Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » stu 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog - studeni 2012
srijeda, studeni 14, 2012
NEDJELJA 22. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Ovaj zadnji dan je zapravo kao neka koda, bez pretjerano bitnih događanja. Nakon buđenja iza 5, brzo kupim prnje i krećem prema obližnjem autobusnom kolodvoru. Autobus za Dubrovnik je već tu, poprilično prazan. Prtljaga se, jasno, plaća. Krećemo oko 6. Nadao sam se da ćemo ići preko Cetinja na Kotor, međutim idemo na jug, prema Skadarskom jezeru. Stakla su mutna, rana jutarnja svjetlost nije osobito dobra, pa su slike loše. 
Vozimo se usporedo s prugom: 



Tvrđava Lesendro:



I pogled prema sjevernom, manjem dijelu jezera: 



Ulazimo u tunel Sozina i izbijamo na obalnu magistralu. Bus ide prvo u Sutomore, odakle se vraća uz obalu. U Sutomoru sam zaspao snom pravednika i probudio sam se tek u Herceg Novom (doduše, trgnuo sam se u Kotoru, kada je neka ženska sjela na mjesto pored mene - bus se tamo prilično napunio). Poslije Herceg Novog stojimo na granici, i to se oduljuje. U busu su sami stranci, Australci, Amerikanci, Francuzi...ispred mene su neke dvije djevojke iz Mokošice i mi smo valjda jedini Hrvati u busu. 
Nakon skoro sat vremena čekanja na granici, ulazimo u Hrvatsku. Zbog pauze na granici propustio sam bus za Šibenik u 11, tako da moram ići na onaj kasniji, zadnji toga dana. On polazi u 13. Dok čekam polazak u Dubrovniku, tražim bilo kakvo mjesto za nešto pojesti u blizini kolodvora, ali nema ničega. Prvu pekarnicu nalazim oko 500 metara niže prema gradu. Eh, očito nisu Dubrovčanima važni gosti koji su na proputovanju kroz njihov grad... 

Bus za Šibenik je također poluprazan, truckanje traje 6 sati. Dvije slike onako usput, prva je Malostonski zaljev: 



A druga Neum: 



U Splitu čekamo 10-ak minuta, poslao sam Marku poruku da dođe preuzeti pive, ovaj put mu ih samo letimično uručujem i pozdravljamo se. Iza 7 navečer sam u Šibeniku, taman ću stići na brod za Zlarin... 

I to je to. Smile

Što se tiče nekakvih planova za daljnja putovanja, spominjali su se Španjolska, Portugal i Maroko, pa Sirija i Libanon, naravno, uvijek se tu vrti i Iran...no ja sam s vremenom sve uvjereniji da proporcionalno duljini i daljini putovanja mora postojati i veća kompatibilnost suputnika. Određenu ulogu tu svakako igra i godišnje doba - ja osobno teško podnosim vrućinu, pa sam ljeti živčaniji. No istovremeno, moj posao je takav da imamo kolektivni godišnji u kolovozu, te ja ne mogu putovati izvan toga (odnosno mogu, ako odradim samo minimum kolektivnoga i ostavim si ostalo za putovanje), pa je jedini način da izbjegnem vrućinu taj da odem na Island, ili takvo što. 

Mi smo svi poprilično tvrdoglavi karakteri, i iako vjerujem da je to možda nekomu šarmantno, vjerujte da sam ja imao trenutaka na putu kada sam požalio da sam krenuo na njega. Jednostavno, takav put je preskup da si čovjek može dopustiti da mu neki događaj, scena ili takvo što poremeti jedinstvenu priliku da nešto vidi ili doživi. Zato ta nekakva želja za kompatibilnošću. 

Što se pojedinih suputnika tiče, ako moram sažeti svoje dojmove o njima, oni bi bili ovakvi. Mate je osoba s kojom se ja definitivno više ne bih otpuštao na put dulji od dva dana i dalji od jedne države. Jednostavno, previše je među nama i ideoloških i karakternih razlika da bi se tu mogla postići ikakva harmonija potrebna za dugo putovanje. Matina je prednost u tome da jedini od nas govori turski, te možda još pokoji od jezika koji bi nam mogli zatrebati (npr. arapski - iako ne znam koliko ga zapravo dobro govori). Što se tiče Hrvoja, on, iako je mrgud, vječito se ponaša kao da sve izvodi preko volje, uvijek pred kraj puta popizdi na ostale suputnike, te se vozi kao kofer, zapravo je najmanje konfliktan od svih. Da ga putovanje ne zanima, pretpostavljam da ne bi išao na njega (nije onaj tip osobe koji bi išao na put samo da može reći "bio sam tu"), no tijekom putovanja s njime imate osjećaj da ga silite na nešto. Iako vjerojatno to nije tako, nije baš ugodno. Uostalom, Hrvoje i ja poznamo se posredno i nismo ni izgradili pretjerano mostova da bismo bili nekakvi suputnici izvan ovoga konteksta. 
Nikola je pak dosta čudan lik. On jako voli putovati, veseli se putovanjima, ali zapravo je u osnovi prilično indiferentan. Otprilike je to kod njega išlo ovako: "Idemo u Gruziju? Joj, sjajno!" No kad je ispalo da je kratak s novcima, bilo je "Pa neće Gruzija pobjeći." Često mu se zna dogoditi i da zaboravi neke stvari nakon puta, imena nekih gradova i slično. Na putu se zna zadubiti u čitanje nečega, ne prateći uopće stvari koje se zbivaju oko njega. Štoviše, s godinama postaje sve tvrdoglaviji i neskloniji promjenama. On nije toliko loš suputnik, ali nije sposoban održati koncentraciju čitavim trajanjem puta. Usto je komotan, što znači da od njega ne treba očekivati ikakvu logistiku. 
Letica, o kojemu sam ovdje napisao svašta, pa izgleda da sam ga opanjkao, u biti uopće nije toliko loš lik, jedina mu je mana, iz moje perspektive, da je pretjerano spontan. Prednost mu je ta da on nije zlopamtilo (za razliku od mene), pa s njime zapravo i ne možete ući u sukob, niti to u konačnici želite. Što se putovanja tiče, on je doista posvećen tomu, želi ga iskoristiti, puno više i od mene i to mu je svakako vrlina na dugim putovanjima. 
Vjerojatno bi i oni mogli o meni napisati takvo što, da sam previše rigidan u vezi planirane rute, da sam opterećen željom za kontrolom, sklon sukobima i zlopamtilo, možda još ponešto. 

Ideja s Pirinejskim poluotokom pojavila se zapravo iz Nikoline želje da jednom odemo u neku zemlju u kojoj će on moći iskazati svoje jezične sposobnosti (on je hispanist). Zapravo je zamisao bila spojiti to i Maroko. Hrvoje je rekao da bi mogao srediti spavanje kod nekih svojih prijatelja anarhista. Kolikogod ja želio vidjeti Maroko, a i Španjolsku i Portugal (u kojima nisam bio), na taj se put s ovim ljudima neću odlučiti. 
Libanon je fora, ali je premalen za solo putovanje. Usto, mislim da ne postoji veza brodom s Cipra, nego ili avionom, ili preko Turske i Sirije. 
Iran je ideja već dulje vrijeme, no mene je strah ići tamo ljeti, ako ne smijem nositi kratke hlače. No kada sam za Dan nezavisnosti putovao u Zlarin, u vlaku sam sreo administratora Željeznica.net, koji je bio u Iranu i s kojim sam pričao i o tome, pa mi je spomenuo lanene hlače kao dobar protulijek. 
Bavio sam se i mišlju da odem sâm na Korziku i Sardiniju, te se onda preko juga Italije vratim, možda preplovim iz Brindisija u Vloru... 
Isto tako, ako bih išao sâm, možda bih otišao na Farske otoke ili Island. 

Daleko je drugo ljeto, tko zna što se još dotada zgodi...

Naposljetku karta čitavog puta:



Slike korištene u putopisu su moje, Nikoline i Danielove (zapravo, njegovih ima i najviše, s obzirom na njegovu sklonost nemilosrdnom peglanju memorijske kartice Laughing ).

psihoputologija @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 12, 2012
SUBOTA 21. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Nisam baš mogao otegnuti spavanje pretjerano, jer je trebalo stići i na jutarnji vlak. Stoga sam se odšetao do Prizrenske, gdje se nalazi jedna dobra slastičarnica, da popijem bozu i pojedem žito za doručak. Putem dotamo, pored zgrade gradske skupštine, zanimljiva modifikacija natpisa: 



(dok sam ovo slikao, neki policajac mi je s druge strane dovikivao da ne smijem slikati, valjda zato što je to u blizini upravne zgrade) 

Slastičarnica u koju sam se uputio je zatvorena. Morat ću bozu i žito potražiti negdje drugdje. Vraćam se do hostela po stvari, potom se spuštam prema kolodvoru. Odlazim u onu slastičarnicu u kojoj smo bili dvije godine ranije. Dobio sam ono što sam želio i upućujem se prema kolodvoru. 

Budući da moja putovanja moraju završiti u Zlarinu, zbog punjenja ispražnjenih baterija (psihički bi me satrlo da odmah s puta dođem u Zagreb), razmišljao sam koje sve kombinacije mi stoje na raspolaganju za put dotamo. Kako se Nikoli žurilo u Zagreb zbog diplomskoga, odustali smo od ideje da u povratku idemo preko Kosova i Crne Gore. Drugi je prijedlog bio da ja siđem u Nišu i ulovim tamo vlak za Podgoricu. No taj je vlak noćni, a ja sam želio vidjeti tu čuvenu prugu Beograd-Bar. Zato sam se odlučio ići do Beograda, a potom idući dan dnevnim vlakom za Podgoricu.

Pruga Beograd-Bar bila je često, pogotovo od strane hrvatskih nacionalista, proglašavana „gospodarskim samoubojstvom“. Gradila se 20-ak godina, a progutala je ogromne količine novca, zbog izuzetno zahtjevne infrastrukture (na pruzi, dugoj 476 km, nalazi se čak 254 tunela i 234 mosta, zbog čega se za ovu prugu kaže da je „ili u zraku, ili u mraku“). Najveća zamjerka hrvatske strane u vezi izgradnje te pruge jest da je Beogradu najbliža morska luka zapravo Rijeka, do koje je već postojala pružna infrastruktura, većim dijelom nizinska. Usto, na izgradnju pruge Beograd-Bar potrošen je navodno i novac namijenjen izgradnji autoceste Zagreb-Split (iako po nekim verzijama priče to nije točno). Pruga nikada nije opravdala svoju izgradnju, budući da u trenutku njenog dovršetka luka Bar još nije bila posve dovršena, a kasnije je pruga patila od kroničnog neodržavanja, te je i danas u poprilično lošem stanju, a vlakovi kasne minimalno 2 sata, ako je sve u redu što se tiče lokomotive. Najteža željeznička nesreća koja se dogodila na ovoj pruzi zbila se 23. siječnja 2006. u Biočama, nedaleko Podgorice, kada su lokalnom putničkom vlaku otkazale kočnice, te se survao u ponor, pri čemu je poginulo 46, a ozlijeđeno 200-tinjak ljudi. Doduše, ta nesreća nema veze sa samim stanjem pruge, ali pokazuje koliko je na njoj važna sigurnost, budući da pruga, pogotovo u crnogorskom dijelu, prolazi rubom 500-tinjak metara dubokog ponora, te je u konstantnom padu od 25 promila između Kolašina i Podgorice. Na tom se dijelu inače nalazi i most Mala Rijeka, najviši željeznički most u Europi, visok 200 metara.

