hvatamo taksi da nas prebaci do hotela. Već je debelo prošlo 14 sati (zapravo, već je skoro 16), možemo se useliti u našu sobu. Stižemo u hotel, uzimamo stvari i upućujemo se na zadnji kat, gdje se nalazi naša soba. Riječ je zapravo o apartmanu, s dvije dvokrevetne sobe (u jednu su dodali pomoćni krevet, a i u ovoj drugoj je zapravo riječ o dvama rastegnutim trosjedima) i kuhinjicom s minibarom. Cijena je 20 dolara po osobi. A onaj užas u Amir Kabiru smo plaćali 15 dolara. Raskomoćujemo se, uživamo u dotad najboljem smještaju na ovom putu. Zaslužili smo. Tuširamo se, uzimamo cugu iz minibara (naravno, bezalkoholnu), gledamo televiziju i smišljamo što ćemo za popodne. Letica se najkraće zadržao u sobi, on je ubrzo otpičio u neki svoj obilazak, nešto kasnije je otišao i Mate, a Nikola, Damir i ja smo se odlučili ležerno raskomotiti i ljenčariti do negdje 6 sati popodne, kada smo se konačno i mi zaputili u šetnju. Dogovor s ostalima je u pola 8 na trgu Naghš-e Džahan.

Tri sjene na esfahanskom asfaltu:



Krenuli smo ravno na istok, ulicom Džamal-od-Din Abdolrazagh. U jednom trenutku iz suprotnog smjera ususret nam dolazi neki Iranac koji frapantno liči na Matu. Kako se približava, shvaćamo da je to zapravo Mate koji frapantno liči na Iranca. Kaže nam da je otišao do džamije Masdžed-e Džameh, koja se nalazi malo dalje u tom pravcu, a da će sad malo prema centru. Mi nastavljamo prema Masdžed-e Džameh, ponavljajući da se vidimo u pola 8. Dolazimo do velikog trga koji se zove Sabze Mejdan i koji je očito još u gradnji. S jugozapadne strane nalazi se džamija Harunije i minaret Ali („visoki“), najstariji u Esfahanu:



Na drugu stranu:



I ovdje se nalazi jedan dio bazara, gdje se prodaje voće. Prolazimo jednim dijelom kroz njega, zakratko izgubivši Nikolu. Izbijamo potom na još jedan malo prometniji trg. Pred nama se kao orijentir izdiže kupola Masdžed-e Džameh, u doba svoje gradnje najveća na svijetu:



Kroz uske i neugledne ulice dolazimo do džamije:



Riječ je o najvećoj džamiji u Iranu, površine 20 000 kvadratnih metara. Ujedno je i najstarija sačuvana džamija takve vrste. Prvu zapaženiju džamiju na ovom mjestu podigli su Seldžuci u 11. st., no prije je ovdje također stajala manja džamija, a još ranije hram vatre. Nakon što je ta džamija izgorjela (sačuvane su samo sjeverna i južna kupola), 1121. izgrađena je nova, kojoj je svaki vladar kasnije dodavao nešto svoje, tako da džamija služi i kao svojevrsni kompendij povijesti iranske arhitekture. Ujedno je ona prvi primjer adaptacije sasanidskog stila gradnje palača, sa zgradama uokolo četvrtastog dvorišta, u islamskoj arhitekturi. Svaka od strana ima svoj vlastiti portal (ajvan). Taj je stil kasnije dosta utjecao na druge džamije po srednjoj Aziji.

Iako džamija formalno radi do 4 sata, mi smo nekako upiknuli pokrajnji ulaz koji je bio otvoren, te smo ušetali u dvorište, u kojem je bilo ljudi. Prolaz kroz koji smo ušli:



Pogled na sjeverni i istočni ajvan:



Sjeverni ajvan s kufičkim natpisima iz seldžučkog doba i abdesthana u prvom planu:



Zapadni ajvan:



Južni ajvan iz doba mongolske opsade:



Detalji:



Jedna od niša istočnog ajvana:



Pogled na ornamente na istočnom ajvanu, inače karakteristične za perzijske portale:



Nažalost, osim u dvorište, u samu džamiju ne možemo ući. Stoga se ubrzo skupljamo dalje. Još jedan pogled na kompleks džamije izvana – nikada ne biste rekli da se iza ove neuglednosti skriva onakva monumentalna arhitektura:



Iz malo veće daljine bolje se vidi kupola, pa to već izgleda impresivnije:



Upućujemo se prema jugozapadu, kroz puste ulice bazara, koje izgledaju sablasno u petak predvečer, dok radnim danima vjerojatno kipte životom. Uličice bazara su poprilično slabo označene na planu, tako da se krećemo uglavnom prema instinktu, nadajući se da se približavamo trgu. Prolazimo pored Hakimove džamije:



Naposljetku izbijamo na ulicu Hakim jedan blok sjevernije i zapadnije od trga. Probijamo se kroz prometnu gužvu i dolazimo na trg. Za razliku od jutros, trg je u popodnevnim satima pun života. Na sjevernom dijelu, gdje auti mogu prolaziti, omanji je prometni krkljanac:



A pješački je dio trga pun ljudi koji šetaju ili sjede posvuda, na klupama, na podu, na travi (donijeli su si dekice):





Uokolo trga jurcaju fijakeri koji voze zainteresirane (uglavnom turiste). Petak je navečer, svi su se nakon obiteljskog ručka vjerojatno uputili na veliko druženje pod vedrim nebom. Kako u čitavoj toj gužvi ugledati Leticu i Matu...

Fontana:



Nikola odlazi naprijed, a ja opažam Leticu na drugoj strani fontane. Sad, kako ih obojicu držati na oku i ne izgubiti ih. Nikola nije vidio Leticu, te ga traži uokolo. Srećom, Letica je vidio i nas i Nikolu, pa dolazi do Damira i mene. U društvu je s još nekim tipom. Damir i ja ga gledamo i zaključujemo po njegovu izgledu i fizionomiji da je turist, ja bih rekao iz Poljske. Prevarili smo se, čovjek je Iranac, kasnije ćemo doznati da se zove David (malo neobično ime za Iranca, možda je ipak Davud?), a Letica ga je slučajno pobrao ovdje na trgu.

Nikola je malo dalje od nas, on je našao Matu. Uspjeli smo se svi skupiti i sada sjedimo i ćaskamo. David se ne čini osobito zanimljivim sugovornikom, pa mi puštamo Leticu da se bakće s njim. Doduše, i Damir je našao neku zajedničku temu, nogomet. Zanimljivo, trener nogometnog kluba Sepahan iz Esfahana je inače naš Zlatko Kranjčar. Zlobnici bi rekli da je otišao u Iran kako bi ga to motiviralo da riješi svoje probleme s alkoholom... Tongue out Damir pak silno za jednog prijatelja želi nabaviti kao poklon dres nekog iranskog reprezentativca koji više nije ni aktivan. Gnjavio je još Mehdija s tom pričom u Teheranu, a sada isto to ispituje i Davida.

U međuvremenu, sumrak se polako spušta na trg:



Zaustavit ćemo se načas ovdje i provjeriti što je Letica vidio tijekom svojeg landranja ovoga popodneva. Također je došao do Sabze Mejdana:



Navodno se i on otputio prema Masdžed-e Džameh, ali nije uspio ući u nju, jer je išao na glavni ulaz. Onda je zašao među opustjele uličice bazara:





I izašao iz bazara kod vrata Ghejsarije:





Što znači da se opet zatekao na trgu Naghš-e Džahan:



Krenuo je zapadnom stranom prema jugu, slikajući iz ovoga kuta Šahovu džamiju:



Potom Lotfollahovu džamiju:



Te potom opet Šahovu:



Gužva na trgu je već počela. a i klinci se osvježavaju u fontanama:



Fontane su inače mnogo recentniji dodatak trgu, sagrađene su u doba Pahlavija.

Ponovno se uputio prema Lotfollahovoj džamiji:



Još jednom je platio ulaznicu kako bi još malo poslikao džamiju iznutra:













Izašavši, baca pogled prema Šahovoj džamiji:



Još jedan pogled na kupolu Lotfollahove džamije izvana:



Ulaz Šahove džamije:



Iz malo širega:



Opet nije uspio ući u Šahovu džamiju, no sada nije bila u pitanju molitva nego su ju taman zatvorili.

Pogled s ulaza duž trga:



Trg iskosa:



Pogled iz prolaza palače Ali Ghapu na Lotfollahovu džamiju:



Mnogi kao da su došli na piknik:



Pogled prema palači Ali Ghapu:



Ali Ghapu je kako palača u kojoj je stolovao šah Abbas, tako i vrata (ghapu = kapija) za kompleks kraljevskih palača koji se nalazi u parku iza nje. Ima 52 sobe, a mnoštvo njih bilo je ukrašeno slikama i mozaicima, koji su s vremenom uništeni, kako u doba vladavine Ghadžara, tako i nakon Revolucije 1979.

