Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » lis 2012
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog - listopad 2012
utorak, listopad 30, 2012
Prilikom povratka u grad, prvo iskrcavamo nekog Španjolca na kolodvoru. Sad bar Nikola zna gdje je kolodvor, ako se predomisli. Potom nas odvoze do agencije koja prodaje karte za bus do Vana. Međutim, nitko osim mene nema dovoljno lira, pa će stoga prvo otići u banku promijeniti novce.
Dok hodamo do banke imamo prilike malo bolje osmotriti Kars. To je tipičan turski provincijalni grad, što znači da je kaotičan, da su zgrade gusto i usko poredane, da je promet živ i da svi bulje u vas i dobacuju "Turist, turist", ili pokušavaju pokazati da znaju engleski tako da vam dovikuju "Hello!". Nažalost, to je jedino što znaju od engleskoga. Ne znam, mogu razumjeti to da su u ovim krajevima turisti rijetka pojava, no nije mi jasno zašto su tolika atrakcija. A i poprilično me nervira to dobacivanje. 
Napokon smo našli banku, pa ova trojica ulaze, a Letica i ja idemo još nabaviti nešto za popiti. U banci je gužva, pa to traje. Vraćamo se. Nikola izlazi, Letica ulazi. Čekamo da ovi dođu na red. Za to vrijeme svi koji prolaze bulje u Nikolu i mene. Nikola još nije naučio da je protiv takvih najbolja taktika ignoriranje, jer ti ništa pametno neće reći (niti ti mogu reći, ako ne znaš turski), i on svaki puta gleda u mene očekujući valjda da ja razumijem što kažu. Ne, ne razumijem, niti me baš zanima.
Napokon dolaze ovi s novcem, sada svi imamo dovoljno. Vraćamo se do agencije. 

Kamo to ovaj autobus vozi? 



(svastika, Hitler...što je sljedeće?) 

U agenciji tip za šalterom drijema na stolu. Letica kaže "Gle, ga, u 4 popodne već spava." 4 popodne? Sada je 2. Nego, da tebi nije mobitel u Aniju preskočio na armensku mrežu? Doista, jest. Laughing 

Karte su u džepu, a sada idemo na ručak. Ramazan je, pa su restorani poprilično pusti. Ulazimo u jednu aščinicu nedaleko našeg hotela. Vidimo da su sva jela s mesom, što nije dobro za Hrvoja (Mate i Hrvoje su odlučili ručati, budući da su sada u dometu hotela i WC-a). Mate provjerava kod tipa ima li nešto bezmesno. Pokazuje na Hrvoja i kaže "On ne jede meso." "Nema problema", kaže tip. "Evo, ima ovo. To je s piletinom." Laughing 
Naime, Turci razlikuju "et", što je crveno meso, i "tavuk", što je piletina. Piletina, dakle, nije meso. Kada ga Mate opet pita ima li nešto bez mesa i bez piletine, kaže da nema. Ništa, idemo dalje tražiti. 
Napokon nalazimo restoran imena Döneristan (tj. "zemlja dönera"). Tu imaju relativno zadovoljavajuću ponudu, iako također suženu zbog ramazana. Na kraju uglavnom uzimamo iskender kebap, jelo od mesa u sosu od rajčice, preliveno jogurtom. Usto sam uzeo još i samostalno jogurt, pa to još zalijevam ajranom. Doista testiram svoja crijeva. Hrvoje uzima nekakvu rižu, opet gunđa zbog suženog izbora. 

Vraćamo se u hotel malo se odmoriti. Čak smo i zadrijemali. Negdje oko 5 ja odlazim pronaći poštu, budući da moram poslati još dvije razglednice. Nikola mi se pridružuje, no poštu nam zatvaraju skoro pa pred nosom. Ništa, poslat ću ih odrugud. 
Vraćamo se do ostalih u hotel i odlazimo u šetnju do tvrđave. Tvrđava dominira gradom, a na njoj je i obavezna turska zastava: 



Službena turska verzija kaže da je tvrđavu izgradio sultan Murat III. krajem 16. st., prilikom rata s Perzijom. Tomu međutim u prilog ne idu križevi usječeni u zidovima, kao i hačkar s armenskim natpisom u najistočnijem tornju. Vjerojatno citadela potječe još iz doba Bagratida, premda ju je Murat doista renovirao.

Sumrak je i već se pale svjetla na tvrđavi: 


 
Ispod tvrđave nalazi se armenska katedrala Sv. Apostola: 



Crkva je izgrađena u 10. st., a 1579. je pretvorena u džamiju. Kada su došli Rusi, pretvorena je u rusku pravoslavnu crkvu. 1918., kada je Kars opet završio u Turskoj, postala je džamija, potom joj je 1919., u Demokratskoj Republici Armeniji, vraćena izvorna funkcija, no povratkom pod tursku vlast, opet je pretvorena u džamiju. Turci su crkvu htjeli srušiti, no ipak nisu - srušen je samo zvonik, koji su izgradili Rusi, Umjesto toga, bila je korištena kao skladište petroleja, pa muzej. Danas je napuštena, iako se opet bave idejom da ju pretvore u džamiju. 

Zanimljivo, u katedrali u Karsu svoje je učenje započeo i grčko-armensko-rusko-francuski mistik Georges Gurdjieff, inače rodom iz Gjumrija. 

Popevši se na vrh, odozgo puca lijep pogled na grad: 







Na drugom brdu je ovaj spomenik, za koji ne znam što predstavlja:



Tvrđava je zatvorena. Otvorena je do 6, a sada je 6,15. Jedino što mogu jest gurnuti ruku kroz procijep u vratima i naslijepo okinuti ovo: 



Tu su i neka dva tipa koja sjede i razgovaraju. Žele se slikati s nama. Još malo razgovaramo s njima, nešto kurtoazno, potom krećemo natrag, prije nego se posve spusti mrak. 

Silazimo: 



Tu se načas razdvajamo. Letica odlazi do rječice, kako bi vidio kakvu promenadu ima Kars. Još jednom tvrđava: 



Kaže da je rijeka bezveze, prljava, puna komaraca i smeća. Za to su vrijeme ova trojica već odmakli naprijed. Meni u tom času zvoni telefon. Neka ženska za anketiranje. Ha, barem imam dobar razlog da izbjegnem anketu. Još kad bi znala gdje me točno zatekla... 
Ova trojica odlaze u hotel. Bezveze. Umjesto da se prošećemo svi skupa. Letica kaže da ga zanima neka džamija, koja je adaptirana iz ruske pravoslavne crkve i da ju ide pogledati. Pridružit ću mu se. 

Evo Döneristana: 



A evo i tradicionalnih ramazanskih peciva: 



Kars je brežuljkast grad, što znači da ulice uglavnom idu gore-dolje. Usto su plan grada definirali Rusi, pa se većina ulica sječe pod pravim kutom. Evo jedne ulice: 



U gradu ima i kuća koje su građene u ruskom stilu, kakvih nema nigdje drugdje u Turskoj. Npr.: 







(u ovoj je i neka galerija) 

Letica ne zna kako da se dođe do te džamije, iako zna ime. Pita nekog tipa koji natuca engleski. Ovaj mu objašnjava. Potom ga Letica pita "Is it close?" Ovaj prevede drugomu, i ja iz njihovog turskog shvaćam da je ovaj krivo razumio, tj. razumio je "closed", pa mu kaže da nije zatvorena. Velim Letici da ponovi pitanje, ali da ga pita "Is it near?", ali on to ne želi, iako zapravo nije dobio traženu informaciju. Još se čudi zašto se ja oko toga žestim. 

Srećom, džamija doista jest blizu. Prvo prolazimo pored Atatürkovog konjaničkog kipa: 



On se nalazi nasred kružnog toka. Dok to slikamo, prolazi auto iz kojeg nam opet onaj naš tip koji nam je organizirao prijevoz dovikuje da je tu malo dalje ruska crkva pretvorena u džamiju. Imam osjećaj da taj tip prati sve turiste u ovom gradu. 

Napokon dolazimo do te džamije: 

 

Ona se zove: 



(Džamija osvajanja, to bi otprilike bio prijevod. Zanimljivo, adaptacija u džamiju dogodila se poprilično kasno.) 

Iznutra je premračno, pa moram produljiti ekspoziciju, a onda je mutno: 



S pročelja se vide obrisi pravoslavne arhitekture:



Vraćamo se prema hotelu. Preko puta džamije, praktički u središtu grada, nalazi se velika vojarna. Vojska je u Turskoj jako prisutna u gradovima, pogotovo ovdje na istoku - ne samo zbog granice. Vojska je u Turskoj jamac sekularnosti države i očuvatelj kemalizma. 

Stajemo opet u jednom dućanu taman dok pored nas prolazi na biciklu jedan od one dvojice s tvrđave. Hm, kada po gradu počneš sretati poznata lica, znaš da si predugo ovdje. 
Potom se razdvajamo, jer ja želim otići kupiti med u jednu prodavaonicu koju sam pikirao, Letica pak želi ići drugim putem doma. Ja pronalazim svoju prodavaonicu, ali je zatvorena. Zatvorena je većina dućana, jer je večernji namaz. Ubrzo će završiti dnevni post. Ne znam da li da čekam da se vrate s molitve, ili da potražim nešto drugo. Napokon nalazim jednu prodavaonicu meda koja radi. Uzimam dvije teglice, i to mi naplaćuju 40 lira. 20€. 70 kn za jednu teglu meda? Malo mi izgleda da su me oženili. 

Opet počinje koncert mujezina i opet na kraju slijedi onaj prasak, kao i jučer. Zaključujem da bi to možda moglo imati neke veze sa završetkom posta. Valjda kao neka završna sirena, što li. 

Vraćam se u hotel, opet se malo vrzmamo uokolo. Hrvoju i Mati se vratio proljev. Nisu trebali ručati. 

Nikola, Letica i ja ćemo još u večernju šetnju. Trebali bismo nešto i pojesti. Nikola želi lahmacun, i meni bi dobro legao, no nigdje ga nema. Svi restorani su puni izgladnjelih muslimana i oni su već slistili sve lahmacune. A ostala hrana nam je malo preteška. Naposljetku odlazimo u slastičarnicu (ne onu istu) i opet primijenjujemo recept "bir tane". 
Ja uzimam zalogaj nekakvog kolača koji izgleda kao velika bijela lazanja - i shvaćam da ima okus po sapunu. Letica je uzeo to isto i isti mu je dojam. Čini mi se da je to güllaç, vrsta kolača koji se obično jede za ramazan, a obično u njega stavljaju ružinu vodicu. Zato ima okus i miris po sapunu. 

Evo ga na tanjuru: 



Nakon čašice razgovora vraćamo se u hotel. Letica kupuje med usput. Teglicu plaća - 10 lira. Duplo manje. Da, oženili su me. 

Poslije povratka u sobu još malo gledamo televiziju, opet tursko Kolo sreće, potom se odlazim istuširati i na počinak...

psihoputologija @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2012
PONEDJELJAK 16. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Doručak u hotelu je odličan: ne baš bogat izbor, no raznolik. Usto ima domaćeg karškog meda i to dvije vrste. Jedna je izuzetno tamna, po boji podsjeća na melasu. Doručkujemo samo Letica i ja, te Nikola. Ova dvojica opet propuštaju. 
Večer prije smo pretresli sve mogućnosti koje imamo. Naime, zbog Nikoline obaveze docjepljivanja, on se mora vratiti u Hrvatsku najkasnije do vikenda, tj. do petka ili subote. Mi bismo po planu trebali prispjeti u Hrvatsku u ranim satima ponedjeljka. Sada treba vidjeti, možemo li ušparati barem jedan dan, pa da se Nikola eventualno cijepi u nedjelju. Ako ne uspijemo, Nikola bi se morao vratiti sam, bilo avionom, bilo vlakom - iz Karsa za Istanbul vozi vlak direktno, doduše 36 sati, ali zahvaljujući Flexipassu može besplatno ići skroz do Beograda (ne i do Zagreba, jer smo uzeli grupnu povratnu kartu, radi popusta, a tu bi kartu onda vjerojatno ostavio ostalima). Letici bi također odgovarao taj dan više, jer bi htio ostati u Beogradu kod jedne prijateljice, a već u utorak ili srijedu mora biti u Zagrebu. Stoga sam ja iznio prijedlog da ne noćimo u Vanu, već da odmah navečer produžimo noćnim busom za Malatyu. Time bismo uštedjeli jedan dan. Letica je još imao prijedlog i da umjesto druge noći u Karsu produžimo za Doğubeyazıt, pa tamo spavamo i produžimo dalje za Van, no na kraju smo zaključili da ćemo današnje popodne ipak iskoristiti za mali odmor u Karsu prije onoga što slijedi. 

Provjeravajući džep opet shvaćam da mi nema novčanika. Mislim da mi je sinoć ispao u sobi kod ove trojice. Pitam Nikolu je li mi vidio novčanik u sobi, kaže da nije. Nadam se da je to njegova poslovična dezorijentiranost (novčanik je ipak manji od ruske pravoslavne crkve) i odlazim provjeriti u sobu kod ove dvojice. S vrata ih pitam jesu li mi vidjeli novčanik. Nisu. Nasreću, vidim ga na podu prije nego sam se uspio zabrinuti. 

Nakon što smo se spremili, spuštamo se u prizemlje. Tu je onaj tip koji nas je jučer spopao u aščinici. Rekao je da će nam dati popust - umjesto redovnih 30 lira, nas će aranžman koštati 20. Pitamo se kaže li to svima. Plaćamo mu, potom tip odlazi u auto i nekamo nestaje. Mislimo si je li nas namagarčio. 

Čekamo pred hotelom: 



Napokon se pojavljuje dosta uredan dolmuş, zajedno s onim tipom. On je samo organizator, nije i vozač. Osim nas, ima još par turista, a potom krećemo, vozeći kroz grad, te na još par mjesta skupljamo turiste. Pitajući druge, shvaćamo da nam je tip doista dao popust - očito smo mu bili simpatični. 

Vozeći se prema izlazu iz grada, prelazimo željezničku prugu: 



(stakla su zelenkasta, nažalost) 

Kars je danas zadnja stanica do koje se može doći željeznicom. Dnevno postoje dva vlaka koja dolaze iz Istanbula, nakon dan i pol truckanja. Pruga se dalje nastavlja, vjerojatno još ima nešto teretnog prometa do granice. Most na rijeci Arpaçay, kojim pruga prelazi u Armeniju zatvoren je i srušen. Dalje pruga dolazi do Gjumrija, koji je odmah uz granicu. Kada bi se tursko-armenska granica otvorila, izolacija Armenije bi se itekako smanjila. Naime, čitavo je Zakavkazje željeznički odsječeno od svijeta, budući da je pruga kroz Abhaziju dijelom i srušena, dok je pruga koja povezuje Dagestan i Azerbejdžan zatvorena za sve osim za državljane tih dviju država (mislim, Rusije, ne Dagestana). Koliko mi je poznato, ni Azerbejdžan nije povezan s Iranom - odnosno, povezana je azerbejdžanska eksklava Nahičevan, koja pak ima zatvorenu granicu s Armenijom, tako da opet ništa od toga. 

Izlazimo iz Karsa i krećemo kroz ravnicu prema istoku. Pejzaž je stepski: 







Ne znam što su Nikola i Letica uspjeli izvesti da im slike nisu zelenkaste – vjerojatno su otvorili prozor, što se na mojoj strani nije moglo: 



Ima i ponešto brda: 



Primičemo se cilju. Ona brda preko su već u Armeniji: 



Potom dolazimo do kraja ceste. Ili početka, ako gledate u drugom smjeru, gdje piše da smo od Karsa udaljeni točno:



Ovdje, na rubu sela Ocaklı, nalaze se ruševine Anija: 



Naš dolmuş staje točno pred gradskim vratima:



Ani je jedno od mjesta koje plijene kako svojom poviješću, tako i svojim smještajem. Smješten je na strmoj obali rijeke Ahurian/Arapaçay (za koju sam ja uredno čitavo vrijeme mislio da je Araks, iako se zapravo radi o pritoci Araksa), odmah uz današnju tursko-armensku granicu. Grad je potpuno napušten od sredine 18. stoljeća, iako je u svojem zlatnom dobu imao između 100 i 200 000 stanovnika i bio jedan od najvećih bliskoistočnih gradova. 

Premda je mjesto na kojem je grad podignut naseljeno još od neolitika, sam grad Ani prvi se puta spominje u armenskim kronikama u 5. st., kao tvrđava dinastije Kamsarakan. U 9. st. uključen je u državu armenske dinastije Bagratuni (nije sasvim jasno je li ta dinastija srodna s gruzijskom dinastijom Bagrationi - unatoč sličnosti imena, to se može objasniti i time da se u imenu obiju čuva perzijski oblik "bagdat" - tj. "Bogom dan"), koja je 961. ovamo prenijela svoju prijestolnicu iz Karsa. 992. ovamo je premješteno i sjedište armenskoga katolikosata. Početkom 11. st. Ani je već poznat kao "Grad 40 vrata" i kao "Grad tisuću i jedne crkve". Upravo je u vrijeme tadašnjeg kralja Gagika I. Ani dosegao svoj vrhunac. Njegov sin Hovhannes Smbat prenio je suverenitet na Bizant u slučaju vlastite smrti, što je Bizant iskoristio i 1045. zavladao gradom. Već 1064. grad su zauzeli Seldžuci, da bi ga potom predali kurdskoj dinastiji Šadadida. Grad je tijekom 12. st. nekoliko puta prelazio iz ruku Šadadida u gruzijske ruke i natrag. 1199. zauzeli su ga opet Gruzijci pod vodstvom kraljice Tamare, te ga potom predali Armencima kao svojim vazalima, novoj dinastiji Zakarida, koja je ubrzo gradu vratila prosperitet. Nažalost, to nije dugo trajalo, jer su ga već tridesetak godina kasnije osvojili Mongoli. Iako su zadržali svoje vazale, tu je pomalo počelo propadanje grada. 1441. iz grada je premješten i katolikosat. Nakon Mongola gradom su jedno vrijeme vladali Perzijanci, da bi 1579. bio uključen u Otomansko Carstvo. U to je vrijeme Ani već bio gradić smješten na granici dvaju carstava, u regiji koja je općenito gubila stanovništvo, te je posve napušten u 18. st. Tomu je pomogla činjenica da nije ležao ni na jednom bitnom prometnom pravcu - iako je u doba vrhunca kroz njega prolazio i Put svile. 
Kada je Ani potkraj 19. st. pripao Rusiji, započela su arheološka istraživanja pod vodstvom ruskoga arheologa i lingvista Nikolaja Marra. Osim konzervacije, Marrova je ekipa uredila i muzej Anija u posebnoj zgradi. Nažalost, nakon Prvog svjetskog rata ti su radovi obustavljeni, a Velika narodna skupština Turske zatražila je 1921. od svog generala i zapovjednika Istočne fronte Kâzıma Karabekira da ostatke Anija izbriše s lica zemlje. Srećom, Karabekir se na tu naredbu oglušio, i zato mi danas imamo što gledati. Unatoč tomu, činjenica da je Ani prvo 70 godina bio na rubu najčuvanije državne granice na svijetu, a potom je, nakon 3 godine, ista ponovno zatvorena, doprinijela je njegovom prirodnom propadanju. Istok Turske je seizmički aktivna zona, u Aniju još i dan-danas boravi vojska, a sve do prije nekoliko godina turistički posjet Aniju zahtijevao je dugačku proceduru ishođivanja dozvola od policije i muzeja u Karsu. Kada bi vas konačno pripustili, bilo je zabranjeno fotografiranje. Takav je režim trajao sve do 2004. Sasvim je jasno da bilo kakvi arheološki konzervatorski radovi nisu mogli uopće ni prismrdjeti ovoj lokaciji. Usto, vojska je čak neke od zgrada znala koristiti kao mete za gađanje. 
Turska danas shvaća da je Ani mjesto koje može dovesti mnogo turista u ovo zabačeno i osiromašeno područje i upravo se zato trudi očuvati grad. No unatoč svemu, i dalje se negira armenski karakter grada. Na ulazu u grad nalazi se ploča s kronologijom lokaliteta, s koje je brižno uklonjen svaki spomen Armenaca: 



Uočite pogotovo spomen ujedinjenja Anija s "maticom zemljom". Foot in mouth 

Pored je i druga ploča: 



Nakon što se prođe kroz zidine, ulazi se praktički u otvorenu pustopoljinu, na kojoj su tu i tamo razbacane hrpice kamenja. Jedini objekti koji stoje, u više ili manje ruševnom stanju, su oni sakralnog tipa - očito su oni bili kvalitetnije građeni od ostalih. 