Što se pruge tiče, iako sam svjestan njene ekonomske uzaludnosti, kao railfan mogu reći da mi je drago da je napravljena, jer nudi predivne vidike na slabo posjećene predjele Srbije i Crne Gore.

Vlak polazi u 10 sati, i ponovno mu treba dobrih pola sata da izađe iz Beograda. Prva dionica pruge ujedno je i najnezanimljivija, pa sam čak i drijemao do negdje prije Lazarevca. Sa mnom je u kupeu bio još neki čiča koji je sišao u Lazarevcu. 

Negdje u tom kraju, uz cestu koja ide paralelno s prugom, opazim restoran zanimljivog imena - Velika Srbija. Nažalost, vlak je prošao prebrzo da izvučem aparat i to zabilježim. Zanima me imaju li i prigodne specijalitete, kojigod oni bili. Uostalom, nije ni čudo, pa sada ulazimo u područje gdje je kolijevka ravnogorskog pokreta. 

Malo prije stanice Vreoci s desne nam se strane priključuje pruga iz TE Nikola Tesla u Obrenovcu: 



Nakon Valjeva pruga ulazi u brdski dio. Srbijanski dio pruge prolazi kroz gotovo alpske pejzaže planina zapadne Srbije, ponajprije Zlatibora. Crnogorski dio prolazi kroz ljuti krš i klisure. Već se po izgledu krajolika uokolo pruge može lako zaključiti u kojoj se od dviju država nalazimo. 

Pitomi krajolik negdje između Valjeva i Kosjerića: 





Nakon Kosjerića slijedi Požega. U Požegi u moj kupe ulaze dvije žene i jedan klinac. Iz razgovora koji žene vode shvaćam da su se netom upoznale na stanici, i da jedna od njih putuje do Užica, gdje živi, a radi na kolodvoru u Požegi. Sada prvi puta imam prilike čuti užički govor, koji je ijekavski i zapravo je blizak istočnohercegovačkima. 
Užice je nagurano u uskoj kotlini uz rijeku Đetinju, pa se grad jedino ima mogućnosti širiti u visinu. Zbog velikog broja nebodera i visokih zgrada, grad izgleda veći no što stvarno jest (ima oko 53 000 stanovnika, što znači da je negdje kao Karlovac). 

Iza Užica pruga dobiva sve više brdska obilježja, provlači se kroz tunele i preko mostova, kroz kanjon Đetinje: 



I potom izlazi na zlatiborsku visoravan. Pogled na crkvu u selu Branešcima: 



Prolazimo Zlatiborski tunel i krajolik se opet mijenja: 





Karakteristične zlatiborske kućice: 



Doista, na ovoj pruzi il' si u zraku, il' si u mraku: 



Pogled unatrag: 



I u dubinu:



A onda prelazimo na teritorij Bosne i Hercegovine: 



Nažalost mi je umalo pobjegla ploča pored danas zatvorene stanice Štrpci:



Ponovno smo u Srbiji: 





Prolazimo Priboj, u kojemu još uvijek postoji FAP, jedna od najuspješnijih srpskih firmi, koja pokreće gospodarstvo čitave ove zabačene regije. Čak i preko granice, u bosanskohercegovačkom Rudom, nalazi se tvornica koja izrađuje dijelove karoserija za FAP-ova vozila. 

Iza Priboja vozimo se uz Limsko jezero: 







Jezero se službeno zove Potpećko, a nastalo je izgradnjom hidroelektrane Potpeć kod Priboja. Proteže se od Priboja do Prijepolja.

Kolodvor u samom mjestu Prijepolju izgleda poprilično improvizirano. Tu imamo križanje s vlakom iz Bara, pa čekamo neko vrijeme. Kolosijek na kojem mi stojimo s jedne strane ima peron, dok je s druge strane ulica, s koje se također može ući u vlak. 

Moji suputnici od Požege su dakle majka i sin, koji putuju u Bar na more. Točnije, ne u Bar, već u Šušanj. Mali se zove Viktor i ove bi jeseni trebao krenuti u školu. No poprilično je bistro dijete, ima razvijen i širok vokabular. Gospođa se mislim zove Sandra, ili Sanja (nisam zapamtio ime). Inače su iz Čačka, iako se ona udala onamo iz Nikšića. Većinu sam vremena slušao njihov razgovor, počeli smo razgovarati tek nakon što smo prošli Bijelo Polje. 

Iza Prijepolja slijedi još "ozbiljni" kolodvor Prijepolje Teretna, a nakon toga pruga dalje prolazi kanjonom Lima: 



Veliki grafit na zidu pored ceste, ne znam samo je li upućen sandžačkim autonomašima, Crnogorcima koji idu ovom cestom ili komu već:



Crkvica s druge strane rijeke, nedaleko sela Gostun: 



Kanjon:





I potom stižemo u Vrbnicu: 



Vrbnica je srbijanski pogranični kolodvor. U samom kolodvoru nalazi se manastir Kumanica (Sv. Gavrilo), vjerojatno iz 13. st. Izgradnja pruge poprilično je oštetila kompleks manastira, no ipak je glavna trasa malo izmještena, kako bi ga se sačuvalo. 

Nakon obavljanja srbijanske granične kontrole, krećemo u Crnu Goru. Njihov pogranični kolodvor je Bijelo Polje. Tu čekamo još preko pola sata, iako nema nikakvog smislenog razloga. Kasnije su mi rekli da vlakovi na pruzi Beograd-Bar znaju kasniti i po deset sati. Mi zasada kasnimo oko sat i pol. 
Na kolodvoru u Bijelom Polju je živo. U tri navrata kroz vlak prolazi neki tip koji prodaje osvježavajuća pića, monotono pred svakim kupeom ponavljajući "Pivo 'ladno, sok, voda?" Vlak se puni Crnogorcima, čuje se po govoru. Nepogrešivo. 

Napokon krećemo. Odvajamo se od doline Lima, prelazimo i glavnu cestu prema Mojkovcu: 



Iz Mojkovca šaljem pozdrav svojoj kolegici Tatjani. Njezino prezime, Vukadinović, vodi porijeklo iz ovih krajeva, baš oko Mojkovca. 

Sjever Crne Gore još je sličan srbijanskom dijelu pruge: 



U međuvremenu nam se u kupeu pridružio i još jedan dečko, iz Podgorice, Željko. Govori točno onako kako zamišljate Crnogorce u vicevima. Redovito rabi akuzativ umjesto lokativa, nepogrešivo jotira na svakom mjestu gdje slijedi j... 

Ono bi u daljini trebali biti vrhunci Durmitora, možda i Bobotov kuk: 



Iza Kolašina konačno izbijamo na kanjon Morače, i počinje onaj pravi krš:
 




Pogled prema Durmitoru: 



Ono dolje je cesta: 



Sunce je već dosta nisko i bojim se da mi ne zađe prije mosta na Maloj Rijeci: 



Željko me pita "Đe ćeš spavat u Podgoricu?" Kažem mu da sam mislio otići u jedan hotel uz sam kolodvor. On mi kaže da će me ti oderati, da tamo spavanje košta 50€. Pa tako sam nekako i očekivao. Uostalom, nakon spavanja za 10-15€, mislim da si zadnju noć mogu priuštiti malo kvalitetnije spavanje. On mi savjetuje neki hostel u kanjonu Morače, neka dva kilometra od grada. Nije mi to baš nešto, ipak se želim ići navečer prošetati do grada, a moram i stići ujutro na bus. Ovaj hotel mi je blizu svega, a meni je to bitnije od cijene. Željko kaže da je njemu glupo da ja, koji dolazim kao gost u njegovu zemlju, bezrazložno platim više. Kažem da razumijem, ali neka to ne shvati osobno, ako sam ionako namjeravao potrošiti toliko novca. Nato mu gospođa Sandra objašnjava da ljudi u Hrvatskoj imaju drugačiji mentalitet u pogledu gostoprimstva - što je točno. Usto mi je jasno da je njemu 50€ puno, kada je to osmina prosječne plaće u Crnoj Gori. 

Napokon izlazimo na most preko Male Rijeke. Dosta je tamno, ali ipak uspijevam okinuti pogled u dubinu: 



Vlak koči i staje. Oduševljenje činjenicom da je vlak stao tako da mogu uloviti koliko-toliko dobru sliku kanjona Male Rijeke ubrzo zamjenjuje užas spoznaje da stojimo na 200 m visine iznad kanjona, na poprilično hrđavom mostu, koji je uza sve to još i uzak, a kroz kanjon poprilično jako puše vjetar. Razmišljamo može li udar vjetra prevrnuti vlak i strovaliti ga u dubinu. Da stvar bude gora, ja uopće ne vidim gdje je signal na kojemu je vlak stao i je li uopće stao na signalu. Stalno si vrtim Bioče i nadam se da je ipak sve u redu. 

Ovo je tamna i neuspjela slika kanjona uzvodno: 



Kako sam već spomenuo, most preko Male Rijeke najviši je željeznički vijadukt na svijetu, a ukupno treći most po visini (ispred njega su jedan most u Kini i jedan u Indiji, koji se tek gradi).

Nakon beskrajno dugog čekanja, krećemo prema Podgorici. Sada je već pretamno da bi se išta slikalo, a kako pruga ima velik pad, sve se više spuštamo u kanjon, pa je još tamnije. Željko pokazuje gdje su Bioče. Ispada da je pruga na tom mjestu već prilično nisko, možda svega 50-ak metara iznad dna kanjona. Sreća u nesreći jest da je vlak iskočio na tom mjestu, pa je bilo manje poginulih, a nesreća je u tome da je doista mogao izdržati još tih nekoliko kilometara do Podgorice i ravnoga dijela pruge. 

Željko mi pokazuje i gdje je moj nesuđeni hostel. Da, definitivno predaleko. 
Nas dvojica izlazimo u Podgorici, on mi pokazuje gdje je taj moj hotel u koji namjeravam ići. Cijena je 55€ s doručkom, 50€ bez doručka. Budući da polazim već oko 6, ne treba mi doručak. Pozdravljam se sa Željkom i odlazim se raskomotiti. 
Soba je udobna, ima televizor, frižider... Nakon tuširanja odlazim nešto pojesti. Prvo moram provjeriti kada mi ide autobus sutra. Računao sam s autobusom za Herceg Novi, no sada vidim da ima i direktni za Dubrovnik. Odlično. 
Dok dižem novce na bankomatu slučajno uspijevam rasuti pola novčanika kovanica po podu kolodvora. Skupljam lire, drame, larije, dinare... 