Ovi s lijeve strane slike su se dobro opskrbili:



Lotfollahova:



U sredini vidite klinku s maramom. Načelno, hidžab je obavezan od ulaska u pubertet, ali mnoge djevojčice se pokrivaju već od malih nogu.

I tu se negdje približio naš dolazak na trg.

Nikola i ja odlazimo po neki sok od svježe iscijeđenih naranči koji prodaju na drugom kraju trga, u jednom od lokala u kolonadama. Budući da je gužva, do našeg povratka već se spustio mrak:



Po povratku nalazimo mnogobrojniju ekipu no što smo ih ostavili. Iranci su toliko neposredni da ne znaš znaju li se dvoje ljudi koji međusobno srdačno komuniciraju od ranije ili su se netom upoznali. Tako da ne znam jesu li pridošlice neki Davidovi prijatelji, ili pak neki slučajni prolaznici. Jedan od njih je šutljiv i sjedi na onoj klupici, drugi govori dobar engleski s američkim naglaskom, ali povremeno ipak napravi pokoju grešku po kojoj se vidi da nije Amerikanac. Kaže da je prevoditelj. Ukratko, razgovor je živnuo, pretresaju se različite teme u vezi našeg boravka u Iranu, o Esfahanu, Damir jasno opet pokreće svoju priču o dresu, čak je uspio doći do informacije o nekom tipu koji zna gdje bi se taj dres mogao nabaviti i sada se dogovaraju da ga sutra taj lik čeka na križanju nedaleko našeg hotela (Damir bi se uputio nekamo s nepoznarim Irancem? Nečuveno.)... Pričamo i neke anegdote s dosadašnjeg puta, Damir ovom prevoditelju priča o zgodi iz Teherana kada smo se vozili u Paykanu u kojem sigurnosni pojas nije imao kopče...prevoditelj se smije, ali mu nije sasvim jasno u čemu smo se to vozili. „U Paykanu.“ (izgovaramo to kao „pajkan“) „Što je to?“ „Auto. Najčešći auto u Iranu. Onaj koji vjerojatno viđaš svaki dan na ulici.“ Ovaj i dalje ne kuži o čemu mi pričamo. Onda u jednom času kaže „Aha, vi mislite „pej'kan“! Nisam shvatio na što točno mislite.“ Ovo je još jedan „rahahan“ moment. A ovaj tip je prevoditelj i čini se da ima sluha za drugačiji izgovor. Što je tim ljudima?

U jednom času ogromni piknik na trgu bio je prekinut večernjim namazom, pri čemu su se mnogi jednostavno pomolili tamo na travi, i onda se nastavio u neformalnom tonu.

Pored nas se tiska i neka obitelj s klinkom od nekoliko godina. U jednom času mala, mašući otvorenom bocom vode, slučajno zalijeva Nikolu. Ništa strašno, nema štete, osušit će se. Međutim, njezin otac se odmah ispričava. Nekih 15-ak minuta kasnije opet dolazi do Nikole i ponovno mu se ispričava. Na koncu, nekih pola sata kasnije, kad su bili na odlasku, još mu se jednom ispričava. Zaboga, mrlja se već osušila, on se i dalje ispričava...

Ovaj prevoditelj odlazi, ima još posla te večeri. S druge strane nam prilazi jedna cura od nekih 25-30 godina, zajedno s majkom. I ona govori dobar engleski. Zainteresirala se kada je čula da smo iz Hrvatske. Kaže da je upravo toga proljeća bila s majkom u Hrvatskoj. Ona je kompjutorska inženjerka, a u Hrvatskoj je bila na poziv jednog prijatelja kojeg je sasvim slučajno upoznala u vlaku od Istanbula do Teherana. On je inače iz Jastrebarskog. Majka i ona posjetile su Zagreb, Jastrebarsko, bile su i u Istri, a vidjele su i još jedno mjesto...tu se uključuje njezina majka, koja ne zna engleski ni jedan drugi jezik, ali zapamtila je ime tog mjesta u Hrvatskoj koje ju je toliko oduševilo – Rastoke. Nije ni čudno, pričao sam već o iranskoj fascinaciji vodom. Doduše, trebali smo im reći da je Šuštar ipak bolji... Laughing

Pridružuje nam se i još neki otac s djetetom, ali samo zakratko. Polako se razilazi ekipa s trga, a mi još uvijek razgovaramo s onom curom. Pita nas što smo sve vidjeli u Esfahanu, pa joj nabrajamo. Onda ona spomene golubinje tornjeve. Čuo sam za to, riječ je o građevinama koje su služile za skupljanje gnojiva za brojna polja uokolo Esfahana. Uglavnom se nalaze izvan grada i dosta ih je devastirano. Međutim, ona kaže da ima jedan u samom gradu i da nas ona sutra ujutro može odvesti da to vidimo. Pristajemo, jedino još ne znamo kako ćemo biti s vremenom ujutro, pa se onda dogovaramo da se čujemo mejlom oko 8 ujutro i dogovorimo kada ćemo se točno naći. Dajem joj svoju e-mail adresu, te se potom i ona pozdravlja s nama. Ekipa se razišla, uz nas je ostao samo David. Što ćemo sad? David kaže da nas može odvesti do mosta Hadžu, još jednog čuvenog esfahanskog mosta. Ja sam načelno za, ali prvo bih nešto pojeo. Mate bi lagano krenuo u hotel, Nikoli se isto ne da do mosta, ali bi možda još nekamo sjeo s nama, Damir će sigurno sjesti, ali isto baš ne bi do mosta. Krećemo polako s trga, još dva noćna kadra:





psihoputologija @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 10, 2015
ČETVRTAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se izvlačimo iz sobe i doručkujemo za stolom u dvorištu. Doručak je švedski stol: ima rajčice, sira sličnog feti, meda, datulja, perzijski kruh, naravno i kava i čaj... U jednom času dok jedem, padne mi na pamet neobična kombinacija. Uzimam komadić feta sira i stavljam ga u usta zajedno s datuljom. Bingo! Slatki brašnasti okus datulje odlično se sljubljuje sa slano kiselkastim okusom sira. Izvrsna spontana kombinacija.

Doručak pri kraju:



Letica je opet odjurio fotkati, pa će doručkovati kasnije, Mate preskače doručak, a Damir se pridružuje Nikoli i meni poslije jutarnjeg tuširanja. Odlazim pitati jednog od zaposlenika je li mi stigla kapa. Jest, vraćaju mi ju. Dobro je, ne volim gubiti stvari, pogotovo ne na tako blesav način.

Čekamo da se Letica vrati kako bismo se svi zajedno zaputili do Tornjeva tišine.

On je u međuvremenu opet otišao poslikati Masdžed-e Džameh:















Potom je krenuo putem sličnim jučerašnjem, kroz nadsvođene ulice:



Pored dječjeg igrališta (ali ne onoga na kojem sam se ja ljuljao):



Uz zanimljive portale:





(opet zvekiri)

Prošavši ab anbar:





Do Aleksandrovog zatvora:



I opet natrag:





Dolazi natrag u hostel na doručak:



Potom se svi spremamo na polazak do Tornjeva tišine. Ali, Damir zaključuje da mu se ne da, boli ga glava, noga, trbuh, nešto, i zaključuje da će on ostati u hostelu i pričekati nas da se vratimo, pa će nam se pridružiti u nastavku programa. Ha, barem će biti više mjesta u taksiju...

