Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » lis 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - listopad 2014
nedjelja, listopad 26, 2014
NEDJELJA, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U neko doba noći bus staje na nekom odmorištu. Izlazim iz busa na WC i primjećujem da je vani strahovita sparina. A tek su 4 sata ujutro. To je dakle ta zloglasna huzestanska vrućina...

Po povratku u bus ponovno tonem u san. Budim se u svitanje, dok se provlačimo kroz zadnje obronke gorja Zagros i spuštamo u ravnicu provincije Huzestan, koja se prostire sve do Perzijskog zaljeva i rijeke Tigris. Krajolik oko nas pomalo dobiva obrise. Razmišljam o današnjem planu, čini mi se dobro zamišljen: budući da je Ahvaz ozloglašen po vrućinama, bilo bi dobro da u njemu boravimo što manje tijekom dana. Trebali bismo stići onamo negdje oko pola 9 ujutro. Moramo odmah kupiti kartu za bus za Širaz, kako nam se ne bi ponovila situacija od jučer. Potom ostavimo stvari u garderobi, pronađemo prijevoz do Šuša, i ako sve bude u redu, prije 11 sati smo u Šušu. Stignemo obići Šuš i Čogha Zanbil te doći do Šuštara prije nego što i ovdje počne najgora vrućina, oko 2-3 sata. Potom obavimo ručak do negdje 5, obiđemo još ono što se ima za vidjeti u Šuštaru i krenemo lagano natrag prema Ahvazu, gdje bismo mogli biti malo prije 8. Dotad će žega već popustiti, imat ćemo vremena i malo prošetati gradom prije idućeg noćnog busa... Plan se čini savršenim. Ne vidim što bi moglo poći po krivu...

U jednom trenutku Letica, koji je nešto proučavao na karti u vodiču, pita: „A čekaj, mi sad na putu do Ahvaza već prolazimo pored Šuša?“ „Da.“ Iskreno se nadam da ne misli... „A čekaj, pa zašto onda ne bismo sada sišli ovdje i obavili to odmah, umjesto da se vraćamo natrag iz Ahvaza?“ Nažalost, čini se da misli. Zato što to otvara prostor za nekoliko problema. Prvo, time se izlažemo opasnosti da sve do dolaska u Ahvaz predvečer nećemo znati imamo li kartu za dalje. Drugo, to znači da ću ja morati tegliti svoj ruksak čitav dan uokolo po vrućini. Lako je njemu s tim ruksačićem. Treće, zato što, čak i da uspijemo nabaviti kartu za Širaz, nećemo imati što za raditi u Ahvazu ako dođemo prerano onamo, nego ćemo zbog vrućine morati negdje sjediti. Četvrto, i ne i najmanje važno, zato što mi se ne da bez potrebe mijenjati dobro zamišljen plan. Meni ne smeta vožnja od sat i pol natrag pravcem koji sam već prošao, ali me smeta mogućnost da besposleno dreždim negdje jer ne mogu van od vrućine. Međutim, Letica se sve više zagrijao za tu ideju, njemu moji argumenti ne znače previše. Njegov prijedlog je privlačan i Mati i Nikoli. Računam na Damirovu paranoju, pa mu naglašavam mogućnost da ostanemo bez karte. Kaže da to ne bi bilo dobro. Nadam se da ću ga time pridobiti na svoju stranu. Međutim, ova trojica su se udružila i sve zdušnije odbijaju ikakvo razmišljanje koje je drugačije od Letičinoga. Naposljetku još ispada i moja krivica što sam uzeo veliki ruksak, mogao sam uzeti mali kao i oni... U jednom času, kad sam rekao da ne želim tegliti ruksak, Letica kaže „Oš da ti ga ja nosim?“ On je to izrekao ironično, međutim ja sam to shvatio kao „Hoćeš li pristati da izađemo ranije ako ti ja nosim ruksak?“ Ali čak i ako to riješimo, ostaju još tri druga problema. Letica kaže da će poslati Mehdiju poruku da nam on telefonski rezervira karte u Ahvazu. Pokušavam mu objasniti da je to nepotrebna komplikacija i da time Mehdija gnjavimo i više no što je potrebno. Pogotovo što je trenutno pola 7 u nedjelju ujutro.

Ovi predlažu glasanje. Naravno da to njima odgovara, ali ja sam spreman čak i ići samostalno u Ahvaz i natrag umjesto da se patim čitav dan. Pomalo neočekivano, za prijedlog glasa čak i Damir. Sad ih više ništa ne može spriječiti da to i sprovedu. Letica odlazi naprijed i pita vozača može li nas iskrcati u Šušu. Izgleda da vozač odgovara potvrdno. Čini se da od savršeno zamišljenog plana neće biti ništa. Pitam još jednom Leticu hoće li mi onda nositi ruksak, ako me već inkomodira, neka barem ponese dio odgovornosti. On to odbija, kaže da je i prije bio ironičan. Ja kažem „Onda dobro, vidimo se u Ahvazu večeras.“ i ostajem sjediti dok se oni već pripremaju za izlazak, jer se približavamo Šušu. Sada ispada da je njima jako stalo da i ja siđem ovdje s njima i Letica se čak obavezuje da će mi ipak ponijeti ruksak, ako ja njemu ponesem njegov. OK, i to je nekakav kompromis, ali svejedno mi nije drago što moram odstupiti od dobro osmišljenog plana.

Iskrcavaju nas na autocesti, pored skretanja za mjesto Šuš. Arheološko nalazište koje nas zanima nalazi se u samom mjestu, no do tamo ipak ima za hodati nekih 2 km. Zaustavljamo nekoliko automobila, te nas konačno jedan od njih pristaje prebaciti do arheološkog kompleksa. Vani je već prilično sparno, oko 7 ujutro temperatura je već negdje 30-ak stupnjeva, uz popriličnu vlagu, koju nismo osjećali u Teheranu i Tabrizu.

Iskrcavamo se pored nalazišta, kupujemo ulaznice (ostavivši pritom prtljagu na blagajni) i krećemo u razgled ostataka antičke Suze.

Šuš je danas relativno beznačajan gradić od 50-ak tisuća stanovnika, ali u njemu se nalaze dva vrijedna spomenika. Jedan od njih su ruševine grada Suze, jednoga od glavnih gradova Perzijskog Carstva, ali i prije toga elamske države. Vjeruje se da naselje na tom mjestu postoji još od 7000 godina pr. Kr., ali značajniji grad postalo je oko 4000. g. pr. Kr., u doba mezopotamske kulture grada Uruka. Kasnije postaje glavnim gradom države Šušan, koju se često izjednačuje s Elamom, no riječ je o samostalnoj političkoj jedinici. 2330. pr. Kr. Sargon Veliki pripojio je grad Akadskom Carstvu, u čijem je sastavu Suza ostala stotinjak godina. Potom je neko vrijeme bila samostalna, pa opet pod vlašću Sumerana, sve dok ju 2004. pr. Kr. nisu osvojili Elamci. Idućih 1500 godina grad će biti pod elamskom vlašću, a ovamo je oko 1175. pr. Kr. dopremljena i stela s Hamurabijevim zakonikom (vjerojatno iz grada Sippara u Mezopotamiji). 647. pr. Kr. grad je uništio asirski kralj Asurbanipal, kao osvetu za višestoljetne napade Elamaca na mezopotamske gradove. Stotinjak godina kasnije sada već obnovljeni grad ulazi u sastav Ahemenidskog Carstva Kira Velikoga, čime počinje perzijska vlast nad Suzom koja traje već 2500 godina. Suza je postala jedan od četiriju glavnih gradova Ahemenidskog Carstva, a Darije Veliki ovdje je odlučio podići svoju zimsku rezidenciju. Kada je 331. pr. Kr. Aleksandar Makedonski zauzeo grad, Suza je izgubila na važnosti. Postaje helenističkim gradom, drugim najvećim u Seleucidskom Carstvu. Nakon što se Partsko Carstvo osamostalilo od Seleucida, Suza postaje zimskom prijestolnicom nove države. To će se nastaviti sa Sasanidima, sve dok ju 638. nisu ponovno razorili Arapi. Posljednje razaranje dogodilo se 1218., kada su grad opustošili Mongoli. Nakon toga počinje propadanje grada koji je ostao beznačajnim sve do 20. st. Arheološka iskapanja započela su u 19. st., a 1851. je grad identificiran kao antička Suza. U doba ranog kršćanstva, Suza je imala važnu ulogu kao centar nestorijanskog kršćanstva.

