Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » stu 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - studeni 2014
nedjelja, studeni 30, 2014
UTORAK, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Gotovo svaki hotel u Širazu organizira izlete do važnih arheoloških lokaliteta u okolici, prije svega do Perzepolisa. Stoga smo još prethodni dan preko hotela dogovorili i uplatili današnji izlet, s obilaskom čak četiriju lokaliteta. Bilo je dogovoreno da nas taksi čeka u 8 sati pred hotelom. Ja ujutro doručkujem, Nikola mi se pridružuje. Ostali preskaču. I Damira su ulovili problemi s probavom, pa ne želi riskirati, danas smo ipak uglavnom podalje od WC-a. Bliži se lagano vrijeme polaska, ja se još umivam, perem zube, drugi već lagano kreću dolje. Nikola je otišao, vjerojatno i dvojica iz druge sobe, a Damir izlazi i nešto mrmlja sebi u bradu, uzeo je torbicu s novcima – dakle, još samo ja preostajem. Budući da znam da sam zadnji, ubrzavam postupak kako me ne bi čekali, grabim stvari, izlazim iz sobe, zaključavam vrata, spuštam se na recepciju i ostavljam ključ tamo. Izlazim pred hotel, tamo su ostala trojica. Pitam ih gdje je Damir, vele da ga nisu vidjeli. Zaključujem da je moguće da on možda uopće nije izašao iz hotela, nego da je još skoknuo na WC prije. Izgleda da je sve ponio iz sobe prije, a i ako je nešto zaboravio, ključ mu je na recepciji. Letica još odlazi po nešto u hotel, u međuvremenu iz hotela dolazi Damir. I tu počinje šou.

Pita me zašto sam mu zaključao sobu. Ja mu objasnim da sam shvatio da je otišao prije mene i da sam ja zadnji. On veli da mu je u sobi ostala kapa. OK, sve pet, ključ ti je na recepciji. Ne, u tome je i problem. On NE ŽELI uzeti ključ s recepcije, jer sam ga po njemu ja zeznuo, i sada bih vjerojatno ja trebao ići po taj ključ na recepciju, dati mu ga i onda si on može uzeti kapu. Da stvar bude bizarnija, kasnije ću doznati da je on još na stubama sreo Leticu, koji mu je već rekao da sam ja vani, potom je prošao pored recepcije (!), izašao pred hotel i počeo se obračunavati sa mnom, jer ja nisam skužio da on zapravo ide na WC, a ne van (a stvarno mi nije jasno, zašto bi netko išao s novcem na WC). Druga stvar, meni bi bilo normalno da, ako se još mora vratiti u sobu, to i veli – nemoj zaključati, ja se još vraćam. On pak tvrdi da on nije mogao pretpostaviti da ću ja tako brzo otići (ironično, ja sam se požurio jer sam mislio da sam zadnji), a i nije mu jasno kako ja nisam pretpostavio da će se on još vratiti. OK, došlo je do buke u komunikacijskom kanalu, ali zašto sada izigravaš žrtvu, nije neki napor zatražiti na recepciji ključ od sobe, popeti se gore i uzeti kapu. Umjesto toga on se i dalje dere na mene, jer ja tako njemu ugrožavam život, on može dobiti sunčanicu, prelazi na prijetnje, da će me noćas ubiti na spavanju...svi mu pokušavaju reći da je stvar najobičnija zabuna i da se to može vrlo lako riješiti, međutim, on umjesto toga sjeda s nama ostalima u kombi (srećom, samo smo nas petorica u njemu) i nastavlja piliti po svome. Lakše mu je ispasti žrtva i patnik nego napraviti tih stotinjak koraka. Za svaki slučaj, dogovaramo se da ćemo noćas Letica i ja zamijeniti sobe, s ovim luđakom nikad ne znaš... Laughing

Ostatak dana Damir se držao namrgođeno i šutljivo, što je bilo dobro utoliko što barem nije paranoizirao.

Mi izlazimo iz Širaza i vozimo se pored Vrata Kur'ana autocestom koja vijuga sjeveroistočno od grada. Reljef je namreškan. vozimo slalom između izdvojenih gorskih lanaca približavajući se glavnom lancu Zagrosa.

Pogled s autoputa na brda u daljini:





Prolazimo pored skretanja za Perzepolis i Naghš-e Rostam, to ćemo riješiti u povratku, i nastavljamo dalje, ulazeći sve ozbiljnije u Zagros:









Kao što vidite, na jednom dijelu cesta teče paralelno s prugom i nakon nekog vremena mi se posrećuje:





Cesta kroz Zagros:





Reljefne formacije tipične za mjesta gdje se sudaraju tektonske ploče:



Nakon prolaska kroz prvi ozbiljni lanac Zagrosa, izlazimo na visoravan. Ovdje je naše prvo današnje odredište, Pasargad. Isključujemo se s autoputa (naravno, već uobičajenom tehnikom – polukružno okretanje pa vožnja natrag) te vožnjom kroz današnje mjesto Madar Solejman dolazimo do arheološkoga kompleksa Pasargad.

Pasargad je bio prijestolnica Kira Velikog, koju je on počeo graditi 546. pr. Kr. ili kasnije. U trenutku njegove smrti oko 530. pr. Kr. grad je još bio nedovršen. Nekoliko godina kasnije, Kirov sin Kambiz II. preselio je prijestolnicu u Suzu, da bi nakon toga Darije dao sagraditi Perzepolis. Ukratko, grad ni u doba kada je bio prijestolnicom nije bio osobito velik ni značajan, a danas je od njega ostalo jako malo. Po ostacima se vidi da su građevine bile izuzetno čvrste, trebale su izdržati potres jačine od 7 stupnjeva po Richteru, no nakon 2500 godina zub vremena je ipak učinio svoje. Najznačajnija građevina je ipak preživjela i svojom usamljenošću dodatno doprinosi dramatičnosti ovoga mjesta. Riječ je o grobnici Kira Velikog, koja stoji na samom ulazu u kompleks:



Naravno, za građevinu se VJERUJE da je u njoj pokopan Kir Veliki, jer o tome nema čvrstih dokaza. Kada je Aleksandar Veliki u svojim osvajanjima došao ovamo i spalio Perzepolis, uputio se u Pasargad posjetiti Kirovu grobnicu. Prema grčkim povjesničarima, naredio je svom vojskovođi Aristobulu da uđe u grobnicu. Unutra su pronađeni zlatni ležaj, zlatni lijes, stol s nekoliko posuda za piće, ukrasi s dragim kamenjem, te natpis, za koji nije sasvim jasno kako je glasio (povjesničari nude razne verzije), a koji nije sačuvan, ali se iz njega dalo zaključiti da je grobnica doista Kirova. Naravno, tijekom stoljeća grobnica je opljačkana, a kada su došli Arapi, željeli su ju potpuno razoriti, jer nije bila u skladu s načelima islama. No oni koji su vodili brigu o grobnici uspjeli su uvjeriti osvajače da se u grobnici ne nalaze ostaci poganskoga kralja, već majke cara Solomona (tj. Sulejmana). U skladu s time, natpis o kojem je već bilo riječi zamijenjen je stihom iz Kur'ana, a grobnica se počela zvati Grobnicom Sulejmanove majke, te ju tako neki i danas zovu.

Grobnicu smatraju najstarijom građevinom na svijetu koja je izgrađena po načelu bazne izolacije, tj. protupotresne gradnje. Po svom arhitektonskom stilu temelji se na elamskom ziguratu (osnovica) i urartskim grobnicama (komora):

















Ući se očito moglo samo puzajući i ako je čovjek bio sitnije građe:



Iz daljine:





Stotinjak metara dalje je ova građevina nejasne namjene, vjerojatno neko spremište:



Teško si je zamisliti da je ovdje nekoć stajao grad:







Naš vozač nas autom odbacuje oko 2 km dalje, gdje se nalazi Tal-e Taht, odnosno citadela:



Uspinjemo se na citadelu, na kojoj zapravo i nema mnogo štošta za vidjeti, barem ako nismo arheolozi. Inače, iskapanja na ovom lokalitetu su počela 1905., a početkom 21. st. došlo je do uzbune kada se ispostavilo da bi izgradnja brane Sivand mogla uzrokovati potapanje Pasargada akumulacijskim jezerom. Izgradnja brane se otegnula, a kako je u međuvremenu otkriveno još nalazišta u okolici, Pasargad je zasada siguran, premda se projektanti kunu da  jezero neće ugroziti ni Pasargad ni Perzepolis.

