Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Blog - travanj 2012
petak, travanj 27, 2012
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA  

Tematska pjesma



Dižem se u 6, ovi još spavaju. Spremam se i krećem prema kolodvoru. U rano ljetno jutro, Ohrid je prilično pust. U jednom času mi se iz jedne pokrajnje ulice pridruži štenac, mlad, možda nekoliko mjeseci. Hoda točno iza mene, čak me strah da ga ne opalim nogom dok ih odižem od poda. Taman sam ga se spremao uslikati, kada je netragom nestao. 

Bus za Bitolu je polupun, tako da imam dovoljno prostora da sjedim sam. Inače, svi busevi kojima sam se vozio bili su prilično komforni.
Kada sam si pokušavao predočiti kojim bi putem trebalo iz Ohrida ići za Bitolu, nekako sam uvijek mislio da bus ide uz Ohridsko jezero na jug i onda preko Galičice skrene i prijeđe prema Prespanskom jezeru. Stoga me iznenadilo kad je bus krenuo na sjever. Idući ću dan doznati i zašto - Galičica je jednostavno prestrma da bi se ondje gradila neka normalna cesta, zato ju cesta zaobilazi sa sjeverne strane.
Još sam prilično umoran, pa tonem u drijemež, tu i tamo se trgnuvši i promatrajući prekrasne brdske pejzaže Makedonije. Prolazimo i pored jednog požara (Vesna i Nikola su rekli da su vidjeli i požare u brdima još one noći kad smo se vozili iz Sofije). U jednom času predajem borbu snu, pa se trgnem tek kad smo se već spustili u susjednu kotlinu, koja se zove Prespa. Promičemo kroz gradić koji mi nalikuje na Benkovac. Izgleda kao veliko selo, a očito je gradić, sudeći po veličini. Pretpostavljam da je to Resen i ubrzo se ispostavlja da sam u pravu.
Iz Resena se cesta opet počinje penjati prema još jednom prijevoju. S te se ceste u daljini može vidjeti Prespansko jezero, ali cesta uz njega ne vodi, a ja pak sjedim na drugoj strani busa i ne mogu dobro uhvatiti sliku jezera (znate kako je to, hoćete slikati, a onda vam uleti neko drvo u kadar, jer se bus kreće).
Cesta se penje iz Prespe, a onda ponovno spušta u Pelagoniju, prostranu kotlinu koja se prostire u pravcu sjever-jug i nastavlja se i u Grčku. Centar Pelagonije je Bitola, drugi najveći makedonski grad. Bitola je samo 14 km od grčke granice, no taj položaj baš i ne koristi, s obzirom da je Grčka vrlo nesklona razvijanju prekograničnih odnosa s Makedonijom. Granični prijelaz na Gevgeliji drže otvorenim zato što moraju, jer je to europski koridor (iako je nedavno bilo nekakvih problema kada su Grci štopali teretne vlakove iz Makedonije), ali sve drugo, uključujući i prugu Bitola-Medžitlija, pa dalje prema Grčkoj - ne.

Moj bus stiže u Bitolu, izlazimo. Osvrćem se po kolodvoru tražeći vozni red, ali toga nema. Prilazim ženi na blagajni. "Izvinete, koga ide bus za Prilep?" "Vo 8,50." To je za 20 minuta. Kupujem kartu i čekam. Izlazim se prošetati oko zgrade kolodvora, odmah me spopadaju taksisti. Isuse, kako je to dosadna čeljad... Balkanski taksisti su ljubazni, ali su nasrtljivi. Kod nas će taksisti mirno čekati da im se mušterija obrati, ovi sami skoro pa da sile mušterije da im sjednu u auto.

Naposljetku evo i busa za Prilep, dapače, skroz za Skopje. Sjedam unutra, ovaj je krcat. Neka ženska sjedi kraj mene. Krećemo iz Bitole, cesta vodi uz prugu, prvi ju put sada vidim. Vruće je, ali nekako uspavljujuće vruće. Do Prilepa ima navodno 40 minuta. Kada se budim, bus se upravo zaustavlja. Gledam van, "Avtobuska stanica Prilep". Odlično. Izgled Prilepa mi je puno bliži Albaniji, vidi se prljavština, buka, nered. Na stanici stoji nekoliko minibusa za Kruševo. Ulazim u zgradu kolodvora, pitam za kartu za Kruševo. Mi vam to ne prodajemo, morate to kupiti kod vozača. Smještam se u minibus, na kraj, u kut, u prikrajak. Iz zvučnika svira Colonia. Mislim da pjesma ide nešto poput "Mala garava". Razmišljam kako su tekst karakterističan za pučke popijevke uklopili u dance.
Bus se brzo puni i u 10 sati krećemo. Vozimo se kroz Prilep, koji mi izgleda kao srednja žalost. Nema veze, pogledat ću ga detaljno na povratku. Cesta izlazi iz Prilepa i vodi kroz Pelagoniju na zapad, gdje se poput zida odjednom iz ravnice izdižu brda. Na poljima ratari, tu i tamo krave. Sine mi da u tim krajevima ljudi uzgajaju i bivole, pa sve gledam hoću li vidjeti kojeg, ali nema nijednog.
I tada, nakon nekih 15-ak kilometara ravne ceste, odjednom počinje uspon, serpentinama. Otvara se vidik na Pelagoniju. Suncem spržena zemlja ostaje u dolini, a mi se penjemo u ugodniju klimu, sličnu našem Gorskom kotaru. Dolje se vidi Pelagonija i njen ustitrali zrak:



A preda mnom su brda, dok s desne strane slike vidite i prve kuće Kruševa:



Gradić Kruševo vrlo je važan za makedonsku povijest. Između ostaloga, on je najviši grad na Balkanu (smješten na 1350 metara nadmorske visine), a nastanjen je Arumunjima (ili Cincarima), balkanskim romanofonim pastirima koji su u povijesti Balkana imali i važnu trgovačku ulogu. Njihovo ime, Cincari, srodno je s imenom Ćići, kojim se nazivaju Istrorumunji, odnosno ona njihova grana koja je u srednjem vijeku dospjela na Krk i rubove Istre, te je po njoj prozvana i Ćićarija. Samo ime u vezi je s brojem 5, tj. cinci.
Kruševo je zanimljivo i po svojoj arhitekturi, koja je većim dijelom orijentalna, ali prilagođena podneblju, pa su tako kuće uglavnom drvene. Čak je i čuveni Le Corbusier posjetio Kruševo, te se divio njegovim kućama.
Ali Kruševo je svoje mjesto u povijesti definitivno zaslužilo 2. kolovoza 1903. godine. Naime, na taj dan, pod vodstvom Nikole Kareva i ostalih pripadnika VMRO-a u Kruševu je proglašena nezavisna republika. Napisan je tada i Kruševski manifest, kao proklamacija želja svih naroda Makedonije da se ustanu protiv Turskog carstva i žive u miru u slobodnoj državi Makedoniji. Ujedno je to i dokaz protiv svih grčkih i bugarskih tvrdnji kako je makedonski identitet nešto što je stvorio Tito nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog datuma na koji je Kruševska republika proglašena, blagdana sv. Ilije, čitav taj događaj naziva se Ilindenskim ustankom, a Ilinden je do danas ostao praznik makedonske državnosti.
Nažalost, Kruševska je republika trajala svega deset dana, Turci su vrlo brzo skršili taj ustanak, glavni vođe su ubijeni, a selo spaljeno. Sâm je Karev preživio, jer je pobjegao u Bugarsku, no ubijen je dvije godine kasnije nedaleko Kočana u istočnoj Makedoniji. Uz Kareva, jedna od glavnih figura Ilindenskog ustanka bio je i vojvoda Pitu Guli, etnički Arumunj, koji je sa svojom četom poginuo braneći Kruševo kod Mečkinog kamena, odupirući se Turcima koji su dolazili iz smjera Bitole.

No Kruševo je danas u Makedoniji poznato i po još jednoj činjenici. U Kruševu je rođen Toše Proeski, čovjek čija je tragična smrt zavila u crno čitavu Makedoniju, a i dobar dio bivše Jugoslavije, čovjek koji je izgleda postao popularniji nakon svoje smrti i kojeg većina nije baš pretjerano doživljavala dok je izvodio svoje pop-pjesmuljke.
Svaka čast Toši, vjerujem da je bio dobar čovjek, simpatičan i drag, ali neki cirkusi koje sam doživio u Kruševu prelaze granice normalnoga.

Dakle, iskrca tako mene bus na početku mjesta (Kruševo ima dva autobusna kolodvora, gornji i donji - iako se, striktno govoreći, ne može to baš nazvati "kolodvorima", jer se radi o proširenjima na cesti). Pogledam kad mi ide bus za natrag. Prvi je u pola 12, to je za sat i pol, drugi je tek u dva. Mislim da mi je sat i pol dovoljno za vidjeti Kruševo, pogotovo jer sam sâm, pa mogu nabiti i malo jači tempo.

Okinem jednu pozdravnu:



Čim izađete, dočekaju vas dva putokaza: Ilinden monument i Toše Proeski memorial.

Zbog svoje visine, Kruševo je i skijaško mjesto. Iz samog mjesta vodi žičara:



Pa onda jedna stvarno stara kuća (više derutna, zapravo):



I prvi susret s Tošom:



Pa onda različite vizure kako se put penje kroz Kruševo prema vrhu brda:







(ona piramidasta zgrada je hotel)







Ukratko, kao mješavina Berata i npr. Begovog Razdolja.

I tako kroz sve te zavijutke dolazim na vrh brda, a tu je jedan plato, i dosada dva složna putokaza ovdje se razdvajaju. Ilinden ravno, Toše desno. Razdvajanje je ispod velikog plakata s likom - a koga drugog nego Toše.
Odlučujem se ipak prvo odati počast ovoj lijepoj i dragoj državi, punoj toplih i veselih ljudi, koju su zadesile tolike nesreće, pa se upućujem prema Ilindenskom spomeniku.
To je ogromna zgradurina u obliku nekakvog gomolja, koja stoji na jednoj livadici na vrhu brda. Prolazeći do nje, put se odmara na jednoj terasici, gdje su, u obliku neobičnih tuba, ispisana imena poginulih u Ustanku. A onda vam pukne pogled na spomenik:



Sve je to jako moderno i apstraktno, i meni pomalo bezveze. Zgrada doduše ima lijepe prozore, čak i vitraje:



Prošetao sam se oko nje, ali svugdje je sablasno prazno. Zovu me fiziološke potrebe, pa tražim neko mjesto da se olakšam, a ne bi baš bilo pristojno pišati pored spomenika državnosti. Srećom, u blizini je šumarak. Obavim svoje, pa produžim još malo, na livadicu iza šumarka. Tu je svojevrsno sedlo, planinski pašnjak, uokolo su smreke, pored se vidi cesta koja vodi prema Makedonskom Brodu, ispred mene polje duhana koje se spušta i u dolini Pelagonija:







Tišina je. Samo vjetrić pirka kroz krošnje crnogorice i stvara onaj ugodni šum. Atmosfera je taman za sjesti i meditirati, izgubiti se u vremenu. Ali ne stižem, nakratko sam s vremenom. Ipak, činim mentalnu bilješku da se vratim na to mjesto.

Vraćam se do Macedoniuma (kako se službeno zove taj spomenik) i pokušavam prokljuviti kako ući. Na vratima piše doduše nekakvo radno vrijeme, ali to nema veze ni s čim. Vrata su zaključana. Prislanjam fotić na pukotinu između dvaju krila i zumiram:



Bez zuma to izgleda ovako:



Vraćam se natrag, prema meni dolaze neki turisti. Ipak ima ovdje života. Slikam spomen-obilježje jednoj od onih žrtava, vjerojatno joj je ovo nadimak:



Sad je na redu groblje. Odmah na ulazu, s desne strane je grob Pitu Gulija:



Jedan vijenac, reda radi.

A nasuprot njega:





Iza toga ogromni plakat:



Nema sumnje, on je:





Pogled na ostatak groblja i mjesto:



Pored njega su narodni heroji iz Drugog svjetskog rata. Po imenima, većinom su Arumunji. Čak je i Proeski bio Arumunj, izvorno mu je prezime bilo Proe.

Ali apsolutno najveći cirkus nalazi se pored samog groba:



Da, dobro vidite. Iznad manastirskih vrata, na mjestu gdje inače stoji mozaik sveca, tu je Tošina slika.
Uostalom, htjeli su ga proglasiti svecem. Ne bi me čudilo da ubrzo počnu pričati da je Toše radio čuda.
Tko zna, možda je i Isus Krist bio zapravo neki pjevač po svadbama u Palestini, pa su krenule priče... Zapravo, pa prvo čudo i jest izveo na svadbi.

Napuštam groblje, šaljem još jedan pozdrav Toši, vrijeme me ganja. Putem natrag navraćam u još jedan parkić gdje na vrhu stepeništa stoji spomenik:



Inače, čitavo je Kruševo prepuno onih ormarića za svjetleće reklame, iako u njima nisu smještene reklame, nego, naravno:



Opet malo makedonske nepismenosti:



(Soc s okusom jabuke? Hmmmm... Premda, objašnjenje je zapravo jednostavno. Vlasnik je vjerojatno Arumunj, pa on jednostavno glas k u latinici piše kao c.)

I tako, šećem se ja natrag kroz Kruševo, kadli pored mene promakne auto sa zagrebačkom registracijom. Nekako se raznježih.

Još malo Kruševa:



Pa natpisi na dva auta zaredom:





(prvi je benđola, drugi je Renault 18, vlasnik je, očito, isti)

Još jedan pogled na Kruševo i obavezni IMT traktor:



Sjedam u bus, ovaj puta drugi. Iz zvučnika svira Colonia. Izgleda da si vozači međusobno distribuiraju nosače zvuka. Opet je pun, ovaj puta nekakvi učenici. Zanimljivo, Kruševo je cestom vezano za Prilep, ali spada pod Bitolu, i registracije su im bitolske.