Masžed-e Džameh smještena je zapravo na kraju slijepe ulice, tako da ćemo taksi pokušati ustopati na glavnoj ulici, Imama Homeinija (a kako drugačije). Ipak, prije toga pokušaj jednog totala džamije:



U Iranu se često susreću propagandni murali, koji u sebi sadrže citate iz Kur'ana koji opominju i savjetuju. Jedan takav se nalazi i u ulici kojom upravo prolazimo:



Dnevna slika sahat kule nasuprot džamije, na križanju s Homeinijevom:



Hvatamo taksi, kažemo „Dahmeh-je Zartoštijun“, i vozač nas vozi na južni rub grada, gdje se, malo izdvojeni, nalaze Tornjevi tišine:



E sad, što su točno Tornjevi tišine? Za taj odgovor moramo se pobliže upoznati sa zoroastrizmom. Zoroastrizam je stara perzijska religija, nastala u 7. st. pr. Kr. Vjerojatno je prva monoteistička religija kod koje se bog nije uzdigao kao glavni bog iz panteona (kao što je npr. bio slučaj Atona u Egiptu, Marduka u Babilonu ili Jahve kod Židova), već je od početka postojao kao jedan. U zoroastrizmu, koji se tako zove po svom utemeljitelju Zaratustri (odnosno, prema njegovom grčkom obliku Zoroaster), stvoritelj je Ahura Mazda (ili Ormuzd), koji je izvor svega dobroga. No postoji i druga sila, sila zla, koju predstavlja Angra Mainju (ili Ahriman). Dobro i zlo postoje samo na duhovnom planu, ono što je stvoreno, budući da dolazi od Ahure Mazde, nužno je dobro, a sila zla sposobna je samo razoriti stvoreno, ne i sama stvoriti nešto svoje. Zoroastrizam je prvi uveo i ideju Sudnjeg dana, kada će oni koji su zli biti kažnjeni, no, za razliku od kršćanstva i islama, pakao u zoroastrizmu nije vječan, budući da na kraju vremena zlo mora biti poraženo, te će se i oni koji su bili u paklu pročišćeni uzdići u raj. Ime Ahura Mazda znači „Veliki darovatelj života“, a prema njemu se religija katkada naziva i mazdaizmom. Budući da nema fizički oblik (odnosno, bolje rečeno, svaki fizički oblik je emanacija Ahure Mazde) nije ga moguće prikazati, pa se tako molitve Ahuri Mazdi upravljaju prema izvoru svjetlosti, najčešće vatri. Stoga su rani muslimani zoroastrijance pogrešno smatrali obožavateljima vatre. U zoroastrijskim hramovima obično se nalazi vječna vatra prema kojoj se vjernici mole. Svećenici zoroastrizma nekoć su bili poznati kao magi, a vjeruje se da su Sveta tri kralja iz evanđelja zapravo bili zoroastrijski svećenici. Sveti tekst zoroastrizma je Avesta, koja je većim dijelom izgubljena, sačuvani su samo prijepisi nekih njezinih dijelova iz 9. i 11. st. po. Kr., komentari (nazvani Zend), te još neki liturgijski tekstovi. Srećom, prepisivači Aveste zadržali su jezik kojim su bile pisane starije, danas izgubljene inačice, te je tako sačuvan i taj najstariji potvrđeni iranski jezik, nazvan jednostavno avestičkim.

Danas zoroastrijanaca ima između 124 i 190 tisuća, ponajviše u Indiji, odakle su izbjegli pred muslimanskim progonima u doba arapskog zauzeća Irana. Ta se zajednica naziva Parsi (što znači da čuvaju perzijsko ime), a njima pripadaju i dva najpoznatija svjetska zoroastrijanca: britanski pjevač Farrokh Bulsara (Freddie Mercury) i izraelski dirigent Zubin Mehta. Parsi u Indiji imaju položaj sličan onomu kakav su u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj Europi imali Židovi – glavni su trgovci i bankari. U Iranu živi oko 25 000 zoroastrijanaca, ponajviše u Teheranu i Jazdu. Zoroastrijanke se lako prepoznaju na ulici – nose hidžabe živih boja i haljine ukrašene raznim uzorcima, ali nikad čadore.

A sad, Tornjevi tišine. Naime, zoroastrijanci smatraju da ljudsko tijelo, budući da je podložno propadanju, u sebi sadrži utjecaj zla. Stoga smatraju da bi spaljivanje pokojnika zagadilo zrak, a ukapanje bi zagadilo zemlju – i jedno i drugo su dobra bića. Stoga zoroastrijanci svoje mrtve jednostavno izlože, tako da se njima pogoste lešinari. I za to služe tornjevi tišine.

Naravno, prije nego se zgrozite, treba napomenuti da se to tako radilo nekad, a da je ta praksa od 20. st. gotovo posve nestala, izuzev nekih tradicionalista koji su nastavili tako...pa, ne mogu reći „pokapati“, ali ne znam ni koji glagol upotrijebiti...svoje mrtve sve do 1970-ih, kada je u Iranu to zakonom zabranjeno. Neki Parsi u Indiji to još rade. Ostali su ipak prešli na ukop, s tom razlikom u odnosu na ostala groblja da se kod zoroastrijanaca raka oblaže iznutra posebnom vrstom betona, kako raspadajuće tijelo ne bi zagadilo tlo. Neki danas i kremiraju svoje mrtve (mislim da je Freddie Mercury kremiran).

Ulazimo u kompleks kroz rupu u ogradi (možda postoji i neki službeniji ulaz, ali mi ga ne vidimo). U podnožju brda nalaze se još neki zoroastrijski objekti:







Ab anbar:



Dva su tornja, jedan viši, drugi niži. Ovo je viši:



A ovo niži:



Letica se hoće popesti na oba, mi idemo samo na niži. Manje penjanja, a iznutra ionako izgledaju jednako.

Letica se penje:



Pogled s uspona na zoroastrijski kompleks u podnožju i grad u daljini:



(ograđeni prostor ispod je današnje zoroastrijsko groblje)

Toranj tišine zapravo je zaravan na vrhu brda, okružena visokim zidom, u čijoj se sredini nalazi rupa:



Nakon što bi lešinari očistili tijelo do kostiju, te se one posve osušile (a to je potrajalo i do godinu dana), svećenik bi došao, pokupio kosti i bacio ih u jamu u sredini, dodajući malo vapna. Tamo su se kosti polako raspadale.

Tu smo sjeli u hlad uz zidić i pričali, sve dok se nije pojavio Letica s drugog tornja.

I on je prilikom uspona na viši toranj slikao nas u daljini:





Viši toranj iz blizine:





Rupa je ovdje veća:



Pogled na niži toranj:



Panorama:







Nemam pojma što je ovaj kompleks ispod:



Pogled na jug:



I prema gradu:



Još jednom pogled na moderno groblje:



Potom je napao niži toranj:



I pogled natrag prema višem:



Ulazna vrata nižeg tornja:



I on slika unutrašnjost:





Pogled s vrha prema zaobilaznici:



I prema gradu:



Krećemo natrag. Niži toranj iz žablje perspektive:



Viši toranj:



I još jednom niži iz podnožja:



Nažalost, točnu funkciju pojedinih zgrada u podnožju ne znam. Jedna je sigurno bila hram vatre, ali ne znam koja. Evo par slika:





Mi unutar jedne od zgrada:



I povratna slika:



Ab anbar izvana:



Izlazimo iz kompleksa, zaustavljamo taksi i tražimo da nas odveze do Ateškade – tj. do onog zoroastrijskog hrama koji je Letica slikao prethodnu večer, a mi smo preko puta njega tražili devu. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas tamo:



Iznad ulaza se nalazi fravahar:



Fravahar često pogrešno smatraju prikazom Ahure Mazde – koji je zapravo transcendentan i nema tijelo. Fravahar svoje porijeklo ima u krilatom sunčevom disku, koji je stari bliskoistočni simbol, a danas ga se smatra podsjetnikom glavnih vrednota zoroastrizma. Tako ljudski lik predstavlja dušu, njegova brada predstavlja mudrost, ruka koja je podignuta uvis potiče vjernike da uvijek streme poboljšanju i budu svjesni viših sila, prsten u drugoj ruci je simbol vjernosti i privrženosti, krug iz kojeg izlazi figura jest simbol besmrtne duše ili posljedica naših činova i božanskog reda, tri reda pera na krilima su dobre misli, dobre riječi i dobra djela, dok rep predstavlja zle misli, riječi i djela koje svaki zoroastrijac treba ostaviti za sobom. Dvije perjanice predstavljaju sile dobra i zla, Ahuru Mazdu i Ahrimana, između kojih čovjek uvijek bira, i zato je i lik na simbolu okrenut u jednu stranu.

Ulazimo u hram, koji je zapravo prilično jednostavna prostorija koja više liči na neku muzejsku dvoranu. U sredini prostorije, iza stakla, nalazi se vječna vatra:



Ova vatra navodno gori bez prestanka od 470. g., s tim da se selila više puta, pa je tako u Jazd došla 1474. iz Ardakana, a u ovaj hram prebačena je 1940. Hram ima jednog svećenika kojem je glavni zadatak da loži tu vatru. Uostalom:



Još jedan fravahar:



Ovaj gleda u suprotnu stranu. Znači li to da onda ovaj odabire zlo?

Pored hrama koji izgleda kao muzejska dvorana uređena je stvarna muzejska dvorana u kojoj se turistima pokušava predstaviti zoroastrizam. Tu je i mali oltar:



(Mislim da je ovaj lijevo Zaratustra, desnoga ne znam tko je.)