Evo kako to izgleda: 







S druge je strane Armenija. Lijepo se vide pogranične čeke: 



Ispod je kamenolom. Zanimljivo je da su Turci optuživali Armence da Ani propada zbog miniranja u kamenolomu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. 
Ujedno, Armenci su s te strane napravili vidikovac, koji je mnogim Armencima jedina prilika da vide Ani. Najbliži put ovamo vodi preko Gruzije. 

Inače, gledajući u Armeniju gledamo i u budućnost, budući da je na lijevoj obali Ahuriana dva sata više nego ovdje. 

Pogled na zidine iznutra: 



Ono tamo je katedrala: 



Vjerojatno jedna od negdašnjih gradskih vrata: 



A i s turske strane ima čeka: 



Prva crkva do koje dolazimo je crkva Otkupitelja (Surb Prkič - budući da smo sada u zapadnoj Armeniji, pisanje imena će se ponešto razlikovati od istočnoarmenskih):



Crkva je izgrađena 1035., a u njoj su se navodno nalazili i fragmenti izvornog Isusova križa. Crkva je uglavnom stajala netaknuta do 1955., a onda: 





je udario grom, od kojega se urušio čitav istočni dio crkve. 

Pogled unatrag: 



Čitav Ani od 2002. je ograđen 3 metra visokom ogradom s bodljikavom žicom. Vjerojatno je primarni razlog taj što se nalazi na granici, iako su tvrdili da je kompleks ograđen kako lokalno stanovništvo ovdje ne bi napasalo svoju stoku. 
Pogled na ogradu:



Pogled uzvodno. Tamo je ruska vojna baza: 



Još jednom unazad: 



Ostaci kupališta: 



Impresivan kanjon: 



Pogled na jugozapad: 



Na strmini koja se spušta prema rijeci stoji crkva Sv. Grgura Tigrana Honenca: 







Crkvu je 1215. dao izgraditi bogati trgovac Tigran Honenc. Ujedno je najočuvanija crkva u Aniju, s bogatim freskama.

Portal: 



Nema Armenaca u Aniju, kažu Turci. Odakle onda ovo pismo? 



Unutrašnjost: 




 
Ispred su ostaci narteksa: 



Rijeka je primamljiva, ali divlja: 



Još malo crkve izvana: 



Evo, da se vidi rub: 



Strike a pose, dečki: 



Jedna umjetnička: 



Nikola i Letica žele se spustiti skroz do rijeke. Nikola je naime došao na suludu ideju da bi se mogao okupati. U pograničnoj rijeci. Gol, vjerojatno. U rijeci koja je izdubila ovakav kanjon i koja teče dovoljno brzo da se to vidi čak i na slikama. Srećom, zaustavla ga je ista ona ograda koju smo već spominjali. 

Vraćaju se do crkve. Zabat: 



Ruševina boktepitaj čega: 



Evo, još jedan završni pogled: 



Vidi se kako kanjon vijuga kroz visoravan: 



Na susjednom obronku vidimo zgradu koja liči na nekakvu ciglanu: 



Opet se odlučuju spustiti prema rijeci. Tu se, na istaci koja dramatično visi nad kanjonom, nalazi samostan Djevica Sv. Hripsime: 



Hripsime i Gajane bile su vođe skupine od 35 kršćanskih djevica, koje su došle u Armeniju kako bi širile kršćanstvo. Upravo je Hripsime zapela za oko kralju Trdatu III., te ju je on, kada ga je odbila, dao živu ispeći. Za kaznu je poludio, da bi ga izliječio Grgur Prosvjetitelj, te je Trdat potom kršćanstvo proglasio državnom religijom Armenije.

Samo podsjetnik da se Nikola ne može bućnuti: 



Malo niže nalazi se most kojim je Put svile prelazio rijeku: 



Nepristupačna armenska obala: 



Toliko smo blizu Armeniji da na mobitel dobivam obavijest armenske mobilne mreže želim li namjestiti vrijeme na lokalno - što znači na dva sata više nego što mi je sada namješteno. 

Još jedan pogled na kapelu i kompleks samostana, zajedno s mostom te citadelom na brdu: 



Filmić

Povratak na plato i pogled prema Surb Prkiču:



I naprijed, prema katedrali i ciglani: 



Katedrala: 



Katedrala se zove Surb Asdvadzadzin (tj. Surp Astvacacin na istočnoarmenskome - Sveta Mati Božja) i izgrađena je 1001. Autor je bio Trdat, najslavniji srednjevjekovni armenski arhitekt. Vjeruje se da su neka arhitektonska rješenja iz stila kojim je građena utjecala kasnije na europsku gotiku. Kada je Ani pao pod Seldžuke, crkva je 1071. pretvorena u džamiju. 

Ulaz: 



Kupola zjapi prazna: 



Zanimljiva igra svjetla i sjene u unutrašnjosti: 





Apsida:



Izlaz: 



(primijetite crvene šipke kojima su podboltani neki oštećeni stupovi, kako se sve ne bi urušilo) 

Izvana: 





Ovdje Ahurian radi zavoj: 



Ovo dočarava strminu turske obale - ipak manje strme od armenske: 



A evo nas konačno i kod ciglane: 



Naravno, to nije nikakav industrijski pogon, već džamija. Štoviše, jedna od najstarijih u Turskoj. Izgradio ju je šadadidski vladar Minučihr potkraj 11. st., iako od tog objekta preostaje samo minaret. Današnji oblik prostorije za molitvu potječe iz 12/13. st. Džamija je popravljena 1906., kako bi Marrova ekipa u nju smjestila dio muzejskog postava. 

Ulazimo u džamiju. Budući da je sagrađena na samom obronku, s prozora puca spektakularan pogled na rijeku:



Još malo minareta: 



Minaret ima stube, pretpostavljam da se nekoć moglo i gore, no očito su preruševne. Odozgo bi bio fenomenalan vidik. 

Most iz ovog kuta: 



Kamenolom na armenskoj strani: 



Kamen koji se ovdje vadi je vulkanski bazalt. Od tog su kamena izgrađene sve zgrade u Aniju, barem ove očuvane. To je ujedno i materijal od kojega je izgrađeno dosta zgrada po Erevanu (ona boja koja Letici ide na živce).

Još jedan filmić.

Džamija iz daljine: 



Idemo prema citadeli:



No nešto nas priječi: 


 
Citadela potječe iz 7. st., a u njoj se nalaze nekadašnja kraljevska palača, ruševine triju crkava i još neke zgrade. Marrova ekipa izvela je neke konzervacijske radove, no danas je to uglavnom uništeno, vjerojatno u potresu 1966. Danas je u citadeli vojska, što se vidi i po turskom barjaku koji se vije: 



Šaka u oko Armencima. 

Vraćamo se prema džamiji: 



I skrećemo lijevo. Tu su ruševine neke obične kuće: 



Tek tu i tamo proviruju ostaci nečega: 



Crkva Sv. Apostola (Surb Arageloc): 



I crkva Sv. Grgura: 







Obje crkve izgradila je obitelj Pahlavuni. Uz potonju je bio i njihov mauzolej, danas ruševan. 

Crkva Sv. Grgura iznutra: 





Sa zapadne strane Ani je omeđen još jednom dolinom: 





Ograda i citadela: 

 

Letica se uputio prema izlazu: 



Dok smo mi ostali malo sjeli u džamiju. Imamo još skoro sat vremena do polaska dolmuşa, koji se vraća u podne.

A onda i mi krećemo prema izlazu:



Letica je još zabilježio i treću crkvu Sv. Grgura - ovu je dao izgraditi kralj Gagik: 



Crkvu je početkom 11. st. izgradio arhitekt Trdat, kao kopiju katedrale u Zvartnocu pored Erevana. Nažalost, crkva se ubrzo srušila i sve do Marrovih iskapanja bila je zapravo veliki brežuljak prekriven zemljom. Čak su na njoj podignute i druge zgrade. 

Dvije crkve Sv. Grgura u istom kadru:



Zidine: 





Pogled uokolo: 



Tu su i ostaci palače, za koju se još ne zna komu je pripadala: 





Palača je inače 1999. restaurirana, no to je izvedeno nestručno i s posve drugačijom vrstom kamenja nego izvornik.

Ovo su ostaci negdašnjeg hrama vatre: 



A tu je i gruzijska crkva: 



Pogled unatrag: 





Tzv. Lavlja vrata na ulazu: 



Svastika: 



Izlazimo svi van i dostižemo Leticu. On sjedi i pijucka čaj koji je neki tip tamo nudio. Nikola kupuje razglednice, a potom se odlazimo prošetati uz zidine s vanjske strane. 

Na jednu stranu: 



I na drugu: 



Nakon što smo se otputili malo dalje uz zidine, ja stanem i slušam. Ovdje, gdje nema vjetra i ne čuje se šum rijeke, vlada sablasna tišina. Nema ni šuma trave, ni kukaca, niti zvuka ljudi...ove ruševine stoje same i napuštene na kraju svijeta, daleko od svega, daleko od ikoga. Izgleda mi nepojmljivo da je jednoć ovdje postojao grad velik poput Splita.

Letica se još malo otišao prošetati unutra. Nikola slika stepu uokolo: 


 
Bliži se čas polaska. Svi smo se potrpali u dolmuş i kreće opet truckanje natrag. U jednom času nasred ceste stado krava, koje mirno i bez ikakvog respekta prelaze cestu. Posve su okružile dolmuş: 



A nastavak dana u Karsu - u idućoj epizodi.

psihoputologija @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
NEDJELJA 15. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ranojutarnje ustajanje. Hostel je još uspavan, Dodo je u dvorištu. Ubrzano se pakiramo, u ovo rano nedjeljno jutro još vjerojatno ne voze maršrutke, morat ćemo na taksi. Pozdravljamo se s Dodo, unatoč svemu, ovo je bio nekako najdraži smještaj koji smo imali na ovom putu i voljeli bismo još koji puta navratiti k njoj, ako se u međuvremenu zgrada ne sruši. 
Prolazimo Mardžanišvilijem. Blok ispred Dodinog hostela nalazi se ruska pravoslavna crkva, kraj koje smo u prosjeku prolazili po 4 puta svaki dan, što ipak nije Nikolu spriječilo da, još u prvom navratu kad smo bili u Tbilisiju, na neki moj komentar o toj crkvi, pita "Koja crkva?" Ispostavilo se da on nije primijetio tu crkvu, iako je to samostojeći objekt popriličnih dimenzija. Undecided 

Dolazimo do metro stanice Mardžanišvili, tu stoje i taksiji. Tražimo neki koji će nas prebaciti na Ortačalu. Ima taksija, ali ima i problem. Naime, nas je petorica, što znači da nas otraga mora stati četvero. Mate je sjeo naprijed, Letica, Hrvoje i ja sjedamo otraga, dok će najlakši od nas, Nikola, leći preko nas trojice. Evo kako to izgleda: 



Na Ortačali smo za manje od 10 minuta. Naš bus je ovdje, po prvi puta nakon Turske opet sjedamo u pošteni bus (zapravo, prvi bus uopće nakon Turske, ako ne računamo ono klepetalo za Ečmiadzin). I ovaj bus je turski - zapravo vozi skroz do Istanbula (oko 30 sati). Mi ipak ne idemo toliko daleko, premda ćemo se i mi voziti dosta dugo. Po voznom redu trebali bismo u Karsu biti u 14, što znači oko 7 i pol sati vožnje. 

Autoportret: 



(u maršrutkama iznad vjetrobrana vise ikonice, ovdje smo nasred vjetrobrana mi Laughing ) 

I krećemo. Vozimo se desnom obalom Mtkvarija, ispod centra, pa na sjever. Prolazimo pored poznate bivše zgrade Ministarstva za ceste: 



Ipak smo je vidjeli, a da nismo morali klipsati do nje. 

Potom se s desne strane spaja poznata cesta s Didubea. Na križanju je veliki kip Davida Graditelja:



Vozimo se na sjever, izlazimo iz Tbilisija. Uz cestu stoje kamioni na kojima se prodaju lubenice i dinje. Izgleda da vozači i kondukterka razmišljaju o tome da stanu i kupe jednu. Rečeno-učinjeno: 



Prelazimo Mtkvari i vozimo se autoputom na sjever, prema Mcheti. Evo Džvarija na brdu: 



A potom, iza Mchete, prolazimo uz veliko naselje jednakih niskih kućica:



Radi se o naselju podignutom za izbjeglice iz Južne Osetije. Ukupno je u ratu 2008. iz Južne Osetije izbjeglo oko 15 000 Gruzijaca.

Krajolik regije Šida Kartli:


 
Iza grada Hašurija skrećemo lijevo. Desno vodi cesta prema Kutaisiju, kojom smo došli prije tjedan dana. Lijevo pratimo dolinu Mtkvarija, koja sve više zalazi u brda. Ulazimo u južnu regiju Samche-Džavaheti. 

Dolina Mtkvarija:



Ubrzo stajemo na jednom usputnom odmorištu. Tu je neka daščara u kojoj nekoliko žena u pravoj peći na drva peče svježe hačapurije. Odlučujemo ih kupiti, to su nam vjerojatno posljednji hačapuriji u Gruziji. Nikola i Letica podijelit će jedan, a ja neću sitničariti, uzimam cijeloga za sebe. Domaći, netom pečeni hačapuri. Vruć toliko da ga se ne može ni jesti, ali odličan. 

Evo ih: 





(još i sad mi cure sline na ovu sliku) 

Ubrzo nastavljamo put. Dolina je sve zelenija: 



Mtkvari:



A onda stižemo do Bordžomija: 



Bordžomi je gradić od nekih 14 500 stanovnika, poznat kao lječilište i po svojim izvorima mineralne vode. Mineralna voda Bordžomi poznata je diljem bivšeg SSSR-a, a eksploatira se još od kraja 19. stoljeća. U Bordžomi su, zbog njegovih izvora mineralne vode i čiste planinske klime, još u 19. stoljeću počeli dolaziti pripadnici ruskog plemstva, te je gradić procvjetao. Poznat pod nadimkom "Biser Kavkaza", u njemu su svoju ljetnu rezidenciju imali i Romanovi, ruska carska obitelj. Bordžomi se, zajedno s obližnjim skijaškim centrom Bakurianijem, kandidirao za ZOI 2014., no nije im uspjelo - igre je dobio ruski Soči. 
Pored Bordžomija nalazi se i nacionalni park Bordžomi-Haragauli. 

Kolodvor u centru Bordžomija: 



(malo me krajolik podsjeća na Sinaiu) 

Još jedna slika Bordžomija iz busa: 



Iza Bordžomija se dolina Mtkvarija malo širi: 



Tvrđava Koški:



Prolazimo Ahalcihe, administrativno središte regije Samche-Džavaheti i upućujemo se prema Valeu, posljednjem gruzijskom selu prije granice. Iza Valea cesta postaje malo bolji poljski put, koji vijuga kroz voćnjake. Opet je vrijeme da se vozači opskrbe svježim voćem, ovaj put jabukama: 



Put vijuga po pitomim brežuljcima. Uopće nemamo osjećaj da se nalazimo na granici koja je nekoć razdvajala ideološke blokove i bila jedna od najneprohodnijih na svijetu. 

Preko je već Turska: 



S lijeve nas strane prati ograda, koja nas ipak podsjeća da je tu granica: 



Potom usred tog makadama, posve nestvarno, izroni granični prijelaz. Kao da se netko zafrkava. Ipak, kontrola je ozbiljna. Ne toliko s gruzijske strane, no na turskoj strani moramo otići u zasebnu zgradicu izvan graničnog prijelaza, gdje nas imigracijski službenici provjeravaju. Jedva smo našli kućicu, neki ljudi su nas uputili. Mate je zadnji i dok je obavio svoje formalnosti na gruzijskoj strani, već nas je izgubio iz vida. Nadamo se da neće zalutati. Mi već debelo stojimo u redu kada on dolazi. Srećom, red ide dosta sporo, ima začudno puno ljudi za ovakvo mjesto. Ipak tu prolaze i međunarodne autobusne linije. Naime, Turska i Gruzija imaju samo dva međusobna cestovna prijelaza. Onaj u Sarpiju se sjećate kakav je bio. Ovaj je posve zabačen, ali ipak živ. 

Nakon što smo konačno obavili pograničnu kontrolu, vraćamo se u autobus i krećemo. Ponovno vraćamo sat unatrag. Opet smo u zemlji koja koristi latinicu kao službeno pismo. Čudan osjećaj.

Malo sam zadrijemao, pa sam propustio Posof, prvi gradić s turske strane. No ovaj dio Turske je inače posve pust, zabačen, divlji. Ostatak današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti kroz prelijepu nedirnutu prirodu. Evo par slika: 


 

 
(usjek na brdu mogao bi predstavljati trasu naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan) 

Visokogorska stepa:
 

 




Cesta vijuga bregovima: 



Tu i tamo koje selo: 



A inače samo divljina: 











Meni nepoznato postrojenje nedaleko Posofa, vjerojatno nešto u vezi naftovoda: 



Stočarski objekti: 



I još stoke na ispaši: 



Još malo pašnjaka: 



Nakon truckanja kroz prekrasnu prirodu prvo stižemo u Hanak, zabačeni i nimalo reprezentativni gradić, gdje prvi puta stajemo. Nakon daljnjih sat vremena vožnje, stižemo u Ardahan. Već kasnimo sat vremena u odnosu na termin u koji smo trebali biti u Karsu. 
Ardahan je nekakvo središte ove regije, iako je vrlo neugledan. Gradić ima 17 000 stanovnika. U prošlosti je bio nastanjen uglavnom Armencima, a Turskoj je pripao nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rusija Turskoj prepustila čitavu Karšku oblast. Čitavo područje ima vrlo hladnu planinsku klimu, gdje se snijeg zadržava do svibnja i česte su lavine. 
Ovdje nam kažu da mi koji idemo za Kars ovdje napuštamo bus i prelazimo u dolmuş koji nas već čeka. No vozač dolmuşa potom nas odvozi do jednog parkirališta u središtu grada i kaže nam da krećemo dalje u 4. No krasno. Još čekanja. 

