Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2015
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - veljača 2015
subota, veljača 28, 2015
Skrećem na Obispo i trudim se zagubiti u gužvi. Vrijeme mi je ručku, tako da ću i to iskoristiti da se odmorim od jineterosa. Sjedam u restoran Doña Eutimia, preporučen u mom vodiču. Riječ je o paladaru – malom obiteljskom restoranu koji ne smije imati stolove za više od 12 ljudi i ne smije zapošljavati nikoga osim članova obitelji. Na taj način država štiti Kubance od kapitalističkog sustava eksploatacije, u kojem bi se moglo dogoditi da zaposlenik „dobrovoljno“ pristane na plaću koju mu odredi poslodavac, dok na ovaj način vjerojatno i vlasnik i zaposlenici ravnopravno dijele zaradu.

Sjedam na terasu, jer unutra trenutno nema mjesta. Naručujem voćnu salatu (koja se ovdje jede kao predjelo), picadillo (mljevenu govedinu) i sok od manga.

Kubanska hrana, tzv. comida criolla, prilično je jednolična. Okosnica obroka je meso – svinjetina, piletina, govedina, riba ili jastog – uz koji ide prilog od riže i crnog graha (obično žitkog), te potom još pržene kriške banane (točnije, njene varijante koja se zove plantain i zbog većeg sadržaja škroba koristi se kao što mi rabimo krumpir – ove pržene kriške su slične čipsu ili pomfritu) ili pire od kasave (koji je također sličan pireu od krumpira). Uz to ide i salata od sezonskog povrća, što su u kolovozu bili krastavci, mahune, rajčice (i to prilično anemične, sve neke žućkasto-ružičaste nijanse) i neizbježni avokado. I to se vrti do besvijesti. I deserti su prilično slični – najčešće je to flan de caramelo, jelo slično našoj rožati.

Budući da sjedim vani, izložen sam glazbi koju izvodi neki tip na gitari pored terase. Naravno, on to ne radi besplatno – nitko nikad na Kubi ništa ne radi besplatno – nego pokušava tako zaraditi koji CUC. Tako nakon tri pjesme prekida glazbu i traži goste da mu nešto daju. Ja ga ignoriram. Ne svira nešto osobito, a nisam ni svojevoljno na terasi pa da ga moram slušati.

On ubrzo odlazi, pa dolaze neki drugi klinci koji sviraju malo bolje, a i više mi se sviđa njihov glazbeni odabir, pa im tako dajem 2 CUC-a. Pokušavaju mi prodati i svoj CD, ali tu se zahvaljujem.

Nakon ručka krećem dalje u šetnju, po Calle Lamparilla do bara El Chanchullero („Muljator“). Riječ je o simpatičnom užurbanom baru za mlađe ljude, na čijim vratima stoji pločica „Aquí jamás estuvo Hemingway“ (ovdje nikad nije bio Hemingway), aludirajući na horde turista koji odlaze u preskupe El Floriditu i La Bodeguitu del Medio, gdje je dotični trusio mojite i daiquiríje – a koji će ih danas koštati i do 6 CUC-ova, dok ih ovdje možete dobiti za samo 2. U El Chanchulleru se može i jesti, ali moj odabir je mojito. Kubanci u mojito stavljaju posebnu lokalnu vrstu metvice koju nazivaju yerba buena (dobra trava). Taj vjerojatno najpoznatiji kubanski koktel nastao je u Havani, premda su mu korijeni nejasni. Neki ga povezuju s Francisom Drakeom koji je 1586., nakon napada na Cartagenu u današnjoj Kolumbiji, zaplovio prema Havani, gdje je zbog epidemije dizenterije i skorbuta na brodu morao nabaviti lokalno bilje zajedno s neprerađenim rumom (aguardiente, tj. vatrena voda), od čega se posada izliječila. U svakom slučaju, danas u koktel idu 4 dijela bijelog ruma, 3 dijela svježeg soka limete, 2 žlice šećera, 6 listova metvice i soda voda. Kiselkast okus biljaka ublažava oštar okus ruma i čini taj koktel odličnim tažiteljem žeđi.

Poslije popijenog mojita po Calle Brasl izlazim pred kubanski Kapitol:



Capitolio Nacional sagrađen je potkraj 1920-ih godina, kada je diktator Gerardo Machado odlučio bogatstvo koje je Kuba tih godina ubirala od prodaje šećera uložiti u izgradnju velebne palače u koju će se smjestiti kubanski Kongres. Građen je po uzoru na američki Capitol, iako je malo veći i urešeniji, a izgradnja je koštala 17 milijuna tadašnjih dolara. Nakon Revolucije i raspuštanja Kongresa u nj je smješteno Ministarstvo znanosti, tehnologije i okoliša, a danas se u njemu nalazi Kubanska akademija znanosti i Nacionalna znanstvena i tehnološka knjižnica.

Trenutno se Kapitol obnavlja, a u njega bi se nakon obnove trebala useliti Narodna skupština Kube. U zgradi se inače nalazi treća najviša skulptura na svijetu u zatvorenom prostoru, 15 metara visok kip Republike, prekriven 22-karatnim zlatom. U podu u sredini glavne dvorane nalazi se 24-karatni dijamant koji označava nulti kilometar Kube – tj. sve udaljenosti na Kubi mjere se od te točke. Danas se na tom mjestu nalazi replika – original je dao ukloniti Castro 1973. i ne zna se gdje je danas (iako zlobnici tvrde da znaju gdje bi mogao biti).

Kapitol dakle zbog obnove neću vidjeti iznutra, ali iza njega, na početku Calle Zanja, nalazim zanimljiv prizor:



Pored toga je ovo:



Objašnjenje za prvu sliku dobivam malo dalje:



Riječ je očito o lokaciji gdje se obnavljaju stare parne lokomotive s plantaža šećera, a sâm proces obnove je također zamišljen kao svojevrsna atrakcija. Nije mi jedino poznata daljnja sudbina tih lokomotiva – ostaju li ovdje ili će ih prevesti nekamo drugamo kako bi tamo bile izložene, ili možda čak i vozile.

Još jedna slika, s Kapitolom u pozadini:



Zgrada čiji neugledni postranični zid vidite na slici jest Real Fábrica de Tabacos Partagás, najpoznatija havanska i kubanska tvornica cigara. Ovdje se proizvode npr. čuvene Cohibe.

Objašnjenje one druge neobične slike jest da je to ulaz u havansku kinesku četvrt. Ono bitno što kineskoj četvrti u Havani nedostaje – jesu Kinezi. Naime, većina Kineza napustila je Kubu još nakon Revolucije, premda su prije toga bili prilično brojni, a kineska četvrt u Havani bila najveća u Latinskoj Americi. Prvi Kinezi na Kubu su stigli još 1847. kao radnici na poljima šećerne trske, a potjecali su iz južne Kine i s Tajvana. Imali bi ugovor na 8 godina, a poslije isteka mnogi bi ostali na Kubi. Krajem 19. st. na Kubu su bježali i mnogi Kinezi iz SAD-a, koje su ondje diskriminirali. No kako se Kinezi uglavnom bave sitnim poduzetništvom, nova vlast ih je nakon Revolucije eksproprirala, što je dovelo do egzodusa. Čistokrvnih Kineza danas na Kubi ima malo (svega tristotinjak), ali postoji dosta mješanaca, prije svega između Kineza i crnaca. Najpoznatiji Kubanac kineskog porijekla bio je nadrealistički slikar Wifredo Lam (otac mu je bio Kinez, a majka iz miješanog braka crnog roba i mulatkinje).

Inače, kad smo već kod sastava stanovništva, oko dvije trećine Kubanaca su bijelci, četvrtina miješani, a desetina crnci. Iako, hodajući Havanom, uglavnom ćete zamjećivati crnce i mulate.

Danas vlasti pokušavaju potaknuti doseljavanje novih Kineza, u sklopu razvijanja dobrih odnosa Kine i Kube, a jedan od poteza jest i stavljanje dvojezičnih natpisa ulica:



Zasad baš i nije uspješno, Kinezima se očito ne žuri na Kubu.

Vraćam se lagano prema smještaju po Avenida de Italia. Pogled na arhitektonski potpuri:



U jednom času mi prilazi neki jinetero s rečenicom „Hello, you remember me?“. Ne, ne sjećam ga se, možda je to čak onaj prvi od jutros, ali ne namjeravam istraživati. Danas sam stekao dovoljni imunitet na gnjavatore.

Dok se hrvam s vratima case particular (brava je okrenuta naopako, pa ključ morate okretati u suprotnom smjeru), prilazi mi neki stariji žicar. Odmahujem glavom, no on mi sad pokušava pomoći oko vrata, valjda u nadi da ću cijeniti njegovu pomoć i nagraditi ju ponekim CUC-om. No uopće mi ne pomaže, jer umjesto da gura vrata, on ih vuče. Naposljetku se sjetim rečenice koju ću idućih dana vrlo često upotrebljavati u komunikaciji s Kubancima: „Déjame, por favor.“ (Pusti me, molim te.) Začudo, udaljava se bez ustezanja.

Smještam se u sobu i pokušavam s gospođom Nancy vidjeti kako bih mogao doći do autobusnog kolodvora, kako bih na vrijeme nabavio kartu za prekosutra za Cienfuegos. Naime, turisti na Kubi moraju putovati autobusnom kompanijom Viazul, koja svoje karte prodaje u konvertibilnim pesosima. Postoje i druge kompanije, kao što su Astro ili Ómnibus nacionales, ali one po zakonu ne smiju primati strance. A kako im busevi nisu klimatizirani, možda je i bolje da ne primaju. No kako postoji samo jedan bus koji mi odgovara, ne želim ostati bez karte. Međutim, Viazul ima svoj kolodvor u Nuevo Vedadu, koji se nalazi poprilično daleko od mog smještaja, a javni prijevoz do onamo je manjkav. Nadao sam se da će mi Nancy možda ponuditi da ona nazove kolodvor i telefonski rezervira kartu (neki vlasnici casas particulares to i rade), međutim ne izgleda voljna ponuditi mi tu mogućnost. Umjesto toga mi objašnjava da pokušam uzeti neki od taxi colectivosa (to su yank tanks koji voze na stalnim rutama i za par nacionalnih pesosa – možda i centavosa – prebacuju ljude kroz grad; sličan koncept postoji i u Iranu), ali svejedno moram jednim dijelom pješice. Ništa, odlučujem se krenuti pješice, pa ću u prolazu zahaltati neki colectivo, čini se da stalno prolaze...

Krećem po Calle San Lazaro prema zapadu, te ubrzo ulazim u Vedado. Taksiji prolaze, no nisam siguran kojom rutom idu, tako da sam sve skloniji tomu da othodam čitavu dionicu. Vrućina je malo popustila, a i to je prilika da malo bolje vidim udaljenije dijelove grada.

Usput nailazim na jedan od propagandnih murala:



Más unidos y (ne mogu pročitati), defendiendo el socialismo – Ujedinjeniji i (?), u obrani socijalizma. Lijevo je grb CDR-a, Vijeća obrane revolucije, što su lokalne kvartovske organizacije koje služe za zaštitu revolucionarnih vrijednosti, a procjenjuje se da je oko 75% Kubanaca učlanjeno u njih. Moto im je „Revolucija u svakoj četvrti“, a zadaća im je motrenje lokalnog stanovništva i promatranje kontrarevolucionarnih aktivnosti. Iako sve to zvuči vrlo totalitaristički, CDR-ovi se zapravo i dosta angažiraju oko praktičnih problema, radnih akcija, akcija solidarnosti, kampanja cijepljenja, organizacije evakuacije u slučaju izvanrednih događaja, društvenih priredbi...

Slika propagandnih murala i plakata bit će još puno u nastavku putopisa.

Uspinjem se do kraja Calle San Lazaro, gdje se nalazi havansko sveučilište:



Sveučilište je osnovano 1728. kao jedno od prvih u Americi, a 1842. postalo je sekularnim. U sadašnjoj se zgradi nalazi od 1902. i danas ima 15 fakulteta. U vrijeme Batiste bilo je središte revolucionarne djelatnosti, te ga je on 1956. zatvorio. Otvoreno je ponovno poslije Revolucije, ali uz ideološku čistku.

Odustao sam posve od taksija, skrećem lijevo i ubrzo dolazim do bolnice Calixto García, gdje me čeka Cheov citat:



„Ali milijune puta više vrijedi život jednog ljudskog bića nego sva imovina najbogatijeg čovjeka na svijetu.“

Doduše, Che se baš nije toga držao prilikom egzekucije Batistinih oficira nakon ulaska u Havanu 1959., kada su isti po kratkom postupku smaknuti.

Na slici je naravno i Fidel.

Nastavljam prema jugu-jugozapadu, te nakon nekog vremena izlazim na Plaza de la Revolución. Ovaj golemi trg projektiran je još 1920-ih i do Revolucije se zvao Plaza Civica. Bio je zamišljen kao novo prometno čvorište Havane, u stilu pariškog Place de l'Étoile. Međutim, s obzirom da je danas okružen socrealističkim državnim zgradama, mnogo više liči na ogromne sovjetske ploščadi. 31. je najveći trg na svijetu, s površinom od 72 000 m2. Na njemu se često održavaju javni mitinzi, a ovdje je u siječnju 1998. i papa Ivan Pavao II. služio svetu misu pred oko milijun ljudi.

Na sjevernoj strani trga nalaze se dva portreta izrađena od čeličnih profila:



S lijeve strane, na zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova nalazi se portret Che Guevare, s njegovim čuvenim „Hasta la victoria siempre“ (Uvijek do pobjede). Desno, na zgradi telekomunikacija, 2009. godine dodan je portret Camila Cienfuegosa, uz riječi „Vas bien, Fidel“ (Ide ti dobro, Fidel).

I dok je većina ljudi barem marginalno upoznata s postojanjem Che Guevare (ako ništa, onda zahvaljujući legendarnoj slici Alberta Korde koja je postala najprepoznatljivijom fotografijom na svijetu), Camilo Cienfuegos nije pretjerano poznat široj javnosti. Cienfuegos je bio antibatistički aktivist koji je zbog svoje djelatnosti u protestima bio na meti policije, a kako u to vrijeme nije bio zaposlen (zbog nedostatka sredstava morao je odustati od studija) otišao je prvo u SAD, odakle je prognan u Meksiko nakon što mu je istekla dozvola boravka. U Meksiku je susreo Fidela Castra te se pridružio njegovoj skupini od 82 ljudi koji su na jahti Granma isplovili prema Kubi kako bi pokrenuli oružanu pobunu. Prema anegdoti, bio je zadnji koji se ukrcao na Granmu, a i to samo zato što je bio mršav i nije zauzimao puno mjesta.

U revolucionarnim borbama Cienfuegos se pokazao kao vješt i sposoban borac, te je zajedno s Cheom vodio borbu za Santa Claru, čijim je padom postignuta odlučujuća pobjeda u rušenju Batiste. Nakon Revolucije zauzimao je visoke položaje u vojsci i angažirao se oko agrarne reforme. No ne zadugo. 28. listopada 1959. prilikom noćnog leta iz Camagüeya u Havanu njegov avion je nestao. Pretpostavlja se da se srušio u more. Neki su čak tvrdili da je ubijen prema Castrovoj naredbi, budući da je bio vrlo omiljen, te kao takav smatran potencijalnom opasnošću za Fidelovo vodstvo, no ozbiljniji povjesničari odbacuju takve optužbe. Vjerojatno je bio posrijedi tehnički kvar na avionu, ili ga je pak oborio kubanski lovac koji je greškom mislio da je riječ o stranom špijunskom avionu.

Nije sasvim jasan politički kurs koji je Cienfuegos zauzimao. Bio je manje dogmatičan od Castra i Guevare, a potjecao je iz obitelji španjolskih anarhista. Pitanje je kako bi se kubanska politika dalje razvijala da je Cienfuegos ostao živ i nastavio utjecati na državnu politiku.

Rečenica napisana ispod njegovog portreta potječe iz doba prvog Castrovog govora u Havani nakon Revolucije, kada se on, tražeći povratnu informaciju od svojih suboraca, okrenuo Cienfuegosu koji je stajao iza njega i pomalo nesigurno ga upitao „¿Voy bien, Camilo?“, na što je ovaj sa širokim osmijehom odgovorio „Vas bien, Fidel“.

Nasuprot tim dvama portretima, na sredini Plaza de la Revolución nalazi se Memorial a José Martí:



109 metara visoka građevina najviša je u Havani, a na njenom se vrhu nalazi i vidikovac. Ima oblik petokrake zvijezde, građena je od mramora s Isle de la Juventud u razdoblju 1953-1958., a u njoj se nalazi muzej posvećen Joséu Martíju. Ispred zgrade je 18 metara visok Martíjev kip. Zanimljivo je da je projekt koji je prihvaćen bio tek treći na natječaju. Razlog odabira bio je taj što je njegov arhitekt bio Batistin osobni prijatelj.

José Julián Martí Pérez, nazvan „Apostolom kubanske nezavisnosti“, bio je pjesnik, esejist, novinar, revolucionarni filozof, prevoditelj, profesor, izdavač i politički teoretičar. Moglo bi se dakle reći da je bio prilično značajna ličnost svoga vremena. Laughing Rođen je 28. siječnja 1853. u Havani, kao najstarije od osmero djece, te ujedno jedini sin. Zarana je pokazivao sklonost progresivnim idejama, te ga je već kao 12-godišnjaka iznimno potresla Lincolnova smrt. Kada je imao 15 godina izbio je prvi kubanski rat za nezavisnost (Desetogodišnji rat). Premlad da bi se borio, Martí je svoju podršku izražavao pišući pjesme o nezavisnosti i slobodi Kube. U dobi od 16 godina završio je u zatvoru zbog pisma koje je napisao prijatelju koji se priključio španjolskoj kolonijalnoj vojsci. Optužen je za izdaju i osuđen na 6 godina zatvora. No u zatvoru se razbolio, a kako je još uvijek bio maloljetan, kazna mu je smanjena, te je umjesto toga protjeran u Španjolsku, u nadi da će boravak ondje pozitivno djelovati na njegovu lojalnost Španjolskoj. Umjesto toga, Martí je iskoristio svoj boravak u Španjolskoj da popularizira ideju kubanske nezavisnosti u metropoli, gdje mnogi građani nisu bili ni svjesni kolonijalne brutalnosti. Nakon što je 1873. proglašena prva Španjolska Republika, u čijem je proglašenju bilo navedeno da je Kuba neodvojivi dio Španjolske, Martí je reagirao esejem Španjolska Republika i kubanska revolucija u kojem je ukazao na licemjerje parlamentarnih zastupnika koji Kubi odriču pravo na ono što su upravo sami proglasili – slobodu.

1874. diplomirao je pravo, da bi potom napustio Španjolsku i otišao u Meksiko (budući da na Kubu nije i dalje smio). S početkom građanskog rata u Meksiku Martí kritizira Porfiria Díaza te se sve više angažira u radničkim krugovima. Ipak, nakon 2 godine zakratko se vraća na Kubu pod lažnim identitetom, ali ubrzo odlazi u Gvatemalu, u to vrijeme vrlo progresivnu. Zapošljava se na sveučilištu, ali i dalje neumorno traži podršku za kubansku neovisnost. Nakon što je Desetogodišnji rat završio, Martí kritizira Sporazum iz Zanjóna, kojim nije postignuto ništa značajno. Ponovno se zakratko vraća na Kubu, potom odlazi u New York i Venezuelu. U Venezueli piše, radi kao novinar i prevodi. Usput neumorno i dalje zagovara ideju neovisnosti Kube. No kada su 1884. Máximo Gómez i Antonio Maceo htjeli započeti novi napad na Španjolce, Martí se nije slagao. Tvrdio je da rat treba biti pažljivo isplaniran i da je još prerano.

1891. se vraća u New York, a ubrzo nakon toga dolazi mu i supruga sa sinom. No kako je bila nezadovoljna činjenicom da joj suprug više vremena posvećuje kubanskoj nezavisnosti nego svojoj obitelji, napustila ga je i vratila se na Kubu. Martí ju više nikad neće vidjeti.

Unatoč osobnoj tragediji, Martí nastavlja putovati po Srednjoj Americi i Karibima, kako bi propagirao svoje ideje. Drži govore pred Kubancima u svim tim zemljama, prikuplja novac i oružje za novu revoluciju. Konačno, početkom 1895. u dogovoru s Máximom Gómezom, generalom dominikanskog porijekla, Martí kreće iz Dominikanske Republike i iskrcava se na krajnjem istoku Kube, gdje je rat već započeo, pod vodstvom braće Maceo. Nažalost. Martí će ubrzo poginuti u Bitci kod Dos Ríosa. Za to je dijelom i sâm kriv – u bitku je išao na bijelom konju, odjeven  u crni kaput, što ga je učinilo lakom metom. Prilično glupa i besmislena smrt za nekog tko je bio takav velikan u drugim aspektima. Da je poživio vjerojatno bi postao prvim predsjednikom Republike Kube, ovako je bio samo jedan mučenik više, ali je to pridonijelo njegovom kultnom statusu. Pokopan je na groblju u Santiagu de Cuba – ali o tome ćemo kad dođemo dotamo.

Prelazim Plaza de la Revolución i nastavljam na jug. Ovaj dio grada više nije pokriven kartom koju imam, tako da se krećem po osjećaju. U jednom trenutku nailazim na jednu širu ulicu i zaključujem da bih skrenuvši nadesno mogao doći do terminala. No varam se. Šećem kroz naselje koje izgleda kao zapuštenije američko predgrađe i razmišljam da li da nekoga pitam ili da se pouzdam u vlastiti instinkt. Pogađate što odabirem. Laughing

Nakon skoro kilometra ulica lagano skreće, a ja izlazim na jednu veću ulicu, za koju vidim da se zove Calle 26 (u Vedadu su ulice uglavnom nazvane po brojevima i slovima), a prema podacima koje imam, na njoj bi se trebao nalaziti terminal. Još oko kilometar vijuganja i dolazim do terminala, koji se nalazi nasuprot havanskog zoološkog vrta. Terminal je prilično neugledan – više mi liči na ambulantu nego na kolodvor. Objašnjavam liku u predvorju što trebam, potom me on upućuje sa nekom ženskom koja bi mi trebala prodati karte na blagajnu. Karta je obični komadić papira na koji se žigom lupi špranca koja sadrži mjesto za odredište i datum (s tim da se oboje upisuje ručno). Potom se moram vratiti do onog tipa u predvorje da mi on dadne rezervaciju za sjedalo, tj. da mi jednostavno na kartu nadopiše još jedan broj koji bi valjda trebao označavati sjedalo. Kaže mi još da budem na kolodvoru najkasnije pola sata prije polaska.

Sad sam zbrinut za iduća dva dana što se tiče putovanja (još moram samo srediti spavanje u Cienfuegosu) i mogu se vratiti u grad. Ovaj puta ne mislim ići pješke, već uzimam taksi. Da, naplaćuje mi 10 CUC-a, ali takva je cijena, premda je se ne bi ni Zagreb postidio. Vozi me uz groblje Cristóbal Colón, havanski nekropolis s preko 800 000 grobova na površini od 57 hektara. Nastavljamo po Avenida Salvador Allende, pa skrećemo na Zanja, Padre Varela...i evo nas pred casom particular. Odlazim se još malo pofriškati, no kako sam se dogovorio da večera bude u 9, imam još malo vremena da se spustim do Malecóna i okinem par fotki u zalazak sunca:









Kao što vidite, mnogo je živahnije nego jutros. Ubrzo bi trebao početi i karneval, tako da ga možda kasnije večeras vidim.