Odmah pored ulaza u kompleks, na mjestu negdašnje elamske akropole, nalazi se ova utvrda:



Iako izgleda kao omanska utvrda, riječ je o tvrđavi koju je krajem 19. st. podigla francuska arheološka ekspedicija, kako bi obranila svoja iskapanja od pljačkaških bandi Arapa i Lura.

Nasuprot tomu nalaze se ostaci Darijeve palače iz 521. pr. Kr.:







Danas ne izgledaju osobito spektakularno – obični labirint niskih zidova od nepečene cigle, s obrisima gdje su se nalazile prostorije, međutim sama činjenica da je riječ o 2500 godina staroj građevini zaslužuje strahopoštovanje.

Pogled na tvrđavu preko ostataka palače:







Ostaci stupova koji su nosili apadanu, veliku prijemnu dvoranu palače:









Još jednom utvrda:





Iskapanja još traju:



Na kraju kompleksa nalazi se nešto što je pompozno nazvano Kraljevskim gradom, no danas od toga nije vidljivo gotovo ništa:



Iz bližega:



Još jedan detalj zidova palače:



Plan kompleksa:



I ponešto o palači:



Utvrda iz veće blizine:



I pogled s nje na palaču:



Mi malo ranije odlazimo u muzej Suze, koji se nalazi odmah pored, no nastaju komplikacije oko plaćanja dodatne ulaznice. Više se ne sjećam detalja, no mislim da je bila fora da ako nas je pet dobivamo popust na grupu. Nas jest pet, ali peti je još vani i fotografira. Čekamo nekih 5 minuta dok se i on konačno dovuče za nama. Neka, barem je u muzeju klimatizirano...

Nekoliko slika iz muzeja. Jedan od kapitela stupova apadane:



Maketa kompleksa:



Izlošci:



Karakteristični mezopotamski reljef od bojanih pločica:



Klinopisni natpis:



Izlazimo iz muzeja, uzimamo stvari i otpućujemo se prema drugom spomeniku koji vrijedi vidjeti u ovom gradu. On je odmah nekoliko ulica dalje, pa krećemo pješke kroz bazar. Riječ je o Danijelovu grobu:



Neugledna vanjština postaje zanimljivijom nakon što uđete u unutrašnje dvorište:



Ja ostavljam svoj ruksak (koji je Letica nakon muzeja „zaboravio“ preuzeti) u vanjskom dvorištu, a potom se on i ja zapućujemo unutra (Nikola i Damir mislim nisu uopće zavirili unutra, Mate je ušao kasnije).

Danijel (ne Letica Laughing ) je jedan od četiriju velikih starozavjetnih proroka, no vjeruje se da je zapravo bio perzijski satrap iz Darijevog doba. Bio je židov po vjeroispovijesti, te je, kada je car zatražio da mu se klanjaju kao bogu, to odbio i nastavio se moliti židovskomu Bogu. Zato je kažnjen bacanjem u jamu s lavovima, no idućega jutra iz nje je izišao neozlijeđen, što je bio znak da ga je Bog zaštitio. To gdje je stvarni Danijel umro nije poznato (živio je u Babilonu), no postoji legenda da je to bilo u Suzi. Židovski putopisac Benjamin iz Tudele posjetio je grad u 12. st. i zapisao legendu, premda je tvrdio da posmrtni ostaci, pronađeni 640., vjerojatno ne pripadaju Danijelu. Međutim, tvrdilo se da posmrtni ostaci donose dobru sreću, budući da je onaj dio Suze u kojem su se nalazili (istočno od rijeke Karheh) bio bogatiji od onoga drugoga, zapadno od rijeke. Stoga su stanovnici zapadnoga dijela grada tražili da se posmrtni ostaci prenesu i na njihovu stranu, te je na kraju postignut kompromis da su ostaci jedne godine bili s jedne strane rijeke, a druge s druge. To je trajalo sve dok šah Sandžar nije zabranio takvu praksu, tvrdeći da je to nepoštovanje prema pokojniku, te je naredio da se odar s posmrtnim ostacima postavi na most iznad rijeke, gdje je sagrađena mala kapelica za židove i nežidove. Vjerojatno je i ona nastradala u mongolskom pustošenju grada, a današnja građevina potječe iz 1871.

Iako je važnost Danijela za islam gotovo nikakva (on jest jedan od Allahovih pejgambera, ali nije ni po čemu osobito istaknut), lokalno muslimansko stanovništvo izuzetno poštuje ovo mjesto, te ga doživljava kao imamzadu (grobnicu imama) i često hodočasti ovamo. Značaj ovog mjesta vidi se i po bogatom unutrašnjem uređenju, u kojem prevladavaju stakleni ornamenti na stropu:





Vrata zariha:



I opet ubačeni novac, kao i kod Homeinija:



Zarih iz šireg kuta:







U jednom času nas na engleskom pozdravlja jedan od likova koji su dotad sjedili na podu. Kaže nam „Hello, I am teacher!“ Predstavlja se, kaže da se zove Mahmud i da nam želi dobrodošlicu u svoj grad. Pita nas može li nam kako pomoći, trebamo li možda da nas provede uokolo... Mi imamo ideju: pitamo ga može li nas povesti do Čogha Zanbila i Šuštara, budući da do ondje nema javnog prijevoza. Pristaje bez puno krzmanja, te dogovaramo cijenu. Potom izlazimo u dvorište i pridružujemo se ostatku ekipe. Primjećujem da je moj ruksak nestao s mjesta gdje sam ga ostavio, ali prije nego sam se stigao uopće zabrinuti, vidim ga u kutu unutrašnjeg dvorišta. Damir ga je onamo premjestio, jer je netko rekao da ne može biti ondje gdje sam ga ostavio.

Još jedan pogled na grobnicu izvana:



Uzimamo stvari i Mahmud nas vodi do svog auta koji je u blizini. Jedan od mostova preko rijeke Karheh, očito ne onaj na kojem su bili Danijelovi ostaci:



I rijeka na drugu stranu:



Trpamo se svi u auto. Opet je gužvovito, na ovoj vrućini je još i neugodnije, ali nema nam druge. Mahmud je inače učitelj arapskoga, štoviše, i sâm je Arapin, kao i većina stanovništva u Huzestanu. Pita nas odmah „Kako vam se sviđa naš novi predsjednik?“ Mislimo kako diplomatski odgovoriti, nadamo se da ovo nije neka zamka. Međutim on bezbrižno nastavlja hvaliti Rohanija nauštrb bivšeg predsjednika i njegovog imenjaka Ahmadinežada, kojeg optužuje za nepotrebnu izolaciju zemlje. Ima li sada smisla objašnjavati da za sankcije nije kriv samo Ahmadinežad, nego i politika zapadnih sila prema Iranu, budući da su sankcije postrožene zbog iranskog obogaćivanja urana za koje nikada nije dokazano da nije u mirnodopske svrhe (a čak i da se ispostavi da nije, zar bi SAD, Francuska i Velika Britanija – i same nuklearne sile – imale pravo bacati kamen na druge zbog istoga grijeha?). Ahmadinežad možda jest bio prgaviji od Rohanija, ali stoji i da je Iran bio ucjenjivan da prestane raditi nešto što mu realno treba zbog nepotvrđenih glasina o zloporabi.

psihoputologija @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 19, 2014
SUBOTA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije budilice. Očekujem da će se ubrzo i ona oglasiti, pa još malo dremuckam. Sudeći po suncu vani, trebala bi uskoro. U jednom času bacam pogled na sat, i shvaćam da se budilica isključila! Uredno sam iduću večer isprogramirao alarm, a sada je isključen. Moj ćudljivi mobitel opet pokazuje svoj karakter.

Ukratko, trenutno je već 8 sati i ja brzo skačem iz kreveta i trčim Damiru u drugu sobu reći da se što prije ustane. Već znam da će mi psovati sve po spisku, ali nemam izbora – moram ga obavijestiti da se mora požuriti i nadati se da će shvatiti da je problem u mobitelu, a ne u meni. Naravno da je bezuspješno, ali ipak prihvaća moj prijedlog da pokušamo otići do kolodvora, možda još nisu prodane sve karte. Eto, još jedan argument u prilog tomu da smo svi trebali ići na kolodvor – jedan mobitel može zakazati, ali četiri ne bi mogla.