Pored oltara su lutke koje prikazuju odjevni stil zoroastrijanaca:



I ovo bi trebao biti Zaratustra:



Hram sastrane:



I još jednom sprijeda:



I potom, prije no što zaustavimo taksi do hostela, Letica još odlazi na balkon prvog kata kuće preko puta, kako bi uslikao hram:



Vraćamo se u hostel, pobiremo Damira (koji kunja u sobi), te se onda opet taksijem upućujemo prema vrtu Dolat Abad. Do tamo nas vozi taksist koji čak i malo razumije engleski, što je ovdje rijetkost. Međutim, komunikacija nije baš moguća, znanje mu je preslabo. Dodatno stvar komplicira još i Letica, koji čim vidi da netko zna engleski, odmah ubaci britanski naglasak i posve pravilnu gramatiku. On tako kaže „Your English is good.“ (toliko ovaj razumije) „Where did you learn it?“ To više ne razumije. Naravno, kada netko natuca neki jezik, onda je poželjno smanjiti gramatiku na posve rudimentarnu i još riječi obilato potkrijepiti mimikom i gestikulacijom. Dakle, „Your English...good! You learn it, where?“, ili nešto u tom stilu, uz naravno pokazivanje na sugovornika kad se kaže „you“, snažan upitni izraz na licu kod pitanja...

Vrt Dolat Abad okružuje nekadašnju rezidenciju Karima Hana Zanda (to je onaj iz Širaza), i sagrađen je oko 1750. Sama rezidencija ima najviši badgir u Iranu, visok 33 metra:



Ovaj je međutim izgrađen 1960-ih, nakon što se stari srušio zbog neodržavanja.

Ima tu i drugih, nižih badgira:



Ulaz u vrt:



Pogled na badgir iz vrta:



Zidovi vrta:



Primjećuje se isti dekorativni stil kao i na citadeli u Širazu.

Aleja koja se prostire od ulaza:



Detalj vrta:



Središnji bazen:



Rezidencija:



Bazen s druge strane:



Na tom drugom kraju voda je prilično prljava i umjesto asocijacije na raj imamo običnu žabokrečinu.

Vraćamo se do rezidencije i ulazimo unutra, no nema baš bogznašto za vidjeti, osim zanimljivog stropa:



No moguće je stati točno ispod badgira. I tu shvaćamo svu njegovu rashladnu snagu. Puše ko blesavo, uzgon zraka stvara takav propuh da bi na Balkanu vjerojatno rekli da ćemo se prehladiti ako se nečim ne ogrnemo. Laughing

Pogled uvis, kroz okno badgira:



Badgir izvana:





Očito ga obnavljaju, kako se ne bi ponovno srušio.

Još jedan pogled na vrt:



Taksijem se vraćamo u Silk Road hostel, gdje sjedamo na ručak. Danas se i Nikola odvažio probati devu (prošlu se večer pokušao od Damira i mene ogrebati, ali mu je Damir preporučio da odjebe, budući da ju nije naručio, neka onda ni ne žica nas Laughing ), a ja ću danas još jednom probati dati šansu fesendžanu. Srećom, meso je ovaj puta sočnije od onoga u Teheranu i zato je jelo prilično ukusno.

Gulaš od deve inače izgleda ovako:



Ostatak popodneva protječe u sjedenju i uživanju u hladu dvorišta Silk Roada (prilično je pripeklo) i razmišljanja kako bismo možda mogli još nešto obići. Na kraju se ja odlučujem prošetati do kompleksa Amir Čahmagh, pored kojega se nalazi Hadž Halife Ali Rahbar, najpoznatija prodavaonica čuvenih jazdskih slatkiša. Rekao sam već da je Jazd osim po rukotvorinama od svile poznat i po slatkišima, štoviše, toliko su glasoviti u Iranu da ljudi iz svih krajeva zemlje dolaze ovamo kako bi uživali u slatkišima. Riječ je o tipičnim orijentalnim slatkišima, što znači da su svi jako slatki, a obično se koriste orašasti plodovi (badem, pistacija, kokosovo brašno), ružina vodica i šećer. Puno šećera. U rečenoj prodavaonici već imaju unaprijed zapakirane kutije s izborom od nekoliko vrsta. Ja odabirem jednu s nekih 6 vrsta, a uzimam i jednu za Leticu, koji me ovlastio da mu donesem. Cijena – tridesetak kuna. Slatkiše sam probao tek po povratku i većinom su odlični, ima ih par koji su samo dobri.

Negdje iza 4 sata Letica se konačno diže i kreće u svoj obilazak. Mi ostajemo sjediti još sat vremena (mene je opet počela malo zezati probava, ali ništa ozbiljno), onda polako krećemo u naš hostel iza ugla po stvari. Već smo ih ranije izvadili iz sobe i ostavili na recepciji, samo ih treba pokupiti. Prije toga, Nikola slika mauzolej Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija:



Očekivano, Letica se negdje zadržao. Već kažemo ovima na recepciji da će još jedan doći naknadno i upućujemo se van, kad na ulici pred hostelom evo njega. Ipak ćemo svi zajedno na taksi do kolodvora.

Ali prvo, par njegovih impresija sa šetnje. Ponovno mauzolej:



Potom, po tko zna koji put, Masdžed-e Džameh:





Onda je i on našao neki od krovnih vidikovaca i snimio grad iz ove perspektive:



Desna kupola pripada medresi Kamalije. Evo je iz bližega:



Još pogleda:



(džamija na lijevom rubu slike je Hazire, slikali smo ju sinoć)









Pogled prema Aleksandrovom zatvoru:



Potom se spustio s vidikovca i uputio ponovno prema trgu ispred kompleksa Amir Čahmagh. Usput je i on slikao džamiju Hazire:



A potom došao do zgrade s pet velikih badgira koju je slikao i sinoć:



Četvrtak je popodne, što je Irancima ekvivalent naše subote, zato je sve zatvoreno.

Nije propustio uslikati kompleks Amir Čahmagh u ovako pustoj verziji:







Onda je ušao u tu zgradu s badgirima. Riječ je zapravo o negdašnjem javnom ab anbaru za cijeli grad, koji je preuređen u zurhanu. Zurhane doslovce znači „kuća snage“, a riječ je o mjestu gdje se prakticira iranska varijanta bodybuildinga. Naravno, kao i većina tih starih vještina, i zurhane (ime prostorije koristi se i za ime aktivnosti) ima svoju duhovnu komponentu – u ovom slučaju, to je mješavina zoroastrizma, sufizma i iranskog nacionalizma. Vježbe snage, koje su ritualizirane, izvode se obično uz glazbenu pratnju, dok se istovremeno recitira Hafezova poezija ili stihovi iz Firdusijeve Šahname. Tako vježbanje postaje zapravo predstava za gledatelje (obično su to samo muškarci), a ne toliko vježbanje samo.

Zurhana je trenutno prilično pusta:



Ovo je „pozornica“ na kojoj se odvija vježbanje. Po obodu vidite naslagane čunjaste utege koji su jedan od glavnih rekvizita za vježbanje u zurhani.

Iz veće blizine:



Pogled u nepreuređeni dio negdašnjeg ab anbara:



Murali koji prikazuju muškarce koji vježbaju:



I ulaz:



Zatim je jurnuo nazad do hostela, ali prije no što pokupi stvari, uslikao je još ovu uličicu:



I mauzolej iz drugog kuta:



A ovo bi trebalo biti u hostelu – zoroastrijska slika pod budnom paskom zlih Djedova Mrazova:



Uskačemo u taksi i gužvamo se do kolodvora. Kolodvor izgleda prilično pust, ali nam na šalteru agencije gdje smo još jučer, odmah po dolasku, kupili karte kažu gdje bi trebao stajati naš bus za Esfahan. Izlazimo na peron i čekamo. Ubrzo se pojavljuje jedan bus, staje na rečeno mjesto, te mi krećemo prema njemu. Pitamo vozača „Esfahan?“, on kima. Čekam u redu za predati prtljagu, ukrcavaju u bunker štošta, kada mi Letica dolazi reći da je riječ o grešci. Bus ne ide za Esfahan, ide za Bandar Abbas, na posve drugu stranu, na obalu Perzijskog zaljeva. Eto, malo je falilo da završimo tamo...

Bus odlazi, a naš, koji je trebao krenuti u 6 sati, već debelo kasni. Sjedimo na peronu i čekamo, drugo nam ne preostaje. Prilazi nam neki tip i pita nas uobičajeno odakle smo. Kad mu kažemo da smo iz Hrvatske i da čekamo bus za Esfahan, on pita je li netko od nas možda dao oglas na Couchsurfingu da traži mjesto za prespavati u Esfahanu. Da, točno je – ja sam, naime, prije puta stavio takav oglas. Naime, Esfahan slovi kao grad s puno manje turističkih kapaciteta nego što privlači turista, te sam za svaki slučaj, pokušao i preko Couchsurfinga naći neku mogućnost smještaja. Javio mi se jedan tip i rekao da nema smještaj. Ali, očito je oglas ostao zapažen. Ali mislim, koja je vjerojatnost...