Mi se nećemo udaljavati od dolmuşa (između ostaloga, Ardahan ne izgleda nimalo obećavajuće), ali Letica zuji uokolo. Naš dolmuş: 



Scena s ulice: 



Tvrđava (još uvijek s vojnom posadom):



U jednom času vozač dolazi i kreće. Letica je uzeo zdravo za gotovo da dolmuş kreće u 4 i otišao se prošetati, ostavivši sve stvari i dokumente u dolmuşu. Nasreću, Mate kaže vozaču da nam nema prijatelja i da ga pričeka. Šaljem poruku Letici da se smjesta nacrta kod dolmuşa jer se samo njega čeka. On ubrzo dolazi i opravdava se. Očito mu nije neugodno što ga se mora čekati. Ujedno kaže da je Ardahan jedno od najružnijih mjesta koje je posjetio. Ne sumnjam. 

Izlazimo iz Ardahana: 





Na brdu iznad grada ucrtana je velika silhueta polumjeseca sa zvijezdom: 



Ponovno smo na otvorenoj planinskoj stepi: 







Dolazimo do križanja, skrećemo desno prema Karsu. Tu još postoji nekoliko gustih crnogoričnih šuma. Čitavo područje bilo je nekoć šumovito, no potom su posjekli šume i napravili pašnjake. 

Neobično selo od identičnih kuća, ne znam o čemu se radi: 



Pejzaž je fascinantan, sviđa se i Hrvoju: 





U dolmuşu: 



Vidi se razlika u standardu - dolmuşi su puno uređeniji od maršrutki. 

Cesta se mjestimično gradi, pa se vozimo po makadamu, što znači da idemo još polaganije. To nam barem omogućuje lakše divljenje krajoliku: 





Tu i tamo viđamo iranske kamione. Dakle, i oni zalaze u ove krajeve.

Nakon brežuljkastog predjela iza Ardahana, krajolik postaje ravniji: 


 

 
Na jednom dijelu vozimo kroz netom nanesen asfalt, vjerojatno par sati ranije. Već smo nestrpljivi, gdje je taj Kars. Napokon vidimo da mu se približavamo. 

Oluja u daljini: 



Mate je bio isprva narogušen kada je čuo da je predviđeno da spavamo dvije noći u Karsu. Pitao se što se to ima toliko zanimljivo ovdje vidjeti. Zapravo ništa, no nismo u mogućnosti izvesti sve u jednom danu, budući da bus iz Karsa za Van ide ujutro, i to je jedini. Ako želimo vidjeti Ani, to je neizvedivo. Mate se ipak nada da će postojati i neki kasniji bus za Van. 

Ulazimo u Kars s nekih 4 sata zakašnjenja. Već je kasno popodne. 
Kars je grad koji ne ostavlja baš lijep prvi dojam. Smješten na prostranoj visoravni, ovaj vjetroviti hladni grad ujedno je i najviši grad u Turskoj, na 1768 metara nad morem. Ima 130 000 stanovnika, i praktički je jedini veći grad u ovom dijelu države. Spominje ga još Strabon, pod imenom Chorzene. Grad je bio važan centar armenskih kraljevina, u nekoliko navrata i glavni grad čitave Armenije. U 11. st. pao je pod vlast Bizanta, a ubrzo zatim pod Seldžuke. U 13. st. njime su nakratko vladali Gruzijci, zatim u 14. st. Mongoli, a potom Otomani. 1828. po prvi su ga puta zauzeli Rusi, ali su ga kasnije prepustili Turcima. No nakon Rusko-turskog rata, mirom u San Stefanu 1878. Kars je postao dijelom Ruskog Carstva. Dolaskom ruske vlasti pokrenuta je emigracija muslimanskog stanovništva i doseljavanje većeg broja Armenaca i Grka. Kars je ostao dijelom Rusije sve do mira u Brest-Litovsku, kada ga Rusija prepušta Turskoj. Međutim, grad je bio pod kontrolom Armenaca koji su se odbili predati. Iako je otomanska vojska 1918. zauzela grad, pod pritiskom britanske vojske morala se iz njega povući, a grad je postao dijelom Demokratske Republike Armenije. Nakon nove turske ofenzive 1920. mirom u Aleksandropolu Armenija je bila prisiljena ustupiti Kars Turskoj. 23. listopada 1921. u Karsu je skopljen mirovni sporazum između SSSR-a (koji je u međuvremenu okupirao Armeniju) i Turske, kojim je uspostavljena današnja granica Turske, tj. priznata je sovjetska aneksija Adžarije, dok su Turskoj ostali Kars, Ardahan i Iğdır. Sovjeti su kasnije željeli tu granicu korigirati, no Turska je to odbila. 1945. SSSR je bio spreman čak povesti i napad protiv Turske radi toga, no ipak su odustali u zadnji čas. 
Danas je Kars poprilično izoliran, dijelom zahvaljujući činjenici da je zbog zatvaranja tursko-armenske granice 1993. obustavljen sav promet prema Armeniji, pogotovo prugom Kars-Gjumri. 

Iskrcavamo se na autobusnom kolodvoru i odmah se oko nas roje taksisti. Prvo Mate odlazi pitati kako idu busevi za Van i dobiva odgovor koji smo već imali - samo jedan bus, u 9 ujutro. Trebamo pronaći smještaj. Lonely planet spominje samo jedan hotel u Karsu, a nema karte. Ništa, idemo ipak taksijem, da sad još ne bauljamo gradom. Ispada da je hotel dvije ulice dalje. Bezveze. 

Uzimamo jednu trokrevetnu i jednu dvokrevetnu sobu. Nije pretjerano skupo, 14 lira (7€) za noćenje s doručkom. Letica i ja ćemo u dvokrevetnu. Smještamo se u sobu, sasvim je pristojna, televizor, kupaonica... 
Negdje oko pola 8 počinju pjevati mujezini. Opet smo u islamskom svijetu, a ovdje, na ovoj visoravni, pjev mujezina, iako mističan, ujedno zvuči pomalo sablasno. Nakon što su završili, čujemo neki snažan prasak. Pitamo se je li to možda PKK postavio neku bombu. 
Ipak, morat ćemo u šetnju. Trebamo i na večeru. Izlazeći iz sobe shvaćam da se vrata naše sobe uopće ne daju zaključati. Očito je brava razmrdana. No dobro, nadajmo se da nam nitko neće ništa zdipiti... 
Odlazimo ponovno do kolodvora, vidjeti ima li još koja agencija, no nema ničega, sve je zatvoreno. Općenito, Kars je dosta mrtav i pust. U redu, nedjelja je navečer i još je ramazan, a ovo je vjerski dosta konzervativno područje. 

U Kars je događaje u svom romanu Snijeg smjestio i turski nobelovac Orhan Pamuk. Taj se roman upravo bavi jačanjem islamizma u turskoj provinciji, a Kars je u njemu opisan kao teška zabit. Pitam se je li Kars namjerno odabran, zbog imena - na turskome se "snijeg" inače kaže "kar". 

Nakon malo lunjanja ulicama dolazimo do nekog lokala u kojima poslužuju pide i lahmacun, neku vrstu turske pizze na vrlo tankom tijestu. Letica i ja ulazimo, naknadno nam se pridružuje i Nikola, a Mate i Hrvoje zbog svojih problema s probavom i dalje neće ništa jesti. 

Dok sjedimo i večeramo, dolazi nam neki tip i obraća nam se na engleskome. Pita nas idemo li sutra u Ani. Kažemo da idemo. Ispada da je tip odgovoran za prijevoz turista dotamo i da su nam ga već u hotelu spomenuli. Kaže nam kada moramo sutra ujutro biti spremni i da će nas dolmuş čekati ispred hotela. Odlično, ne moramo se brinuti. 

Poslije večere još se šećemo gradom. Kars je poznat po svom odličnom medu i dobrim sirevima. Specijalitet je sir u medu. Upravo je zato grad pun prodavaonica meda i sira. Mi ćemo ipak sjesti u jednu slastičarnicu. Budući da niti jedan od kolača u ponudi nije označen, a ukratko nam svi liče na baklave, uzimamo neku mješavinu, pomalo od svega. S našim klimavim turskim, to znači da upiremo prstom u pojedine kolače i govorimo "bir tane...bir tane..." (jedan komad). Pitamo imaju li salep, no i opet ga nemaju. Imaju barem čaj od jabuke. 

Naš odabir za večeras:



Još malo sjedimo i razgovaramo. Potom se upućujemo prema hotelu. Hladno je i puše, iako je ljeto. Takva je klima u Karsu. Umorni smo, iako smo se cijeli dan vozili. Nakon Gruzije i Armenije, koje, iako su zemljopisno u Aziji, izgledaju europski, tek ovdje shvaćamo da smo u bitno drugačijem kulturnom krugu. Ljudi su nasrtljiviji, ozračje je drugačije, iako je priroda slična armenskoj. 

Iz sobe nam nisu ništa ukrali, a mi ćemo danas ranije na spavanje...

psihoputologija @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 24, 2012
Dogovor je da današnje popodne provedemo svaki na svoj način. Letica će obići Cmindu Samebu, na kojoj još nije bio, Mate ne zna još što će, Nikola će nekamo svojim smjerom, ja moram na poštu, a onda bih mogao na Narikalu. Hrvoje pita može li mi se pridružiti. Eto, danas se ja brinem o Hrvoju. 
Odlazimo prvo u McDonald's, jer sam još u Kutaisiju primijetio da je Gruzija dosada jedina zemlja u kojoj sam bio, a da u ponudi McDonald'sa ima vegetarijanski hamburger. Zanima me od čega je. Hrvoje bi čak i uzeo (rekao sam već stav njegovih kolega anarhista o McDonald'su), ali i dalje ga muči probava. Vegetarijanski hamburger ima u sebi neki popečak od povrća, nije čak ni loše, ali opet će me gnjaviti žgaravica. Potom se upućujemo preko Mtkvarija, i to Galaktionovim mostom. Pogled na rijeku: 



Na Galaktionis hidiju nalaze se ostaci ikonografije bivšeg režima: 



Dolazimo na Rustavelis gamziri, no promašujemo zgradu glavne pošte. U povratku ulazimo u vrlo neugledan i mračan hol u predvorju goleme zgrade, gdje nam ženska objašnjava da moramo otići u drugi ured, s druge strane Rustavelija. Ništa, hajdemo tamo. Ovaj puta odabiremo pothodnik, ne pretrčavamo. Pronalazimo ured u jednom dvorištu, šaljem razglednice. Hrvoje me pita što sad. Kažem mu da sam mislio na tvrđavu. On se premišlja da li da mi se pridruži ili da se vrati doma, kao da mu se nešto događa u crijevima. Ipak se odlučuje poći sa mnom. Šetamo kroz stari dio grada, ulice su uske, kuće trošne, s brojnim balkonima: 


 

 
(ima i modernijih zgrada, vidi se) 

Odlučujem kupiti još neke razglednice, a i Hrvoje mora nekomu kupiti poklon. Stajemo u nekoj suvenirnici. Hrvoje uzima neki magnet za frižider u obliku Gruzije (ili gruzijske zastave, ne sjećam se više, nekoliko ih je vrtio). Potom dolazimo do jedne vinoteke. Hm, da, moram kupiti jedno gruzijsko vino kao poklon prijatelju i jedno za doma. Ulazimo. Prodavač mi nudi za kušati jedno crno i jedno bijelo. Crno je saperavi, jedna od njihovih najcjenjenijih sorti. Bijelo je cinandali. Saperavi za prijatelja, cinandali za doma. Prodavač nudi i Hrvoju da kuša, no ovaj objašnjava da ne može zbog "pretty bad diarrhoea". Laughing Prodavač se smije. Plaćam karticom, isprva ju uređaj ne želi prihvatiti (meni opet počinje paranoja), no sve je ipak u redu. Sad imam dvije boce u ruksaku i moram paziti kako hodam, nekmoli kamo se pentram. 

Nastavljamo i dolazimo do tbiliške sinagoge: 



Promašujemo smjer, pa se potom vraćamo i pokušavamo drugim putem doći do Narikale. To je tamo gore: 



Opet promašujemo smjer, te naposljetku iz treće pronalazimo strmu ulicu kojom se uspinjemo do tvrđave. Pogled na Metehi i Cmindu Samebu (a vidi se i predsjednička palača): 



Ove ste slike već vidjeli kada je Letica bio gore, tako da neću previše gnjaviti. 
Opet crkva Fericvalebis: 



(desno dolje je vrh minareta jedine tbiliške džamije) 

Grad, mostovi, crkve: 



Centar:



Crkva Sv. Nikole na Narikali: 



Pentramo se skroz na vrh, po vrlo trusnom puteljku. Srećom, ispada da mi se u sandalama mnogo manje skliže nego u tenisicama. Još kada ne bih imao te dvije boce u ruksaku... 
Napokon smo na samom vrhu, kod križa. Pogled na Mtkvari: 



Potom onaj gori dio, vrlo oprezno spuštanje, koje traje skoro desetak minuta. Odlučujemo se prošetati uz zidine do Kartlis Dede, da i to još vidimo. Iz profila: 



I odozdo: 



Potom se spuštamo u stari dio grada. Ja umirem od žeđi, pa ćemo negdje još nešto popiti prije nego što krenemo u hostel, na čvenk s ostatkom ekipe. 
Još jedna uščuvana kola tbiliškog tramvaja, ovo su očito ljetna: 



Sjedamo u kafić KGB na ulici Ereklea II. Kafić je uređen u sovjetskom stilu (npr. slogan im je "Still watching you", imaju koktele s nekim sovjetskim nazivima...), ali su cijene vrlo kapitalističke. Odlazimo platiti i vidimo da je strop prekriven starim sovjetskim zastavama republika. A konobarica je isto poprilično neljubazna, valjda joj limunada i mineralna nisu narudžba oko koje bi se uopće vrijedilo truditi. 

U hostel se vraćamo metroom. Kada uđem u kola i čujem onu "Karebi iketeba. Šemdegi satguri: Rustaveli" ("Vrata se zatvaraju. Iduća stanica: Rustaveli") obuzme me neki osjećaj povratka kući, iako sam prije toga u ovom gradu proveo tri dana (a i to uglavnom popodneva i večeri). 

Dok Hrvoje klipše prema hostelu, ja još odlazim kupiti neku gruzijsku pivu za Marka. Dobit će Natahtari i Natahtari Ekstra, to je sve što imaju od gruzijskih. S ruskima neću probavati, možda ih je pio, a meni je prostor u ruksaku predragocjen. 

Hrvoje je već legao malo odspavati. Nikola je isto tu i zove me da pogledam spušteni strop u kupaonici. Strop se jednostavno odlijepio, i napola visi, prijeteći da nekomu padne na glavu. Pitam Nikolu je li to javio Dodo, veli da jest, i da se Dodo samo uhvatila za glavu. Ah, ništa čudno... 

Nikola mi priča o tome kako mu je bilo jučer, kako je proveo dan, kaže da je u trenutku kada se, nakon cijepljenja, spustio na Rustaveli, imao osjećaj kao da je opet doma, i da mu je falio Tbilisi. Ne mogu se suzdržati da ga ne upitam govori li o istom onom Tbilisiju u kojem mu se tri dana ranije nije htjelo ostati još ni časa više. Znam da to zvuči cinično, i vjerujem da je iskren kada kaže da se dobro osjećao. Samo ne volim kada mi ljudi muljaju, što je on radio u utorak. Nije njemu toliko bio mrzak tada Tbilisi, koliko mu je bilo drago tih 15€ koje je ovim aranžmanom mislio ušparati. 

Kakogod, uskoro ćemo svi na večeru.

No prije toga pogledajmo kuda su toga dana išli Nikola i Letica. Prvo Nikola. On se prošetao uz Mtkvari: 



Otišao je skroz do Metehija, te se potom popeo na Narikalu (prije Hrvoja i mene). Odozgo je slikao tbiliško kupalište: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu: 



Obišao je i Kartlis Dedu, te se potom vratio u hostel: 



Letica je pak otišao na svoju stranu. Zahvaljujući njegovim slikama, mislim da ćete se svi nagledati toliko Tbilisija da će se i vama činiti kao da ste doma kada jednom tamo navratite (ako navratite). 

Prvo se uputio u ono dvorište u blizini, koje je već slikao noću: 



Ulovio je i lava na Galaktionis hidiju: 



Lijevo je hotel Radisson, desno je brdo Mtacminda, ispod TV tornja vidi se toranj Gruzijske akademije:

 

Akademija iz veće blizine: 



I još veće: 



Kip Šote Rustavelija: 



Zgrada na Rustavelis moedaniju za koju ne znam što je: 



Kolonada Akademije mjesto je gdje prodaju kojekakve đinđe, svete slike i sl.:



Rustavelis gamziri:



Svetogrđe: 



Spomenik Iliji Čavčavadzeu i Akakiju Cereteliju pored zgrade Parlamenta:



Za Čavčavadzea sam već rekao tko je bio, a Cereteli je također bio devetnaestostoljetni pjesnik iz doba gruzijskog narodnog preporoda. 

Parlament: 



Crkva Kašveti:



Nacionalna ikonografija uz parlament: 



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju i iza hotel Marriott: 



Most mira - pogled sa strane starog grada: 





Narikala, Sioni, Kartlis Deda: 



Metehi, Mtkvari: 



Stepenice za silaz s mosta: 



Mtkvari: 



Narikala: 



Pogled unazad: 



(a murjak ga samo gleda) 

Most odozdo: 



Predsjednička palača iz sigurne zone: 


 
Nova svjetovna i stara duhovna zgrada: 



Crkva na slici je bazilika Ančishati, najstarija crkva u Tbilisiju, koja potječe iz 6. st. 
Ulaz u crkvu: 



Još malo izvana: 





Ornamenti: 



Tbilisi je poznat po svojim balkonima: 



Još jedan od uličnih kipova: 



Ovaj predstavlja poznatog gruzijskog naivnog slikara Nika Pirosmanija. Niko Pirosmanašvili (kako mu je bilo puno ime) rođen je 1862. u seljačkoj obitelji. Zarana je ostao siroče, te je kao osmogodišnjak otišao u Tbilisi, gdje je radio kao sluga i naučio čitati i pisati. Kao četrnaestogodišnjak vratio se u rodno selo Mirzaani u Kahetiju, i počeo se baviti stočarstvom. Usto je i pomalo slikao. Da bi preživio, bio je neko vrijeme zaposlen kao kondukter na željeznici, te je radio kao ličilac. Dio slika je uspio prodati, no prodaja je slabo išla. Čitav je život bio u siromaštvu i sukobu s profesionalnim slikarima. Umro je u krajnjoj bijedi, od gladi, 1918., te je pokopan u neoznačenom grobu. Pravu slavu stekao je tek nakon smrti, kada su njegova djela (očuvano ih je oko 200) našla put do Pariza.

Zanimljivo je da je obalna cesta također u gustom drvoredu: 

 

Kipovi na mostu Baratašvili: 





Potom se uspeo do Cminde Samebe: 









Unutrašnjost: 



Crkvica navodno podignuta na armenskom groblju:



Moderna zgrada u Avlabariju:


 
Armenska crkva Surp Ečmiadzin:



Lijepa stara, nažalost derutna zgrada:


 
Ulica koja se spušta prema Mtkvariju:



Još arhitekture:


 

 


Metehi i Europas moedani:



Ostaci utvrda: 



Primijetite da je vegetacija posve mediteranska. Hrvoje i ja smo, šetajući Rustavelijem, čak čuli i cvrčke! 