Spuštamo se na recepciju i molimo tipa da nam naruči taksi do željezničkog kolodvora. Sad počinje šou. Tip me pita „Do kojeg željezničkog kolodvora?“ „Do glavnoga.“ „Do kojega glavnoga, imamo ih više?“ „Postoji samo jedan GLAVNI kolodvor, tako i piše u svim vodičima. Onaj na početku avenije Valiasr, trg se zove Rah...nešto.“ „Ne znam na što mislite, imate li možda adresu ili plan?“ Šaljem kvragu idiota koji radi na recepciji hotela, a ne zna gdje mu se u gradu nalazi glavni željeznički kolodvor, te se penjem natrag u sobu, jer sam Lonely Planet ostavio ondje, računajući da mi neće trebati putem do kolodvora. Nalazim adresu, vraćam se dolje i kažem tipu „Evo ga, adresa je trg Rah Ahan.“ Na to tip odgovara „Aha, mislili ste Rahahan (izgovara to s naglaskom na zadnjem slogu)! Eto, zato nisam znao, krivo ste izgovorili adresu.“ Ne, nisi znao jer si idiot. To je kao da ja kažem da nisam nikad čuo za „utvrđeni hrvatski grad Durvobnik“. Nažalost, kasnije smo se još nekoliko puta susretali s tom praksom Iranaca da ne razumiju ono što je očito, i to samo zato što je sugovornik (netko od nas) izgovorio neki glas drugačije od onoga kako bi trebalo.

Uglavnom, sporazumjeli smo se i on naziva taksi i kaže nam da će biti ovdje za 5 minuta. Mi dotle sjedimo u predvorju i važemo opcije i alternative ako ne uspijemo nabaviti karte. U nekom trenutku u hotel ulazi neki tip i započinje razgovor s frajerom na recepciji. Našeg taksija i dalje nema. Nakon skoro 10 minuta ja se dižem i pitam tipa na recepciji što je s taksijem, na što se ispostavi da je tip koji je ušao u hotel zapravo taksist, ali, eto, ovaj nije našao za shodno da mu dadne do znanja da smo mi mušterije.

Auto je vani, obični privatni auto, ne službeni taksi. Inače, u Teheranu je praktički svaki auto potencijalni taksi, ako je vozač sklon tomu da vas primi (a dobro mu dođe pokoji toman sa strane). Postoje naravno i licencirani taksiji, ali, koliko sam vidio, ne postoji nekakav animozitet između službenih i neslužbenih taksija, a kako se cijena ionako uvijek dogovara unaprijed, ne može se reći da jedni oštećuju druge. Osim redovnih privatnih taksija, postoje i dijeljeni taksiji, koji obično imaju nekakvu generalnu rutu, ali staju pokupiti i sve oni kojima je to usput. Vozač nastoji uvijek imati pun auto, što znači tri putnika otraga i jedan na suvozačkom sjedalu. Naposljetku, teheranska osobitost su i mototaksiji, tj. obični motocikli (najčešće Honda 125 kojih je Iran prepun) na kojima mušterija sjedi iza vozača. Mototaksiji su brži od običnih taksija, jer se mogu provlačiti kroz najuže prolaze između vozila, ujedno su i jeftiniji, ali iskustvo vožnje mototaksijem preporučljivo je samo onima koji inače ne zaziru od adrenalina, budući da jurnjava bez kacige brzinom od 100 na sat između dvaju kamiona nije baš za ljude slabijih živaca.

Važna fraza na farsiju, ako želite otkloniti sve dileme, jest „dar baste“. To znači „zatvorenih vrata“, i vozaču signalizira da ne želite da ikoga skuplja putem (čak i ako nije dijeljeni taksi vozač će možda katkada pokupiti još koga usput).

Vozimo se kroz kaotičan promet Teherana i nakon 15-ak minuta smo na trgu Rah Ahan (ili Rahahan?). Srećom da ovaj puta nemam ruksak, pa ne moram gubiti vrijeme na kontrolu, nego odmah krećemo na prvi kat. U dvorani s blagajnama je već poprilična gužva, ljudi se tiskaju u redu prije ulaska u ograđeni dio gdje su blagajne. Ostali sjede uokolo po klupama, vjerojatno su to drugovi ovih koji čekaju. Stajemo i mi u red, ali osjećam se prilično malodušno. Nakon nekog vremena jedan službenik željeznice, koji se trudi regulirati protok ljudi na blagajni, maše mi. Kažem mu zbog čega smo došli, da trebamo pet karata za noćni vlak za Ahvaz danas predvečer, on kaže da je u redu, možemo sjesti i pričekati, obavijestit će nas.

Čekamo nekih pola sata, bez ikakve obavijesti. Gledamo ljude oko nas. Ima i nekih Arapa, odjevenih u thob, tradicionalnu odjeću bijele boje, koja pomalo podsjeća na pidžamu. Vjerojatno i oni idu u Ahvaz, u tim krajevima ima dosta Arapa.

Napokon nas pozivaju do ograde. Kažu da ima još tri karte, za sjedaća mjesta. Nama međutim treba pet. Frajer nam kaže da možemo probati doći prije polaska vlaka, možda se netko ne pojavi, pa ćemo onda moći dobiti još dva mjesta. Razmišljamo. Sve i da se oslobode još dva mjesta, sva je prilika da nećemo biti zajedno. Nadalje, to su sjedaća mjesta, pitanje je hoćemo li se naspavati. Više bismo se naspavali u VIP busu, premda bi najbolje rješenje bila spavaća kola. Mislim da ovo nema smisla, nećemo sada ništa uzimati, vratit ćemo se u hotel i pokušati iskombinirati stvari s autobusom.

Vraćamo se van. Ispred kolodvora stoji čitava hrpa službenih taksija. Jedan nas vozač pita trebamo li taksi, te se upućujemo za njim. Damir u svom stilu komentira kako se nada da vozač nije neki kamikaza, a onda skužimo da nas vodi prema vjerojatno najrazbijenijem autu od svih na parkiralištu. Fali mu prednji odbojnik, maska, ulubljen je posvuda... Ne znamo bismo li se smijali ili zgražali. Ulazimo, i frajer se zapravo prilično dobro snalazi u prometu. Možda nije njegovom krivnjom razbijen...

Vožnju kratimo proučavanjem Iranaca, što smo radili i na kolodvoru. Naime, jedna stvar upada odmah u oči – frizure. Dugu kosu nema nitko, no svejedno ju puštaju da raste, ali u visinu, pa dosta mlađih ljudi ima kojekakve šubaraste frizure. Mnogi se geliraju, a naravno, popularni su još uvijek i brkovi. Općenito, odnos prema kosi i facijalnim dlakama je sličan turskomu, samo još malo ekstremniji.

Taksi nas iskrcava na trgu Taleghani, odakle pješice krećemo prema hotelu. Ostatak zatičemo na doručku. Obavještavamo ih o onome što (ni)smo napravili, te i mi sjedamo na doručak i razmišljamo što ćemo dalje. Možemo busom, možemo čak i avionom (što Damir odlučno odbija, čuo je da se u Iranu u zadnjih nekoliko godina dogodilo više nesreća). Damir predlaže da u krajnjoj liniji preskočimo Ahvaz i da odmah idemo dalje, što naravno nitko ne shvaća ozbiljno, jer nemamo nikakav argument zašto bismo morali zaobići baš Ahvaz – tim više jer je Damir istu ideju imao još nekoliko puta kasnije, čim bi nešto bilo komplicirano, on je predlagao da to jednostavno preskočimo.

Odlučujemo se poslati poruku Mehdiju, možda će on imati neku svoju ideju, a ionako bi bilo dobro da se nađemo. Nakon što sam poslao poruku, ne dobivam potvrdu o isporuci, tako da ne znam je li ju uopće primio. Mehdi međutim ubrzo dolazi, on je naime već bio krenuo prema nama i prije nego sam mu poslao poruku, a na kraju se ispostavlja da ju je i dobio, unatoč nedostatku moje potvrde. Mehdi se slaže da možemo pokušati busom, on također kaže da možemo i avionom, on je zbog prirode svoga posla stotinjak puta letio unutar Irana i veli da nema bojazni, ali reci ti to Damiru. Čak se ni ja više ne bojim toliko letenja. OK, da sam u DR Kongu, možda, ali...