Vraćam se u Pelagoniju. Klima u Kruševu je ugodna, ali nekako si mislim da dolje neće biti:







Još jedan pogled na brda:



I evo me u dolini. Vrućina se već osjeća:



I onda opet Prilep. Podne je. Kao voda tišinom...ne, ne, krivo. Dakle, podne je, sunce prži, a Prilep ne samo što je u kotlini, nego je okružen golim brdima, koja djeluju kao grijaća tijela:



Prilep, koji je moja stara oduvijek nazivala "Flaster city", iako ime zapravo uopće nije makedonsko, star je grad. Bio je sjedište Kraljevića Marka. Korijeni su mu još u antičkom naselju Styberri, koju su kasnije razrušili Goti. Navodno je baš u Prilepu umro makedonski/bugarski car Samuilo. Bilo je to nakon bitke kod Belasice, 1014., kada se Samuilo susreo sa svojom vojskom. Bizantski car Bazilije Bugaroubojica čitavu je vojsku od 14 (ili čak 15) tisuća ljudi dao oslijepiti, samo je svakom stotom ostavio po jedno oko, da mogu voditi ove slijepe. Samuilo, vidjevši ih, doživio je srčani napadaj od kojeg je umro.
Osim po tome, Prilep je poznat i po duhanu. Naime, u okolici Prilepa duhan ima dugu tradiciju uzgoja (npr. pjesma "Tutunoberačite" Koče Racina), a mnoge svjetske tvornice duhana nabavljaju svoj duhan upravo iz Prilepa. U Prilepu postoji i Institut za duhan, gdje se po prvi puta primjenjivala genetika u poljoprivredi. Usto, u okolici se vadi mramor.
Pored Prilepa nalazi se i neobična kamena formacija, nazvana Slon. Radi se o dvama kamenima koji oblikuju lik slona. Htio sam ga posjetiti, ali me toplotni udar smlavio, pa sam se držao grada (to je, naravno, izvan), i stoga vam evo slike iz drugog izvora:



U Prilepu je rođen i Vlatko Stefanovski, legendarni gitarist i vođa grupe Leb i sol.

Iskrcam se ja tako, a ono vruće za popizditi. Pogledam kako idu busevi za Bitolu, da si isplaniram, vidim da idu svaki sat, i krenem ja u grad. Dođem do čaršije:



Prošećem se uokolo, zaključim da je prevruće za ići do Slona, da ne znam baš na koju bih stranu krenuo, provrzmam se još malo po staroj mahali, ali sve mi to liči na križanca Baščaršije i neke palanke u Turskoj. Ali, kad sam već tu, da poslikam ruševnu džamiju:



S obzirom da mi je bilo prevruće, sjeo sam u slastičarnicu, pojeo tost i kolače, popio limunadu i bozu i tako malo čilao dok se nisam povratio (molim da uočite povratnu zamjenicu). Pa se onda još malo odlučio prošetati po gradu, i otići do željezničkog kolodvora, da vidim ima li možda vlak za Bitolu.

Još malo nepismenosti:



Dolazim na kolodvor:



Vlak ide tek u pola 6. Sad je 2. Ne da mi se čamiti još tri sata u ovoj vukojebini. Ali da usput poslikam kolodvor. Ovdje je vrijeme stalo:





Nažalost, meni vrijeme nije stalo, sada je 2, a bus ide u dva, dakle, propustio sam bus i imam još sat vremena za ubiti. Gegam se pomalo prema autobusnom kolodvoru, kad evo zgodnog angažiranog grafita:



Uzimam još nešto za popiti u supermarketu, plaćam, blagajnica mi veli "Hvala". Izgleda da je makedonski toliko pod utjecajem srpskoga, valjda iz želje za razlikovanjem od bugarskoga, da su čak počeli govoriti i "hvala". Inače, makedonski se veli "blagodaram". Zanimljivo, baš je prilepski dijalekt uzet za osnovicu makedonskog standardnog jezika. To stvarno nema veze s time da je Blaže Koneski bio iz Prilepa... Laughing

Konačno dolazim na kolodvor, sjedam u čekaonicu, čitam svoje isprintane materijale o Kruševu, Prilepu i Bitoli. Odlazim na zahod, očekujem čučavac, i naravno, nalazim ga:



Tu ga je inače osvijetlio fleš. Inače je još mračniji.

Pokušavam kupiti kartu za Bitolu, žena mi veli da ju mogu kupiti tek kad dođe bus. Vraćam se i čekam. Čitam.
Napokon dolazi bus, ja stajem u red, jedna žena je ispred mene. Žena na blagajni priča na telefon. Ženska ispred mene vidi da čekam taj bus, pa me pušta. Ova na blagajni napokon završava razgovor, daje mi kartu, ja plaćam, ali bus već kreće. Trčim kao lud, i derem se da stane. Vidio me. Ulijećem unutra, sva sreća da je klimatiziran i potpuno prazan. Želim ostati budan tih 40 minuta do Bitole, hrvam se sa snom, ali opet zakunjam. I već sam u Bitoli.

Tek sam čitajući autobusnu kartu Bitola-Prilep skužio da se ulica u kojoj je smješten autobusni kolodvor zove Železnička, pa pretpostavljam da je i željeznički kolodvor negdje blizu. I jest, odmah pored. Odlazim ga poslikati. Isti jad kao i u Prilepu:



Na stanici jedan vagon, sam i napušten. Čujem mukanje. S druge strane, preko svih kolosijeka, pase krava. Na zgradi nema makedonske zastave, iako je pogranični kolodvor. Prometa prema Grčkoj nema.

Idem do grada. Zanima me centar. Visoko iznad grada uzdiže se Pelister, najviši vrh planine Babe, čije ime nose bitolski sportski klubovi:



I evo me u centru. Bitola, ili Monastir, bila je glavni centar regije Makedonije u Turskom carstvu. Zbog svog istaknutog položaja na raskrižju putova oduvijek je bila trgovačko središte. Nedaleko grada nalaze se ruševine antičkoga grada Herakleje. U tursko doba u gradu je bilo čak 12 konzulata europskih država (stoga i nadimak "grad konzula"). U Bitoli se nalazila i vojna akademija koju je pohađao i Mustafa Kemal-paša Atatürk. Prvi film na Balkanu snimili su Bitoljani, braća Manaki. Janaki Manaki i njegov poznatiji brat Milton bili su Arumunji iz sela Avdella u današnjoj Grčkoj. 1905. kupili su kameru u Londonu, te njome snimali kratke filmiće: svoju 114-godišnju baku kako prede vunu, posjete raznih dužnosnika i dostojanstvenika Bitoli, zatim proslave i vjenčanja. Početkom 20-ih godina otvorili su prvo kino u Bitoli. Njihova ostavština čuva se danas u makedonskoj filmoteci, a spomenik Miltonu Manakiju stoji u centru grada (iako ga ja nisam našao - makar ne isključujem da sam prozujao kraj njega). U spomen na njih, svake se godine održava u Bitoli i filmski festival Braća Manaki.
Za Bitolu je prekrajanje granica na Balkanu imalo katastrofalan učinak. Ovaj prosperitetan i bogat grad postao je zabačeno pogranično mjesto na krajnjem jugu Kraljevine Srbije, kasnije na jugu Jugoslavije, daleko od bilo kakvih centara zbivanja.
Danas je Bitola opet živahna, a to se osjeća i dok hodate njenom glavnom ulicom. U njoj su danas konzulati deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Rusije, Slovenije, Turske, Rumunjske i Srbije. Austrija ima svoj kulturni centar. Glavna se ulica zove jednostavno Širok sokak, a uređena je iznimno ukusno:





Na kraju ulice pruža se pogled na dvije džamije - Ajdar kadı i Yeni:



Pogled niz Širok sokak:



Bitolska sahat-kula:



I park na glavnom trgu:



Da ne opisujem, evo vam - i ne, ja bogme neću slikati natpis na engleskom pored savršeno razumljivog slavenskog jezika:



Tu sam se odlučio nešto pojesti, nisam cijeli dan ništa pošteno jeo. Vidim ploču za neki bistro koji servira pastrmajliju. Radi se o makedonskoj pizzi, koja je izuzetno zasitna, jer gore ide svinjetina (iako je "pastrma" zapravo sušena ovčetina, no ona ima doista vrlo jak okus), vrhnje, jaja... Ja sam pastrmajliju probao samo jednom, na satu makedonskoga, kad ju je donijela jedna cura koja je bila porijeklom Makedonka.
I tako sjedam ja, naručujem pastrmajliju i Zlaten dab (prilepsku pivu). Pita me žena za pastrmajliju "Malka ili golema?" Može golema.
Donijela mi ju je, onda sam shvatio da sam se malo preračunao. Pizza je duguljasta oblika, razrezana na nekih osam dijelova, od kojih bi svaki mogao poslužiti kao minipizza. Jedem, ali ne mogu do kraja. Ipak je preteško vrijeme za takav obrok. Ostavljam neke dvije šnite.
Dižem se, krećem prema kolodvoru. Ubrzo bi trebao stići i vlak iz Skopja, pa da i to možda poslikam.

Zgrade konzulata:





U jednom času prolazim kraj info-pulta. Pogledam i skužim da nisam obišao crkvu sv. Dimitrije, koja je izuzetno lijepo ukrašena, a i često figurira u filmovima. Imam još vremena. Vraćam se u centar.

Na ulazu mi neki tip objašnjava da je bogoslužje gore, na galeriji. Tada mu neka ženska kaže "Ama, toa e turist!", pa me pušta da švrljam.

Crkva je iznutra prekrasna:





(desno vidite ekipu na galeriji)





Izvana je dosta skromna (pravilo u Turskom carstvu, da se nemuslimanske bogomolje ne smiju isticati):



Zvonik:



Glavni trg:



Stara i nova arhitektura na Široku sokaku:



Prolazim dalje, kroz gradski park:



I napokon dolazim na kolodvor. Vlak kasni. Neka, pričekat ću ga. Nažalost, ne piše koliko kasni, a i malo je nezgodno, jer nema nikakva mjesta za sjesti. Ljudi sjede na rubu perona. Sve je prašno. Ali ima dosta ljudi, izgleda da ih dosta i putuje tim vlakom natrag u Skopje.
Vlak poprilično kasni (ispostavit će se sat vremena), tako da sam imao dovoljno vremena poslikati kolodvor. Neću vas opterećivati željezničkim fotkama, samo par najzanimljivijih:





Šarplaninac koji se isto tamo vrzmao:



Negdje u to vrijeme dolazi mi poruka od Vesne: "E, daj mi broj od Nikole da mu javim gdi sam." Meni se odmah javlja pomisao da su sigurno išli u brdo i sad su se izgubili, pa se pokušavaju pronaći, i onda ih ja iz Bitole moram navigirati. Šaljem broj, zanimaju me dogodovštine.

I evo napokon vlaka:





Tako sam ja još malo čekao dok prebace lokomotivu, to poslikao i otpravio se na autobusni kolodvor. Bus je krenuo za 15-ak minuta, već se mračilo, tako da mi je i opet propala prilika da poslikam Prespansko jezero.
Prije Resena šaljem poruku Vesni da mi ne zaključaju vrata od sobe ako će ići u grad, jer ja moram prvo doma. Bus se opet trucka, noć je, malo odmaram oči. Stižemo u Ohrid, izlazim iz busa, odmah pet žena navaljuje na mene: "Sobi, rooms!" Velim prvoj ne, evo sljedeće. Kod treće sam već htio dijeliti šamare. Mislim, ako vidiš da je netko odbio prvu, onda pretpostavljaš da ga ne zanimaju sobe, ne?

Dolazim doma, ovi su u sobi. Izgledaju poprilično iscrpljeno. Prepričavamo si doživljaje, pokazujem im slike. Vele da im je bilo super. Ja im velim da im može biti žao što nisu išli sa mnom.
Odlazim se tuširati i uviđam da mi nema gela za tuširanje. Sigurno mi je jučer ostao u donjoj kupaonici. Znači, trebam samo šmugnuti u stan naših domaćina, ušuljati se u kupaonicu i vidjeti je li tamo. Sve ide po planu, gel je doista dolje. Vraćam se, kad iz jedne sobe izlazi neki nepoznati tip. Ja mu zbunjeno objašnjavam da sam samo išao po gel za tuširanje koji mi je ostao...on veli "OK, nema problema", kao da mu nije jasno zašto se ja uopće opravdavam.
Predlažem večernju šetnju. Vesna je preumorna, Nikola je za. Odlazimo do grada, do one buregdžinice. Nikola je gladan i uzima ćevape. Ja samo limunadu. Potom odlazimo do jednog lounge bara na obali jezera južno od grada, prema plaži. Sjedamo, naručujemo koktele. Razgovaramo o nastavku puta, gledamo albansku obalu preko puta, gdjegdje koje svjetlo. Ostatak u gotovo potpunom mraku. Pričamo o Mućkama. Naime, Nikola i ja obožavamo Seinfelda i Mućke, i stalno prepričavamo neke fore iz tih serija, što je izluđivalo Vesnu, jer ona ne voli Seinfelda. Ovdje smo si mogli dati oduška. Laughing
Krećemo doma. Nikola si je opet popio, pa malo tetura. Zastajemo pišati u neko grmlje. Nikola se njiše i pada u šaš. Kaj piješ kad ti škodi, zezam ga.
Vraćamo se u sobu, Vesna je još budna, ali ubrzo ćemo svi pozaspati... Nikola me moli da mu posudim pastu za zube, isti problem kao i s mojim gelom za tuširanje.

A što su ONI radili dok sam ja landrao okolo? 

Dugo ujutro spavali, potom otišli na doručak u buregdžinicu i na kavu.

Vidjeli su čančaru:





Uspeli su se opet prema Plaošniku:



(čuvena Nikolina imperatorska poza)



Pa se opet spustili u grad i sjedili na obali:



Onda su se, mislim, vratili doma. Zatim su otišli ručati u jedan od restorana na obali:



(Vesna je posebno hvalila grčku salatu i masline u njoj. Čak si je htjela kupiti teglicu maslina za doma, ali je odustala od toga, jer bi ih morala još nosati kroz Albaniju.)

Potom su prešli Plaošnik i spustili se na drugu stranu, prema crkvi sv. Jovana Kanea:









Tu su se negdje razdvojili, odnosno, točno si mogu zamisliti scenu u kojoj Vesna odjednom iz čistog mira staje i nešto slika, a Nikola hoda dalje i uopće se ne osvrće - i nijedno ne obavještava onog drugog.