Podgorica nije osobito atraktivan grad, izgleda kao nekakvo moderno predgrađe. Tu i tamo je ostalo ponešto zgrada iz turskog razdoblja, pa tako i sahat-kula nedaleko koje sam sjeo na večeru. Uzeo sam punjenu vješalicu i Nikšićko. Za desert tražim kompot od ananasa. Uredno mi prvo donesu račun. Tada čekam 20 minuta da bi mi konobar javio kako kompota nema. Kažem im da mi onda donesu voćnu salatu, isto košta. Pitam hoću li opet morati čekati 20 minuta. Veli da ne, nipošto. U pravu je, ovaj puta čekam samo 15 minuta. Inače, restoran opslužuje čak 5 konobara. Eh, Crna Gora... 

Nakon večere odlazim još u šetnju do Morače. Vidi se da se trude urediti grad da liči na metropolu, ali još će itekako trebati vremena. U državi koja ima stanovnika koliko i pola zagrebačke metropolitanske zone, teško je očekivati takvu transformaciju. 
Unatoč vjetriću koji pirka uz Moraču, u gradu je poprilično vruće. Vraćam se do hostela, ova će noć biti kratka, ustajem već iza 5...

psihoputologija @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 10, 2012
PETAK 20. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se taman dok ulazimo u neki veliki grad. Opet smo negdje u noći promijenili smjer kretanja, dakle onaj obilazak i dalje traje. Shvaćam da je grad Plovdiv. 
Svi smo se pomalo razbudili, spremili ležajeve, pokušavamo još malo zakunjati. Daniel na hodniku priča s onim Talijanima iz susjednog kupea. To je par, cura i dečko, bili su u Grčkoj, pa do Istanbula, a sad idu u Sofiju na avion. 

Budući da smo mi platili vagon do Sofije, dolazi nam naš pratitelj kola, tip koji podsjeća na nekog sporednog lika iz horror filmova (zovemo ga Nosferatu), i uzima nam posteljinu, upozoravajući nas da se u Sofiji moramo prebaciti u drugi vagon, ili pak nadoplatiti još 10€, ako hoćemo ostati do Beograda u ovom vagonu. 

Već smo u Sofijskoj kotlini, eno Vitoše: 



Po dolasku na sofijski kolodvor, dok nas izmanevriraju na drugi kolosijek, Letica trči do službe za izgubljene stvari. Usput slika kolodvor iznutra: 



U službi za izgubljene stvari imaju samo jedan ukrajinski pasoš. Ništa slično njegovim dokumentima. Ja sam pak izašao na peron i pješice odlazim do srpskog vagona, koji je dupkom pun. Nema nigdje mjesta. A taman sam mislio pogledati je li novčanik ostao negdje ispod sjedala... Doduše, to vjerojatno i nije taj vagon, on je na onom večernjem vlaku, što znači da trenutno putuje od Beograda prema Sofiji.

Letica kaže: "Ha ništa, onda ću morati zvati Zuraba." Laughing Zurab je onaj Gruzijac iz Gorija koji nam je rekao da mu se javimo ako ćemo imati ikakvih problema.

Budući da je vagon dupkom pun, kada su priključili spavaća kola s istanbulskog vlaka (u kojima su bila preostala trojica), zaključujemo da bismo možda ipak mogli iskeširati tih 10€ i odvesti se kao ljudi do Beograda. Letica neće, on odlazi u drugi vagon, već je pri kraju puta i nema dosta novca. Nosferatu uzima novce i daje nam novu posteljinu. Ma ne treba nam to... 

U Dimitrovgradu nam priključuju još par vagona. No super, mogli smo izdržati to malo od Sofije i onda se voziti u miru, te ostati bogatiji za 10€. 
Ostatak dana prolazi u beskrajno dugoj vožnji. Prvo do Niša (konačno su sredili onaj dio između Niške Banje i Sićeva, pa vlak vozi sasvim pristojno), gdje nam se priključuje vlak iz Soluna. Nakon toga krećemo prema Beogradu. Po voznom redu stižemo dovoljno rano u Beograd da se Hrvoje i Mate prije polaska vlaka za Zagreb stignu naći s jednim Hrvojevim prijateljem anarhistom. No svima su se mobiteli ispraznili, jedino ja još imam malo struje, dovoljno da ovomu pošaljem poruku. 
No put se oduljuje. Ovaj put, umjesto preko Mladenovca, idemo preko Male Krsne, što je dulji put. Letica se vratio k nama u vagon i sada on i ja opet izvodimo svoj šou s jezicima, pa nam ostatak kupea prijeti fizičkim nasiljem. Laughing Oni svi imaju neke knjige, jedino nas dvojica ne čitamo ništa, pa imamo vremena laprdati. Hrvoje čita neku svoju knjigu i pritom miče usnama. Nikola mu ukazuje na to, a on se vadi na to da mi cijelo vrijeme blebećemo i to ga dekoncentrira. 
Leticu i mene su izbacili iz kupea, sad stojimo na hodniku i trkeljamo. Ovaj u jednom času spomene Madredeus, da bi u sljedećem trenutku iz susjednog kupea izvirio neki Portugalac, zaprepašten da netko priča ovdje o Madredeusu i da je uopće čuo za njih. 
Vrijeme odmiče, a Beograda nigdje. Izgleda da će ipak stići naknap. Opet moram slati poruku ovomu, da se sastanak ipak odgađa, zbog premalo vremena. Nadam se samo da mu za sat-dva neću morati slati i treću poruku da je vlak otišao i mogu li oni prespavati kod njega. 

Sunce je već zašlo, noć se nadvija nad Srbiju, a mi prolazimo podno Avale. Obojica pokušavamo uslikati TV toranj na Avali, ali ovo je najkvalitetnija slika (pa si vi mislite): 



Stižemo u Topčider. Opet stojimo nekih dvadesetak minuta. Napokon krećemo, opet nas dalje vuče dizelka. Hrvoje je već na rubu živaca, veli da nas više ne želi gledati i da samo broji sate do kraja putovanja. Srećom, i Letica i ja ostajemo u Beogradu, tako da će do Zagreba morati trpjeti samo preostalu dvojicu (tj. Nikolu do Ivanića). 
Treba nam skoro pola sata do glavnog kolodvora. Ovi prvi istrčavaju van, ja za njima, a Letica zadnji. Oni odmah jure na drugi peron, gdje je već postavljen vlak za Zagreb. Ja čekam Leticu, koji je zaostao, pozdravlja se sa svojom beogradskom prijateljicom. Evo napokon i njih, upoznaje me s njom. Oni večeras idu na neki koncert, kurtoazno me pozivaju, ali meni je u ovom času samo do tuša. Ipak nisam od ponedjeljka navečer spavao u normalnom krevetu, niti obavio ikakvu higijenu osim pranja zuba. Letica odlazi, a ja se još odlazim pozdraviti s ovom trojicom. 

I to je to. Koliko sam god čekao taj trenutak u času kad su mi išli na živce, nekako su svi ti završeci zajedničkih putovanja tužni, jer su nekako uvijek izvedeni naprečac. Odavde se naši putevi razilaze na tri strane. Oni idu doma. Letica i ja noćimo u Beogradu, sutradan on ide u Novi Sad, a ja se moram, u svojoj tradiciji, dočepati Zlarina, jer mi treba par dana intenzivnog odmora nakon puta. 

Odlazim do onoga hostela Belgrade (poznatog otprije dvije godine kao "tri slobodna kreveta"). Prije mene, u hostel se prijavljuju neka dvojica iz Zagreba, koji su došli na vikend. Raspakiravam se i odlazim pod tuš. Spirem sa sebe prašinu s puta, znoj, Tursku. Oblačim čistu odjeću i odmah se osjećam nekoliko godina mlađim. Krećem u večernju šetnju i potragu za večerom. Otići ću na Skadarliju, počastiti se poštenom večerom, barem što se ambijenta tiče, jer nisam toliko gladan, danas sam čitav dan sjedio u vlaku. 
Pileće bijelo meso, kruh, paradajz salata, Nikšićko i tufahija - 1300 dinara. Nije čak ni toliko skupo. Još je tu i glazbeni dodatak, za tamburaše koji neumorno praše starogradske. Baš su mi lijepo legli Tamburaši s Petrovaradina... 

Prilično sam izmožden, pa se upućujem u hostel na počinak. Još internet prije spavanja i napokon krevet. Prvi nakon Karsa...

psihoputologija @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

psihoputologija @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 6, 2012
SRIJEDA 18. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



(naravno, Nikola je prethodnu noć otišao spavati par sjedala iza, a onih 25 kuruşa su mu ispali iz džepa) 

Sunce izlazi negdje prije Elâzığa, no jedino je Letica budan da to zabilježi: 



Ja sam se iz sna trgnuo samo nakratko, dok smo prolazili kroz Elâzığ, grad čije mi ime zvuči smiješno, jer se prvi dio izgovara normalno, a onda iza z slijedi samo jedan neodređeni vokal. Grad je poznat po svojoj velikoj cementari, koja je potaknula rast stanovništva, a neko je vrijeme imao izuzetno disproporcionalan omjer muškaraca i žena u stanovništvu, jer su se u grad doseljavali prvenstveno muškarci, zaposleni u cementari i na izgradnji obližnje brane. 

Nakon još sat i pol vožnje budim se pred Malatyom. Krajolik je tipičan za unutrašnjost Anatolije: 



Dolazimo u Malatyu. Kolodvor je opet na rubu grada, pa moramo proći kroz čitav grad da dođemo do njega. 
Pozdravljamo se s vanskom mačkom: 



i ulazimo u zgradu kolodvora. Odmah na nas, poput lešinara, navaljuju agenti s kojekakvih šaltera, pitajući nas kamo idemo i trebamo li prijevoz. To je jedna stvar koja mi strahovito smeta u Turskoj, to nepoštovanje nekakvog osobnog prostora. Turci su jednostavno pretjerano naporni za nekoga tko želi biti samo stranac u gradu. Ne puštaju vas na miru. 

Koje su naše današnje opcije? Mi želimo otići na Nemrut Dağı. Prema prvotnoj zamisli mislili smo se priključiti organiziranim turama koje idu iz Malatye, dovedu vas u hotel ispod vrha, potom se pješice ide na vrh gledati zalaz sunca, vraća se u hotel, noći, ujutro ustaje prije svitanja, gleda izlazak sunca s vrha i vraća u Malatyu u jutarnjim satima. To bi značilo da noćimo na Nemrutu. Međutim, dečki razmišljaju bismo li ovdje mogli isto tako uštedjeti dan, da Nemrut obavimo u jednom danu, vratimo se već do popodneva i produžimo dalje - bilo vlakom (koji ide oko pola 4), bilo busom. 
Koliko shvaćamo, iz Malatye ne postoje redovne putničke linije na Nemrut, dakle ostaje nam jedino taksi ili najam nekakvog dolmuşa. Ovi na kolodvoru nude nam bus do Kahte, grada južno od Nemruta, iz kojega također vodi put na Nemrut. No Kahta nam je definitivno predaleko da stignemo sve u jednom danu. 