Da, mi zapravo do ovog trenutka nemamo nikakav smještaj u Esfahanu, tako da ćemo ipak morati ići na rizik. Napokon, taman kad smo bili pred iscrpljivanjem svake zanimljive teme za razgovor s tim Irancem (koji govori čak solidan engleski), tj. prije no što je postalo naporno, pojavljuje se konačno naš bus. Ovaj je pravi i doista ide u Esfahan. Provjereno. Ulazimo u bus i opet primjećujemo zanimljivu menažeriju kod vozača:



Krećemo na vožnju. Do Esfahana ima neka 4 sata vožnje, uglavnom kroz pustinju. Prvo međutim treba vremena da izađemo iz Jazda. Kolodvor je praktički na obilaznici, ali vozač se onda još vraća nekom drugom cestom prema gradu, skuplja još neke ljude koji izgledaju kao poslovnjaci (svi su u odijelima – doduše, u Iranu i sasvim obični ljudi znaju nositi odijela) i tek onda konačno kreće prema Esfahanu.

Damir i Nikola sjede iza nekih tipova koji su bezočno spustili naslone njima u krilo, i nemaju ni najmanju namjeru pomaknuti se. Istovremeno, iza njih smo Mate i ja, koji ne dopuštamo pomicanje njihovih naslona. Tako će vožnja do Esfahana biti pomalo stisnuta za njih dvojicu. Mislim da se na kraju ovaj Nikolin čak malo i pomaknuo, ali je Damirov ostao do kraja zavaljen.

U daljini, između Jazda i Mejboda, vidi se na vrhu brda još jedan toranj tišine:



U Mejbodu opet stojimo nekih 20-ak minuta, opet se ukrcavaju neki putnici, usput je počeo i večernji namaz, tako da imam osjećaj da su se vozač i stjuard usput otišli i pomoliti...konačno krećemo, i do Esfahana više nemamo stajanja, osim tehničkog stajanja na policijskoj kontrolnoj točki zbog tahografa, te na ulazu u Naein, jedini grad koji se još nalazi na ovom putu (ostalo je uglavnom vožnja kroz pustinju). Spustila se noć, ovdje autoput ipak nije osvijetljen, tako da je pomalo nestvaran osjećaj gledati kroz tu beskrajnu tamu svuda uokolo. Tek na horizontu se povremeno pojavljuje neko svjetlo, iz naselja koja su udaljena možda i 50-ak km.

Tijekom vožnje su pustili neka dva filma, jedan (nazvan Skandal) govori o nekoj ženi koja je ovako poprilično bahata i samouvjerena, a onda se, uslijed životnih okolnosti, i pod utjecajem nekog dobrodušnog klerika koji joj pristane pomoći, počne pretvarati u bogobojaznu. Uzmite u obzir da je ovo samo moja interpretacija na temelju letimičnog gledanja filma na jeziku koji ne razumijem.

Napokon, negdje oko pola 11 navečer, stižemo u Esfahan. Što sad? Ha, ništa, ulazimo u taksi i kažemo mu ime prvog hotela koji nam se čini OK po Lonely Planetu. Hotel Totia. Od nekuda trebamo početi. Nakon nekih 6-7 minuta stižemo na traženu adresu. Nažalost, puni su. Malo dalje niz ulicu vidimo oznaku još jednog hotela. Ulazimo u hotel Azadi, pitam za sobu, vele mi „Noćas ništa, ali će biti sutra.“ To mi u ovom trenutku ne znači puno. Ispred hotela hvatamo opet taksi i kažemo da nas vozi u hotel Naghš-e Džahan. No nakon stotinjak metara desno uz cestu vidimo cimer na kojem piše „Amir Kabir Hostel“. Zaustavljamo taksi i Letica iskače van, kako bi pitao imaju li sobu. Kako se zadržao neko vrijeme, pridružuje mu se i Mate. Ubrzo zovu i vozača da im pomogne, jer se ovi na recepciji baš ne snalaze s engleskim (ne snalazi se baš ni vozač). Potom i Nikola odlazi unutra, a Damir i ja ostajemo u autu, kako ga netko ne bi ukrao skupa s našim stvarima. Naposljetku nam dolaze reći: imaju mjesta, ali jedna soba je četverokrevetna, dok će peti spavati u drugoj sobi, s nekim drugim ljudima. Letica pristaje otići u tu drugu sobu, mi ostali ćemo zajedno. Uzimamo stvari iz auta, zahvaljujemo se taksistu na pomoći i prijavljujemo se u hostel. Naša soba ima ulaz iz unutrašnjeg dvorišta, no ovo nije tradicionalna perzijska kuća, ovo je moderna zgrada, čija unutrašnjost podsjeća na neke prastare socijalističke hotele u Hrvatskoj. Soba ima na krovu ventilator koji je jedini način da ju rashladi, no on se opasno ljulja i postoji bojazan da se noću otkvači i nekoga sasjecka. U sobi je i jedan umivaonik, koji je poprilično prljav. Kreveti su poprilično neudobni, s masivnim jastucima upitne čistoće. Tuševi i WC-i su etažni, isto se u njih ulazi iz dvorišta. Ja se odlazim istuširati i shvaćam da se u jednom tušu vrata ne daju zatvoriti. Damir je pak u WC-ima vidio žohara veličine omanjeg glodavca. Ukratko, smještaj je užas, ali ipak imamo mjesto na kojem ćemo prespavati noć i našli smo ga prilično brzo. E da, i to noćenje plaćamo 15 dolara. Puno previše za ovakav ćumez.

Prije odlaska na spavanje, treba nešto i pojesti. Naravno, osim Mate. Izlazimo na ulicu, u potrazi za nečim što je sada uopće otvoreno. Jedan usputni prizor, komadi tatamija:



Posrećuje nam se. Odmah iza ugla, pored hotela Azadi, nalazimo neku ašćinicu. Gledamo što ima, uglavnom je meso, čak i mozak, ali imaju i falafel. OK, prodano. Letica se odlazi malo prošetati, mi čekamo dok nam ih tip napravi. U času kad su gotovi, Letica se pojavljuje niotkuda, gura se pored nas trojice i prvi kreće po falafel. To je čovjek koji uzima šesti krevet. Laughing

Sjedamo na stolčiće ispred lokala, a tip nam iznutra još donosi i sol i papriku ako nam treba. Iako bismo trebali biti sretni da smo išta našli, mogu reći i da je falafel prilično dobar. Općenito, u ovim zemljama teško da će vam baš svjesno uvaliti smeće od hrane kao na Zapadu.

Blagujemo:



I zadovoljni Letica po završetku večere:



U Esfahanu također ostajemo dvije noći, tako da ćemo sutra imati sasvim dovoljno vremena za miran razgled njegovih znamenitosti. Još jedino da nam smještaj nije onako grozan...

Vraćamo se u hostel, barem imamo ujutro doručak, premda ne očekujemo ništa previše. Ha, treba se ušuškati i probati odspavati bez bojazni od ventilatora...

psihoputologija @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 4, 2015
SRIJEDA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro preskačem doručak i dok se ostatak ekipe pakira, odlazim do onog kafineta kako bih platio uslugu od sinoć. Iako su rekli da će biti tamo iza pola 8, u času kada ja dolazim (oko 15 do 8) još nema nikoga. Čekam, imam još vremena. Čudno je, inače sam svugdje našao informaciju da su Iranci, za razliku od Arapa, prilično točni. Očito su ovi iznimka. Nakon 15-ak minuta čekanja, taman kada sam se spremao krenuti kako ne bih zakasnio na bus, pojavljuje se jedna cura koja je sinoć bila u kafinetu. Objašnjavam joj u čemu je stvar, izgleda malo zbunjeno, ili možda ne razumije toliko dobro engleski, ali u svakom slučaju obavljam svoje i vraćam se u hotel.