Plan je da se odjavimo iz hotela, uzmemo stvari sa sobom i potom jedan dio nas ode kupiti karte, a ostatak je slobodan, pa ćemo se naći na Tadžrišu u pola 1. Odlazimo u sobe pokupiti stvari, potom se na recepciji odjavljujemo. Imam međutim loš predosjećaj. Naime, mi smo hotel platili unaprijed (točnije, ja sam ga platio na karticu) i dobili smo vaučer. Na vaučeru eksplicitno piše da se ne smije naplatiti ništa gostu, da je vaučer već potvrda o plaćanju. No kako na recepciji radi onaj kreten za kojega sam poprilično siguran da se dotada nije ni susreo s vaučerom, očekujem da će nas tražiti da platimo. I to se upravo i događa. Ja pokušavam objasniti ovo što sam gore rekao, za svaki slučaj imamo i Mehdija da prevede, ovi na recepciji srećom imaju vaučer, pa gledaju, dogovaraju se...i na kraju zaključuju da je u redu. Trebamo samo platiti ono što smo za vrijeme doručka uzeli iz frižidera (dugh i Pepsi).

Na Šarijatiju Mehdi zaustavlja dva taksija, pa se razdvajamo – Mehdi, Letica i ja idemo na Terminal-e Aržantin kupiti karte za sve, dok će ostatak drugim taksijem na sjever.

Mehdi, Letica i ja smo za nekih desetak minuta na Aržantinu, prvo ostavljamo ruksake u garderobi, potom se zahvaljujući Mehdiju raspitujemo gdje možemo kupiti karte za večerašnji bus za Ahvaz. Koliko smo shvatili, postoji samo jedan bus. Nalazimo ured agencije koja prodaje karte, imaju mjesta, ali i opet čini se ne svih pet. Ženska na blagajni međutim nešto kemija, naziva nekoga, i naposljetku ipak uspijevamo kupiti te karte. Nekako sam imao predosjećaj kao da nam nešto želi poručiti da ne idemo u taj Ahvaz. Naime, od samog početka puta, Ahvaz se nekako isticao kao kritična točka, jer je riječ o jednom od najtoplijih gradova u Iranu, a kako je smješten blizu Perzijskog zaljeva, tamo je i vlaga veća, tako da bi ta vrućina (a temperature idu i do 50° C!) mogla biti neizdrživa. Nije nam bilo svejedno, nismo nikada bili dulje vrijeme na takvoj temperaturi, tako da nismo znali što možemo očekivati. Ipak, plan je bio takav kakav jest, naravno da nismo u Ahvaz išli radi vrućine, pa smo odlučili ipak stisnuti zube i nikako ga ne izbaciti iz plana.

Nakon kupljenih karata odlazimo do metro stanice Mossala i zatim, kao i prethodnu večer, metroom na Tadžriš. Tom prilikom doznajem da se Mehdi preziva Safaean, pa ga pitam ima li možda armenskih korijena (prezime mi zvuči tako, a i u Esfahanu postoji velika armenska zajednica). On međutim kaže da nema, da ima dosta Iranaca kojima prezime također završava na –ean ili –jan.

Malo smo rastegnuli vrijeme, pa nam Nikola dok izlazimo iz metroa na Tadžrišu već šalje poruku kako ostali pizde jer im se ne da čekati nas. Ne odgovaram mu, blizu smo, a poruka je skupa. Ipak, prije nego što krenemo direktno na trg Tadžriš, Mehdi skreće u jednu usputnu slastičarnicu (ne onu od prethodne večeri) i uzima jedan fallude. Uzimamo i mi. Riječ je o tradicionalnom iranskom desertu, a to su zapravo rezanci rađeni od rižinog škroba (liči pomalo na one kineske staklene rezance) koji su dobro ohlađeni i potom pacani u sirupu od šećera i ružine vodice, a kasnije se prelijevaju npr. sokom od limuna, limete, višnje... Osvježavajuće i zanimljivo iskustvo.

Jedući fallude dolazimo do trga Tadžriš, ali tu ne primjećujemo ostale. Nigdje na trgu ih nema. Šaljem stoga poruku Nikoli i velim da ih čekamo na istočnoj strani, gdje se nalazi nekakva iranska varijanta Kentucky Fried Chickena. Oni se ubrzo ipak pojavljuju, nije im baš drago što su nas morali toliko čekati, ali sami su rekli da im se ne da ići s nama na Aržantin.

Nekoliko Nikolinih impresija dok smo bili razdvojeni. Prvo pogled na teheranski promet iz automobilske perspektive:





Potom trg Tadžriš:



Mehdi nas opet vodi do taksija na sjevernoj strani trga, te se opet dijelimo u dva auta. Ovaj puta ne idemo daleko, nekih 2 km sjevernije, do glavnoga ulaza u kompleks Sa'dabad. Još su vladari iz dinastije Ghadžara ovdje imali svoju rezidenciju krajem 19. st. Međutim, pravi pečat ovom predjelu udario je Reza Šah Pahlavi, koji je ovdje 20-ih godina 20. st. sagradio svoju kraljevsku palaču. Tada se taj kompleks nalazio daleko od grada, na mirnim obroncima Alborza. U međuvremenu, Teheran je progutao kompleks koji danas obuhvaća čak 18 građevina, od kojih su većina pretvorene u muzeje, a prostire se na 104 hektara. U nekima od zgrada nalaze se državne ustanove, a tu je i predsjednička palača. Unatoč tomu, pristup kompleksu je dopušten, iako se ulaz naplaćuje.

Pogled od sjevernog ulaza prema sjeveru – planine su sada već vrlo blizu:



Čitav kompleks je jedan veliki park unutar kojega su razne palače:









Dolazimo do Bijele palače, koja je nekoć služila kao ljetna rezidencija Pahlavijevih, a danas je Palača naroda. Ovdje se trenutno snima film, pa ne možemo bliže:



Radnja filma se očito događa prije Revolucije, tako da žene nemaju pokrivenu kosu. Ali kako se film ipak snima u islamskoj republici, to je riješeno tako da žene nose - periku na hidžab:



Upućujemo se dalje, širokom cestom kojom su nekoć vjerojatno dolazili šahovi automobili. Pogled na sjever, prema Alborzu:





Nakratko zastajemo pokraj Muzeja vode, ali ne ulazimo, jer imamo samo ulaznicu za kompleks, ali ne i za pojedine muzeje (a sve se mora kupiti odjednom na ulazu). Nastavljamo potom dalje, okrepljujemo se na jednoj česmi, i potom dolazimo do Zelene palače:







Zelenu palaču sagradili su Ghadžari, ali ju je Reza Šah dao propisno preurediti. Živio je u njoj nekih godinu dana, a potom ju je koristio kao rezidenciju za svoje goste.

Na fasadi primjećujemo zanimljive ornamente:



Davidove zvijezde usred Teherana? Mehdi kaže da je arhitekt palače bio Židov, Reza Šah je imao prilično dobre odnose sa Židovima (kao i njegov sin kasnije s Izraelom).

S druge strane palače nalazi se terasa s koje bi mogao pucati pogled, ali kako je uokolo šuma, on je dosta omeđen. Uglavnom se može gledati prema Alborzu, gdje se i opet vidi prodor grada u dotad izdvojenu prirodu:



Jedna prema gradu:



Stražnja strana Zelene palače:





Detalji fasade:





Sa strane:



I još jednom sprijeda:



Okoliš:





Pogled na park ispred palače:





Povratak:



Vraćamo se lagano prema izlazu iz kompleksa. Usput komentiramo s Mehdijem političku situaciju. Naime, često se kao reakcija na opresivnu državnu politiku pojavi revoltirano odbacivanje svih vrijednosti i stavova koje država zastupa. Tako u Iranu, budući da je službena politika antiamerička, mnogi koji su revoltirani vlašću idealiziraju Ameriku i njen sustav građanskih sloboda. Damir je u takvoj situaciji pokušavao obično ljudima objasniti da je to sve iluzija, da je antiamerički stav iranske vlasti jedna od stvari s kojima se slaže i koju podupire (isto kao i autarkičnost i vrlo kontroliranu otvorenost stranom kapitalu), no mnogi ljudi jednostavno to nisu mogli razumjeti. Otprilike kao da nekomu tko je izgladnio pričaš o važnosti povremenog posta za zdravlje. Upravo to komentiramo s Mehdijem, kako se bojimo da bi ako jednom dođe do promjene sistema ona mogla sa sobom u propast povući i pozitivne tekovine aktualne vlasti, kao što je dobra socijalna politika. Kažem kako smo mi prošli kroz slično iskustvo i kako sada mnogi ljudi žale zbog toga, jer su željeli kapitalizam prvenstveno zbog stvari koje im se nisu sviđale u socijalizmu (a koje najčešće nisu imale veze sa socijalizmom kao takvim), pa su se usto riješili i dobrih stvari kao što je socijalna sigurnost, jednakost plaća i sl. Bolje bi bilo da se takve reforme uvode postupno, kao npr. na Kubi. Mehdi se načelno slaže s nama, no ne znam je li to kurtoazno i koliko uopće razumije problematiku.