Na citadeli se trenutno nalazi ovo odmorište:



Pogled na Pasargad s citadele:



(Kirovu grobnicu vidite negdje iznad središta slike, na rubu zelenog pojasa)

Zumirano:



Pogled na sjeverozapad:



Na sjever:



Zid citadele:



Pogled ispod zidina:



I ljutiti Damir koji se sklonio u hlad da mu mozak ne zakuha:



U okolici citadele 2006. je otkriven i identificiran grob Kambiza II., koji je ipak ovdje pokopan, premda je prebacio prijestolnicu u Suzu.

Opet ulazimo u auto i vraćamo se do građevine nazvane Solomonovim zatvorom (koja naravno nema veze sa Solomonom), a za koju nije jasno je li bila hram vatre, grobnica, sunčani sat ili skladište:





Pogled unazad prema citadeli:



Jugozapadno od Solomonova zatvora nalazi se Kirova privatna palača, od koje nije puno ostalo:







Ostao je međutim ovaj stup, koji na sebi nosi natpis "Ja sam kralj Kir, Ahemenid“, na staroperzijskom, elamskom i akadskom jeziku:





Južnije od Kirove palače je tzv. Prijemna dvorana, čiji je jedan stup uspješno rekonstruiran i ovako falusno strši u nebo:





Čini se da je ovo neki natpis iz arapskog doba:



Ostaci nekog reljefa:



Još malo kadrova Prijemne dvorane:







Svastika:



I još jedan Kirov natpis, koji se malo bolje vidi:



Iza Prijemne dvorane se nalazi tzv. Vratarnica:



Stup s reljefom koji prikazuje Kira Velikog:



Vraćamo se polako do našeg taksija, vidjeli smo sve što se ovdje može vidjeti, a osim Kirove grobnice, toga i nema baš puno. Navodno su u Pasargadu otkriveni i obrisi najstarijeg perzijskog vrta s tlocrtom podijeljenim na četiri dijela, ali to mi nismo vidjeli, a bojim se da postojanje toga mogu utvrditi samo arheolozi. Danas je svuda unaokolo ova spržena stepa:



psihoputologija @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 23, 2014
PONEDJELJAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Te noći, kad smo mi ostali pozaspali, Damir je imao zanimljivu avanturu. Naime, morao je na WC, a kako autobus uporno nije nigdje stajao, već ga je hvatala panika. Naposljetku se zaustavio na nekoj kontrolnoj točki gdje je morao predati listić tahografa, a Damir je to iskoristio da izađe, objasnivši usput gestama nekoj ženi da mora na WC. No nije bio sasvim siguran je li ga žena dobro shvatila i hoće li reći vozaču da ga pričeka dok on obavlja svoje iza nekog grma, a sve stvari su mu bile u autobusu dok smo mi ostali spavali i ne bismo znali da ga je autobus ostavio. No sve se ipak sretno završilo.

U ranojutarnjim satima pristižemo u Širaz. Autobusni kolodvor jedan je od najljepših na kojima sam bio, s iznimno bogatom vegetacijom po peronima, izgleda kao da autobusi polaze iz vrta. Odmah kupujemo kartu za preksutra, sigurno je sigurno, a i da si znamo isplanirati vrijeme. Potom uzimamo taksi. Taksi se ovdje naručuje centralno, na šalteru se kaže adresa na koju trebamo ići i odmah se plati iznos dotamo (budući da ionako nijedan taksi nema taksimetra). Žena na šalteru prima uplatu i potom nam pokazuje na našeg vozača. Upućujemo se prema hotelu Niaješ, ima dobre preporuke u Lonely Planetu. Vozimo se preko rijeke Hošk (već smo ju prešli u dolasku – zapravo je nema, jer je ljeto i rijeka je presušila, te je ostalo samo suho korito) i potom ulazimo u centar grada, točnije u staru tradicionalnu četvrt. Taksist nam se pridružuje do recepcije da vidi je li sve u redu. Nije. Puni su. Ništa, vraćamo se do taksija i odlučujemo se pokušati otići do hotela Anvari u jednoj ulici pokraj glavnog gradskog bulevara, Bulevara Karim Han-e Zand. To je možda neke tri minute vožnje od prvoga hotela. Ovdje imamo više sreće, premda ćemo morati dobiti dvije sobe – u jednu će Mate i Letica, u drugu Nikola, Damir i ja. Dvokrevetna je već slobodna, ovu drugu tek čiste, pa još nije spremna. Smještamo se svi u dvokrevetnu, te se Damir odlazi tuširati. Opet nastaje rasprava oko gela za tuširanje (još ga uvijek nije kupio) i ispada da jedino ja smatram problematičnim da se netko šverca na tuđi gel. Posudit ću ti ako ti usfali ili ga potrošiš, dok ne premostiš do idućega, ali nemoj mi se džiberiti. On revoltirano kaže da me više nikad neće tražiti gel. Super, ja zadovoljan.

U hotelu imamo pravo i na doručak, uz doplatu. Nikola i ja odlazimo doručkovati. I bežični internet je također uz doplatu. Divota. Konačno nam oslobađaju sobu pa se useljavamo. Relativno spartanski namještena, tri prilično tvrda kreveta, ormar, umivaonik. Kupaonice su na hodniku, naravno s čučavcima. OK, u sobi imamo i frižider i televizor.

Nakon osvježavanja krećemo lagano u grad. Izlazimo na Bulevard Zand i prelazimo ga jednom od brojnih pasarela:



Dolazimo potom do trga Šohada, gdje se nalazi Uprava pravnih poslova provincije Fars (čiji je Širaz glavni grad), s obaveznim slikama zlih Djedova Mrazova:



Iz malo širega:



Širaz ima 1 227 000 stanovnika i peti je najveći grad u Iranu. Glavni je grad provincije Fars i jedan od najstarijih perzijskih gradova. Spominje se još u elamskim natpisima 2000 godina pr. Kr. kao Tiraziš. Zovu ga gradom pjesnika, književnosti, vina i cvijeća. Po gradu je nazvana i jedna poznata sorta grožđa, no nažalost u bezalkoholnom Iranu od toga nije ostalo puno – vinogradi su ili posječeni ili se koriste samo za dobivanje grožđa, proizvodnja vina dopuštena je samo kršćanima za privatne potrebe. Većina nasada sorte shiraz danas se nalazi u Australiji (premda zapravo ime te sorte iz Australije nema veze sa Širazom, nego je to iskrivljeno od syrah). Zanimljivo, na jednom arheološkom nalazištu u blizini Širaza nađeni su najstariji tragovi vina, stari preko 7000 godina.

Širaz postaje važnim regionalnim centrom u vrijeme Sasanida, ali tek nakon arapskog osvajanja, 693., postaje provincijskim središtem. U drugoj polovici 10. st., za vrijeme dinastije Bujida postaje glavnim gradom njihovog carstva, da bi potom njime vladali Seldžuci i Horezmijci. Izbjegao je u dva navrata mongolsko razaranje, pokorivši se prvo Džingis-kanu, a potom i Timuru. U 13. st. postao je središtem znanosti i umjetnosti, te je tako nazvan Kućom znanja (Dar al'-Elm) i Perzijskom Atenom. Dva najznačajnija pjesnika iz Širaza su Hafez i Sa'di, a ovdje je djelovao i filozof Mula Sadra. Do 16. st. stanovništvo je naraslo na 200 tisuća, da bi potom, nakon prestanka vlasti Safavida, došlo do opadanja, te je 1747. grad imao samo 50 000 stanovnika i bio opustošen u gušenju pobune protiv šaha Nadira koji je na grad poslao vojsku. Međutim, tada na vlast dolazi Karim Han Zand, koji Širaz imenuje svojim glavnim gradom. Gradi svoju kraljevsku tvrđavu, veliki bazar, džamiju, opkop oko grada, popravlja zidine... Širaz se uzdiže do svoje nekadašnje slave. Nakon Zanda na vlast dolaze Ghadžari koji se gnušaju Zanda i njegova nasljeđa, pa tako prijestolnicu sele u Teheran. Širaz međutim uspijeva zadržati prosperitet zbog toga što se nalazio na važnoj trgovačkoj ruti prema Perzijskom zaljevu. 1819. u Širazu je rođen Siyyid 'Ali-Muhammad, poznatiji kao Báb, prvi prorok bahai'jske vjere. Stoga je njegova rodna kuća bila mjesto hodočašća sve do Revolucije, nakon čega je srušena, a na njenom je mjestu napravljen trg. 1910. Širaz je bio poprište pogroma protiv gradskih Židova, pri čemu je ubijeno 12, ranjeno 50, a posve opljačkano 6000 Židova. Kada je 1930-ih sagrađena Transiranska željeznica kroz Huzestan, Širaz je izgubio svoju važnost kao trgovački grad, a i dosta je zapušten u doba Pahlavija. Unatoč tomu, populacija je rasla, a danas je Širaz centar iranske elektroničke industrije i ima jednu od glavnih državnih rafinerija. Iznad grada postavljena je i prva vjetroelektrana u Iranu, a brojne su i investicije u razvoj gradske infrastrukture (recimo, gradi se podzemna željeznica) čime bi se grad trebao modernizirati. Pored grada nalazi se najveći svjetski šoping centar s obzirom na broj dućana (ima ih 2500). Širaz je i poznati sveučilišni centar.