Ništa, otputit ćemo se do centra grada, tamo je turistički ured, pa vidjeti što oni nude. To naravno znači da moramo tegliti stvari sa sobom, jer ne znamo hoćemo li se uopće vraćati na autobusni kolodvor i hoće li to biti danas. 

Preko puta kolodvora je stajalište gradskih dolmuşa. Upadamo unutra s našim frižiderima na leđima i još stojimo, jer je dolmuş krcat. Čak se ni Letica nije uspio uvaliti na neki stolac. Svi bulje u nas kao u zadnja čuda. Na kraju nam neki dečko objašnjava gdje moramo sići za centar grada. 

Glavna je ulica raskopana, izgleda da grade ili podvožnjak, ili kanalizacijski kolektor: 





Malatya ima oko 380 000 stanovnika i glavni je grad istoimene pokrajine. Grad postoji još od starog vijeka, kada su Hetiti na tom mjestu imali naselje Melid - "Medni grad". Kasnije njime vladaju Asirci, Armenci, Rimljani. 638. grad pada pod Arape, i tamo ostaje idućih 300 godina. U 10. st. zauzimaju ga Bizantinci, te se u gradu, koji se tada naziva Melitene, nastanjuje sirijski antiohijski patrijarh. Grad je bio poluzavistan do 1101., kada pada pod seldžučku vlast. 1515. osvajaju ga Otomani i odonda je čvrsto u turskim rukama, iako je u gradu bila i velika armenska manjina, za koju ne treba posebno napominjati što joj se dogodilo. 
Malatya je najpoznatija u svijetu upravo po svetoj voćki Armenaca - grad zovu svjetskom prijestolnicom marelica. Iz Malatye dolazi između 10 i 15% svjetske proizvodnje svježih i između 65 i 80% sušenih marelica. Uokolo grada prostiru se beskrajni voćnjaci puni stabala marelice. Svakoga srpnja u gradu se od 1978. održava i festival marelica. 
Grad je poznat i kao važno željezničko križanje, gdje se razdvajaju pruge prema Tatvanu na jezeru Van, te na jug prema Diyarbakıru i Siriji. 
Dva su Malatijca postala predsjednici Turske. Prvi je bio İsmet İnönü, Atatürkov nasljednik, deseterostruki premijer i vođa iz rata za nezavisnost; a drugi Turgut Özal, predsjednik Turske početkom devedesetih, poznat po tome što je pokrenuo privatizaciju mnogih državnih poduzeća u Turskoj, kao i po tome što je želio napasti Armeniju za vrijeme rata oko Karabaha. Po Özalu se inače zove i malatijsko sveučilište. Osim njih dvojice, iz Malatye potječe i Hrant Dink, novinar armenskog porijekla, ubijen u Istanbulu 2007. 

Nakon malo lutanja, nalazimo turistički ured. On se nalazi u parku, koji je ispunjen terasama nekoliko restorana i kafića. Dapače, sam ured također posluje u kafiću. Prilazi nam frajer koji je pljunuti Mišo Kovač, jedino što je malo živahniji i ima malo rjeđu kosu na prednjem dijelu. Kaže da se zove Kemal i da je on odgovorni u tom uredu. Iznosimo mu svoje planove. On kaže da je moguće organizirati taksi do Nemruta koji bi nas odveo tamo, pričekao nas pola sata-sat i onda nas doveo natrag. Veli da ima jednog frenda koji to može izvesti (jer smo ga pitali ima li možda radije minibus, budući da nas je pet, pa da se ne gužvamo). Frend ima malo veći auto, tako da ćemo stati. Cijena je 200 lira za nas petoricu, tj. 40 lira po osobi. Jeftinije od organizirane ture, koja je 60 lira. Odlično, sada samo trebamo čekati da ovaj dođe. Kemal nam kaže da stvari ostavimo tamo u kafiću, neće ih nitko uzeti, on će paziti. Uostalom, naši ruksaci su toliko ofucani da ih ionako nitko neće ukrasti. 

Vidi se da se baš nismo naspavali: 



Ubrzo dolazi i naš vozač. Izgleda simpatično, iako baš ne zna engleski, tako da smo većinu puta s njim šutjeli. 

Letica prije polaska kupuje sladoled koji po boji izgleda kao žitki beton: 



Krećemo na vožnju s našim novim prijateljem. Auto je doista prostran, Volkswagen Caddy, u koji uredno stanemo četvorica otraga. Letica je naprijed. Vozimo se iz grada opet na istok, no ubrzo skrećemo prema jugu. Do Nemruta ima 70-ak km, pa nam se čini da ćemo brzo doći dotamo. Pitamo našeg vozača (nisam mu zapamtio ime, bilo je nešto s E, ali ne neko od ovih poznatih: Ekrem, Emre, Eniz...nego neko koje nisam čuo) koliko je dosada puta bio na Nemrutu. Kaže nijednom. Hm, pa to mu je praktički pod nosom, a nije ga nijednom posjetio. Stvarno... 

Cesta isprva vijuga brežuljcima, tu i tamo opazimo neki voćnjak marelica. Na izlazu iz Malatye bilo ih je hrpa. Evo jedne: 



Krajolik: 













Jedan od onih vrhova je možda Nemrut: 



Kako odmičemo od glavne magistrale, promet na cesti postaje drugačiji: 



A krajolik još negostoljubljiviji: 





Cesta je zasad solidna: 





No ubrzo skrećemo s nje i počinje truckanje po makadamu. Imamo još nekih 35-40 km makadama do Nemruta. 

Što je zapravo Nemrut? Radi se o 2134 m visokom vrhu u gorju Toros. Na samom je vrhu 62. g. pr. Kr. helenistički kralj Antioh I. Komagenski dao izgraditi vlastitu grobnicu i svetište. Lokacija na slikama izgleda prilično impresivno, pogotovo statue na vrhu, pa smo ju mislili posjetiti još i prošle godine, no odustali smo, jer se nalazi poprilično istočnije od Kapadocije, koja nam je tada bila najistočnija točka. 

Sama lokacija je poprilično zabačena, te ju je u moderno doba otkrio tek njemački inženjer Karl Sester, koji je 1881. radio u Turskom Carstvu na projektiranju cesta. 

Prolazimo preko jedne lijeve pritoke Eufrata: 





Tu i tamo među brdima proviri neko selo: 



Vjerujem da su to kurdska sela, budući da je kraj južno od Malatye gotovo čisto kurdski. 

Pejzaž je vrlo neeuropski: 



Dok se uspinjemo, počinjemo razgovarati o tome kako Turci, iako relativno bogati, ne putuju baš puno po svijetu. Kada ste zadnji puta naletili na turskog turista negdje? Jedini Turci koje viđamo obično su kamiondžije koje voze na zapad. Čini se kao da ih baš ni ne zanima previše ostatak svijeta, mnogi se iščuđavaju kada čuju za Hrvatsku, a ne znaju baš ni za Jugoslaviju. Nekako razgovor kreće na standard i njegovu ulogu u putovanjima. Recimo, Hrvati su po standardu u prosjeku slični Turcima, no mnogo više putuju. Tu se dakle postavlja pitanje o tome što je onda točno standard i kvaliteta života, tj. da je to nemoguće objektivno ustvrditi, jer Hrvati dižu kredite da idu na more i na skijanje, a Turcima je to posve nebitna stavka. Na to se nadovezuje Hrvoje, s izjavom da po nekakvim istraživanjima sreće pojedinih država, najsretnija država u svijetu je Butan - koji je daleko od bilo kakvog ekonomskog blagostanja. Potom ja zaključujem kako je eto sreća mnogo više stvar stava ljudi, nego nekakvih objektivnih ekonomskih okolnosti. Tu Mate pobjesni, govoreći da su to gluposti, jer po tome ispada da onda ne bi trebalo raditi nikakva poboljšanja, jer ionako ljudi neće biti sretniji. Ja mu ukazujem da oni možda hoće biti kratkotrajno sretniji oko nekog konkretnog poboljšanja, no da su Hrvati generalno jedan narod koji uvijek gunđa i kojemu nikada nije ništa dovoljno dobro, uvijek smo opterećeni time da smo najgori, da su svi bolji od nas...a Butan, koji šišamo po ekonomskim parametrima ohoho puta, ima daleko sretnije stanovništvo od nas, što ukazuje da sreća nije rezultat objektivnih ekonomskih okolnosti, već subjektivnog odnosa prema životu. Budući da su Butanci budisti, logičnije je da imaju pozitivniji stav prema životu od tradicionalno kršćanskih zemalja, u kojima postoji rekao bih i afirmirajući stav prema patnji, tj. život je suzna dolina, loše je uživati i biti bezbrižan, itd. Mate kaže u svom stilu "Budisti su kreteni." Da, materijalizam je mnogo bolji. Da je tako, zašto onda Amerikanci, usmjereni na materijalizam i s dosta visokim standardom, nisu među najsretnijim nacijama na svijetu, već upravo suprotno, nigdje nema toliko depresivnih koliko tamo? Matin je odgovor naravno da je za to kriv kapitalistički sustav, koji čovjeka lišava prilike da uživa u životu, jer je opterećen kreditima, poslovnom nesigurnošću i slično. To je naravno sve točno, no on opet ne uviđa jednu stvar - mnogo se lakše može promijeniti individualni stav prema svijetu, nego čitav sustav koji ljude tišti. Naravno, to NE znači da ne treba mijenjati sustav, no potrebno je ipak primarno da svatko mijenja sebe, pa ćemo imati sretnije ljude, koji će na bolji i mirniji način mijenjati sustav. Iz nesretnih ljudi može proizaći samo gorčina, nasilje i još više gorčine. Naravno, onaj tko prezire duhovnu komponentu čovjeka, taj ni ne zna za drugi put osim revolucionarnoga, i sva pregnuća za poboljšanje svijeta kroz duhovni rast pojedinca smatra "reakcionarnima" ili takve ljude etiketira kao "kretene". 

Pred kraj našeg puta do vrha slijedi oštar uspon kroz nekoliko serpentina, kojim se naš horizont širi: 





Napokon, poslije nekih dva i pol sata vožnje od Malatye, stižemo do zgrade hotela: 



Otvaraju nam rampu, plaćamo ulaz u nacionalni park, i potom se vozimo još par serpentina do zaravanka ispod vrha, gdje se parkiramo. 

Pogled uokolo: 







Na jugoistoku se u daljini nazire veliko umjetno jezero Atatürk Barajı: 



Radi se o umjetnom jezeru izgrađenom na rijeci Eufrat, najvećem u Turskoj (trećem ukupno, iza jezera Van i Tuz). Jezero je inače podiglo mnoge kontroverze, kada se gradilo osamdesetih godina, jer je potopilo mnoge povijesne spomenike na tom području, a ujedno su Sirija i Irak protestirali, jer na taj način Turska kontrolira količinu vode koja se pušta u Eufrat i može ju uskratiti svojim nizvodnim susjedima. Tvrdi se da je upravo spor oko Atatürkovog jezera bio razlog zbog kojega je Sirija osamdesetih godina pružila svoju potporu PKK-u (Radničkoj partiji Kurdistana). 