Ispred kompleksa ponovno uzimamo dva taksija. Ovaj puta smo Damir, Mehdi i ja u jednome. Damir sjedi na prednjem sjedalu i pokušava se vezati, no shvati da remen uopće nema kopču. Mehdi mu objašnjava da je jedina svrha remena ta da ga vozač potegne preko sebe kada prolazi pored policije, a da to nitko normalan ne koristi. Damir umire od smijeha. Mehdi dalje objašnjava da je riječ o vrlo robusnom autu (vozimo se u Paykanu) i da se čak i u slučaju sudara neće dogoditi ništa strašno.

Sada idemo na ručak u jedan restoran koji nam je Mehdi preporučio kao „restoran u koji vodi samo svoje posebne goste“. Nadamo se da će hrana odgovarati očekivanjima. Riječ je i opet o gilanskom restoranu, samo na malom višem nivou od onoga u kojem smo jeli prethodni dan (i to ne samo po nadmorskoj visini Laughing ).

S obzirom da smo išli dvama autima, a vozač drugoga je malo zalutao, mi stižemo prije ostatka skupine i ulazimo u restoran. Zove se Gilar. Interijer je podijeljen na standardni dio sa stolovima, i na posebne separee koji se nalaze uz rubove dvorane. Separei izgledaju kao neka vrsta verande u tradicionalnim gilanskim kućama, kako kaže Mehdi, a sjedi se na jastucima na podu. Možda nije osobito praktično (ili barem nismo navikli), ali je autentično, i čini mi se da bi moglo biti zgodnije nego klasično sjedenje oko stola. Sjedamo dakle u separe, a ubrzo pristiže i ostatak ekipe.

Zamišljeno čekamo dogovor o narudžbi:



Uz kombiniranu preporuku konobara, Mehdija i naše poznavanje iranske kuhinje iz literature uspijevamo složiti jednu solidnu gozbu. Za predjelo uzimamo već spomenuti mirza ghasemi i zejtun parvardeh, zatim još neke meze, a Nikola se odlučuje kušati i kaspijski kavijar (iako se kavijar obično vezuje uz Rusiju, ne treba zaboraviti da i Iran ima obalu na Kaspijskom jezeru i da neki od najkvalitetnijih svjetskih kavijara dolaze upravo iz Irana, premda gotovo sve odlazi za izvoz). Za glavno jelo isto tako uzimamo nekoliko kombinacija s menija, Damir uzima patku, ja uzimam fesendžan – gusti sos od soka nara, oraha, patlidžana i kardamoma, koji se prelije po mesu, u mom slučaju piletini. Sos je fin, ali piletina je presuha, kao da žvačem triješće. Zanimljivo, Mate (koji je odlučio riskirati i ručati) je uzeo istu stvar i njegova je reakcija obrnuta – meso je super, a fesendžan je bezveze. Za piće uzimamo nekoliko vrčeva mješavine soka od ruže i, mislim, limete (nisam više siguran), a kasnije još i malo dugha.

Nažalost, više se ni ne sjećam što smo sve jeli, znam da je bilo obilno (naravno, opet nisu štedjeli na riži), pa evo otprilike, da se vidi na što je to ličilo:





Nakon što smo pojeli, Mati se oglasila probava. Idućih pola sata provodi na WC-u. Restoran se u međuvremenu zatvara (većina iranskih restorana radi dvokratno, za ručak i večeru), tako da svi, uključujući i osoblje, čekamo da se njegova probava smiri. Eto, čovjek se više ne može ni pogostiti u miru, odmah stiže pokora.

Ručak je inače bio iznimno skup za iranska mjerila – čitave te bakanalije izašle su nas 60-ak kn po osobi. Naravno, platili smo ručak i Mehdiju, koji je izgledao kao da je to donekle i očekivao. Pojavljuje se sumnja - je li Mehdi džiber koji nas je odveo u taj restoran samo kako bi se pogostio na naš račun? Isprva se to pojavilo samo kao misao, ali je onda Damir, koji je isprva bio oduševljen Mehdijem i imao neke planove što bismo ga sve trebali zamoliti ako budemo imali problema, tijekom idućih tjedan dana razrađivao tu misao i sve više zaključivao da mu se Mehdi nimalo ne sviđa. Laughing U Damirovim mjerilima, Mehdi se opasno približio Letici po antipatičnosti.

Kako bilo da bilo, nakon tri dana, potrošili smo prvih 100 dolara u Iranu, te sada moramo naći mjesto gdje promijeniti novac. Glavne mjenjačnice u Teheranu su u ulici Ferdusi, a ona je dolje u centru, daleko južnije. Moramo dakle naći nešto ovdje gore. Mehdi nas vodi natrag na trg Tadžriš, udaljeni smo od njega niti pola kilometra pješke. Naglašavamo Mehdiju da moramo u mjenjačnicu, on isprva nudi Damiru da mu promijeni 100 dolara, jer kaže da mu trebaju dolari, planira uskoro otići put Kanade. No onda shvati da svi moramo promijeniti novce, a on kod sebe nema toliko riala. Srećom, zna jednu mjenjačnicu nedaleko trga Tadžriš, odmah pored one slastičarne od sinoć.

U rečenoj mjenjačnici tečaj je malo lošiji nego onaj u Tabrizu, čini se da je rial u međuvremenu malo ojačao, no iznos nije problem, problem je u tome što su kratki s velikim apoenima, tako da ja većinu iznosa dobivam u apoenima od 20 000 riala:



Taj bunt je naravno predebeo za stati u novčanik, pa ga turam izravno u džep, nadajući se da ću ga što prije trošenjem svesti na neku razumnu debljinu.

Ponovno izbijamo na Tadžriš:



Uzimamo dva taksija dar baste i krećemo ponovno put sjevera, Mehdi ima novu ideju. Prolazimo pored ulaza u Sa'dabad i nastavljamo dalje prema sjeveru, još nekih kilometar. Izlazimo na kraju ceste, gdje se nalazi parkiralište i odakle počinje izletnička staza u brdo.

Sada se već nalazimo u klancu, a ovdje se nalazi i neka vrsta platforme koja izletnike diže uvis, do donje stanice skijaške vučnice:



Pogled prema završetku ceste:



I unazad:



Predio se naziva Darband (dosl. „vrata planine“), a odavde započinje planinska staza prema vrhu Točal. Komu se ne da planinariti, do vrha Točal vodi i žičara, koja je sa 7,500 metara duljine jedna od najduljih gondolskih žičara u svijetu. Žičara međutim počinje malo zapadnije, u dijelu grada zvanom Velendžak. Inače, na Točalu se nalazi veliki skijaški kompleks, koji zbog velike nadmorske visine (3500 do 3850 m) ima snijeg čak 8 mjeseci u godini. To znači da je Točal i jedno od najviših skijališta na svijetu, a praktički je na pljucomet od Teherana. A mi mislimo da je Sljeme nešto...

Oni kojima se ne da ići do Točala, svejedno mogu planinariti od Darbanda uz brzace planinskog potočića u sve divljiju prirodu Alborza.

Na lijevoj strani slike vidite spomenik planinaru:



Staza se ubrzo sužava i prolazi između raznih štandova na kojima se prodaje štošta, od suvenira do hrane. Uvelike se prodaje razno voće i sokovi od njega:



(Ima tu svega: datulje, marelice, nar, orasi, murve, žutike – i to svježe, sušene ili ukiseljene. Jedno od karakterističnih jela je lavašak – ploče tiještenog voća koje se jedu otkidajući komad po komad, i koje su užasno kisele.)