Ona je slikala ljude kako si peru kosu i skaču sa stijena:





Pa onda opet Jovan Kaneo:



Lokalno grmlje:



Šumu:





I tu su se valjda pronašli. Spustili su se na plažicu:



Te se još šetali uz obalu:





A onda su spazili vodomara:



I još malo obale:



Eto, to je bio njihov dan, pomalo penzionerski.

psihoputologija @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 26, 2012
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se nekako podjednako. Slike od prethodne noći nam se vraćaju. Spavamo u dnevnoj sobi praktički potpuno nepoznatih ljudi, u tuđini. Odlazim se istuširati, navečer sam bio preumoran. Komentiramo potiho gostoljubivost naših domaćina. Ja sklapam fotelju, ali jedna stranica se već napola raspada, pa baš ne ide lako. Gledam uokolo, na zidu visi kalendar na kojem su napisana i stara makedonska imena mjeseci, nažalost, samo od kolovoza nadalje. Ta su me imena uvijek zanimala, komparacija u slavenskim jezicima. Pokraj toga, na zidu visi poznata slika Kosovka devojka:



Ubrzo u sobu dolazi i gospođa Vesna. Pita kako smo spavali i nudi da nam skuha kavu. Sjeda s nama za stol, nudi nas i voćem. Razgovaramo, priča nam da je ona rođena Vranjanka, ali joj je obitelj porijeklom iz Makedonije, da joj je Ohrid oduvijek bio prekrasan i da je htjela jednom tu živjeti, te joj se prije par godina ostvarila ta želja. Malo joj pričamo o svojim dogodovštinama s putovanja, o planovima za dalje. Suprug joj se inače zove Aca, također je taksist. Zapravo, nije joj suprug, nisu vjenčani. Pričamo o Makedoniji, o granicama. Objašnjava nam gdje je što u Ohridu i na koju stranu moramo ići, ovisno o tome kakve nas plaže zanimaju. Prenosimo stvari u sobu na drugom katu, soba je prostrana, trokrevetna, ima i balkon. Pogled puca na planinu Galičicu, koja se prostire istočnom obalom jezera. Pitamo gospođu Vesnu u vezi onoga što su nam rekli na granici, trebamo li se prijaviti na policiju. Ona veli da je to praksa kada se ostaje dulje od pet dana, ali da ipak to napravimo. Ustvari, može i ona, samo neka joj ostavimo putovnice. Ostavljamo joj, ali se onda javlja paranoja - pa mi ih jedva poznamo, ostavljamo im putovnice, a ne znamo ni kako se točno zovu, ni točnu adresu, što ako...? Ma neće valjda... Primili su nas usred noći, neće nam sad oteti pasoše.

Odlučujemo se prošetati do grada. Gospođa Vesna nam pokazuje kud moramo ići, kroz dvorište Turističkog fakulteta, pa kroz jedan od uskih prolaza, i odmah ćemo izbiti na jezero. I točno, prolazimo tim putem i ubrzo vidimo jezero:

 



Ohridsko je jezero tektonskoga postanja, a ujedno je možda i najstarije jezero u Europi. Maksimalna dubina je oko 270 metara, a u njemu živi i nekoliko endemskih vrsta, od kojih je najpoznatija letnica (koran), posebna vrsta pastrve, koja po sebi ima jarkocrvene pjege. Kako nas je upozorila gospođa Vesna, s obzirom na manjak letnice (inače je jezerska populacija zaštićena, ali se uzgajaju) vješti se ugostitelji često služe običnom pastrvom, kojoj onda crtaju pjege. Naravno, i cijena je visoka - oko 250 kn.
Oko tri četvrtine jezera pripadaju Makedoniji, jedna četvrtina Albaniji. Na makedonskoj strani najveća naselja su Ohrid i Struga, na albanskoj Pogradec i Lin. Jezero se inače puni podzemnim vodama iz susjednog, također tektonskog, Prespanskog jezera, koje je smješteno na većoj nadmorskoj visini, ali je duboko samo 50 metara, tako da je dno Prespanskoga više od površine Ohridskoga. Iz jezera istječe rijeka Drim.
Jezerska voda je ljeti ugodne temperature za kupanje, ali sezona je vrlo kratka - tek od početka srpnja do kraja kolovoza, inače je prehladno, ne toliko u vodi, koliko je sam zrak svjež (Ohrid leži na oko 670 metara iznad mora). Uz obalu postoji dosta područja trske i šaša (jedno se vidi i na prvoj gornjoj slici), u kojima se okuplja močvarna fauna (ptice, žabe i zmije).
Na prvoj gornjoj slici se vidi s druge strane jezera albanska obala.

Idemo uz obalu prema gradu:





Vesna je očarana. Dobiva želju ostati ovdje nekoliko dana. Meni to naravno pali alarm u glavi - netom smo nadoknadili zaostatak, a ona bi već ljenčarila.

Još malo slika obale jezera:







Šetkamo se kroz grad. Moramo naći mjenjačnicu. Korzo:

 

Na korzu pronalazimo mjenjačnicu i kupujemo denare. Lijepi su, šareni, ali poprilično teški za razlikovati, jer su otprilike svi slične veličine i slične boje. Inače, jedna kuna je 8 denara. Naši domaćini nam naplaćuju 400 denara noćenje, dakle 50 kn. Nikola nas je ujutro upozorio da nam je Nikola taksist naplatio taksi od kolodvora, i to 6 €. Ipak nije sve u mekom srcu, nešto je i u tvrdoj lovi (ovo bi bolje zvučalo s engleskim „hard cash“ Laughing). 

Na kraju korza je vodoskok:





Opančar: 



Doručkovali bismo. Ipak voće i kava nisu doručak, treba nam nešto konkretno. Treba nam burek. Nailazimo na jednu pravu buregdžinicu, poput hrpe kojekakvih prčvarnica po opskurnijim dijelovima Zagreba:

 

Uzimamo tri bureka sa sirom i tri limunade. Naravno, Makedonci ne izvode nikakve kerefeke sa "sirnicom" - to je "burek so sirenje". 

Inače, da napomenem - bugarski i makedonski također razlikuju izraze za bijeli i žuti sir (poput češkog, slovačkog, poljskog, njemačkog, mađarskog...). Bijeli mekani sir (tvarog) je "sirenje", a žuti sir (sir) je "kaškaval".
Čitav taj obrok stoji 60 denara. 20 denara po osobi. 2,5 kn za burek (a dobije se puni tanjur) i dva deci limunade!

Detalj života: 



Odlučujemo obići grad. Vraćamo se korzom. Kupujem razglednice. Usput primjećujem da Makedonci nisu baš osobito pismeni za strane riječi:





(nekako mi se čini da je prvo pisalo "schop")

Korzo izgleda ovako:



Skrećemo uz obalu, ali ovdje su kuće skroz do jezera, tako da idemo iza njih. Ubrzo dolazimo do prekrasne stare crkve:



To je crkva Sv. Sofije, ona ista kod koje Nikola taksist ima nama nesuđene sobe. Pa, ne bismo bili loše prošli...

Ispred nje su reportažna kola Makedonske televizije:

 

Sv. Sofija izvana (ulaz se naplaćuje, a nama se nije dalo keširati):



Krenuli smo prema jezeru, ali nema smisla, jer je slijepa ulica, pa se opet vraćamo do sv. Sofije: 







A pored možete i sjesti:



Žedni smo, treba se odmoriti. Sjedamo u jedan od birceva u jednoj od kuća uz samo jezero. Terasa se nalazi na pontonu iznad površine jezera. Nikola voli sunce, a Vesna valjda želi pocrniti, tako da sjedaju na najistureniji stol, uz sam rub vode, ali daleko od bilo kakve sjene. Mozak će mi zakuhati. Naručujem Skopsko pivo. Podosta je gorko. Pogled s terase je spektakularan:



(lijevo je Galičica. Nikola pita Vesnu želi li možda planinariti po Galičici, npr. sutra. Ali sutra je u planu Kruševo, ako ovi opet ne zeznu.)

Vesna slika skoro potpunu panoramu:

















Nakon ovoga doista ne morate više ni ići na Ohrid. Laughing

I još filmić (Nikola i ja u pozadini raspravljamo o prometnim vezama iz Korçe)

Poslije pića odlučujemo se uspeti u gornji dio starog grada. Ulice su uske i popločene kaldrmom, pravi turski stil gradnje. Uspinjemo se jednom pokrajnjom ulicom i dolazimo u mediteranski šumarak borova. Ugođaj je čudan - kao da si na moru, ali nema mirisa soli.

Odozgo gledamo Ohrid:



Tu negdje u sredini slike je i naš smještaj.

Dolazimo na brežuljak Plaošnik, koji se nadvija nad gradom. Tu je smješten manastir Sv. Pantelejmona, najsvetije mjesto Makedonaca:









Manastir je navodno izgradio Sv. Kliment Ohridski, učenik Ćirila i Metoda, koji je ovamo došao potkraj devetog stoljeća da bi ovdje osnovao školu (jedno od najstarijih sveučilišta u Europi), gdje su se učenici podučavali glagoljaškoj tradiciji. Navodno je (premda o tome postoje sporovi) ovdje stvorena i ćirilica.

Uokolo manastira provode se opsežna arheološka iskopavanja:





Ulazimo u manastirsku crkvu. Ukusno je uređena, iz zvučnika dopire potiho pjevanje pravoslavnih monaha. Atmosfera je meditativna:





Prozor:



S druge strane, još iskapanja, kompleks manastira i škole je bio velik:



(na vrhu proviruju kule Samuilove tvrđave)

Mozaik Klimenta Ohridskog nad vratima:



Još malo crkve izdaleka:



Nastavljamo uzbrdo, prema Samuilovoj tvrđavi. Vesna zastaje na jednom štandu, koji prodaje ohridske bisere. Ljubazna joj prodavačica objašnjava da to nema veze s biserima, da je to mamac za turiste.

Osim nepismenosti u stranim nazivima, Makedonce odlikuje i izvanredna preciznost:



Kroz šumarak se penjemo prema tvrđavi. Ispred sebe čujemo zvuk mijeha. Nasred puta stoji tip u narodnoj nošnji, obučen u vunenu vestu, opanke, s tradicionalnom kapom na glavi, i svira. Vesna ga slika. On se namješta. Vesna završava slikanje i odlazi. On se ljuti na nju, jer je očekivao da će mu dati neku siću. Iz protesta prestaje svirati.

Evo ga:



Ulaz u Samuilovu tvrđavu:

 

Ulaz se plaća, iako unutra baš nemate bogzna što za vidjeti: veliki plato, zidine koje su s jedne strane posve razrušene, i nekoliko kula koje služe kao lijep vidikovac.

Pogled na jug:





Na istok, prema gradu:

 





Na zapad: 



Na jugozapad:

 



Unutrašnjost tvrđave:



Plaža zapadno od tvrđave i pogled prema Strugi:

 

Veliko plavetnilo: 



Pogled na sjever:



Arhitektonski potpuri:



I još malo grada:



Detalji fortifikacije:







Spuštamo se u grad, crkva sv. Varvare:





Idemo prema antičkom teatru. Ovaj je ipak antikniji od plovdivskog: 



Nikola i Vesna sjedaju, opet na sunce. Ja više ne mogu izdržati, pa odlazim na drugu stranu, u hlad.

Vruće nam je, pa se spuštamo prema nekoj okrepi. U prolazu se opet susrećemo s klub-restoranom Gladijator:



Tipična ohridska ulica, s tipičnom turskom arhitekturom, na slici je kuća bogate obitelji Robevi:



Opet smo na korzu. Prolazimo pored štanda sa suvenirima. Primjećujem, ali nažalost ne slikam, majicu s velikim natpisom "Fuck Greece", te grčkom zastavom koja umjesto normalnog ima kukasti križ. Naravno, sve je puno zastava s Verginskim suncem (radi se o prvoj verziji makedonske zastave, na koju je Grčka uložila veto, jer se radi o njihovom nacionalnom simbolu, pa je Makedonija morala modificirati zastavu).
"Tuđinska nikad ona bila nije, zastava njena nek' se vječno vije..." Koliko ironije u tom stihu, za državu koja je prvi puta u povijesti postala nezavisna 1991., i odmah morala mijenjati zastavu.

Za Makedonce kažu:

- Srbi im priznaju državu i jezik, ali im ne priznaju crkvu (Srpska pravoslavna crkva ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, nego smatra da Makedonija spada pod njenu vlastitu ingerenciju - dapače, SPC je anatemizirala MPC)
- Bugari im priznaju državu i crkvu, ali im ne priznaju jezik (makedonski jezik standardiziran je tek 1945., pod vodstvom Blaže Koneskog, prije toga se čitavo to govorno područje smatralo zapadnobugarskim - uostalom, radi se o kontinuumu)
- Grci im priznaju jezik i crkvu, ali im ne priznaju državu (točnije, ne priznaju ju pod tim imenom, jer smatraju da Makedonija imenom ima i teritorijalne pretenzije, što je nonsens; Makedonija im međutim ne ostaje dužna, pa skopski aerodrom naziva "aerodrom Aleksandar Makedonski")
- Albanci im priznaju sve, ali bi uzeli skoro čitavu zapadnu trećinu Makedonije (Albanci čine većinu na sjeverozapadu Makedonije, oko Tetova, Gostivara i Debra, u Ohridu ih ima manje, ali ih ima dosta i u Skopju - gdje pak ima i Srba. Inače, u Tetovu su neke ulice npr. zatvorene za strance, točno se zna kamo možeš ići, ovisno o narodnosti. Albanci su inače oružanom borbom devedesetih uspjeli izboriti status drugog službenog jezika u Makedoniji, zasada samo na područjima gdje su većina, žele sada to proširiti na čitavu državu.)

Makedonci nezavidnu međunarodnu situaciju svoje države komentiraju s "Jebeš zemlju kojoj je Albanija na zapadu."

Inače, kada dođete u Makedoniju - a Ohrid je uz Skopje najnaprednije i najluksuznije što vam Makedonija može ponuditi - imate osjećaj da ste ušli u vremensku kapsulu i da ste završili u Jugoslaviji osamdesetih. Automobili koji su u Hrvatskoj već dosta dugo dio prošlosti, u Makedoniji su svakodnevica na cestama: fićeki, stojadini, čak i tristači.
Unatoč svemu tome, ti ljudi su toliko topli, dobri i veseli, da jednostavno ne možete ne voljeti tu zemlju.

Na korzu ulazimo u neku slastičarnicu. Nikola vidi na cjeniku da imaju salep. Konačno! Ali, nemaju ga. Samo je napisan. Da smo u crtiću, sad bi išla ona glazba "pwa-pwa-pwaaaa", kad nekom potonu sve lađe.