Mjesečev krajolik: 





Ima neke vegetacije, ali to je slabo: 



Pogled na naš današnji cilj: 



Dolazimo do niza kipova, kojima su svima glave skinute i položene do nogu: 



Jedno objašnjenje je da su glave jednostavno pale uslijed potresâ tijekom stoljeća. No postoji i objašnjenje da su kipovima možda glave skinute i oštećeni im nosovi, zbog zabrane idolopoklonstva u doba ranog kršćanstva. Opet, ostaje pitanje ne bi li tada jednostavno uništili kipove do kraja. 

S obiju strana niza od šest glava, nalaze se orao i lav: 



Zatim slijede, zdesna nalijevo - Heraklo (ili Ares) i kralj Antioh I.: 



Zeus (ili Ormuzd) i Tihe, boginja sreće: 



I Apolon (ili Mitra, a možda i Helije ili Hermes): 



Nasuprot tomu je terasa, na kojoj je bio oltar vatre. Pokraj nje se nalazi ovaj lav, koji podsjeća na singapurskog: 



Sama terasa: 



Pogled na kipove:



Iza kipova vidi se tumul. Antiohova ideja bila je stvoriti neku vrstu sinkretističke religije između grčko-rimske i perzijske, a Nemrut je trebao biti prvo svetište te religije. Kako bi izgradio svetište, dao je izvesti velike radove pri čemu je čitav izvorni vrh planine uklonjen, da bi potom bile izgrađene tri terase svetišta. Mi smo trenutno na istočnoj terasi. Materijal koji je uklonjen i razmrvljen prilikom gradnje, upotrijebljen je za izgradnju tumula. Vjeruje se da se u tumulu nalazi grobnica Antioha, no dosadašnja arheološka iskapanja nisu to otkrila. Po tumulu se inače najstrože zabranjeno penjati. Da nije, Letica bi već bio gore. 
Vjeruje se da je svetište napušteno nakon 72. g. po. Kr., kada je kraljevstvo Komagene palo pod Rimljane. Prvi kršćani koji su se zatekli ovdje vjerovali su da je kipove podigao Nimrod, Noin praunuk. Po njemu je čitavo brdo dobilo ime. 

Još jednom Atatürkovo jezero: 



Pogled na sjeveroistok: 



Ono dolje je zapravo početak Mezopotamije: 





Filmić

Još jednom sve glave u nizu: 



Komentiramo kako su glave u biti uživo male. Na slikama izgledaju mnogo veće. 

Ovo je slika u stilu "American tourist in Turkey":



I s druge strane dolazi cesta, ova iz Kahte: 



Još jedan videozapis okolice.

Tumul:



Putom usječenim u rub brda, obilazimo ga do zapadne terase. Ovdje se vide klifovi koji pokazuju negdašnji prirodni vrh brda i kuda je on išao: 



(desno je dakle tumul, a ovo je vanjski obod stošca koji je činio vrh nekada)

Zapadna terasa:







Ipak se on uputio gore:



I ovdje je pustoš:



Zapadna terasa bila je namijenjena samo odabranima, plemstvu. To ujedno objašnjava i zašto su kipovi koji se nalaze ovdje (isti oni s istočne terase) smješteni na mnogo nižim pijedestalima, te su im glave mnogo veće - vjerojatno zbog toga što je plemstvo bilo bliže bogovima, tj. na višem nivou od običnih ljudi. 

Tzv. Mitridatove stele, na kojima Mitridat, Antiohov otac, pozdravlja različite bogove: 





Ovdje se mimoilazimo s nekim turistima. Ti su vjerojatno došli s juga, iz Kahte. 

Tu se lijepo vidi kako je izgledao nekadašnji vrh: 



Terasa i tumul: 



Uokolo terase nalazio se niz stela na kojima je bilo prikazano 15 grčkih i 15 perzijskih Antiohovih predaka. Ispred svake stele bio je i malen oltar. Danas je to sve uglavnom uništeno. 

Još jedan pogled na zapadnu terasu: 



I na Mezopotamiju:



Pogled na zapad: 



Ostaci podesta na kojemu su sjedili bogovi: 



Ulaz na zapadnu terasu, koji je nekoć čuvao zastrašujući kip lava s trima glavama: 



Lav se također stropoštao. 

Evo imperatora: 



Vraćamo se prema istočnoj terasi, napravili smo puni krug oko vrha: 



Tu se inače nalazila manja terasa, na kojoj su se hodočasnici okupljali. Potom bi se razdvajali: plemstvo desno, na zapadnu terasu, a obični ljudi lijevo, na istočnu. Uz put koji je spajao sjevernu i istočnu terasu također su se nalazile stele, ali bez ičega na sebi. One su bile namijenjene Antiohovim nasljednicima. 

Ova mi je slika baš nekako spektakularna: 



Još jedan pogled na istočnu terasu:



I ovdje su s obje strane bile stele s Antiohovim grčkim i perzijskim precima. 

Hotel je sitna točkica u daljini: 



Istočna terasa u čitavoj svojoj grandioznosti: 



Vraćamo se do auta. Ovaj puta Mate sjeda naprijed. S ceste bacamo još jedan pogled na Nemrut:



Stajemo još kod hotela, kupiti neko osvježenje. Gore je paklenski vruće, nema nikakve sjene. 

Još malo stijenja uokolo: 



Serpentine kojima se spuštamo od hotela prema sjeveru: 



(u ovom je dijelu čak napravljen i asfalt) 

Na jednom zavoju vidimo uredno parkiran tegljač. Nije nam jasno kako je taj uspio doći ovamo kroz sve ove serpentine. I, još bolje, zašto. 

Već smo se dosta spustili:



Jedno selo koje me iz nekog razloga podsjeća na albanski Dhërmi: 



I evo nas ponovno na asfaltu. Čini mi se da bi onaj vrh tamo u daljini mogao biti Nemrut: 



Kako se približavamo civilizaciji, krajolik postaje sve pitomiji: 











Vraćamo se u Malatyu, pozdravljamo s našim vozačem. Ipak, otpratit će nas još do Kemala. Stvari su tamo, nitko ih nije dirao. Vlak smo propustili, iako je moguće da kasni. No ipak, s busom smo brže u Ankari, pa ćemo tamo hvatati vlak za Istanbul. Uostalom, uštedjeli smo tu noć na Nemrutu, i ako stvari budu po planu, u petak navečer trebali bismo biti u Beogradu. To znači da se Nikola može cijepiti u subotu i sve je u redu. 

Mi bismo sada nešto ručali, no Mate i Hrvoje nas požuruju da uzmemo nešto usput, da sad ne sjedamo po nekakvim restoranima. Inače, u Malatyi smo čuli da postoji restoran koji se zove Satir, što je jedan od Nikolinih nadimaka (zbog izgleda). Specijalitet u tom Satiru je - saç kavurma. Doista, baš idealno za Nikolu. Nažalost, malo nam je izvan ruke pa ćemo ga ostaviti za neki drugi put. 

Uzimamo neki kebap, na jednom od štandova u tom parku, pa se potom upućujemo prema autobusnom kolodvoru. Treba naći neki prijevoz dotamo. Usput prolazimo pored pošte, pa ja odlazim poslati one razglednice iz Tbilisija, koje nisam uspio poslati u Karsu. Dobivam marku, ali sada opet moram sam tražiti poštanski sandučić, a njega nema nigdje u i oko zgrade pošte. Čudno. Ništa, valjda će biti još negdje putem u Turskoj sandučić. 

Nalazimo dolmuş za kolodvor. Promet je tradicionalno kaotičan. Dolmuş staje svako malo, a vozač ima pomoćnika, dječaka od nekih 13 godina, koji stoji na vratima i na svakoj stanici govori ljudima koji čekaju kamo dolmuş ide, raspoređuje ih po sjedalima i naplaćuje karte. Mislim si je li to njegovo redovno radno mjesto, radi li to mali preko ljeta za džeparac, ili što. A i taj promet dolmuşima... Turska je prepuna tih kontrasta. Zapadni dio je moderan i europski, dok je istočni dio poput neke zemlje Trećeg svijeta. Jasne su mi maršrutke, kao direktan proizvod budećeg kapitalizma u postkomunističkim zemljama, ali Turska je mogla taj kaos malo urediti. Mislim, imaju i dolmuşi svojih prednosti, ali u gradovima bi to stvarno moglo biti u ingerenciji gradske vlasti. 

Dolazimo na kolodvor, muvamo se uokolo dok čekamo polazak busa. Našli smo i internet-caffé, pa odlazimo provjeriti mejl. 

Na gradskom grbu Malatye nalaze se marelice: 



Nikola si počinje razbijati glavu, jer misli da mu fali 50 lira. Pokušava rekonstruirati troškove koje je imao od povratka iz Anija, kada je promijenio novce. Ispada da mu doista fali 50 lira. Pitam ga jesu li mu ispale. Veli da nisu, da to uvijek provjerava (naravno da nema novčanik, njemu to "ne treba"). Kaže da misli da mu netko možda nešto duguje, a on je to zaboravio. 

Ukrcavamo se u bus i krećemo. Opet je Metroov bus, što znači da ponovno imamo televizore u sjedištima, a i Letica bi opet mogao tražiti Pepsi. Nikola i dalje razmišlja gdje su mu nestali novci. Velim mu da nije isključeno da mu ja dugujem, ali sam u svojoj smušenosti to zaboravio, i nudim se da mu dam te novce. On međutim veli da to ne želi, nego hoće utvrditi gdje su mu točno ti novci. Istovremeno aludira na to da mu Mate mora vratiti nešto. Mate se brani da mu on ništa ne duguje, da je Nikola kriv jer ne pazi što radi s novcem. Rasprava završava bez zaključka. Odjednom meni u jednom času sine: pa Nikola cijelo vrijeme pogrešno rezonira. Tvrdi da zna da je u Van došao bez ijedne lire, jer je morao dizati novce na bankomatu. Međutim, tu je greška. On je imao 50 lira kada je došao u Van (to je tih 50 lira koje je navodno izgubio), ali ih je dao za kartu, jer smo svi stavljali novce na kup. Sve štima. Onda mu pak nije jasno, ako je već ranije kupio kartu, na što je potrošio ostatak novca dignutog u Vanu. Računa jučerašnje i današnje troškove i sve se slaže, pa zaključuje "Skupa je ta Turska, bogme." 