Još jedan pogled unazad:



Sada se s obiju strana počinju nizati razni ugostiteljski objekti:



Da, ovaj Iranac na sredini je Mate:



I jedna bez njega:



Malo dalje, staza se još više sužuje i vodi kroz klanac, a s druge strane, na obali potočića nalaze se kafići u kojima se puše nargile:



Na jednom mjestu prolazimo pored magarca kojega je ovdje netko vezao. Mehdi piči uzbrdo, ne pokazuje namjeru za zaustavljanjem. Na kraju ga mi pitamo dokle misli ići, te se on napokon zaustavlja u jednom od kafića. Izgrađen je praktički iznad potočića koji teče kroz njegovu terasu:



Odozdo to izgleda ovako:



Na litici iznad nas terasa je drugoga kafića:



Uzimamo čaj, a ostali (osim Mate i mene) uzimaju još i nargilu. Čaj Iranci također piju iz malih čašica, poput Turaka, a šećer u kockama ne stavljaju u čaj (to rade zapadnjaci i Iranci se tomu smiju), već ga drže među zubima i onda piju čaj preko njega, tako da se šećer rastapa dok pijete čaj. Ne znam kakav efekt to ima za zube, ali nekako sumnjam da je blagotvoran.

Do našeg stola dolazi neki klinac sa svežnjićem ceduljica. Mehdi objašnjava u čemu je stvar – mali prodaje Hafezove stihove. O Hafezu ću još pisati, no ovdje samo vrijedi napomenuti da je riječ o poznatom perzijskom pjesniku čije su pjesme toliko duboko ukorijenjene u iranskoj kulturi da ih Iranci često koriste za proricanje. Ako imate neku dvojbu, otvorite nasumce Divan (zbirku Hafezovih pjesama) i pročitajte neki odlomak. Potom ono što pročitate pokušajte simbolički protumačiti vezano uz vašu dvojbu. Odlučujemo se pokušati, dajemo malom koliko traži (riječ je o nekom sitnišu) i potom molimo Mehdija da nam pročita i prevede (jer je na perzijskom), pa ćemo mi to primijeniti na našu sutrašnju situaciju i put u Ahvaz. Mehdi prevodi, i iz teksta se može zaključiti da će biti turbulentno, a mogle bi se dogoditi i velike promjene. Neće nas valjda infarkt ćopiti...

Mehdi s nargilom:



U kafiću ostajemo oko tričetvrt sata, potom se lagano spremamo za polazak, treba još doći do taksija i onda se kroz kaotični promet probiti do Aržantina. Mate je još trknuo na WC, ne želi ništa prepustiti slučaju prije noćne vožnje.

Još nekoliko impresija s povratka – tek toliko da vidite koliko je sve zbijeno u tom klancu:



Ulični svirači:



Izletnici:



I evo nas opet na parkingu kod platforme:



Spomenik planinaru straga:



Bez problema nalazimo dva taksija (u jedan ćemo Nikola, Letica i ja, u drugi ostatak) i krećemo u jurnjavu kroz teheranski promet. Idemo slično kao i za restoran, samo što se spuštamo na Šahid Bahonar, te potom skrećemo na Šarijati i pičimo njom na jug sve do jedne od brzih gradskih cesta (tzv. unutargradskih obilaznica) kojom skrećemo na zapad i nakon nekih pola sata vožnje stižemo na Aržantin.

Par usputnih crtica s vožnje. Ekipa u drugom taksiju i moj šilt:



Letica:



I naposljetku, jedan filmić s vožnje. Snimio ga je Letica, tako da se njegove replike najbolje čuju, razgovor i nije nešto osobito informativan, ali obratite pažnju na promet, na sastav voznog parka, kao i na stanje mnogih automobila u prometu (ulubljenost). Također, negdje pred kraj možete vidjeti jedan od „semafora“, koji je zapravo obična bljeskalica, kao i jedan zanimljivo modificirani motocikl.

Odmah pored Aržantina nalazi se velika zgrada sjedišta Željeznica Islamske Republike Iran:



Pogled s nathodnika na zgradu Iranske izvozne razvojne banke:



I na sjever, prema zgradi Željeznica i Banci Ghavamin:



Preko Terminal-e Aržantina prema velikoj džamiji Mosalla u izgradnji:



(dolje lijevo vidite Mehdija, Matu, mene i Damira)

Prvo idemo po stvari. Garderoba je zatvorena, prozor za predaju prtljage ima spuštenu roletu. Pa nije vrag da ih nema? Srećom, odgovaraju na kucanje. Prtljaga je podignuta, obavljamo još kupovinu i WC, prisustvujući pritom žustroj prepirci dvoje tipova u WC-u. Deru se jedan na drugoga kao da će se ovaj čas poklati, ali ipak sve ostaje samo na verbalnoj razmjeni. Tražimo Mehdija da nam pojasni o čemu je riječ, ali on samo kaže „Bolje ne.“

Opskrbljeni i spremni za put pozdravljamo se s Mehdijem, obećavajući mu da ćemo se javiti kada za tjedan dana ponovno dođemo u Teheran. On nam želi sretan put i kaže da mu se svakako javimo.

Autobus je malo lošiji od onoga na putu za Teheran – nema utičnice u sjedalima, što znači da si neću moći napuniti mobitel. Svejedno, ne treba biti nezahvalan, i dalje je svjetlosnim godinama bolji od bilo kojega u Hrvatskoj. Ovaj puta smješteni smo pri kraju autobusa, s time da se iza zadnjeg reda sjedala nalazi još i neka vrsta kabinice s krevetom za pomoćnog vozača. Promet je i dalje krkljanac, tako da iz Teherana izlazimo skoro sat i pol vremena (toliko nam je naime trebalo dok se nismo provezli pored Homeinijeva mauzoleja), ali onda izlazimo na cestu prema Ghomu i vožnja postaje brža. Zanimljivo, primjećujem da su u Iranu autoceste, barem u ovom dijelu, osvijetljene cijelom dužinom, a ne samo na čvorištima i odmorištima. Sjećam se savjeta svog ujaka, koji me masirao da uzmem baterijsku svjetiljku, jer u Iranu sigurno nema javne rasvjete... Eto, još jedna osoba izmanipulirana propagandom o zaostalom Iranu.

Negdje iza Ghoma stajemo na odmorištu, a potom po povratku u bus tonemo u san. Dolazak u Ahvaz je oko 8 ujutro...

psihoputologija @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 13, 2014
Već sam opisao kako smo se susreli na metro stanici Sa'di i ponovno krenuli prema jugu, prema stanici Šuš. Odatle imamo nekih kilometar i pol hoda do željezničkog kolodvora. Po izlasku iz metroa prolazimo pored nekih tipova koji u velikim plastičnim kacama prodaju nešto za piće. Mate mi kaže „Krešo, ovo mi izgleda kao nešto što bi ti htio kušati.“ Letica i ja se pogledamo i vraćamo se do prodavača. Bilo bi šteta odbiti takvu priliku. Laughing U jednoj od kaca je sok od višanja, u drugoj sok od šljiva. Uzimamo svaki po jednu čašu, usto dobivamo i kockicu leda. Dobrodošlo osvježenje, premda je Mate to rekao u zezanciji.

Nastavljamo prema zapadu, kroz prilično bezličan krajolik, dijelom i uz nekakve kolodvorske radionice, sve dok se konačno ne nađemo pred zgradom kolodvora:



Na ulazu je potrebno provući ruksake kroz rendgen, pazi se jako na sigurnost. Napokon smo unutra, no to je prava košnica, a nigdje nema istaknutog putokaza gdje su blagajne.

Impresija unutrašnjosti s nama i Homeinijem:



Lunjamo uokolo tražeći neki putokaz. Naposljetku skužimo da nam se osmjehuje jedan policajac, koji sjedi pored nekog stolića. Maše nam i kaže „Ticket, ticket?“ Odgovaramo mu i kažemo mu da upravo to tražimo i zna li gdje možemo naći karte. On i dalje s istim smiješkom govori „Ticket, ticket?“ Onda mi sine da on možda misli na to da mu trebamo pokazati kartu. Kažem mu „No, we don't have ticket, we want to BUY ticket. You know, BUY?!“ On i dalje ponavlja „Ticket, ticket?“ s istim idiotskim smiješkom. Pokušavam još jednom, naglašavajući mu svaku riječ. Izgleda da imamo posla s idiotom, ali ipak je to predstavnik zakona, pa pokušavam pristojno, jasno i glasno ponoviti to što želimo. Dečki tvrde da se derem na njega i da ću nam pribaviti probleme, premda se uopće ne derem, nego samo naglašavam ono što želim reći, nadajući se da će skužiti. On i dalje ne kuži ništa. Odustajemo, jer vidimo da ovdje nema kruha, te se vraćamo u centralnu dvoranu. U jednom času ja konačno vidim putokaz za blagajne koje su na gornjem katu. Uspinjemo se na gornji kat, pa Letica odavde slika kolodvorsku halu:



Dolazimo do blagajni, te nakon kraćeg čekanja uspijevamo doći na red. Na blagajni radi žena koja govori solidan engleski. Kažem joj da želimo kupiti karte za sutradan za noćni vlak do Ahvaza. Ona mi kaže da mi ih ne može sada prodati, već da moramo doći sutra ujutro, jer se karte prodaju samo tada, nije ih moguće kupiti dan ranije. Čudno, budući da sam inače čuo da se karte mogu kupiti i do mjesec dana unaprijed i da ih je čak i preporučljivo tako kupiti jer su obično gužve. Doduše, nije isključeno ni da su karte u pretprodaji već rasprodane, a da se sutra ujutro prodaju još preostale, koje nisu ni išle u pretprodaju. Ništa, morat ćemo sutra ujutro iza 8 doći probati se izboriti za karte.