Još jedna slika korza:



Šećemo se natrag prema doma. Malo ćemo otpočinuti, pa na plažu. E, ali sad koji je od silnih puteljaka koji vode od obale baš onaj kojim mi moramo? Znamo da je izlazio negdje u ravnini početka zone šaša. Skrećemo u jedan. Nije taj. Drugi. Završavamo u nečijem dvorištu. Na kraju nas neki tip pita kamo trebamo ići. Turistički fakultet. Aha, pa morate samo ići do Čvrge, pa lijevo.
Vidim u daljini restoran Čvrga. Prije njega je puteljak. Dolazimo do fakulteta, iako je onaj naš puteljak bio jedan prije ovoga. Nema veze.
Vraćamo se u kuću, odmaramo se malo. Vesna me pokušava opet nagovoriti da ostanemo koji dan dulje ovdje. Razmišljam možemo li još negdje nešto skratiti. Teško. Kažem da ću vidjeti, možda, ako ona baš sutra hoće ostati tu i ne ići u Kruševo. Vesna je sretna, pa mi se pokušava umiljavati. Napokon, oko 4 krećemo na plažu. Nikola je malo zakrmio prije kretanja:



Laughing

Krećemo na plaže južno od grada. Prvo prelazimo preko pokretnog mosta iznad jednog od rukavaca jezera. Tamo je sjedište makedonske mornarice. Par naoružanih gumenjaka i jedan patrolni čamac. Na spoju rukavca i jezera - šaš. Simbolički, makedonska mornarica je zaglavila u šašu.

Tražimo mjesto na plaži. Ili je zauzeto, ili nije lijepo, ili nam se ne da baš tu. I tako oko kilometar, kilometar i pol. Naposljetku dolazimo na jednu poprilično krcatu plažu, nije ni ulaz baš nešto, ali ne možemo više. Sjedamo na kraj, ulazimo u vodu. Ugodna je, iako ja ulazim kao i uvijek, penzionerski. Nikola me šprica. Otplivam malo. Čudan je osjećaj kad te val zapljusne, nemaš slani okus u ustima. Kako se bliži večer jačaju valovi. Iz Albanije puše vjetar koji bi se mogao po smjeru opisati kao jugo. U jednom času dvojica tipova donose nešto u staklenci. Ispada da su ulovili zmiju, ribaricu, koja živi u šašu uz jezero. U staklenci ima vode, oni ju pokušavaju izvući van, da bi se slikali s njom. Slikavaju se s jadnom zmijom u sto poza, totalno je unezvjerena. Nikola i Vesna ju traže, vele da će ju pustiti, jer se ova toliko isprepadala sa stalnim hvatanjem i bacanjem. Međutim, sad se i njih dvoje slikaju s njom. Nikola ju želi meni metnuti, ali znate da se ja gnušam dodira gmazova, pa se izmičem. Naposljetku ju puštaju. Zmija otplivava.

Foto-session sa zmijom: 



Valovi:



I u filmiću

Plaža:



Nikola čita Foucaulta, Vesna moj vodič po Albaniji. Odlazimo svi još jednom otplivati, onda se već bliži večer pa se vraćamo.

Doma pitam gospođu Vesnu je li nas prijavila na policiju, veli da jest. Pitam ju možemo li podići putovnice, ona veli da može, i da kad ćemo platiti. Velim da imamo novce, da možemo odmah. Ona kaže da nije problem, samo da nije baš uvijek sigurna može li vjerovati ljudima. Očito postoji obostrano nepovjerenje, ali to je ujedno i znak da nas ne namjerava zeznuti.
Rekli smo da ćemo ostati dvije noći, mislili smo da nam prvu noć neće zaračunati, ali iz razgovora s njom zaključujem da ona računa da ostajemo još samo jednu noć, pa mi onda postaje jasno da smo trebali reći tri noći. I da i prvu plaćamo. Nema veze, za 50 kn, stvarno...

Odlazimo navečer do grada. Igramo se malo s noćnom ekspozicijom:





Puše vjetrić, vjetrusina pače, tako da je poprilično svježe. Navečer, grad je krcat. Previše ljudi, ne može se normalno proći, krkljanac na korzu. Jedva smo se probili do vodoskoka, pa lijevo. Tražimo restoran za jesti. Svi su puni. Osim jednoga koji je pak sablasno prazan, pa Nikola opet zaključuje da je sigurno hrana loša kad nema nikoga.

Noćni život: 



(ovdje je ipak malo pustije)

Iza restorana su kavane. Vesna gleda u jednu i nešto joj je čudno. Onda kuži što - u čitavoj kavani nema nijedne žene. Vani sjede samo muški, pijuckaju i puše. Po kapicama se kuži da su Albanci. Sablasno:





Naposljetku odabiremo jedan restoran koji nam se čini zgodnim, i čekamo ispred da se oslobodi mjesto. Ubrzo sjedamo, naručujemo, hrana je dobra i ukusna, ali nemaju gravče na tavče. Uz večeru ide i boca makedonskog vina. Jeftino je, može se lagodno živjeti.

Pogled iz našeg restorana: 



Za desert odlazimo u jednu slastičarnicu na korzu, zove se Korzo. Sjedamo, jedemo neke kolače. Nikola pita za salep, opet nemaju. Jedan frajer kaže da se to pije samo zimi. Evo valjanog odgovora. Iako, kako sam ja to onda lani pio u Tirani?
Frajer na štandu prema ulici izvodi akrobacije sa sladolednim kuglama i kornetima, razveseljava djecu. Simpatična obiteljska slastičarnica.

Tumaramo gradom, ali gužva je prevelika za bilo što. Naposljetku sjedamo na obalu. Što ćemo sutra? Nikola veli: "Kaj, ti onda sutra ideš u Kruševo?" Izgleda da je i on odlučio ne ići. Ja, naravno, ne odustajem od prvobitne zamisli i idem. Odlazimo se prošetati na glavni ohridski gat, stojimo kraj svjetionika, ali prehladno je.

Noć na jezeru:









Još malo do grada, a onda se dogovaramo da ja odem do autobusnog kolodvora pogledati kad mi sutra ide bus za Bitolu, a oni će me pričekati. Nadobudno im velim "Evo me za 20 minuta." Nije me bilo skoro sat vremena. Šećem se prema kolodvoru. Čim se izađe iz centra, Ohrid postaje zabit kao i ostali makedonski gradovi. Na kolodvoru nema nikoga, uspijevam vireći kroz prozor kućice u kojoj je blagajna vidjeti vozni red, i da ujutro u 7 imam Galebov bus za Bitolu. Bit će to rano dizanje, ali šta je tu je. 

Skupljam ovo dvoje na obali, nisu ni primijetili da me dugo nema, zabavljeni su svojim razgovorom. Sjajno su se skompali, bolje će im biti sutra bez mene. Jedino što neće vidjeti Kruševo.

Dolazimo doma, spremamo se na počinak. U sobi imamo niski stolić (coffee table), koji stoji nedaleko mog kreveta. U stolu su očito crvi, jer cijelu noć čujem neko grickanje iz njega. Prije spavanja još razgovaram s Vesnom, o sutrašnjem danu, o Ohridu, o mojoj vjeri da se sve može riješiti razgovorom. Trebam spavati, dižem se u 6...

psihoputologija @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2012
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.
Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo najviše odlaze Bugari u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.
Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku: 





Sveta Petka: 



Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:



Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.
Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:



U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:



Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:



Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

Još malo parka:





Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili. 

Sofijski tramvaji:



(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

Na tom istom uglu je i Palača suda:



Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebab. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:



I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:



U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se netko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):





gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

U blizini Svetoga Georgija je i:







Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice, paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.
Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

Zbirka minerala u prizemlju: 



Ptice:



Okamina amonita:



Te u mjerilu prema čovjeku:



(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

Kostur sabljastog tigra:



Sisavci:



Mravojed: 



Tuljan:



Ris:



Rakun:



Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".
Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci. Kukci: 



Razni beskralješnjaci:



Nikola i ja gledamo paukove:

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kuda ćemo se mi kretati.

Rakovi: 



Metilji, trakavice i ina zvjerad:



Razni tropski kornjaši:



U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

Slika leptira ima bezbroj, ovdje stavljam samo jednu (mislim da se radi o nekoj vrsti koja potječe iz Afrike, ali je ima čak i kod nas, što znači da može preletjeti Mediteran):



Plan muzeja: 



I nešto o muzeju:



Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

Još malo detalja Sofije:





Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se uvijek pitam je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

Iznad fontane, jato golubova:



Još malo parka na Battenbergovu trgu:



Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?): 



Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši. Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:



Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šiše e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".
Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam termoelektranu u gradu Perniku:



Noć se spušta, primičemo se brdima koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao.
Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."
Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.
Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, mislim, izvorno naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

Mjesec iznad Osogovskih planina: 



Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom i na koncu negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.
Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.
Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.
Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

psihoputologija @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2012
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima



Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega. 

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle bio je to dobar sandučić.

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:



Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva? Laughing



Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?



Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače. 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka: 



Eto, tako, neka kuća: 



Fontana na trgu koji to nije:



Na moje inzistiranje ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu. 
Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu. 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:









I neizbježni znakovi socijalističkog napretka: 



Pa suncokreti:





Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:



I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se u kotlini smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.
Pejzaž postaje gotovo alpski:









Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali tumbleweed:



Zatim mjesto zanimljivog naziva:



Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.
Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1435 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika. I, ruku na srce, posve nepotreban podatak. Laughing
Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.
Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.
E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i moja je psihijatrica za Sofiju rekla da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.
Upravo zato što smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!
Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju... 

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.
Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli. Meni je lakše vjerovati da bismo stigli i da je ovo zapravo karmička kazna za ono Vesnino nepotrebno otresanje na mene.
Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Ja kažem "Nije da želim kuriti, ali, da ste odmah slušali mene..." Vesna opet bjesni, da sam ja socijalni invalid, da kako tako nešto mogu reći, da ovo, da ono. Možda sam socijalni invalid, ali sam u ovom slučaju vjerojatno u pravu. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Ova se i dalje dere na mene. Ja insistiram na tome da netko mora biti odgovoran za to što smo ostali pred vratima, a što se sve moglo vrlo lagano spriječiti. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato što mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.
Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:







Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:





Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.
Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljuto na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:



(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

Zatim crkva Svete Nedjelje:



Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:



Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:



Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:



A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:



Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:





Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:



Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:



Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.
Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.
Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.
Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

Zalazak sunca nad Sofijom: 



Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.
Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.
S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.
Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.
Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.
Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli... 

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to. 

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.
Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

psihoputologija @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2012
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Namjestio sam si mobitel na 8. U 7 čujem Vesnu da se budi i izlazi van. Ubrzo se vraća i zaziva me. Kroz polusan velim "Da?" "Moram na zahod, a ne mogu otključati vrata od hostela na donjem katu, ključ ne radi." "Probaj im pokucati", velim, zaključivši da joj ne mogu biti od prevelike pomoći, jer ne mogu napraviti ništa što ona ne može, osim toga, unutra je stalno dežurstvo na recepciji, čut će ju. I doista, nakon nekog vremena se vraća i veli da je uspjela otključati i ući u stan. 

Kasnije mi je međutim predbacivala to da sam ostao spavati. Pitam ju kako sam joj ja mogao pomoći, nemam nimalo više iskustva u obijanju brava od nje, a i prilično sam nespretan. "Pa da, ali trebao si mi doći praviti društvo dok ja otvaram."
Praviti društvo? Ona me probudi sat vremena ranije da joj pravim društvo dok pokušava otključati vrata, i onda se čudi što ja ne skačem pun elana iz kreveta? Doista ne znam koliko bi mi neka osoba morala biti draga da to napravim.

Ubrzo se budi i Nikola, spremamo se, odlazimo na doručak. Ima svega, pekmeza, čokoladnog namaza, Nescafféa, čaja. Dolje je i jedan mladić, Englez, veli da je toga jutra stigao iz Bukurešta. Kako? Vlakom? Ali kojim? Pa, išao je onim ruskim vagonima iz Bukurešta za Varnu...
Vesna razgovara s njime, priča joj o tome kako radi za neku kontejnersku kompaniju, kako putuje, živio je neko vrijeme u Njemačkoj, a životna želja mu je vidjeti medvjeda. Smijem se i velim Vesni da mu ispriča kako ju je napao medvjed pred dvije godine u šumi na Velebitu. Nije baš neki doživljaj, preživjela je pukom prisebnošću tipa koji je bio s njom u društvu, koji je počeo režati na medvjeda, nakašljavati se i proizvoditi buku koja ga je otjerala (zapravo ju, jer se radilo o medvjedici s dvoje mladih, a to je najopasniji mogući susret).
Uglavnom, taj je Englez ostavio popriličan dojam na Vesnu, sjećala ga se čitav ostatak puta. Tko zna, možda smo ih trebali spojiti i pustiti da nastave za Istanbul (Vesna je ionako stalno nagovarala da produžimo do Istanbula – tek smo po povratku doznali da je baš u to vrijeme bila frka s Kurdima koji su podmetali bombe).

Uzimamo stvari i odlazimo na kolodvor. Vlak za Plovdiv je već tamo, malo fotkam uokolo svoje željezničke slike (koje neću ovamo metati, jer ne vjerujem da vas zanimaju). Potom ulazimo u vlak. Imamo nekih 6 sati vožnje do Plovdiva. Put nas vodi na jugozapad, gdje se počinjemo uspinjati obroncima Stare planine, koji čine hrbat Bugarske. Ovdje na istoku su oni vrlo niski, pa tako lagano prolazimo od Dlgopola prema Jambolu s druge strane, u Trakijskoj nizini. Putem prolazimo uz rijeku Kamčiju:











Ovdje ima i crnogoričnih šuma:

 

A potom tonemo u nepregledna polja suncokreta u Trakijskoj nizini:

 







Stolci su mnogo udobniji, pa je nastao raspašoj: 



(Nikolina je torba ovaj put na podu)

U Bugarskoj smo često imali dojam da izvan gradova uopće nema ljudskog života, većina usputnih stanica izgleda kao gradovi duhova na Srednjem zapadu. Usporedimo, primjerice, izgled ove željezničke postaje:



Vrijeme je ovdje odavno stalo. Ali, kao i Rumunjska, i oni su u Europskoj uniji.