Gledamo televiziju. Primjećujemo da na ekranu, tijekom neke emisije, prikazuju termine u kojima u pojedinim gradovima Turske zalazi sunce, te je, shodno tomu, u tom času i vrijeme večernjeg namaza i kraja ramazanskog posta. Kreću s krajnjim istokom, s Iğdırom, i pomalo nižu gradove prema zapadu, završavajući s Edirneom. Razmak između Iğdıra i Edirnea je preko sat vremena, što pokazuje koliko je Turska izdužena u pravcu istok-zapad. 
Sad pak Letica započinje raspravu. On naime tvrdi da mu nije jasno zašto se u jednoj sekularnoj državi na televiziji objavljuju informacije vezane uz vjerski blagdan. Ja kažem da mi to nije ni najmanje čudno, jer sekularna država samo znači da su religija i država odvojene, a ne i da religija nema pravo pristupa medijima. Naposljetku, religija je jedan od oblikovatelja kulture svake pojedine države i ne vidim razlog zašto bi se to trebalo ignorirati. Shodno Letičinoj logici, u dosljedno sekularnoj državi ne bi se smjeli slaviti ni državni praznici vjerske provenijencije. Od 14 hrvatskih državnih praznika, takvih je čak 8. Zanima me koliko ima tih dosljednih sekularista kojima užasno smeta tih 8 neradnih dana, jer se time njima vjerojatno nameće kršćanski pogled na svijet. 
I naravno da se poteže onaj argument "Meni kao ateistu smeta što se tomu daje prostor u državnim medijima". Zapravo, to mi je uvijek bila fantastična logika, po kojoj se ateisti bune jer se njihovom gledištu "ne daje dovoljno prostora". Po mojoj procjeni, dobrih 95% programa HRT-a je sekularno. Ako nekomu izričito smeta prijenos mise nedjeljom, neka ga jednostavno ne gleda, umjesto da ulaže proteste, jer bi umjesto toga televizija trebala prikazivati - što točno? Oni kažu "nešto što propagira alternativno, ateističko viđenje svijeta". Koliko ja vidim, to se može naći u svakoj znanstvenoj emisiji. Uostalom, pa misa nije promocija teističkog viđenja svijeta, već obred, kulturološka manifestacija ljudi koji imaju teističku percepciju svijeta. Meni je takav zahtjev otprilike jednak kao da se za vrijeme nogometne utakmice na nekom drugom programu održava talk-show o tome kako je nogomet glupa igra. Ili da sapunici parira kulturna emisija u kojoj se fenomen sapunica prikazuje kao zabava za praznoglave kućanice. 
Meni užasno smeta taj stav koji sam vidio kod dosta ateista, jer on zapravo prikazuje da ateisti imaju problem sa samim postojanjem religije, tj. bili bi sretni da ona posve nestane iz javnog prostora. Toliko o toleranciji, čiji nedostatak oni često spočitavaju religiji. Ja se naravno slažem da ne treba dopustiti uplitanje vjerskih organizacija u politiku, zakonodavstvo ili školstvo, no smatram da zdravo društvo treba uvažavati one koji prakticiraju određen oblik vjere, dokle god oni time ne smetaju drugima. Apsurdno mi je međutim da oni koji ne vjeruju u ništa traže za sebe jednak tretman kao i oni koji vjeruju u nešto. 
Hrvoje je nekoliko puta tijekom ovoga putovanja naveo kako se "znanost oslanja na činjenice i modificira zaključke tijekom vremena kako se spoznaja širi; za razliku od religije, koja ima vječne istine i od njih ne odstupa". Zanimljivo, ako slučajno religija modificira svoj stav o nečemu (recimo Katolička crkva o evoluciji), onda ju ti isti dušebrižnici napadnu zbog nedosljednosti i izruguju joj se kako je morala popustiti kada je stjerana u kut. S druge strane, kada je npr. u kut bila stjerana flogistonska teorija, onda je to bio "napredak znanosti". Znanost također pretendira objasniti stvarnost sveukupno i beziznimno - samo što su njeni sveti tekstovi i obredi ipak manje ritualizirani od vjerskih. 
Zaključujem dalje isto tako da su licemjeri svi oni koji se nazivaju "skepticima", ali tu skepsu primijenjuju samo na vjerska tumačenja stvarnosti. Kada se radi o znanstvenom tumačenju, o racionalnom tumačenju, tu neke stvari uzimaju aksiomatski, tj. ne prilaze sa skepsom fenomenu razuma, premda nemamo nikakvo jamstvo da je percepcija stvarnosti kakvu dobivamo doista jednaka stvarnosti kao takvoj. Štoviše, kada se prvi puta pojavila kvantna teorija, mnogi su također bili u čudu, jer su njene postavke bile potpuno u suprotnosti s logikom svakodnevnoga makrosvijeta. No u mikrosvijetu, ta teorija dosljedno funkcionira, premda znanstvenici još uvijek nisu u stanju razumno objasniti kako i zašto. Hrvoje ima objašnjenje za to: "Naš mozak je mozak primata. On je programiran da traži hranu, sklonište, partnera. Jednostavno, mi evolucijski nismo nikada imali potrebu razmišljati o svijetu subatomskih čestica i zakonima koji tamo vrijede, te je stoga jasno da će nam ti zakoni, kolikogod oni bili dosljedni i eksperimentalno provjerljivi, izgledati "nelogično"." S time se mogu složiti, no, naš mozak isto tako nije programiran niti da pokušava dokučiti konačnu prirodu stvarnosti, pa opet su mnogi spremni, sa svojim primatskim mozgovima za traženje hrane, skloništa i partnera, autoritativno izjavljivati kako Boga nema, kako je život nastao posve slučajnom rekombinacijom aminokiselina i kako je to jedino smisleno objašnjenje. No već smo se uvjerili (na primjeru kvantne fizike) da se priroda ne ponaša uvijek "smisleno". Isto tako, znanost koju poznajemo - kao i religiju uostalom - stvorio je taj isti primatski mozak. Stoga, dragi skeptici, budite dosljedno skeptični - i prema vjeri i prema razumu. Više ću cijeniti iskrenog agnostika, otvorenog za sve opcije, nego nekoga tko se nominalno smatra agnostikom, ali će mu uvijek prvi pokušaj objašnjenja neke pojave biti materijalističko-mehanicistički. Taj je već izabrao stranu. 

Nakon nekih sat-dva vožnje stajemo u gradiću Elbistanu. Tu stojimo nepredviđeno dugo, preko pola sata. Ispada da su prodali previše karata i da ne znaju kako sad to riješiti. Bus su dupkom ispunili, svi se vrzmaju uokolo. Napokon su nekako riješili taj krkljanac, pa krećemo. 

Ja opet gledam Kolo sreće. Nikola sjedi do mene i sluša glazbu na vokmen. Problem je u tome da tu glazbu s njime slušam i ja, jer ju navine toliko da mu uopće ne trebaju slušalice. Unatoč tomu što on već ima poprilične probleme sa sluhom, za koje sâm tvrdi da su mu od preglasnog slušanja glazbe, ne želi to stišati, iako sam ga već upozorio. Pa mislim, kao da mu savjetujem nešto loše. Uostalom, radi se o njegovom sluhu. 

Pomalo tonemo u san, no tu i tamo nas razbudi neka piš-pauza. Provjeravam WC-e, ima li negdje možda neki na kojemu se samo ostavi kovanice, da se lišim onih nevažećih, no svugdje je klozether (budući da je muški, jel). 

U jednoj od tih usputnih stanica Letica slika naš nektar: 



Ajran se dakle mućka u ovakvim bazenima, te se onda svjež servira gostima. Ajran je definitivno idealno piće za ove vrućine - osvježava, gasi žeđ, a kako je slankast, ujedno i vraća soli izgubljene znojenjem. Zanimljivo, ajran se u Turskoj navodno servira čak i u McDonald'sima. Ne bih znao, nismo bili. 

Druga noć u autobusu, Pepsija nema, a u Ankaru stižemo u cik zore...

psihoputologija @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
UTORAK 17. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Poslovično odličan doručak, pakiranje, plaćanje sobe i pješačenje do poslovnice agencije gdje smo kupili karte. Rekli su nam da bus otamo kreće i da tamo budemo u pola 9. Po voznom redu, s kolodvora kreće u 9. Znači li to da prvo ide u agenciju, pa na kolodvor? Čudno. 

Putem do kolodvora, Letica slika neku vrstu kovačnice, koju je očito vrijeme pregazilo, nažalost, sunce ne surađuje: 



Ako se sjećate prošlogodišnje anegdote s Nikolom i saç kavurmom, onda će vam ova fotografija biti jasna: 



Stižemo u poslovnicu. Tu je još par putnika, onaj tip od jučer i mi. Sjedamo i čekamo da bus osvane. 

Na zidu je slika Saladina: 



Saladin je bio sultan Egipta i Sirije u 12. st., koji je ratovao s križarima. Porijeklom Kurd, bio je poznat u kršćanskoj Europi kao primjer izuzetno čestitog i pravednog vladara, koji je, iako je ratovao s križarima, bio izuzetno korektan prema svim kršćanima, pa čak i prema zarobljenoj vojsci. Čak je engleskom kralju Ričardu Lavljeg Srca, kada je ovaj obolio, poslao svoga liječnika. 

Busa nema, pa nema. Onda se napokon pojavljuje. Izgleda da je ipak prvo išao na kolodvor, pa tek potom po nas. Bus je neobično malen, a čak nam nisu dopustili ni da prtljagu stavimo u bunker. Ubrzo shvaćamo i zašto. Naime, ovaj nas bus vozi do ruba grada, a tamo prelazimo u veći bus, međugradski. Prebacujemo se u njega, potom se Mate sjeti da je u malom busu zaboravio knjigu. Trči po nju i stiže ju pokupiti. 
Put nas iz grada vodi prema jugozapadu, cestom za Erzurum. Prelazimo prugu za Erzurum: 



Nakon početnog dijela u kojem prolazimo preko visoravni, skrećemo na jug, i ulazimo u pojas crnogorice: 





Nakon toga spuštamo se opet u usku dolinu neke rijeke, kojom ćemo se voziti sve do Horasana. Krajolik postaje suroviji: 







Rijeka uz koju se vozimo je Araks, iako to u tom času ne znamo: 





U Horasanu, malom i ne pretjerano zanimljivom gradiću skrećemo na jugoistok. Sada pejzaž postaje mnogo planinskiji, a mi se vozimo kroz klisure: 





U jednom času nailazimo na vojnu kontrolnu točku. To nas podsjeća da smo u području koje nije sasvim sigurno, zbog akivnosti Radničke partije Kurdistana. Vojnici ulaze u bus i pregledavaju nam isprave. Iako je to rutinska kontrola, svejedno nije ugodna spoznaja. 