Odmah iza trga Šohada nalazi se Arg-e Karim Han, tvrđava/citadela iz 18. st.:















Ako vam se čini da jedan od tornjeva stoji nakoso, u pravu ste – ispod njega se nalazila podzemna cisterna koja se svojedobno urušila, pa su ga odlučili konzervirati u ovom stanju.

Ovaj dio Bulevara Zand pretvoren je u pješačku zonu, a glavni promet ide kroz podvožnjak ispod nje:



Nastavljamo sada uz bazar i zastajemo pored jednog prodavača frapea. Ovi su posebno ukusni, tako da ćemo u nekoliko navrata idućih dva dana navraćati ovamo po osvježenje. Uz frape uzimam i neko slatko pecivo, ali ono nije toliko ukusno.

Odlučujemo sjesti na čaj u jednu čajanu koja se nalazi u unutrašnjosti bazara. Malo lutamo bazarom, tražeći i usput snimajući unutrašnjost:



Čajana je dobro skrivena. Trebali bi imati i nešto konkretnije, što veseli Damira koji nije ništa doručkovao ali kaže da bi mogao pojesti jedan kebab. Nakon sjedanja i narudžbe kažu nam da je još prerano za kebab i da imaju zasad samo čaj, sladoled i neke iranske slastice. Nikola, Letica i ja uzimamo, ali Damir demonstrativno odbija naručiti bilo što drugo, jer nemaju kebab. Štoviše, zaključuje da mu se Širaz zbog toga nimalo ne sviđa i kog smo vraga uopće ovamo dolazili i još ćemo ovdje morati biti dva dana.

Vraćamo se iz čajane opet u grad, prolazeći ponovno uličicama bazara:



Dolazimo ponovno do citadele i odlučujemo se obići ju iznutra. Barem Letica i ja, Mati, Nikoli i Damiru se ne da to plaćati, pa će nas pričekati vani.

Unutra se nalazi veliki vrt s drvećem agruma i bazenom:



(ona čudna građevina na krovu zove se badgir i o njoj će još biti riječi)

Za vrijeme Zanda, u citadeli se živjelo. Ghadžari su ju koristili kao upraviteljevu palaču, a kasnije je postala zatvorom. 1971. dana je na upravljanje Iranskoj organizaciji za kulturno naslijeđe, a 1977. je započela njena obnova. Danas se u njoj nalazi ne pretjerano bogat muzej razoblja dinastije Zand.

Unutrašnje pročelje:





Bazen:





Malo detalja iz unutrašnjosti muzeja:







Ovo je vjerojatno bila abdesthana:









Izlazimo iz citadele, skupljamo ovu trojicu, Letica još fotka ulaz:



I detaljnije sliku iznad vrata:



Potom obilazimo citadelu sa sjeveroistočne strane:



Ulica u koju smo došli ima intenzivan miris octa. Shvaćamo i zašto – s druge strane nalazi se niz prodavaonica koje sve prodaju ukiseljeno povrće i salamuru ili čisti ocat. Interno smo tu ulicu nazvali „Ulica turšija“.

Zanimljiva je ta pojava koju smo već primijetili u Turskoj, tendencija grupiranja srodnih radnji zajedno, premda si onda rade izravnu konkurenciju. Vjerojatno je to naslijeđe bazara, gdje su radnje redovito grupirane u nizovima prema vrsti trgovačke djelatnosti.

Vraćamo se bulevarom Zand tražeći usput mjesto gdje bismo nešto pojeli jer nam Damir već svima ide na živce svojim njurganjem o tome kako je Širaz grozan zato što on tu nije našao ništa što bi mogao pojesti. Usput se moramo nositi sa znatiželjnicima koji nas svako malo pitaju „Hello, where are you from?“ – scena koja će idućih dana postajati sve iritantnija (premda ne toliko kao Damir). Znam da je njima to sve novo i zanimljivo, ali nama je naporno po sedamdeseti put odgovarati na isto pitanje.

U pokrajnjoj ulici nalazimo neki restoran, opet je naravno na meniju kebab, meni ne paše, ali ovaj put ionako jedemo zbog Damira. Ali ni njemu ne paše, on opet upada u jedno od svojih destruktivno principijelnih raspoloženja i kaže da neće jesti ništa dok je god u Širazu. Na kraju Nikola i ja uzimamo kebab, a i Damir pristaje pojesti nešto. Mate i Letica će se prošetati uokolo dok mi to pojedemo.

Nakon ručka izlazimo van, nešto se međusobno raskusuravamo. Dolazi neki mlađi tip i pruža ruku da mu dadnem 20 tisuća riala koji su mi upravo ostali nakon raskusuravanja. Tutnem mu ih u ruku, baš mi je dobro došlo da ih ne moram spremati u džep. Laughing

Damir još mora promijeniti novce, on jedini od nas nije mijenjao u Teheranu. U susjedstvu je mjenjačnica, koja izgleda prilično profesionalno, ali Damir je opet sumnjičav da će ga preveslati. Moli me da budem uz njega, da gledam ako ga slučajno pokušaju prevariti. Naravno da nisu, ali njegove paranoje su bezgranične.

Vraćamo se potom malo prileći u hotel, hvata nas umor od noćnog puta. Pada dogovor da popodne idemo do vrta Eram i Hafezove grobnice.

Nakon nekih dva sata odmora upućujemo se ponovno na ulicu, pronalazimo taksi i krećemo prema vrtu Eram. Bagh-e Eram (prema jednom od imena raja u Kur'anu) jedan je od 9 perzijskih vrtova koji su zajedno upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao jedan spomenik. Mi smo ih posjetili 4, a Letica još jedan više. Perzijska vrtna arhitektura djelovala je duž čitavog islamskog svijeta, od Španjolske (vrt u Alhambri), pa do Indije (vrt Tadž Mahala). Za Perzijance, vrt je odraz raja na zemlji. Zanimljivo je da je avestička riječ za „ograđeni vrt“, koja glasi pairidaēza preko grčkoga došla i do europskih jezika kao riječ za „rajski vrt“ – recimo, lat. paradisus. Iako je najstariji vrt čiji se ostaci još mogu vidjeti onaj iz doba Ahemenida u Pasargadu, iz 6. st. pr. Kr., vjeruje se da su osnove perzijske hortikulture mnogo starije. No tek je u doba Sasanida važnu ulogu u oblikovanju vrtova dobila voda. Vodoskoci, bazeni, jezerca...imaju ključnu ulogu u oblikovanju perzijskih vrtova. U doba islama dodatno je naglašena dimenzija raja, pa tako tlocrt vrta dobiva oblik četverokuta koji je četirma vodenim površinama podijeljen na četiri sektora (čahar bagh – četiri vrta). Vodotoci predstavljaju 4 rijeke koje su prema predaji izvirale iz Edena. Važnu ulogu na jarkom iranskom suncu imala je i sjena, tako da su vrtovi redovito zasađeni visokim drvećem radi sjene, ispod kojega se nalaze niže biljke.

Osnovu vrta Eram čini stari seldžučki vrt, ali današnji oblik dobio je u vrijeme Ghadžara, sredinom 19. st. Tada je sagrađena i kuća Ghavam, koja kombinira tradicionalni perzijski stil s arhitekturom viktorijanskih vila. Nekada se u njoj nalazio Azijski institut, danas je u njenom sklopu muzej, a čitav vrt Eram dio je širaškog botaničkog vrta.