Onda sam zadrijemao. U snu se još sjećam Stare Zagore i nekih stanica iza nje, a onda sam se trgnuo na ulasku u Plovdiv.
Izlazimo iz vlaka, ulazimo u kolodvorsku zgradu i provjeravamo kad imamo idući dan vlak za Sofiju. Odlučujemo se za onaj u 12.10. Zatim se upućujemo prema gradu.
Pokušavam se sjetiti one lokacije za koju su mi rekli oni Francuzi u Bukureštu. Ulica Borislav. Sjećam se puta u glavi. Krećem u tom pravcu. Prelazimo glavni bulevar ispred željezničke stanice, potom skrećemo u jednu od dijagonalnih ulica. Grad je zapušten, pomalo me podsjeća čak na neke dijelove Albanije. Kad smo kasnije došli u Albaniju, skužio sam da je moje sjećanje na albansku prljavštinu u godinu dana izblijedjelo, te da je Albanija ipak prljavija od Plovdiva.
Klipšemo prema Borislavovoj ulici. Ona je jedna od poprečnih na ovu kojom sada idemo. Vesna opet veli da pitamo. Ja i opet odbijam. Dovraga, zar svaki put moramo kao zadnje budale svima pokazivati da smo stranci? Valjda se možemo snaći u stranom gradu i bez stalnog zapitkivanja. Vesna počinje bjesnjeti na mene jer se uporno oslanjam na vlastite snage, a ne na lokalno stanovništvo. Naposljetku zastajem i pitam jednu žensku. Veli da nema pojma, nikad čula. Eto ti koristi od pitanja lokalnih. Naposljetku dolazimo do ulice koja bi trebala biti Borislavova, ali tamo piše Krali Marko. Pitam još jednog tipa, on isto veli da ne zna za tu ulicu.
Mislim si, možemo prema centru, tamo možda ima neki plan grada, lakše ćemo naći. Putem do tamo, na jednoj aveniji, vidimo hotel. Hajdemo pitati koliko bi došlo. Veli ženska, za vas troje 75 leva. To je 37,5€, to je 12,5€ po osobi. Prihvatljivo. Želite li vidjeti sobu? Jašta. Penjemo se na treći kat, hotel je ukusno uređen, iako možda mrvicu prekičasto, ima čak i senzorske lampe na hodniku koje se pale kako netko prolazi... Pokazuje nam dvije sobe. Mi ulazimo u prvu, smještamo se na krevet, već smo se udomaćili. Ženska stoji zbunjeno na vratima i pita "Onda, uzimate?" "Da, da, naravno.", velimo joj, kao da je to samo po sebi razumljivo, i samo što joj ne velimo "Makni se s vrata i pusti nas na miru." Laughing
Ženska nam daje ključ i odlazi. Mi se raskomoćujemo. U sobi je opet jedan bračni i jedan solo krevet, Vesna ide na solo, Nikola i ja u bračni. No, u sobi nema struje. Pokušavam skužiti u čemu je kvaka. Iznad vrata je razvodna ploča s automatskim osiguračima. Pokušavam sve uključiti i isključiti, no struje nema. Nikola veli da misli da možda ovi na recepciji uključe kad platimo sobu. Tada ja kraj vrata skužim utor, i sine mi slična situacija iz Budimpešte, kad sam jednom vodio turiste: stavljam privjesak od ključa unutra i odjednom se pojavljuje struja. Zgodan sistem, kojim se hotel osigurava od prekomjerne potrošnje struje nemarnih gostiju koji odu iz sobe i ostave u njoj upaljeno svjetlo.
Jedino nigdje ne nalazim daljinski za klimu. A poprilično je vruće.

Tuširamo se, ja gledam rukomet na Eurosportu, OI, naši igraju protiv Francuske. Nije dobro, gubimo. Srećom, to je tek utakmica u skupini. Potom krećemo u grad. Vesna na katu ispod opazi dasku za peglanje i peglu. Razmišlja da ispegla oprano rublje iz Varne.

Na recepciji pitamo žensku možemo li platiti hotel karticom (Nikoli je stara dala Diners na korištenje). Ženska kima glavom i veli "Ne, ne, ne možete." Ispada da im ne radi aparat. Premda, koliko je meni poznato, za kartice tipa Dinersa i Mastercarda ne koristi se aparat nego samo slip. Ili je to bilo prije?
Pitamo žensku i za klimu. Daje nam daljinski, bio je kod nje.

Kasnije ću, po povratku u Hrvatsku, utvrditi da ulica Borislav u Plovdivu uopće ne postoji. Ne znam otkud (ili, bolje rečeno, otkad) Francuzima onaj plan, ali očito je ili greška, ili je davno preimenovana.

Bulevar u kojem je hotel zove se Bulevard Car Boris III Obedinitel i vodi prema centru grada. Plovdiv inače zovu gradom na sedam brežuljaka (ne znam samo zašto je baš uvijek sedam najpopularniji broj brežuljaka). No, zbog eksploatacije kamena, jedan je brežuljak nestao, pa ih sada ima samo 6. Grad su osnovali Tračani, a onda ga je osvojio Filip Makedonski, po kome je nazvan Philippoupolis. Tračani su preveli ime na svoj jezik, pa je tako nastalo ime Pulpudeva, od kojega i današnji Plovdiv. Lucijan, asirski pisac iz 2. stoljeća koji je pisao grčkim, naziva ga "najljepšim od svih gradova". Doista, Plovdiv je bio važno prometno i trgovačko središte toga dijela Balkana kroz čitavu svoju povijest. Dalje je dijelio sudbinu ostatka Bugarske: prvo Slaveni, pa Bizant, pa bugarsko osvajanje i onda Turci. Za vrijeme otomanske vlasti, Plovdiv je bio glavni centar slavenstva u Bugarskoj, neko je vrijeme, do osvajanja Sofije, bio i glavni grad Rumelije (turske provincije koja je u prošlosti mijenjala opseg, ali se u tom razdoblju odnosila na Trakiju, sjeveroistočnu Grčku i današnju europsku Tursku).
Nakon Berlinskog kongresa 1878., Plovdiv postaje glavni grad Istočne Rumelije, autonomne oblasti u sastavu Turskog carstva. Sedam godina poslije, Kneževina Bugarska anektirala je Istočnu Rumeliju (iako će ona nominalno postojati do 1908.), te je tako Plovdiv postao drugim najvećim gradom Bugarske.
Zanimljivo, u gradu je neko vrijeme živio i francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine.

Pogled na stari dio grada na brdu:





i na arheološke iskopine:



Tu je došlo vrijeme ručku. Vesna je opazila jedan restorančić s vrtom uređenim u turskom stilu, odmah na tom istom križanju s kojega su slikane dvije prethodne slike, pa smo se zavalili na terasu:







Zbog pretjerane vrućine (Plovdiv je jedan od najtoplijih gradova Bugarske) ja nisam bio osobito gladan, tako da mi je bio dovoljan japrak (sarmice u lišću vinove loze), no zato se Nikola pošteno nakrkao, naručivši i ražnjiće s miješanim povrćem koje mu je ženska donijela na ogromnoj metalnoj šipki:



Nakon ručka krenuli smo u stari grad na brdu. Putem slikam crkvu Svete Petke:



Zatim se počinjemo uspinjati u stari dio grada. Arhitektura je čisto turska, zgrade su dobro održavane, uređene, ima i nekoliko kavana, vidimo i prenoćišta u njima (vjerojatno skuplja od našeg hotela).

Plan starog grada: 



Stari grad:

 













Ako se ne varam, ovo je nekakva škola:



Dolazimo na jedan trgić u kojem je prodavaonica suvenira. Kupujem razglednicu, razgledavamo ostale suvenire. Vesna pokazuje na jednu igračku, drvenu životinju kojoj su udovi povezani iznutra koncem, a pritišćući na pločicu na dnu možete joj fingirati multiplu sklerozu - tj., svi joj se udovi opuste i ona klone. Ili pak možete, stišćući samo dio, tjerati ju da kima glavom, maše repom, itd. Veli da su takve igračke iz Češke. I doista, prodavač joj daje za pravo. Veli da je ta iz Češke, a ova druga je iz Kine - razlika se vidi i u cijeni, jer je češka duplo skuplja. Razgovaramo s prodavačem, pita nas otkud smo i kako nam se sviđa Plovdiv. Pričamo o ruti koju smo poduzeli, o sličnosti slavenskih jezika...prodavač spominje i makedonski. Dakle, Bugarin koji ne smatra da je makedonski tek njihov dijalekt. Lijepo. Velimo mu da poslije idemo i u Ohrid, veli: "A, Ohrid, to e najhubavoto mesto na cel Balkan." Ne mogu mu još dati za pravo, nisam bio, ali izgleda da bi mogao biti. Pričamo i o Plovdivu, veli da je Plovdiv siguran grad, za razliku od Varne i Sofije, gdje ima mafijaških obračuna i otmica ljudi po ulicama. Na kraju Vesna i ja kupujemo i bocu ružine rakije, spušta nam cijenu sa 6,5 leva na 5.

Na vrhu grada je arheološki kompleks Nebet tepe - ostaci starog Philippoupolisa:

 



Pogled na grad s Nebet tepea: 





S druge se strane vidi rijeka Marica na kojoj leži Plovdiv:



I ekstravagantni zatvoreni most/šoping-centar preko iste:



Šećemo se dalje prema antičkom amfiteatru. Ukopan je u brdo, gleda u pravcu juga. Taman ispod njega, kroz tunel, prolazi Bulevar Car Boris III Obedinitel. Amfiteatar je posve obnovljen, izgleda kao da je građen nedavno. Naime, obnova je završena 1984. Otkrili su ga sasvim slučajno, odronom zemlje 1970-ih.
Sjedimo u kafiću na njegovom vrhu, pijuckamo. Želim slikati amfiteatar, ali riknula mi je baterija. Neka, ima Vesna slike...:



A ispod se vidi i Bulevard Car Boris III Obedinitel, koji prolazi tunelom ispod starog grada:



Spuštamo se prema donjem gradu. Prolazimo pored crkve Bogorodice, vjernici upravo izlaze:





Zavirujemo unutra. U tijeku je blagoslov kruha. Razmišljam - sutra je Velika Gospa, zaštitnica crkve, vjerojatno povodom toga.

Silazimo u podgrađe. Ulice su lijepe, široke, pješačke, s drvoredom s obiju strana:



Šetališna ulica u donjem gradu:



Krećemo u smjeru Marice. Nikola želi sladoled. Prolazimo pored jednog štanda, tamo je red. Drugi je pak posve pust. Tu ga je strah kupiti, jer nema nikoga, što znači da sladoled očito nije dobar, a možda pobere i salmonelu.

Džamija: 



Dolazimo do pothodnika na kraju te ulice, razmišljamo da li da idemo dalje. Vesna predlaže da se vratimo prema centru. Šećemo se u drugom smjeru, naposljetku dolazimo do velikog trga s fontanom, punog stolova iz obližnjih kafića i slastičarnica. Trg nema imena, jer de facto i nije trg, samo proširenje ulica. Sjedamo i naručujemo sladoled i neko piće. Ja uzimam banana split. Dolazi nešto toliko ogromno da to nije banana split, nego banana split, solin i kaštelanska rivijera zajedno. Sve troje jedemo i još ne uspijevamo pojesti. Čak ni Nikola, čiji je želudac rupa bez dna. Ja se ponekad pitam ima li taj čovjek trakavicu ili vraški brz metabolizam.

Fontana na onom trgu koji uopće nije trg: 



Večer u centru Plovdiva: 



Odlazimo do hotela. Vesna je preumorna, ona će odmah ići spavati. Nikola i ja razmišljamo da se još malo prošećemo gradom. Stavljam mobitel i fotić na punjenje i odlazimo u noćnu šetnju. Idemo onom istom ulicom kojom smo i krenuli prema Marici, i dvije minute nakon točke s koje smo se vratili, evo nas na obali. Prolazimo kroz most, spuštamo se na drugu obalu. Ništa spektakularno. Sjedamo na zidić ispred Novotela Plovdiv i razgovaramo. Nikola i opet priča o međuljudskim odnosima u Ivaniću. Po njegovim pričama, čovjek bi pomislio da je to nekakva naseobina čudaka. Ili svako mjesto ima takve priče, samo ih nema tko ispričati. Zatim razgovaramo o obiteljima i o raznim zavrzlamama, izgubljenim rođacima, posvađanim sestrama i nasljednim bolestima. Vraćamo se prema hotelu. Zastajem kupiti vodu u cjelonoćnoj prodavaonici. Ispred mene hrpa mladih, kupuju mastiku, Coca-Colu i cigarete. Tinejdžerska opijanja su svugdje ista, mijenja se samo vrsta alkohola.
Kucamo na vrata sobe, Vesna se zaključala. Ubrzo nas pušta unutra. Spremiti nam se za počinak. Bračni krevet je preuzak, morat ćemo se skutriti...

psihoputologija @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2012
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Giora Feidman - Azoy Tantzmen in Odessa



Ne znam više ni sâm koliko sam se puta budio i zaspivao. Na kolodvoru je, osim nas troje, spavalo i još dvoje turista i neka dva beskućnika.

Kolodvor Ruse. Beskućnici...: 



...i bekpekeri:



 

U jednom me času budi murjak. Izgleda da su tjerali one beskućnike, pa su i nas probudili - valjda se ne smije spavati na kolodvoru. Pogledam na uru, pola 6. Nikola je već budan, i veli mi da su oni ruski vagoni za Varnu otišli u pola tri - dakle, točno po voznom redu. Da smo imali rezervaciju za spavaća kola, nastavili bismo put po planu. Ovako smo osuđeni na vlak u 6,10.

Vozni red: 



Zanimljivo, Bugari kažu isto "vlak", a ne "voz".