Pogled odozgo na čekaonicu:



Nismo obavili ono po što smo došli, ali idemo dalje po planu. Ispred kolodvora, s trga Rah Ahan započinje avenija Valiasr, najdulja ulica u Teheranu i na Bliskom Istoku, s duljinom od skoro 18 km. Mi ćemo njome do trga Valiasr, nekih 6 km sjevernije. Naravno, ne pješke, već autobusom. Autobusi ovdje teoretski imaju svoju brzu traku, ali to se baš i ne poštuje, tako da se ne krećemo osobito brzo. Štoviše, zbog nekih radova moramo i zaobilaziti nekoliko blokova, prolazeći pritom pored talijanske i francuske ambasade. Vraćamo se na aveniju Valiasr nedaleko kazališta Šahr (tj. „gradskog“), karakterističnog okruglog oblika:



Nastavljamo dalje preko glavne gradske osi istok-zapad, avenije Enghelab (Revolucije) i stižemo na trg Valiasr. Odavde ćemo taksijem do našeg idućeg cilja. No javlja se manji problem – ovo je prvi puta da sva petorica idemo zajedno u taksi, te ćemo teško stati. Letica se uvaljuje naprijed (em ima najdulje noge, em je džiber), a nas preostala četvorica morat ćemo se stisnuti otraga, s time da Nikola, kao najlakši i najmršaviji može sjediti napola nekomu u krilu. Mate i ja smo ovjekovječili prizor koji će idućih dana postati uobičajen:



(nisam jedino uspio shvatiti da li Damir umire od smijeha ili ima patničku facu jer mu Nikola sjedi na jednoj nozi)

Olakšani za 20 tisuća tomana (40-ak kn) stižemo pred toranj Milad:



Nabavljamo ulaznice, dobivamo i jednu brošuricu, te smo spremni za penjanje na još jedan vidikovac. Ali prije toga još jedna slika iz podnožja:



Terasa ispred tornja:



U unutrašnjosti se nalaze tri para liftova, koji voze naizmjence – dok jedan lift u paru ide gore, drugi ide dolje. To omogućava relativno brzu rotaciju ljudi, ali ipak se stvaraju gužve. Dok čekamo u redu, slikamo zanimljive lukove koje tvore mlazovi vode pod velikim pritiskom:



A tu su i vodoskoci:



Napokon dolazimo na red i ukrcavamo se u lift. Skučeno je, pa tako ja stajem Letici na nogu. On si je prije puta ozlijedio prst na nogometu, pa mi psuje sve po spisku zbog te nesmotrenosti.

Odraz gužve u liftu u krovnom ogledalu:



Toranj Milad (Bordž-e Milad) je 435 metara visok telekomunikacijski toranj sagrađen 2007. Izvorno je bio dio projekta iz sedamdesetih, ali izgradnja je otkazana zbog revolucije. Šesti je najviši toranj na svijetu, a na vrhu mu se nalazi vidikovac s otvorenom terasom koja pruža vidike na Teheran i okolicu (kada smog to dopusti). Unutar kompleksa osim tornja još se nalaze konferencijski centar, hotel s 5 zvjezdica i centar međunarodne trgovine. Arhitekti tvrde da je toranj u stanju izdržati vrlo snažan potres.

Napokon izlazimo na terasu. Damira hvata strah od visine, a za to vrijeme Letica slika pogled prema sjeveroistoku:











Pogled na samu razglednu terasu:



Na istok, prema gradu:







Prema jugu:





Arhitektonska jednoličnost:





(zanimljivo je da su svi krovovi ravni i nigdje nema crijepa – u ovim krajevima to je normalno)

Detalj:



Brze gradske ceste svuda uokolo:



Pogled prema tornju Azadi koji se jedva vidi:





Antena:



Nažalost, pogled na zapad je loš, zbog sunca:





Na sjeverozapad:





I naposljetku na sjever:



Ovdje se vidi kako Teheran sve više penetrira u Alborz:



Zanimljivo, na različitim se mjestima na ogradi vidikovca nalaze i oznake do pojedinih znamenitosti unutar Teherana (recimo, tornja Azadi), gradova unutar Irana (npr. Ghoma), ali i nekih izvan Irana (Nadžafa, Karbale, Meke).

Usporedba s ostalim najvišim tornjevima svijeta:



Sunce napokon zalazi nad Alborzom:



A u gradu se polako počinju paliti svjetla:











Zadnji pogled na terasu:



Dok smo dočekali lift već se dobrano smračilo. Još jedan pogled na grad iz lifta:



I s prvoga kata, gdje izlaze putnici iz lifta u smjeru nadolje:



Evo nas opet vani:



Ovako osvijetljen, toranj izgleda svjetski:



U predvorju zgrade gdje se kupuju karte i gdje se nalazi konferencijski centar, postavljaju stolce za neki koncert. Mi se pak upuštamo u potragu za taksijem do grada. Ovdje je cijena viša, jer javnog prijevoza nema, pa taksisti traže i po 30 000 tomana. U jednom trenutku ja preuzimam inicijativu i pitam jednog starijeg može li nas prebaciti do metro stanice Mosalla za 20 000 tomana. Stari kaže da može. Letica se sada buni jer sam ja tipu ponudio već gotovu cijenu, a on bi nam možda sâm dao i još nižu ponudu. Kaže mi da se to ne radi. Ja se pak doista nemam namjeru cjenkati s taksistom koji je pristao na cijenu koju smo ionako platili za dolazak ovamo. Letica tvrdi da je to dulji put i da ovo mora biti jeftinije. Na kraju pita tipa može li za 15 000. Tip začudo pristaje pa se opet sva petorica gužvamo u auto.

Završna, ne pretjerano dobra slika tornja Milad:



Dok se vozimo prema stanici Mosalla, Letica kaže kako mu je čiča koji nas vozi simpatičan (ne znam iz kojeg razloga, budući da nismo pričali s njime) i kako će mu ipak ostaviti više. Na kraju mu ipak plaćamo 20 000, kako smo se prvobitno i dogovorili.

Na stanici Mosalla Mate odlazi natrag prema hotelu jer ga je uhvatila probava. Mi ostali sjedamo na metro i odlazimo do krajnje sjeverne stanice metro linije 1, nedaleko trga Tadžriš u sjevernom Teheranu. Budući da se teren ovdje prilično uspinje, stanica se nalazi jako duboko, na više od 50 metara dubine. Do izlaza iz metroa uspinjemo se preko čak pet pokretnih stepenica, tako da to traje preko 5 minuta. Naposljetku smo vani. Ovo je sjeverni Teheran, što znači da bismo trebali očekivati liberalniji, zapadnjačkiji izgled predjela. Međutim, razlika se na prvi pogled ne primjećuje. Eventualno liči na Istanbul. Upućujemo se lijevo, ulicom koja se uspinje prema trgu Tadžriš. U ovoj bi se ulici negdje trebao nalaziti Akbar Mašti Bastani, sladoledarnica koja ima tradiciju već 60-ak godina, a skromno se deklarira „najslavnijim sladoledom u Iranu i na svijetu“. Ako ništa drugo, probat ćemo. Prema mojem proračunu, trebala bi biti sa sjeverne strane ulice, ali Letica smatra da nije potrebno prijeći ulicu, jer „ćemo ju ionako vidjeti s ove strane“.