Plaćamo standardnih 150 000 riala i ulazimo. Nikola i Damir opet gunđaju da im je to puno, Damir kaže da je to „Kozja Ćuprija 2“ (ili 3, 4, koji već broj...koristio je to za svako razočaranje na putu). Sâm vrt uopće nije razočaravajuć, dapače, ali zaključak ove dvojice je „Pa to se ni po čemu ne razlikuje od Botaničkog vrta u Zagrebu“. Možda je to i točno, ali ipak, treba i ovo vidjeti.

Nekoliko pogleda na vrt:



















Vretence:



Pogled prema kući Ghavam:



Vrt je omiljeno okupljalište mladih, koji se u sjenovitim zakutcima mogu prepustiti i nešto intimnijim dodirima no što bi to ajatolasi odobrili:



I mi smo se svalili na jednu klupu:



Zakratko. Meni crijeva počinju slati signal. Eto, i mene je ulovio proljev, ne znam je li kriva ona kobasica bandari od sinoć ili dugh koji sam popio uz ručak, ali moram se odvojiti od ostatka i potražiti WC. Za to vrijeme oni bilježe kadrove kuće Ghavam:







I iz daljine:



Kroz žbunje:



A i ja okidam jednu, po povratku iz WC-a:



Odlazimo iza kuće Ghavam, gdje se nalazi ova fontana, bez vode:



Čempresi:





Ovdje je jedno malo manje uređeno jezerce, ukrašeno velikim kamenjem uokolo:





Gustiš:



Šumarak:





Vraćamo se prema izlazu. Ne znam kako vama, meni se vrt svidio i ne dijelim mišljenje ove dvojice (ili trojice, mislim da se i Mate složio s njima) da je bezveze. Još jedan pogled na sjenovitu aleju:



Na sjevernom dijelu vrta nalazi se heliodrom, zato je ovdje brisani prostor:



Još jedna fontana:



Ovo mi izgleda kao rasadnik:



Napuštamo vrt i upućujemo se prema restoranu Hadžibaba, koji se nalazi nedaleko našega hotela, kako bismo obavili neki poluručak-večeru prije nego ga zatvore, jer u Lonely Planetu piše da rade do 7. Naravno, uzimamo taksi. U jednom trenutku, dok se provlačimo kroz gužvu, čujem neku buku iza auta. Okrenem se i imam što vidjeti:



Klinci se jednostavno švercaju vozeći se na odbojniku. Zagrebački tramvaji imali su svoje pulferaše, a ovo su pulferaši širaških taksija.

Hadžibaba ne radi. Izgleda da ipak rade dvokratno i da je Lonely Planet pogriješio (ništa čudno). Pokušat ćemo navečer. Sada krećemo prema još jednom spomeniku, koji se nalazi na ulazu u grad – Vratima Kur'ana. Vozimo se preko rijeke u sjeveroistočni dio grada. Taksi nas ostavlja na velikom trokutastom trgu gdje u grad ulazi autocesta iz pravca Esfahana. Pokraj te autoceste nalaze se Vrata Kur'ana:



Pogled u suprotnom smjeru, nizbrdo, prema centru grada:



A iznad svega, naravno, Domovina:



Vrata Kur'ana su zapravo negdašnja gradska vrata Širaza, odakle je put vodio prema Esfahanu. Prva verzija potječe iz 10. st., ali obnovili su ih Zandi u 18. st. Ime su dobila po tome što su se u maloj prostoriji iznad njihovog luka nalazila dva rukom pisana primjerka Kur'ana, te se govorilo da putnici koji kroz njih prolaze bivaju blagoslovljeni Svetom knjigom. U vrijeme Ghadžara više su puta oštećena u potresima, te ih je ponovno bilo potrebno obnoviti. 1937. Kur'ani su preseljeni u muzej Pars, gdje se i danas nalaze, a vrata su svoj današnji oblik dobila 1949.

Još nekoliko kadrova Vrara Kur'ana:





Odozgo:



(ovi klinci ovdje prodaju ceduljice s Hafezovim stihovima, kao i onomad na Darbandu)

Vrata Kur'ana nalaze se u klancu između dvaju brda. Istočnije se zove Čehel Magham i na njemu se nalazi neka vrsta amfiteatra-vidikovca:



Pored Vrata nalazi se grobnica Hvadžua Kermanija, perzijskog pjesnika i sufijskog mistika iz 14. st., koji je umro u Širazu 1352.:



Tu je i njegov kip:



Pogled na Vrata s terase grobnice:



Ovdje se nalazi i nekoliko terasa s kafićima – Vrata Kur'ana su omiljeno izletište:



Pogled kroz vrata prema centru:



Mate, Letica i Nikola se upućuju na drugu stranu ceste, kako bi se popeli na vidikovac. Damiru i meni se ne da, pa sjedamo na klupu. Ubrzo nas zaskaču oni klinci, pokušavajući nas natjerati da kupimo Hafezove stihove. Sumnjam da bih ih kupio i da znam perzijski, a kamoli ovako. Ali oni ne odustaju. Dapače, jedan od njih dolazi do mene i stavlja mi ceduljicu na koljeno, a kad mu ju želim vratiti, onda ustukne, ne želeći ju uzeti nazad. Podsjeća me na onog klinca 4 godine ranije u Konyi, koji se nije dao razuvjeriti da nećemo ništa kupiti. Odlažem ceduljicu na pod, a potom se Damir i ja udaljavamo jer vidimo da neće odustati. Iranci su inače samo ljubazno naporni prema turistima, ali ovi klinci su bili nasrtljivi.

Da vidimo što su ova trojica vidjela s druge strane ceste. Pogled na vrata Kur'ana i zgradu Shiraz Grand Hotela iza njih:



Nizbrdo:



Na drugu stranu, brdo Baba Kuhi:



Vidikovac:



Ovdje ima i vode:



Pogled na grad odozgo:



Ovi lukovi mi daju naslutiti da je ovo bilo zamišljeno grandioznije nego je izvedeno:





Pogled dolje:



I prema izlazu iz grada:



Još malo lukova:





(u sredini vidite i vodopad)

Pogled odozdo, sa znakom zabrane kampiranja:



Vraćaju se do nas. Mene opet tjera na WC, srećom odmah pored Vrata nalazi se jedan.

Još jedan pogled na liticu iznad Vrata:



Obavljam svoje i pridružujem se ostatku, te polako krećemo pješice natrag. Pogled na arhitektonsku šaku u oko zvanu Shiraz Grand Hotel:



Neobična hortikulturna životinja (patka?) na sredini trga:



I još jedan pogled uzbrdo, prema izlazu iz grada:



Vraćamo se prema centru i usput prolazimo pored vrta Džahan Nama. Ulaz se formalno naplaćuje, ali Letica će samo virnuti da slika:





Ulazimo i mi ostali unutra, pa i Nikola okida jednu:



Međutim, sad su primijetili da mi fušarimo, pa nam kažu da bismo trebali platiti ulaznicu. Ispričavamo se i izlazimo. Osim Letice, naravno. On se pravi blesav i odlazi na drugu stranu od ulaza, poslikati još par kadrova.

Pored vrta se nalazi i sveučilište, čini mi se tehničko:





A potom dolazimo do našeg idućeg odredišta u ovom dijelu grada – Hafezova groba.

Hvadža Šams-ud-Din Muhammad Hafez-e Širazi bio je perzijski pjesnik iz 14. st. Bio je najutjecajniji pjesnik svoga razdoblja, a pisao je gazele koje su se bavile tematikom ljubavi, vjere i razotkrivanja licemjerja. Zanimljivo, česta tematika njegovih pjesama bile su žene i vino, što je nakon Revolucije stvaralo grdnu muku klericima koji nisu mogli proglasiti Hafeza reakcionarom, pa su se dosjetili jadu i rekli, s obzirom da je Hafez bio sufijski mistik, da su žene i vino alegorija za ljubav prema Allahu. Danas se kaže da gotovo svaka kuća u Iranu ima dvije knjige – Kur'an i Divan, zbirku Hafezovih pjesama.