Metehi: 



Europas moedani: 



Narikala s Metehija: 



Izgleda kao da Vahtang Gorgasali maše Kartlis Dedi: 



Druga obala i crkva Fericvalebis: 



Metehi izbliza: 


 


Ovo bi bila lijepa slika za oproštaj s Tbilisijem:


 
Nizvodno, prema Ortačali:



Improvizirani zvonik, kakav smo već vidjeli u Džvariju: 



Kapelica posvećena Sv. Habu:



Pokušaj da sve troje stane u isti kadar, pa još i s rijekom:



Ovdje se zapravo tek dobro vidi taj strmac:



Ovi imaju sjajan pogled:


 

 
Jedna kasnoljetna umjetnička: 



E sad da vidimo što je s ove strane:


 




Uputio se u brdo, do crkve Fericvalebis: 







I dva filmića.

prvi

drugi

Pogled na istok, prema Kahetiju: 



Mostovi, grad, Narikala, džamija: 



Crkva izbliza. Izgleda prilično nova:


 
 

Zvono: 



Ostaci građevnog materijala su još vidljivi:



Izgleda da je crkva zapravo izgrađena na terasi neke kuće: 



Silazi s crkve: 



Opet malo usputnih slika: 





Džamija i Narikala: 



Abanotubani: 





Abanotubani znači "kupališna četvrt". U njoj se nalazi najpoznatije i najstarije tbiliško kupalište, a tu je i mjesto gdje se nalazio legendarni izvor pored kojega je Vahtang Gorgasali odlučio podići grad. 

Krov starog kupališta: 



Staro je kupalište smješteno pod zemljom, samo je krov iznad zemlje. 

A ovo je susjedno kupalište Orbeliani: 



Ploča s Puškinovom uspomenom na tbiliško kupalište: 



("U životu nisam susreo ništa raskošnije od tbiliških toplica.") 

Osim Puškina, ovdje se brčkao i Alexandre Dumas otac. 

Armenska crkva Surp Gevorg: 



Opet stare zgrade: 



Ulaz u katedralu Sioni: 



Zvonik Sionija: 



Sama crkva: 



Ovako je nekoć i Pirosmani...:



Zanimljivo, Hrvoje i ja smo svega 50-ak metara od ulice Ereklea II., s otmjenim i skupim kafićima i restoranima, zatekli prosjakinju koja spava na cesti. Očito se i ovdje to počelo događati...

Nakon čitave ove šetnje Letica se vratio na metro-stanicu Tavisuplebis moedani: 



(vidite, ovdje je normalno M)

Pet minuta kasnije, na stanici Mardžanišvili slika portret Kotea Mardžanišvilija:


 
Nakon što smo se svi sakupili u hostelu, odlazimo na večeru. Ne želimo ništa eksperimentirati, pa se vraćamo provjerenoj hrani - hačapuriju. Ovo je taj famozni hačapuri ačaruli:



(možda izgleda malo, ali je vraški zasitan) 

A ovo je nekakvo punjeno tijesto, iskreno, ne sjećam se više kako se zvalo: 



Večera protječe relativno mirno (osim što Letica neprekidno šeta konobaricu, jer u tri-četiri navrata nešto naručuje Laughing ). Na odlasku Letica i ja još navraćamo u susjedni dućan. Sinula mi je ideja da bih mogao donijeti za poklon doma i čuveni gruzijski čaj. Na to mi odlaze zadnji lariji. Ostaje mi par kovanica. 

U hostelu mi Nikola predlaže da se još malo odšećemo do grada, ne da mu se spavati, a i zadnja nam je večer u Gruziji. Tko bi rekao da smo prije tek šest dana došli ovamo, a još smo stigli biti i u Armeniji u međuvremenu. Tbilisi nam se čini kao stari znanac. 
Odlazimo metroom do naših starih klupica na Tavisuplebis moedaniju, sjedimo, razgovaramo i guštamo u ljetnoj večeri. Ovo me je ljeto frend na moru zamolio da nabrojim tri grada u kojima bih volio provesti godinu dana. Tada nisam poznavao Tbilisi, ali on je definitivno jedan od njih. 
Ne ostajemo dugo, ipak se ujutro moramo dignuti vrlo rano. Po povratku u hostel Nikola snima krš u kupaonici - strop se i dalje odljepljuje, a žbuka ispod se trusi na pod: 





(da, strop visi gotovo pod 45°) 

Možda je bolje da se pokupimo odavde prije nego nam se čitava zgrada sruši na glavu. 
Zadnja noć u Gruziji...šmrc.

psihoputologija @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 23, 2012
Vratio sam se još u četvrtak, ali imam neke posliće za obaviti, tako da od sutra, nadam se, krećemo s nastavkom.

psihoputologija @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 5, 2012
SUBOTA 14. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Letica je prvi ustao, i u skladu s već uobičajenim ritualom da svatko mora vidjeti sve što su i drugi vidjeli, odlučio se još provozati metroom, otići do vrha Kaskade i pokušati uslikati Ararat prije no što se spusti smog. Usto je naravno nama prepustio da mu donesemo stvari za slučaj da ne stigne na vrijeme. 

Što je snimio? 

Neugledan ulaz u metro na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



Stanica iznutra. Za razliku od Tbilisija, ovdje postoje natpisi na ruskome: 


 
 

Odvezao se samo jednu stanicu, do stanice Jeritasardakan: 



Eskalator je mračan: 



Stanica izvana: 



Erevanski metro ima samo jednu liniju. Gradnja je započela 1972., a prvotno je bio zamišljen kao ukopani brzi tramvaj (danas bismo to zvali lakom gradskom željeznicom), budući da je to bio najefikasniji način prijevoza u brdovitom gradu. U to je vrijeme u SSSR-u vladalo načelo "do milijun stanovnika - tramvaj, iznad milijun - metro". Erevan je tada imao manje od milijun stanovnika. Prema anegdoti, predsjednik KP Armenije Karen Demirčjan (to je onaj koji je stradao u atentatu u parlamentu) poslao je Brežnjevu pismo sljedećeg sadržaja: 

"Tehnički problemi s izgradnjom brzog tramvaja potkrali su se prilikom planiranja, kada su rađeni izračuni o predviđenom putničkom prometu. Korijen toga leži u srcima armenskog naroda. Svaki Armenac koji živi odvojeno od svojih roditelja mora ih posjećivati svakodnevno. Uslijed toga, broj putnika će biti barem 1,5 puta veći od predviđenoga. Usto, republika raste i razvija se velikim tempom, te će se ubrzo velik broj Armenaca iz dijaspore (čiji broj nadmašuje broj onih koji žive u Armeniji) odlučiti vratiti kući. U tom slučaju, do 2000. Erevan neće imati milijun i pol, već 2 milijuna stanovnika. Treba nam metro!" 

(inače, Erevan je 2010. imao 1,1 milijun stanovnika) 

Brežnjev je očito dopustio transformaciju sustava u metro, te je isti otvoren 7. ožujka 1981. Bio je to osmi metro u SSSR-u, nakon Moskve, Lenjingrada, Kijeva, Tbilisija, Bakua, Harkiva i Taškenta. 
Metro je inače bez ikakvih oštećenja pretrpio veliki potres 1988., te su vlakovi vozili već dan nakon potresa. U prosincu 1999. metro je i službeno prozvan po svom idejnom začetniku Karemu Demirčjanu. 

Letica se prošetao do Kaskade: 



Ovog puta se kroz jutarnju izmaglicu vidi vrh Ararata: 

 

Prazna Mesrop Maštoc poghota: 


 
Pogled prema Majr Hajastan i Matenadaranu: 



Opet na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



(desno vidite da je i ime stanice napisano na ruskome - Plośad' respubljiki) 

Ponovno vani - oznaka erevanskog metroa (veliko M na armenskom pismu): 



Dok je Letica bauljao uokolo, mi smo se izredali u jedinoj kupaonici koja postoji u stanu. Letica se pojavio dok smo već bili spremni za polazak. U taj čas Mate kaže da su mu crijeva opet proradila, i da mi krenemo, a on će nas uloviti na kolodvoru. Ponavljam mu: Kilikija avtokajan. 

Na silasku slikam oronulo stubište: 



Letica, Hrvoje i ja idemo preko pustoga Hanrapetutjan hraparaka, tražeći taksi. Još par slika, za oproštaj: 





Nalazimo neku Volgu ispred pošte (pošta se još nije otvorila - znači razglednicu ću morati poslati iz Tbilisija), ubacujemo se unutra i krećemo na kolodvor. Ponovno prolazimo pored vijećnice: 



A ovaj vam je prizor već poznat:
 


Napokon pristižemo na Kilikiju. Tu je jedna maršrutka za Tbilisi, već poprilično puna. Kupujemo 4 karte, iako Mate još nema. Odlazimo još kupiti vodu, a tada primjećujemo ovog tipa, koji na krovu vozi čitav dnevni boravak: 





Ubrzo pristiže i Mate, drugim taksijem. Sada smo svi na okupu i spremni za polazak. 

Maršrutka je puna uglavnom mlađih ljudi, Gruzijaca, Armenaca, čak i Rusa. Kasnije ćemo doznati i zašto. Naime, dva dana ranije, u četvrtak, svoj je prvi koncert ikada u Armeniji održao poznati američki glazbenik armenskog porijekla, frontmen grupe System of a Down, Serj Tankian. Mate i Hrvoje su se sjetili da su baš u vrijeme dok su bili na Cicernakaberdu vidjeli gore nekog tipa koji im je odnekuda bio poznat, a još su se neki ljudi slikali s njim i tražili ga autograme. Bili bismo ga vidjeli i mi, da nismo s ovim našim steklišem tražili bolnicu. 

Vozimo se iz Erevana na sjeverozapad, pa potom na sjever. Cesta vodi uz dolinu rijeke Kasagh, dok s lijeve strane ostaje najviši armenski vrh Araghac, visok 4090 metara. Krajolik je visokogorski: 

















A onda se počinjemo spuštati prema dolini Pambaka: 


 
(tu je negdje Nikolinima jučer pukla guma) 







Potom prolazimo kroz jedan neugledan gradić u kojem skrećemo na glavnu cestu Gjumri-Vanadzor. Evo gradića iz daljine: 



To je Spitak (na armenskome "Bijeli"). Spitak je poznat po tome što se pored njega 7. prosinca 1988. u 11:41 minutu zbio epicentar potresa od 6,9 stupnjeva Richterove ljestvice. Bila je to posljednja velika katastrofa koja je zatekla SSSR, a zbog velike materijalne štete (preko 3,5 milijarde dolara) i mnogo izgubljenih života (poginulo je 25 000 ljudi), sovjetski vođa Mihail Gorbačov zatražio je međunarodnu pomoć zemalja iz obaju blokova. Gorbačov, koji je tada bio na putovanju u SAD, isti je čas doletio u Armeniju kako bi posjetio pogođeno područje. Za veliki broj poginulih djelomičnu krivnju snosi loša kvaliteta građevina, pogotovo škola (tvrdi se da bi broj poginulih bio znatno manji da se potres dogodio samo 5 minuta kasnije, kada djeca zbog odmora ne bi bila bila u školskim zgradama). Potres je uništio i većinu bolnica u regiji, tako da se unesrećenima nije mogla pružiti adekvatna pomoć, a svemu su pridonijele i vrlo niske zimske temperature. Zbog potresa je morala biti zatvorena i jedina armenska nuklearna elektrana u Mecamoru. Kasnije je ponovno otvorena, zbog nestašice energije. 
Sam gradić Spitak posve je sravnjen sa zemljom. Mjesto na kojem se danas nalazi nije isto kao i 1988., budući da je čitav grad podignut na drugom mjestu. Osim Spitaka, velika su oštećenja pretrpjeli i gradovi Leninakan (danas Gjumri) i Kirovakan (danas Vanadzor). U obnovu su se uključile mnoge zemlje, pa su tako mnogi dijelovi Spitaka izgrađeni u različitim arhitektonskim stilovima, ovisno o državi koja je financirala obnovu. Svjetski glazbenici također su doprinijeli: britanski su glazbenici napravili nekoliko nosača zvuka, kompilacija i dokumentarni film u projektu nazvanom Rock Aid Armenia. Francuzi su, pod vodstvom velikoga barda Charlesa Aznavoura, napravili pjesmu Pour toi, Arménie. Aznavour se osobno jako angažirao u pomoći unesrećenima, toliko da ga je Gjumri proglasio svojim počasnim građaninom, te mu je u gradu podignut spomenik. 

Nakon petnaestak minuta prolazimo kroz Vanadzor, treći najveći armenski grad. Iako kažu da mu je centar lijep, ulazom u grad dominira propala kemijska tvornica, čiji ostaci ne djeluju nimalo lijepo. 

Iza Vanadzora ulazimo u kanjon rijeke Debed. Kanjon je prekrasan, no brza maršrutka, neravnine na cesti, prljavi prozori i sunce koje tuče nisu baš pozitivno djelovali na moje slike: 











Onda sam zakunjao, koliko se to dalo na ovoj neravnoj cesti. Cesta je po kvaliteti bila jednako loša kao i ona za Sighnaghi, možda i lošija. Mate je stalno nešto gunđao "Ha, a ti si još htio maršrutkom ići i do Erevana." Malo drmanja u maršrutki ipak nije ništa, s obzirom da nam se, da smo išli maršrutkom, ne bi dogodilo sve ono što nam se dogodilo. OK, možda ne bismo vidjeli zakavkasku željeznicu i Ararat, no ne bismo bili kod Majr Hajastan u trenutku kada su tamo bili i oni psi. Eto što ti je karma. Nikola je pod svaku cijenu htio ušparati jednu noć u Tbilisiju, pa je na kraju ipak morao platiti tu noć, plus injekciju. Nerazumno škrtarenje ponekada je u konačnici mnogo skuplje. 

Tko kaže da nismo vidjeli Serja Tankiana: 



Potom dolazimo na granicu. Granica izgleda poprilično neugledno. Umjerena je gužva, pa ćemo malo protegnuti noge. Maršrutka vozi, mi hodamo uz nju. Letica kupuje macun, tekući jogurt. Upućujemo se pješke preko granice. Obavili smo armensku kontrolu, prelazimo Debed, koji je ovdje granična rijeka: 



Gamardžobat, Sakartvelo, drugi put: 



Gruzijska je strana granice malo sređenija. Ulazimo u zgradu, tu je skeniranje, pa opet gledanje u onu kameru, i potom izlazak kroz dugi natkriveni hodnik koji vodi nizbrdo prema parkiralištu gdje nas čeka maršrutka. 

Hrvoje ulazi u Gruziju: 

 

Vraćamo sat unatrag. Opet smo dva sata ispred Hrvatske. 

Po povratku u maršrutku, u jednom času započinjemo razgovor s dvojicom tipova koji sjede ispred nas. Primijetio sam da međusobno razgovaraju na armenskome (mislim, valjda je to bio armenski, nama je zvučao nerazumljivo). Oni su zapravo Francuzi, armenskog porijekla. Ali išli su u armensku školu u Parizu, njeguju jezik i sad su u posjeti pradomovini, iako je jednomu otac zapravo iranski Armenac. Trebali smo odmah shvatiti da nisu Armenci po tome što imaju kratke hlače, što je u ovim krajevima neuobičajeno. Pitaju nas kako nam se svidjela Armenija. Letica i Mate počinju poprilično oštro iznositi svoje stavove, da im je Erevan bezveze, da ima par dobrih stvari, ali njih nismo vidjeli, da je Dilidžan promašaj...onda nas pitaju jesu li nam bolje Armenke ili Gruzijke, na što ova dvojica odgovaraju Gruzijke...već vidim da će ovdje nastati međunarodni incident. Ja pokušavam ublažiti situaciju, reći da preferiram Armenke, ali ova dvojica ne zamjeraju toliko (osim za ženske). Vele da je jasno da je Erevan bezveze, kada je to moderni grad, a ionako je do početka 20. st. glavni urbani centar Armenaca bio, znate li koji? "Koji?", pitamo. "Pa ovaj grad pred nama!", veli jedan, misleći na Tbilisi. Doista, početkom 20. st. većina stanovnika Tbilisija bili su Rusi i Armenci. Kažu da postoji velika armenska manjina na jugu, oko Ahalcihea. Čak mislim da je onom drugomu obitelj otamo, ne sjećam se više. Pričaju i s curom koja sjedi isto ispred nas, s druge strane prolaza. Ta je Gruzijka, barem zato što fura gruzijsku zastavicu sa sobom. Izgleda da je bila na Tankianovom koncertu. 

Šaljemo poruku Nikoli da se za 20-ak minuta nacrta na kolodvoru Ortačala, kamo dolazimo, pa da odmah kupimo karte za dalje. 

Iskrcavamo se iz maršrutke na Ortačali, evo i Nikole, nekako istovremeno. Odlično. Pozdravljamo se s Armencima, odlazimo kupiti karte za sutra. Prvo smo mislili uzeti kartu do Ardahana, ali pitamo ima li do Karsa, ima. Sjajno, ne moramo brinuti o vezama. Dok se preračunavamo, dolazi nam neka prosjakinja. Iako smo ju uredno otkantali, žena se neće maknuti. Na kraju odlazi, kada je shvatila da smo očito dovoljno nevoljki udijeliti joj koji lari. Ne volim agresivne prosjake, agresivne taksiste, agresivne trgovce...želim imati slobodu odabira komu dajem novac i za što. 

Kupljenih karata krećemo u potragu za maršrutkom. Nikola nam kaže koji broj trebamo, jer je njime došao. Ukrcavamo se i vozimo. Nikola nam prepričava događaje od prethodnog dana. Prelazimo Mtkvari i vozimo se prema Dodo. U jednom času neki tip ispred pokušava zapodjenuti razgovor s nama. No nije pravo ni uspio, jer Nikola već viče da tu trebamo sići. Skačem sa sjedala, istovremeno se pokušavajući sjetiti kako se kaže "Stanite!" na gruzijskome (piše u vodiču), brojim sitniš za vožnju i pokušavam držati ravnotežu da ne padnem. Pritom propisno nagazim Hrvoju na nogu. Ovaj mi psuje sve po spisku, ali je i to bolje nego da sam mu sletio u krilo. Onaj tip na kraju dovikuje vozaču "Gaačeret!" (pa da! Kako sam to zaboravio...) i mi napokon izlazimo. 
Kod Dodo vlada uobičajeni kaos. Naša stara soba je zauzeta, pa će nas staviti u drugu. Odlazimo po stvari u ostavu, sve je tamo, na broju. Potom se smještamo u zajedničku prostoriju, kod kompjutora za net. Proradio im je net dok smo bili u Armeniji. 

U susjednoj prostoriji nalazi se mapa Velike Gruzije: 



Primijetite da je tu uključeno i rusko crnomorsko primorje sve do Sočija. Tamo naravno nema Gruzijaca, ali ima Abhaza. A budući da Abhazija pripada Gruziji, onda naravno i sve abhasko pripada Gruziji. Ista zatupljena logika kao i kod svih nacionalističkih umova. Jedino mi nije jasno što ta karta radi ovdje. Je li moguće da je Dodo nacionalistica? 

Opet se upisujemo u knjigu gostiju, ali zbunjena recepcionarka ne može naći naša imena, iako smo se iz hostela odjavili tri dana ranije. Potom još malo razgovaramo s njom. Pitamo ju ima li puno izraelskih gostiju, s obzirom da smo ih već vidjeli nekoliko u hostelu, ona kaže "Nažalost, da." Susprežemo se da ne prasnemo u smijeh zbog ove izjave koja na prvu loptu zvuči antisemitistički. No slijedi pojašnjenje. Kaže da su izuzetno zahtjevni kao gosti, da im ništa ne odgovara, da stalno imaju zamjerke...OK, mogu shvatiti da netko ima zamjerke kod Dodo, jer tamo doista vlada kaos. 
Kad smo već kod kaosa, Dodin hostel nema niti jednu poštenu kantu za smeće. Nama je to šarmantno, ali da smo tu tjednima, vjerojatno bi nam išlo na živce.