Vraćam se kući taman pred večeru. Na Nancyno pitanje kako sam na kraju došao do kolodvora odgovaram da sam se prošetao, na što ona skoro pada u nesvijest. Očito Kubancima nije jasno zašto bi netko hodao ako ne mora. Pogotovo turisti. Iako je hodanje upravo ono što su Kubanci radili godinama, pogotovo u vrijeme tzv. Specijalnog perioda devedesetih, kada je vladala nestašica nafte.

Za večeru je piletina, s uobičajenim dijapazonom priloga koji sam već opisao. Budući da toga ima jako puno, a ja baš i nisam pretjerano gladan od te vrućine, ostavljam poveći dio toga na tanjuru. Ispričavam se Nancy, koja mi začuđeno kaže „¡Tu comes poquito!“ (Jedeš majušno!) Razmišljam kako je to obično tendencija u zemljama koje su u prošlosti iskusile nestašice hrane i glad, ta želja da se posjetitelja zatrpa hranom, da mu se pokaže da se ima.

Uz večeru dobivam i sok od guave, koji je manje sladak od mangovog, dosta je vodenast, ali fino osvježava. Za desert imam neki desert od kokosa, koji je žitke konstitucije, a jede se zajedno s kriškama žutog polutvrdog sira (sličnog npr. kačkavalju), tako da se slankastost sira sljubljuje s intenzivnom slatkoćom kokosa.

Također uz večeru po prvi puta imam priliku probati Cristal, lokalnu kubansku pivu, jednu od dvije najprisutnije (druga je Bucanero). Budući da to ne ulazi u redovnu cijenu večere, računa se dodatnih 1,5 CUC. Ne možeš na Kubi ništa dobiti besplatno...

Navečer se odlučujem još malo prošetati do grada i po mogućnosti sjesti u onu pivnicu na Plazi Vieji, htio bih vidjeti kakva im je piva. Ostavljam sve suvišne stvari kod kuće – uzimam tek mobitel (iako mi ni on ne treba) i nekih desetak CUC-a. Iako nema baš puno kriminala, ako se mogu pokušati uklopiti, zašto ne? I doista, dok šećem prema Staroj Havani ne primjećujem previše pogleda niti mi itko pristupa. U mraku izgledam kao Kubanac. Možda malo šminkerskiji Kubanac, ali ipak.

Nakon nekih pola sata stižem u pivnicu, ali onda moram čekati još nekih petnaestak minuta da me netko primijeti i posluži. Već poprilično umirem od žeđi, a piva baš i ne taži najbolje žeđ. Ipak ju ispijam, malo je pregorka za moj ukus, te se potom, budući da me počeo shrvavati umor, upućujem natrag kući, zaobilaznim putem, preko Plaza San Francisco de Asís. Možda pronađem koji bici-taksi, za 2 CUC-a bi me trebao prebaciti do kuće. Vidim policajca kako mi maše da priđem. Dolazim, a on me traži putovnicu. Nemam ju, ostavio sam ju u casi particular. To mu i kažem. Nemam nikakvu ispravu kod sebe. Nadam se samo da me to neće uvaliti u probleme. Nisam radio ništa sumnjivo, šetao sam. Pita me gdje mi je casa particular. Kažem mu. On mi potom kaže „6 CUC-a“. Pitam ga za što, misleći da je riječ o nekoj globi zato što nemam isprave. Ali nemam ni to, dao sam novce za pivu. On mi kaže da nije za globu, nego za taksi. Pokušavam mu reći da mi ne treba taksi, eventualno bici-taksi. „Ne može se, Malecón je zatvoren zbog karnevala.“ Ovo mi sve izgleda prilično besmisleno i više mi izgleda kao pokušaj iskamčivanja love, tim više jer uz policajca stoji i par taksista. Još mi nešto pokušavaju objasniti, ali ja se pravim blesav i objašnjavam im da ne razumijem dobro španjolski, te se potom udaljavam preko trga nadajući se da me nitko neće pokušati zaustaviti. I nije.

Izlazim na Obispo i na uglu sa San Ignaciom nailazim na jednog bici-taksista. Pitam ga koliko je do hotela Deauville, malo dalje od mog smještaja. On odmah ustaje i priprema mi mjesto u bici-taksiju. Ponavljam pitanje – koliko? On kaže 5 CUC-a. 5 CUC-a za nešto što bi trebalo koštati najviše 2 CUC-a? Odmahujem glavom i krećem dalje. On nudi 3. I to mi je previše, radije ću hodati. Stranac jesam, ali budala nisam.

Pola sata kasnije sam u smještaju, nakon što na Malecónu nisam vidio ništa od karnevala (osim činjenice da je zatvoren zbog istog i da ljudi šeću posred šesterotračne ceste). Malo prije hotela mi se pokušao napakirati neki lik koji je očito posumnjao da sam stranac, i to s posve nemaštovitim uletom „It's very hot...“, pa onda nakon mog ignoriranja „It's very hot, my friend! Where are you from?“. Srećom, zamaknuo sam za svoj ugao i šmugnuo u casu particular. Dosta gnjavatora za danas. Umoran sam, a i sutra se rano dižem, doručak sam zakazao već u 6.45, još samo tuš, pranje zubi i spavanje...

psihoputologija @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 0
SUBOTA, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije 7 ujutro. Unatoč izmorenosti prethodni dan, svejedno nisam uspio otegnuti spavanje. Neka, ovo će biti dug dan, pa je i bolje da rano krenem.

Oblačim se i izlazim iz sobe u kuhinju. Prethodnu večer smo dogovorili da me doručak čeka u 8. Imam još vremena, pa tako izlazim na kuhinjski balkon, kako bih po prvi puta promotrio Havanu po danu.

Ulice su još puste – i inače je promet na Kubi rjeđi nego u Europi ili Americi, jer je broj automobila manji. Pogled na istok, prema starom dijelu grada:



I na drugu stranu – šarene i oronule fasade:



Na slici vidite i bici-taksi, osebujno prijevozno sredstvo, zapravo neku vrstu rikše na nožni pogon, kakvih su puni kubanski gradovi. Vozači ovih vozila ujedno su među najnapornijim individuama na Kubi, jer se poput pirane bacaju na svakog mogućeg turista nadajući se da će zaraditi po koji pesos. Ja sam ih uporno odbijao, osim u nekoliko iznimnih slučajeva.

Još jednom bici-taksi:



Promet je malo živnuo, a pojavili su se i yank tanks:



Unutrašnji hodnik mojeg smještaja – on vodi prema dijelu zgrade gdje su smješteni vlasnici:



Usputni prizor s druge strane ceste:



Dolazi vrijeme doručku. Za početak voćna salata: mango, ananas, papaja i guava. Zatim je tu kava u termosici (u tih ću 17 dana popiti kave koliko nikad u životu), kruh s maslacem i nekim kupovnim pekmezom, sir, a potom mi donose i omlet (koji Kubanci zovu tortilla de huevos – tako da ne mislite da ćete dobiti onu meksičku tortilju), uz koju se nalazi neko voće koje ima okus poput masne dinje, s blago slankastom aromom. Kasnije ću doznati da je posrijedi avokado – jeo sam ga mnogo puta i zapravo mi je ukusan, ali uvijek sam ga jeo u obliku nekakve kreme, nikad ovako. Na ovaj način je poprilično bezukusan. Dobivam i neko pecivo punjeno šunkom i sirom, te naravno svježe iscijeđeni sok od manga. Upravo je mango ono čemu sam se najviše veselio na ovom putovanju – pravi, prirodni, nedavno ubrani mango, a ne ovaj iz naših prodavaonica, koji je ubran poluzreo, potom se povlačio po hladnjačama, da bi ga ovdje prodavali za 12 kn po komadu.

Iako sam oduševljen novim okusima, ispostavit će se da je ovo praktički univerzalni doručak na Kubi, uz tek pokoju varijaciju. Nakon nekoliko dana sam se navikao i postalo mi je poprilično jednolično. Svejedno, hrana je prirodna i zdrava, čak je i kupovni pekmez napravljen bez aditiva.

Nakon doručka uzimam svoju opremu i krećem u grad. Ne mogu nikako zakamuflirati fotoaparat, tako da svojom pojavom stršim i privlačim pažnju lokalaca. Očekivalo bi se da su Kubanci naviknuti na turiste, s obzirom na godišnji broj od oko 3 milijuna ljudi koji posjete Kubu, ali i dalje ćete dobivati neželjenu pažnju. Razlog: novac. Kubancima država subvencionira jako puno toga – imaju besplatno zdravstvo, školstvo, čak i kazališne i sportske ulaznice (jer se kultura i sport smatraju pravom naroda), a subvencionirane su i racionirane namirnice kojima se pokriva između trećine i polovine svakodnevnih potreba kubanske obitelji. No za sve ostalo, potrebno je pribaviti novac. Kada se Kuba devedesetih godina otvorila turizmu, uveden je sustav dvojnih cijena – turisti su robu plaćali po skupljoj cijeni no domaći. Kako bi se i fizički odvojili sustavi plaćanja, stranci su plaćali u američkim dolarima, čija je vrijednost bila otprilike 25 puta veća od vrijednosti nacionalne valute, pesosa. Na taj su način oni koji su radili u djelatnostima povezanima s turizmom lakše dolazili do dolara i ostvarivali viši standard. Oni koji nisu bili te sreće da imaju posao vezan uz turizam, pokušavali su se na razne načine ubaciti u prihode od turizma. Neki radnik u tvornici cigara bi možda neku škartnu cigaru, koja bi zapravo trebala ići u otpad ili barem za osobnu konzumaciju radnikâ, prošvercao i preprodao naivnim turistima. Netko drugi je sklepao bici-taksi i počeo nuditi vožnje turistima. Treći se jednostavno odlučio na lovačke priče kojima pokušava iskamčiti pokoji dolar od samilosnih turista. Ukratko, na Kubi se turisti doživljavaju kao hodajući novac, i to je ono što doista iritira. Ne samo da vrlo često istu robu plaćate 25 puta više od lokalaca (jer je numerička cijena ista, ali valuta je različita), nego možete biti sigurni da ako vam netko priđe na ulici i započne razgovor s vama, to nije tek iz pukog interesa za vas. Odnosno, možda ih i zanima odakle ste, ali ako se upustite u dulji razgovor s njima neminovno će vam ili nešto ponuditi na prodaju, ili će vas zatražiti da im date novac za neki trošak koji si ne mogu priuštiti... Najčešće su to prilično maleni iznosi, sretni su ako im date i jedan dolar, ali stvar je u načelu. Ja sam se unaprijed pripremio na to žicanje i čvrsto odlučio da nemam namjeru dati ni centavosa takvim gnjavatorima. Pobogu, pa njima njihova država jamči više nego meni moja. Iako su nominalne plaće smiješno male (recimo, plaća liječnika je 25 dolara, odnosno 625 pesosa), niski su i svakodnevni troškovi (pola kile subvencionirane racionirane riže košta 25 centavosa, dakle ¼ pesosa). A doista nemam namjeru kroz žicanje financirati njihovu kupovinu luksuzne robe. Ako želiš zarađivati više, pronađi legalan način zarade.

Inače, naziv za profesionalne muljatore koji vam pokušavaju utrapiti neki proizvod (cigare, rum, čak i cure – ili jednostavno za proviziju dovode ljude u neki restoran ili casu particular) jest jineteros – jahači. Unatoč imenu, nisu toliko naporni kao u drugim zemljama. Ako im date do znanja da niste zainteresirani, uglavnom će vas pustiti na miru. Problem je jedino što ih ima mnogo, tako da ih stalno morate odbijati. Prvi dan u Havani bio sam još zelen, pa sam se upustio u nekoliko razgovora s jineterosima, ali sam shvatio da je to popriličan gubitak vremena, tim više što svi vrte uglavnom iste priče („Tu u blizini ima prodavaonica cigara i samo danas je akcija, cigare su u pola cijene, evo, pokazat ću ti...“). Naravno, svi vam se obraćaju s „¡Hola, amigo!“ ili čak na engleskom „My friend!“ (što izgovaraju kao Myfriend, s naglaskom na prvom slogu). Ne jednom mi je došlo da se okrenem i kažem im „Slušaj, ja ti nisam nikakav prijatelj. Ti želiš moj novac, ja ti ga ne želim dati, i to je to. Prestani glumatati.“ No na kraju sam zaključio da je najbolje uopće ne trzati na takva dozivanja. OK, postoji mala šansa da tako propustim neki zanimljivi razgovor, ali opet, s obzirom na već opisani način kako Kubanci govore, pitanje je koliko bih imao koristi od takvog razgovora.

Osim jineterosa, postoje i jineteras, samo što to nisu ženske koje prodaju cigare, rum i slično – već jednostavno ženske koje vam se prikrpaju kako biste ih počastili pićem, odveli ih na neko ekskluzivnije mjesto koje im nije cjenovno dostupno i uživali u njihovom društvu. Nije isključeno da će vam se poneka od njih odužiti i seksom, premda to nije primarni motiv da vam se prikrpaju. Dakle, nije riječ o prostitutkama, već jednostavno o sponzorušama. Neke od njih su i vrlo privlačne, ali hvala lijepa – ne vidim ništa privlačnog u komunikaciji s nekim za koga znam da je tu zbog mog novčanika, a ne mene. No nije rijetkost vidjeti starije Nijemce i Britance u društvu mladih Kubanki. Tko voli...

Izlazim iz kuće i slikam zgradu na uglu prekoputa:



Pogled uz Calle San Lazaro prema zapadu:



I na drugu stranu:



Prevaljujem pedesetak metara i izlazim na Malecón, široku obalnu aveniju koja se proteže 8 km od središta grada na zapad. Pogled prema zapadu:



Na slici se vidi Vedado, zapadni i otmjeniji dio Havane, zajedno s nekoliko nebodera koji su tamo sagrađeni pedesetih godina, u doba kubanske romanse s SAD-om. Najviša zgrada na horizontu je čuveni Edificio Focsa, o kojem će još biti riječi.

Havana ima 2,1 milijun stanovnika, te je, nakon Santo Dominga, drugi najveći grad na Karibima. Nalazi se na onom dijelu kubanske obale koji je najbliži Floridi, a proteže se od dobro zaštićene luke u smjeru zapada. Moguće ju je raščlaniti u nekoliko dijelova: odmah uz samu luku smještena je La Habana Vieja, Stara Havana, kolonijalna jezgra grada. Zapadno od nje prostire se Centro Habana, izgrađen na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. To je dio u kojem se nalazi i moj smještaj. Još zapadnije je Vedado, izgrađen u prvoj polovici 20. st., koji se dijeli na dio koji podsjeća na omanji američki downtown (to je ovo na gornjoj slici), te na zelene rezidencijalne četvrti s obiteljskim kućama. Još zapadnije od Vedada nalaze se Miramar, Playa i Marianao, koji još više podsjećaju na američka predgrađa, a danas je tamo smještena većina veleposlanstava.

Havana je utemeljena 1514. na južnoj obali Kube, da bi unutar idućih 5 godina bila još dvaput premještena, oba puta na lokacije na sjevernoj obali. Od 1519. nalazi se na sadašnjem mjestu. Ime je po svemu sudeći dobila prema taínskom poglavici Habaguanexu, a izvorno puno ime bilo je San Cristóbal de la Habana. U to vrijeme Havana je bila tek uporište za daljnju kolonizaciju Amerike. Međutim, nakon zauzeća Meksika, strateški važan položaj i sigurna luka osigurali su da Havana postane nezaobilazna stanica na putu između Staroga i Novog svijeta. Ovdje su se brodovi s blagom iz Meksika, ali i iz Perua, pregrupirali prije plovidbe preko Atlantika. 1592. dobiva status grada, a 1607. preuzima i funkciju glavnog grada od Santiaga de Cuba. Nadimak joj je „Ključ Novog svijeta i bedem Zapadne Indije“. U 17. st. grad raste i razvija se, te unatoč epidemiji kuge 1649., u kojoj je stradala trećina stanovništva grada, do sredine 18. st. postaje trećim najvećim gradom u Americi (većim od New Yorka). Tijekom Sedmogodišnjeg rata, u lipnju 1762., Havanu su zauzeli Britanci, no kada je već iduće godine rat završio, Havana je razmijenjena za Floridu, koja je dotad bila u španjolskom posjedu. Kako im se to više ne bi ponovilo, Španjolci su dobrano utvrdili Havanu, koja je tako postala najutvrđenijim gradom u Americi. Ulaz u gradsku luku danas čuvaju čak 4 utvrde. 1796. u Havanu su iz Santo Dominga preneseni i posmrtni ostaci Kristofora Kolumba, koji su ovdje ostali do španjolskog gubitka Kube 1898., kada su prebačeni u Sevillu.

Tijekom 19. st. Havanu nazivaju Parizom Antila. 1837. sagrađena je prva željeznička pruga, 51 km između Havane i Bejucala u unutrašnjosti otoka, koja je služila za prijevoz šećera. Kuba je tako postala petom zemljom u svijetu koja je dobila željeznicu. Havana je ujedno bila i jedan od prvih gradova u svijetu koji su dobili tramvaj, 1859. Razvoj se nastavlja u prvoj polovici 20. st., s američkim ulaganjima i turizmom, posebice u razdoblju prohibicije kada je Kuba bila odredište za lokanje jeftinog, a dobrog ruma. Havana postaje bogati grad, s trećom najvećom srednjom klasom na zapadnoj polutci, a u gradu se otvaraju i brojne kockarnice i hoteli u vlasništvu kojekakvih mutnih likova, kao što su Meyer Lansky i Lucky Luciano. Život u Havani u to je vrijeme možda bio bolji nego danas, no bio je i u snažnom kontrastu s ostatkom Kube, osim što je ovisio i o stranom pranju novca.

Nakon Revolucije dolazi do javne stanogradnje i poboljšanja socijalnih službi, no američki embargo i česte nestašice dovode do propadanja. Mnoge zgrade pate od zapuštenosti (to se vidi i na gornjim fotografijama), a tomu ne koristi ni poprilično neugodna vlažna klima, koja uzrokuje brzo propadanje i netom obnovljenih zgrada. 1982. Stara Havana je stavljena na popis Svjetske baštine UNESCO-a, čime je pribavljen i dio novca za obnovu najugroženijih dijelova. No grad je prevelik da bi se obnova mogla oslanjati samo na UNESCO-v novac. Osamdesetih godina gradski povjesničar Eusebio Leal Spengler započeo je vlastitu inicijativu obnove grada. Osnovao je Habaguanex, državnu firmu koja u svom vlasništvu ima hotele, restorane, muzeje i prodavaonice suvenira, a koja ostvareni profit ulaže u obnovu Havane. Za sada je potpuno obnovljena četvrtina Stare Havane, a radovi su često vrlo opsežni (recimo, ispod Plaze Vieje se svojedobno nalazila podzemna garaža koju je dao sagraditi još Batista, a koja je prilikom obnove uklonjena kako bi se trgu vratio izvorni oblik) i vrlo precizni (prilikom obnove konzultira se sva dostupna građa, od spisa, skica, povijesnih knjiga pa sve do starih fotografija, kako bi konačni rezultat bio što vjerniji izvorniku). Budući da obnovom ne želi Staru Havanu pretvoriti u grad muzej, Spengler nastoji da se dio prihoda Habaguanexa (koji iznosi preko 160 milijuna dolara godišnje) investira i u razvitak društvenih sadržaja u tom dijelu grada, pa se tako izdvaja za škole, vrtiće, staračke domove...budući da grad nisu samo zgrade već i ljudi.

Pogled duž Malecóna na istok, prema centru grada:



Na samom rtu vidi se tvrđava Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro.

Pogled na neke od zgrada na Malecónu:





Nekima nije bilo spasa, pa su srušene i njihove parcele stoje prazne. Takva je ova skroz lijevo na drugoj slici. Ispred žute zgrade vidite smeđu ploču, koja označava da se zgrada renovira.

Kao što se može vidjeti, Malecón je prazan. Tek tu i tamo koji džoger. Hodam prema istoku, kad mi u jednom času prilazi moj prvi jinetero. „Hello, my friend. Where are you from? Are you interested in buying cigars?“. Pristojno ga otpiljujem i imam osjećaj da sam prilično glatko to prošao. Prema najavama koje sam čitao očekivao sam da će biti naporniji. No, kako rekoh, kasnije ću shvatiti da se napor krije u brojnosti, ne toliko u nasrtljivosti pojedinaca.

Skrećem desno u Avenidu de Italia, koja me vodi podalje od Malecóna:



Pogled unatrag:



Malo kolonijalne arhitekture:



Ova fotografija je zgodan pregled kubanskog voznog parka:



Yank tank, Lada, neki kineski auto (Geely?) i naprijed neki stariji japanski. Velika bijela zgrada krajnje desno je art deco zgrada u kojoj se nalazi Teatro América.

Evo nas na semaforu ispred Teatra América, još malo automobila:



Skrećem u Calle Neptuno i nastavljam na istok prema Habani Vieji. Tražim mjesto gdje ću promijeniti novac. Evo me na rubu Parque Central, pogled prema Hotelu Inglaterra i Gran Teatru de La Habana:



Pored je i Hotel Telégrafo, jedan od Habaguanexovih hotela:



Prolazim pored mjesta na kojem bi u mom vodiču trebala biti Cadeca (Casa de cámbio – državna mjenjačnica), ali tamo nema ničega. Nastavljam stoga prema centru, točnije prema Calle Obispo, gdje bi se trebalo nalaziti više mjenjačnica.

Calle Obispo jest glavna ulica Stare Havane, ali ne izgleda pretjerano monumentalno:



Naravno da sam i ovdje uletio u ralje jednom jineteru, koji mi je prvi poveo priču o prodavaonici cigara ovdje u susjedstvu koja eto baš danas ima posebnu ponudu. Pošao sam s njim dio puta, a onda sam mu objasnio da ja osobno ne pušim cigare, da ih namjeravam doduše kupiti za poklon, ali kako sam tek došao na Kubu i namjeravam landrati okolo po otoku idućih dva tjedna, radije ću ih kupiti po povratku u Havanu, kako se ne bi bezrazložno oštetile. Hvala i doviđenja. Nije baš izgledao zadovoljno, ali se pomirio s mojom odlukom. Budući da smo skrenuli jedan blok južnije od Obispa, u malo neugledniji predio, vraćam se do Obispa i pronalazim Cadecu. Ovdje se po prvi puta susrećem s kubanskom institucijom čekanja u redovima. Naime, kako bi se izbjegle nepotrebne gužve, dosta prodavaonica i inih gospodarskih objekata ima na ulazu zaštitara koji pušta jednu po jednu mušteriju unutra, kako netko od onih koji su već unutra obave svoj posao. Red za čekanje često je kaotičan, no zna se tko je zadnji (prva stvar koju ljudi naprave kada dođu u red jest pitanje „¿El último?“, kako bi znali iza koga su oni na redu).

Ubrzo dolazi i moj red, ulazim. E sad, zašto ja uopće moram mijenjati novce, kad sam rekao da turisti mogu plaćati i dolarima? Zato što više ne mogu. Mogli su do 2003., kada je američki dolar, kao odgovor na Bushevo postroženje sankcija prema Kubi, izbačen iz upotrebe, a umjesto njega uveden je tzv. konvertibilni pesos (ime je ironično, budući da ga nigdje izvan Kube ne možete nabaviti, što znači da nije konvertibilan), u omjeru 1:1 prema dolaru (zato neki Kubanci danas i konvertibilni pesos zovu jednostavno dolar). Tako na Kubi postoje dva pesosa: prvi se naziva moneda nacional , nacionalna valuta, i oznaka mu je CUP, drugi je konvertibilni pesos, kojemu je oznaka CUC. Zato se često u slengu i kaže cuc (čita se „kuk“) za konvertibilne pesose. Dvije valute se razlikuju izgledom, ali i stanjem novčanica (nacionalni pesosi su prilično dotrajaliji). No kod kovanica, ako ste nepažljivi, može doći do zabune. Ima naravno prodavača koji vas prevare, pa vam umjesto u CUC-ovima kusur vrate u nacionalnim pesosima, čime vas mogu zakinuti 25 puta. Meni se srećom to dogodilo samo jednom, kada sam umjesto 1 CUC-a dobio kovanicu od 3 CUP-a, što znači da sam zakinut samo 8 puta.