Kolodvorska čekaonica:

 

Izlazimo na peron, vlak je već postavljen. Ulazimo unutra, izgleda bolje od prethodnih. Sjedala su tapecirana, moći će se i spavati. Upisujemo podatke u kartu: Ruse-Varna, via Kaspičan. Nikola me pita kako se to piše. K-A-S-P-I-Č-A-N. On me pita da li s mekim ili tvrdim č. Dvoumim se da li da ga ubijem na licu mjesta ili da mu dam poduku iz komparativnih sustava afrikata u slavenskim jezicima. (Bugarski nema ć.) 
Neispavan sam i nervozan zbog ovoga s Ruseom, pa pokušavam zaspati. U vlak ulazi hrpa djece, izviđača, koji idu na logorovanje. Tonem u san. U jednom času primjećujem da smo krenuli.
Nakon nekog vremena se prenem i gledam jutarnji pejzaž Bugarske. Za razliku od rumunjske ravnice, ovdje je krajolik brežuljkast:

















Nikola spava, Vesna i ja gledamo van. Vesni se krajolik jako sviđa, mnogo joj je ljepši od Rumunjske. Kako se približavamo moru pojavljuju se i brda, a Vesna odmah uključuje svoj alpinistički način razmišljanja i procjenjuje težinu pojedinih stijena:

 











Naposljetku dolazimo do prostranog jezera, koje je u biti duboko uvučen morski zaljev. Uz njega su poredani lučki uređaji, i to je znak da je Varna blizu:







Osjećate nostalgiju prema danima kad su fotići imali samo 36 slika, jel? Laughing

Varnanska luka i most:



Dizalice, tankeri, uobičajene vizure lučkih gradova. Napokon stižemo i na varnanski kolodvor:











Na kolodvoru je turistički ured. Pokušat ćemo odmah naći smještaj. Na neki način mi i nije žao, jer je Vesna htjela vidjeti Varnu, možda se i okupati (iako su svi rekli da je Crno more prljavo), pa onda možda ovo i nije toliki gubitak. Ulazim u ured, pitam curu koja tamo radi ima li hostela u blizini. Ona naziva dva hostela, veli da nema mjesta. Ali, ima još jedan s kojim oni nemaju praksu redovnog poslovanja, ali sad će ih nazvati. Naziva ih i vele joj da imaju tri mjesta. Super. Hostel je čak blizu kolodvora, samo tri ulice od tamo. Krećemo na naznačenu adresu. Ispred zgrade nas dočekuje druga djevojka, po fizionomiji očito Bugarka, ali uporno forsira engleski, premda se ja njoj obraćam na bugarskom. Uvodi nas u kuću, koja izgleda posve oronulo. Kroz ruševno stubište penjemo se na drugi kat. Stan u kojem je smješten hostel izgleda kao da je izvađen iz neke druge zgrade. Solidno je uređen, čist, djevojka nam pokazuje sobu, četverokrevetnu, kaže nam da si možemo uzeti kave, čaja, pive i soka iz frižidera... Imaju čak i vešmašinu, Vesna razmišlja da operemo ono što nam se dotad zamazalo. Međutim, u jednom času cura razgovara s nekim na telefon, očito šefom. Ispada da je došlo do komplikacija. Soba u koju su nas smjestili (za 12€) već je rezervirana za nekih četvero turista. Imaju još jednu sobu, ali ta je na tavanu i košta 10€, trokrevetna je. Meni je svejedno, kažem da ćemo ići pogledati. Pitam Vesnu, hoće li ona ustrajati na sobi u kojoj smo trenutno. Ona kima Nikoli i meni da odemo pogledati tu drugu sobu. Penjemo se na tavan trošnim stubištem. Tavanski hodnik pun je stare krame, jedva se probijamo do vrata u njegovom dnu. Soba izgleda uredno, iako nema uređenu kupaonicu. Na tom mjestu je prazna prostorija. Razmišljamo ima li štakora. U sobi ne, možda pod lamperijom. U sobi je lamperija na mjestu, u kupaonici je na jednom mjestu rupa. Hm. Nikola i ja se gledamo, uzimamo sobu, jeftinija je, a i manje je komplikacija. Dolazimo dolje to reći Vesni, odnosimo svi stvari gore. Vesna se zgraža nad sobom, misli da smo možda ipak trebali ostati dolje. Nije da ju nisam upitno pogledao kad se odlučivalo o tome hoćemo li pristati na premještaj...
U sobi je jedan bračni krevet:



i jedan posebno, između pregradnoga zida prema kupaonici i zida prema stubištu (koji smo nazvali "kripta"):



Vesna uzima "kriptu", Nikola i ja se smještamo na bračni krevet.

Pogled na tavan ispred sobe:





Dok smo mi premještali stvari, iz jednog pokrajnjeg hodničića izašla je jedna djevojka, zaogrnuta samo ručnikom, i prošetala se do kupaonice koja se nalazi na sredini hodnika. Očito je da studenti iznajmljuju takve izbe. 

Odlazimo se istuširati u donji stan, Vesna meće rublje na pranje. Pita šefa (koji se u međuvremenu pojavio) ima li nekakav štrik za osušiti rublje. Šef joj veli da mašina ima ugrađenu i sušilicu. Iz nekog razloga, Vesna to doživljava kao veliku blamažu, jer je ispala blesava pred šefom hostela. E, sad zna kako je meni kad očekuje da okolo ispitujem lokalce kamo treba ići.

Vraćamo se u sobu, spremni smo za izlazak u grad. Primijetili smo da prozorski okvir nije skroz uz rub otvora, nego da je između još rupa, i sad se Vesna boji da će nam se uvući nekakve živine. Veli mi da daščicom koja stoji pored prozora pokušam začepiti tu rupu. Ja prvo ne uspijevam skužiti što misli, vrtim dasku amo-tamo, na kraju shvaćam da želi da ju samo prislonim uz otvor. U sobu nam je uletio i neki leptir, kojeg Nikola pod svaku cijenu želi spasiti, iako Vesna veli da je na umoru i da bi bilo bolje da ga pustimo da rikne, pa ga onda ona može odnijeti doma, za entomološku zbirku u Varaždinu. Međutim Nikola ne odustaje, i na kraju uspijeva izbaciti leptira kroz prozor, iako Vesna i dalje tvrdi da će za pola sata krepati.
Soba ima klima uređaj koji bijesno hladi. Odlučujemo ga ostaviti upaljenog da nas soba navečer dočeka svježa. Pokušavamo skužiti kako radi šalter za svjetlo. Vesna i Nikola pokušavaju ali svjetlo očito ima neku svoju logiku. Ugasi se otprve, pali se od druge. Traže da se odem žaliti dolje. Ja uzimam šalter i gledam. Prokljuvio sam sistem. Doista: gasi se otprve, pali se od druge. I tako redovito. Zapravo, šalter sasvim normalno radi, samo što je ovo dvoje zbunio sistem. Ne trebamo ništa pitati na recepciji.
Vesna zaključuje da ipak ne bi ona htjela spavati u kripti jer se boji da će joj nešto skočiti na glavu. Nikola se odlučuje prebaciti tamo, a Vesna i ja spavamo u bračnom.

Naposljetku krećemo u grad. Prvo idemo do kolodvora, provjeriti kad nam sutra ide vlak za Plovdiv. Putem do tamo, slikam uklopljenost stare turske arhitekture u moderne građevine:



Pogled prema kolodvoru:



Varna je stari grad, i oduvijek je imala važan položaj kao luka. Osnovali su ju još Tračani, kasnije je bila grčka kolonija Odessos, a s dolaskom Bugara u 7. stoljeću čini se da je bila prva prijestolnica nove države. U kasnom srednjem vijeku bila je glavno sjedište trgovine na Crnom moru, a ovdje su svoje ispostave imali Venecija, Genova i Dubrovnik. 1389. osvojili su ju Turci, a 1444. kod Varne je vođena jedna od posljednjih bitaka Križarskih ratova, gdje su Turci porazili kršćane koje je predvodio poljski kralj Ladislav III. Taj je poraz omogućio i pad Carigrada 9 godina kasnije.
Za vrijeme Krimskog rata, Varna je bila sjedište engleskog i francuskog zapovjedništva, a mnogi su vojnici pomrli od kolere. Prva željeznička pruga u Bugarskoj povezala je Varnu i Ruse (to je ona kojom smo se mi vozili), a neko vrijeme kroz Varnu je prolazio i Orijent ekspres. Nakon oslobođenja Bugarske 1878. pomalo gubi svoj kozmopolitski štih, i danas su većina stanovništva Bugari, iako su gagauska, armenska i sefardska manjina još dugi niz godina živjele u gradu.
Nadimak grada je "Morska prijestolnica", a bugarski parlament redovito ljeti zasjeda u Varni. Treći je najveći grad Bugarske, a nakon što je država konačno stala na kraj organiziranim bandama proglašena je najugodnijim gradom za život u Bugarskoj.

Slika iz centra Varne:



Prvo smo sjeli nešto pojesti. Hrana je u Bugarskoj poprilično jeftina i ukusna. Uz taj brunch uzeo sam i svoju prvu bugarsku pivu, Kamenitzu. Marko je rekao da nije probao nijednu bugarsku, dakle, što god da ulovim dobro je. Kamenitza je bila sasvim solidna. Vesna i ja smo svoju hranu dobili ubrzo, no ovaj je put bio Nikolin red za čekanje. Dobio je hranu tek kad smo nas dvoje već pojeli svoje.

S obzirom da je Varna, osim što je najveća bugarska luka, ujedno i kupališni grad (iako su najpoznatija kupališta izvan grada, npr. Zlatni Pjasci), poželjeli smo vidjeti i more. Crno je more u geološkom smislu recentno postalo more, praktički je još uvijek jezero, i njegova je voda daleko manje slana od vode npr. Jadrana. Isto tako, ispod određene dubine u njemu nema živog svijeta, s obzirom da nema dovoljno kisika. Zbog spore izmjene vode izloženo je velikoj opasnosti od zagađenja, a s obzirom na gust tankerski promet, kao i velike rijeke koje se u njega ulijevaju (Dunav, Dnjestar, Dnjepar, Don), ta je zagađenost u porastu. Zbog specifičnog sastava vode olupine brodova u njemu trunu vrlo sporo (slično kao i u Baltiku). 

U svakom slučaju, more nije baš za bućnuti se, no oni koji ne znaju bolje uživaju u Varni. Npr. za vrijeme Hladnog rata bugarska je obala bila rivijera čitavog istočnog bloka.
S obzirom da je izvorni sastav obale uglavnom prapor, pijesak je nasipan, te je tako stvorena impresivna plaža:





More nije osobito spektakularno:

 



Iza plaže nalaze se lounge barovi, u kojima možete pijuckati, čak sjediti u bazenčiću i gledati u more. Međutim, ne možete pobjeći od činjenice da je luka odmah iza ugla:



Odustali smo od ideje kupanja (točnije, Vesna je odustala, ja nisam ni imao namjeru, a Nikola je, reda radi, umočio nogu u Crno more) i popeli se u park koji se nalazi iznad plaže. Taj je park poznat pod nazivom Morski vrt i proteže se duž čitave obale u gradu. U njemu se nalazi i zoološki vrt, prirodoslovni muzej, Delfinarij, igrališta, šetališta...
Vesni je palo na pamet da si kupi nove natikače, koje ju neće žuljati. Kod prve ženske na štandu nije bilo njenog broja, što je ženska naznačila s "Njama!" i klimanjem glavom. Iako smo bili spremni na to, još je uvijek bilo čudno susresti se s tim, za nas obrnutim sistemom kefalne signalizacije.
Na drugom štandu ih je napokon našla, taman njenu veličinu, udobne, sjajne. I jeftine. Ne pamtim više točnu cijenu, ali mislim da je bilo nekih 7 leva, ili čak i manje.

U parku, prvo razgledamo izložbu zračnih vizura Bugarske, koju je napravio neki njihov poznati fotograf. Malo dalje, zanimljivo obrađeno drvo:



Švrljamo uokolo, te naposljetku sjedamo na terasu jedne pizzerije odakle se pruža lijep pogled kroz drveće na obalu. Naručujem si mojito i zavaljujem se pijuckajući koktel i gledajući more. Opet mi se spava. Nikola si je uzeo Bloody Mary, da ga razbistri, Vesna Nescaffé Frappé. Ipak, umor nas ne napušta, pa se prebacujemo na jednu klupicu na promenadi, odakle ja opet slikam pogled:



Vesna slika drveće, granje, ogradu i dijelove klupe. Potom njih dvoje zadrijemaju.

Nakon nekog se vremena dižemo i odlazimo dalje kroz Morski vrt prema Delfinariju. Vesna želi vidjeti to ili Prirodoslovni muzej. Prolazimo alejom uz koju su poredani kipovi važnih ličnosti iz bugarske povijesti:







Vesna se divi naočitosti Vasila Levskog, bugarskog revolucionara iz 19. stoljeća. Sudeći po slikama iz Wikipedije, ili je kipar poprilično pretjerao, ili Vesna baš nema ukusa. Laughing

Na kraju aleje je kip dvaju boraca za slobodu. Oslanjaju se leđima jedan o drugoga, no ja vidim nešto posve drugo i ne baš pristojno. Vesna pokušava slikati nešto što bi možda mogla biti svraka, ali izgleda da ipak nije. Birdwatcherica. Čitavo se vrijeme čudi crnomorskim galebovima, koji su drugačiji od naših klaukavaca.

Park se spušta prema moru:



Idemo dalje donjim putem. Tu bi negdje trebao biti i Delfinarij. Vidimo i putokaz za prirodoslovni muzej, ali zgrade nema. Tražimo Delfinarij, nije tamo. Izlazimo iz Morskog vrta. Zaključujem da ne može biti tako daleko. Vraćamo se natrag. Kontempliramo ulazak u zoološki vrt, na kraju ipak odustajemo. Odlučujemo da ćemo to ipak nadoknaditi u Sofiji, jer se tamo nalazi najveći prirodoslovni muzej na Balkanu. OK, to znači, ako to idemo pogledati onda ipak spavamo u Sofiji, a naš jedan dan zakašnjenja pokušat ćemo dohvatiti negdje drugdje. Vjerojatno u Skopju.
Gledam na plan. Izgleda da je Delfinarij ipak tamo kamo smo se zaputili i gdje smo zaključili da je "predaleko". Ali sad se više nikomu ne da dotamo. Spuštamo se prema moru uz rječicu neobična mirisa, za koju zaključujemo da je kanalizacija:



Sustav za pročišćavanje:



Dolje, na ušću, ljudi se mirno kupaju, iako to više nije službena plaža:

 

Razmišljam da to možda ipak nije neka ljekovita voda, a da čudan miris potječe od sumpora ili tako nekakvih spojeva (nekoliko desetaka metara dalje stvarno se i nalazi sumporni izvor), ali Vesna i Nikola vele da se voda čudno pjeni, i da je upravo to dokaz da se radi o kanalizaciji.

Vraćamo se natrag prema luci i plaži:



Na horizontu se pojavljuju tankeri:



Opet smo gladni. Sjedamo u jedan od obalnih restorana. Uzimam ovaj puta Zagorku, drugu bugarsku pivu. Ta je gorča i lošija od Kamenitze. Jedući gledamo ventilator na stropu, koji se opasno ljulja i samo prijeti da će se u jednom času otkvačiti i isfaširati nekog od gostiju. Vesna odlazi u zahod, vraća se sa smiješkom i veli "Imamo pobjednika!" Objašnjava da je zahod čučavac bez vode. Začudo, restoran izgleda prilično fino...