I sada će nastupiti dvotjedna pauza u putopisu, jer se ja otpućujem na putovanje oko Jadranskog mora, tj. u Albaniju i Italiju. Vraćam se negdje 19. listopada, pa ću tada nastaviti. Čitajte, komentirajte...i nastavljamo za 2 tjedna.

psihoputologija @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2012
A sad je vrijeme da Nikola opiše svoj dio puta do Tbilisija:

Ujutro, poslije iščišćavanja iz hostela, putevi nam se razdvajaju. Ja ću na taksi do jednog kolodvora, ostatak na kolodvor na drugom kraju grada (ili možda ipak ne Laughing ). Odluka je pala - nema okolišanja, ide se odmah u Tbilisi. Može Krešo drviti koliko ga volja da nema žurbe, ali meni nije do poigravanja vlastitim životom. Znam jako dobro, ta džukela najvjerojatnije nije bila bijesna, sve da jest, ugriz u nogu ostavlja čovjeku najviše fore, nisam čak ni siguran da li se radi o ugrizu ili ogrebotini...ponavljam si te stvari u glavi čitavu prošlu večer, ali nikako se ne riješiti onoga "ali, što ako ipak..." Kako god okreneš, ne možeš biti siguran. Stoga, što prije do cjepiva. Zato žurba - ako se pokaže da je Tbilisi opskrbljen koliko i Erevan, kidam kući što prije. 

Malo strepim - kako ću se snaći u ovom stranom svijetu, bez jezično potkovanijih suputnika na čije se komunikacijske vještine inače oslanjam? No, problema nema, odmah po prispijeću na kolodvor pronalazim maršrutku za Tbilisi. Vidim čak i nekakvi bus za Istanbul, pomamio sam se riješiti problem otprve...ali ajde, kažem sebi, dajem još jednu priliku putovanju. 

Krećemo; u maršrutki uobičajena gužvara. Prevrćem nekakvu knjigu. Sat-dva po startu, već sam uspio zadrijemati kad odjednom - pras. Kočimo usred neke nedođije. Koji đava? Mjesto je totalna pustoš, ne vjerujem da se netko iskrcava. Shvaćam - pukla nam je guma. Što čovjek može još poželjeti? Iskrcavamo se iz kombija. Vozač izbacuje prtljagu i vadi rezervnu gumu. Ćorak - ispumpana je. Lik zaustavlja prolazeće aute, dovikuje im nešto, valjda ih pita dal imaju pumpu. Nemaju. Kroz nekih pol sata lik konačno ustopirava nekakvi auto i odlazi. 







Kao što možete vidjeti, pejzaž uokolo je krasan, al ja trenutno nemam dovoljno volje da bih išta cijenio. Štoviše, zabavljam se mišlju da potegnem čakiju koju imam u ruksaku i prekratim si muke. Zamisao odbacujem. Nešto kasnije, ekipa iz maršrutke zaustavlja kamion oboružan pumpom. Gumu sad imamo, ali ne i vozača. Taj se ipak pojavljuje u razumnom vremenu i instalirava gumu. Cijeli kraval potrajao je više od sat vremena. Eto i veselog časa instaliravanja gume: 



Krećemo dalje; javlja mi se stara, koja je, kako sam kasnije saznao, prevrnula nebo i zemlju ne bi li kako pomogla unesrećenom djetetu. Već me prije nagovarala da potražim nekakvi hrvatski konzulat ili predstavništvo, možda bi oni mogli pomoći...samo bi mi još falilo da to tražim, ak postoji. Nadobudna kakva je, stara je nazvala mog ujaka, nek nazove jednog svog prijatelja, nekad profesionalnog diplomata, a sada predstojnika Josipovićevog ureda (!), i ispipa jel se može izmusti kakva konzularna pomoć. Gdina predstojnika to je zateklo na nekakvom primanju al je ipak objasnio da u kavkaskim republikama nemamo ama baš nikakvih predstavništava, a nadležno veleposlanstvo je u - Ateni. Još je nadodao da bi ih mogli tužiti ako su nam odbili pružiti medicinsku pomoć. Moja stara je čini se ozbiljno to razmotrila (!!). A još je imala namjeru nazvati jednog našeg ministra, inače svog starog znanca (!!!). Samo bi još falilo da Jaca Kosor poteže veze za mene... 

Mjesto toga stara je ipak izvela nešto suvislo - nazvala kćerku obiteljskih frendova koja je provela par godina života u Tbilisiju radeći za nekakvu nevladinu organizaciju (mislim nešto što naš drugar Mate voli nazivati "profesionalni kontrarevolucionari", buduć da rade na rušenju Zapadu nemilih vlastodržaca, poput Ševardnadzea ili Miloševića). Ta mi se javlja nešto kasnije iz Sarajeva; raspitala se po Tbilisiju i našla medicinski centar (isti je čini mi se Krešo iskopao iz vodiča) opskrbljen cjepivom. Zahvalan sam joj do groba (he he). 

Stajemo na oronulom ali simpatičnom odmorištu uz rječicu. Malo protežem noge, pa se vraćam u 'rutku. Odjednom u nju upada postariji gospodin koji sjedi uz mene i poziva me mlatarajući rukama. Mislim si koji vrag ali se odazivam; ispada da je dotični sa svoja dva sina prionuo na pečeno pile s krumpirima koje su ponijeli zamotano u novine; nude me. Prihvaćam. Zapodijevam klimavi razgovor; na nekakvom hrvatskom koji se pretvara da je ruski ("uličnaja sabaka...vakcina proti bešenstva...") objašnjavam šta mi se dogodilo al nisam baš siguran da su shvatili. Nisu zapravo ni pričljivi. Uvaljuju mi i bocu Fante. Odmah sam nekako raspoloženiji. Nisam ništa jeo tog dana, ostalo mi jest nešto para, ali nije mi bilo ni do jela ni do sporazumijevanja s Armencima po dućanima. 

Ostatak puta nije, osim tradicionalno kaotičnog prelaska granice, spomena vrijedan, pa stoga o njemu riječi neće ni biti. Stižemo u Tbilisi poslije dobrih 6-7 sati vožnje. Na kolodvoru me odmah zaskače nekakvi musavi starkelja taksist, pita jel trebam prijevoz. Pa trebalo bi, znam već da će me odrati, ali trenutno nema tih para koje ne bih dao da se što prije dočepam proklete vakcine. Mijenjam neke sitne eure da imam lara, raspitujem se za bus do Istanbula i, za svaki slučaj, do Karsa, sljedeće predviđene postaje na našem putu. Onda sjedam s taksistom u nekakvu razvaljenu Ladu (ili Volgu). Krenem se zavezati, ali on me sprečava. Veli: "ne treba to ovdje, to treba samo u Armeniji!" Laughing Malo i proćaskam s njime, ide mi sasma dobro taj nazovi-ruski. Uzima mi 15 lari. Nije to neka velika para, iako za Gruziju je deračina. U tom času nije me bilo briga. Eto me pred centrom, nadomak cjepiva! 

Centar izgleda svjetski; odmah heretički pomislim kako eto neke koristi od činjenice da je Saakašvili američki pripuz. Na recepciji žena solidno barata engleskim, objašnjavam šta mi se dogodilo, veli ona ok, nema beda, možemo vam pomoć...nego, se može platiti karticama? Može, ne treba keš. Sve bolje i bolje! Stiže doktorica, priča engleski dobro skoro ko ja, detaljno objašnjavam kaj se dogodilo, ona prečačkava ranu (opet!), ali - fanfare molim - daje i tri injekcije (2 protiv bjesnoće, 1 protiv tetanusa), usluga je bogovska. 

A cijena je odgovarajuća. Sitnica od 200 dolara. Dobro, toliko imam na računu, ali ako to ispljunem, mogu odmah krenuti doma. Pitam stoga onu s recepcije jel može Diners (onda će me račun čekat doma pa će problem barem biti odgođen). Potez je to očajnika, jer Diners u ovim egzotičnim zemljama obično vrijedi koliko i Konzumova kartica. Ona medtem toga veli da im Diners baš nije drag jer često šteka, ali da može probati. Dajte, molim ja. I uspijeva! Fantastično! Sad mogu odraditi barem još dio puta. 
Inače, stara mi je po povratku kući rekla da će mi podmiriti taj račun, da bi se naglo predomislila, njurgajući nešto "šta si nisi izvadio putno osiguranje ko što sam ti rekla." Račun međutim nije platio nitko jer - nikad nije došao! Očito se golub pismonoša negdje u letiu izgubio...Cool

No, vratimo se mi u Tbilisi. Spuštam se iz centra prema Lenjinovu trgu. Osjećam se preporođeno; štoviše osjećam se ko da sam se vratio kući. Tbilisi, Zagreb, Ivanić, isti vrag! Na poznatom sam terenu. Pravac metro, pa k Dodo. Nonšalantno ušetavam, ondje vlada uobičajeni kaos. Naletavam na jednu od onih curki s "recepcije", čudi se što me vidi. Objašnjavam joj što se zbilo. A ona će, ma šta si uopće išao u tu glupu Armeniju, trebao si ostati ovdje! Još me nagovara da svima ispričam kak je u Armeniji u kurcu. Hehe. Priznajem joj da mi je Gruzija draža. Kreveti? Ma, naći će se nešto, nema beda (to jest ima)! U sobi dva Teksašana, uzmem i njima prepričavati svoju kalvariju. Zgražaju se kad su čuli koliko me koštalo. Ej, Ameri se zgražaju nad cijenom zdravstvenih usluga! 

Premještam se u dvorište hostela, tamo hrpa ljudi neobavezno ćaska - Izraelci, Ameri, neki stari Britanac i - jedna Slovenka. Lijepo je čuti vlastiti jezik (dovoljno je stara da govori srpskohrvatski). Toliko nevjerojatno sliči jednoj mojoj poznanici slovenskih korijena da je pitam za prezime. Mislim da je bilo nešto kao "Dolanc", nema veze s mojom. Kasnije ću se s njome, dvije Amerikanke i jednim Britancem otputiti na večeru. Tu smo se lijepo podružili, iako ja uslijed umora nisam bio odveć raspoložen ni za jelo ni za brbljanje. Odma po povratku u hotel pravac krpe. 

Sutra ujutro budim se ponešto prehlađen; stres, napor i umor ostavili su traga. Tu je zato dobra stara Dodo s džezvom čaja. Brbljam s onim starijim Britancem; taj je prekaljeni putnik, obišao je dobar dio Afrike i Azije...priča o Namibiji, Ugandi, Mauritaniji, Senegalu; u Mauritaniji je čak doživio pokušaj otmice. 

Već negdje oko podneva stiže poruka od Kreše nek krenem do kolodvora, da oni uskoro stižu. Već?! Ja ih nisam očekival prije 4-5 popodne, doba kada sam ja stigao...đubrad je imala sreće s prijevozom. 

Dodo objašnjava kamo da odem na maršrutku, utrpavam se u istu i pravac kolodvor. Košta neku siću, tek sad shvaćam kolika je taksi bio lopovština... 

I sada će Krešo opet preuzeti štafetu.


psihoputologija @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2012
Vožnja do Erevana traje oko sat i pol, a maršrutka je ruske proizvodnje i daleko neudobnija od prethodnih. Ipak, ovi kunjaju. Ja baš i ne mogu, gledam uokolo krajolik. Treba nam oko sat i pol vremena do Erevana.

Na ulasku u Erevan, još jedan manastir: 



Maršrutka nas ostavlja na nepoznatom mjestu. Ne znamo ni približno gdje je centar. Upućujemo se jednostavno tom ulicom ravno. Ja tražim po zgradama neku ploču s imenom ulice, kako bih onda na planu eventualno skužio gdje smo. Nema je nigdje. Na kraju nalazim jednu, ali je toliko izblijedjela da jedva uspijevam dešifrirati ime: Azatutjan poghoc. Ništa mi to ne znači. Nastavljamo pješice, kroz neki pothodnik i cijelo vrijeme blago nizbrdo, dok napokon ne shvatimo da smo došli sa sjeverne strane Parka pobjede, tamo kod spomenika sovjetskoj Armeniji. Pokušavamo nastaviti cestom, kako se ne bismo opet morali spuštati Kaskadom, ali ne može se. Ipak moramo na Kaskadu. 

Ona se zgrada i dalje gradi: 



A evo i nas pod spomenikom: 



Fontana pri dnu Kaskade: 



U podnožju Kaskade se razdvajamo: Mate i Hrvoje će do hostela, dok ćemo Letica i ja pogledati Matenadaran, koji su Mate i Hrvoje pogledali jučer. 
Skrećemo lijevo na dnu Kaskade, a potom izlazimo na Mesrop Maštoc poghotu, gdje se nalazi ova neobična improvizacija robota:



Mesrop Maštoc poghota vodi do Matenadarana: 



Matenadaran znači "odlagalište rukopisa", a službeni mu je naziv Institut za stare rukopise "Mesrop Maštoc". Ukratko, to je knjižnica, prvenstveno zbirka srednjovjekovnih rukopisa i knjiga, kako armenskih, tako i ostalih. 
Sama ustanova Matenadarana prvi se puta spominje u 5. stoljeću, odnoseći se na zbirku armenskih i grčkih rukopisa koja se nalazila u Ečmiadzinu. Kasnije se seli u Sis, u Ciliciji, da bi se u 15. st. vratila u Ečmiadzin. Zbirka je bila mnogo puta pustošena (samo su Seldžuci zapalili oko 10 000 rukopisa). Tek je dolaskom Rusije zbirci bila zajamčena sigurnost. Boljševici su 1920. konfiscirali imovinu Armenske apostolske crkve u Ečmiadzinu, a rukopisi su premješteni u Erevan. Donesena je odluka da se sagradi posebna zgrada namijenjena čuvanju rukopisa, koja je dovršena 1957. U zgradi se nalazi oko 17 000 rukopisa i oko 20 000 drugih djela iz područja historiografije, zemljopisa, filozofije, gramatike, povijesti umjetnosti, medicine i znanosti. Osim na armenskom, tekstovi su i na arapskom, perzijskom, ruskom, japanskom i hebrejskom. 

Ispred Matenadarana nalazi se kip Mesropa Maštoca sa svojim učenikom: 



Mesrop Maštoc bio je redovnik i tajnik kralja Hosrova III. Malog. Nakon što se povukao u samostanski i vrlo asketski život, otputio se propovijedati Evanđelje. Prilikom toga, suočio se s velikim problemima, budući da je armenski bio jezik bez pismenosti, tako da vjernicima nisu bili dostupni tekstovi. Stoga se Mesrop dao na stvaranje armenskog alfabeta. Koji mu je točno alfabet poslužio kao uzor, nije poznato - vjerojatno su na njega utjecali grčki i avestički alfabet. Maštocova verzija imala je 36 slova, današnji alfabet ima 38 (dva su znaka dodana još u 12. st. za transkripciju grčkih riječi). Alfabet je službeno dovršen 406., a prema legendi, prva rečenica zapisana njime bila je "Da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi" iz biblijske Knjige izreka (Izr 1:2). Nakon što je dovršio alfabet, Maštoc je podučavao diljem Armenije (prva je škola otvorena u samostanu Amaras u današnjem Nagorno Karabahu), a otputio se i u Rimsko Carstvo, te od cara Teodozija ishodio dozvolu da propovijeda i širi alfabet i u armenskim krajevima pod rimskom vlašću. Umro je 440. godine, i sahranjen u selu Ošakanu, u crkvi koja nosi njegovo ime. Armenska apostolska crkva slavi ga kao sveca. Armenci upravo njegovom alfabetu zahvaljuju svoju opstojnost i posebnost, budući da bi u protivnome vjerojatno bili asimilirani od Perzijanaca. 

Ploča s velikim slovima mesropice (kako još ponekad nazivaju armensko pismo): 



Znam da će se Letica sad ovdje zadržavati u svojim slikanjima, a bliži se 7 sati, ja bih još morao na poštu prije nego mi ju zatvore, poslati razglednice. Tražim Leticu da mi dâ jedan od svojih jezičnih priručnika, možda mi zatreba na pošti. On mi to daje i ja odlazim. On pak još slika ulaz: 



Mesrop odozgo: 



Pogled na njegovu aveniju: 



Ovo su cijenjeni armenski intelektualci: 



(zanimljivo, jedan od kipova, krajnji desni, prikazuje pjesnika iz 13. i 14. st. koji se zvao Frik Laughing ) 

Još jednom Mesrop: 



Evo, ako ne vjerujete: 



Nisam daleko odmakao, još sam otišao kupiti sok, kad evo Letice za mnom. Idemo dalje i tražimo poštu, ali nema je nigdje na potezu gdje bi trebala biti. Ništa, poslat ću razglednice sutra ujutro, ili iz Tbilisija. 

U obližnjem parkiću spomenik je još jednom poznatom Armencu - američkom piscu armenskih korijena, Williamu Saroyanu: 



Zanimljivo, Saroyanovo je tijelo kremirano, te je potom jedna polovica pepela pokopana u njegovom rodnom Fresnu u Kaliforniji (inače gradu s velikom armenskom manjinom), a druga polovica u Panteonu u Erevanu. 

Inače, vjerojatno ste već primijetili popriličnu ujednačenost armenskih prezimena. Većina ih završava na -jan, što je inače nastavak posvojnog pridjeva (poput naših -ov ili -ski). Ako naletite na osobu s prezimenom na -jan bilo gdje u svijetu, velike su šanse da je on Armenac (osim ako nije Herbert von Karajan - taj je porijeklom Cincar). Čak je i fiktivni John Yossarian, legendarni glavni junak Hellerove Kvake 22, iako u romanu predstavljen kao Asirac, u biti po prezimenu Armenac. Ostali svjetski poznati Armenci, uz već spomenute Williama Saroyana, Charlesa Aznavoura (Varenagha Aznavurjana), braću Mikojan, Arama Hačaturjana i Tigrana Petrosjana su i Andre Agassi (otac mu je iranski Armenac, a djed mu se prezivao Agasjan), Cher (Cherilyn Sarkassian), kraljica burleske Dita von Teese (daljim porijeklom), sestre Kardashian, redatelj Sergej Paradžanov, američki doktor i zagovaratelj eutanazije Jack Kevorkian, ruski glazbenik Bulat Okudžava (po majci, otac mu je Gruzijac), francuski skladatelj Michel Legrand, argentinski tenisač David Nalbandian, francuski nogometaš Youri Djorkaeff i bivši bubnjar Leba i soli Garabet Tavitjan. 

Pogled na Operu: 



Upućujemo se prema hostelu. Letica još ide potražiti crkvu Zoravar, koja se nalazi u bloku preko puta hostela, sakrivena među zgradama. Crkva potječe s kraja 17. stoljeća. 

Evo je: 














 
A uokolo kućerine: 



Ubrzo se i Letica vraća u hostel. Idemo još na internet. U taj mi čas dolazi poruka od Nikole. "Sprašili mi tri injekcije!" 

U društvenim prostorijama hostela nalazi se ploča na kojoj gosti pišu svoje dojmove, neka vrsta javne knjige dojmova. Tamo se koči veliki natpis na hrvatskome „Živjeli šinteri! – Pez“ (Nikolin nadimak).

Uzimamo stvari, odlazimo platiti na recepciju. Tj. mi ostali, Letica je platio još jučer. Uzeo je ručnik, ali nije imao sitnoga, pa je odmah platio sve. Međutim, sad nastaje problem. Recepcionarka ne može naći njegovu uplatu u knjizi gostiju. Zove Marijanu, koja je jučer bila na recepciji. Ona kaže da je plaćeno. Ali nemaju potvrdu. Ipak, recepcionarka kaže da mu vjeruju. On se pita nije li Marijana zdipila novce i sada joj je zapravo napakirao otkaz. Sumnjam. 
Tražimo još recepcionarku da nazove onu bolnicu u kojoj smo jučer popodne bili, kako ne bih morao uzaludno ići po onaj račun za Nikolin pregled. Zove, sve je u redu, veli, možete doći po račun bilo kad.