Osim što je dolar izbačen iz upotrebe, na zamjenu dolara mjenjačnica će vam naplatiti još 10% kazne uz redovnu proviziju, tako da se na Kubu definitivno ne isplati nositi američke dolare. Ja sam nosio kanadske dolare, koje mi je frend svojedobno dao jer mi je nešto dugovao, a nije ih se mogao riješiti, ali i eure. Sve u svemu, ponio sam 1060 kanadskih dolara i još 500 eura.

Mijenjam 350 kanadskih dolara i dobivam oko 320 CUC-a. Naravno, prije promjene moram dati putovnicu, sve je vrlo birokratizirano. Činovnica preda mnom dvaput broji novac, kako bih se uvjerio da je sve u redu i da je cifra točna. Napokon sam gotov, spremam novac i financijski sam sposoban da se otisnem u kupoprodajne transakcije s Kubancima.

Vraćam se na Obispo, gdje nalijećem na još jednog jinetera s cigarama. Kažem mu da sam maloprije razgovarao s njegovim kolegom i da doviđenja. Nakon kojih stotinjak metara skrećem lijevo prema katedrali.

Ona se nalazi na Plaza de la Catedral:



Trg potječe iz 18. st. i dobar je arhitekturalni primjer kubanskog baroka. Sa zapadne strane trga nalazi se Palacio de los Marqueses de Aguas Claras, barokna palača dovršena 1760.:



Trgom dominira katedrala Djevice Marije od Bezgrešnog začeća, nazvana katkada i katedralom Sv. Kristofora (San Cristóbal de la Habana):



Gradila se gotovo 40 godina, a dovršena je 1787. U gradnji je korišten koraljni kamen, a u zidovima se gdjegdje mogu vidjeti i fosili morskih biljaka i životinja. Tornjevi su namjerno sagrađeni asimetrično, tj. zapadniji uži toranj je takav kako bi s trga lakše mogla otjecati voda koja se ovdje skupljala za jakih kiša (čitav trg je inače sagrađen na močvarnom tlu). Romanopisac Alejo Carpentier svojedobno je katedralu opisao kao „glazbu zapisanu u kamenu“. Upravo su u toj katedrali stotinjak godina počivali i Kolumbovi posmrtni ostaci.

S istočne strane trga je Casa de Lombillo, sagrađena 1741., u kojoj se nekada nalazila pošta, a danas je ured gradskog povjesničara:



Najstarija zgrada na trgu je ona s južne strane, sagrađena 1720. i nazvana Palacio de los Condes de Casa Bayona, u kojoj se danas nalazi Muzej kolonijalne umjetnosti:



To je još i Palacio del Marqués de Arcos:



Odlazim zaviriti u katedralu, ali kako sam ljetno odjeven ne želim previše švrljati unutra, pa ću samo opaliti nekoliko kadrova iz ulaznog dijela:









Nastavljam šetnju i dolazim do Plaza de Armas, drugog i najstarijeg povijesnog trga Stare Havane:





Kao što se vidi, nasred trga je park, a uokolo su prodavači starih knjiga. Trg je inače nastao nedugo nakon utemeljenja grada, 20-ih godina 16. st. Nekoć se zvao Plaza de la Iglesia, po crkvi koje danas više nema, dok je današnje ime dobio u kasnom 16. st. kada ga se koristilo za vojne vježbe.

Nasred trga nalazi se kip Carlosa Manuela de Céspedesa, koji je 1955. zamijenio kip španjolskog kralja Ferdinanda VII.:



Carlos Manuel de Céspedes, nazvan Ocem Domovine, bio je zemljoposjednik, odvjetnik i pjesnik, koji je 10. listopada 1868., u tzv. Kriku iz Yare (Yara je grad na istoku Kube) pozvao na borbu Kubanaca za nezavisnost. Toga jutra okupio je svoje robove i, dok su oni čekali da im dadne upute za dnevne dužnosti, objavio im da su odsada slobodni ljudi te ih pozvao da mu se pridruže u borbi protiv Španjolaca. Iduće godine proglašen je ratnim predsjednikom Kube. Tijekom prvog kubanskog rata za nezavisnost, nazvanog još i Desetogodišnjim ratom, glavni sukob bio je na relaciji između criollosa (Kubanaca rođenih na Kubi) potpomognutih mulatima i oslobođenim robovima, i peninsularesa („poluotočana“, useljenika iz Španjolske). Prvi su bili koncentrirani na istoku otoka, a potonji na zapadu.

1873. de Céspedes je postao žrtvom frakcionaških borbi, te je smijenjen. Novo pobunjeničko čelništvo nije mu dopustilo da pobjegne iz zemlje, niti mu je pružilo zaštitu pred Španjolcima. Stoga se morao skrivati u planinama, gdje je iduće godine i ubijen. 4 godine kasnije rat je okončan Sporazumom iz Zanjóna, kojim se nije postiglo mnogo – robovi koji su se borili na strani pobunjenika amnestirani su i mogli su ostati slobodni, ali ropstvo nije ukinuto, niti je Kuba postala nezavisnom.

Zanimljivo je da je de Céspedes imao ukupno sedmero djece s tri različite žene, od toga dva sina imenom Oscar. Naime, drugi Oscar dobio je ime po prvome, kojega su strijeljali Španjolci, budući da su de Céspedesu dali ultimatum da se odrekne svog položaja predsjednika kubanskih pobunjenika, ili će mu ubiti sina. De Céspedes je odgovorio kako Oscar nije njegov jedini sin, jer su i svi pali u borbi za slobodu Kube njegovi sinovi. Njegov drugi sin, Carlos Manuel de Céspedes y Quesada, bio je 1930-ih predsjednik Kube.

Na istočnoj strani trga danas se nalazi Museo el Templete:



Na ovom se mjestu nalazilo drvo ceiba (nalazi se i danas, ali ne isto) pod kojim je u studenom 1519. služena prva sveta misa u Havani.

S druge strane luke vidi se tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na samom trgu je Castillo de la Real Fuerza:





Ova tvrđava, građena od 1558. do 1577., jedna je od najstarijih u Americi. Danas se u njoj nalazi Muzej plovidbe.

Zapadnom stranom trga dominira Palacio de los Capitanes Generales:



Ovdje su od 1791. boravili španjolski upravitelji Kube, zatim američki vojni upravitelji, pa je potom jedno kraće vrijeme bila predsjedničkom palačom. Od 1968. u zgradi se nalazi Muzej grada.

Odlazim s Plaza de Armas i nastavljam po obnovljenoj Calle Mercaderes:



U jednom minijaturnom parku nalazi se kip Simóna Bolivara, borca za dekolonizaciju Južne Amerike:



A tu je i podsjećanje na čovjeka koji je želio biti Bolivarov nasljednik:



Chávez i Venezuela na Kubi su izuzetno cijenjeni. Venezuela je Kubu izvukla iz teške ekonomske krize u koju je upala nakon što je 1991. propao SSSR, a Kuba ostala bez nafte koju joj je dotada SSSR vrlo povoljno prodavao. Tek kada je na vlast u Venezueli došao Hugo Chávez stvari su se za Kubu poboljšale. Danas Venezuela Kubi isporučuje 90 tisuća barela nafte dnevno, što je oko 3,5% ukupne venezuelanske proizvodnje. Zauzvrat, Kuba Venezueli šalje medicinsko osoblje i učitelje, pogotovo u siromašnija područja. Također, oko 100 000 Venezuelanaca dosada je putovalo na Kubu zbog raznih medicinskih zahvata – uključujući i samog Cháveza koji se od karcinoma liječio upravo na Kubi.

Pogled na Calle Mercaderes prema Plazi Vieji prije no što skrenem lijevo:



I niz Calle Amargura:



Izlazim potom na Plaza de San Francisco de Asís:



Na trgu se svojedobno nalazila tržnica, koja je kasnije premještena zato što je buka smetala redovnicima iz franjevačkog samostana s južne strane trga. Crkva koju vidite na slici nije u funkciji od 1840-ih, u njoj i samostanu koji je pored održavaju se koncerti, a od 1994. tu je i Muzej vjerske umjetnosti.

S druge strane trga je Lonja del Comercio, nekadašnja burza, a danas uredska zgrada:



Na trgu se nalazi i Fuente de los Leones, fontana iz 1836.:



Pogled na zapadnu stranu trga:



Na istočnoj strani je terminal za turističke brodove:



Mala žuta vozila koja vidite pred njima su coco taxiji, neka vrsta kubanskih tuk-tuka. Nisam ih imao prilike iskušati.

Ovdje mi počinje zvoniti mobitel. Naime, mene su već prethodnu večer Jorge i Nancy pitali koja je moja ruta Kubom, te sam im nabrojao neke od gradova, pa mi je Nancy dala vizitke i brojeve od nekih casas particulares u tim gradovima. Budući da su pozivi jako skupi (oko 20 kn po minuti) poslao sam poruku prvom potencijalnom domaćinu, Osmanyju u Cienfuegosu. I sada me on zove. Ništa, čekam da prestane zvoniti, pa mu šaljem poruku da ne mogu razgovarati i neka mi odgovori porukom. No dok to napišem, ovaj uporno još nekoliko puta zove. Na kraju mu uspijem poslati poruku, ali ne dobivam odgovor. Odgovorit će mi tek sutradan.

Nastavljam na jug po Calle Oficios. Ubrzo nalijećem na još jednog jinetera. I ovaj nudi cigare, s tim da je prodavaonica o kojoj govori sada praktički pored nas. Objašnjavam mu da nemam namjeru danas kupovati cigare, čak i ako je akcija, i tip me pušta. No ovaj put ne otprve. Budući da stajem kako bih nešto slikao, on to shvaća kao da se premišljam, pa me opet pokušava nagovoriti. Srećom, naišao je neki drugi turist pa se prebacuje na njega.

A slikao sam ovo:



Coche Mambí, vagon sagrađen 1900. u SAD-u i dopremljen na Kubu 1912., bivši je predsjednički vagon. Ulaz u njega je besplatan, ali u to je vrijeme bio zatvoren.

I potom skrećem desno i dolazim na Plazu Vieju:



Zanimljivo je da se ovaj trg (u prijevodu Stari trg) nekoć zvao Plaza Nueva (Novi trg). Ispod njega se nalazila ona već spomenuta podzemna garaža.

Zapadna strana trga, s pivnicom La Factoria Plaza Vieja u žutoj zgradi:



Središnja fontana i sjeverozapadni kut trga:



Južna strana, s umjetničkim centrom La Casona i Muzejom igraćih karata:



U ovoj se zgradi nalazi camera obscura – naprava koja omogućava panoramske poglede na Havanu:



Na jugoistočnom uglu trga je Palacio Cueto, zgrada koja je najbolji primjer secesije u Havani, trenutno u procesu obnove:



Napuštam Plazu Vieju i krećem na zapad po Calle Brasil:



(u daljini se vidi kupola havanskog Kapitola, o kojem će još biti riječi)

Calle Brasil je u svom središnjem dijelu poprilično raskopana, pa treba vremena da dođem do Plaza del Cristo, gdje se nalazi župna crkva Sv. Krista od Dobrog Putovanja (eto, ta mi treba Laughing ), sagrađena 1732.:



Zgrade s istočne strane trga:



I još jednom, širi kontekst trga:



Kupujem bocu vode za 75 konvertibilnih centavosa, potom izlazim na Avenidu de las Misiones i krećem prema jugu. Usput slikam jednu od kolonijalnih zgrada:



I približavam se havanskom željezničkom kolodvoru:



Ovo u prvom planu je ostatak negdašnjih gradskih zidina, srušenih 1863., kada se grad počeo širiti.

Kubanske željeznice pamte mnogo sretnije dane od ovih danas, što se vidi u monumentalnoj arhitekturi kolodvorâ. Zanimljiv je povijesni kuriozitet da je Kuba imala željeznicu prije Španjolske. Danas je riječ o jedinoj aktivnoj javnoj željezničkoj mreži na Karibima (dakle, ne računajući kojekakve industrijske željeznice za prijevoz šećera). Ukupna duljina mreže je 4226 km, od čega je elektrificirano svega 140 km. Mreža se pruža uzduž cijelog otoka, od grada Guane u provinciji Pinar del Río na krajnjem zapadu, do Caimanere, nedaleko američke vojne baze u Guantánamskom zaljevu. Od glavne se pruge odvaja nekoliko pobočnih, uključivo i one koje su paralelne s glavnom, a pruga za Trinidad je već 20-ak godina fizički odvojena od mreže jer se srušio most koji ju povezuje s glavnom mrežom. Vozni park je skupljen odasvud, uglavnom iz Kine, Meksika, Kanade i europskih država. Najbolji vlak je Tren Francés, koji se, kao što mu ime kaže, sastoji od starih francuskih vagona s Trans Europe Expressa, a vozi između Havane i Santiaga de Cuba. Put traje 16 sati. Zadnjih godina postignuti su dogovori s Venezuelom o obnovi infrastrukture, kako bi se prosječna brzina s mizernih 40 km/h podigla na 100 km/h, a ujedno je potpisan i ugovor o kupnji 200 putničkih i 550 teretnih vagona od Irana.

Upravo zbog katastrofalno sporih i neudobnih željeznica po Kubi, uz jednu iznimku, nisam koristio to prijevozno sredstvo. No zavirio sam u havanski kolodvor – mračna i zapuštena čekaonica, vozni red ispisan na papiru, brojni vlakovi otkazani...

Nastavljam istočno i dolazim do bivših lučkih skladišta u kojima je danas natkrivena tržnica, a ispred njih se nalazi ovaj niz starih obnovljenih parnjača:



Vraćam se prema Plaza de San Francisco de Asís, gdje se zakratko sjedam odmoriti. Potom krećem dalje po Calle Amargura i zastajem nakratko u Museo del Chocolate, što, unatoč imenu, je ipak više kafić nego muzej. Uzimam jednu čašu hladne čokolade na uličnom prozoru kafića i nastavljam šetnju. Ironično, Calle Amargura znači Ulica gorčine, premda iskonska čokolada doista i jest gorka.

Nakon još malo muvanja po Plazi Vieji odlazim po Calle San Ignácio na sjever, do ugla s Obispom, gdje se nalazi turistička agencija. Sutra želim poduzeti izlet u Valle de Viñales, a to će mi biti praktičnije ako uplatim turistički aranžman nego ako idem u vlastitoj režiji. Žena u agenciji me šalje u obližnji hotel Ambos Mundos, budući da je ovo zapravo samo informativni ured. Ujedno mi kaže i cijenu aranžmana – 59 CUC-a, s prijevozom, ulaznicama i ručkom. Odlazim do hotela na susjednom uglu, pronalazim šalter u predvorju, no potom čekam 15-ak minuta dok neki Talijani isplaniraju neki svoj izlet. Naposljetku dolazim na red, te uz neke manje komplikacije (nije ta agencija koju sam mislio, već neka druga) uplaćujem aranžman za sutra i dobivam običnu priznanicu koja mi treba služiti sutra ujutro kao potvrda na ulasku u bus. Moram se samo nacrtati u pola 8 ujutro ispred hotela Deauville, koji je 5 minuta hoda od mog smještaja, budući da bus kruži po havanskim hotelima i skuplja ljude.

Vraćam se Obispom prema zapadu i usput slikam unutrašnjost jedne muzejske ljekarne:



Izlazim iz Stare Havane na Prado. Službeno nazvan Paseo Martí, Prado je prva ulica izgrađena izvan gradskih zidina, u razdoblju od 1770. do 1830-ih. Ujedno je bio i prva popločena ulica u Havani. Ideja je bila napraviti široki gradski bulevar sličan onima u Parizu i Barceloni. Procijenite sami koliko se u tome uspjelo:



Na sredini je široka promenada koja je ujedno prava pozornica gradskog života, malo mondenija nego Malecón. S obiju strana nalaze se po dvije prometne trake, a rubove Prada omeđuje prava retrospektiva kubanske eklektične arhitekture 19. st.:



(da, zgrada s desne strane je kino)



Kao što vidite, ima i suvremenijih interpolacija iz postrevolucionarnog doba.

Još malo:



Pogled unazad prema Kapitolu, s drugog kraja Prada:



Zgrada nalijevo je doživjela tužnu sudbinu mnogih velebnih havanskih zgrada – nakon Revolucije je propala do te mjere da se urušila. Sad ju obnavljaju.

Prolazim kroz Parque de los Enamorados (Park zaljubljenih), gdje se nalaze ostaci Cárcela (zatvora Tacón) u kojem su robijali mnogi kubanski domoljubi, te dolazim do bivše predsjedničke palače u kojoj je danas smješten Muzej Revolucije:



Zgrada je građena od 1913-1920., a unutrašnjost joj je uresila između ostalih i poznata njujorška draguljarnica Tiffany's. Muzeju ću posvetiti pažnju jedan od idućih dana, sada samo prolazim pored njega. Ispred se nalazi još jedan dio gradskog zida i tenk SAU-100 koji je koristio Castro u bitci u Zaljevu svinja. Iza je Iglesia de Santo Angel Custodio (Crkva Sv. Anđela čuvara):



Nastavljam uz kompleks muzeja, odbijam još nekoliko pokušaja razgovora, a onda pokušavam slikati paviljon Granma, koji se nalazi iza muzeja. I tom času pored mene se zaustavlja dvoje Kubanaca, uz uobičajeno pitanje sviđa li mi se muzej. Budući da sam upravo dobio SMS od Ene u kojem mi javlja da su pokopali Kandúra na Jelenovcu, malo sam smeten, te dozvoljavam da mi ovi ukližu. Potvrdno odgovaram, nakon čega slijedi pitanje odakle sam. Nakon što i to odgovorim, dolazi izjava od tipa da njegova sestra (to je ta koja je s njim) ove jeseni, točnije u prosincu, ide u Hrvatsku, jer je ona učiteljica salse i pitaju me kakvo je tamo vrijeme. Kažem im da je hladno i da ima snijega, ali već vidim da ih se neću tako lako riješiti. Sudeći po njenom stasu, ona baš i ne izgleda kao učiteljica salse, bačvasto je građena, kao i velik broj kubanskih crnkinja (zapravo, postotak jako zgodnih žena na Kubi je prilično malen – uglavnom su niske, krivonoge i muče muku s viškom kilograma koji im se nakupljaju na struku i stražnjici). Zanima me koju će mi oni priču prodati. On tvrdi da je glazbenik i da je učio od glazbenika iz Buena Vista Social Cluba, te da mi mogu srediti upad na njihov koncert večeras (većina glazbenika iz Buena Vista Social Cluba su već mrtvi, tako da je i to patka). Naravno da ne mislim popušiti priču, niti ovo dvoje mufljuza omogućiti proviziju, ali ću ipak pustiti da me otprate do mjesta gdje bi koncert trebao biti, večeras u 6.

Riječ je o baru dva ugla dalje, nasuprot kojega se nalazi kuća u kojoj je, prema priči mojih vodiča (ili da ipak upotrijebim izraz „pijavica“?) neko vrijeme boravio Castro. Sumnjičav sam prema tome, budući da nigdje ništa ne piše o tome, ali ipak slikam kuću:



Ulazimo potom u bar, on me upoznaje s nekim starijim glazbenikom, kojega mi predstavlja kao „maestra“, potom sjedamo za stol. Ubrzo se stvara i konobarica. Pristojno odbijam naručiti bilo što, rekavši kako sam samo nakratko ovdje (ne želim riskirati da mi se i ovo dvoje ubace u narudžbu), i začudo konobarica ne stvara probleme oko toga. Potom mi tip daje ceduljicu na kojoj piše da imam pravo na povlašteni upad u bar večeras, traži me samo da mu dam svoje ime. Od toga neće biti neke štete, ionako večeras oko 6 mislim biti negdje drugdje, pa mu mogu dati ime. On zapisuje, zatim mi daje „sretni novčić“ od 3 nacionalna pesosa. Zasad sve ide glatko. No onda sestra počinje svoju tužnu priču kako ima doma dvoje male djece, a nema dovoljno mlijeka za njih (laže, jer sve kubanske obitelji s djecom imaju pravo na besplatno sljedovanje mlijeka), te kako bi me zamolila ako bih joj mogao pomoći oko toga. Ja kažem „Dakle, želite moj novac.“ „Ne, ne želim novac, meni treba samo mlijeko. Ne treba mi novac.“ (Ako trebaš mlijeko, ja ga nemam. Zašto onda pitaš mene?) Lagano pada maska čitavog ovog igrokaza. Učiteljica salse koja tobože ima za kartu do Hrvatske, a nema za kupiti dodatnog mlijeka svojoj djeci. Puštam još malo da vidim dokle će to ići. Evo, kaže, ona tu u blizini zna za ženu koja prodaje mlijeko, pa ako bih mogao poći s njom... Sjajno, sad ću biti nasamo s njom, jer brat ostaje u baru, čeka nas da se vratimo, pa će mi biti lakše otarasiti je se.