Za nekog s tolikim utjecajem i značajem, o Hafezovu se životu začuđujuće malo znade. Većina zapisa o njemu anegdotalne je prirode, tako da nije sasvim sigurno ni kada je točno rođen i umro (vjeruje se da je rođen 1316./1317. ili 1325./1326., a umro je najvjerojatnije 1389./1390.). Gotovo čitav svoj život proveo je u Širazu, uz podršku tadašnjeg vladara Šaha Šudže. Kao što mu nadimak kazuje, Hafez je znao Kur'an napamet, a osim toga priča se da je napamet znao i pjesme nekolicine drugih pjesnika, između ostalih i Rumija i Sa'dija. Nije se nikada ženio, a prema legendi, kao mladić se zagledao u lijepu Šah-e Nabat, koju je vidio dok je kao pekarski pomoćnik raznosio kruh u bogatom dijelu grada. Budući da je znao da ta ljubav neće biti uzvraćena, posvetio se njenom duhovnom ostvarenju, slično kao što je to napravio i Dante s Beatrice.

Hafezovo pjesništvo utjecalo je na mnoge zapadne pisce, u prvom redu na Goethea, Henryja Thoreaua i Ralpha Walda Emersona, koji ga je nazvao „pjesnikom pjesnikâ“. Inače, postoji nekoliko verzija Divana, ovisno o urednicima – zbirka obuhvaća od 500-tinjak do preko 900 gazela. 12. listopada u Iranu se obilježava kao Hafezov dan. Složenost njegovih pjesama leži u upotrebi jezika koji je višestruko simboličan, te ga je moguće shvatiti i kao mističnu i kao ljubavnu liriku. Stoga je objavljeno svega nekoliko uspješnih prijevoda Divana na zapadne jezike, a prvi je bio onaj britanskog orijentalista Williama Jonesa iz 1771. (da, to je onaj Jones koji je prvi otkrio sličnosti sanskrta i grčkog i latinskog, te tako utro put indoeuropskoj lingvistici). Osim za recitiranje i proricanje, Hafezove se pjesme često i uglazbljuju.

Hafez je nakon svoje smrti pokopan u vrtovima Mosalla (koje je često spominjao u svojim pjesmama), gdje je 1452. sagrađeno maleno turbe. Tijekom idućih 300 godina grobnica je dvaput obnavljana, jednom za vrijeme šaha Abbasa I., drugi puta za vrijeme Nadera Šaha, oba puta uslijed značenja koja su vladari iščitali iz Hafezovih stihova. 1773. Karim Han Zand izveo je veću obnovu i dogradnju kompleksa, stavivši mramornu ploču na grob. Nakon još dvije manje obnove u 19. st., 1899. je oko Hafezova groba jedan zoroastrijanski filantrop odlučio sagraditi zatvorenu građevinu, kako ne bi bio izložen vremenskim uvjetima. No došlo je do nesuglasica, budući da se jedan lokalni islamski učenjak stao buniti da zoroastrijanac financira izgradnju građevine oko groba muslimana. Stoga su on i njegovi sljedbenici, unatoč protestu građana, srušili polusagrađenu strukturu. Nakon toga je 1901. stavljeno provizorno rješenje u vidu zariha. Današnji oblik grobnica je dobila u vrijeme Pahlavija, kada je 1935. francuski arheolog i arhitekt André Godard izgradio novu kupolu iznad groba, koji je podignut u neku vrstu paviljona, odvojenoga s pet stepenica od okoline. Kupola ima oblik derviškoga šešira. Osim toga obnovljen je čitav kompleks – park narančinih stabala, memorijalna dvorana, bazenčići, cvjetne lijehe... Pored grobnice nalazi se i knjižnica s knjigama posvećenim istraživanju Hafezovih djela.

Mi kupujemo ulaznice, a Nikola i Damir, razočarani vrtom Eram, odlučuju propustiti ovo. Eh, budale... Nas ostala trojica ulazimo. Pogled s ulaza:



Prolazimo kroz trijem memorijalne dvorane i otvara nam se pogled na turbe:



Iz bližega:



Primjećujete velik broj ljudi. Hafezov grob nije tek mjesto na koji se dolazi tronuto odati poštovanje velikom pjesniku, to je mjesto na koje se praktički ide na izlet. Ljudi sjede uokolo, razgovaraju, neki recitiraju Hafezove stihove, zabavljaju se, negdje iza se čuje kako sa zvučnika puštaju uglazbljene Hafezove stihove... Ponašaju se vjerojatno upravo onako kako bi veliki pjesnik želio. Slave ljepotu života i sitne radosti. Razmišljamo kako zapadnjaci pohode grob Jima Morrisona i tamo onda piju ili puše marihuanu i misle kako na taj način slave pokojnikov lik i djelo. Ovo ovdje mi izgleda puno privlačnije, ovdje se doista slavi ljepota života.

Pogled na sâm grob:



Ploča je ispisana Hafezovim stihovima:



Zgrade uokolo:



(naravno, natpisi su Hafezovi stihovi)

Još nekoliko kadrova groba:





Unutrašnjost kupole iznad groba:



Izvana:









Vrzmamo se još malo po vrtu, slikajući. Mate se lagano uputio prema van, Letica i ja još slikamo. U jednom času nam prilazi neki tip, s uobičajenim pitanjem otkud smo. Nakon odgovora, kaže nam „Po mom mišljenju, iz Hrvatske su najbolji ljudi.“ Mislim si je li uopće prije čuo za Hrvatsku, a kamoli za to da prosuđuje kakvi su ljudi otamo...

Još malo vrta:





Mjesec je pun:



U jednom kutu kompleksa nalazi se i čajana. Letica i ja uzimamo po jedan fallude, i mirno sjedamo to pojesti, dok nas ovi vani čekaju. Ha, tko im je kriv ako su lijeni platiti 30 kn za ovo lijepo iskustvo... Laughing

Izlazimo, pridružujemo se ostatku i potom krećemo pješice natrag prema gradu. Prolazimo pored Imamzade Ali Ebn-e Hamze, no kako je upravo krenuo večernji namaz, ne ulazimo. Idemo na most preko Hoška odakle Letica pokušava, prilično nekvalitetno, uslikati imamzadu:



„Rijeka“ Hošk:





(mislim da „hošk“ na farsiju i znači „suh“)

Zajedno s mostom:



Nastavljamo prema centru, prolazeći uz prrodavaonice autodijelova i tehničke robe. To je već rub bazara. Ubrzo ulazimo i u zatvoreni dio tzv. Novog bazara (Bazar-e No, onaj drugi, na kojem smo bili jutros, je Bazar-e Vakil, Namjesnikov bazar – prema tituli koju je imao Karim Han Zand).

Pogled na Bazar-e No:





Izbijamo na Bulevar Zand odmah kod onog tipa s frapeima, tako da Letica odlazi k njemu, a mi ostali idemo opet u Hadžibabu. Ovaj puta imamo sreće, otvoreni su. Šaljem poruku Letici da rade i da može doći – posve bespotrebno, jer on taj isti čas ulazi kroz vrata. Međutim, to što je restoran otvoren je zapravo jedino pozitivno – odabir hrane je dosta jednoličan (kebabi, naravno), ako i pitamo nešto drugo s menija, to nemaju. Usto konobar baš nije ni vičan engleskome, pa zove svog kompića. Uspijevamo nekako naručiti, no tada se pojavljuje još jedan problem – netko je primijetio žohara na podu. Pa još jednog. Neki su zgaženi, neki su živi. Doduše, možda i nisu baš žohari nego neki slični kukci, a i doživjeli smo nešto slično u Tabrizu, pa je hrana na kraju bila solidna.

Hrana dolazi i nije solidna. Zapravo je prilično bezveze. Opet Lonely Planet i njegove preporuke. Damir i dalje smatra da bismo trebali spaliti tu knjigu. Restoran smo prozvali „Hadžibaba i 40 žohara“. Laughing

Ako ništa drugo, restoran barem ima zanimljiv akvarij:





Nakon večere nastaje rasprava oko cijene. Letica je izračunao koliko on treba dati, nije imao sitnoga, dao je krupno, uzeo si ostatak i otišao još malo slikati. Mi ostali smo također izračunali koliko svatko treba dati, ali cifra je manja od one na računu. Nekako uspijevamo dodati još koliko treba, ali ostaje osjećaj da su nas zeznuli i na računu. Tek ćemo drugi dan skužiti u čemu je fora – zaračunato je još 10% više za uslugu.

Mi se vraćamo u hotel, Letica je otišao u grad. Mate tek tada shvaća da mu je Letica uzeo ključ od sobe i da on sad ne može u sobu dok se ovaj ne vrati. Stoga henga s nama u našoj sobi.