E sad trebamo otići do onog stana u kojem je žena koja služi kao odteretni kanal hostela. Hostel je u međuvremenu preplavio čopor nekakvih Francuza, mahom iznad 50 godina. Zar ti idu u hostele? 

Od recepcionarke dobivamo upute - za 20 minuta se trebamo naći pred prodavaonicom mješovite robe u jednoj ulici tu malo niže, tamo će nas dočekati ta žena i sprovesti nas u stan. Ništa lakše. 

U prolazu dotamo još dižem novce na bankomatu. Sjeverna avenija je ovaj put malo življa: 



Suvremena arhitektura:



Saharovi hraparak i bista Andreja Saharova: 



Dolazimo do rečenog dućana. Čekamo ženu i za to vrijeme odlazimo u dućan. Letica pita prodavačicu do kad su otvoreni. Prvo na ruskom, potom na engleskom. Žena ne razumije nijedan. Potom jedan drugi tip kaže "Do dva ujutro." Odlično, želio bih kupiti bocu konjaka i možda neku pivu za Marka. 
Ubrzo dolazi ženska koja iznajmljuje sobu i vodi nas u zgradu, koja se nalazi sa stražnje strane ove zgrade u kojoj je dućan. Stubište je poprilično oronulo, s hrpom žica i kojekakvih instalacija koje strše uokolo. Uvodi nas u stan. Začuđujuće je velik. Ona očito živi sama s mužem u toj ogromnoj stančini, pa je onda po suvišnim prostorijama nagurala krevete i to iznajmljuje. Mi nismo jedini koji će tu spavati. Već su tu neki Francuzi u drugoj sobi. Dapače, nekoliko minuta nakon nas u stan dolazi i jedan Amerikanac, koji je bio i kod Dodo u Tbilisiju. Frajer motorom obilazi ove zemlje, a sada mu se motor pokvario i mora čekati neke dijelove. Ali zanimljivo, izgleda da se u ovom Zakavkazju svi turisti kreću istim rutama. 

Pogled kroz prozor našeg smještaja:



Ono što je alarmantno s ovim stanom jest da ima samo jednu kupaonicu. Pa to će nastati pokolj ujutro kad se svi krenemo tuširati, prati zube, prazniti crijeva i mjehure... 

Ponovno razmjenjujem poruke s Nikolom. Veli da sad ima nekoliko opcija. Tražim ga da mi ih veli. On kaže neka dođem na net. Nema neta u stanu. Neka odem u internet caffé, previše je toga za SMS poruku. Taman posla, sad da još tražim internet caffé po Erevanu, i onda ćemo se još i zapričati, a ja mu moram otići po taj račun i malo se hoću u miru prošetati gradom. Velim mu da mi sažme, toliko koliko stane u jednu poruku. Stiže mi njegova poruka od, brat bratu, 30 znakova. Glavno da ne stane. Uglavnom, on veli da sada nije siguran, iako je dobio injekciju, idući se puta mora cijepiti za tjedan dana. To znači da će morati kratiti put, da stigne do idućeg petka u Zagreb. Pa sad razmišlja ili da odmah potegne iz Tbilisija doma, ili da ode s nama još komad puta. Ja mu velim neka ode još dio (naravno, što bih mu ja drugo rekao, ja, control freak). 

Potom se sva četvorica spremamo u šetnju. Mate i Hrvoje će svojim putem, ja idem po račun, a Letica mi se neće pridružiti, pa se dogovaramo da se nađemo kasnije, za večeru. 

Ja prvo odlazim do fontane na Hanrapetutjan hraparaku: 



Još je prerano za glazbeni program, to ću eventualno u povratku. 

Pogled prema katedrali Sv. Grgura Prosvjetitelja:



Zgrada vlade: 



Nastavljam kroz park i prolazim pored onog Europskog medicinskog centra, koji izgleda kao da je pala bomba na njega. Potom stajem kao osupnut: 



U tom času još nisam znao da je Letica isti ovaj bus slikao u Tbilisiju. 

Nastavljam i ubrzo dolazim do spomenika Aleksandru Mjasnikjanu: 



Mjasnikjan je prvi predsjednik sovjetske Armenije i jedan od rijetkih boljševičkih političara koji se još uvijek cijene u Armeniji, uglavnom zbog svojih zasluga u formiranju mlade sovjetske armenske države, stabilizaciji ekonomije, itd. 

Nasuprot spomeniku je erevanska gradska vijećnica: 



Već je popriličan sumrak, a ja idem već poznatim putem od jučer, kroz onaj mračni i neugodni pothodnik kod Mesrop Maštoc poghote, pa ulicom koja ide prema kanjonu Hrazdana i potom paralelno s njim. Ulazim u bolnicu - prvo doduše na krivi ulaz. Šalju me na drugi ulaz. Tamo je recepcija. Pozdravljam s "Barev dzez" - jedinom frazom koju sam uspio zapamtiti - i nastavljam na smušenom ruskom. Srećom, znaju što tražim. Objašnjavam da podižem za prijatelja, koji je morao hitno otići u Tbilisi. Potpisujem i preuzimam papir. 
Ispred bolnice telefoniram doma, čisto da se javim. Čudan osjećaj. U Erevanu je već skoro noć, pola 10 je. U Zlarinu je pola 7 i još prži sunce. Tek sada postajem svjestan koliko sam daleko. Začudo, ne osjećam se tako, ne osjećam da sam u nekom bitno drugačijem svijetu. 
Šetkam se natrag prema centru, opet istim putem. Sunce je zašlo, a grad me sada, zbog fontana, oleandera i diskretne glazbe s terasa, podsjeća na neki naš grad na moru. Doista, atmosfera je takva kao da su svi na odmoru. Erevan i zovu "gradom vječnog godišnjeg". Iako nije lijep poput Tbilisija, ima neku svoju vibru zbog koje se ovamo vrijedi vratiti. A i zbog prelijepih Armenki, naravno. 

Ponovno Hanrapetutjan hraparak: 



Bliži se vrijeme mog čvenka s Leticom. Mogao bih otići do fontane. S druge strane, nisam se provozao erevanskim metroom. Pače, nisam ni vidio gdje je ulaz. Znam da postoji stanica na Hanrapetutjan hraparaku. Moram ju pronaći. Ne sjećam se da sam igdje vidio veliko M... 
Nakon par minuta nalazim ju u parku pored trga. Sada mi je jasno zašto ju nisam skužio - naime, znak M je ovdje ispisan armenskim pismom, tako da više liči na kombinaciju pisanog slova V, čiji se repić nastavlja uokolo, kao na znaku @. 

Nemam baš puno vremena, a i ne znam koliko ću uopće moći fotografirati unutra. Žeton košta 50 drama, kupujem ga i spuštam se u dubinu. Nije toliko dubok kao tbiliški. 
Stanica Hanrapetutjan hraparak, u tipično sovjetskom stilu: 



Odvezao sam se dvije stanice, do stanice Maršal Baghramjan, a potom se vratio do Hanrapetutjan hraparaka. 
Kola su tipična sovjetska, proizvodnje Mytiśinskog mašinostrojiteljnog zavoda. Evo ih: 



Nažalost, žena u kolima govorila je prenerazgovijetno da bih shvatio rečenicu kojom se najavljuje zatvaranje vrata i iduća stanica. 

Ponovno izlazim na Hanrapetutjan hraparaku i opet se upućujem prema Caucasus tavern. Sigurno je sigurno, a i Letica će me tako lakše naći. Smještam se u restoran i šaljem mu poruku. Konobari me ne primjećuju, pa to traje neko vrijeme, no onda uspijevam naručiti. Za susjednim stolom sjedi grupa srpskih turista. Vjerojatno su to oni iz onog busa. 

Ubrzo dolazi i Letica. Iskreno, nisam očekivao da će doći, mislio sam da će odzujati nekim svojim putevima, reći da mu nije do jela, takvo što. Ipak mi se pridružuje. 

Što je on vidio? 

Zaputio se natrag prema Operi, zaobilaznim putem. Prvo je prošao pored ovog kipa: 



A onda došao do crkvice Katoghike: 



Katoghike je crkvica iz 17. st., koja je trebala biti srušena 1936., ali apel javnosti je to uspio spriječiti, tim više jer su u njoj pronađeni stariji natpisi iz 13. st. Danas se govori o njenoj obnovi i dogradnji, čime bi postala erevanskom rezidencijom svearmenskog katolikosa. 

Još malo crkvice: 



Crkva je toliko mala da vjernici za vrijeme bogoslužja moraju stajati vani.

Planovi za dogradnju (narančasto je postojeća crkva): 



Sajat-Nova Poghota: 



Malo jezero, nazvano Labuđim, uz Operu: 





Opera: 



Mnoštvo koje se ovdje okuplja: 



Šetnja niz Hjusisajin poghotu, Sjevernu aveniju: 



Još malo jezera: 



Kino Moskva: 



Fontana na Hanrapetutjan hraparaku: 





Slušatelji fontane: 



Restoran Ararat, u jednoj od zgrada na Hanrapetutjan hraparaku: 



Odmah pored je: 



Grad ovako doista izgleda svjetski: 



Vijećnica: 



I tu ga je valjda negdje zatekao moj poziv. Zaputio se k meni u restoran. Ja sam za to vrijeme jeo za predjelo neki jogurt s lavašem, a za glavno jelo sam naručio neku ječmenu kašu. Letica se isprva dvoumio, ali se i njemu otvorio apetit. Potom smo još smazali i desert, neku vrstu bazlamače za mene, dok je on uzeo neki kolač od orašastog voća, ne sjećam se više detalja. 

Ne znam je li to samo naš perverzni um, perverzni um prethodnih gostiju, ili žličica mora stajati točno ovako kako stoji:



Boca Letičine mineralne, u pozadini unutrašnjost restorana: 



(da, ribe koje plivaju su žive, i zapravo su obrok) 

Potom se lagano šećemo prema našem smještaju. Ovaj dio Erevana noću mi izgleda kao srednji dio Martićeve - bezlične visoke zgrade, ali ulica je ugodna. 
Prije spavanja odlazimo još u dućan. Uzimam jednu manju bocu Ararat konjaka i tražim neku armensku pivu u limenci. Imaju samo Gyumri u boci. To mi je preteško za nositi. I jasno, druge pive u limenkama, nearmenske. Dok tražim pivu, po dućanu me slijedi jedan zaposlenik. Očito se boji da nešto ne ukradem. Pa nemam razloga. 

Vraćamo se u sobu, iako je Letica umalo fulao stubište na kojem smo smješteni. Po mraku, stubište izgleda još depresivnije. Stan je naprotiv ugodan, ali krevet nije. Spavam na nekakvoj rasklopljenoj fotelji, koja je još nečim nadoštuklana. Em je premekano, em je na pola ležaja uleknuće od dodira dvaju elemenata. Motociklist hrče. Divota. 
Odlazim se još istuširati, ujutro će biti gužva. 

Sutra se rano dižemo, sutra u biti započinje povratak, Erevan je najdalja točka na našem putu...

psihoputologija @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 2, 2012
PETAK 13. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Krevet je bio poprilično udoban, jedino je možda klima prejako radila. Odlazimo na doručak, koji je uključen u cijenu. Čak i nije toliko loš. Nikola je izgleda definitivno odlučio da ode već danas u Tbilisi, očito mu je sutra prekasno, bez obzira što mu ja govorio. 
Spremamo se i uzimamo stvari, te ih opet prenosimo u spremište. Podići ćemo ih predvečer, kada se budemo selili u drugi stan. Izlazimo pred hostel i raspoređujemo se u dva taksija. Nikola ide na Kilikja avtokajan, glavni autobusni kolodvor jugozapadno od centra, na putu za Ečmiadzin, odakle polaze maršrutke za Tbilisi. Mi ostali idemo na Hjusisajin avtokajan, Sjeverni autobusni kolodvor, odakle polaze maršrutke za Idževan preko Dilidžana i Sevana. Pozdravljamo se, uz nadu da se sutra vidimo u Tbilisiju. 
Ulazimo u auto i komentiramo situaciju. Letica također kaže da misli da iza komentara tog tipa o broju bjesnoćom zaraženih životinja u Armeniji ne stoje točni statistički podaci, već više procjena da je Armenija neka zemlja Trećeg svijeta. Kakogod, do neželjenih posljedica je došlo - zahvaljujući toj opasci Nikola neće vidjeti jezero Sevan. 

Naš taksist također skreće nadesno na Aveniju Mesropa Maštoca i kreće na jug. Mislim si, možda ide nekud obilazno, zbog regulacije prometa. No nakon što skrene desno na Most pobjede, ja mu ponovim HJUSISAJIN avtokajan, ne Kilikja. Da, da, veli taksist i vozi dalje. 

Letica opet slika destileriju:



Taksist skreće lijevo i dovozi nas, naravno, na Kilikju. Meni je to odmah jasno, ali mislim si, možda je u međuvremenu ukinut Sjeverni kolodvor. Nakon što smo pitali uokolo, svi nam kažu da maršrutke za Dilidžan idu sa Sjevernog kolodvora. Dakle, onaj idiot nas je zajebao. Ili mu se nije dalo voziti nas dotamo, mislio je da smo glupi turisti ili što. Novce je uzeo, a mi sad trebamo ići na Sjeverni kolodvor, drugim taksijem. Ne usuđujemo se petljati s kaosom gradskih maršrutki, jer su njihove rute ispisane isključivo armenskim pismom, a jamačno nema nijedne direktne. Taksisti nam žele naplatiti 2000 drama. To nam je puno. Pitamo s druge strane ceste, i oni vele 2000. Pa zašto toliko? Jedan veli da je to 20 km vožnje. Ma nemoguće, pa nije Erevan toliko ogroman. No, nemamo izbora, ipak ćemo platiti. 2000 drama je oko 4€, a nas smo četvorica, dakle 1€. Ali za Armeniju dosta. 
Vozi nas nekakvom zaobilaznicom, pa onda na cestu prema jezeru Sevan. Tu je kolodvor, ali nije ni 10 km od polazišta. Dan nije dobro počeo, s ovim taksističkim gangsterima. 
Maršrutka nam je upravo otišla, ali iduća se ubrzano puni, mogla bi krenuti i prije predviđenih sat vremena. I doista, krećemo za manje od pola sata. 

Kada se izađe iz Erevana, krajolik Armenije počinje ličiti na unutrašnjost Anatolije - polupustinjska visoravan, prošarana rijetkim pojasevima bilja: 





Malo sam i zadrijemao. Cesta se uglavnom uspinje, čak toliko da se i maršrutka muči na usponima, ali je široka, s odvojenim trakama, skoro pa autocesta, barem one turskog tipa. 

Nakon nekih sat vremena vožnje od Erevana promičemo uz gradić Sevan: 



Iz daljine izgleda kao tmurni postsovjetski gradić, ne kao mjesto u kojemu bismo se željeli zadržavati. S druge se strane pruža jezero Sevan, "armensko more", o kojemu ćemo još kasnije pisati. Zasada samo slika jednog usputnog stajališta gdje smo iskrcali neke putnike:


 
I pogled na samo jezero:
 


 

(ovo desno je poluotok na koji ćemo se kasnije vratiti) 

Nakon nekoliko minuta ulazimo u tunel i prošavši kroz njega završavamo u bitno drugačijem krajoliku. Naime, Dilidžan nazivaju "armenskom Švicarskom". Radi se o gradiću koji je smješten u dolini okružen šumovitim brdima i bio je omiljeno odredište brojnih umjetnika u doba Sovjetskog Saveza. 

Pustu visoravan zamijenile su guste crnogorične šume:
 


 

Serpentinama se spuštamo u dolinu, prema rijeci Aghstev. Arhitektura i priroda podsjećaju na Gorski kotar: 



Dilidžan ima 15 000 stanovnika i razvučen je čak 20 km duž doline. Nadmorska visina je 1500 metara (iako smo se dosta i spustili u odnosu na prijevoj s tunelom). Područje uokolo grada uređeno je kao nacionalni park, s preko 40 vrsta drveća i vrlo bogatom faunom: medvjedima, vukovima, risovima, divokozama, kunama, vidrama, jelenima... 

Grad postoji od 13. st., iako je područje naseljeno još od kasnog brončanog doba. Pod današnjim se imenom prvi puta spominje u 17. st. Rast grada počeo je s ruskom okupacijom, da bi tijekom 19. st. u gradu bile otvorene prvo armenska, pa ruska škola, knjižnica... Grad je bio poznat kao lječilišno mjesto, te kao mjesto u kojem su umjetnici tražili inspiraciju: skladatelji, slikari, filmaši... 2009. godine armenska je vlada donijela plan kojim bi se Dilidžan pretvorio u vodeći financijski centar u regiji. U tu će svrhu do 2013. Centralna banka Armenije većinu svojih djelatnosti preseliti u Dilidžan. 

U blizini se nalaze i dva atraktivna samostana, Hagharcin i Gošavank. No oba su predaleko da ih stignemo obići. 

Mi stižemo u središte mjesta, gdje se nalazi jedno križanje, par kućica, i sve to liči na neko gorskokotarsko mjestašce. Spuštamo se do rijeke. Pogled prema starom dijelu grada: 



Nikola nam upravo šalje poruku da im je na maršrutki pukla guma i da vozač nema rezervnu, nego je ustopirao neki auto i otišao po drugu. Zaključuje "Kad te neće..." 

Mate počinje njurgati da Dilidžan smrdi na promašaj, da kog smo vraga dolazili ovamo, kad ovako nešto imamo i u Hrvatskoj, da je on očekivao nešto spektakularno...Letica isto tako prihvaća to žaljenje, jedino Hrvoje kaže da mu je lijepo. On je napokon došao na svoje, može uživati u prirodi, kao i na Kazbegiju. Mate pita Hrvoja što mu je to točno spektakularno. Hrvoje veli priroda. "Pa šta, pa isto je ko u Hrvatskoj." "Nije isto." "Kako nije isto, i tu imaš šumu, i tamo imaš šumu." "Joj, Mate, ali gle, nije isto drveće!" "Kako nije, meni to sve izgleda isto." "E da, ključna stvar je da TEBI izgleda isto, ali nije isto." 
Onda opet udri po tome da je Dilidžan bezveze. Meni nije bezveze, zaželio sam se malo zelenila. 

I tu se nalazi spomenik 50-godišnjici sovjetske Armenije: 



Pogled prema starom dijelu: 



Krećemo se uspinjati prema starom dijelu, gdje bi navodno trebale biti uščuvane atraktivne stare kućice. Ova očito nije jedna od tih:



Atraktivno stepenište: 



Ovo izgleda kao stovarište nekog muzeja:



Dilidžanska fauna? 