I u nastavku puta krajolik je krški: 







Iduće odredište je grad Ağrı, sjedište istoimene provincije. Tu stojimo nekih dvadesetak minuta, pa izlazimo malo protegnuti noge po kolodvoru. Po povratku u bus vidimo da je došlo do frke. Naime, dvoje Poljaka koji su sjedili na sjedalima u prvom redu imali su laptop u busu. Na kolodvoru su se otišli prošetati, i kad su se vratili u bus, laptopa nije bilo. Zovu policiju, pitaju stjuarda, tada meni sine da sam vidio nekog klinca u ljubičastoj majici kako trči prema busu dok sam izlazio i dvoumim se da li da im to spomenem... U tom času dolazi vozač, otvara spremnik iznad sjedala i iznutra vadi laptop, koji im je tamo spremio da im ga netko ne ukrade. Laughing 

Krećemo opet na jug. Letičina primjedba o tome kako je bus pun turista idealna meta za teroriste poput PKK izaziva burnu reakciju kod Mate, po kojemu PKK nisu teroristi. Naime, oni se samo bore za slobodu, a teroristima ih proglašava država protiv koje se bore. Njegov odgovor na to je da nitko ne spominje terorizam sponzoriran od države. U tome "promašuje ceo fudbal", jer terorizam ne definiraju ciljevi, već sredstva. PKK jest teroristička organizacija, jer na svom kontu od 1984. imaju 37 000 mrtvih, uslijed kojekakvih akcija. Istina, Turska je u međuvremenu uništila oko 8000 kurdskih naselja i stvorila 3-4 milijuna izbjeglica. No ne smijemo upasti u zamku relativizacije. Turska politika prema Kurdima nije i ne može biti opravdanje za ubojstva, sabotaže, otmice i bombaške napade u kojima su stradali civili. Usto, PKK je u svojim akcijama koristio i bombaše samoubojice, a što se mene tiče, takve organizacije ne mogu podržavati ni da se bore za najplemenitije ciljeve. Što se mene tiče, bolje rob nego grob. Zato ću uvijek biti i protiv palestinske borbe, uostalom. Naravno da smo se i njih dotakli. Stvari se i dalje nisu promijenile od prošle godine, što se naših stavova tiče. Letičin je stav negdje između, tj. on priznaje Izraelu pravo na postojanje, no istovremeno smatra da su u čitavom sukobu uglavnom Izraelci agresori. 

Putem smo se dotakli još jedne teme. Letica je pričao kako je bio u Albaniji i kako ga se ta zemlja nije ni najmanje dojmila, dapače, to je jedna od zemalja za koju mu ne bi bilo žao da se ne vrati u nju. Nikola i ja protestiramo, kažemo da je Tirana recimo jedan dovoljno ugodan grad da bi se u njemu moglo čak neko vrijeme i živjeti. Njemu je to čudno. Nikola i ja kažemo da nam se više sviđa Tirana nego npr. Split. Letica je konsterniran tom izjavom (on je inače rođen u Splitu). Nije mu jasno kako nam se više sviđa Tirana. Ja kažem da je meni osobno prva slika Splita pogled preko Kaštelanskog zaljeva na Pujanke, Kman i Sjevernu luku, i da mi to nije nimalo privlačno. Svaka čast Marjanu, ali to je to. Onda nas pokušava zafrkavati, pa kaže da je onda Tirana sigurno ljepša i od Dubrovnika. I dalje ni njemu ni Mati nije jasno da ima ljudi kojima je Split ružan. Čak dvojica istovremeno. Onda im kažemo da nam je i Rijeka daleko ljepša od Splita, pa se zgražaju. Laughing 

Krajolik se opet mijenja: 



I potom, nakon nekih 6 sati vožnje od Karsa, izlazimo na obalu jezera Van, kod grada Ercişa: 



Jezero Van (Van gölü, ili Van denizi - Vansko more) najveće je tursko jezero. Ima površinu od 3 755 km2, leži na visini od 1640 metara, a najveća dubina mu je 451 metar. Jezero je endoreično - tj. voda iz njega ne otječe. Zbog toga je sastav vode lužnat (pH 9,8) , a voda je bočata, s dosta otopljenih soli (ponajviše prirodne sode, tj. natrijevog karbonata). Zbog takvog je sastava u vodi moguće prati rublje bez deterdženta. Istovremeno, voda je stoga siromašna višim oblicima života - osim planktona, bakterija i algi, jedina viša životinja je jedna riba iz porodice šarana, slična klenu, koja živi u jezeru, ali se mrijesti u rijekama koje ga napajaju. Prilikom putovanja u te rijeke, velik broj riba stradava od izlova, te im prijeti izumiranje. Kao i svako jezero koje drži do sebe, tako i jezero Van ima i navodno čudovište koje u njemu živi. Prvi je puta opaženo 1995., a do danas ima preko 1000 očevidaca. Skeptici kažu da se vjerojatno radi o vješto smišljenom triku da se privuku turisti. 

Preko jezera inače prolazi trajekt kojim se vlakovi iz Turske za Iran prebacuju od Tatvana na zapadnoj obali do Vana na istočnoj. Naime, zapadna obala jezera dosta je strma i izgradnja pruge zahtijevala bi velike zahvate, pa su se stoga odlučili za mnogo jeftiniju varijantu. Ukoliko kapacitet prometa željeznicom poraste, TCDD će biti prisiljen izgraditi prugu. 

Jezero je bogato povijesnim spomenicima. Prijestolnica države Urartu, Tušpa, nalazila se na istočnoj obali, na mjestu današnjeg grada Vana. Uokolo jezera i na četirma otocima u njemu nalazio se i velik broj armenskih crkava i samostana, no većina ih je uništena.

Mi ćemo se uputiti na istok, pa oko isturenog zaljeva skrenuti na jug i krenuti prema gradu Vanu. 

Slike usput: 

 







Kraj zaljeva: 



Uokolo je krajolik poprilično pust: 



Zaokrenuli smo: 



Kupača je izuzetno malo: 



Pučina (ako se to uopće može reći na jezeru): 



Ubrzo ćemo se udaljiti od jezera i presjeći put do Vana: 







Solana? Ili postrojenje za izradu pitke vode: 



Nekih 30-ak km prije Vana opet nalijećemo na kontrolnu točku. Srećom, ovaj puta nas ne legitimiraju, samo nas puštaju. 

Približavamo se Vanu. Gradom dominira prastara tvrđava: 



Potom nas bus iskrcava na kolodvoru. I opet kasnimo neka 2 sata u odnosu na predviđeno vrijeme dolaska. Sad ćemo prvo kupiti karte za Malatyu. Svi smo pri kraju s novcem, tako da stavljamo sve na hrpu i uspijevamo sakupiti dovoljno. No sad pod hitno moramo nabaviti još lira. Ostavljamo stvari u kolodvorskoj garderobi i rasterećeni krećemo tražiti dolmuş koji će nas prebaciti do centra, do mjesta odakle polazi dolmuş za Akdamar.

Van je grad od nekih 400 000 stanonika i najveći je grad krajnjeg istoka Anatolije. Iranska je granica odavde udaljena 50-ak km. 

U 9. st. pr. Kr. Van (Tušpa) je glavni grad kraljevine Urartu. Kasnije pada pod armenske Orontide, pa pod Perzijance, da bi ga 331. pr. Kr. osvojio Aleksandar Veliki. Nakon toga njime vladaju Seleucidi i opet Armenci. Nakon kratke vlasti Bizanta u 7. st. zauzimaju ga Arapi, da bi u 10. st. postao dio novog armenskog kraljevstva Vaspurakan. Nakon što su 1071. pobijedili u bitci kod Mansikerta, Seldžuci su zauzeli čitavu istočnu Anatoliju. Potom slijede Mongoli, Perzijanci i Otomani. Od 1548. Van je čvrsto u turskim rukama, te dobiva stratešku važnost, kao grad blizu nekoliko granica - perzijske, kasnije i ruske. 
U doba armenskog genocida, armensko je stanovništvo grada protjerano ili pobijeno u nekoliko navrata. Grad je prilikom sukoba potkraj Prvog svjetskog rata skoro posve uništen, te je današnji grad podignut istočnije od nekadašnjega. Stanovnici su danas uglavnom Kurdi. 
Van danas zovu "biserom istoka", zbog vrlo lijepe prirode uokolo grada. Stara armenska izreka kaže "Van u ovom životu, raj u idućem". Grad je poznat po svojim doručkovaonicama. Navodno su vanski doručci poznati diljem Turske. No mi eto nećemo spavati u Vanu, tako da smo lišeni toga iskustva. 

Našli smo dolmuş koji nas odvozi u smjeru suprotnom od onoga koji smo očekivali. Mislili smo da je centar bliže obali. Zanimljivo, iznad grada nalaze se litice koje malo podsjećaju na Omiš: 



Našli smo lokaciju odakle polaze dolmuşi, sada samo trebamo nabaviti novac. Nikola i ja dižemo na bankomatu, ostali idu u mjenjačnicu. Parking dolmuşa je malo niže. Prvi koji polazi za Gevaş i Akdamar već je pun, tako da ćemo morati na idući. Malo smo naknap s vremenom, moramo stići na zadnji brod za Akdamar. Letica i ja kupujemo vodu u obližnjem dućanu i vidimo neke tipove kako se mole. Upravo su mujezini pozvali na molitvu. Zanimljivo, prošle smo godine vidjeli samo jednoga tipa kako obavlja namaz - taksista u Ankari - a sada samo ove. A još smo usred svetoga mjeseca. 

Dolmuş napokon polazi. Provlači se kroz nekakve uske uličice, a potom kreće na jugozapad, uz obalu jezera. 
Jezero je u izmaglici: 





Pogled unatrag prema gradu: 



(vidi se da nije baš na obali) 

U daljini već vidimo otok Akdamar: 





Skrećemo prvo u Gevaş, mjesto oko kilometar u kopno. Tamo izlazi većina putnika. Rekli smo vozaču da idemo za Akdamar, i on klima da zna. Ali unatoč tomu kruži Gevaşom, razgovara s poznatima, traži nekoga. U središtu Gevaşa stoji kip dinosaura, vjerojatno Vanskog čudovišta. Nakon nekih 5-10 minuta vrzmanja po Gevaşu ipak kreće prema pristaništu broda za Akdamar. 

Blizu smo: 



Dolmuş nas iskrcava kod pristaništa. Pitamo vozača kada ide zadnji dolmuş za Van. Kaže za sat vremena. Odlično. 

Pogled na otok: 



Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, površine 0,7 km2. Udaljen je od kopna oko tri kilometra. Ime mu na turskome znači "Bijela žila", ali zapravo je armenskog ili kurdskog porijekla i glasi Ahtamar. Postoji i pučkoetimološka priča kako je dobio ime. Naime, na otoku je navodno živjela princeza, koja se zvala Tamar i koja je ljubovala s mladićem, Kurdom, koji je bio pastir. Budući da je njezin otac bio protiv toga, sastajali bi se noću - on bi plivao do otoka vođen svjetlom koje bi mu ona ostavila upaljeno. No jedne je noći otac doznao za tu ujdurmu i razbio svjetlo. Mladić je na pola puta ostao bez vodilje, te se utopio. Zadnje su mu riječi bile "Ah, Tamar!". Te se riječi navodno još uvijek mogu čuti noću u blizini otoka... 
Na otoku je u 10. st. svoju kraljevsku palaču podigao armenski kralj Gagik I. Palača je prekrivala veći dio otoka, iako su joj danas gotovo posve zagubljeni tragovi. Trag koji je preostao nekadašnja je dvorska kapela, crkva Sv. Križa (Surb Hač), koja je od 1116. do 1895. bila sjedište armenskog katolikosata. Naravno, mi na otok idemo radi te crkve. Bit će to posljednja crkva koju ćemo obići na ovom putu.