Letica je toga jutra također skoknuo još obići neke spomenike u gradu. Uputio se do Narandžestana, parka s vilom koji je pripadao lokalnom bogatašu Mohammadu Aliju Hanu Ghavamu al-Molku, koji je živio u drugoj polovici 19. st.:



No izgleda da je još bilo prerano za otvaranje. Vratio se potom do glavna atrakcije radi koje je došao - džamije Nasir al-Molk, koju zovu i Ružičastom džamijom. Građena u isto vrijeme kada i Narandžestan, džamija je poznata po zidu od vitraja koji u rano jutro daju prekrasan prizor u molitvenoj dvorani. Izvana je prilično neugledna:



No kada uđete unutra, ako imate sreće i dođete dovoljno rano, zabljesnu vas ovakvi prizori:

















Evo i nekoliko slika izvana:







Muzej u kojem se nalazi Gav ča, tj. Kravlji zdenac, jer su se krave ovuda spuštale kako bi donosile vodu:



U susjedstvu se nalazi i ova medresa:





Letica se vraća u hotel, svi se okupljamo i taksijem prebacujemo do kolodvora, odakle nam polazi bus za Jazd. Spomenuo sam već da širaški autobusni kolodvor više liči na vrt, nego na kolodvor, peroni su obrasli bujnim zelenilom:



Doista, kolikogod da je Damir gunđao protiv Širaza, meni se grad svidio. Ima neku pozitivnu vibru, čak i neke elemente zapadnog urbanizma (pješačka zona), Hafezova i Sa'dijeva grobnica su prelijepe, ima onog tipa s dobrim frapeima, Perzepolis je blizu... Zasad od gradova u Iranu najpozitivniji dojam.

Dok se ukrcavamo u autobus, Letica slika neobičan prizor – izgleda da se u nekim dijelovima Irana još uvijek mora dopremati led, budući da zamrzivači ne postoje:





Inače, u nekim pustinjskim gradovima postoje i spremišta za led, u kojima je zahvaljujući specifičnom sistemu klimatizacije led uspijevao biti konzerviran mjesecima uz vrlo polagano otapanje. Danas ta spremišta više uglavnom nemaju funkciju, zato je i ovaj prizor bio neobičan.

Iznad vozačevog mjesta nalazi se privjesak koji smo nazvali „bijesni eritrocit“:



Nakon poprilično dugog čekanja na polazak konačno krećemo. Vozimo se cestom kojom smo i jučer išli do Pasargada, pa onda dalje. Kadrovi Zagrosa usput:











I konačno izlazimo na središnju iransku visoravan, a krajolik sve više postaje polupustinjski:













Stajemo na nekom odmorištu na WC i ručak. Uzimam neki gulaš s rižom, Letica također, Damir uzima samo jogurt. Zgraža se jer mu je prodavač dao žlicu koju je primio rukom za donji kraj (onaj kojim se grabi), a prije toga je tom istom rukom hvatao novce. Stvarno, ako si toliko gadljiv, što onda uopće radiš u Iranu? A tek da smo išli u Indiju... (dobro, Damir ne želi ići u Indiju, ali svejedno)

Nastavljamo put. Neobična džamija negdje uz cestu:



Još usputnih kadrova:















Ovo je jahčal, jedno od spremišta leda o kojima sam govorio:



U ovim građevinama debelih zidova, izgrađenim od posebne vrste izolacijskog materijala (mješavine pijeska, gline, vapna, bjelanjaca, kozje dlake i pepela), koje su obično bile postavljene iznad ghanata (podzemnog kanala za vodu), led se izuzetno sporo topio, tako da je mogao izdržati kroz čitavo ljeto.

Prije mjesta Surmagh skrećemo udesno, na cestu prema Jazdu. Krajolik:





Lagano tonem u drijemež, kad se odjednom trgnem i shvatim da je polupustinja u međuvremenu prešla u pravu pustinju. Prvi puta u životu vozim se kroz pustinju:







Polagano se vraća vegetacija, a i brda:









Prošavši taj plato, dolazimo do novog planinskog lanca koji nas dijeli od Jazda:





















Prolazimo pored mjesta zanimljivog naziva – Taft, i nastavljamo prema Jazdu. Silazimo na obilaznicu i već iz daljine primjećujemo Tornjeve tišine, jednu od jazdskih znamenitosti:







Njih ćemo obići sutra. S druge strane, pogled na Jazd s obilaznice i nije osobito obećavajuć:



Neki od nas, zaraženi Damirovim virusom, predlažu da odmah produžimo dalje. Srećom, to ne dolazi u obzir, Jazdu treba dati priliku i to će se isplatiti. Autobusni kolodvor nalazi se na pustopoljini na rubu grada, no taksi nas prebacuje do centra i ubrzo shvaćamo da je Jazd sasvim ugodan grad.

Nismo željeli ponoviti grešku iz Širaza, pa je Letica nekako stupio u kontakt sa Silk Road Hostelom u Jazdu (legendarnim u putničkim krugovima, iako ponešto pogrešno nazvanim – Put svile išao je sjevernije; inače, taksist nas je odmah na kolodvoru pitao idemo li u Silk Road), a oni su nam rekli da, iako sami nemaju mjesta, mogu nam rezervirati sobu u susjednom hostelu Oasis, koji pripada istoj grupaciji. Tako nas sada taksist prvo vozi u Silk Road jer su nam rekli da se javimo njima. Silk Road je smješten u tipičnoj perzijskoj kući, s velikim unutrašnjim dvorištem, tako da nam je u prvi tren žao što nismo tamo. No kada nas jedan član osoblja odvede do Oasisa, koji je dvije ulice dalje, shvaćamo da je i on smješten u takvoj kući, tako da nam dođe na isto.

Soba je peterokrevetna, s kupaonicom i normalnim WC-om. Jedino su kreveti malo tvrdi, a čini se i da posteljina nije sasvim čista. Neka, nismo gadljivi, što bi bilo da smo išli u Indiju...

Nakon kratkog predaha krećemo u šetnju. Jazd ima oko 423 000 stanovnika i smješten je u vrlo negostoljubivom području, između dvaju velikih iranskih pustinja Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Stoga je vrlo suh i vruć, ali, s obzirom da je i vrlo dugo nastanjen, postoje odlična arhitektonska rješenja koja su ovaj grad učinila ugodnim za život. Kao naselje postoji preko 3000 godina, a korijeni su mu još u medijskom naselju Issatisu. U doba Sasanida dobiva današnje ime, prema vladaru Jazdegerdu I. Zbog svoje prirodne zabačenosti i negostoljubive okoline, Jazd je ostao pošteđen većine ratova koji su harali Iranom, a to je ujedno i razlog zbog kojega je danas glavni centar zoroastrizma u Iranu – arapska invazija također ga je zaobišla. Naravno, danas su zoroastrijanci manjina, islam je ipak na kraju nadvladao, ali – izuzev Teherana – Jazd ima najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu (između 20 i 40 tisuća zoroastrijanaca). Osim po zoroastrizmu, Jazd je diljem Irana poznat i po svojim rukotvorinama – ponajprije tepisima i robi od svile. Također su glasoviti i jazdski slatkiši. No razvija se i moderna industrija – optička vlakna, polimeri, čelik... Jazd je jedan od tehnološki najnaprednijih gradova Irana, što je posebno zanimljivo kada se uzme u obzir da je ujedno i jedan od najvećih gradova na svijetu sagrađenih gotovo isključivo od ćerpiča. Barem se to odnosi na stari dio grada.

Odmah po izlazu iz hostela nalijećemo na mauzolej lokalnog islamskog velikodostojnika Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija. Mauzolej ima prekrasnu kupolu, ali portal je pomalo oronuo:





Pokraj toga, na malom trgu se nalazi ovo:



Riječ je o nahlu, drvenoj konstrukciji koja predstavlja lijes imama Huseina, trećeg šijitskog imama i Muhamedova unuka, koji je ubijen u Karbali 680. godine. Njegovo se mučeništvo obilježava blagdanom Ašure, a tada se u procesijama nose nahli. No ovaj je, koliko vidim, tu zastalno, tim više jer Ašura 2013. pada tek u studenom.

Letica se odvojio i otišao u mauzolej. „Nakratko.“ Nismo ga više vidjeli do navečer. Laughing

Pred nama, na krovu je badgir:



Badgir sam već spomenuo u Širazu, a sad evo i pojašnjenja. Riječ je o specifičnoj vrsti ventilacijskog sustava koji se rabi u pustinjskim krajevima Irana, a otamo se raširio i po drugim dijelovima Bliskog Istoka. Badgir je tornjić koji hvata vjetar i preusmjerava ga kroz svoje okno u prostoriju ispod njega. Istovremeno, topli zrak iz prostorije se diže i izlazi kroz drugo okno, koje se nalazi s druge strane. Ima više varijanata badgira, neki se kombiniraju i s ghanatima, kako bi se ovlažio zrak i stvorila dodatna razlika u tlaku koja tjera zrak uvis. Uz kombinaciju debelih zidova s malim prozorima i zbijene gradnje koja maksimizira sjenu, badgiri omogućuju da se temperatura u unutrašnjosti ovih zgrada održava i 15 stupnjeva nižom od vanjske.