Mene hvata treći i posljednji napad proljeva danas i, kako će se ispostaviti, na putu općenito. Srećom, uspio sam to riješiti u jednom danu tako da mogu biti bezbrižan.

Letica se uputio u grad da bi poslikao citadelu u noćnom ruhu:





Srećom, nije se predugo zadržao, pa je ubrzo pokupio Matu, a mi smo se ostali polako počeli pripremati za počinak. I sutra se rano dižemo, idemo na cjelodnevni izlet...

psihoputologija @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 16, 2014
Šuštar, idući grad na našem putu, ima skoro 200 000 stanovnika. Uostalom, i ime mu to kaže (naime, Šuštar znači „veći od Šuša“). Leži na rijeci Karun, najvećoj i jedinoj plovnoj rijeci u Iranu. Upravo je voda ono što je Šuštaru donijelo povijesni značaj. Jezgra grada nalazila se na otoku usred rijeke, a zahvaljujući obilju vode okolna su polja bila izuzetno plodna, te je Šuštar bio središte proizvodnje hrane i trgovine. U 3. st., nakon što je sasanidski šah Šapur pobijedio Rimljane u bitci kod Edesse i pritom zarobio njihovog cara Valerijana (jedini put da je rimski car bio zarobljen), iskoristio je zarobljene legionare kao radnu snagu ali i know-how za izgradnju mosta s branom za navodnjavanje, nazvanom Band-e Kaisar (Carska brana). 500 metara dug most kasnije je bio smatran jednim od svjetskih čuda, a ujedno je i najistočniji rimski most ikada izgrađen. Tehnologija njegove izgradnje utjecala je kasnije na sasanidsku tehnologiju vodnog gospodarstva. Most je svoj značaj imao do 19. st., kada se od zapuštenosti urušio. Prema drugoj teoriji, mostu su u rušenju „pomogli“ Britanci, koji su željeli osujetiti važnost Šuštara kao trgovačkog grada kako bi natjerali stanovništvo na rad na obližnjim naftnim poljima u njihovu vlasništvu.

Mahmud nas prvo vozi na kolodvor da vidimo kada imamo bus za Ahvaz. Ima jedan oko 2 sata, ali ne mogu nam sada prodati karte za njega, premda kažu da će biti mjesta. OK, sad se možemo posvetiti obilasku znamenitosti Šuštara. Vraćamo se u auto i vozimo oko pola kilometra prema sjeveroistoku, došavši do mjesta gdje se nalaze ostaci mosta.

Prije ostataka mosta bacamo pogled udesno, na jedan od ahemenidskih kanala za navodnjavanje, nazvan Nahr-e Darjon (Darijeva rijeka):



I lijepi mostić preko njega izbliza:



A onda bacamo pogled prema ostacima mosta, koji se danas naziva Pol-e Šandravan:





Ono bi vjerojatno trebali biti ostaci brane:



Malo uzvodnije:



Pored mosta nalazi se kuća bogate obitelji Mostufi, sada otvorena za razgled. O arhitekturi perzijskih bogataških kuća ću još govoriti, sada samo usput, Letičina slika dvorišta, zajedno s karakterističnim divanima za sjedenje i ležanje:



I pogled na drugu stranu, koja je otvorena prema rijeci:



Još malo dvorišta:



Vraćamo se opet u auto i odlazimo oko kilometar južnije, gdje parkiramo u jednoj pokrajnjoj ulici i pješke se upućujemo do još jedne važne vizure Šuštara – vodenica. Vodenice su glavni dio sustava navodnjavanja, a riječ je o spletu tunela, kanala i vodopada kroz koje se regulirao protok vode, usput koristeći njenu energiju i za pokretanje mlinskih kamenova. Danas se sustav uglavnom više ne koristi, pa je pretvoren u turističku atrakciju, a posebno lijep prizor pružaju u predvečerje, kada se upale podvodni reflektori. Mi smo ih međutim imali priliku vidjeti samo po dnevnoj jari:









Letica i Mate se zapućuju naprijed, mi ostajemo sjediti u hladu trijema. Ispada međutim da se naplaćuju ulaznice, tako da se Letica vraća platiti, a Mate se pravi blesav, okine sliku-dvije i vraća se do nas, prošavši lišo i još nas zafrkava kako je epic fail što nismo vidjeli vodenice, a on je eto čak besplatno to uspio. Laughing

Zahvaljujući njima imamo i slike vodenica iz veće blizine:















Plan sustava:



I opis tehnologije:



Još nekoliko pogleda s terase:





I dva filmića:

Filmić 1

Filmić 2

Premda izgleda kao roštilj, ovo bi trebao biti jedan od reflektora:



Dok je on to slikao, mi smo u trijemu diskutirali što ako ne uspijemo kupiti kartu za Širaz u Ahvazu. Hoćemo li avionom? Damir opet ima svoju ideju – zašto bismo uopće išli u taj Širaz, možemo odmah dalje. Ja mu kažem da se tom logikom nismo ni morali maknuti iz Teherana. Štoviše, ni iz Sarajeva, ionako mu je to najdraži grad.

Napokon je i Letica gotov, pa krećemo natrag prema autu. Pogled na trg Gargar, odakle se kroz prolaz stiže do vodenica:



Vraćamo se prema autu, ja krećem putem odakle smo došli. Mahmud pokazuje u pokrajnju ulicu, smije se, veli „Malo si zalutao.“ Mislim si, zalutao sigurno nisam, jedino je pitanje ima li on možda na umu neku prečicu. Krećemo za njim, međutim, ubrzo se ispostavlja da je ta ulica slijepa. Vraćamo se nazad i sad on, umjesto da skrene lijevo, onim putem kojim sam ja skrenuo, skreće desno, ali nakon nekih stotinjak metara staje i ogleda se zbunjeno oko sebe. Hm, Mahmude, malo si zalutao. Kako sam ja nekih dvadesetak metara iza, dovikujem mu da smo ipak trebali ondje gdje sam ja prvo krenuo, jer je auto u paralelnoj ulici. Dečki mi kažu da se ne derem na njega. Zaboga, udaljen sam 20 metara od njega, logično je da ću malo glasnije govoriti, osim toga, ovo je Iran, ovdje svi glasnije govore i dovikuju se po ulici. Navikao je on na takvu komunikaciju.

Nalazimo auto tamo gdje smo ga ostavili i potom nas Mahmud ponovno odbacuje do autobusnog kolodvora. Pozdravljamo se s njime, zahvaljujemo mu na usluzi, plaćamo tih nekih 20-ak dolara koliko je koštala čitava vožnja (ne sjećam se više točno) i upućujemo se u sjenovitu čekaonicu. Mahmud je već prije objasnio na blagajni što nam treba, tako da nas prepoznaju i izdaju nam karte do Ahvaza. Oko pola 5 izlazimo van, na peron koji je zapravo obično parkiralište. Vrućina je užasna, pitam se kako je tek onda u Ahvazu, koji ima prosječno još višu temperaturu nego Šuštar, a ovih je dana redovno prognoza javljala da je oko 50. Da stvar bude bizarnija, moramo nekoliko minuta čekati da nam konačno otvore bus. Autobus nije VIP, nema klimu, ima više sjedala i izgleda kao prosječan lokalni autobus u Hrvatskoj (npr. kao neki autobus od Presečkoga). Smještamo se na sjedala i kreće vožnja prema 80-ak km udaljenom Ahvazu, do kojeg imamo oko sat i pol.

U početku je krajolik još uvijek polupustinjski:



Ubrzo međutim postaje plodniji, te se počinjemo voziti kroz velike nasade palmi datulja. Primjećujem da svaka palma ispod krošnje ima svezanu mrežu u koju vjerojatno padaju zreli plodovi, pa se onda sve to zajedno odjednom pokupi.

I tako mi, uz jedno kraće stajanje (možda zbog tahografskog listića) polako ulazimo u Ahvaz. Na prvi pogled sve izgleda normalno, još jedan veliki iranski grad. Vidjet ćemo kad izađemo...