Luka: 



More:



Poslije obroka odlazimo se prošetati po lukobranu. Vidimo hrpu ljudi koja zuri u nešto u vodi. Prilazimo, i shvaćamo da se uz lukobran nalazi čitavo jato meduza, ogromnih:



Neka djevojčica se kupa uz njih, pažljivo naravno, ali definitivno nije baš mjesto za kupati se. Niti izgleda čisto. Odlazimo do vrha lukobrana, tamo je razapet konop ispod kojega su očito povješane udice, jer na konopu čuči jato vranaca koji čekaju svoj plijen:





Ovo dvoje birdwatchera se još više približava vrancima, prešavši s lukobrana na hrpu betonskih čunjeva (ili šta to već jest) koji su nabacani s vanjske strane lukobrana kako bi ga stabilizirali. Mene ptice ne zanimaju toliko, pa slikam uokolo. Pogled na grad, plažu i luku:



Katastrofalno stanje lukobrana:



Pogled uz obalu prema sjeveru i Zlatnim Pjascima:



Bliži se večer. Odlazimo do hostela, malo se odmoriti prije večernjeg izlaska. Usput slikamo tanker koji lebdi nad Crnim morem: 



(barem golom oku izgleda kao da lebdi, fotić zezne stvar)

Prilikom povratka u hostel, Nikola nabavlja leve (Vesna ih je isto dignula još u Ruseu), tako da mu više ne moramo posuđivati. Slikam kuću u kojoj je hostel:



U zajedničkoj prostoriji hostela gleda se televizija, frajer me podsjeća da si mogu uzeti pivu. Mislim si, možda mogu maznuti koju limenku za Marka, ali vraga - sve su Q-packovi. Nikola provjerava mejl i adrese ljudi kojima misli slati razglednice, ja također provjeravam mejl, Fejsbuk, odgovaram na jednu poruku. Vesna provjerava vrste ptica koje je danas vidjela. Rublje je oprano i osušeno, možemo ga pokupiti. Presvlačimo se i izlazimo u večernji izlazak gradom. Centar grada smješten je na brdu iznad plaže, i izuzetno je ugodan. Masa ljudi na ulici, svi se šeću, brbljaju...ugodna vreva ljetnog velegrada spojena s opuštenošću primorskog mjesta. Na glavnom trgu slikam kazalište:



Glavni trg:







Potom se šećemo dalje. Nailazimo na crkvu Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca:



Portal:





Tako opet dolazimo do promenade i početka Morskog vrta. Ponovno razgledamo onu izložbu fotografija Bugarske iz zraka. Pored nas, nekolicina ljudi postavlja teleskop i usmjeruje ga prema Jupiteru. Topla je ljetna noć, a grad je odjednom jako ugodan, izgubio je svu onu grubost luke i umjetno izgrađene plaže. Kao i Rijeka, Varna je grad na moru koji od toga mora i živi, ali najljepši dio toga grada nema veze s morem.

Početak spusta iz grada prema plaži (vidite panoe s onom izložbom fotografija): 



Za 180 stupnjeva:



Parkić uz taj spust:



Fotografija, mislim, Pirinskih planina:



Pogled na dio izložbe:



Alpinistica traži nove izazove:



Uzbrdo:



Fotografija solane iz zraka:



Sigurno se pitate što je ovo:



E, pa to vam je:



(I onda ona ide fotkati objašnjenje na engleskom, a pored toga joj je bugarski.)

Vraćamo se prema središnjem trgu, željeli bismo sjesti u slastičarnicu, ali svugdje su pred zatvaranjem. Pred crkvom sv. Nikole neka djevojčica bez oka svira violinu. Vesna joj daje novce, razmišlja hoće li joj možda to otac zapiti ili će joj stvarno ostati ta lova koju zaradi.
Dolazimo do katedrale Uzašašća Bogorodičina:







Vesna me moli da ju slikam njenim fotićem, slike svaki put ispadaju mutno. Očito mi ruke drhte.

Naposljetku nalazimo neki kafić koji radi. Tu je možda red da ispričam priču o Nikoli i salepu.
Salep je piće koje se radi od brašna kaćuna (jedne vrste orhideje), koje se miješa s mlijekom (može i vodom) i onda se dodaje još i cimet za aromu. Otprilike izgleda kao griz na mlijeku. To je piće navodno bilo vrlo popularno u Njemačkoj i Velikoj Britaniji prije porasta popularnosti kave i čaja. U Turskoj se salep rabi i za proizvodnju posebne vrste sladoleda (koju oni zovu dondurma), koji zbog toga ima daleko veću viskoznost, te se često mora žvakati.
Uglavnom, ja sam za salep čuo još davno, u knjizi Otključani globus Pere Zlatara, ali pojma nisam imao što je to. Onda sam lani u Tirani posve slučajno naletio na salep, naručio ga, i dobio piće koje mi se sviđalo. Ove sam zime, kad sam s Nikolom i Vesnom bio u Sarajevu, također naletio na jednu kavanu u kojoj su ga imali, te se tada i Nikola zainteresirao. Napenalio se na to da ga kuša ovog ljeta, tako da je već od Rumunjske pitao u kojekakvim kafićima imaju li salep. Međutim, uglavnom je dobivao zbunjene poglede, barem do Makedonije. Tako je bilo i u ovom kafiću u Varni. Na kraju smo pili opet nekakve koktele.

Već je poprilično kasno, a s obzirom da se prethodne noći baš i nismo naspavali, upućujemo se doma. Kako u našem stubištu ne radi svjetlo, Vesna izvlači svoju speleološku lampu koja se sveže oko glave, a radi na LED-diode.
U sobi je sve u redu, klima je fino rashladila. Vesna zaključuje da će ona ipak spavati u kripti, da nije toliko strašno. Opet prebacujemo Nikolu u bračni krevet. Odlazimo obaviti higijenu, Nikola opet ide na internet. Vraćam se u sobu, Vesna sjedi na svom krevetu i zuri pred sebe. Kaže mi "Sad je nekaj protrčalo tu iznad."
Uglavnom, ona ipak ne bi u kripti. Ponovno ju prebacujemo u bračni krevet. Treći put. Naposljetku se svi smještamo u krevete, zatvaramo vrata od "kupaone" da nam nešto ne dotrči po noći (tamo smo ostavili samo ruksake, valjda nam se neće ništa uvući unutra). Ipak, klima je preglasna i previše puše. Smrznut ćemo se. Pokušavamo skužiti kako ju smanjiti. Nikola pokušava, ne uspijeva. Na kraju meni polazi za rukom. Ušuškali smo se i još malo razgovaramo. Vesna priča o svojoj baki partizanki. Potom razgovaramo o izborima. Vesna odbija reći za koga je glasala, jer je to "osobna stvar". Ne znam zbog čega se libi to reći. Općenito, ponekad ima čudne ispade malograđanštine. Nikola i ja slobodno govorimo za koga smo glasali, komentiramo Čačićev preporod Varaždinske županije i Čehokove zahvate u samom gradu.

Naposljetku san.

psihoputologija @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

psihoputologija @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2012
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, nastavlja se naš put noću vlakom kroz Rumunjsku. Lagano tonemo u san (Nikola je napokon metnuo ruksak na policu), pa se budimo kad vlak stane (barem ja). Slijedi stanica Băile Herculane, pa Orşova. Gledam kroz prozor, pored oršovskoga kolodvora svijetli natpis Gara fluminală. Dakle, izgleda da smo konačno uz sam Dunav. Izlazim na hodnik, čekam da mi se oči priviknu, vidim rijeku, i s druge strane brda Srbije. Kažem suputnicima: "Evo vam, vozimo se kroz Đerdap." Sve troje mi prilaze, visimo na prozoru i gledamo moćnu klisuru. Pruga prolazi među brdima, povremeno kroz tunele i po mostovima uz uvalice Dunava. Cure ubrzo odlaze spavati, Nikola i ja ostajemo na hodniku. Noć u Rumunjskoj. Pomalo zastrašujuća. Vani gdjegdje koje svjetlo. U jednom času vlak staje usred ničega, neka ženska izlazi, spušta se niz nasip. Gledamo van, u daljini se vide svjetla. More svjetala. Bit će to hidroelektrana Đerdap I. U taj čas hodnikom dolaze tri tipa. Stoje dva kupea dalje. Jedan prilazi nama. Natuca engleski. Obraća se Nikoli. Izgleda da prosi. Prolaze mi kroz glavu različiti scenariji. Ova trojica bi nas lako mogli prebiti, opljačkati nas, ako ne i nešto gore. Nikola mu veli da nemamo leje. Eure? Nemamo ni to. Kaže da im treba lova za sirotište. Odmahujemo glavom. Hidroelektrana nam je sve bliže. Želim ju slikati, ali, ako izvadim aparat, strah me da mi ga ovi ne otmu. Na kraju nas pitaju imamo li što za jesti. S olakšanjem kažemo da imamo. Nikola ulazi u kupe i uzima jednu čokoladicu, daje ju ovoj trojici. Naposljetku odlaze. E, ali sada se Vesna buni, zašto smo joj uzeli zadnju čokoladicu. Ima pravo, bolje smo trebali čekati da izvedu još nešto nad nama. Umjesto da bude sretna da smo ih se otarasili pomoću čokoladice. 

Konačno mogu slikati HE Đerdap, ali, zbog noći, kretanja vlaka i toga što nisam dobro namjestio rezoluciju, slika ispada jako loša.
Hidroelektrana Đerdap I počela se graditi 1964. godine, a radilo se o zajedničkom projektu Jugoslavije i Rumunjske. Kada je 1972. dovršena, bila je jedna od najvećih hidroelektrana u svijetu. Ima 12 turbina, a akumulacijsko jezero koje je stvoreno za njene potrebe potopilo je nekoliko otočića u Dunavu (između ostalih i čuveni otok Ada Kale), te sela uz obale, kao i čitav stari grad Orşovu. Današnja Orşova je moderni grad izgrađen na većoj visini. Usto, brana je poremetila i faunu, prekinuvši migracijske rute pastrva iz donjeg toka Dunava. Ironično, područje s obiju strana rijeke proglašeno je poslije toga nacionalnim parkom.
Između 1977. i 1984. napravljena je i hidroelektrana Đerdap II, kod Prahova.

Nakon prolaska pored elektrane, ulazimo u kolodvor Drobeta Turnu Severin. Naši žicari izlaze. Nekako mi se čini da nisu iz sirotišta. Opet, nikad ne znaš. U Rumunjskoj ima užasno puno napuštene djece. Naime, Ceauşescu je bio opsjednut demografskom eksplozijom, tako da je zabranio pobačaj i kontracepciju. Budući da većina obitelji nije mogla uzdržavati toliku djecu, ona su završavala u sirotištima. Računa se da je godišnje 10 tisuća djece bilo napušteno. Sirotišta su bivala pretrpana, tako da su mnoga živjela po kanalizaciji, bukureštanskom metrou i slično. Kasnije su mnoga od njih završavala kao narkomani ili su se prostituirala. To, kao i činjenica da nije bilo navike korištenja kontracepcije, jest dovelo do toga da Rumunjska danas ima najveću stopu HIV pozitivnih u Europi.

Nakon Drobeta Turnu Severina tonem u san. Budim se u Craiovi, ali sam prelijen da bih ustao. Stajanje u Caracalu i Roşioriju sam prespavao. Budim se malo prije Bukurešta, već je svanulo. Nisam se pošteno ispavao, mrzim spavati u prijevoznim sredstvima, oči su mi pune krmelja, u ustima mi je skrama, nije neki prizor. Napokon ulazimo u Bukurešt. Vlak staje na Gari de Nord. Izlazimo u vrevu kolodvora. Vidi se da smo stigli u velegrad. Anamarija ubrzo opazi nekog tipa koji joj je očito kontakt osoba, pozdravljamo se s njom i nastavljamo sami dalje. Prvi hostel koji smo našli trebao bi biti odmah blizu kolodvora. Malo nam treba da se orijentiramo, potom krećemo prema njemu. Ulice oko kolodvora poprilično su zapuštene. Dolazimo pred jednu zapuštenu zgradu, u njoj bi trebao biti hostel. Ulazimo, penjemo se na prvi kat. Žena objašnjava da ima neke Španjolce koji su rezervirali, ako oni ne potvrde do pola 10, može nas primiti. Zahvaljujemo i odlazimo dalje. Idući hostel je bliže centru. Orijentiramo se pomalo prema intuiciji, ja katkada provjerim vodič (ne da mi ga se vaditi, jer mi je u malom ruksaku, koji pak čitavo vrijeme nosim u rukama, dakle, ako još i vodič izvadim, imat ću pune ruke). Vesnu počinje tjerati na WC, postaje sve nervoznija. Naposljetku pronalazimo ulicu koja nam treba, gledamo kućne brojeve, treba nam 32. OK, 60, 58...odjednom 32. Puno prerano. Na zgradi ništa ne piše, ulazim unutra, gledam, odlazim na prvi kat, nigdje ništa. Vraćam se van, nastavljamo. Vesna je već poprilično živčana. Prolazimo pored parka Cişmigiu, savjetujem joj da pronađe neki skriveni kutak u parku, ili barem zahod, ali nema ničega sličnoga. Naposljetku vidimo McDonald's. Spas za njen mjehur. Juri unutra, ali treba joj šifra za WC. Mora kupiti nešto. Grabi prvo što je vidjela, plaća karticom, jer nema leje, i juri u zahod. Poslije toga sjedimo u McDonald'su, ona žvače svoj McBreakfast, razmišljamo što dalje. Predlažem da još malo nastavimo tom ulicom, Bulevardul Regina Elizabeta, nešto mi je bilo sumnjivo s onim brojevima, možda je to stara numeracija... Gledam u Lonely Planet, ima i par jeftinih hotela, kao alternativu. Krećemo dalje, i doista, nailazimo opet na zgradu broj 32, hostel je označen. Ulazimo, penjemo se, stan u kojem je hostel izgleda prekrasno, štukature na zidovima, monumentalna vrata... Unutra sjedi tip malo jače fizionomije, kao neki izbacivač. Pita nas imamo li rezervaciju. Velimo da nemamo (rezerviranje preko neta je skuplje nego iđenje naslijepo). Veli da nemaju sobu, ali da može provjeriti u drugoj zgradi hostela. Zove, imaju. Crta nam na planu kako doći dotamo, pozdravljamo se. Putem dotamo prolazimo pored jednoga od onih hotela, pa odlučujemo provjeriti jesu li jeftiniji. Motamo se oko Piaţe Revoluţiei, na kojoj se odvila većina krvavih događaja 1989. Naposljetku nalazimo ulicu u kojoj bi trebao biti hotel, dolazimo do odgovarajućeg kućnog broja, kad tamo - ćorak. Hotel je zatvoren. I to već duže vrijeme, izgleda. Nastavljamo dalje, opet preko Piaţe Revoluţiei, pored Hiltona i Radissona, opet promašujemo križanje, naposljetku nalazimo hostel. Preko puta francuske ambasade. Unutra poprilično ugodan prizor. Mlada, slatka, simpatična djevojka na recepciji. Odmah se ispričava, izgleda da je došlo do nesporazuma, mi zapravo nemamo sobu, ali smo vam našli sobu u jednom drugom hostelu, nije daleko. Pokazuje nam na karti. Šteta, bilo bi je lijepo gledati. Opet ruksake na leđa, pa u treći hostel.
Uz jednu kuću putem, zgodan kip zmaja:



Približavamo se hostelu, ulice su raskopane. Kao i u Beogradu. Kao i u Zagrebu, uostalom. Čitava ulica u kojoj je naš hostel posve je razrovana. Nalazimo zgradu, naposljetku, to je to, imaju mjesto. 10 €. Tuširamo se, presvlačimo, umorni smo, ali bilo bi grehota sada spavati. Vrijeme je za šetnju i obilazak grada. U našoj sobi je i jedan francuski par. Vesna razgovara s njima. Oni su taj dan stigli iz Bugarske. Idu obrnutim smjerom od nas. Kažu da je Varna lijepa.