Deset metara dalje, ona zaziva neku ženu na balkonu na drugom katu zgrade koja joj ubrzo spušta dvije plastične vrećice s mlijekom (sjećate se toga, kod nas su nestale ranih devedesetih). Ova ih pokazuje meni i kaže da to košta 20 pesosa. E sad je ovo prilika da provjerim na što ona točno misli. 20 nacionalnih pesosa je 80 konvertibilnih centavosa. To mi se čini prejeftino za dvije vrećice mlijeka, s obzirom da sam vodu platio 75 centavosa. 20 CUC-a pak...jest skuplje nego što plaćam sobu u Havani. Pitam ju otvoreno na koje pesose misli. Ona se pravi blesava, vjerojatno čeka da izvadim novce. Ja ne mislim vaditi nikakve novce, samo me zanima smatra li me idiotom. Kaže kako je to jako dobro mlijeko i zato takva cijena. Ja samo inzistiram misli li na 20 nacionalnih ili konvertibilnih pesosa. Onda ona čini ključnu pogrešku – počinje se cjenkati. 15 pesosa. 10 pesosa. 7 pesosa za jednu vrećicu. Očito je dakle da nije riječ o nacionalnim pesosima, jer ne bi toliko spuštala cijenu. OK, komedija je završena, još jedno moje čvrsto „ne“ i ona se vraća na drugu stranu ulice kako bi pokunjeno vratila mlijeko. Koristim tu priliku da šmugnem što dalje, no s druge strane mi iz bara njezin brat veselo maše „Hey, Croácia“. Odmahujem mu i udaljavam se prije nego mu sestra objasni što se dogodilo, ne želim još dodatne probleme.

psihoputologija @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 22, 2015
PETAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nažalost, večer prije mog polaska dobio sam tužnu vijest. Taman negdje oko ponoći uginuo je Kandúr, Enin mačak. Iako smo Ena i ja ovoga proljeća okončali našu trogodišnju vezu, ostali smo u prisnim odnosima, djelomično upravo zahvaljujući Kandúru. Ime sam mu dao ja, prema mađarskoj riječi koja jednostavno znači „mačak“. Kandúr je bio mladi ulični mačak (u trenutku smrti imao je neke 4 godine) koji je navraćao u vrt kuće u kojoj je Ena u proljeće 2012. unajmila stan. Isprva je bio nepovjerljiv, ali Ena ga je počela hraniti, te je pomalo postajao sve pitomiji, počeo se privikavati i na stan, premda je načelno i dalje većinu vremena provodio na ulici. Kada se posve opustio, ispostavilo se da je velika maza. Bio je vrlo flegmatičnog karaktera, nisu ga zanimale igračke i natjeravanje po stanu, uglavnom je većinu vremena jeo i mazio se. Ovoga siječnja nije ga bilo deset dana, da bi se onda pojavio, mršav, izmoren, slab, bez apetita. Zabrinuta Ena ga je odvela veterinaru, gdje se ispostavilo da je pozitivan na FIV (mačju sidu) i FeLV (mačju leukemiju). Svaka od tih bolesti je za sebe poprilično gadna (premda je FIV zapravo relativno benigan, jer sporo napreduje i mačka s njim može doživjeti i poprilično visoku dob), ali zajedno su praktički smrtna presuda. Nismo znali je li ih dobio preko majke ili ih je pokupio negdje na ulici, ali nismo nimalo dvojili da ćemo učiniti sve da ga spasimo. Dali smo ga kastrirati, zaliječili mu upalu usta koju je imao, ostao je tjedan dana kod veterinara na liječenju. Kad se vratio doma, više nije dolazio u obzir povratak na ulicu. Kandúr je tako postao kućni mačak i vrlo se brzo priviknuo na stan, u kojem je nažalost dosta vremena provodio sam, jer je Ena cijele dane bila na poslu. Budući da su nam u veterinarskoj ambulanti rekli da oni ne mogu više puno učiniti, odveli smo ga drugom veterinaru, koji slovi za najboljeg u Zagrebu. Ponovljeni test pokazao je da ipak nema FIV, nego samo FeLV. Krvna slika bila mu je jako slaba, bio je anemičan, u nekoliko je navrata morao primati transfuzije zbog toga što jednostavno nije imao dovoljno eritrocita za normalan promet kisika. Izvađena mu je većina zubi, nekoliko je puta bio na rubu smrti i vraćao se, dobivao sredstvo za poticanje proizvodnje eritrocita, te je napokon početkom lipnja njegova krvna slika izgledala normalno, a i on je sam dobio energiju kakvu nikad nije imao. Činilo se da je nakon dugih tjedana uspona i padova konačno ono najgore iza njega. Ali onda je negdje početkom ljeta počeo naglo kopniti, bivao je sve slabiji, imao je sve manje volje za životom i sve više apatije. U času kad sam ga ja zadnji puta vidio, 7. kolovoza navečer, Ena ga je donijela od veterinara, a on, koji je obično jedva čekao da se otvore vrata transportera da pobjegne van, ostao je ležati unutra, sklupčan u fetalnom položaju. Iako smo oboje mislili da je to samo još jedna od faza, ispostavilo se da se priprema za svoj odlazak. Ena je bila svjesna da su čak i veterinari već pomalo dizali ruke od njega, jednom su čak razmišljali o uspavljivanju i samo ih je Enino inzistiranje od toga odgovorilo, ali sad je očito došao trenutak da se oprostimo od njega. Konačan razlog smrti nije utvrđen, a Kandúra je Ena dva dana kasnije sahranila u jelenovačkoj šumi. S jedne strane mi je žao što nisam bio uz njega u trenutku smrti, s druge strane mi je drago da sam ga ipak zadnji puta vidio dok je još bio živ.

Zbogom, mali moj prijatelju, i sretno na tvom daljnjem putu. Pamtit ću te kao idealnog mačka, mirnog, pristojnog, umiljatog, nezahtjevnog... I nadam se da ti je naša briga olakšala zadnjih pola godine života, kada ti je svaki dan bio poklonjen.

Kandúr:



Eto, u takvom sam tužnom raspoloženju ja krenuo na put. Bilo mi je žao što nisam mogao biti uz Enu u tim trenucima, a jedan od razloga bio je i čisto praktične prirode – naime, ja sam tu zadnju noć prije puta prespavao kod svoje sadašnje cure, Ane, koja živi u Središću, u Novom Zagrebu, odakle mi je ujutro bilo lakše doći do aerodroma. Iako Ani ne bi smetalo da sam otišao tješiti Enu, stvar je bila nezgodna zbog toga što sam se ja morao probuditi oko 5 ujutro, a vijest o Kandúrovoj smrti primio sam oko ponoći, iz čega proizlazi da ne bih puno spavao te noći, a kako me idući dan čekao prekooceanski let trebao sam barem malo odspavati. Iako to i nije bio osobito kvalitetan san – em je bio kratak, em sam bio potresen.

Ujutro odlazimo oboje taksijem do aerodroma. Računam da će nas vožnja koštati nekih 30-ak kn, budući da mi se čini da je udaljenost Središće-aerodrom otprilike jednaka udaljenosti Kvatrić-Kosirnikova, koju sam često prevaljivao kad sam išao Eni. Varam se. Izgleda da je duplo veća, jer cijena ispada 60 kn. Zadnje kune dajem za taksi. Obavljam check-in i predajem prtljagu, a potom sjedamo još u aerodromski kafić, gdje Ana uzima preskupu kavu. Nisam baš neko društvo, u glavi mi je košmar, ona rečenica koju ljudi obično kažu u takvim trenucima, „Učinili ste sve što se mogli“ zvuči nepravedno. Ako netko umre, onda se nikad nije učinilo sve što se moglo, jer „“sve što se moglo“ znači „spriječilo se smrt“. Predbacujem si svoju odgovornost, možda je i prekid s Enom imao neku ulogu u tome, njena se uzrujanost možda prenijela na njega, a to se na njemu manifestiralo kao pogoršanje... Samo želim da se to nije dogodilo, pogotovo ne u ovakvom trenutku, kada ne mogu pomoći ni Eni, budući da ću ju vidjeti tek za mjesec dana, jer ona odlazi na godišnji taman kad se ja vratim. Ana pokazuje zavidnu razinu razumijevanja, svjesna je da mi je teško i nije ljubomorna. Beskrajno sam joj zahvalan na tome. Ana i ja imamo isto zanimljivu i dugu priču, ali njoj ovdje nije mjesto.

Dolazi vrijeme polaska, moram još obaviti sigornosnu kontrolu i granicu, pozdravljam se s Anom i upućujem se polako prema izlazu.

Polijećemo na vrijeme, čak i malo ranije, te letimo prema sjeverozapadu. Pokušavam se pribrati, malo čitam Croatia Airlinesov časopis, malo gledam kroz prozor, taman dok prelijećemo akumulacije na Dravi kod Varaždina. Dolazi hrana, snack zapravo, te se nakon nekih sat i pol približavamo Frankfurtu. Manevar slijetanja je zanimljiv, praktički prelijećemo aerodrom, da bismo potom napravili zaokret od 180° i sletjeli.

Frankfurtski je aerodrom već poslovično ogroman i toga sam svjestan. Dosad su mi najveći aerodromi s kojima sam imao posla briselski (za polijetanje) i istanbulski Atatürk (za slijetanje). Kada sam na briselskom aerodromu tražio izlaz 80 na terminalu 2, mislio sam kako je ogroman, a ovdje ću tražiti izlaz 86 na odjelu C terminala 1. Ali to će uslijediti tek mnogo kasnije. Sada prvo obavljam granicu i podižem prtljagu. Bliži se 10 sati ujutro, a moj let za Havanu polazi u 3 popodne. Odlazim na gornji kat locirati šaltere za check-in. Condor ima čitavu jednu dvoranu za sebe i svoje letove, uglavnom prema egzotičnim destinacijama. Sjedam malo na klupu, nazivam Enu, pokušavam vidjeti kako joj je, razgovaramo malo, ali znam da bilo što što kažem jest samo formalnost, da ništa neće vratiti Kandúra. Svjestan sam da osjeća prazninu, u roku od tri mjeseca ostala je i bez dečka i bez kućnog ljubimca, teško mi je jer sam za ovo prvo sâm odgovoran, ali opet, postoje dobri razlozi zašto je to tako ispalo. Ali ovo drugo nije trebalo biti tako. Kao rastavljeni roditelji koje ujedini smrt djeteta, tako se i mi trenutno osjećamo – Kandúr se prvi puta pojavio na njenom prozoru upravo usred jedne naše prepirke, kao da mu je zadaća bila da nas pomiri i poveže. A sada, kada smo se mi razišli, i on je odlučio otići, ali nas je tom svojom smrću ponovno povezao.

Preda mnom se formira dugačak red, jedan za sve Condorove šaltere. Proteže se daleko u glavnu dvoranu frankfurtskog aerodroma. Ipak, pomiče se relativno brzo. U međuvremenu se na ekranu koji prikazuje samo Condorove letove pojavio i naš let za Havanu, ali uz napomenu da se polijetanje odgađa za 5 sati popodne. No krasno.

Nakon što sam konačno došao do šaltera za check-in žena mi prilikom izdaje ukrcajne propusnice kaže da nešto nije u redu s motorom i da zato polijećemo u 5. Nije baš ugodna stvar za čuti prije prekooceanskog leta, pogotovo ako se načelno i dalje bojiš aviona.

Rasterećen od prtljage lunjam aerodromom, spuštam se na donji kat kako bih prezalogajio neku tjesteninu u Mövenpickovu restoranu. Potom se vraćam natrag gore, nazivam još majku kako bih joj rekao za Kandúra (i ona je pratila cijelu priču otpočetka), a i kako bih se pozdravio za iduća dva tjedna, jer nisam sasvim siguran kako će biti s mrežom na Kubi – čuo sam kojekakve oprečne informacije.

Dok čekam let, vidim da je let za Fort Lauderdale, također Condorov, odgođen za iduće jutro. Pitam se neće li se to možda dogoditi i mom letu ako se kvar ne otkloni. Naposljetku, negdje oko 4, na displeju se pojavljuje toliko žuđena obavijest „Gate C86“. Sad je valjda to konačna potvrda. Nakon još jedne kave u Starbucksu, krećem prema svom izlazu. Nema gužve na provjeri ni na granici, ali ima na izlazu. Uobičajena turistička ekipa, Nijemci i Talijani, a i ponešto Kubanaca. Uočavaju se njihovi svjetloplavi pasoši. Avion je Boeing 767. Moj prvi let širokotrupcem. Sjedalo je 43 F. Budući da je raspored 2-3-2, to bi značilo da sam s desne strane, uz prolaz. Izgleda da ću ipak moći gledati ponešto van...

Konačno nas puštaju u zrakoplov. Tražim svoje mjesto, ali vraga. Slova ne idu po redu, tako da je 43 F zapravo u središnjem nizu sjedala, krajnje desno. Neću moći gledati van. A neću imati ni puno od in-flight entertainmenta, jer nemam svoje slušalice, a stjuardese ih ne dijele. Ništa, barem ću promatrati kartu leta.

Ispred mene je neki krkan koji je naravno spustio naslon bez ikakve uviđavnosti sjedi li netko iza njega, nekmoli netko s dugim nogama. Ovo možda jest širokotrupni avion, ali za noge je jednako skučeno.

Konačno polijećemo. Imam osjećaj da avionu treba puno više da se odlijepi od tla nego svima s kojima sam dosada letio. U jednom času pomislim da će mu pista možda biti prekratka, ali onda konačno uzlijećemo. Vrijeme je da se idućih 10 sati posvetim kunjanju, zurenju u kartu puta i konzumiranju dvaju obroka i pokojeg usputnog besplatnog pića.

Za ručak su neke lazanje, ima čak i salatice, tu je obavezni raženi kruh i neka rolada za desert... Drugi obrok, serviran negdje prije početka slijetanja, je nešto laganiji, ne sjećam se više točno što je bilo. Sjedim dovoljno blizu kuhinjice, pa mogu uživati u mirisima koji se šire iz podgrijane hrane.

Letimo ravno na sjeverozapad, preko Velike Britanije sve do negdje južno od Islanda, pa preko južnog vrha Grenlanda skrećemo na jugozapad, te se preko Nove Škotske i istočne obale SAD-a spuštamo prema Kubi. Opisujemo veliku parabolu na, zbog Zemljine zakrivljenosti, najkraćoj ruti od Frankfurta do Havane. U nekoliko navrata tonem u drijemež, pa se budim. U jednom času krkan preda mnom odlazi na WC. Koristim priliku i dižem mu sjedalo. Kad se vratio, opet pokušava spustiti, ali ja sad čvrsto koljenima upirem u sjedalo i ne dam mu da se makne. Shvatio je poruku i odustaje.

Iako letimo unatrag i tako pratimo Sunce, ipak je ono brže, tako da negdje nad SAD-om konačno pada noć. Taman kad je pilot najavio početak slijetanja, ja opet tonem u drijemež. Nastojim biti što izmoreniji, kako se zbog jet laga ne bih budio prerano, ali tijelo traži odmor.

Iz drijemeža me budi udarac u pistu. Sletjeli smo. Na Kubi smo. Ali sada imamo još desetak minuta rulanja po pistama međunarodnoga aerodroma José Martí dok se konačno ne zaustavimo na stajanci terminala 2. Napokon avion gasi motore, nastaje uobičajena strka, no srećom ja sam odmah blizu stražnjeg izlaza, tako da među prvima izlazim.

Nakon sekundu-dvije, osjećam kako me kubanska klima udara potpunim intenzitetom. Zamislite si da ste ušli u kupaonicu u kojoj se netko upravo tuširao 20 minuta kipućom vodom. E tako izgleda kubanska klima. Temperatura i nije previsoka – 30-35°C – ali vlaga se bliži 100%, čak i ovako kasno navečer. Hodam pistom prema zgradi, gledam uokolo, mutno osvjetljenje, konture palmi, jedan crni zaposlenik aerodroma... Ulazim u zgradu i stajem na red za pregled putovnica. Među prvima. Srećom, jer u avionu nas je bilo tristotinjak, što bi čak i uz nekoliko otvorenih kućica za pregled podrazumijevalo čekanje od 15-ak minuta. U aerodromskoj zgradi zrak je klimatiziran, što je odlično, jer je ona vlaga vani neizdrživa. Prilazim graničnom policajcu, traži me da skinem naočale i pogledam u kameru, pita me želim li žig u putovnicu (Kubanci obično lupaju žig samo na turističku kartu, a kako ona ostaje na Kubi, od toga nema nikakve uspomene), potvrđujem mu, potom udara, trga polovicu turističke karte (drugu polovicu moram čuvati do izlaska iz zemlje), te mi želi dobrodošlicu u zemlju. S obzirom da u putovnici imam iransku vizu i kubanske žigove, pitam se kakve su šanse da dobijem američku vizu ili da me gnjave na granici ako se onamo otputim...

Nastavljam u dvoranu s karuselima za prtljagu. Krenula je dostava prtljage, no ne primjećujem svoj ruksak. Poučen Damirovim iskustvom od lani malo sam paranoičan, no onda primijetim da postoji i drugi karusel, na kojem također iskrcavaju prtljagu iz našeg aviona. Nakon malo gledanja amo-tamo opažam konačno svoj ruksak, ali zbog gužve drugih putnika ne uspijevam ga pokupiti na vrijeme. Ništa, pustit ću ga da napravi još jedan krug...

Napravio je dva kruga, jer mi je drugi put proletio ispod radara, pa sam ga tek iz treće ščepao. OK, sad trebam naći mjenjačnicu... Izlazim iz zgrade i tu me odmah jedan tip pita trebam li taksi. Kažem da trebam, ali da prvo moram promijeniti novce. On veli da mogu platiti i u eurima, jer je na mjenjačnici dugi red i potrajat će. Koliko eura, pitam. 20, kaže on. Prema mojem vodiču, cijena bi i trebala biti otprilike toliko. Skupo je, ali alternative nema – ne postoji javni prijevoz do aerodroma.

Ukrcavam se u taksi, on kaže da će još pogledati ima li koga drugog tko treba taksi, kako bi nas došlo jeftinije, ali umjesto toga se vraća s jednom ženskom koja, sudeći po uniformi, radi na aerodromu i vjerojatno treba besplatni prijevoz do grada. Auto je inače neki Volkswagen Caddy ili tako nešto, uglavnom suvremen. Ima i klimu. Vozač iz džepa vadi smartphone, nešto tipka...eto, ni Kuba nije toliko tehnički zaostala, kao što mnogi misle.

Izlazimo na glavnu cestu i krećemo prema gradu. Difuzna javna rasvjeta pomalo me podsjeća na Jugoslaviju osamdesetih. Vozni park koji nas okružuje na cesti već više liči na Kubu koju znamo s fotografija – Lade, Moskviči, Volge i stari američki auti iz pedesetih, tzv. yank tanks. Do grada imamo nekih 20-ak minuta vožnje. Ja sam inače rezervirao svoj prvi smještaj na Kubi, a za dalje ću se već snaći. Smještaj na Kubi može naravno biti u hotelima, ali mnogo povoljnija opcija su tzv. casas particulares, što je neka vrsta zimmer freia. Riječ je o privatnim sobama (katkada čak i stanovima) koje registrirani iznajmljivači iznajmljuju za cijene od 15 do 35 dolara (ovisno o gradu i lokaciji unutar istoga, kao i o kvaliteti smještaja). Iznajmljivači plaćaju fiksan iznos poreza, bez obzira imali ili nemali goste, a vladine inspekcije redovno provjeravaju je li standard smještaja i dalje zadovoljavajuć, te oduzimaju licencu u slučaju da prestane biti. Casas particulares su dobar način da upoznate lokalce, a uz nadoplatu možete dobiti i obroke (obično doručak i večeru), te tako povoljno kušati pravu kubansku hranu. Na Kubi postoje na tisuće casas particulares, a može ih se unaprijed rezervirati preko interneta. Ja sam pronašao jednu po cijeni od 18 dolara, u kojoj ću provesti prve tri noći u Havani. Iznajmljivači su inače međusobno dobro povezani, tako da će vam, ako im kažete svoju daljnju rutu, svaki od njih znati preporučiti smještaj u nekom od idućih mjesta te vam dati kontakte.

Republika Kuba ima površinu od oko 110 tisuća km2, s nešto preko 11 milijuna stanovnika. Obuhvaća glavni otok Kubu (koji je 17. najveći otok na svijetu), manji Isla de la Juventud (Otok mladosti), te više manjih arhipelaga koji se pružaju uzduž glavnog otoka. Glavni je otok izdužen i uzak (na najužem mjestu ima svega 40-ak km), tek se na jugoistočnom dijelu širi. Kažu da Kuba ima oblik krokodila koji leži, pri čemu mu je njuška okrenuta na zapad. Zapadno od Kube nalazi se poluotok Yucatán, na sjeveru je Florida udaljena 150 km, dok se istočno na udaljenosti od nekih 70-ak km nalazi otok Hispaniola, točnije država Haiti. Kuba je jedan od obodnih otoka koji čine granicu Karipskog mora.

Kubu su nastanjivala razna indijanska plemena: predneolitski Guanajatabeyi na krajnjem zapadu, Ciboneyi na južnoj obali, te Taíni (srodni s Aravacima) na istoku i središnjem dijelu. Taíni su razvili i složen društveni sustav, a bili su i prvi kubanski urođenici s kojima se ujesen 1492. susreo Kolumbo. Kolumbo je Taíne nazvao jednim od najmiroljubljivijih i najsretnijih ljudi koje je sreo, ali unatoč tomu unutar idućih 30 godina čak 90% Taína je umrlo ili ubijeno, dijelom i zbog otpora koji su pružali kolonizaciji. Za Kolumba je Kuba bila „najljepša zemlja koju su ljudske oči vidjele“, ali je bio razočaran činjenicom da je oskudijevala zlatom, tako da ju je zanemario u korist susjedne Hispaniole. Kolumbo je otok nazvao Juana, prema španjolskoj prijestolonasljednici, kasnijoj Ivani Ludoj. Porijeklo imena Kuba je nejasno. Moguće je da dolazi od taínske riječi cubao u značenju „mjesto bogato plodnom zemljom“.

1511. drugi pokušaj kolonizacije proveo je Diego Velázquez de Cuéllar, s 4 broda i 400 ljudi, koji je na otoku utemeljio sedam naselja: Havanu, Trinidad, Baracou, Bayamo, Camagüey, Santiago de Cuba i Sancti Spíritus. Sva ta naselja postoje i danas, iako ponekad na drugom mjestu – u to je vrijeme naime bio običaj da se gradovi premještaju, tj. grade na drugom mjestu, ali uz zadržavanje imena. Indijanci, isprva prijateljski prema došljacima, ubrzo su shvatili da ovi nemaju baš namjere poštovati lokalni društveni i ekološki sustav, te je uslijedila pobuna pod vodstvom Hatueya, caciquea (riječ koja je označavala taínskog poglavicu, a danas u kubanskom žargonu označava lokalnog moćnika) s istoka Kube, na području današnje Baracoe. Hatuey je ubrzo uhvaćen i spaljen na lomači, čime je pobuna obezglavljena i primirena. Iako je papinskim ediktom bilo zabranjeno robovlasništvo, pronađena je rupa – španjolski su kolonisti prisilili lokalne Indijance da rade za njih uz opravdanje da tako dobivaju besplatnu poduku iz kršćanstva. Sustav je funkcionirao idućih 20 godina, dok se svemu nije suprotstavio Bartolomé de Las Casas, „Apostol Indijanaca“, na čiju je inicijativu konačno praksa obustavljena. Prekasno za Taíne, koji su, osim od napornog rada, umirali i od dotada nepoznatih bolesti koje su im donijeli Europljani (poput npr. boginja i ospica), te je do 1550. na Kubi ostalo oko 5000 Taína.

Španjolska je vladala Kubom skoro 400 godina (uz kratko razdoblje britanske okupacije krajem 18. st.). Uspješna pobuna robova na susjednom Haitiju preplašila je kubanske zemljoposjednike, te se uslijed toga Kubanci nisu pobunili protiv Španjolaca u vrijeme opće latinoameričke dekolonizacije u prvoj polovici 19. st. U tom času Španjolsku su vidjeli kao zaštitnika njihovog povlaštenog statusa. No 40-ak godina kasnije, izmorenima španjolskom kolonijalističkom politikom, kubanskim zemljoposjednicima je prekipjelo te su poveli rat za nezavisnost. U međuvremenu je robovlasnička svijest pomalo jenjala (bilo je to doba Lincolna u SAD-u), pa je tako 10. listopada 1868. Carlos Manuel de Céspedes, veleposjednik, pjesnik i odvjetnik s istoka Kube, oslobodio svoje robove na plantaži šećera nedaleko Manzanilla i pozvao na otpor španjolskim kolonistima. Iako su secesionisti dobro započeli, oklijevali su s napadom na zapadni dio Kube, gdje je bio bastion kolonista, što je produljilo rat na čak 10 godina, odnijevši živote 280 000 ljudi (između ostaloga i de Céspedesov), a završio je pobjedom Španjolaca, uz obećanje veće autonomije.