S trgića s nahlom napokon možemo pogledom obuhvatiti kupolu mauzoleja:



Na trgu se nalazi i neka prodavaonica tepiha. Piše međutim da je s krova lijep vidik. Pa, ništa nas ne košta ako barem bacimo pogled s krova...

Ulazimo, stariji gospodin nam kaže da moramo u dvorište, odakle idu stepenice za na krov, a njegov sin će nam otključati vrata kojima se izlazi na krovnu terasu. U dvorištu vidimo da se ovdje osim tepiha prodaje i tradicionalni perzijski porculan:







Potom izlazimo na krov. Pogled je spektakularan. Na jednu stranu vidi se ponovno mauzolej:



A uokolo svuda je šuma badgira:









Ovo je doista kao u nekoj arkadnoj igri, čovjek poželi skakati po ovim krovovima, i doista ima osjećaj da bi se moglo proći cijeli grad tako skakućući.

Pogled na unutrašnje dvorište:



Spuštamo se s krova, te nas potom onaj tip koji nam je otvorio vrata na krov (sin) pita bismo li možda pogledali njihove tepihe. Aha, tu smo. Pa dobro, možemo baciti oko, ja sam ionako u polušali čak i rekao da bih mogao donijeti jedan perzer, pa da barem vidim kako se uopće kreću cijene. Odlazimo u prostoriju na prvom katu, gdje nam taj tip pokazuje nekoliko tepiha raznih veličina i raznih materijala, usput nam na dobrom engleskom objašnjavajući finese njihove proizvodnje i dizajna. Ima ih od sasvim malih, koji služe za molitvu, pa do onih koji mogu prekriti omanju sobu. I materijali su razni: devina dlaka, vuna, svila, svila prošarana zlatnim nitima. Zainteresirao sam se za jedan manji, veličine oko metar sa pola metra. Pitam ga koliko košta, frajer kaže 75 dolara. Pa to je stvarno jeftino za originalni perzijski tepih. Osim ako nije lažnjak, međutim, po onome što vidim, nije. Dapače, čak posluju i s karticama, što je u Iranu rijetkost jer je zbog sankcija to vrlo teško. Očito ovi imaju dobru reputaciju.

Razgledanje, ovaj u sredini je moj:



Još jedan primjerak, ovaj koji je djelomično u kadru (plavi) je drugi koji me zanima:



Zidovi sobe su također prekriveni tepisima:



A složeni su i posvuda po policama:



Ostali isto tako gledaju, više iz kurtoazije, Nikola se čak interesira za jedan veliki svileni, ali taj košta nekih 2000 dolara. Ja se na kraju odlučujem uzeti oba tepiha koji me zanimaju, jedan za doma i jedan za Enu. Plaćam 150 dolara i usput još dobivam i certifikat o izvornosti, kao i dva računa – jedan stvarni, a drugi, s umanjenom vrijednošću, za carinu. Budući da ću u Hrvatsku ući na graničnom prijelazu Doljani, nitko me nije pregledavao, nikomu nije ni palo na pamet da u ruksaku imam dva perzijska tepiha. Laughing

Natovaren paketom od dva tepiha (nadam se samo da su mi doista zapakirali tepihe koje sam kupio, jer su ih pakirali u drugoj sobi – Damirova paranoja je očito zarazna) zajedno s ostalima nastavljam obilazak starog dijela Jazda. Većina uličica u starom dijelu su povremeno natkrivene, kako bi se u vrućim danima stvorila sjena:



Promičemo među jednoličnim smećkastim zidovima od ćerpiča. Sve kuće imaju visoke zidove bez prozora. Izgledaju vrlo drevno, ali zanimljivo je da većina vrata ima portafone koji su ugrađeni u zid od ćerpiča. Laughing

I onda iz toga smeđila (ako postoji sivilo, zašto ne?) odjednom izroni ovaj parkić:



A iza njega se nalazi ab anbar, spremnik za vodu:



Spremnici za vodu opremljeni su badgirima, zahvaljujući kojima se pitka voda održava hladnom. Građeni su od istog materijala kao i jahčali, a morali su biti otporni na izuzetno jake potrese. Voda je u njima bila posve izolirana od korisnika, kako bi se izbjeglo zagađivanje, a praznilo ju se kroz slavine u unutrašnjosti, pri dnu spremnika.

U daljini vidimo zgradu koja se naziva Aleksandrov zatvor:



Zgrada zapravo nema nikakve veze s Aleksandrom Velikim, sagrađena je u 15. st. i bila je škola. Nazvana je tako prema legendi koju je prenio Hafez, da je navodno zdenac koji se danas nalazi u njoj zapravo ostatak tamnice iz doba Aleksandra. Tko će ga znati, ipak malo je vjerojatno.

Iza Aleksandrovog zatvora nalazi se Grobnica 12 imama, iz 11. st. Riječ je naravno o dvanaestorici šiitskih imama, od kojih nijedan nije pokopan ovdje (posljednji, Mahdi, ni ne može biti pokopan, jer je navodno još živ). Jedan pogled na nju iz blizine:



I na Aleksandrov zatvor:





Nastavljamo šetnju uskim uličicama:



Uz simpatične grafite:



Do ovog trgića:





Gdje ja koristim priliku da se malo razgibam Laughing :



(ovo na podu su moji tepisi)

Neke uličice imaju ovakve potpornje, jer je potrebno ojačati zidove:



Usputni badgir:



Vraćamo se prema našem hostelu, pa ja odlazim ostaviti svoje tepihe, dok za to vrijeme ostatak ekipe ide obići Masdžed-e Džameh, koja se nalazi odmah na kraju ulice koja vodi do našega hostela. Dogovaramo se da se nađemo ispred džamije, pa ćemo onda u potragu za večerom.

Masdžed-e Džameh je sagrađena u 15. st., zamijenivši stariju građevinu iz 12. st., a ranije je na tom mjestu bio zoroastrijski hram. Nekoliko Nikolinih slika džamije:









Opet motivi svastike:



Svastika inače simbolizira besmrtnost i može se naći na iranskim spomenicima još iz 5000. g. pr. Kr.

Ja ih čekam pred džamijom, te se potom upućujemo u potragu za večerom. Jednom sam se jelu u Jazdu jako veselio, jer sam ga stvarno htio probati – devinom mesu. Lonely Planet preporučuje jednu lokaciju gdje serviraju kebabe od devetine, pa se upućujemo tamo. To je nekih pola sata hoda odavde. Na kraju ulice, Mate se predomišlja, kaže kako on ionako neće jesti, a i bolje je da ne eksperimentira sa svojom krhkom probavom, te se vraća. Nikola, Damir i ja nastavljamo, ali ne prije nego uslikamo sahat-kulu:



Na ulici Imama Homeinija slikamo džamiju Hazire:



I dolazimo potom do trga Amir Čahmagh, gdje se nalazi istoimeni kompleks:



Kompleks je zapravo huseinija, a u sklopu nje nalazi se i bazar i tekija. Sprijeda izgleda kao džamija, no ovo pročelje koje vidite zapravo nema ništa iza – riječ  je o samostojećem zidu s dva minareta.

E sad, kako izdržati još preostalih 2 km šetnje, a da Damir ne popizdi? Moram mu vrlo uviđavno dozirati udaljenost koju još imamo do devinog mesa, kako ne bi momentalno odustao. Jer, on bi svakako probao devino meso, ali bi istodobno i da je ono odmah tu, na dohvat ruke. Na dohvat ruke nema ničega, eventualno pokoja mesnica, ali u njoj sigurno nema devina mesa.

Uz njegovo gunđanje nekako ipak uspijevamo doći do mjesta gdje bi trebao biti taj kebabdžija (adresa je vrlo maglovita: „preko puta džamije u ulici Kašani“), ali ne izgleda obećavajuće. Preko puta je očito neka džamija, koliko vidim gledajući kroz ogradu, ali kebabdžija na kojega smo se namjerili uopće ne izgleda kao da drži devu. I dok se mi tako premišljamo, a Damir opet sipucka žuč, u jednom času čujemo „Hello, my friends, do you need help?“ Iza nas stoji stariji gospodin kojega smo popodne vidjeli nakratko u Silk Roadu, dok smo čekali da nas netko prebaci do Oasisa. Bio nam je predstavljen kao turistički vodič po okolici. I on je nas prepoznao. Izlažemo mu svoju priču, on nam kaže da čak i ako ima deve ovdje, da je to vrlo često podvala, odnosno da uvale neko drugo meso, možda nešto sitno devetine, i da je pravu devetinu teško naći. Kaže da nam se više isplati pojesti nešto pošteno u centru, čak možda i u restoranu Slk Roada, nego da ovdje tumaramo po prčvarnicama. Štoviše, on je tu s autom, odbacit će nas natrag. Prihvaćamo, dosta smo hodali dovdje.