Ahvaz je glavni grad provincije Huzestan, i ima oko milijun i pol stanovnika. Leži na obalama rijeke Karun. Samo ime grada je množina od riječi Huz (koju nalazimo i u imenu Huzestan), a koja je perzijski refleks starog elamskog imena Susa (koje imamo i u imenu grada Suze). Grad su inače osnovali Sasanidi, a u srednjem vijeku bio je grad zapaženih islamskih znanstvenika. Ujedno je bio i središte proizvodnje šećerne trske. Nakon mongolskih provala u 12. i 13. st. postaje beznačajno selo, a razvijeni sustav za navodnjavanje prepušten je zubu vremena. U 19. st., s rastom važnosti pomorskog prometa i činjenicom da je Karun plovan do Ahvaza, Ahvaz ponovno postaje provincijskim središtem, a ubrzo do grada stiže i željeznica. U doba Ghadžara, ime mu je promijenjeno u Nâseri, što je 1926. poništio Reza Šah. Početkom 20. st. u okolici je otkrivena nafta, što dodatno stimulira gospodarski razvoj. 1929. do Ahvaza je doprla i Trans-iranska željeznica, čime je povezan sa sjevernim krajevima. Tijekom Iračko-iranskog rata grad je poprilično stradao, budući da je Huzestan odmah uz iračku granicu, a Iračani su računali na podršku lokalnog arapskog stanovništva koje ovdje čini većinu. Međutim, iranski Arapi usprotivili su se Iračanima, što je vjerojatno donijelo i važnu prevagu u ratu. I danas je većina Ahvažana lojalna Iranu, no postojali su incidenti, vjerojatno ubačenih separatista, koji su pokušavali zaoštriti međuetničke odnose. Najdramatičnije je bilo od lipnja 2005. do ožujka 2006., kada je u gradu izvedeno čak 5 bombaških napada, koji su odnijeli živote 28, a ozlijedili 225 ljudi. Bombaški napadi bili su odgovor na nasilno gušenje demonstracija 2005., kojima se protestiralo protiv kršenja ljudskih prava iranskih Arapa. U travnju 2011., na šestu obljetnicu, a pod utjecajem Arapskog proljeća, grad su ponovno zahvatili nemiri. Danas je srećom sve mirno. No ionako nam je terorizam zadnja briga. Uz jezivu vrućinu – Ahvaz je jedan od najtoplijih gradova na svijetu – u istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije 2011. Ahvaz je proglašen i gradom s najvećim onečišćenjem zraka na svijetu. Iskreno, ne znam točno odakle se to silno zagađenje generira, no, sve u svemu, koji je nas uopće vrag tjerao ovamo.

Bus nas iskrcava na nekom ugibalištu. Uzimamo stvari i odmah nalazimo taksi. Ovaj put smo se odlučili promijeniti aranžman – budući da je u pitanju Kia Pride, ne možemo stati četvorica otraga, pa Nikola sjedi Letici u krilu na prednjem sjedalu. Laughing

Srećom, auto je klimatiziran, pa se vožnja podnosi. Međutim, samo tih minutu-dvije vremena dok smo se prekrcavali iz busa u taksi bilo je dovoljno za shvatiti razmjere užasa. Ja sam dosada imao priliku sjediti u autu koji je bio ostavljen na suncu, i u kojem se temperatura znala penjati na više od 45 stupnjeva. Ali to je drugo, kad auto krene otvoriš prozor i zrak počne strujati i hladiti. Ovdje toga nema. Temperatura je viša od te u autu i ima takav efekt da vam od vrućine počnu pulsirati očne jabučice. Osjećam se kao ona poslovična žaba koja ne kuži da ju kuhaju, mislim si kako se moje tijelo bori s takvim šokovima i neće li me samo odjednom strefiti infarkt.

Iskrcavamo se kod kolodvora i maksimalnom brzinom (koliko nam to vrućina dopušta) krećemo u zgradu. Naravno, unutra je klimatizirano. Trebamo locirati gdje se prodaju karte za Širaz, tj. kod koje putničke agencije. Ima ih više, i, srećom, ima dovoljno autobusa. Nismo imali razlog za brigu. Uz malo raspitivanja nalazimo najpovoljniji VIP noćni bus i kupujemo karte. Time smo riješili i taj problem, koji nas je mučio čitav dan. Međutim, ostao je još jedan problem. Sada su otprilike 4 sata. Bus ide u pola 10. Zaglavljeni smo na kolodvoru, jer je vani pakao. Ukazujem na to ostalima, pokušavajući još jednom dokazati da je moj jutarnji plan bio bolji, jer bismo došli kasnije u Ahvaz i vrućina bi vjerojatno popustila, a ne bismo ni morali ići odmah na kolodvor, jer bismo već od jutra imali karte. To bi nam ostavilo vremena za večernju šetnju gradom. Ipak bi bila šteta da ne pogledamo grad. Ovako smo sada na kolodvoru na rubu grada, nema smisla opet uzimati taksi nakon nekih 3 sata da odemo do grada, jer ćemo tada trebati nešto i jesti... Nastaje rasprava u kojoj oni mene optužuju da sam nedokazan i da inzistiram da mora biti po mome. To je načelno točno, ali je isto tako i činjenica da ja bez otpora prihvaćam prijedloge koje smatram boljima. Ovaj jutarnji Letičin nije bio bolji. OK, imali smo sreće što smo naletjeli na Mahmuda – što ne znači da ne bismo naletjeli na nekog drugog ili možda čak i njega kasnije – no razlika u vrućini u 9 ili u 11 nije tolika da bismo se zbog nje sada odrekli vremena za razgled Ahvaza. Da stvar bude gora, na kolodvoru nema nikakvog mjesta za sjesti, osim čekaoničkih stolica. Ne možemo nigdje ništa pojesti ni popiti, osim ako se ne zaputimo do kioska koji se nalaze uokolo kolodvora, koji uglavnom prodaju suhu hranu. Neki doduše prodaju i kebabe. Nije mi jasno, na ovoj temperaturi meso se može samo baciti na asfalt i ispečeno je.

Jedina dobra stvar je da se u čekaonici nalazi utičnica, pa mogu napuniti mobitel. Barem kada dođem na red, jer na istoj utičnici svoje mobitele pune i drugi. U nekoliko navrata izlazim iz zgrade, gledam ima li gdje uokolo neko mjesto gdje bi se isplatilo sjesti, kupujem vodu i neke kekse (dobivam kompliment „great Farsi!“ od prodavača zato što sam rekao „ab-e bozorg“, „veliku vodu“ Laughing ), ali većinu vremena se dosađujem. Interneta nema, ponovno iščitavanje Lonely Planeta mi je već dosadilo, a knjige ne nosim na putovanja s društvom, jer ne želim biti autističan. Drugi žele – i Mate i Nikola imaju knjige.

Tražim WC, ali ga ne nalazim. Jedna kućica na parkiralištu za autobuse mi je sumnjiva, no iznutra mi to izgleda kao kuhinja, vidim neki namještaj od inoksa. Srećom, nije mi hitno. Nešto kasnije i Damir treba na WC. Izlazimo i pitamo nekog tipa koji izgleda kao zaposlenik kolodvora: „Toalet?“ On nam pokazuje rukom da pođemo za njim. Okreće se nama i još nas nešto pita. Ne razumijemo. On ponavlja. I dalje nam nije jasno. Onda u jednom času Damiru sine: „Frajer kaže „dabl ju si“! Yes, yes, WC!“ Zaboga, nikad nisam čuo ni Engleze da to izgovaraju kao „dabl ju si“, a kamoli da Iranci to izgovaraju po engleskom načinu slovkanja. Doduše, i VIP su izgovarali kao „vi aj pi“...

Tip nam pokazuje da je WC u zgradi za koju sam ja zaključio da je kuhinja. Naime, onaj namještaj od inoksa su umivaonici. Laughing Ponekad mi nije jasno kako sam završio osnovnu školu...

I tako pomalo ipak protječe vrijeme, i dolazi večer. No vrućina ipak ne splašnjava. Zaključujem da nam možda ne bi bilo ugodno ni da smo po mom planu došli u Ahvaz nakon sumraka, jer asfalt i dalje isijava vrućinu. Napokon dolazi vrijeme da se uputimo na peron. Fotografiram još našu kartu, tek toliko da vidite koliko se lako snaći na njima:



Srećom, prepoznajem brojeve, pa znam kada bus polazi, koliko košta karta (1 550 000 riala, odnosno 310 kn za nas petoricu, tj. 62 kn po osobi) i koja sjedala imamo (14-18).