Petnaestak godina kasnije na obzoru se pojavila nova dominantna figura – José Martí, pjesnik, intelektualac i prije svega domoljub, koji je u to vrijeme živio u izgnanstvu u SAD-u. Iako se divio američkom gospodarskom napretku, odbacivao je konzumerizam i materijalizam, želeći pronaći alternativu za Kubu. (Ujedno mu je takav stav osigurao i to da i danas na Kubi ima cijenjeni status.) Nakon što je oko sebe u New Yorku okupio istomišljenike u sklopu Kubanske revolucionarne stranke, početkom 1895. odlučeno je da se krene s novim ratom za nezavisnost. Martí je poveo vojsku od 40 000 vojnika, ali je u svibnju 1895. pao u bitci. No pobunjenička vojska ovaj puta je učila iz pogrešaka u prošlom ratu, te su odmah udarili na zapad, provodeći politiku spaljene zemlje. Do siječnja 1896. većina otoka bila je pod kontrolom pobunjenika, dok je Havana bila u okruženju. Španjolci potom izvode protuudar, osujećujući podršku za pobunjenike tako da trpaju lokalno stanovništvo u koncentracijske logore, te ubijaju svakog za koga se dokazalo da podupire pobunu. Tijekom 1896. uspostavljena je ravnoteža u ratu, a glavni udarac pobunjenicima zadan je kada je ubijen Antonio Maceo, general koji je vodio pobunjeničku vojsku u oba rata.

I možda bi Kubanci izgubili i ovaj rat da se u sve to nije umiješao još jedan faktor – moćan sjeverni susjed. Amerikanci su u 4 navrata pokušali kupiti Kubu od Španjolske, budući da im je ista bila strateški važna. Dugotrajni rat za nezavisnost bio im je prilika – ako se ubace na strani pobunjenika, uklonit će mrske Španjolce i dobiti trajne saveznike u vlastitom dvorištu. U siječnju 1898. u Havanu je poslan američki bojni brod Maine, kako bi nadgledao situaciju. Tri tjedna kasnije, Maine je iznenada raznesen u eksploziji, pri čemu je život izgubilo 266 mornara. Iako nikada nije definitivno potvrđeno što se dogodilo (najvjerojatnije je bila riječ o eksploziji ugljena u brodskom spremniku), Amerikanci su promptno optužili Španjolce za tragediju, te im objavili rat. Španjolci su se možda mogli nositi s kubanskom pobunjeničkom vojskom, no s već tada moćnim Amerikancima nisu imali šanse. Rat je okončan u srpnju 1898., a SAD su osim Kube dobile Puerto Rico, Filipine i Guam. Zanimljivo je da na potpisivanje mirovnog sporazuma u Parizu nije pozvan nitko od Kubanaca. Prema sporazumu, Kuba je trebala postati nezavisnom, ali uz određene uvjete. Uvjeti su bili da američka vojska može intervenirati na Kubi ako to smatra potrebnim (i to se i dogodilo čak triput u prvih 15 godina nezavisnosti), a ujedno je SAD-u u zakup dano zemljište u Guantánamskom zaljevu, gdje je uspostavljena vojna baza radi kontrole područja Kariba i Panamskog kanala, čija će gradnja ubrzo započeti. Pod tim je uvjetima 20. svibnja 1902. Kuba proglašena nezavisnom državom.

Tijekom prve polovice 20. st. Kuba postaje igralištem bogatih Amerikanaca, često mafijaša, koji ulažu u izgradnju hotela i kockarnica u Havani. Na otoku cvijeta prostitucija i kriminal, a većina stanovništva, pogotovo ruralnog, živi u siromaštvu i neobrazovanosti. Većina predsjednika zapravo su američke marionete, kojima je više u interesu boljitak stranih ulagača nego lokalnog stanovništva (poznato?). 1940. na vlast dolazi Fulgencio Batista, koji donosi novi, progresivniji kubanski ustav, kojim su zajamčene građanske slobode i radnička prava. Nakon 4 godine na vlasti, Batista se povlači (ustav nije dozvoljavao direktan reizbor predsjednika), da bi se vratio 1952., ali u bitno drugačijem i manje liberalnom izdanju. Nakon što je bilo izgledno da će izgubiti na predsjedničkim izborima, izvodi državni udar, otkazuje izbore i uvodi diktaturu. Ono što je uslijedilo više-manje je poznato, a i time ću se više baviti u nastavku putopisa: Kubanska revolucija, američki pokušaji da ju se sruši, te potom 55 godina vlasti braće Castro, koja je transformirala Kubu iz zemlje Trećeg svijeta u umjereno razvijenu zemlju s visokim indeksom obrazovanja i zdravlja, sumorni period devedesetih, te reforme početkom 21. stoljeća kojima se nastoji usavršiti socijalizam.

Primičemo se mojem odredištu. Adresa je Calle San Lazaro 556, entre Lealtad y Escobar. Adrese na Kubi imaju američki stil adresiranja, tj. u svakom bloku brojevi kreću otpočetka (dakle, 2, 4, 6 – kraj bloka – 12, 14, 16...), a radi dodatne preciznosti uvijek se navodi i između kojih okomitih ulica se nalazi rečena adresa. Da stvar bude kompliciranija, često se rabe starija, predrevolucionarna imena ulica, čak i ako se govornik ne sjeća razdoblja kada se ulica tako zvala.

Taksist malo luta, okreće se oko jednog bloka, te potom nalazi rečenu adresu. Taman imam 20€, plaćam mu i krećem prema vratima, koja su već otvorena. Na vratima se nalazi gospodin Jorge, koji je vlasnik ove case particular. Uspinjemo se stepenicama na kat, tamo susrećem i gospođu Nancy (ne znam je li mu žena, sestra, što li), te mi pokazuju moju sobu. Riječ je o staroj kolonijalnoj zgradi s vrlo visokim stropom (5 metara) i poprilično uskim vratima i prozorima. Soba ima jedan bračni i jedan normalan krevet, kupaonicu i ono najvažnije – klima-uređaj. Bilo me strah kako će moje tijelo reagirati na šokove ulaska u klimatizirane prostore i izlaska iz njih, ali nije bilo nikakvih problema nigdje na Kubi.

Dajem gospođi Nancy putovnicu, mora me ubilježiti u knjigu gostiju, a ja razgovaram s gospodinom Jorgeom. Kaže mi da je ovih dana u Havani karneval, koji se odvija na Malecónu (obalnom šetalištu), a to je samo jedan blok od mog smještaja. Pitam ga još neke servisne informacije, kao npr. gdje promijeniti novac. Jorge govori samo španjolski, Nancy zna ponešto engleskog (unatoč imenu, žena je Kubanka). Morat ću se malo uvježbati sa španjolskim, učio sam ga davno, znam osnove, ali ono što ja znam je kastilijanski (književni španjolski), dočim je kubanski izgovorom prilično različit. Recimo, Kubanci ne izgovaraju glas s, pa to zna otežati prepoznavanje riječi (recimo, kažu epañol, mimo, eperar...umjesto español, mismo, esperar), usto čim skuže da natucaš španjolski odmah se ušaltaju u petu brzinu, ni ne trude se govoriti sporije...

Sve to je u ovom času, nakon cjelodnevnog puta, previše za mene. Vraćaju mi putovnicu i ja se povlačim u svoju sobu. Tuš i krevet, iako je tek 11 navečer. U Hrvatskoj je 5 ujutro, znači da sam budan praktički 24 sata. Prije spavanja isključujem klima-uređaj, ali ga ipak stavljam na program ventilatora, ne bih mogao podnijeti potpuni nedostatak bilo kakvog rashladnog sustava.

Prva noć preko Velike bare...

psihoputologija @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 21, 2015
Tek sam sad shvatio da nisam napisao epilog što se dogodilo s Damirovom prtljagom. Ruksak mu je došao nekoliko dana kasnije, posve razderan, a sve što je bilo u njemu (uglavnom prljavi veš i nekoliko poklona) je nestalo, izuzev jednih prljavih gaća. Ali, uredno su mu to sve dostavili u Hrvatsku.

Svi oni koji su čitali putopis iz Irana, znaju koje su nam opcije bile za ljeto 2014. Damir je predložio Transsibirsku željeznicu, ali nekako je među nama nakon Irana postojao konsenzus da ne idemo više na daleka putovanja s Damirom. Primamljiv je bio i Kirgistan, jer nam za njega ne treba viza, ali smo zaključili da nije sâm po sebi dovoljno atraktivan da mu posvetimo dva tjedna. Na kraju sam ja predložio Kubu, jer želim vidjeti Kubu dok su braća Castro još živa i dok sve ne ode kvragu. Nikola je imao druge planove, od kojih na kraju nije bilo ništa, jer nije imao novca. Letica je vodio jednu turističku grupu na SP u Brazil, pa mu se nije opet letjelo preko bare, a i nije ga baš pretjerano privlačila Kuba. Mate je bio zainteresiran, ali je rekao da pričekam još neko vrijeme, da vidi ima li možda još neke planove. Ispalo je da mu je cura ostala u drugom stanju, te je trebala roditi početkom listopada, što znači da ju nije mogao ostaviti dva mjeseca prije poroda i otići landrati po Kubi. Zainteresirala se i Tatjana, moja kolegica s posla, koja je međutim u takvim stvarima poprilično nepouzdana (već je bilo slučajeva kad se tako premišljala, da bi onda na kraju odustala). Naime, njezin dečko je išao to ljeto u SAD i Kanadu, pa je onda on još htio spojiti i Kubu u to, kad su već tamo. Ali to je ispalo preskupo, a i nastale bi možda i komplikacije s kubanskom vizom (točnije, turističkom kartom, jer za turistički boravak do mjesec dana ne treba viza), ako bi ju vadili u Kanadi. A njoj je pak bilo draže ići s dečkom u SAD (koji ju inače ne zanima previše), nego samoj sa mnom na Kubu (koja joj se činila zanimljivijom). Tako da je Tatjana na kraju odustala (iako sam ju ja čekao par tjedana i dopustio da mi karte poskupe – naposljetku me povratna karta Frankfurt-Havana s njemačkim Condorom koštala malo preko 1000€), a u očaju sam se okrenuo i Damiru, koji se zainteresirao kad je čuo da idem na Kubu, iako mu to nije primarni fokus interesa. Opet, on zna španjolski, a dobro je imati nekoga tko ga govori bolje od moje početničke razine. No i njemu je bilo preskupo, tako da je postalo jasno da se preko oceana otpućujem sâm.

Pripreme za Kubu uključivale su nabavku turističke karte koju sam nabavio u za nas odgovornom veleposlanstvu u Beču. Nakon dugih logističkih priprema oko pogodnog datuma (cijeli smo srpanj, naime, snimali Tog se nitko nije sjetio, a meni su trebala dva slobodna dana zaredom – odem popodnevnim busom gore, prespavam, ujutro obavim što trebam i vratim se) napokon sam odlučio da idem 24. srpnja nakon posla. Pregledavajući zadnje informacije oko radnog vremena, bacio sam, reda radi, pogled i na kubanske državne praznike, te sam tako otkrio da su 25., 26. i 27. srpnja praznici, obilježavanje napada na Moncadu. Srećom, imao sam alternativu, noćni bus dan ranije, tako da sam u Beč krenuo 23. srpnja navečer, a vratio se 24. srpnja navečer. Nekih sat vremena prije polaska na kolodvor, doznao sam da se turistička karta može nabaviti i na šalteru na frankfurtskom aerodromu i da zapravo ni ne trebam ići u Beč. Bilo je međutim prekasno da vratim autobusnu kartu, a i jednodnevni izlet mi je dobro došao. Samu turističku kartu dobio sam za 10 minuta, ali čitav put je trajao praktički 24 sata.

Uslijed upozorenja da Kubanci rade štih-probe imaju li putnici zdravstveno osiguranje (koje je načelno obavezno) napravio sam i to, usput uzevši i osiguranje prtljage. To inače nikad ne radim, budući da smatram bacanjem novca, jer mi se nezgode uglavnom ne događaju, a uplaćeni se novac ne vraća. Naravno da me nitko nije pitao za to osiguranje, tako da sam ga bezveze uzeo.

Odlučio sam malo poraditi i na kvaliteti fotografije, pa sam uzeo bolji fotoaparat od dotadašnjeg Canon Ixusa 75 – investirao sam u Canon EOS 600D. Nažalost, isti se pokazao kao prilično nezgrapan za nošenje i nimalo diskretan. Pikselaža jest veća, ali i dimenzije su.

Let za Kubu bio mi je 8. kolovoza u 15 sati iz Frankfurta, povratak je bio 25. kolovoza u 22 sata iz Havane. Sam let traje oko 10 sati. Morao sam znači nabaviti i kartu za let Zagreb-Frankfurt, a kako sam nakon Kube išao u Zlarin, razmatrao sam na povratku opcije preko Splita, Zadra i čak Dubrovnika. Međutim nijedna mi nije odgovarala, a bile su i poprilično skupe. Stoga sam uzeo povratnu kartu Zagreb-Frankfurt, pa onda Zagreb-Zadar za 26. kolovoza. Ovo mi je inače bilo ljeto s prilično kratkim boravkom u Zlarinu – bio sam dolje samo 6 + 4,5 dana.

U Zagreb sam se vratio 6. kolovoza popodne, obavio potrebne pripreme tijekom idućih dan i pol, te spremno čekao veliki polazak...

psihoputologija @ 21:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 18, 2015
Ubrzo kreće prošloljetni putopis s Kube. Budući da 1. travnja krećem na svoje putovanje života, do onda ću morati završiti i Kubu, tako da ću nastavke stavljati malo intenzivnijim tempom nego dosada. Štoviše, mislim da krećem već sutra. Čitamo se!

psihoputologija @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 15, 2015
UTORAK, 27. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Većinu noći provodim u snu, srećom nitko ne sjedi pored mene. Budim se samo jednom, kada stajemo na piš-pauzu na nekom neodređenom mjestu u Srbiji. Idući put se budim pred zoru, kada stajemo u Foči. Još malo drijemam dok konačno ne svane, negdje oko Tjentišta. Vozimo se cestom kroz svega nekoliko dana ranije otvoren tunel Čemerno i stižemo u Gacko. Sunce je izašlo, ali vrijeme je oblačno i pada kiša. Zelena brda i kiša mi nakon dva tjedna Bliskog istoka djeluju posve egzotično. Krećemo prema Nevesinju i Mostaru, brdskom i zavojitom cestom, a ja opet popuštam umoru. Je li moguće da je to jet lag? Ipak je riječ o samo 3 i pol sata vremenske razlike u odnosu na Iran...

I u Mostaru kiši. Sporo se kroz centar probijamo do kolodvora. Na kolodvoru odmah kupujem kartu za najskoriji bus za Split, a kako kiša lijeva, zadovoljavam se doručkom u pekarnici na kolodvoru. Sjedam kasnije u kafić pored kako bih si napunio mobitel, ali nažalost utikači baš ne rade. Vrijeme je hladnjikavo, jesensko, i čak bi mi sada dobro došle duge hlače, ali spremio sam ih u dubinu ruksaka.

Stiže moj bus, predajem prtljagu (i plaćam ju – u Iranu se voziš u deset puta boljim busevima i ne plaćaš prijevoz prtljage, ali kod nas im valjda trošiš prtljažnik, pa ti to moraju naplatiti) i ukrcavam se. Opet kunjam do granice, koju prolazimo relativno brzo (nitko ne sumnja da u prtljažniku švercam dva perzijska tepiha Laughing ), a onda slijedi duga i monotona vožnja od Metkovića, kroz Biokovsko primorje sve do Splita. U Splitu već proviruje nekakvo sunce, častim se pašticadom u Fife, te potom krećem na bus za Šibenik. Dolazim u Šibenik dovoljno rano da stignem na brod, ali moram čekati Enu koja stiže iz Rovinja, tako da propuštamo brod. Srećom, ubrzo dolazi zlarinski brodski taksi, nije najjeftiniji, ali je jedina opcija koju imamo, a i za desetak minuta smo na otoku...

Eto ga. To je bio Iran. Godinama već priželjkivan, konačno realiziran, možda pomalo iznevjerenih očekivanja, ali ipak zadovoljavajuć. Vratio sam se s nekoliko ožiljaka i dva tepiha više, s nekoliko predrasuda manje (ali i s nekim novim empirijskim predodžbama o napornosti Iranaca)... Bih li preporučio ljudima Iran? Bih. Ima se što za vidjeti, jeftin je, egzotičan, a opet još uvijek dovoljno blizak Zapadu da nije potpuni kaos kao npr. na Indijskom potkontinentu. Što bih izdvojio kao vrhunce? Svakako Esfahan, Širaz i Perzepolis, a ni Jazd nije bio loš. Potpunih razočaranja nije bilo (osim možda Kozje ćuprije Laughing ), djelomičnih jest – nedostatak kulinarske raznovrsnosti, npr. Od ukupno 16 iranskih spomenika na listi svjetske baštine UNESCO-a, posjetili smo njih 9 (Čogha Zanbil, Palača Golestan – doduše, samo Letica i to samo prošao pored, Masdžed-e Džameh u Esfahanu, Trg Naghš-e Džahan, Pasargad, Perzepolis, perzijski vrtovi – pet od ukupno devet koji čine kolektivni spomenik, šuštarske vodenice i bazar u Tabrizu).

Čitav put (zajedno s vizom, kartama i ostalim) koštao me oko 6000 kn. Zapravo jeftinije sam prošao nego da sam u to vrijeme bio u Hrvatskoj (mislim da sam potrošio sličnu cifru na onom putu 15 otoka u 15 dana).

Kamo dalje? Damir je rekao da bi htio na Transsibirsku željeznicu. Opet, biti po čitave dane s Damirom u kupeu i slušati njegove paranoične teorije o Rusiji...želim proći Transsibirsku željeznicu u miru. Onda je bila ideja da odemo u Kirgistan. Ne treba nam viza, a Pegasus leti iz Istanbula za Biškek. Ali Kirgistan, osim lijepe prirode, ne nudi baš previše atrakcija. Onda sam ja predložio Kubu. Raúl Castro je krenuo s reformama, moglo bi se to uskoro previše promijeniti, a ja želim vidjeti onu pravu Kubu. Ostali nisu baš bili zainteresirani: Nikola je već planirao neki svoj aranžman po Španjolskoj, Letica možda ode kao turistički vodič u Brazil, ostali smo jedino Mate i ja. I onda se Mati dogodila jedna obiteljska situacija zbog koje mora ostati doma preko ljeta, tako da ću izgleda na Kubu na kraju ići samo ja, premda ima još par potencijalnih interesenata.

I na kraju, kao i uvijek, karta čitavog puta:



Zahvaljujem i Letici i Nikoli na slikama.

psihoputologija @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 8, 2015
PONEDJELJAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ulazimo dakle u zgradu terminala aerodroma Imam Homeini. Na gornjem smo katu, onom gdje su odlasci. Gledam ekrane s polascima i dolascima, zanimljivo je vidjeti odredišta koja baš i ne viđamo u Europi: Nadžaf, Dušanbe... Za zadnje riale dečki još kupuju neke suvenire i čokoladice u obližnjoj aerodromskoj prodavaonici. Damir uzima neke magnetiće, on je nekako najozbiljnije shvatio te poklone: nosi onaj parfem od ružine vodice curi, magnetiće prijateljima, uzeo je i nekoliko kutija iranskih kolačića i jedan bezalkoholni Istak od nara za zajedničkog frenda koji je veliki pivopija.

Nakon što smo obavili kupovinu, vrzmamo se po gornjem katu terminala, u potrazi s mjestom gdje bismo sjeli. Ipak imamo još nekih 6 sati do leta. Ispred aerodroma smo uzeli kolica na koja smo potrpali prtljagu. No na čitavom gornjem katu nema mjesta za sjesti. Kat je puno manji (otprilike jedna trećina donjeg kata) i vjerojatno nije predviđen za zadržavanje – ako putuješ, onda odmah krećeš prema izlazima, ako nekog čekaš, onda si na donjem katu, gdje su dolasci. S obiju strana gornjeg kata pokretne se stepenice spuštaju na donji kat. Krećemo prema pokretnim stepenicama s jedne strane, valjda će dolje biti mjesta. Ja krećem naprijed, kako bih se ranije spustio i provjerio, oni su iza mene s kolicima, pretpostavljam da će me pričekati na vrhu stepenica dok se ne vratim.

Stajem na pokretne stepenice i počinjem se taman spuštati, kada iza sebe začujem Matu koji mi kaže „A šta misliš da ću ti ja nositi torbu?“ Reagiram impulzivno – kroz glavu mi prostruji misao „pa oni neće čekati da se vratim, ostavit će mi ruksak na podu, moram ga pokupiti, srećom nisam još daleko odmakao“, okrećem se i krećem trčati natrag uz pokretne stepenice. Ali zapinjem jednom nogom za stepenicu koja se upravo krenula dizati. Nagonski isturam drugu nogu pred sebe da se zadržim od pada, ali i njom zapinjem, jer se ista stepenica uzdigla za još malo u odnosu na pola sekunde ranije. Pružam ruke pred sebe da se dočekam na njih, međutim stepenica na koju sam stavio ruke da se dočekam kreće se prema dolje, te se ja naposljetku zaustavljam bradom na sljedećoj stepenici. OK, prva iduća misao mi je da se moram ustati prije nego se skotrljam niz stepenice. Tražim pogledom svoje suputnike, niti jedan od njih se nije ni pomaknuo niti mi pokušao priskočiti u pomoć, naprotiv, Damir i Mate umiru od smijeha, a Nikola me inteligentno pita „Kaj radiš?“. Pokušavam se ubiti, Nikola. Kaj radim...

Sjećam se slične situacije u srednjoj školi, jednog planinarenja na Kleku, kad mi se isto tako okliznula noga s puteljka i skoro sam se otkotrljao u provaliju, no srećom je dečko koji se nalazio ISPRED mene (dakle, nije me ni vidio) reagirao u hipu, uhvatio me za ruku i povukao natrag. Da sam bio s ovima, ne bi me bilo.

Dok se spuštam niz stepenice, radim inspekciju. Lijevi nožni palac mi je razderan i krvari, lijevi lakat mi također ima otvorenu ranu, posjekotinu imam i na bradi, a srećom da su duge hlače spriječile da si razderem i koljeno. Ili nisu? Pogledat ću to kasnije.

Vraćam se natrag po drugim stepenicama i tek u tom času, kad mi je vidio krv na ruci, Mati dolazi iz guzice u glavu da stvar nije previše smiješna. Damiru čak ni tada nije došlo. Uzimam ruksak i sada se svi spuštamo ponovno dolje, ostavivši kolica na gornjem katu. Sjedamo na neke klupice u prizemlju, a ja se dajem u potragu za WC-om, kako bih oprao krv. U WC-u shvaćam da sam si raskrvario i koljeno, čak sam si malo razderao i hlače. Krv i dalje teče, sve skupa izgleda dosta gadno, premda me ne boli osobito.

Vraćam se do ostalih, Mate mi kaže kako je u međuvremenu vidio da se malo niže nalazi služba hitne pomoći i da odem do njih da mi previju ranu. Dobro sam, ne treba, valjda će krvarenje ubrzo prestati. No kako je ipak riječ o nožnom palcu koji je blizu tla, odlučujem otići da mi barem očiste ranu. U ambulanti se nalazi jedan doktor koji dobro govori engleski. Objašnjavam mu što mi se dogodilo, a onda mi on čisti rane jodom. Kaže da ovo na bradi nije strašno, a lakat, koljeno i palac mi ispire, te mi onda još na palac stavlja veliki zavoj. Pritom u nevjerici pita još jednom „How did it happen?“ Ja mu kažem „I ran upstairs on a down-going escalator. Don't ask me why.“ Na kraju, prije nego što će me otpustiti, pita me koliko imam godina. Ne znam zašto, vjerojatno si misli da netko sa skoro 34 godine ne radi takve gluposti. Pitam ga koliko sam dužan, on kaže ništa. Eto, to je ljepota u tim zemljama, gdje je zdravstvena zaštita potpuno besplatna za krajnjeg korisnika. Smile Ali, naravno, netko bi valjda rekao da nije u redu da iranski porezni obveznici plaćaju moje vratolomije... Undecided

Moj bandažirani palac izgleda ovako:



Bandaža nije izdržala dugo, otpala je već za nekih pola sata. Kasnije sam si na rane stavio flastere iz svojeg toaletnog kompleta.