Uspinjemo se stepeništem. U jednom času Hrvoje kaže "dobrodošli u drugu polovicu putovanja". Prošla je upravo polovica predviđenog vremena za put - devet i pol dana. 
Na vrhu je neugledno autobusno stajalište: 



I ulica koja baš ne obećaje, iako su kućice tu: 



Ništa, upućujemo se tom ulicom, možda nešto naiđe:



Nije naišlo ništa. Meni je Dilidžan simpatičan, ali Mate će mi krv popiti s tim prigovorima. Dolazimo do neke vrste spomenika, pojma nemam čemu: 



(eto i Mate u narančastoj majici) 

Na brdu s druge strane je spomenik Drugom svjetskom ratu:



Vraćamo se, riješeni da odemo čim prije odavde. Prolazimo pokraj neke zgradice koja izgleda kao turistički objekt, ima i par suvenirnica unutra. Tu su i neke stepenice na razinu niže. Odlazimo zaviriti - i nalazimo to povijesno središte Dilidžana. Ono se sastoji od jedne ulice, dugačke možda 70 metara, kojoj je s jedne strane ona zgrada kroz koju smo došli. Uglavnom, ovako: 





Na kraju uličice je još par samostojećih kuća: 



Pogled unatrag: 



Vraćamo se natrag do rijeke. I ova je bista završila na stovarištu muzeja: 



S druge strane rijeke je malo jezero, koje ovom mjestu daje neki slabašni privid Bleda: 



Odlučujemo ne ići do spomenika Drugom svjetskom ratu, nego čekati neku maršrutku za Sevan. Naravno, tu su i taksisti, koji su jednako dosadni. Odmah kreću s onime da nema maršrutki, samo taksi. Mi ipak inzistiramo da maršrutki ima, i čekamo da se jedna pojavi. Mate je opet u svom stilu agresivan, dere se na taksiste da odjebu i slično. U jednom času ja idem nešto kupiti do dućana niz ulicu, a Mate mi počne vikati "Krešo, pazi!" Ispalo je da se jedan od taksista zatrčao za mnom - premda uopće nije trčao za mnom, nego još dalje - ali je ovima to izgledalo kao da s nekom nečasnom namjerom trči prema meni. Općenito, ne volim taksiste u tim istočnim zemljama. Nasrtljiv i prijevarama sklon svijet. 

Nažalost, ovaj su puta u pravu. Maršrutke doista nema, ili je barem neće biti još idućih sat vremena, a ne želimo više ovdje čamiti. Pristat ćemo stoga da nas tip odbaci do Sevanavanka. Uštedjet ćemo na vremenu, a lova ionako u ovim državama nije neki problem. Uostalom, glavni dekintirani je trenutno u maršrutki za Tbilisi. 

Penjemo se već poznatim serpentinama i izlazimo iz doline u kojoj je smješten Dilidžan. Nakon što prođemo tunel, evo nas opet u onoj planinskoj stepi: 



Cesta se spušta uz obalu jezera Sevan. Sunčano je i mnogo ljepše nego ujutro: 



Jezero Sevan (Sevana lič) najveće je jezero u Armeniji. Zauzima površinu od 940 km2, a leži na visini od 1900 metara, što ga čini jednim od najvećih visokogorskih jezera na svijetu. Hrani ga 28 rijeka i potoka, a ima samo jedan odljevak - rijeku Hrazdan. Zanimljivo, Hrazdan odvodi samo 10% vode iz jezera, preostalih 90% odlazi na isparavanje. 
Jezero je pretrpjelo velik utjecaj čovjeka, zbog kojega je razina opala za nekih 20 metara. Razlog je navodnjavanje i hidroelektrane. Sovjetski su planovi trebali jezero smanjiti na šestinu prvotne veličine (izvorno je jezero imalo površinu od 1360 km2, tj. dvadesetine armenskog teritorija), no to se nasreću izjalovilo. Opadanjem vode iz nje su izronili ostaci zgrada otprije 2000 godina. Ekolozi su međutim uspjeli uvjeriti vladu da jezero treba obnoviti, te je od 2000. razina jezera podignuta za 2 m. To uzrokuje paniku kod investitora, koji su na obalama već počeli graditi objekte za odmor, a koji bi ovako mogli pod vodu. 
Zanimljivo, nisam to pitao Hrvoja - ako je opadanje razine vode otkrilo potopljene zgrade, to znači da je jezero prije ionako bilo manje. Zašto onda ekolozi polaze od onoga stanja kakvo je bilo početkom 20. stoljeća, a ne od onoga 2000 godina ranije? 

Skrećemo na poluotok Sevanavank (Sevanski samostan). Poluotok je nekoć bio otok, dok mu opadanje razine jezera nije stvorilo jezičac koji ga povezuje s kopnom. Taksist nas ostavlja na velikom parkiralištu, odakle započinjemo s usponom prema samostanu. Ipak, prvo ćemo kupiti razglednice. 

U daljini prolazi vlak:



Pruga koja prolazi ovuda nastavlja se sjevernom stranom jezera Sevan i prelazi u Azerbejdžan. Taj se dio očito ne koristi, no dokle točno ima prometa, ne znam. 

Uspinjemo se na brežuljak. Pogled prema jugozapadu: 



A tu su i crkvice. Surp Astvacacin (Sveta Mati Božja): 





I Surp Arakeloc (Sveti Apostoli): 





Samostan Sevanavank osnovan je 874. godine, na otočiću u jezeru. Dala ga je izgraditi kraljica Mariam. Kasnije je služio kao svojevrsni kazneni odjel za redovnike iz Ečmiadzina koji bi sagriješili. Još u 19. st. u samostanu se održavao strogi red, bez mesa, vina, a tekstovi su se i dalje prepisivali ručno. Redovnici su se bavili liječenjem i travarstvom, neki od njihovih lijekova i dalje se koriste. Samostan je zatvoren 1930., a danas Crkva vodi ljetno sjemenišno odmaralište i teološku akademiju Vaskenian na sjevernoj strani poluotoka. 

S južne strane nalazi se odmaralište Armenske udruge pisaca: 



Još jednom Surp Astvacacin: 



Unutrašnjost crkve Surp Arakeloc: 



Hačkari u njenom dvorištu: 



Mate i ja radimo mali foto hommage Nikoli, i njegovim imperatorskim pozama:



Letica je sliku kadrirao na svoj način, pa smo tražili reprizu: 



Dobili smo novi izvještaj od Nikole. Neka ekipa iz maršrutke ponudila ga je pečenim piletom, pa barem nije gladan na putu koji se oduljio. 

Upućujemo se prema vrhu brežuljka. U jednom nas času netko pozdravlja. Shvaćamo da je to naš cimer Španjolac iz sobe u Tbilisiju. 

Pogled na obje crkvice:



Prema kopnu: 



Zgrada teološke akademije i crkva Surp Hakob (Sv. Jakov): 



Pogled na sjever: 





Ravno na istok, prema drugoj obali: 



I prema gradu Sevanu: 



Iza ove ograde nalazi se ljetna rezidencija armenskog predsjednika: 







Povratak: 



Hačkari na mjestu temelja crkve Surp Harutjun: 





(ovo su zavjetne vrpčice koje se vežu kao simbol molitve)

Opet Surp Arakeloc: 


 
Grob nekog nepoznatog kapetana: 



Letica isto slika usnulog psa, nije ga strah: 



Odlazimo do obale. Mate i Letica su bili zainteresirani za kupanje, no plaža na ovom dijelu izgleda prilično prljavo, malo dalje je velika gužva, a ovdje je neki pristan. Mate nema kupaće gaće, dakle mogao bi se kupati jedino gol, a to na ovoj prepunoj plaži ne može. Letica međutim ima kupaće i bućnut će se, tek toliko da može reći da se okupao u Sevanu. 

Pristan: 



Možda i prvi Hrvat koji se kupa u jezeru Sevan (premda malo vjerojatno): 



Kreće zaplivati, no ubrzo mu viču da se vrati. Dolazi, naime, jedan brod, koji upravo ovdje ima pristati. Brod je očito izletnički, premda izgleda poprilično zapušteno. 

Pristao je:



Plaža. Očaj: 



Daniel, Hrvoje i ja sjedamo za jedan stolić na plaži. Mate se otišao nekamo prošetati. Hrvoje neće ništa jesti, a nas dvojica uzimamo neko meso s roštilja, naravno janjetinu. Usto ću probati i drugo armensko pivo, Keller's. Sve u svemu, ta janjetina i nije toliko loša koliko bi trebala biti s obzirom na moje mišljenje o janjetini. 

Ovo je jamačno armenska verzija beach bara: 



Dovršavamo ručak i krećemo prema onom parkingu gdje nas je ostavio taksist. Hrvoja je opet uhvatilo i juri na WC. Mate se vratio i sada nas trojica čekamo njega da obavi svoje. Naravno da nam se prikrpao neki taksist. Uredno ga otpiljujemo, ali i dalje stoji pored nas. Parkiralište je puno automobila, registracije su većinom iranske. Na parkiralištu je i neki restoran s terasom iz kojeg trešte neke cajkolike poskočice. Rulja unutra uglavnom đuska na to, posebno žene. Veli nam taksist "Smatri Iranci kak tancujut!" Razmišljamo dolaze li to ovamo Iranci pobjeći od asketističkih represalija u njihovoj domovini, ili su ovo ipak prvenstveno iranski Armenci, koji žive na sjeverozapadu zemlje, oko Tabriza, a ovako posjećuju maticu zemlju. Sudeći po kvaliteti ceste koja prolazi kroz armenske pokrajine Sjunik i Vajoc Dzor, prema Iranu (treba 9 sati od granice do Erevana), mislim da bi Iranci željni dobrog provoda ipak prije skoknuli do Turske. 

Hrvoje je konačno obavio svoje, pa krećemo pješice, nakon što smo još jednom otpilili taksista (vozi neku svjetlozelenu Ladu), prema glavnoj cesti za Erevan. Dok tako prolazimo pored jedne kućice u kojoj je isto neki birc, čujemo dozivanje "Hey, Croatia!" Okrećemo se i kužimo da je to onaj Katalonac od jučer. On je i rekao da će prespavati jednu noć u Erevanu (mislim da je rekao da ima neke prijatelje tamo), a onda se uputiti na Sevan. Ali opet, već druga poznata osoba u roku od tri sata. Veli nam da nakon Sevana planira vjerojatno do Karabaha, ali samo s armenske strane granice. Naime, Nagorno Karabah zahtijeva vizu za ulazak. Viza se nabavlja u njihovom otpravništvu poslova u Erevanu (što je posebno bizarno jer Armenija službeno ne priznaje Nagorno Karabah, iako sve karte u Armeniji kažu suprotno). Ujedno, karabaška viza u vašoj putovnici garantira vam izgon iz Azerbejdžana, ako ste dovoljno nesmotreni da s tim istim pasošem probate kasnije ući u Azerbejdžan. Ja se ne bih baš usuđivao ni s armenskom vizom, iako oko toga navodno nema problema, dok ste god stranac. Ako ste etnički Armenac, ionako nema šanse da vas puste, makar bili državljanin neke druge zemlje. Dakle, Charles Aznavour neće nikad pjevati u Bakuu.

Pozdravljamo se s Kataloncem i nastavljamo prema cesti. Neposredno prije ceste jedan puteljak vodi desno do same obale, koja je na ovom mjestu malo pustija, pa ćemo tu pofotkati. 

Ovako mi izgleda poput mora u Velebitskom kanalu: 



Pogled duž poluotoka:



Na sjever: 



Karta poluotoka:



(Za slučaj da vas zanima "terakghzi" je "poluotok". Gore piše "Sevan azgajin park", tj. NP Sevan.) 

Iz zasjede pored križanja netko nam trubi. Vidimo poznatu svjetlozelenu Ladu. Ovaj očito ne odustaje. Ignoriramo ga i upućujemo se uz cestu, tražeći dobro mjesto gdje ćemo moći zaustaviti maršrutku. 

Promiče jedna od sovjetskih autobusnih krntija: 



A potom do nas dolazi, pomalo samouvjereno i naš znanac u Ladi. Započinje opet s nuđenjem. Naime, za nekih 20 minuta polazi zadnja maršrutka iz grada Sevana za Erevan. On nam nudi prebaciti nas do Sevana, tako da stignemo na nju. Naravno, cijena je za nas previsoka. Kaže da nas može odvesti i do Erevana. Ja kažem da načelno to može, no isključivo za cijenu vožnje maršrutkom. Dakle, ako će nas on voziti do Erevana za 3000 drama, nema frke. On se pravi blesav. "Ma ne, 3000 drama do Sevana, da stignete na maršrutku." I ja se njemu pravim blesav natrag, pa mu velim "To nema svrhe, jer moramo onda platiti i maršrutku. Odvezite vi lijepo nas za tih 3000 drama do Erevana, ionako bismo toliko ukupno platili sva četvorica maršrutku." Gledam svoje suputnike, očekujući barem od Mate i Letice, koji znaju ruski, da mi daju podršku u ovom nebuloznom cjenkanju, jer tada će frajer shvatiti ili da smo ludi i odustati, ili stvarno spustiti cijenu toliko nisko. Međutim, oni meni objašnjavaju da mi tip govori da bi nas vozio do Sevana. To znam i sâm. Ja želim vašu podršku. Ma kakvi. Mate se drži totalno nezainteresirano, a i Letica također. Ponavljam vozaču "Ili 3000 drama do Erevana za svu četvoricu, ili čekamo ovdje prvu maršrutku." Taksist, očekivano, kaže da nema više maršrutki. Nije ni pošteno dovršio rečenicu, kada se iza njegovog auta zaustavlja maršrutka za Erevan. Ništa, stari, pušiona. Ulazimo u maršrutku bez pozdrava.

psihoputologija @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 1, 2012
Mate i Hrvoje odlaze u hostel. Nikola se u prvi mah htio pridružiti Danielu i meni, koji idemo na Cicernakaberd, no onda je iz nekog razloga odustao, tako da ćemo nas dvojica sami na Tvrđavu lastavica. 

Uzimamo taksi i upućujemo se dotamo. Taksijem ima 5 minuta, ali hoda ima dosta. Taksi nas opet vozi preko Mosta pobjede, ali ovaj puta skreće desno, uz kanjon Hrazdana. Nakon minutu-dvije skrećemo na brežuljak koji se uzdiže iznad Hrazdana. To je Cicernakaberd, Tvrđava lastavica. Naš razlog dolaska ovamo je:



Taksist nas ovdje ostavlja, predugo ćemo se zadržati, morat ćemo tražiti novi za natrag. 

Ararat se nazire kroz smožnu izmaglicu:



Lijevo niče neka zgradurina koja bi uskoro mogla i omesti pogled iz grada na Svetu planinu: 



Pogled prema gradu i stadionu Hrazdan: 



Pogled prema memorijalnom kompleksu:



Cicernakaberd je bio nastanjen još u željeznom dobu, kada se ovdje nalazila tvrđava. U rimsko doba, bio je rezidencijalna četvrt. Kasnije je napušten. Nakon što su se 24. travnja 1965. održale masovne demonstracije u Erevanu, povodom 50-godišnjice armenskog genocida, prilikom kojih je tijekom 24 sata demonstriralo čak milijun ljudi, Kremlj je odlučio poslušati želje naroda i izgraditi memorijalni kompleks (ali je prije toga smijenjeno čelništvo KP Armenije). Izgradnja je započela 1966. i dovršena je godinu dana kasnije. 1995. u sklopu kompleksa je otvoren i Muzej genocida, ukopan u brdo kako ne bi remetio pogled na glavni spomenik. Muzej se vidi u prednjem planu na mojoj prethodnoj slici. 

Armenski genocid, ili kako ga Armenci zovu, Veliki zločin (Meds Jeghem), naziv je za niz događaja u kojima je posve izbrisana populacija Armenaca u Otomanskom Carstvu, bilo da je pobijena, umrla, ili prognana. Po procjenama, broj mrtvih kreće se između milijun i milijun i pol. To je jedan od najsramotnijih događaja ljudske povijesti. Sramotnost ne čini sâm čin genocida - nemojte ovo krivo shvatiti, no u povijesti se dogodilo mnogo pokolja i bilo kakvo njihovo rangiranje po broju žrtava vrlo je nekorektno, jer je bitno da su ljudi umrli - već prije svega današnji odnos Turske prema tom razdoblju povijesti i njeno uporno odbijanje bilo kakve odgovornosti za to što se dogodilo. 

Armenci su u Otomanskom Carstvu činili dio istanbulske elite i inteligencije, a usto su nastanjivali veliko područje istočne Anatolije. Kada su potkraj 19. st. započeli sa svojim nacionalnim buđenjem i traženjem većih vjerskih sloboda, turska je vojska odgovorila s huškanjem njihovih susjeda Kurda na Armence, čime je izvršen prvi pogrom Armenaca, od strane Kurda i Turaka. Tom je prilikom stradalo između 100 i 300 000 Armenaca. Kada su Mladoturci 1908. preuzeli vlast, Armenci su to vidjeli kao liberalizaciju Turske i mogućnost lakšeg rješavanja njihovog pitanja. Nažalost, Turskom je zavladalo nacionalističko i islamističko krilo Mladoturaka, koje je i dalje bilo sumnjičavo prema Armencima, pa je tako izvršen i pokolj u Adani 1909., kada je stradalo između 15 i 30 000 Armenaca. Kada je započeo Prvi svjetski rat, Turci su Armence, zbog činjenice da su živjeli na granici, a dijelom i na teritoriju Turskoj neprijateljske Rusije, promatrali kao strani element u Turskom Carstvu, nekoga komu ne treba vjerovati i koga bi najlakše bilo eliminirati. Prvo su u veljači 1915. svi armenski vojnici u turskoj vojsci, njih 60 000, premješteni u radne kampove, gdje su većinom umrli od iscrpljenosti. Nakon sukoba u Vanu u travnju 1915., u Istanbulu je 24. travnja pohapšeno 250 armenskih intelektualaca, koji su potom deportirani u azijski dio Turske. Marš koji je potom uslijedio preživjela je svega trećina. U svibnju 1915. Turska donosi tzv. Zakon o deportaciji, kojim se dopušta preseljenje kompletnog armenskog stanovništva iz istočne Anatolije, dok mu se imovina oduzima. Armenci su smjeli ponijeti samo onoliko koliko su mogli nositi. Uslijedili su dugi i iscrpljujući marševi na jug, prema Siriji, točnije prema gradu Deir ez-Zor, u čijoj se okolici nalazilo oko 25 koncentracijskih logora za Armence koji bi živi stigli dotamo. Točnije, za one koji bi preživjeli batinanja, silovanja i ubojstva bez ikakva razloga, i koji se ne bi skljokali od iscrpljenosti, gladi i žeđi. Ti su poslije dolaska u Siriju bili podvrgnuti raznovrsnim mučenjima od strane sadističkih čuvara. 
Rezultat je bio totalno promijenjena demografska slika Anatolije, nastanak armenske dijaspore i veliki kulturocid na području istočne Turske, o čemu ću još pisati. 
Turska je vlada nakon Prvog svjetskog rata provela istragu i suđenje, kako bi se počinitelje i organizatore tih zvjerstava privelo pravdi, oni su i osuđeni na smrt, no tada su već bili odsutni i nalazili se izvan Turske. Pravdu su stoga izvršili sami Armenci, u tzv. Operaciji Nemesis, kada je između 1920. i 1922. ubijeno 9 osoba odgovornih za osmišljanje i provedbu genocida, od kojih su neki bili i armenski kolaboracionisti. 