Naravno da ju nismo vidjeli, nego izlazimo na trg Tadžriš koji zapravo i nije neki prizor noću, budući da nije previše osvjetljen, a uokolo jure auti. Letica pita nekog mlađeg tipa koji natuca engleski gdje je točno ta slastičarnica. On ne zna, ali kada mu kažemo adresu, zvuči mu poznato. Čini se da je ta ulica tu negdje. Kaže da pođemo za njim, da će nam pokazati. Međutim, izgleda da ni on sâm nema pojma, a neugodno mu je to pokazati. Pita u nekoj prodavaonici, ovi mu pokazuju dalje. Na kraju smo se vratili skroz do ulaza u metro, a on i dalje ne zna gdje je to. Misli da je to ulica koja se nastavlja na drugu stranu, ali nije siguran. To se međutim ne slaže s podacima u mom Lonely Planetu, koji kaže da slastičarnica mora biti u ulici odakle smo došli. Zahvaljujemo se tipu i kažemo da ćemo još jednom pogledati u ulici iz koje smo došli, ali sada drugom stranom.

Damir već pizdi, približava se 10 sati, vrijeme kada polazi zadnji metro i on bi najradije da odmah krenemo natrag. I Nikola je već sklon tomu...sve miriše na katastrofu. Međutim Letica i ja ipak idemo još jednom pokušati pronaći tu slastičarnicu, a ostali nas slijede.

Dolazimo do mjesta gdje se pločnik spaja sa stepenicama nathodnika, a odozgo po stepenicama dolaze dvojica momaka. Letica ih pita znaju li engleski, znaju. Pita ih potom za slastičarnicu, i jedan od njih veli „Evo, mi upravo sada idemo tamo, odvest ćemo vas.“ S olakšanjem krećemo za njima, Damir i dalje gunđa. Velim mu da ovi dečki idu tamo i da ćemo sada naći slastičarnicu, pojesti sladoled, a ionako imamo još 15-ak minuta do zadnjega metroa. On ne vjeruje da oni uopće idu tamo, nezadovoljan je zbog ideje da uopće idemo na taj sladoled i općenito bih ga najradije bacio u prvi šaht. Srećom ubrzo doista dolazimo do slastičarnice. Da nam nisu skrenuli pažnju na nju, vjerojatno bismo prošli kraj nje. Nije neugledna, ali izvana ne liči baš na slastičarnicu. A natpis s imenom je naravno na farsiju i mi to ne znamo pročitati.

Kasnije će se uspostaviti da je onaj prvi tip bio u pravu – avenija Šahid Bahonar doista jest ona koju nam je on pokazao, no očito je Lonely Planet dobro označio na karti, ali dao krivo ime ulice.

Uzimamo sladoled od pistacija, koji je tradicionalno glavni specijalitet ove slastičarnice. Za razliku od Europe, ovdje je on žućkaste boje. Očito ga drugačije pripremaju. Iran je inače tradicionalno jedan od najvećih proizvođača pistacija u svijetu i sve donedavno bio je i glavni izvoznik (sada ga je potisnuo SAD). Moram priznati da je dobar. Možda ne najbolji na svijetu, ali dobar jest.

Damir je demonstrativno rekao da on neće nikakav sladoled, no Letica i ova dva Iranca su kupili sladolede za sve nas, tako da ga ipak jede. Damir pokušava naći način da i dalje može biti nezadovoljan situacijom, iako ne može negirati da je sladoled ukusan. U međuvremenu se razvija razgovor s Irancima, pa ga to okupira i odvlači od njurganja.

Od dvojice Iranaca niži i zdepastiji se zove Mehdi, višem, mršavijem momku s naočalama nisam zapamtio ime. Mehdi je vrlo pričljiv tip, a govori i za Iranca solidan engleski, premda mu malo štekaju neke gramatičke osobine, a i izgovor mu je tipičan iranski. Naime, Iranci (kao ni Španjolci) ne mogu izgovoriti suglasnički skup na početku riječi ako je prvi element s-, nego (kao i Španjolci) ispred ubacuju e-. Tako Mehdi govori „estreet“, „estop“ i slično. On je inače inženjer, bavi se polimerima. Budući da i oni moraju na zadnji metro, svi se zajedno upućujemo prema stanici.

Damir se začuđujuće brzo skompao s njima, već ih davi nekim svojim pričama. Pokušava srediti nabavku nekog iranskog nogometnog dresa za jednog svog frenda. Mehdi pak priča da ima nekog rođaka u Austriji, u Leobenu...ne pratim više cijelu raspravu, koncentriram se na žurbu da stignemo na metro.

Naravno, u normalnoj zemlji bi se prije odlaska zadnjega metroa zaključala vrata ulaza u stanicu i potom se pustilo da se ljudi koji su već ušli smjeste u metro. Ovdje međutim to nije slučaj. Metro ima svoj vozni red, i ako ti nisi u zadnjem metrou kad ode, preostaje ti samo klipsanje natrag na površinu. Zato nastaje prilično nervozno trčanje niz stepenice, jer ne znamo kada će točno metro krenuti. Ja još nabrzinu moram kupiti i kartu... Srećom, sve stižemo na vrijeme, smještamo se u metro i krećemo.

Mehdi komentira (prilično glasno) čime je nezadovoljan u Iranu. Kaže kako je ironija da on jedini u svojoj obitelji ima vjersko ime (Mehdi = Mahdi), a isto tako jedini u obitelji pije alkohol i kocka (točnije, igra poker za novac i navodno je u tome prilično uspješan). Kaže kako većina mladih u Iranu želi otići van, kako im se čini da nikada neće na zelenu granu u samom Iranu. Pokušavam mu reći da se ništa neće nikad ni promijeniti ako svi budu samo defetistički bježali, on pak kaže da su se mnogi nadali da će nešto promijeniti pa su se razočarali, i da više nemaju takvih iluzija.

Uglavnom priča Mehdi, njegov prijatelj je šutljiv i samo povremeno nešto ubaci. Nije da ne zna engleski, vidi se da razumije i može razgovarati, samo je jednostavno šutljiv. Damir postavlja pitanje „How do you meet a woman in Iran?“ Mehdi prvo misli da Damira zanima kako bi upoznao neku Iranku, ali onda mu Damir objašnjava da je mislio na to kako u jednom prilično segregiranom društvu, gdje mladi idu u različite škole i druže se uglavnom s ljudima svog spola, uopće dolazi do kontakata. Mehdi kaže da se susreti ipak događaju. Ili se skuže negdje na ulici, ili preko interneta (premda je to malo teže uz kontrolu Facebooka), a ima i slučajeva gdje npr. mladić u autu priđe djevojci, koja potom sjedne k njemu u auto i onda se odvezu nekamo. Kod nas bi poziv na sjedanje nepoznatom muškarcu u auto bio poziv na silovanje, no u Iranu je to jedan od legitimnih načina upucavanja.

Mehdi se nudi da nas sutra provede po Teheranu, što prihvaćamo, budući da bi nam dobro došao netko tko je insajder. Zapravo ni Mehdi nije Teheranac, iz Esfahana je, ali živi ovdje i poznaje grad. Razmjenjujemo brojeve telefona i dogovaramo se da ćemo se sutra čuti. Mi izlazimo iz metroa na Taleghaniju, kod američke ambasade, dečki nastavljaju dalje.

Po povratku u hotel iskristaliziralo se da većina misli da nije potrebno da svi sutra idemo na kolodvor, već je dovoljno da ode samo jedan, eventualno dvojica. Meni je to glupa ideja, ali ja svakako mislim ići po te karte. Damir mi se također odlučuje pridružiti. Ostali su se odlučili naspavati, pa je tako plan da se mi ustanemo oko pola 8, odemo do kolodvora (ostali će nam dati novce), kupimo karte i vratimo se u hotel na doručak. Ja sam skeptičan hoće li nam dati karte za svu petoricu, hoće li tražiti još kakve podatke koje ja neću znati...smeta mi malo ta njihova komocija. I ja sam sâm naviknut da drugi obavljaju poslove za mene, a ne da ja obavljam za druge, pogotovo ne u ovako birokratski zafrknutoj zemlji kao što je Iran. Ali što je tu je. Morat ću preuzeti odgovornost, s obzirom na to da se karta inače neće sama kupiti.

Opet uzimam nekoliko bezalkoholnih pivica za osvježenje prije sna, potom tuš i spavanac. Sutradan rano ustajem...

psihoputologija @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.