Sada nam ne preostaje ništa nego sjesti i malo kunjati na stolcima, jer se ovdje ne može zaspati. Preveliki je moving, budući da većina međunarodnih letova slijeće i polijeće usred noći i rano ujutro. Gledam, dolazi let iz Bagdada. Izlaze ljudi, obični putnici, nekako sam očekivao prizore izbjeglica, vojnika, UN-ovih mirovnjaka...ovdje je pak teško razaznati putnike iz Bagdada od onih iz Istanbula, oba leta su došla nekako istovremeno.

Ne mogu baš zadrijemati, pa se vrzmam uokolo. Zloglasnim stepenicama se opet uspinjem na gornji kat, primjećujući da je red za odlazak prilično dugačak, budući da putnici još prije check-ina prolaze prvo skeniranje kompletne prtljage, slično onomu na Sabihi Gökçen. Vraćam se do ostalih i kažem im da bi nas to moglo još dodatno zadržati i kako bismo trebali krenuti gore čim se pojavi znak za check-in, budući da nekoliko letova kreće u razmaku od pola sata, što znači da će biti gužva na graničnoj kontroli i skeniranju prtljage.

Negdje iza 2 sata pojavljuje se obavijest da je počeo check-in za AtlasJetov let za Istanbul. Odmah krećemo na gornji kat, ali začudo ovaj put se red za prvu rendgensku kontrolu jako brzo kreće i ubrzo smo u ograđenom prostoru iz kojeg više ne možemo van. Odlazimo na check-in, predajemo prtljagu, uobičajeno Nikola i ja, a ovaj puta i Damir, koji je nosio dva mala ruksaka, te je sada u jedan od njih potrpao prljavo rublje i tekućinu koja mu je prekobrojna za kabinsku prtljagu (što znači da je u kabinu uzeo pastu za zube i ružinu vodicu, a u drugi ruksak stavio pivu – gel za tuširanje nije kupio do kraja puta). Meni je to trinaesti let u životu, ujedno mi započinje i trinaesti dan u Iranu, a na boarding passu mi piše da sam dobio sjedalo u trinaestom redu (u muslimanskim zemljama 13 nije nesretan broj, pa avioni imaju 13. red). Ovo ne miriši na dobro... Damir pak predavši prtljagu primjećuje kako je njegov ruksak načas zastao na pokretnoj traci, kao da se remenom zapetljao za neki drugi komad prtljage, ali na kraju ipak odlazi.

E sad slijedi granica. Granica na kojoj je strahovita repina koja se usto još prilično sporo pomiče. Otvorena su tri šaltera, ali pregled pojedine putovnice traje oko 5 minuta. Ne znam što rade, ne vidim dovoljno do naprijed. Da stvar bude gora, povremeno se ubacuju još neki ljudi sa strane, iz čijih primjedbi (koje ne razumijem) zaključujem da očito kasne na let i da traže da ih se pusti preko reda. Vidim tako neku obitelj s afganistanskim putovnicama. Uokolo nas su sami Europljani, pored nas je neka skupina Poljaka. Ovoliko Europljana nismo vidjeli ni u jednom trenutku našeg boravka u Iranu, uglavnom smo svugdje bili glavna atrakcija kao turisti.

U jednom trenutku na check-inu primjećujem Leticu. Mislim si hoće li nam se džiberski uvaliti nakon što smo mi otčekali polovicu reda, ali ipak disciplinirano staje na kraj. Primijetio nas je, ali očito je bio u pristojnoj fazi. Laughing

Nakon nekih sat i pol čekanja u redu (i neprestanog Damirovog pižđenja na svaku sekundu nepotrebnog odugovlačenja – koje je bilo tim gore što se jednostavno ne možeš maknuti iz reda nego moraš stajati kraj njega i slušati ga) konačno se primičemo dovoljno blizu šaltera. Mate odlazi prvi, potom ja. Granični policajac uzima putovnicu brzinom letargičnog ljenjivca, potom ju smješta negdje dijagonalno u odnosu na fokus svog vidnog polja, gleda ukoso pred sebe i razgovara sa svojim kolegom za drugim šalterom koji se nalazi njemu na 8 sati (dakle lijevo iza). Nemam pojma o čemu razgovaraju, ali sudeći po tonu, ili razglabaju dnevnopolitičke događaje ili obiteljske priče. Zakratko me odmjeri pogledom i primijeti moj flaster na bradi. Zbunjeno i začuđeno pokaže prstom i upitno me pogleda. Kažem mu „I fell on stairs.“ Frajer se blago osmjehne i pita „With a knife?“ Laughing „No, no, on an escalator.“ Potom frajer prelistava moju putovnicu od prve do zadnje strane i ponovno od zadnje do prve, mjerkajući moje žigove (između ostaloga i memorijalni žig San Marina koji sam dobio u turističkom uredu kao kuriozitet). Onda bulji u iransku vizu. Imam osjećaj da mu mogu vidjeti kotačiće u mozgu kako mu se okreću. Napokon dohvaća žig. Ali ga drži u ruci, i dalje buljeći u vizu, potom opet priča s kolegom, dok mu žig lebdi nad mojom putovnicom. Imam poriv da mu zgrabim ruku i pritisnem ju na površinu vize. Potom konačno udara žig, odnosno, bolje rečeno prislanja ga koordinacijom pokreta kakvom vjerojatno Sojuz pristaje na Međunarodnu svemirsku stanicu. Potom mi jednako sporo uručuje putovnicu i želi mi sretan put. Odlazim i prepuštam mjesto Damiru.

Iza granice je zona s duty free shopovima i još mjesta za sjesti. Smještam se na klupicu pored Mate, a potom čekamo ostale. Srećom još imamo dovoljno vremena, izgleda da će i Letica stići na let. Ja još imam neki sitniš riala, pa kupujem vodu u duty free shopu. Usput mi vraćaju dio kusura u napolitankama, jer nemaju sitnog. No iako je voda kupljena u djutiću, svejedno vrijede restrikcije za avion, odnosno moramo ju popiti prije završne kontrole ručne prtljage.

U međuvremenu nam se pridružio i Letica. On je imao druželjubivu večer. Sjećate se, ostao je s Mehdijem u azerskom restoranu:



(sudeći po ćupu ispred njega, izgleda da je ipak na kraju i on pojeo dizi)

Potom su se on i Mehdi otputili naći s Mehdijevim društvom, bili su vani u sjevernom Teheranu, svratili i do studentskog doma, ali nije baš to puno dokumentirao. Ono što jest dokumentirao, po posljednji put u Iranu, su gospoda Zli Djedovi Mrazovi:





I potom, pred polazak, grupni portret s Mehdijem i njegovim prijateljima u sobi studentskog doma:



Napokon slijedi poziv za ukrcavanje. Krećemo na posljednju kontrolu prije ulaska u avion. Ovaj put osim aerodromskog osoblja i obične policije, tu se nalazi i jedan pripadnik Sepaha, tj. Revolucionarne garde. Čuo sam o njima svašta negativnog, ali ovaj izgleda relativno benigno. Doduše, nije da itko od nas ičime očigledno ugrožava vrijednosti Islamske Revolucije... Ali kako sam nedugo prije puta gledao Argo, ne mogu si pomoći prisjetiti se završnih scena na teheranskom aerodromu (tada je to bio Mehrabad – Imam Homeini je otvoren tek 2004.), kada sepahovci, u istim takvim kromoksidnozelenim uniformama ganjaju avion s prošvercanim taocima po pisti (jedna prilično nerealna scena, gdje oni s džipom uspijevaju sustići avion koji uzlijeće).

Srećom, i to je u redu i krećemo kroz most prema avionu. AtlasJet izgleda luksuznije od Pegasusa, nominalno i nisu low cost, ali često imaju akcije kojima su im cijene na nivou low costa. Za razliku od Pegasusa, njihov hub je Atatürk, glavni istanbulski aerodrom, na europskoj strani.

Smještam se u sjedalo, mjesta je malo, srećom sam uz prozor pa ću moći nasloniti glavu na oplatu i odspavati. Ubrzo se odvaja ulazni mostić i započinje rulanje. Opraštamo se s Iranom, nažalost ovo zadnje iskustvo s pokretnim stepenicama mi je još malo pokvarilo sliku. Vjerojatno će stvari bolje izgledati kad se slegnu dojmovi, ali sada se samo prvo želim dobro odmoriti.

Čekamo još slijetanje jednog aviona prije polijetanja. Nažalost, sjedim s lijeve strane, tako da neću vidjeti Teheran kad poletimo, zanimao bi me prizor velegradskih svjetala u noći. Ujedno, ovo će mi biti dosad najduži let u životu – oko 3 i pol sata. S tim da ću ga vjerojatno potpuno prespavati.

Uzlijećemo, imam neki osjećaj da je putanja uspona puno niža nego inače, ali nema nikakvih poteškoća, te nekon nekoliko minuta spokojno tonem u san.

Budim se u trenutku dok već nadlijećemo Mramorno more. Usidreni tankeri koji čekaju prolaz kroz Bospor uobičajeni su prizor. Usmjeravamo se prema Europi, polako gubeći visinu, te u roku od petnaestak minuta slijećemo na istanbulski aerodrom Atatürk, glavni, stariji i veći od dvaju. Ujedno je to jedan od aerodroma s najvećim rastom prometa putnika u svijetu, zadnjih desetak godina se konstantno penje i sad je već na 16. mjestu. Čak ga ni Sabiha Gökçen, koja je izgrađena početkom 21. stoljeća, a proširena 10 godina kasnije nije uspjela omesti u tome, a Istanbul planira graditi i treći, još veći aerodrom na Arnavutköyu (štoviše, to bi trebao biti najveći aerodrom na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 150 milijuna putnika – Atatürk danas ima trećinu tog kapaciteta). Istanbul očito profitira od svog mjesta negdje u sredini glavnih svjetskih zrakoplovnih ruta.

Zagušenost Atatürka rezultira još jednom stvari – gotovo svaki avion koji sleti mora čekati da mu se oslobodi mjesto na stajanci. Tako i mi, srećom ne dugo. Nakon parkiranja, slikam zanimljivo ime aviona pored nas:



(inače, to je ime grada u istočnoj Turskoj, ali zgodno se potrefilo)

Jedna stvar koju sam odmah primijetio – niti jedna putnica u avionu više nema maramu na glavi. Sve su ih skinule još prije slijetanja. A ja sam taman bio uvjeren da žene žele nositi hidžab... Laughing

Izlazimo iz aviona, obavljamo granične formalnosti i upućujemo se prema karuselima s prtljagom. Mate i Letica će nas pričekati, nas trojica čekamo da pokupimo prnje. Moj ruksak ubrzo izlazi, evo i Nikolinog, ali Damirovog nema. Čekamo, Damir je već živčan. Samo bi još to falilo, nakon silnog zazivanja negativnih ishoda, da mu se jedan konačno i dogodi. Doduše, zagubljivanje prtljage je stvarno najmanje što mu se može dogoditi, prolazna neugodnost koja se najčešće riješi u nekoliko dana. Čekamo i dalje, izlazi još jedna tranša prtljage, ali ni tu nema Damirovog ruksačića. On već kune na sav glas. Uvjeravam ga da će se ubrzo pojaviti, a u krajnjoj liniji i ako se ne pojavi...ponavljam mu ovo što sam gore napisao. Iz otvora više ne izlazi prtljaga, a potom se zaustavlja i pokretna traka. OK, postoji još možda mogućnost da je završila na nekom drugom karuselu, ili da je došla ranijim avionom (nekoliko je letova u podjednako vrijeme poletjelo iz Teherana za Istanbul – doduše, ako je ukrcana u Pegasusov avion, onda je otišla na Sabihu). Upućujemo se prema odjelu za prijavu izgubljene prtljage. Obavještavamo i Matu o tome što se dogodilo, Letica se već negdje izgubio, ima i opet svoj vlastiti program.

Dok Damir sastavlja zapisnik o tome što je bilo u prtljazi, mi odlazimo na WC, presvući se konačno u normalnu odjeću, prvenstveno kratke hlače. Vraćamo se, u međuvremenu je došao još jedan let iz Teherana, ali ni tamo nema njegove prtljage. Damir je totalno malodušan, za njega je prtljaga nepovratno izgubljena. Pojašnjavam mu da svaki komad prtljage ima svoju identifikacijsku naljepnicu čiji se drugi komad nalazi kod njega, te da će, osim ako nije propala kroz neku rupu na pokretnoj traci, prtljaga ubrzo stići na konačno odredište, tj. u Zagreb. Štoviše, možda čak i prije njega. Ali, sad je on još nezadovoljan i time što bi to značilo da on mora iz Sesveta ići na Pleso po tu prtljagu, to mu je nepotreban trošak. Osim toga, to mu je prilika da opet pljuje po Istanbulu, iako je poprilično izvjesno da mu prtljaga nije ovdje zagubljena, nego vjerojatno još u Teheranu. Kriv mu je Istanbul, kriv mu je AtlasJet...već vidim da će i ovaj dan biti upropašten njegovim njurganjem. Pametni Letica se pokupio na vrijeme.

U međuvremenu je i Mate nekamo nestao, u trenutku dok izlazimo u predvorje i vidimo hrpu ljudi s natpisima koji čekaju nekoga, Mate nema na vidiku. Upućujemo se stoga prema stanici podzemne željeznice, vjerojatno je već sišao onamo. Nema ga ni ondje.

Na stanici se međutim nalazi ovaj zgodni mural od pločica koji prikazuje most Galata, ako se ne varam:



Kupujemo vodu na kiosku, u međuvremenu dolazi i vlak, te krećemo prema Aksarayu. Ne znamo gdje je Mate, ali već će se on negdje javiti. I točno, šalje mi poruku da je odmah na izlazu nakon carine. Očito smo se fulali. Kažem mu da krene na Aksaray, tamo ćemo ga dočekati.

Gledam ljude oko sebe, nakon Irana prizori su osvježavajući: muškarci u kratkim hlačama, žene u suknjama, dekoltirane majice...sekularizam. OK, tu i tamo koja pokrivena žena, ipak je ovo Turska, a i neka od naselja uz koja prolazimo su konzervativna (jedno se zove Yenibosna, tj. Nova Bosna), ali nakon dva tjedna Irana razlika je drastična.

Iskrcavamo se na Aksarayu, čekamo Matu, koji dolazi dva vlaka nakon nas i krećemo prema stanici tramvaja kojim ćemo se spustiti do Gülhanea. Ima tamo jedan dobar restorančić s lahmacunima, a to je čisto dobra hrana za doručak. Damir je naravno smrknut, bijesan i nekomunikativan.

Silazimo na Gülhaneu i upućujemo se pješice do restorana:



Restoran je otvoren, ali nažalost je prerano da bi već posluživali lahmacune. Stoga ćemo morati malo bolje proučiti jelovnik:



Nemamo baš previše lira, pa se odlučujemo za burek sa sirom i ajran. Damir nije baš zadovoljan, ali ipak jede, treba izdržati još let do Beograda.

Završavamo s doručkom te se još upućujemo do Tržnice začina, gdje sam ja svojedobno vidio da imaju pravi prah salepa, ne onaj konfekcijski koji smo dosad kupovali. Baš bih si htio kupiti malo za doma...

Nažalost, cijena je prevelika za količinu lira koju trenutno imam – čak 32 lire (oko 150 kn) za 10 deka. Barem znamo da je pravi, ako ništa drugo. Ništa, drugom prilikom, možda za Novu godinu, kad ću s Enom do Istanbula... Vraćamo se do Yeni cami, i tad Mate dobiva poriv da ipak skoči do bankomata i kupi si tih 10 dag salepa za doma. Nas trojica ga čekamo, Damir je konačno progovorio, ali i opet sipa žuč. Mislim da smo ga tu prestali zvati „sipa“ i prozvali ga „Exxon Valdez“. Laughing

Mate se vraća i potom se ukrcavamo na brod za Kadıköy:



Damir je zaključio da je za sve kriv Istanbul i onako, gledajući s broda pristanište na Eminönüu, zaključuje „Istanbule, smrdljivi grade, na te će bomba da pade“. Sjetili smo se toga kada je par tjedana kasnije doista eksplodirala bomba negdje u gradu.

Na azijskoj strani bez previše krzmanja uskačemo u Havataşov bus koji nas za nekih 45 minuta dovozi do Sabihe Gökçen. Opet ulazni rendgen, pa check-in, uočavanje Letice u daljini, granična kontrola i čekaonica.

Letica se inače jutros s aerodroma zaputio do Karaköya (na istočnoj strani mosta Galata), gdje je posjetio tursku pravoslavnu crkvu Sv. Marije (Meryem Ana):





Turska pravoslavna crkva nepriznata je pravoslavna crkva nastala 1924., kada je jedna skupina Karamanlida (anatolski pravoslavci koji govore turski i osjećaju se Turcima) osnovala vlastitu crkvu, budući da im Grčka pravoslavna crkva nije željela priznati drugačiji etnički identitet od grčkoga (slično Grci rade i s drugim pripadnicima GPC-a, koji su po jeziku pripadnici nekog drugog naroda – tako Grcima smatraju Arumunje, Arvanite i Egejske Makedonce koji su pripadnici GPC-a). Crkva je oduvijek podržavala turski nacionalizam i žalila se na zbližavanje turske države i Grčke pravoslavne crkve u Turskoj. TPC ima ambicije uključiti Gagauze u svoj sastav, premda su oni ponovili da žele ostati pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jedan dio Gagauza još se 1935. doselio iz Besarabije u Tursku, potaknut pričama o Turskoj kao velikoj majci balkanskih Turaka i njima bliskih naroda, ali nakon niza poteškoća na kraju su svi prešli na islam. Danas TPC ima zanemarivu kongregaciju od maksimalno 150-ak ljudi, koji su svi na neki način povezani s obitelji Erenerol, koja je zapravo i pokrenula čitav raskol. Danas Crkva ima u svom vlasništvu samo dvije crkve u Istanbulu, obje preotete GPC-u, od kojih se ni u jednoj ne održava liturgija.

Još malo slika:





Iznutra:





Dvorište:



Naravno, budući da se oni osjećaju Turcima, tu se iznad mora negdje kočoperiti i Atatürk:



Crkva iz daljine:



Potom se vratio natrag prema mostu Galata i slikao armensku crkvu Surp Hisus Pırgiç (Svetog Isusa Spasitelja):



Malo niže prema Tophaneu nalazi se pak armenska crkva Surp Krikor Lusavoriç (Svetog Grgura Prosvjetitelja):









A tu je i crkva Aziz Yahya (Sv. Ivan Krstitelj), koja je također u vlasništvu Turske pravoslavne crkve (tj. oteta od Grčke pravoslavne crkve), a dana je na upravljanje Asirskoj crkvi Istoka:



Krenuo se uspinjati prema kuli Galata, usput slikajući aškenašku sinagogu:



I došao do kule Galata:



Produžio je do İstiklâl caddesi, koju je zabilježio iz povijesnog tramvaja:



Kojim se odvezao do Taksima:



Uslikavši Gezi park po danu:



Na kraju Gezi parka, pogled puca preko armenske Posebne bolnice Svetoga Jakova na nove poslovne četvrti:



Zanimljive kulisaste zgrade:



Naposljetku se vratio na Taksim, odakle je Havataşovim busom krenuo prema Sabihi Gökçen, usput slikajući prvi bosporski most (to nije onaj kojim smo prešli tri godine ranije):



Pogled s prvoga na drugi:



(vidi se lijevo i Rumelihisarı)

I zatim i on stiže na aerodrom – zapravo, zadnja dva dana puta uglavnom smo se sretali na aerodromima i u avionu.

Sjedimo u čekaonici, Letica razgovara s nekom Talijankom koja također putuje u Beograd, mi ostali smo zaokupljeni svojim mislima. Put se bliži kraju (iako nas sve čeka još jedna noć na putu, a mene i više od toga), ali nekako je nastupilo određeno zasićenje uslijed naših međusobnih trzavica, stalne Damirove negativnosti dodatno potaknute ovim posljednjim incidentom (jedinim pravim, ustvari), nedovoljne odmorenosti, vrućine, dosadnih Iranaca koji stalno zapitkuju isto... Trebat će mi malo vremena da provarim to čitavo iskustvo.

Pozivaju nas prema izlazu, ulazimo u avion, dobio sam mjesto odvojeno od ostalih. Čitav avion je pun srpskih turista, nakon dva tjedna ponovno čujemo ljude oko nas koji govore blizak nam jezik. Polijećemo i ja opet pokušavam kunjati tih 2 sata, ali nažalost ne uspijevam baš, budući da se par sjedala ispred mene nalazi neki klinac s ocem, koji se stalno nešto koška s njim i povremeno se oglasi prodornim vriskom kao da ga netko kolje. Dobivam poriv da ga malo izvedem na krilo (avionsko, ne svoje) kako bi se smirio.

Prilazak Beogradu s jugoistoka znači da s desne strane aviona puca dobar pogled na grad. Ja doduše sjedim zdesna, ali uz prolaz. Srećom, tu je Letica:







Pogled na Ušće i most preko Ade:





I Novi Beograd:













Prigradska naselja:



Slijećemo na Nikolu Teslu, obavljamo graničnu kontrolu (ne traže me putovnicu, iako dolazim iz zemlje koja nije u EU u drugu zemlju koja također nije u EU) i potom se i opet razdvajamo. Letica će do grada gradskim busom, mi aerodromskim, koji nas ostavlja kod autobusnog kolodvora. Pada neki dogovor za kasnije nalaženje u gradu, nakon što se on sretne s curom. On se kasnije doista i javio, ali se nismo našli, a kaže da je ionako bio preumoran, i da je taj SMS koji mi je poslao zapravo bio tarof. Laughing

Beograd nas dočekuje poluoblačan, prolazimo busom kroz blokove Novog Beograda i spuštamo se na Bulevar Pariske komune, te na kraju izlazimo kod autobusnog kolodvora, gdje ćemo odložiti prtljagu, kupiti karte za večeras i potom rasterećeni krenuti na ručak. U Srpsku kafanu, naravno. Moram međutim to obazrivo priopćiti Damiru, budući da dotamo imamo za hodati nekih 15-ak minuta. Srećom, uspijevam ga držati na ledu dovoljno dugo, a i nije više toliko smrknut, tako da bez prevelikih prigovora stižemo do Srpske kafane. Pribojavam se jedino da nije opet zatvorena (obično svaki drugi put kad sam tamo uspijem u nju i ući) – ovaj put je parni i otvorena je. Odlučujemo se počastiti poštenim obrokom, ja uzimam i dvije krigle točenog Jelen piva koje me pošteno lupaju (ipak nisam dva tjedna pio alkohol). Damir se konačno opustio, sviđa mu se Beograd (jer je hrana dobra, a to je po njemu glavni faktor), odobrovoljio se i čak ne paranoizira oko toga da će ga netko pretući na cesti jer govori hrvatski (što ga je svojedobno mučilo).