Brod je tu, no drugih putnika osim nas nema. Vele da će nas prebaciti na otok za 70 lira. OK, to je 14 lira po osobi, nije ni toliko puno, ako brod vozi samo za nas. No kako se njima žuri doma, moći ćemo ostati maksimalno pola sata. Ha, što se može. 

Pogled uz obalu prema Vanu: 



Salon broda je poprilično lijepo uređen: 



Ali mi se ipak penjemo na vanjsku terasu: 



I ovdje je u brdo usječen polumjesec: 



Krećemo. Pogled prema zapadu: 



Pogled unazad: 



Mimoilazimo se s prethodnom turom izletnika: 



Tamo u daljini je Van: 



Pristanište ostaje za nama: 



Brdo Artos u pozadini: 



Ne znam oponašamo li to opet imperatore, ili se tako držimo zbog hvatanja ravnoteže: 



Hrvoje je danas obukao bijelu majicu. Jedinu koju je nosio na čitav put, inače je uvijek u crnome. Nije mi jasno kako izdrži po toj vrućini.

"Kužiš, a onda ćemo pristati tamo s lijeve strane": 



Originalni imperator: 



Približavamo se otoku: 



Naravno da se odmah uočava turska zastava, da ne bi bilo... A lijevo od nje je i crkva: 



Opet prema Vanu: 



Ulazimo u zavjetrinu otoka: 



Sada se Artos lijepo vidi: 



Pristan i crkva: 



Iskrcavamo se: 



Nakon izlaska iz broda kažu nam da nemamo pola sata, nego 15 minuta na raspolaganju. No, ovo će stvarno morati biti munjevita akcija. 

Pogled prema vrhu otoka: 



Crkva se nalazi u gaju bademovih stabala, što mora biti prekrasno u kasnu zimu, kada bademi krenu cvjetati, a na okolnim se brdima još zadržava snijeg. 

Pročelje: 



Natpis: 



Crkva je građena između 915. i 921. i sve do 1915. bila je dio samostanskog kompleksa. Tada je samostan uništen, redovnici pobijeni, a crkva opljačkana. Danas se vodi kao muzej. Turska ju je prije nekoliko godina obnovila, ali je zgrada konfiscirana, te su Turci bili vrlo neskloni ideji da se u akdamarskoj crkvi vrše ikakvi kršćanski obredi. Na kraju su ipak popustili i dozvolili da se 19. rujna 2010. održi liturgija. No ni to nije prošlo bez protesta turskih nacionalista, koji smatraju da Armenci na taj način pokušavaju od Turske ishoditi nekakve ustupke zbog "navodnog genocida".

Usput: u Turskoj danas službeno ima oko 70 000 Armenaca, uglavnom oko Istanbula. Usporedbe radi, prije Prvog svjetskog rata bilo ih je oko 2,5 milijuna. U čitavoj se Turskoj nalazi jedno jedino čisto armensko selo - Vakıflı Köyü, u provinciji Hatay. Jedini razlog zašto to selo još postoji leži u činjenici da je Hatay do 1939. pripadao Siriji, pa se genocid tamo nije uspio sprovesti.

Unutrašnjost: 







Freske: 





Hačkar: 



Još malo armenskih natpisa: 



Zdenac, vjerojatno nekoć korišten i za krštenje: 



No ono što je posebno vrijedno na crkvi, to su njeni biblijski reljefi, koji se nalaze na fasadi. Nekoliko slika crkve izvana: 











Zvonik: 



Brežuljak s barjakom:



Filmić

Crkva u sutonu:



Na vrhu crkve stoji galeb. U prvi sam mah pomislio da se radi o metalnoj ptici: 



Zanimljivo, Armenci su tvrdili da obnova crkve nije potpuna dok se na mjesto na kojemu je trenutno galeb ne vrati križ. Turci su odgovarali da nema smisla metati križ na objekt koji je sekularan. Nakon čitavog natezanja, križ je ipak postavljen 2. listopada 2010. 

Pored crkve su ostaci groblja. Još malo hačkara: 







(kao što vidite, tu je i neki kafić - čak je i otvoren, premda mi nije jasno za koga)

Pogled prema sjeveru: 

 



I istoku: 



Opet pučina: 



Letica se udaljio, pa slika jednu panoramsku:



I samo crkva: 



Pogled na zapad: 



S desne je strane na obali postavljena solarna elektrana, koja je u promet puštena 28. kolovoza 2010. Ispada da smo propustili sve važne događaje na ovom otoku koji su se dogodili u idućih mjesec i pol. 

Vrijeme nam je poći. Pozdrav crkvi: 





Naravno, naplatili su nam i ulaz: 



Naše plovilo: 



Ulazimo u salon, sve miriši po paprikama. Izgleda da si kuhaju večeru. Razmišljamo bi li nas ponudili da ih zamolimo. Zapravo, Letica je stručnjak za takve ulete. Vjerojatno bi, ali ipak produžujemo na terasu. 

Smiraj na jezeru Van: 









Ostavljamo Akdamar: 



Šteta. Trebali smo prespavati u Vanu, kušati neki od njihovih doručaka i doći ovamo ujutro, pa pogledati crkvu i okupati se, sve bez žurbe. Neki drugi put... 

Letica i ja smo konačno sklopili sporazum oko itinerera: 



Negostoljubiva obala nas čeka: 



Ovaj nešto cijedi:



Sunce je posve zašlo: 



Akdamar ostaje u tami: 



Pristajemo:



I evo nas opet na kopnu. Sada trebamo čekati onaj dolmuş koji navodno ide za petnaestak minuta. Ovi na brodu su nam rekli da je onaj kojim smo došli bio zadnji. Hm, komu vjerovati. 
Kada izlazimo na cestu prolazi neki dolmuş, ali u suprotnom smjeru. Na vjetrobranu mu doduše piše "Van". Mislimo si da možda ide malo dalje, pa da će nas u povratku pokupiti. Pričekat ćemo ovdje, imamo još vremena, bus nam polazi tek u 22. 

Na cesti: 





Izgubljeni: 



Evo, da se vidi koliko je onaj mladić morao plivati svake noći: 



Flota: 



I dalje ničeg na vidiku: 



Pokušavamo uštopati neka vozila koja nam liče na dolmuşe iz daljine, ali to su obično ili neki kamiončići ili kombiji. Preko ceste je neki restoran. Jedan nam tip nudi da će nam pozvati taksi. Kažemo da može, ali neka pričeka još par minuta, možda dođe dolmuş. 
Nakon par minuta, pogađate, molimo tipa da nam pozove taksi. 
Nije još ni dovršio poziv, kad evo taksija. Ispada da to nije taj koji je ovaj zvao. Tip nam je rekao "Ako vam pozovem taksi, onda nemojte ući u neki drugi." No ispada da ovaj frajer u taksiju nudi istu cijenu kao i taksist od frajera iz restorana. Ovaj iz restorana veli da je u redu, možemo onda i s ovim. 
Opet se moramo ugurati tako da Nikola legne poprečki. Letica se izvukao, on sjedi ovaj puta naprijed. 

Vožnja do Vana traje nekih 20-ak minuta. Tražimo tipa da nas ostavi u centru, želimo još nešto večerati. Točnije, samo Nikola, Letica i ja, ova dvojica će se prošetati. 
Upravo je započeo iftar (svečani prvi ramazanski obrok nakon cjelodnevnog posta), pa su restorani puni i unutra vlada poprilično hektična atmosfera. Smještamo se u jedan. U ovome osim redovite gužve zbog iftara vlada i kaos jer se u stražnjem dijelu srušio dio stropa: 



Dio konobara raščišćava nered, drugi poslužuju goste. Nemaju lahmacun, ali imaju razne druge vrste hrane, pa nećemo cjepidlačiti. Usto još i ajran... Večera je dobra, a konobar ljubazan. Na kraju plaćamo ceh od 20 lira za svu trojicu. Dogovaramo se da ćemo konobaru ostaviti napojnicu. Dečki kažu svaki po liru. To bi bilo 23 lire. Ali ja nemam sitnoga, pa mu dajem 25. Letica veli da misli da sam mu ostavio previše. A kako da mu objasnim da hoću da mi vrati samo dvije lire? Ja ne znam toliko turskog. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. 

Izlazimo iz restorana, tu su i ova dvojica. Kupit ćemo još dondurmu. Zanimljivo, ovdašnji prodavači ne izvode one pizdarije kao istanbulski. Iako, nastaje problem s Nikolinim plaćanjem, jer mu prodavač kaže cijenu na turskome, Nikola očekuje da mu ja to prevedem, a ja nemam pojma što prodavač kaže. Mislim da je bilo nešto s polovicama lira, a ja ne znam izraz za "pola". 

Van je noću poprilično živahan grad: 



Uspijeva nam uloviti taksi do kolodvora. Ovaj put sam se ja uvalio naprijed, dok se ovi gužvaju otraga. Taksist nas opet vozi kroz neke pokrajnje ulice do kolodvora. Vadimo stvari, potom se vrzmamo po kolodvoru. Hrvoje se vraća iz WC-a i vraća mi neki dug u sitnišu. Shvatim da mi je uvalio još jednu staru kovanicu lira. On se pravda da su ju njemu uvalili kao kusur za WC. Super. Komu ću to utrapiti? 

U čekaonici vanskog kolodvora nalazi se slika još jednog simbola Vana - vanske mačke: 



Vanska mačka potječe iz ove regije, a karakteristična je po svom bijelom krznu, očima različite boje, te činjenici da voli vodu. Hrvoje i Mate kažu da su vidjeli jednu u gradu dok su se šetali. Inače, te su mačke nezgodni kućni ljubimci, jer, iako prijateljski nastrojene prema ljudima, ne podnose druge životinje u svojoj blizini, vole uništavati stvari, a obično se ni ne glasaju mijaukanjem, već zavijanjem. 

Jedna je i maskota autobusne kompanije Best Van Türizm: 



Ukrcavamo se u bus. Čeka nas desetak sati vožnje do Malatye, kamo stižemo rano ujutro. 
Bus, pogađate već, iz grada izlazi kroz nekakve uske i zabačene ulice. Imam osjećaj da u ovom gradu nitko ne vozi glavnim cestama. Potom kreće opet obalom, dionicom koju prolazimo već treći put u roku od 5 sati. Gledamo Akdamar u tami, vide se svjetla iz onog birca. Očito je netko stalno na otoku, valjda pazi na crkvu. Ili to Tamar opet pali svoju lampu... 

Tonem u san. U neko se doba trgnem i vidim da je Nikola, koji je sjedio kraj mene, nestao. Umjesto njega, na sjedalu je kovanica od 25 kuruşa. Bit će da ga je netko uzeo i platio...

psihoputologija @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.