Kasnije ćemo doznati da zgrada preko puta uopće nije bila džamija, nego zoroastrijsi hram, koji ćemo obići sutra.

Vodič nas uvodi u auto, ali dok nas vozi prema centru, zvoni mu mobitel. Vjerojatno žena, jer kaže da mora iznenada doma na večeru i bismo li imali išta protiv da nas ranije iskrca, recimo kod kompleksa Amir Čahmagh. Ne bismo. Tako nas ostavlja na mjestu na kojem smo bili nekih 45 minuta ranije, te se mi pješice upućujemo do restorana u Silk Roadu. Damir mi po tko zna koji put govori da spalim to smeće od Lonely Planeta, jer su sve informacije krive. Ja pak po izlasku shvaćam da mi je kapa ostala u autu od vodiča. Hm, pokušat ću nekako preko hostela stupiti u kontakt s njime...

Ulazimo u Silk Road pomalo rezignirano, jer imam osjećaj da je iransko kulinarstvo opet podbacilo i da će i deva ostati samo neispunjena želja. Sjedamo za stol u unutrašnjem dvorištu Silk Roada i gledamo jelovnik. Mješavina iranske, indijske i europske kuhinje. Kad ono, na jelovniku – gulaš od deve. Hm, je li i to muljaža, hoće li nam uvaliti neko drugo meso...ne znam. Košta 110 000 riala (oko 22 kn) i iako je najskuplja stavka na meniju, mislim da se isplati probati. Usto uzimam i neki frape od datulja. Damir isto tako uzima devu, ali kao što se vidi, još je uvijek smrknut:



Objašnjavam jednom od tipova iz hostela stvar s kapom i pitam ga može li nekako obavijestiti gospodina vodiča (koji nam je srećom dao vizitku, tako da znamo kako se zove) da provjeri za kapu. On mi daje telefon da ga sam nazovem. Tip u prvi mah tvrdi da nije vidio nikakvu kapu u autu, onda kaže da će provjeriti i kaže da ju je našao, te da će mi ju sutra ujutro donijeti u hostel. Odlično, to je sređeno, sad još da vidimo devu...

Dolazi hrana i gulaš od deve je ukusan. Istina da po okusu podsjeća na govedinu, možda i jest, možda su nas zeznuli, neću time razbijati glavu sada. I Damiru se sviđa, štoviše, hrana ga toliko odobrovoljuje da postaje drugi čovjek, razgovorljiviji, prestaje biti ciničan, na kraju večeri inzistira da on plati čitav obrok za svu trojicu... Eto koliko je malo potrebno da ga se unormali.

Vraćamo se u naš hostel, gdje sjedamo s Matom u dvorište. Vjerojatno ste već shvatili iz slika da je većina tradicionalnih perzijskih kuća građena slično rimskima – prema ulici su zatvorene, a centar života je unutarnje dvorište iz kojega se onda obično ulazi u sobe koju su raspoređene po njegovom obodu. Dvorište je obično i vrt, odnosno, tu se nalaze biljke i bazenčić s vodom ili vodoskok, te se sav život odvija ovdje – zimi, kad je hladnije, dvorište se obično prekrije nekom vrstom improviziranog krova (danas je to obično najlon). U dvorištu se sjedi na posebnim divanima koji omogućavaju i sjedenje i ležanje, a namješteni su mekanim jastucima. To izgleda ovako:



Naravno, Damir i ja smo si kupili iransku pivu pa to pijuckamo. Ubrzo nam se pridružuje i Letica. Da pogledamo kakvo je bilo njegovo popodne.

Nakon što je obišao mauzolej i on je krenuo uličicama statog dijela grada, vjerojatno prošavši pored nas dok smo mi bili na krovu. Jedna usputna impresija:



Primjećujete na vratima dva zvekira – jedan uzak i dugačak, drugi okrugao i debeo. Prvim su kucali muškarci, drugim žene. Ta je informacija bila jako važna, jer se ovisno o tome tko kuca, morao prilagoditi spol osobe koja će otvoriti vrata. Nije bilo dolično da žena otvori muškarcu ili obratno – zato su smislili takvo rješenje.

Ovo je ab anbar:



 

Još jedan spontani kadar:



Zavirio je i u neke kuće:





Ulice starog Jazda:



Kraj ovoga ab anbara smo i mi prošli:



Ovakvim stubištima se spuštalo do ghanata:





I unazad:



Još uličica:







Dvorište:



I on je stigao do Aleksandrova zatvora. Pogled na njega i Grobnicu 12 imama:



Još malo Aleksandrova zatvora:





I Grobnice 12 imama:



Pogled u unutrašnje dvorište kuće pored:



Ponovno Aleksandrov zatvor i Grobnica 12 imama zajedno:



Jedna od natkrivenih ulica sa stropnim otvorom za osvjetljenje:



Medresa Kamalije:



I onda je zapičio brzo na drugu stranu, do kompleksa Amir Čahmagh:











Odlučio se vratiti do fontane i ovdje pričekati da se smrači i upale se svjetla, kako bi čitava građevina izgledala efektnije:



Pogled na zgradu pored trga, s ogromnim badgirima:



Konačno se dovoljno smračilo:







Inače, ovaj prolaz kroz kompleks pun je radnji u kojima se prodaju jela od iznutrica.

Ovdje se i on zaputio u potragu za devinim mesom, ali nije znao adresu (vodič je bio kod mene). Razgovarao je s lokalcima, pokušavajući pomoću pantomime dočarati devu, i čak su ga i skužili (kaže se „šotor“), ali nije uspio naći meso. Međutim, kao i mi, uspio je doći do zoroastrijskog hrama (samo što je on skužio što je posrijedi, jer je obratio pažnju):



A onda se pješice vratio do našega hostela, slikajući usput Masdžed-e Džameh:



Nakon još malo sjedenja, spremamo se polako na počinak. Soba je šesterokrevetna, nas je petorica. Stoga smo odlučili šesti krevet iskoristiti za odlaganje odjeće. Međutim, Letica pita „Hoće li netko spavati na ovom tu krevetu?“ Nakon što mu nitko ne odgovori, on počinje primicati krevet svojemu, želeći tako spojiti dva kreveta. Na moju napomenu da ne radi gluposti, jer na tom krevetu držimo stvari, on kaže da će nam stvari premjestiti drugamo. Ja se u međuvremenu odlazim tuširati. Po povratku shvaćam da je on to doista i napravio, uzurpirao je nezauzeti krevet za svoje potrebe. Bunim se, nije u redu da se ponaša na taj način. On kaže da je pitao i da nitko drugi nije rekao da namjerava koristiti taj krevet. Ja mu pokušavam objasniti jednostavnom matematikom: nas je pet. Kreveta je šest. Nije moguće napraviti da svatko spava na dva kreveta, prema tome, nije pošteno ni da samo jedan spava na dva kreveta, a ostali ne. On pita zar bi u tom slučaju krevet trebao ostati neiskorišten. Da, bi. Odnosno, bit će iskorišten za općenite potrebe zajednice, kao što je odlaganje odjeće, a ne osobne potrebe pojedinca. Letica tvrdi da mu je glupo to forsiranje uravnilovke i da smo mu mi, što se njega tiče, dali dopuštenje time što smo se odrekli svog prava na taj krevet, te da se on ne bi bunio da je netko od nas prisvojio taj krevet za sebe. Ali mi to ne bismo napravili. On je iskoristio našu pristojnost (realno, svatko od nas bi možda jednim dijelom htio dobiti više od ostalih, ali je odgojen tako da to ne radi) kako bi osobno profitirao. Kreveti nisu preuski, ima sasvim dovoljno mjesta, dakle ovo je čista bahatost i posve nekomunističko ponašanje. Mate se slaže sa mnom, a Nikola, kao i uvijek kada treba živjeti uvjerenje, reterira i kaže da se uzbuđujemo oko pizdarija. Damiru je svejedno, on se ni ne smatra socijalistom.

Letica nam je odjeću prebacio na neku policu, koja je sva prašnjava, sad još miče i moj mobitel, koji sam ostavio na tom krevetu da se puni, a sve to pravda time „kako mi ga ne bi zdrobio noću“. Mobitel stoji na samom rubu kreveta, a on na raspolaganju ima DVA kreveta. Na kraju se stvar i završava njegovom pobjedom, on ostaje na svom duplom krevetu, a mi svi ostali na po jednom. I kako onda očekivati da će socijalizam pobijediti ako pojedinci koji se smatraju socijalistima daju oduška vlastitoj pohlepi i u tako banalnim stvarima...

Laku noć.

psihoputologija @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.