Blagujemo:



(ja jedem neku piletinu sa sezamom, Damir Karađorđevu šniclu, u prvom planu se vidi Nikolina urnebes salata)

Dogovaram se da se nađemo s Dijanom, jednom ženom koju sam prije nekoliko godina upoznao preko jedne grupe na Facebooku, od svojih 45 godina, s kojom sam se već i ranije susretao na svojim prolascima kroz Beograd (a i Nikola i Letica su ju upoznali u lipnju 2011.). Nalazimo se ispred Skupštine, pa ćemo sjesti nekamo na piće dok nam ne bude vrijeme polaska na autobusni kolodvor pokupiti stvari (garderoba radi do 10). Dok hodamo prema Skupštini, Mate i Damir započinju raspravu o političkim pitanjima. Kao da su njihova svjetonazorska stajališta bila zapretana ovih 17 dana, sad su si konačno dali oduška u tome da jedan na drugoga navale svom artiljerijom. Damir je paranoičar i teoretičar zavjera, a Mate je marksist. Jedan drugoga optužuju za neutemeljenost svojih stajališta, premda Matina imaju barem neku empirijsku podlogu. Srećom, dolazimo do Skupštine dovoljno rano da se rasprava ne rasplamsa do fizičke razine, nego se svi zajedno s Dijanom upućujemo prema Terazijama gdje ona i ja sjedamo na piće, a ostatak produžuje prema Knez Mihajlovoj. No Nikola i Damir se vraćaju za pet minuta do nas i pridružuju nam se na piću, Mate nastavlja nekim svojim putem i doći će direktno na kolodvor.

Pričamo Dijani svoje dojmove o Iranu, Nikola i ja se trudimo ublažiti Damirove negativnosti, premda se svi zajedno slažemo da smo očekivali više. Možda su nam pozitivna iskustva drugih malo previše podigla letvicu, možda smo recimo u Zakavkazju očekivali manje, pa je ispalo bolje – ili su nam možda te zemlje ipak nekako kulturološki bliže, tko zna. Ipak, drago nam je da smo se upoznali s tom bogatom i prostranom zemljom i na licu mjesta se uvjerili koliko su neutemeljene predrasude koje o njoj vladaju na Zapadu. To je već dovoljno vrijedno iskustvo radi kojega se isplatilo otići na ovaj put. A ni tepisi nisu za odbaciti. Laughing

Iza pola deset se pozdravljamo s Dijanom i spuštamo do kolodvora. Mate je svoju prtljagu već pokupio i srećemo ga na peronu. I ovdje se naši putevi razdvajaju. Oni će za Zagreb/Ivanić Grad, dok ću ja noćnim busom preko Šumadije i istočne BiH do Mostara, odakle ću za Split i Šibenik (jer moja putovanja redovno moraju završiti na Zlarinu Smile ). Ali to ću opisati u završnom nastavku, a sada još samo kažem da se rastajemo uz stisak ruke i još par internih fora na rastanku. Moj bus kreće ranije, zauzimam mjesto i nedugo nakon polaska iz Beograda tonem u čvrst san kojim ću prespavati većinu te noćne vožnje...

psihoputologija @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2015
Sad kad smo se skupili, možemo lijepo na taksi do željezničkog kolodvora, odakle imamo tek 200-300 metara do azerskog restorana. Dolazimo do ulaza, izgleda kao da nisu otvoreni – neki ljudi se unutra muvaju, ali nema gostiju. Ipak, pitamo ih i kažu da su otvoreni. Bolje rečeno, otvaraju za večeru, a mi smo stigli među prvima, no neka slobodno uđemo, bit ćemo posluženi.

Za posljednju večeru u Iranu odlučujemo probati jedno iransko jelo za koje dosada nismo bili sasvim sigurni želimo li ga kušati, jer su dojmovi drugih oprečni. Riječ je o diziju, ili abguštu (doslovce „voda meso“), jelu koje se u Iranu obično smatra sirotinjskom hranom. Nije doduše ni da smo ga viđali na previše menija, vidjeli smo kako ga jedu neki ljudi ono kad smo bili na Darbandu, i evo sad, u ovom azerskom restoranu (nije doduše isključeno da ga je bilo i još negdje, samo što je jelovnik bio na farsiju, pa nismo uočili). Jest da bismo mogli probati i s nekim azerskim specijalitetom, ali ne bih htio otići iz Irana, a da ne probam dizi. Doduše, i Azeri imaju isto jelo, samo što ga oni zovu piti.

Dizi je neka vrsta gulaša, koji se servira u zemljanom ćupu, ali postoji posebna procedura. Osnovni sastojci su janjetina, slanutak, luk, krumpir, paradajz i začini (kurkuma, crna limeta). Sve se to prelije vodom i krčka u zemljanom ćupu dok se meso pošteno ne raskuha i ne pusti sok. Kada vam donesi dizi na stol, on će na površini biti posve tekuć. Ta se tekućina odlijeva u posebnu posudu u koju ste prije toga namrvili komadiće plosnatog iranskog kruha. U donjem dijelu ćupa nalazi se gnjecava masa koju čine ostali sastojci jela. Tu masu se još dodatno gnječi pomoću posebnog bata (zapravo, izgleda kao mužar) kako bi se prožela. Mast iz janjetine pomaže stvaranju glađe teksture. Znam da zvuči odvratno, a i ideja „moraš raditi da bi jeo“ izgleda dovoljno bizarno, ali zapravo uopće nije toliko loše. Sviđa se i Damiru, premda ne ovaj tekući dio, Nikoli je prosječno (on sam nije ni uzeo dizi, samo je kušao naše), Mate ne želi riskirati s još uvijek krhkom probavom.

Budući da smo ih zatekli u procesu otvaranja restorana za večeru (već sam spomenuo da većina iranskih restorana radi dvokratno – nemaš ti šta ogladniti u 5 popodne, čekaj večeru), treba neko vrijeme dok nam donesu hranu. U međuvremenu nam donose čaj, a onda i ajran u velikom vrču.

Napokon stiže i dizi, salata, jogurt kao prilog...skromna gozba za kraj kulinarski ne toliko bogatog iranskog iskustva koliko sam očekivao. OK, mogu biti zadovoljan, probao sam devu, fesendžan i horešt-e mast, večera u gilanskom restoranu kamo nas je Mehdi odveo bila je sjajna, kao i ulični frapei, ali sve u svemu, na većini mjesta izbor je bio poprilično skroman: kebab ovaj, kebab onaj, riža... Damir bi sve to trampio za jedne ćevape s Baščaršije.

Kad sam spomenuo Mehdija, tijekom dana nastupio je gotovo konsenzus među nama da je tip očito ipak bio samo džiber kojemu je odgovaralo da se uz pomoć nas ogrebe za ručak u za njega vrlo skupom restoranu u sjevernom Teheranu („Tamo vodim samo svoje posebne goste.“ – da, one za koje procijeniš da će te častiti ručkom), a kada nas je trebalo dočekati na kolodvoru, onda nije našao za shodno ni da se kasnije javi, čak i ako nije mogao doći.

I tada dolazi do zanimljive situacije. U međuvremenu se restoran popunio, počeli su se pojavljivati i drugi gosti, posluga je proradila. Mi smo sjedili u dijelu restorana s kojega nismo mogli vidjeti ulaz, nego samo šank. U jednom trenutku izvana do šanka dolazi – Mehdi. Staje i razgovara s konobarom. Skuži nas i kimne nam na pozdrav. No nakon završetka razgovora, umjesto da nam priđe, on se okreće i opet odlazi van. Mi ostajemo zbunjeni. Je li mu neugodno? Rekao je da često zalazi ovamo, dakle sasvim je razumljivo da se spontano pojavio ovdje, ugledao nas, koje je iskoristio prošli put, i sada ne želi više biti ni kurtoazan s nama. Ali prije nego što smo uopće mogli razviti neku plauzibilnu teoriju, Mehdi se vraća. I ovaj put ide prema našem stolu. Još je bizarnije što iza njega dolazi – Letica. I ne samo to, Letica je blijed kao krpa i izgleda poprilično šokirano. Nije valjda da ga je susret s Mehdijem toliko šokirao? Nije. Letica kaže da su do restorana njih dvojica već došli zajedno, i to – moto-taksijem. Sad mi je sve jasno. Vozač, Mehdi i Letica, zajedno s Letičinom prtljagom, na motociklu u paklu teheranskog prometa. Kaže da je dionica bila vrlo kratka i ravna, po Valiasru, ali da je njemu bilo sasma dovoljno. Vozač, naime, kada se odlučuje provući kroz neku pukotinu između dvaju vozila to čini uzimajući u obzir vlastite gabarite, a kako je Letica dugajlija, bilo je nekoliko situacija kada je skoro ostao bez koljena. OK, ali kako ste se vas dvojica uspjeli sresti? Ti imaš njegov broj? Ne. Sreli smo se slučajno.

Dogodilo se upravo ono što sam ja rekao. Njih dvojica su posve spontano naletjeli jedan na drugoga u četrnaestmilijunskom Teheranu, i to na mjestu na kojem nije bilo baš vjerojatno da će se susresti – kod kazališta Šahr (to je ono okruglo kazalište na Valiasru, potražite sliku u nekom ranijem postu). Kako će se ispostaviti, Mehdi nije dobio moju poruku, vidio je doduše da sam ga bio zvao, ali prekasno, a valjda mu je bilo preskupo uzvratiti mi poziv. Nikola i Mate ne vjeruju da je susret bio slučajan, misle da nas zezaju i da su se sigurno dogovorili – šansa spontanog susreta jest ekstremno malena, ali ne znam zašto ne bi bilo moguće.

Ukratko, njih dvojica će sjesti za stol u susjednoj prostoriji, trebali bi im se pridružiti i neki Mehdijevi prijatelji. Zovu i nas, ali mi još jedemo, a u toj drugoj prostoriji se ne jede. Oni ne misle jesti, tako da se odvajaju od nas. Mi ionako u 10 moramo pokupiti stvari s Mehrabada, pa ćemo onda vjerojatno odmah krenuti na aerodrom Imam Homeini, dok bi Letica ostao u gradu što dulje i krenuo prema aerodromu negdje oko 1-2 ujutro.

Ali da vidimo što je uopće Letica sve uslikao u Teheranu otkako je popodne stigao u grad. Za razliku od nas, on se zaputio na teheranski bazar:







Ispred bazara nalazi se ova burza robe na otvorenom:



Odatle se zaputio prema sjeveru, prošavši usput pored palače Golestan, nekadašnje vladarske palače Ghadžara. Slikao je Šams-ol Emare, Građevinu sunca, neku vrstu vidikovca palače, koja u sebi spaja osobine perzijske i europske arhitekture:



I još malo zgrada kompleksa palače:



Potom je izbio na Homeinijev trg s onom ružnom zgradom:



Nastavio je dalje na istok, prema bulevaru Ebne Sine, gdje je, odmah južno od Madžlisa (parlamenta), slikao džamiju Sepahsalar, najznačajniji primjer arhitekture iz doba Ghadžara, sagrađenu između 1878. i 1890.:



Budući da se džamija nalazi odmah pored Madžlisa, fotografiranje je najstrože zabranjeno, što se vidi i iz priloženog. Pored džamije se nalazi i medresa.

Pregled iranskog tiska:



A onda negdje nalijeće i na ovaj prikaz Homeinija:



I potom dolazi do još jednog mjesta gdje je zabranjeno fotografiranje – Američke špijunske jazbine:



Simpatični murali koji ukrašavaju zidove bivšeg veleposlanstva:





(Na prvoj slici primjećujete da imaju čak i signalizaciju za slijepce. Ne znam samo kako isti prežive prelazak preko ulice.)

Preko puta bivše američke ambasade nalazi se ruska pravoslavna katedrala Svetog Nikole (ti Ameri baš nemaju sreće u Teheranu):



Malo dalje nalazi se asirska katolička crkva Svetog Josipa:



Potom je i on izbio na trg Ferdosi:



I odatle je krenuo na zapad, avenijom Enghelab, ali je kod kazališta Šahr naletio na Mehdija. Prije nego su se otputili do azerskog restorana, već u sumrak, svratili su i do zgrade teheranskog sveučilišta:



I potom je uslijedila jurnjava moto-taksijem do restorana.

Mi smo pak lagano gotovi s našim obrokom:



(ovo crno ispred mene je posuda za dizi)

A evo kako to izgleda kod Damira:



Kao što vidite, tekući dio dizija je zanemario, ali na zdjelici s jušnim dijelom vidite odloženi bat za gnječenje krućeg dijela.

Nakon večere, konobar nam donosi još jedan čaj. Mislimo si kako je to fora, u Americi možeš tražiti da ti nadolijevaju kavu koliko hoćeš, ovdje ti oni sami donose čaja koliko hoćeš...

Napokon ustajemo i spremamo se za polazak. Vijećamo još hoćemo li pokupiti stvari pa se pridružiti Letici i Mehdiju, koji će još vjerojatno kasnije zapičiti nekamo u sjeverni Teheran, pa da onda na koncu svi zajedno idemo na aerodrom, međutim, ja za to vrijeme plaćam ceh za večeru i shvaćam da su nam zaračunali i ove dodatne čajeve i uslugu i tko zna što još sve ne (čak mi smrdi na muljažu), te da ako ja sad platim tu večeru, ne ostaje mi previše novca za išta više. A večer je i ni mjenjačnice baš ne rade. Zajedno nas četvorica još imamo dovoljno novca za platiti taksije do Mehrabada i potom do Homeinija (nadamo se), te za platiti čuvanje prtljage na Mehrabadu, ali nekakav večernji izlazak na Tadžriš ili okolicu možemo zaboraviti. Da ne napominjem da to dodatno poskupljuje taksi do aerodroma. Damir je inače imao i prijedlog da idemo linijom 1 metroa do zadnje stanice, pa odande ulovimo neki taksi za aerodrom. To je odbačeno zbog generalne skepse da ćemo na toj stanici u 11 navečer (ili kad već ide zadnji metro) naći taksi.

Pozdravljamo se s Leticom (kojeg ćemo još vidjeti) i Mehdijem (kojeg možda više nećemo vidjeti) i krećemo lagano prema željezničkom kolodvoru ispred kojega se nalazi stajalište taksija. Signaliziramo da nam treba taksi, ali vozači se međusobno nećkaju, dozivaju jedan drugoga, izgleda da neki gledaju televiziju u kućici pored parkinga taksija, pa onda jedan koji nas je primijetio odlazi po nekoga tamo u tu kućicu...čitav proces traje i nije nam jasno, žele li ti ljudi nešto zaraditi ili ne. U jednom času obraćamo se nekom tipu koji stoji sa svojim autom pored parkinga, isto je taksist, ali na divlje, nema službenu licencu. Pitamo ga može li nas prebaciti do Mehrabada, cijena je čak povoljnija od one koju su nam rekli drugi taksisti (naime, obavijestili su nas o cijeni i potom nastavili lamentirati koji će nas odvesti), tako da mi odustajemo od sporodogovarajućih taksista i krećemo s ovim drugim, unatoč bučnom negodovanju službenih taksista, koji su očito bili taman pred odlukom komu će dopasti privilegija da nas odveze na Mehrabad.

Provlačimo se kroz večernji teheranski promet koji ne popušta. Taksist je simpatičan i pričljiv, ali ima jednu manu – govori samo farsi, što znači da je bilo kakva komunikacija s njim nemoguća. Osim neke najelementarnije. Vozimo se dvadesetak minuta, djelomično stojeći u gužvi, potom taksist traži neke alternativne pravce i prečice i stiže konačno do trga Azadi, odakle je tek malo do Mehrabada. Dok dolazimo na parking Mehrabada sine nam da bismo mogli pitati istog taksista da nas odbaci i do Imama Homeinija, da ne moramo loviti novi taksi, budući da će ovdje svi sigurno imati aerodromsku tarifu koja je skuplja. Uz pomoć ruku, nogu i elementarnog farsija („bagaž...pandž dakika...Imam Homeini airport“) uspijevamo se dogovoriti s njim da nas pričeka 5 minuta dok pokupimo prtljagu, a da potom idemo na aerodrom Imam Homeini. Odlazimo do kioska gdje se čuva prtljaga, ulazimo unutra, ali na policama nigdje ne vidimo naše ruksake. Dajemo službeniku cedulje, potom nas on moli da izađemo iz kioska, zaključava vrata (?), da bismo potom dobili odgovor na obje nedoumice – naime, dio spremišta se nalazi u podrumu, do kojega on dolazi platformnim liftom, a kako bi spriječio krađe prtljage dok je on u podrumu, budući da je sam u garderobi, morao nas je zamoliti da izađemo. Nakon oko minute izranja iz podruma s našom prtljagom, otključava vrata i pušta nas unutra, preuzimamo prtljagu i spremni smo za polazak. Osim Nikole koji je još otišao nešto obaviti u zgradu aerodroma, pa ga moramo još čekati 2-3 minute. Napokon je sve spremno i krećemo prema Imamu Homeiniju. Dotamo nam treba nekih pola sata, prvo dok se izvučemo iz grada, a potom poluautocestom do 30-ak km udaljenog aerodroma. Vozeći se do tamo u dva navrata prolazimo pored smetlišta koja prilično intenzivno smrde. Ipak je posrijedi ogroman grad, ne treba čuditi količina smeća koju generira.

Po dolasku na Imam Homeini opraštamo se od našeg taksista koji nam je u prethodnih sat-sat i pol pravio društvo, plaćamo mu račun zadnjim preostalim rialima i ulazimo u zgradu terminala.

A budući da nas čeka neprospavana noć, tu ću završiti s odlomkom ovog dana.

psihoputologija @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 1, 2015
NEDJELJA, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajemo i pakiramo se, te potom silazimo na brzinski doručak. Iskoristit ćemo još jutro za kratku šetnju Kašanom (osim, naravno, Damira), te potom krenuti na bus za Teheran. Bilo je još pitanje hoćemo li stati u Ghomu, koji nam je usput, no nakraju smo zaključili da osim te jedne znamenitosti (hrama Hazret-e Masumeh) tamo baš i nema previše toga za vidjeti, a u hram teoretski ne bi smjeli ulaziti nemuslimani. Mogli bismo se naravno prošvercati, ali Ghom je prilično konzervativan grad i ne želimo dodatne neprilike zadnji dan. Radije ćemo umjesto toga zapičiti direktno u Teheran i iskoristiti još ovaj dan tamo, možda za kupovinu još nekih suvenira ili obilazak onoga što nismo vidjeli ranije. U svakom slučaju, javit ćemo se i Mehdiju, možda on ima neki plan... Letica međutim ne odustaje od Ghoma, te kaže kako će on sići tamo, pa će nas uloviti negdje u Teheranu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo se na aerodromu.

Pogled na hotelsko dvorište ujutro:



Letica je odmah krenuo, nije mu se dalo čekati nas. Obavezno se zaustavio kod džamije Agha Bozorg:



A onda produžio do Hammam-e Sultan Mir Ahmad, 500 godina starog kupališta, na čiji krov se popeo:













Nažalost, nisam uspio utvrditi što je ono u daljini:



Vraća se na ulicu i slika ovaj uokvireni ruševni zid:



A potom dolazi do kuće Borudžerdi, koja je odmah pored:







Prema legendi, Hadži Mehdi Borudžerdi, trgovac sagovima, dogovarao je sa Sajjedom Džafarom Tabatabeijem, također trgovcem sagovima, ruku Tabatabeijeve kćeri. Tabatabei je postavio uvjet – njegova kći mora živjeti u kući jednako raskošnoj kao što je njegova (kuća Tabatabei također je sačuvana i nalazi se u blizini). Borudžerdi je prihvatio pogodbu i nakon 18 godina završio ovu impresivnu kuću. Na kući je radilo 150 radnika pod vodstvom Ustada Ali Marjama (to je onaj koji je sagradio džamiju Agha Bozorg, ali i samu Tabatabeijevu kuću). Gradnja je završena 1857.

Kuća ima karakterističan badgir koji pomalo podsjeća na kupole pravoslavnih crkava:



Kratki pogled na drugu stranu, prema džamiji Agha Bozorg, drugom Ali Marjamovu remek djelu:



I potom ulazi u dvorište kuće Borudžerdi:



U kuću se ulazi kroz ovaj lijepo ukrašeni ajvan:



Strop je ukrašen mugharnasom (ukrasnim elementom u obliku saća koji ste često viđali nad ulazima u džamije):



A osim toga tu su i stakleni ukrasi i freske koje je naslikao Kamal al-Molk (to je onaj po kome se zove glavni trg u Kašanu):







Pogled s ajvana:



Još malo mugharnasa:













Reljefi:







Vraća se natrag u dvorište:



Kuća kroz vegetaciju:



Vanjski ulaz:



Nedaleko kuće Borudžerdi nalazi se i Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



A tu je odmah i kuća Tabatabei:



Bez obzira što legenda kaže kako je Tabatabeijeva kuća prethodila Borudžerdijevoj, ova ovdje je izgrađena 1880., a graditelj je bio već spomenuti Ustad Ali Marjam.

Još par kadrova kuće Tabatabei izvana, iz najvećeg od četiriju dvorišta kuće:







Unutrašnjost jednog od ajvana:







Povratak u dvorište:







Zatim se opet otputio do kuće Abbasian, ovaj puta danju:











Srećom, sunce je upadalo taman pod dobrim kutom da vitraji pokažu svoj sjaj:



Izašavši iz kuće Abbasian na ulici je nabasao na Nikolu, Matu i mene koji smo taman stigli iz svojega dijela obilaska. Mi smo se iz hotela također zaputili prema džamiji Agha Bozorg:











Čuveno odbojkaško igralište:



Vraćamo se u prednje dvorište:



Krećemo dalje uskim uličicama kroz relativno jednoličnu arhitekturu prema zapadu. Jedan usputni kadar:



Ne znamo što piše na ovom plakatu, ali Nikola je pretpostavio da zbog nepostojanja lica lik s turbanom predstavlja proroka Muhameda:



Kasnije smo vidjeli još neke slike s likovima bez lica, tako da možda nije u pitanju Muhamed, tko će ga znati...

Usputna impresija:



Izlaz iz labirinta uličica:



Kada smo se spustili na ulicu Alavi i krenuli ju prelaziti, začuli smo kako nas netko doziva. Bio je to Letica koji se pojavio iza nas. Pridružio nam se u obilasku, a mi smo se popeli do kuće Borudžerdi koju je on već vidio:





Pogled dalje, prema Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



Ulica na drugu stranu:



Ulazimo opet svi u kuću Borudžerdi, plativši ulaznicu (ne znam što radi Letica, mislim da se prošvercao jednom od ta dva puta, samo ne znam koji), pa tako evo još par slika unutrašnjosti:





























Diskretno uklopljeni elementi:



Dvorište:



Paralelno dvorište nije toliko uređeno kao glavno, a u tom se krilu zgrade nalazi i kašanski ured za kulturu i baštinu:



Jedan konvencionalni badgir:



Zajedno s nekonvencionalnim:



A ovo bi trebao biti taj nekonvencionalan, samo otvoren:



Izlazimo na ulicu, no Letica ovdje kaže da on još želi poslikati nešto svoje i da mi krenemo dalje, a on će već stići za nama u hotel prije polaska. Ako ne stigne, neka mu samo uzmemo stvari iz sobe, odnesemo ih na recepciju i kažemo im da će on platiti posebno, te krenemo na bus, srest ćemo se u popodnevnim satima u Teheranu. Pozdravljamo se i mi odlazimo još izvana poslikati Imamzadeh-je Mir Sultan Ahmad:



A onda polagano krećemo prema hostelu, bez nekog velikog pritiska. Oko 9:30 je, imamo pred sobom još čitav dan, a i želimo Letici dati priliku da pogleda ono što želi i stigne do nas u hotel.