Na peronu se već nalazi jedan bus za Širaz, ali taj nije naš. Na karti piše ime kompanije, ovo je druga, ali za svaki slučaj pitamo i konduktera. U pravo smo. Mi trebamo Hamsafar. Vrijeme prolazi, busevi dolaze i odlaze, ali našega još nema. Već je prošlo i vrijeme polaska, a on još nije ni došao. Srećom, Damir je zaposlen razgovorom s nekim tipom, pa ne stigne paranoizirati. Tip je iz Širaza (ili Esfahana?), ali živi u Ahvazu. Svi se iščuđavaju zašto je pobogu došao ovamo živjeti. Navodno radi posla. Inače kaže da je prešao na kršćanstvo, što je u Iranu zabranjeno (slobodno je biti kršćanin, ali ako musliman prijeđe na kršćanstvo to je težak prekršaj i mogao bi zbog toga ostati i bez glave). Budući da stojim malo dalje ne čujem čitav razgovor. I Letica i Mate razgovaraju s nekim drugim tipom. Napokon dolazi i naš bus. Damir na oproštaju razmjenjuje podatke s tipom (iako sumnja da će stupiti u kontakt) i daje mu novčanicu od 10 kn (ili čak i jednu od 20 kn?) za uspomenu. Kasnije će imati problema zbog toga, jer mu je zato usfalilo za kartu za vlak do Sesveta. Laughing

Ulazimo u bus, klima radi, ugodno je, iako mi se čini da je svaki idući VIP bus lošiji od prethodnog. Ovaj kada ugasi svjetla ima neku blagu crvenkastu rasvjetu, crvene zavjese, a kad se to skombinira sa sjedalima koja se spuštaju, dobiva se dojam kao da ste u kupleraju. Laughing

Stjuard nam donosi hranu i piće, potom započinje film. Iran ima vrlo dobru filmsku industriju, premda su ovi filmovi bili uglavnom bezveze, a kako su svi na farsiju, bilo je teško i pohvatati radnju.

Vozimo se tako kroz noć, stajemo još usput na nekom odmorištu, gdje prvo Damir uzima neki sendvič za koji kaže da se zove „bandari“ (to bi značilo „lučki“), a u koji ide neka vrsta kobasice (kasnije ću doznati da se upravo ona zove bandari), paradajz, sir, salata, krastavci... I mene je zaintrigirao, a kako nisam danas jeo ništa osim suhe hrane, dobro će mi doći. Nije loše, iako je riječ o ne pretjerano kvalitetnoj uličnoj hrani. No iranski junk food je vjerojatno još uvijek zdraviji od zapadnjačkoga.

Nakon još nekog usputnog stajanja vidim da se oslobodilo jedno od zasebnih sjedala, pa se premještam tamo, kako bih imao više mjesta za spavanje.

Druga noć zaredom u iranskim busevima...

psihoputologija @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 9, 2014
Izlazimo iz grada i vozimo se prema jugu autocestom za Ahvaz. Nakon nekih 15-ak kilometara skrećemo lijevo na sporednu cestu kojom imamo još 20-ak km do Čogha Zanbila. Kada kažem „skrećemo lijevo“, tu treba opisati posebnu iransku praksu. Naime, na cestama s fizički odvojenim trakama lijeva skretanja morala bi se izvesti nekom vrstom denivelacije. U Iranu je to međutim rijetkost, uglavnom se to obavlja tako da prođete pored skretanja koje vam treba, a onda se na nekoj udaljenosti iza skretanja na sredini, između dviju traka, nalazi traka za polukružno okretanje. Okrenete se u drugi smjer, vratite do skretanja i onda normalno skrenete udesno.

Nakon nekih 45 minuta truckanja dolazimo do Čogha Zanbila:



Čogha Zanbil (dosl. „brežuljak u obliku prevrnute košare“) je elamski zigurat izgrađen oko 1250. pr. Kr. Jedan je od rijetkih preostalih zigurata izvan Mezopotamije. Izvorno nazvan Dur-Untaš (Untašev grad) bio je zapravo više vjerski kompleks nego grad, a dao ga je sagraditi elamski kralj Untaš-Napiriša. Uokolo zigurata trebala su se nalaziti 22 hrama, no zbog kraljeve smrti sagrađeno ih je samo 11, a nasljednici nisu bili zainteresirani za nastavak radova. U vanjskom dijelu kompleksa nalazile su se kraljevske palače i grobna palača s podzemnim grobnicama.

Postoje špekulacije da je Untaš-Napiriša želio sagraditi novi vjerski centar koji bi zamijenio Suzu i sinkretistički objediniti bogove Gornjeg i Donjeg Elama na jednom mjestu. Sâm zigurat je bio posvećen bogu Inšušinaku, zaštitniku Suze.

I ovaj je lokalitet stradao u Asurbanipalovu razaranju, a potom se izgubio u bespućima vremena, prekriven naslagama nanesenog pijeska, da bi iz njih izronio ponovno tek 1935., kada je Anglo-iranska naftna kompanija započela istraživanja nafte. Danas ga se smatra najbolje očuvanim ziguratom na svijetu, a 1979. postao je prvi iranski lokalitet uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine.

U doba izgradnje, okoliš je bio mnogo plodniji i zeleniji nego danas, kada se uokolo prostire sprženi polupustinjski krajolik.

Mahmud nas iskrcava kod kućice gdje se prodaju ulaznice, potom se parkira u hladu. Mi odlazimo do zgradice udaljene kojih stotinjak metara, gdje se nalaze WC-i, kako bismo se malo osvježili vodom. Nema baš neke koristi, voda je i sama poprilično topla, cijevi su ugrijane.

Vraćamo se prema ziguratu. Ja odlazim na suprotnu stranu od ostatka skupine, tako da smo zigurat obišli iz suprotnih smjerova. Prvo njihove slike:







Prema stanju cigli nikada ne biste mogli zaključiti da su stare 2500 godina:



Lokalna fauna:



Jugoistočni ulaz:



Zid koji je odvajao zigurat od hramova:



Još malo zigurata s jugoistočne i sjeveroistočne strane:









Sjeveroistočni ulaz:



Vrh, na kojem je bio najvažniji hram, je odavno srušen:



Pogled na palače:



Okoliš zigurata:



Pogled između hramova sa sjeverozapadne strane:



Kamenje za prinošenje žrtvi, tj. mali oltari:



Pogled na zigurat sa sjeverozapada:



I ovdje traju arheološki radovi:



Još jedan primjerak lokalne faune:





Unutrašnjost jednog od hramova:



Pogled na jugozapadnu stranu i sunčani sat pred ulazom:







(ovdje se vide stepenice koje su vodile na vrh)

Još jednom jugoistočna strana:



I duž jugozapadne:



Letica se udaljava u smjeru jugoistoka, pa fotka još jedan total:



Te zatim ostatke kraljevske palače:









Završni total:



I nekoliko informacija:





E sad, ja sam sa svoje strane prvo prešao vanjski zid koji je odvajao zigurat i hramove od palača u vanjskom dijelu:



I potom se približio jugoistočnom ulazu u zigurat:



Svi ulazi u zigurat su zatvoreni, kao i u stara vremena, ulaz je tabu.

Obilazim zigurat sa sjeverozapada i nalijećem na Nikolu. Tu je i onaj psić od maloprije. Nadajmo se da neće biti posljedica sličnih onima u Erevanu tri godine ranije... Ako ništa drugo, sad barem ima duge hlače.

Na jugozapadnoj strani nalazi se i ovaj klinopisni natpis:



„Ja Untaš-Napiriša, kralj Anšana i Suze, izgradio sam sveti grad Untaš-Napiriša u kojem sam sagradio zlatni zigurat ograđen unutarnjim i vanjskim zidom. Posvetio sam grad Napiriši i Inšušinaku. Neka ti bogovi prihvate ovaj plod mojega rada, kao žrtvu.“

Psić se lagano vuče za mnom i Nikolom:



Umiljava se i Damiru:



Opet gušter:



Ja se prvi vraćam prema autu, vrućina je poprilična, a još sam i ožednio. Nikola odlazi još poslikati nekoliko panoramskih slika:







Još malo okoliša:



Ostali polako pristižu do auta. Nikola nikako da se oslobodi novostečenog prijatelja:



Ponovno se ukrcavamo u auto i krećemo na put do posljednje destinacije na ovom dijelu puta, 30-ak km udaljena Šuštara. Vrućina i monotono truckanje, kao i ne baš previše odmora tijekom noćne vožnje lagano su me uljuljkali u drijemež, a ni krajolik nije bio osobito zanimljiv.

Ipak, kako se približavamo Šuštaru, vegetacija postaje sve bujnija:









Spavaonica:



psihoputologija @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.