Na tome je i ostalo. Današnja Turska ne osjeća nikakvu odgovornost prema tome što se dogodilo, pače, pokušava na optužbe za genocid odgovoriti na neki od sljedećih načina: 

-nikakvog genocida nije bilo 
-dokumenti koji tvrde da se genocid dogodio su lažni 
-ako su se ubojstva i dogodila, radilo se o individualnim inicijativama, nikako ne o masovno planiranoj akciji 
-deportacije su izvedene radi vlastite sigurnosti Armenaca 
-nije umrlo toliko ljudi koliko se tvrdi 
-nisu patili samo Armenci, nego i Turci 
-za sve što se dogodilo odgovorni su Dašnaci (pripadnici armenske revolucionarne partije) 

Povrh svega, čuveni članak 301. turskog ustava, koji govori o "uvredi turskosti" na dosta efikasan način sprečava potezanje te teme u javnosti. Oni koji su se bavili tom temom u Turskoj, nisu baš najbolje prošli. Turski novinar armenskog porijekla Hrant Dink ubijen je u Istanbulu od strane ultranacionalističkog 16-godišnjaka. Najstrašnija je bila slika policajaca koji su mladiću prilikom uhićenja čestitali na tomu što je učinio. Najpoznatiji turski pisac, nobelovac Orhan Pamuk, suočio se sa zatvorskom kaznom zbog čačkanja po osjetljivoj temi armenskog genocida. 

Turska također diže i halabuku u međunarodnoj politici kada se povede pitanje priznanja genocida, boreći se svim diplomatskim sredstvima protiv toga, pa čak i povlačeći veleposlanike iz zemalja koje priznaju genocid. O nekakvim odštetama Armencima nema ni govora. 

Mi dolazimo do glavnog spomenika: 



S lijeve se strane nalazi 100 metara dugačak zid, na kojem su napisana imena gradova i sela u kojima su se dogodili masakri. Sa stražnje strane zida nalaze se imena ljudi koji su djelovali na otkrivanju istine o događajima između 1915. i 1917., te na olakšavanju patnji preživjelima. 

Iza naših leđa nalazi se ovo: 



Radi se o šumarku smrekica, koje su posadili strani državnici i pripadnici međunarodnih organizacija koji priznaju armenski genocid. To je dio protokola prilikom službenih posjeta. Pored svakog se drvca nalazi i pločica s imenom službene osobe ili organizacije, pa tako npr.: 



Zanimljivo, jedini državnik koji je službeno posjetio Armeniju, a nije posadio drvo, ispričavši se pritom gustim protokolom, jest Stjepan Mesić. Mislim da su prije posrijedi bili interesi spram Turske. Sealed

Pogled kroz prozor u predvorje muzeja: 


 
Muzej je u ovo doba zatvoren. 

Idemo sada do glavnog spomenika. S desne se strane nalazi piramidasti obelisk: 



Obelisk je razdvojen na dva nejednaka dijela, koji simboliziraju s jedne strane dvojni vrh Ararata, a s druge strane podijeljenu Armeniju, s većim zapadnim i manjim istočnim dijelom.

Zanima me je li netko prvo pomislio na masone...

Pored njega nalazi se niz od dvanaest ukrug poredanih stupova, nagnutih prema unutrašnjosti kruga, tako da tvore neku vrstu krnjeg stošca. Stupovi predstavljaju 12 izgubljenih zapadnih provincija. Nagnutost oko središnjeg kruga simbolizira i armenske prognanike koji se stišću oko logorske vatre tijekom dugih i iscrpljujućih marševa. 

Pogled iznutra na obelisk: 



Kako to obično biva, u unutrašnjosti se nalazi vječni plamen: 



(bili su tu nekakvi ljudi, pa je Letica kružio uokolo kao kondor, čekajući pravi trenutak da mu izađu iz kadra) 

Stupovi: 



Dvije umjetničke: 





Pogled u žarište (doslovno): 



Ovo su vjerojatno stepenice za ceremonijalni dolazak: 



Tamo negdje iza onih brda, na sjeveroistoku, nalazi se jezero Sevan:



Pogled prema Araratu: 



Sva tri objekta u istom kadru: 



Da, ona zgrada će definitivno zakloniti Ararat: 



Mali fotosession: 




 
(ovdje me majstorski namjestio da pokrijem zgradu...samo ja i Sveta planina) 

Narančasta majica nije slučajna. Mate ima istu (imaju ju i Nikola i Hrvoje, dobili smo ju svi kao poklon za Uskrs 2009. od Matinog tetka koji vodi kafić u Kopru) i također ju je nosio na put. Dogovorili smo se da ih obojica obučemo u Armeniji. 

Sumrak se spušta, pa bismo trebali krenuti. Još jedan pogled na spomenik: 



Idemo na drugu stranu. Tamo se nalazi sportsko-koncertni centar Karena Demirčjana, nazvan po bivšem predsjedniku armenskog parlamenta, koji je ubijen u pucnjavi u parlamentu 1999.: 



Tu mi moj trbuh počinje slati upozoravajuće signale. Slušam ovih dana stalno te priče od Mate i Hrvoja, a sada i mene počinje tjerati. Vidio sam malo ispred neki WC. Kažem Letici kako stoje stvari, nadajući se da zbog toga barem neće bauljati uokolo po Cicernakaberdu, već da ćemo se čim prije vratiti u hostel. Ipak je već pola 10, a trebamo još i na večeru. Letica mi predlaže da odem do onog WC-a. On je, očekivano, zatvoren i zaključan. OK, najgori nalet je prošao, ali opet, nije da želim biti ovdje ako dođe idući. Taksija nema nigdje. Letica pita neki par koji ide prema autu bi li im bio problem da nas odbace do podnožja brda, do stajališta taksija. Umjesto toga, ženska nudi da nam ona pozove taksi. Ne treba. Mislili smo, ako im je usput, da nas odbace, ali oni očito samo idu po nešto u auto. 
Ništa, krećemo pješke prema sjeveru. Po planu grada koji Letica ima, tu bi trebao biti neki most preko Hrazdana. Skrećemo desno, širokom šetnicom kojom je maločas prošao auto. Znači, ona završava negdje na cesti. No ajmo mi ipak vidjeti gdje je taj most. Skrećemo lijevo nekim puteljkom kroz rijetko grmlje i dolazimo do ruba brežuljka. Mosta nigdje, samo Hrazdan u dubini i svjetla grada koja se polako pale. Pogled je krasan: 





Ali mosta nema. Dapače, puteljak izgleda tu ravno završava. Ja se želim vratiti na šetnicu, ali Letica smatra da mora postojati neka prečica. On kaže da je ta šetnica užasno duga i da me čeka barem dva kilometra pješačenja. Gle, čovječe, sumrak je, ja stojim na puteljku usred grmlja u divljini usred Erevana i još mi se sere. Za šetnicu barem znam kamo će izaći, a puteljak mi se ne da tražiti. Vraćam se. Letica ide za mnom. Nakon nekih 200-tinjak metara po šetnici vidimo da izlazi na cestu kojom smo se dovezli taksijem. Ipak je plan u krivu. 
Vidimo neki taksi kako ide gore i mislimo ga zaustaviti na povratku. No vraća se pun. Uspijevamo zahaltati neki privatni auto s nekim mladićem, da nas odbaci samo do taksistâ. Letica pokušava započeti razgovor, pita ga nešto o onoj zgradi koja pokriva Ararat, ali ga ovaj ne kuži. Očito ne zna baš engleski. Možda ruski...ali već smo kod taksistâ. 
Kupujemo neki sok, potom prilazimo taksistima. Naravno, mislim da ne moram ni reći da u ovim zemljama taksisti nemaju taksimetre, nego se cijena dogovori unaprijed, prije sjedanja u auto. Kažete relaciju, i on vam veli koliko bi to bilo. I onda vi imate slobodu birati. Taksisti svi govore ruski, koji je tu svojevrsna lingua franca i bez znanja kojega će vam jako teško biti putovati ovuda, jer je engleski praktički beskoristan. 
Taksist nas pita odakle smo, pa onda još neka kurtoazna pitanja. Kažemo mu da smo bili na Cicernakaberdu, a on kaže jednostavno "Spasiba". Očito mu jako znači to što stranci odaju počast patnji njegova naroda. Dovozi nas do hostela i potom nam daje i svoj broj mobitela, da ga nazovemo ako bilo što trebamo. 
Ulazim u sobu, Nikola rezignirano sjedi na krevetu. Ispada da je njegov djed (isto doktor) razgovarao s nekim svojim poznanikom, epidemiologom sa Štampara koji se bavi baš bjesnoćom, i ovaj mu je rekao da je Armenija puna bjesnoće i da se mora odmah cijepiti. Meni je to malo čudno i pitam se je li ovaj stvarno provjerio podatke za Armeniju, ili je jednostavno to linija rezoniranja "Jao, Armenija, pa to je Bogu za leđima, tamo još vračevi liječe ljude i gubavci hodaju po cestama". Da je Armenija "puna bjesnoće", onda bismo valjda na to bili upozoreni u vodiču, na Wikitravelu i sličnim mjestima, umjesto uobičajenog "cijepljenje se preporučuje onima koji se misle kretati u divljini, ili biti u povećanom dodiru sa životinjama", blablabla. 
Odlazim to provjeriti na internet. Upisujem "rabies in Armenia" i nalazim na podatak da je zadnji slučaj bjesnoće u Armeniji zabilježen 1996. Nikolu to međutim ne može razuvjeriti. On smatra da ne bi trebalo riskirati. To je čudno, jer Nikola ne zamišlja najpesimističniji scenarij u mnogo vjerojatnijim slučajevima. Recimo, čudi se tomu što se ja bojim letjeti avionom, jer "koja je vjerojatnost da padne". Otprilike je vjerojatnost ista kao da dobiješ bjesnoću dok šetaš gradom, no mi govorimo o vjerojatnosti smrtnog ishoda u slučaju da se to već dogodi - a ona je opet u obama slučajevima podjednaka, gotovo stopostotna. 

Uglavnom, on želi da prije večere još odemo u bolnicu, još jednu u blizini. Mate i Hrvoje neće s nama na večeru, zbog već spomenutog problema. Moja se probava smirila, a nisam ni lud da se zbog nekakvog proljeva lišim probavanja armenske kuhinje. Nikola, Letica i ja idemo taksijem i dolazimo pred bolnicu koja izgleda otprilike kao dom zdravlja u, štajaznam, Skradu (bez uvrede ikomu). Obraćam se sestri i počinjem već poznatu priču "Naševa prijatjelja sivodnja utram ujela uljičnaja sabaka. On bojitsja što možna dobitj bješenjstvo i patamu jemu nada prijetj vakcinu." Sestra zove doktora, i potom ulazimo u ordinaciju sličnu onima u kojima je djelovao dr. Mengele. Tu počinje već viđeno. Znate, mi nemamo cjepivo, ali mu možemo očistiti ranu, pa da potom ode nekamo gdje mu mogu dati cjepivo. Aha, očistili bi mu već dvaput očišćenu ranu i opet to naplatili. Ne, mislim da za tim nema potrebe. A gdje se MOŽE cijepiti? Spominju nam dvije bolnice, u jednu su nas već slali iz one ujutro, ta je u centru, a druga je Erebuni, u južnom dijelu grada. Ne znamo, moramo razmisliti. 
Prvo ćemo ipak na večeru. Opet zovemo taksi. Pitamo tipa koliko je vožnja, on mi odgovara na armenskom "Hazar dram". Iako je odmah nadodao i na ruskome, "hazar" je jedan od brojeva koje razumijem na armenskome, jer se radi o iranskoj posuđenici, koja je isto tako posuđena i u mađarski, gdje je dala "ezer", a od toga i kajkavski "jezero". Vožnja dakle košta 1000 drama = 2,10€. 
Vozimo se kroz centar. Kada padne mrak, Erevan izgleda doista svjetski. Kažu da je najkozmopolitskiji od triju zakavkaskih prijestolnica (a i od one tri neslužbene, vjerojatno, budući da su Chinvali i Stepanakert selendre, a za Suhumi sumnjam da je kozmopolitski). Na Hanrapetutjan hraparaku gomila ljudi okupljena oko glazbene fontane sluša glazbu. Gradska svjetlost na crvenkastim bazaltnim fasadama daje lijep odsjaj... 

Naše je odredište Caucasus tavern, prilično pristojan i dokasna otvoren restoran s armenskom, gruzijskom i iranskom kuhinjom. Uzimam za predjelo tahini (namaz od sezama) sa sjemenkama mogranja, a potom nekakve dolme od paradajza, paprike i patlidžana. Usto još i pivu Kilikya. Nikola je uzeo humus i nekakve armenske špagete, Letica više ne znam što, samo znam da mu je već i predjelo bilo prezasitno, glavno jelo jedva da je taknuo. 
Armenska kuhinja je tipično brđanska, što znači da se od mesa uglavnom jede janjetina i svinjetina. Najuobičajeniji način spravljanja mesa je horovac - tj. roštilj. Inače, armenska bi kuhinja trebala biti bliska i onima koji su došli u dodir s turskom, budući da dijele mnogo jela: sudžuh (začinjena ljuta kobasica), basturma (sušena šunka), džadžik (hladni umak-salata od jogurta, krastavaca, češnjaka i komorača), macun i tan (jogurt - rjeđi i gušći), zatim tanki kruh lavaš (poznat i u Gruziji - po njemu se inače zvala ona ugasla zagrebačka gruzijska pekarnica). Ima i hačapurija i hinkalija. Slično gruzijskoj čači, ovdje se pije oghi - voćna votka. Jasno, kvas je univerzalno postsovjetsko piće. 

Dok večeramo, Nikola razmatra opcije. Ipak bi htio otići još u tu jednu bolnicu, probati se cijepiti. Ako ne uspije, razmišlja da ode u Tbilisi već sutra i tamo okuša sreću, ili se vrati doma. Ja mu velim da ionako preksutra idemo u Tbilisi i da mu taj jedan dan ne igra veliku ulogu, a budući da se onda mora cijepiti u razmaku od po tjedan dana, bilo bi mu bolje da bude čim kasnije, da ne mora kratiti put. Recimo, subota bi bila OK. 

Letica pak razmišlja o sutrašnjem itinereru. Izgleda da ćemo ipak ići onako kako je prvotno zamišljeno, u Dilidžan i Sevan. Letica bi još htio vidjeti i Garni (u kojem je helenistički hram) i Geghard (manastir u kojem se nekad čuvalo Kristovo koplje, a za koji su mu oni Poljaci iz vlaka rekli da je prekrasan - Poljaci su naime sletjeli u Erevan, obišli Armeniju, pa Gruziju i opet odletjeli jutros iz Erevana). To je izvedivo u jednom danu, ali samo ako imamo vlastiti prijevoz. A prilika za rent a car ostala je u vagonu Beograd-Sofija zajedno s Letičinom vozačkom. 

Dovršavamo večeru, ipak idemo probati u Erebuni. Opet idemo na taksi. Dok se vozimo, razmišljam kako mi već Erevan izgleda poznat, a u njemu smo svega 16 sati. I još smo većinu tog vremena izvan njega, ili sjedimo uokolo. Očito je da je vrijeme subjektivna kategorija. 

U autu Nikoli zvoni mobitel. Mama. Zove ga već tko zna po koji put tog dana, a kasnije mu neće htjeti platiti telefonski račun, iako je roaming skup ko vrag. Postoje SMS-ovi, postoje mejlovi, pa da je i stoput bjesnoća, ona s udaljenosti od 2500 km ionako ne može ništa. 

Stižemo u bolnicu Erebuni. Ulazimo unutra, po izgledu je pristojna. Izlažemo naš slučaj na porti, potom nas šalju u jednu ordinaciju. Tamo opet ponavljamo svoj slučaj jednoj sestri. Druga očito ne zna ruski. Zovu dežurnog liječnika. Ono što mi upada u oči jest da tip ima obrve debele poput Momčila Krajišnika i još srasle. Prvo se nešto raspravlja sa sestrom na armenskom, a iz čitavog razgovora razabirem samo riječ "antirabin". Potom se meni obraća. Tip govori ruski s čudnim armenskim naglaskom, i još ima poštapalicu "hm", kojom stalno prekida riječi, pa ga je teško razumjeti. Koliko sam shvatio, nisu sigurni imaju li antirabina (tj. cjepiva protiv bjesnoće), no mogu mu dati neko drugo sredstvo, vjerojatno protiv tetanusa. Prebacuju nas u drugu ordinaciju. Doktor uvodi Nikolu unutra, Letica i ja ostajemo čekati na hodniku. Prvo smo se htjeli i mi ubaciti unutra, jer Nikola ne zna ruski, ali se ispostavilo da doktor zna engleski. Letica bilježi hodnik:





Potom odlazi na WC. U taj se čas otvaraju vrata i zovu me unutra. Izgleda da doktor ipak ne zna dovoljno dobro engleski da objasni ono što želi reći Nikoli. Pokušat će sad meni. Eh, sad bih se trebao koncentrirati na to što mi govori. Koliko shvaćam iz njegovog hm ruskog, Nikola će dobiti injekciju koja nije antirabin, jer ga nemaju. Kažem to Nikoli, on veli da neće nikakvu drugu injekciju, nego mu treba cjepivo protiv bjesnoće, ne želi opet platiti nešto što mu nije najnužnije. U taj se čas otvaraju vrata i unutra ulazi zbunjeni Letica kojemu nije bilo jasno kamo sam nestao, kad se vratio s WC-a. Onda je valjda čuo moj glas iznutra. Sada je i doktor već živčan. Ako ga dobro hm razumijem, on ima hm nekog pacijenta u susjednoj hm ordinaciji koji ima ozlijeđenu nogu, takvo hm što, i to je hm ostavio zato da Nikoli da injekciju (tj. čini mu hm uslugu), a ovaj nezahvalnik to hm odbija. Dakle, on traži od Nikole da potpiše hm službenu izjavu kojom odbija liječenje. Nikola ni to ne želi, ali ostavlja svoje osobne podatke, koje sestra uredno piše armenskim pismom, a potom se, poprilično rezignirani, kupimo iz te bolnice. Onu zadnju više nema smisla ni provjeravati. Pa dobro, kakva je ovo zemlja? Nemaju li cjepivo jer su u teškim govnima, što tvrdi Nikola, ili zato što nisu imali bjesnoće od 1996., pa im ni ne treba u običnim bolnicama (što tvrdim ja)? Možda smo trebali ići na veterinarsku kliniku. 
Nikola gotovo da je odlučio da će sutra ići u Tbilisi. Ja mu opet pokušavam objasniti da nema smisla, jedan dan više ili manje, a bit će mu bitno pri kraju puta. Ali tu racionalni argumenti ne djeluju. Naš uvaženi stručnjak za bjesnoću sa sigurnošću tvrdi da je Armenija puna bjesnoće, ali istovremeno nema pojma o raspoloživosti cjepiva u istoj. Druga nelogična stvar - zadnji put da je netko obolio (i umro) od bjesnoće u Armeniji bilo je 1996. Oni, kako smo vidjeli, nemaju cjepivo ni u Erevanu, a kamoli u provinciji. Istovremeno, unatoč velikom broju pasa lutalica (a i drugih potencijalno opasnih životinja), nitko već 14 godina nije obolio od bjesnoće, a zemlja je navodno "puna bjesnoće". Moje je pitanje - gdje se onda ti Armenci cijepe? Postoji "vakcinski turizam" u Gruziju i Iran? Ili je Nikola bio prva osoba, uz onog capoeirista, koju je pas ugrizao od 1996.? Kada se stane i razmisli hladne glave, umjesto podlijeganja panici momentalnog trčanja doktoru, uviđa se da realne opasnosti zapravo ni nema. Ali opet, Nikola potječe iz doktorske obitelji, a ja sam s druge strane vrlo skeptičan prema alopatskoj medicini nakon onoga s reumatoidnim artritisom...

Dolazimo u hostel, soba je punija nego ranije. Zanimljivo, hostel vodi neka kompanija iz Australije, vjerojatno neki kršćani, jer se uz svaki krevet u pretincu nalazi Biblija. OK, higijena i idemo odspavati, sutra se svakako budimo rano. Kakav dan...

psihoputologija @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.