Na usputnom zidu posve neobičan crtež za Iran – Lucky Luke i braća Dalton, a u daljini je i Tweety:



Ovo je već puno običnije za Iran – šehidi u pratnji Homeinija:



Te još slika jedne usputne džamije:



Ipak, unatoč našoj opuštenosti (što nam je pak zamjerio Damir koji želi što prije otići odavde), Letica se do našeg dolaska u hotel nije pojavio. Uzimam mu stvari iz sobe (kasnije ću skužiti da mu je u sobi ostao mobitel, no srećom očito je to na vrijeme primijetio i pokupio ga) i ostavljam ih na recepciji. Plaćamo sobu, napominjemo da plaćamo samo za četvoricu zato što je peti malo poseban, te potom krećemo na glavnu ulicu, gdje ćemo zaustaviti taksi. Naravno, u Iranu je to čas posla, te se uskoro truckamo prema autobusnom kolodvoru. Ovaj puta smo četvorica, pa nije tolika gužva kao inače – na stražnjem sjedalu smo samo Nikola, Damir i ja, Mate je iskoristio Letičino odsustvo i ulovio bolje mjesto.

Na kolodvoru smo za pet minuta, i dok tražimo šalter gdje bismo mogli kupiti karte za Teheran, viču nam da jedan bus upravo polazi i da će pričekati samo nas ako se požurimo. Nabrzinu kupujemo karte i uskačemo u bus. Nije VIP, prosječan bus kao u Hrvatskoj, ali nema veze, ionako nam je to zadnja vožnja međugradskim busom u Iranu.

Na trgu Valiasr, na sjevernom rubu grada, nalazi se ovaj neobični zigurat novijeg datuma:



Napuštamo Kašan, izlazimo na autoput, krećemo prema Teheranu. Imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. OK, vraćamo se, ali već i Teheran doživljavamo kao „svoj“, iako smo u njemu proveli malo više od 2 dana.

Negdje na pola puta (oko sat i pol vožnje od Kašana) prolazimo kroz Ghom. Bolje rečeno samo ga dotičemo, autobus silazi s autoputa ali staje na jednom velikom kružnom toku gdje iskrcava putnike koji onda valjda lokalnim prijevozom idu u grad. Mi tek nakratko i u poluzafrkanciji komentiramo hoćemo li ipak sići ovdje, ali odluku smo donijeli već ranije. Tim više što će Letica ionako poslikati sve što treba, pa nema potrebe da gubimo vrijeme, Teheran se čini boljim izborom. Ostajemo u autobusu i krećemo na još sat i pol vožnje do Teherana...

A dok se mi vozimo prema Teheranu, da pogledamo što je još Letica po rastanku od nas radio u Kašanu. Prvo se zavukao nekuda sa stražnje strane kuće Borudžerdi:





Potom je došao do ovog jahčala koji se obnavlja:





U susjedstvu se nalazi ostatak zida kašanske citadele:





Nakon toga se vratio do Sultan Mir Ahmadova hamama, u koji jutros vjerojatno nije uspio ući jer je bio zatvoren (to je onaj na čijem je krovu bio). Ovaj put je imao više sreće i poslikao ga iz svih mogućih kutova:



















Opet se popeo na krov i odande zabilježio kuću Borudžerdi:





I još par impresija krova:



























Ovdje je upoznao neku curu s kojom je očito počeo razgovarati, pa su razmijenili kontakte, a kako nitko od njih pri ruci nije imao papirić (a Letica je mobitel ostavio u sobi) ona je svoju adresu napisala sebi na ruku, te ju je on onda fotografirao. Laughing Evo te slike:



Ono bi trebala biti kuća Ameri:



A ovo je Sultan Mir Ahmadova imamzada:



Ne znam jedino je li neka od ovih triju ta s adresom:



Preko krovova prema džamiji Agha Bozorg:



Konačno silazi s krova i slika portal hamama:



I kreće jednom od živopisnih uličica prema hotelu:



Naravno, ne propustivši priliku da usput zastane na starom mjestu:





I još jedna oproštajna iz daljine:



Tu je i on krenuo prema kolodvoru, ulovivši neki kasniji bus prema Teheranu (idu svako malo). Nakon sat i pol vožnje i on se obreo u Ghomu, samo što je on ovdje i sišao i uputio se prema centru grada i hramu Hazrat-e Masumeh:



Ali prvo je slikao džamiju Imam Hassan al-Asghari:



Detalj:



Ghom (katkada pisan i kao Kom i Qom) ima oko milijun stanovnika i osmi je najveći grad u Iranu. Glavno je iransko i svjetsko središte šijitske teologije, s preko 50 sjemeništa i oko 250 istraživačkih instituta i knjižnica. U gradu živi oko 45 000 klerika. Samim tim je jasno da je prilično konzervativan unatoč tomu što se strelovito razvija i izgrađuje – Ghom ima više velikih infrastrukturnih projekata od bilo kojeg drugog grada u zemlji, uključivo i Teheran.

Za iranske pojmove, Ghom je prilično mlad grad. Iako su šire područje grada i okolica bili naseljeni i u ranijim periodima, izgleda da se prvo naselje na mjestu današnjeg Ghoma pojavljuje tek u doba Sasanida, ali i tada je riječ o više povezanih sela. Međutim, tek s arapskim osvajanjem započinje urbani razvoj Ghoma. Arapski stočari pokupovali su zemlju lokalnog perzijskog stanovništva za svoje pašnjake, ujedinivši tako izvornih šest sela u jednu cjelinu koja je potom sve više započela dobivati elemente urbanosti. Dogodilo se to tijekom 8. st. No 816. dogodio se događaj koji će Ghomu dati značaj koji ima danas. U studenom te godine u Ghomu je umrla Fatima bint Musa, kći sedmog šijitskog imama Muse al-Kadhima i sestra osmog imama Reze, poznata i kao Masuma („nevina“), te je ovdje i pokopana. Njen grob ubrzo je postao mjesto hodočašća, te se počeo razvijati kao šijitsko svetište. Teško je stradao u mongolskim provalama, ali u doba Safavida, od 16. st. postaje važan centar šijitske teologije. Kasnije su ga još opustošili Afgani, ali tijekom vladavine Ghadžara ponovno je procvjetao. U doba Pahlavija, Ghom je postao središte klerikalnog otpora šahovim sekularnim reformama, što je kulminiralo preuzimanjem vlasti od strane najpoznatijeg ghomskog učenika – Ruhollaha Homeinija. Nakon Revolucije dogodio se populacijski bum u gradu – stanovništvo se gotovo udvostručilo. Ghom je danas ujedno i regionalno središte distribucije nafte i naftnih derivata, a u blizini se nalazi i jedno postrojenje za obogaćivanje urana, te jedan od dvaju iranskih svemirskih centara.

Ipak, u Ghomu se i dalje sve vrti oko hrama Hazrat-e Masumeh. Većinu današnjeg hrama sagradili su šah Abbas I. i njegovi safavidski nasljednici, koji su željeli Perziji omogućiti ekvivalent šijitskih svetih mjesta Nadžafa i Karbale, koja se danas nalaze u Iraku, a tada su bila u sastavu Otomanskog Carstva. Fath-Ali Šah, ghadžarski vladar, dao je doraditi zlatnu kupolu, a današnji ajatolasi dodatno proširuju kompleks. Osim same Fatime, u kompleksu su pokopane i brojne druge ličnosti iz iranskog političkog i vjerskog života, uključivo i neke safavidske i ghadžarske vladare.

Letica kreće preko trga Astane prema hramu:





Kiosk meni nepoznate namjene:



Pored toga nalazi se još jedno mjesto odavanja počasti šehidima Iračko-iranskog rata:



Nastavlja dalje prema hramu:







Ulaz:



Koji naravno motre spomenuta dvojica:



Na ulazima u džamije je uvijek gužva jer se svi izuvaju, premda mi ovdje to ne izgleda razlogom:



I unatoč tomu što: a) nemuslimani ne smiju u hram, b) ako i uspiju dobiti dopuštenje, ne smiju slikati, Letica bez problema krši obje zabrane, pa tako možemo dobiti uvid u unutrašnjost hrama. Zarih:



Bolji pogled na strop:



Prostor za molitvu:



On se uredno smucao s fotoaparatom među njima, bez ikakvih posljedica:



Glavna molitvena dvorana:



Jednako impresivan strop:



I unutrašnjost kupole:



Vratio se još jednom do zariha:





Izašao kroz drugi izlaz na dvorište, gdje je poslikao još par eksterijera:











(ne znam jedino zašto su mu ovdje većina slika kose, je li to namjerno ili slučajno)

Potom se opet vratio do glavnog ulaza:



I polako se udaljio:



Da bi na povratku prema autobusnom kolodvoru još uslikao i ovu „stisnutu“ džamiju:



I dok Letica odlazi iz Ghoma, mi ćemo se vratiti nama koji smo u međuvremenu na putu prema Teheranu. Nekih pola sata prije dolaska u Teheran šaljem poruku Mehdiju, objasnivši mu kada stižemo na Terminal-e Džonub (Južni autobusni kolodvor) i s busom koje agencije, te da nas dočeka ako želi. Odgovor ne dobivam, a čak ni potvrdu da je poruka uopće isporučena (premda bi dosada uglavnom bila – tako je bilo i ono prvi put kad sam mu slao poruku). Prolazimo odvojak za aerodrom Imam Homeini (nekih 30-ak km od grada) kamo ćemo se vratiti večeras, te zatim polako pristižemo do prvih teheranskih predgrađa, prošavši i pored Homeinijeva mauzoleja. S autoputa silazimo na brzu cestu, jednu od nekoliko gradskih obilaznica i ubrzo stižemo na Terminal-e Džonub. Uzimamo stvari i obilazimo sve perone u nadi da ćemo negdje vidjeti Mehdija. Zgrada je okrugla, peroni su poredani uokolo nje, a glavna hala sa šalterima je na prvom katu, koji je pak pješačkim mostovima spojen s okolnim ulicama. Mehdija nema nigdje na peronima, a nema ga ni u glavnoj hali, kamo smo se kasnije popeli. Postoji neki konsenzus među dečkima da nas je Mehdi otpilio, ne zanima ga naći se s nama još jedan dan, ono prvi put je bilo dovoljno. Ha, ništa, šta je tu je. Trebamo sada naći neku garderobu gdje ćemo ostaviti stvari do večeras, tako da ih ne moramo tegliti po gradu. Terminal bi trebao biti otvoren čitavu noć, ali mi ionako mislimo krenuti na aerodrom prije ponoći (let nam je doduše u pola 6 ujutro, ali noću ćemo teško naći dovoljno taksista spremnih da nas prebace do aerodroma za razumnu cijenu). Vrtimo se uokolo po dvorani, nema nigdje nikakvog znaka za odlaganje prtljage. Nalazimo napokon šalter s informacijama, ali frajer tamo priča na mobitel i pokazuje nam prstom nekamo pored. Pored toga stoji skupina od nekih 3-4 muškarca. Obraćam im se. Ne znaju engleski. Uz pomoć gestikulacije i par internacionalnih riječi („bagaž“) pokušavam doznati gdje je garderoba. Oni isprva ne kuže, onda jednom tipu sine: „amanet!“ (da, odlaganje je „amanet“) Ja sretan što me konačno skužio, no on umjesto da me uputi, sada traži da mu kažem ime agencije s kojom bih htio putovati dalje. Problem je da ja ne putujem dalje – tražim garderobu, općenitu, gdje ću ostaviti svoje stvari i pokupiti ih kasnije, putovao ja ili ne putovao. Ali kako to objasniti Irancu u situaciji kada nemamo zajednički jezik? Ipak, iz njegovog objašnjenja je očito da na Terminal-e Džonubu ne postoji klasična garderoba, već je prtljagu moguće ostaviti jedino na šalteru one kompanije s kojom ćemo putovati dalje. Budući da mi nećemo putovati dalje, a ne želimo biti džiberi i uvaljivati se nekomu s kime nemamo veze (jedini džiber u našoj skupini trenutno je u Ghomu ili se vozi prema njemu) odlučujemo razmisliti. Ja pokušavam još jednom kontaktirati Mehdija, ovoga puta tako da ga izravno zovem. Mobitel zvoni, ali nitko se ne javlja. E sad, ili spava, ili nešto radi, ili nema mobitel uz sebe, ili nas ne želi vidjeti. Loša sreća. Damir naravno opet kaže kako „mu se Mehdi od prvog časa nije sviđao“ (što nije točno, na početku je bio oduševljen Mehdijem i tek po odlasku iz Teherana proradio mu je crv sumnje koji je očito dobrano rovao ovih tjedan dana). Ništa, uputit ćemo se do grada, možda tamo nađemo neko mjesto za odložiti prtljagu.

Na pješačkom mostu, odmah po izlasku iz kolodvorske zgrade:



Malo lutamo uokolo tražeći ulaz u metro i potom krećemo prema gradu. Negdje u tom času meni sine još jedna mogućnost – Mehrabad! Drugi teheranski aerodrom nalazi se praktički u gradu, nedaleko trga Azadi, a tamo mora postojati garderoba za prtljagu. Lonely Planet se slaže sa mnom. Presjedamo dakle na stanici Darvazeh Dovlat i krećemo na zapad, uz obilate Damirove proteste, budući da je to po njemu sada nepotreban gubitak vremena.

Mapa u metrou pokazuje da je metro već napravljen do Mehrabada i da ta stanica slijedi nakon stanice Bimeh. Prolazimo Bimeh, međutim najava kaže da je iduća stanica Šahrak-e Ekbatan, ujedno i zadnja stanica. Izlazimo tamo, očekujući da ćemo po izlasku negdje ugledati aerodrom. Pogrešno. Našli smo se u naselju stambenih blokova, a ne znamo ni na koju stranu trebamo krenuti. Damir je naravno oduševljen ovakvim razvojem situacije. Krećemo ulicom u nekom smjeru koji mi izgleda kao da bi mogao voditi prema aerodromu, no ubrzo nam prilazi dečko od nekih 15-ak godina i na engleskom nas pita trebamo li pomoć. Kažemo mu da tražimo Mehrabad, našto nam on pojašnjava da moramo taksijem, jer nije baš toliko blizu. Odmah nam zaustavlja i taksi, te nas otpravlja. Eto, ovo je primjer korisne iranske ljubaznosti.

S taksijem smo na Mehrabadu za 3 minute, ali između je brza cesta koju bismo teško prešli pješice. E sad, gdje je ta garderoba? Ulazimo u glavni hol, lunjamo gore dolje, tražeći znak za garderobu, ali toga nigdje nema. Svi se ustručavamo pitati, no na kraju nekako doznajemo da je garderoba zapravo kiosk na parkiralištu ispred glavnog ulaza. Napokon uspijevamo ostaviti prtljagu, uz najavu da ćemo ju doći pokupiti u 10 sati navečer.

Rasterećeni od prtljage uzimamo taksi do grada. Nastaje rasprava nekolicine taksista, budući da je jedan ponudio nižu početnu cijenu od ostalih, pa smo mi odmah krenuli njemu, da bi onda i drugi počeli spuštati isprva višu cijenu. Zaboravi, mi smo već u autu. Pravac – trg Ferdosi. U njegovoj blizini se prema vodiču nalaze mjenjačnice, a Damir bi još htio promijeniti novce, jer mu je na knap, a želi još kupiti suvenire.

Iskrcavamo se na trgu Ferdosi, koji je dobio ime po legendarnom perzijskom pjesniku, autoru epa Šahnama, čiji se kip nalazi nasred trga:



Odmah na uglu s ulicom Ferdosi je mjenjačnica. E, ali Damir sad ne bi promijenio 20 dolara (koliko je najmanje što ima), nego 10. I sad hoće od mene da ja promijenim svojih 10 i to dam njemu, a onda će on meni dati 20 dolara. Meni se čini da nepotrebno komplicira – može ući u mjenjačnicu i reći da hoće da mu promijene samo 10 dolara, a drugih 10 neka mu vrate u dolarima. Sitne apoene dolara sigurno imaju. Ali on se boji da će ga prevariti. Traži od mene da to obavim za njega, a meni se to ne da. To mu je dobra prilika da popizdi na mene. Ističe kako je on meni rado razmijenio dolare kada su mi trebali za tepihe u Jazdu, a ja mu sad ovako vraćam.

Naravno da će Damir (kao i ono s kapom) radije pristati na vlastitu štetu nego da sam nešto poduzme, pa tako odustaje od promjene novca i odlučuje izigravati žrtvu. Mi se zato svi zajedno zapućujemo ulicom Ferdosi prema jugu. U ulici Ferdosi nalaze se i mnogi dućani s luksuznom robom, nakitom, a na štandovima na pločniku prodaju se i antikviteti ili jednostavno starudija. Na jednom mjestu vidimo stare novčanice riala s likom Mohammada Reze Pahlavija. Lagano šetamo prema jugu tražeći neko mjesto gdje bismo možda predahnuli. Mislili smo u prvi mah otići sve do teheranskog bazara, ali u ovo doba on se već polako zatvara, tako da ne bismo mogli bogznašto kupiti. Nismo baš ni pri lovi, a ja sam ionako svoju kanu kupio još u Esfahanu.

Sjedamo malo pred zgradu banke Melli i odmaramo se. Negdje u to vrijeme stiže mi poruka od Letice jesmo li uspjeli ostaviti stvari na terminalu i da mu javim gdje ćemo biti oko 9, pa da odemo svi zajedno na večeru. Mi smo se već ranije dogovorili da ćemo otići na večeru u azerski restoran koji nam je preporučio Mehdi, jer je hrana dobra, atmosfera ugodna, a i on tamo često navraća. Restoran se nalazi na početku avenije Valiasr, odmah pored trga Rah Ahan i željezničke stanice. Ali mi ćemo na večeru već oko pola 8, tako da stignemo pojesti i mirno doći na Mehrabad do 10. Šaljem poruku Letici. Zafrkavamo se kako će sada još Letica nabasati na Mehdija negdje u gradu (on nema njegov broj, tako da se ne mogu dogovoriti). Razmišljamo koja je šansa da slučajno u 14 milijunskom gradu dvije osobe nalete jedna na drugu. Ja tvrdim da je velika – uostalom, pa i kada smo upoznali Mehdija, naletjeli smo slučajno na njega. Laughing

Nastavljamo dalje ulicom Ferdosi, sve dok ne izađemo na trg Imama Homeinija, koji je danas nagrđen ružnom telekomunikacijskom zgradom na njemu. Pored trga pruža se ulica Amir Kabir, gdje je najveći dio jeftinih teheranskih hotela. Na sjevernoj strani trga nalazi se niz prodavaonica tehničke robe: mobitela, televizora, bijele tehnike... Vidimo jednog frajera kako na prtljažnik svog motocikla pričvršćuje plazma televizor, i to tako da stoji okomito, kao neka vrsta čudne kvadratične peraje. Općenito, zanimljivo je kako u većini nezapadnih zemalja puno intenzivnije krcaju vozila. U Iranu smo znali vidjeli Zamyad pickupove nakrcane teretom do tri svoje visine, o kamionima da ne pričam (česti su robusni Mercedesi serije L koji su neuništivi). Ovaj s plazmom na motoru se sasvim uklapa.

Jedan usputan kadar trga Imama Homeinija:



Nikoli je ovdje već lagano dosta šetnje, on bi malo sjeo i negdje se odmarao sve do polaska na večeru. Damir se slaže s takvom idejom, iako bi on još negdje htio kupiti neke suvenire, kao i bezalkoholnu pivu za ponijeti u Zagreb. Mate bi isto sjeo s njima, tako da se dogovaramo da ću ja još otići u neku svoju nabavku, a kupit ću onda nešto i za Damira (kao kompenzaciju za ono što mu nisam pomogao oko promjene novca) – ionako imam višak riala. Odlazim s njima do obližnjeg parka, kako bih vidio gdje će se smjestiti. Usput Mate i ja opet vježbamo na trim spravi, kao i prilikom odlaska iz Sarajeva:



Oni sjedaju na klupu, ja se pozdravljam s njima i obećavam im da ću se vratiti do 10 do 7. Silazim u metro, kupujem novu karticu za dvije vožnje i spremam ju u džep. No kada dolazim do ulazne barijere više ne znam koja je od dvije kartice koje imam u džepu stara, a koja nova. Provlačim jednu, ne radi. OK, ta je stara. Provlačim drugu, ni ta ne radi. Koji je ovo vrag? Pored barijere stoji službenik koji mi pokušava objasniti da su mi kartice istekle i da moram kupiti novu. Ali ja pokazujem jednu (tko zna je li ta prava) i vičem „No!“ („nova“). Službenik sliježe ramenima i otvara mi vrata pored, očito sam ipak izgledao dovoljno uzrujan da procijeni da nisam prevarant. A vjerojatno se i znaju događati takve stvari

Ukrcavam se u metro i vozim tri stanice do Taleghanija. Izlazim kod bivše američke ambasade i krećem prema ulici Šariati. Idem zapravo u onaj dućan nedaleko našega hotela, za njega sigurno znam gdje je, a i izgleda dovoljno opskrbljen. Imam desetak minuta šetnje dotamo. Osjećam se ovdje nekako domaće, iako sam tuda prije toga prošao možda tri puta u životu. Nevjerojatno je kako se čovjek brzo udomaći na ovakvim putovanjima, naročito ako se zbog itinerera mora tijekom putovanja vratiti u neki grad gdje je već ranije bio.

Izlazim na Šarijati, krećem prema sjeveroistoku, prelazim ju pješačkim nathodnikom i u spomenutom dućanu kupujem ono što mi treba, uključivo i Istak i Delster za Marka. Želim nabaviti još jednu, koju sam ranije viđao (zaboravio sam joj ime), ali nemaju ju. Krećem lagano nazad, te stajem još u dućančiću s druge strane ceste. Ni ovdje nemaju. Sada sam već u cajtnotu. Krećem natrag prema stanici Taleghani, pitajući se hoću li još koji put u životu proći ovuda. Nadam se da hoću, neki moji daljnji planovi uključuju prolazak kroz Iran. S druge strane, ostali su rekli da ne osjećaju neku želju za povratkom u Iran nakon što ovo putovanje završi. Kažu, da ne treba viza možda bi i otišli, ovako im se to čini puno komplikacija, a ionako smo vidjeli sve glavne atrakcije.

Spuštam se u metro, kupujem novu karticu (ova radi) te sjedam na peron. Dolazi prvi vlak, ali je dupkom pun. Ni uz najbolju volju ne mogu se ugurati u njega. Neki putnici izlaze, ali ima ih još više koji ulaze. OK, pričekat ću sljedeći, ionako idu svakih 3-4 minute. No i s idućim ista priča – očito je nekakva predvečernja špica, ili se svi iz nekog razloga spuštaju s brda, iz sjevernog Teherana, u grad, tek, moram čekati još jedan. Sad je već prošlo vrijeme do kojeg sam dečkima rekao da ću se vratiti, a ja još nisam ni u metrou. Napokon, treći vlak pokazuje malo manju gužvu, taman toliko manje da se uspijem ugurati. Ali sad vlak vozi sporije nego inače jer ga očito na svakoj stanici štopa ovaj ispred njega koji čeka da se svi zbuksaju kako bi mogao zatvoriti vrata i krenuti. Stižem konačno do stanice Imam Homeini, krećem prema izlazu, ali naravno da izlazim na krivu stranu, ne onu gdje je park. Tj. jesam kod parka, ali s posve druge strane, ondje gdje nema ulaza. Moram zaokružiti čitav park kako bih konačno došao do mjesta gdje oni sjede. Kasnim na dogovor nekih 15-ak minuta. Nakon što sam se pojavio, Mate kaže kako su ga ova dvojica već izludili s apokaliptičnim pričama kako me netko oteo, ubio, bacio pod vlak...naravno, Damir je činjenicu da kasnim u odnosu na dogovor odmah protumačio na najkatastrofičniji mogući način (zašto pomisliti na prometnu gužvu ako postoji mogućnost da si upravo vezan za tračnice teheranskog metroa od strane nekolicine psihopata?), a Nikola je očito nasjeo. Šteta da sam im pokvario zabavu.

psihoputologija @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.