U grad, promijeniti novce, pa na kavu. Opet prolazimo uz park Cişmigiu i opet izlazimo na Bulevardul Regina Elizabeta:



Strujne instalacije su uglavnom na stupovima, što rezultira ovakvim kolopletom žica:



Doista ne znam tko se tu može snaći.
Opet idemo prema Piaţi Revoluţiei, ali prije toga, nasuprot onog nesretnog hotela, nalazi se crkvica Sv. Nikole:



Prije izlaska na trg Vesna nas zove da je opazila mjenjačnicu. Tečaj mi izgleda loš, ali mijenjamo. Kasnije ispada da smo valjda mijenjali po najlošijem tečaju u Bukureštu. Rumunjski leji su zanimljivi novci, nisu napravljeni od papira, nego od polimera. To znači da su nepoderivi. Nemojte ni sumnjati da je glavna fora bilo pokušavanje trganja leja. Nikola je ostao vidno razočaran kada je opazio jedan koji je bio malo okrhnut. Izgleda da ih se ipak može oštetiti, valjda škarama.

Opet smo na Piaţi Revoluţiei. S desne nam je strane zgrada Senata, s čijeg se balkona Ceauşescu 21. prosinca 1989. obratio narodu. Prema izvještajima, bio je vidljivo šokiran kada mu je narod počeo uzvikivati "ubojica", "Temišvar" i slične stvari (naime, tjedan dana ranije, u Temišvaru je započeo niz protesta koji su pozivali na rušenje Ceauşescuove diktature. S obzirom da su to inicirali Mađari, koje je Ceauşescu mrzio, nije vjerovao da će i rumunjski narod stati na tu stranu. Međutim, upravo se to i dogodilo, dapače, vojska koja je poslana da rastjera demonstrante pridružila se demonstrantima i stala zahtijevati istu stvar.). Navodno se na trgu okupilo oko 100 tisuća ljudi. Vojska je na njih krenula tenkovima, te su ujutro, nakon obračuna, na trgu ostala tijela oko 1000 ljudi. Ipak, čak ni takva brutalna represija nije uspjela spriječiti revoluciju, čiji je daljnji tijek poznat: Ceauşescu je srušen, potom su on i supruga mu Elena pokušali pobjeći, no vojska ih je zaustavila u gradu Târgoviştu (znakovit naziv Laughing), gdje su izvedeni pred prijeki sud i strijeljani na božićno jutro 1989. Pokopani su odvojeno, pod devizom da su "ionako zajedno već napravili dovoljno zla".
Dok smo Nikola i ja razgledali pročelje Senata i spomen ploču događajima iz 1989., Vesna je razgovarala s nekim dvjema gospođama. Ispalo je da misle da je Njemica, zbog njene arijevske fizionomije. Razgledali smo spomenik žrtvama revolucije na sredini, a potom se uputili dalje, preko trga, prema jednom od restorana iz vodiča.
Na Piaţi Revoluţiei nalazi se još nekoliko zanimljivih zgrada, kraljevska palača, crkva Creţulescu, sveučilišna knjižnica. Ipak, najzanimljivija zgrada je ova:



U njoj se danas nalazi Društvo arhitekata, i oni su nadodali ovaj stakleni užas:

 

Izvorna zgradica bila je zapravo vrlo skromna za ono što se u njoj nalazilo: bila je sjedište Securitatea, zloglasne Ceauşescuove tajne policije.

Piaţa Revoluţiei. Desno spomenik žrtvama iz 1989., ravno crkva Creţulescu:



Lijevo Kraljevska palača, desno sveučilišna knjižnica: 



Spomenik žrtvama 1989. izbliza:



Restoran koji smo tražili bio je u ulici iza toga. Malo bukureštanskih vila:







Očekivano, restoran je zatvoren. Par metara dalje nalazi se drugi restorančić, talijanskoga tipa, pa smo sjeli tamo. Naručili smo i čekali. I čekali. I čekali. Pića su nam donesli, ali na hranu je trebalo čekati. I još čekati. Na kraju, nakon skoro sat vremena, stigla je hrana. Prvo pizze Nikoli i Vesni. Ja sam, za promjenu, morao malo čekati. Na kraju je i to došlo.

Pogled iz restorana: 



Poslije ručka, konačno obilazak znamenitosti. Svakako želimo prvo vidjeti Palaču naroda, zgradu koja je postala simbolom Bukurešta, iako se zapravo radi o urbanističkom pogromu. Da bismo došli dotamo, zapućujemo se Bulevardulom Nicolae Bălcescu prema jugu. Na njemu se nalazi talijanska crkva:



Rumunji su jako ponosni na svoje romanske korijene. Na Piaţi Romani stoji kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva, a posebno su jake veze Rumunjske i Francuske (tolike da Rumunjska čak ima i ministarstvo frankofonije). Bilo je zanimljivo gledati kako Rumunji nakon Drugog svjetskog rata prvo naglašavaju svoje slavensko nasljeđe, kako bi se umilili SSSR-u, a potom, nakon 1960., stavljaju naglasak na svoju romanštinu.

Obnova zgrada je u tijeku posvuda:



Fontana na Bulevardulu Nicolae Bălcescu:



Potom izlazimo na Piaţu Universitatei. Na njoj se nalazi Hotel Intercontinental, jedna od najpoznatijih vizura Bukurešta (iz tog razloga ja nemam sliku), sveučilište (slika kasnije), a i narodno kazalište, koje nosi ime njihovog poznatog dramatičara Iona Luce Caragialea:



Pothodnik na trgu se popravlja, pa je totalno razrušen i poprilično nesiguran dok prolazimo kroz njega. Nastavljamo na jug Bulevardulom Brătianu, do Piaţe Unirii. Ovdje počinje urbanistički kaos koji je izveo Ceauşescu.
Naime, Bukurešt je prije Drugog svjetskog rata nosio naziv "Pariza istočne Europe" (iako tim nazivom vole častiti i Budimpeštu). Valja napomenuti da je Rumunjska prva zemlja u svijetu koja je počela, još 1860-ih, komercijalno eksploatirati naftu, i da je u prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično bogata, što se posebice odrazilo u izgledu Bukurešta, u kojem su nicale mnoge palače. Onda je došlo bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, u međuvremenu i potres 1940., pa drugi 1977., te onda Ceauşescuovo divljanje - i lice se Bukurešta poprilično izmijenilo.
Naime, da bi izgradio svoju Palaču naroda i njoj prilaznu aveniju, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Čitav put počinje na Piaţi Unirii, Trgu ujedinjenja, koji je ogroman, prostran i - ogoljen, jer na njemu rastu još uvijek poprilično kržljave mladice drveća. Jednoga dana možda to postane poprilično ugodno šetalište, ali zasada je usred ljeta pakleno sjediti na suncu:



Na trgu se nalazi obilježeno mjesto na kojem Rumunjska pravoslavna crkva želi podići Katedralu nacionalnog spasa: 



Međutim, kako stvari stoje, love za to nema i još je dugo neće biti.

Središtem trga dominira fontana. No, za razliku od uobičajene situacije, gdje imate fontanu na trgu, ovdje imate fontanu na trgu u fontani na trgu:







Dakle, fontana ima vanjski prsten od vodoskokâ, unutar kojega se nalazi kružni tok za vozila, u čijem se središtu opet nalazi fontana. To je sve vrlo impresivno i monumentalno i čaušeskuovski.

Od Piaţe Unirii započinje Bulevardul Unirii. Hodajući kroz drvored možda i nemate taj dojam sitnoće koji je postojao prije, dok drvoreda nije bilo, a vi ste hodali kroz tu preširoku ulicu prema ogromnoj zgradurini pred vama:

 

I onda dođete na trg na kojem ima navodno prostora za 300 tisuća ljudi (a danas je ogromno parkiralište), i zapiljite se u to arhitektonsko čudo: 



Malo podataka o zgradi: 

-druga je najveća zgrada (ne građevina) na svijetu, nakon Pentagona
-izgradnja je koštala oko 3,3 milijarde dolara - dok su Rumunji umirali od gladi
-izgrađena je 1984., kao sjedište Centralnog komiteta, predsjednički ured i sjedište ministarstava. Danas su u njoj Zastupnički dom, Ustavni sud i međunarodni konferencijski centar.
-visoka je 85 metara i zauzima površinu od 330 tisuća kvadratnih metara
-na njenoj izgradnji radilo je preko 700 arhitekata i 20 tisuća radnika u trima smjenama, 24 sata dnevno, tijekom pet godina
-ima 12 katova i 3100 soba, 64 dvorane za primanje, glavna dvorana je površine 3000 kvadrata
-ispod nje se nalazi 20 metara duboki nuklearni bunker
-1980-ih godina osvjetljenje građevine je u četiri sata potrošilo struje koliko čitav Bukurešt u jednom danu
-zgrada nije bila dovršena u vrijeme Ceauşescuova pada - naime, nije još bio odlučen izgled krova
-tepih, koji je svojedobno prekrivao pod glavne dvorane, teži 14 tona
-kristalni svijećnjak u jednoj od dvorana ima 2,5 tone

Dobra gajba, ha? Smile

Pokušao sam obuhvatiti i Bulevardul Unirii, ali kut je nezahvalan:



Ovdje smo se razdvojili. Nikola je htio pogledati zgradu iznutra, ja sam bio skeptičan prema tome jer nisam mislio da će nas pustiti, a Vesna je odlučila krenuti svojim putem. Dakle, tu dolazimo do jedne od glavnih točki neslaganja Vesne i mene tijekom puta. Moja ideja obilaska grada jest: dođeš u grad, skužiš prvo što je zanimljivo i što vrijedi pogledati, i onda kreneš to obilaziti na način koji ti omogućuje da u čim manje vremena vidiš čim više (dakle, racionaliziranje rute obilaska). Onda, ako ti ostane vremena, sjedneš nekamo, gledaš grad, ljude, život. Vesna je pak tip osobe koji dođe u grad, i uopće se ne opterećuje time treba li nešto vidjeti, nema se želje pripremiti, znati što može očekivati, staviti stvari u kontekst...to je onaj tip ljudi koji su smrt za turističke vodiče jer vas uopće ne slušaju dok im govorite nešto, ali će onda uprijeti prstom u najbezvezniju crkvu kraj koje prođete i pitati vas "Kakva je to crkva?". I onda ako ne znate, spočitavat će vam vašu neobaviještenost.
Ne znam, za mene doći u Bukurešt (ili bilo koji drugi grad), gledati građevine, a ne biti svjestan povijesnoga konteksta, jest propuštena prilika. Gledati spomenik žrtvama revolucije 1989., a ne znati što se tu događalo, tko je koga ubio, zašto se uopće protestiralo...bez toga konteksta, čitav spomenik nema smisla.

Tako smo se razdvojili, a Nikola i ja smo se uputili prema ulazu u Palaču naroda. Međutim, na ulazu su stajali policajci, tako da sam ja pretpostavio da se ne može baš dobrovoljno ući nego da vjerojatno postoje organizirane ture koje koštaju - i bio sam u pravu. Toliko vremena ipak nismo imali, pa smo se zaputili natrag prema gradu. Prije toga smo bacili još jedan pogled na zgradu iz drugog rakursa:



Potom krećemo prema centru. Usput prelazimo rijeku Dâmboviţu, na kojoj leži Bukurešt:



Izgleda puno čišća nego što zapravo jest.

Dolazimo na Stradu Lipsceni, glavnu trgovačku ulicu Bukurešta, danas načičkanu brojnim restorančićima:



Pri kraju ulice prizori više nisu osobito glamurozni:





Odjednom ugledamo jednu poznatu plavušu. Vesna se stvorila pred nama iz suprotnog smjera. Pita nas hoćemo li s njom, velim joj da smo taj dio već prošli, osim toga, ona se htjela odvojiti. Do tog trenutka, ona je slikala Casu poporului:



i Stradu Lipsceni:

 

Odlazimo opet u suprotnom smjeru. Ponovno smo na Piaţi Universitatei, ovaj puta slikam sveučilište:



Kupujem sok i krećemo prema parku Cişmigiu. Hvata me umor, a i obišli smo više-manje sve glavne punktove u centru. Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.
Park ima i jezero:



Promatramo ljude, ja odmaram oči i tijelo. Imamo vremena do dogovora s Vesnom kod spomenika na Piaţi Revoluţiei. Naposljetku ustajemo, radimo krug oko jezera, upućujemo se prema mjestu dogovora. Opet smo žedni.
Dolazeći na trg sa zapada, slikam zgradu Senata:



i čuveni balkon:



te potom i spomenik žrtvama revolucije:



Na polukružnim zidićima lijevo i desno u prvom planu ispisana su imena palih na trgu te kobne noći.

Vesna dolazi, veli da si je uspjela na nekom sniženju kupiti ljetnu haljinicu. U nevjerici odmahujem glavom. Stalno naglašuje da mora paziti s lovom.

A što je ona sve vidjela?

Talijanska crkva: 



Bulevardul Nicolae Bălcescu:



Još malo bukureštanske arhitekture:





Žice:



Gradska vreva:



Dvorište:



Prizori iz života:





Bukureštanske ulice:





Potom opet odlazi do crkve Creţulescu, dok mi kunjamo u hladu kod spomenika. Naposljetku se vraća, oduševljena crkvom i freskama u njoj. Moramo to pogledati, veli. Idemo za njom, ali u međuvremenu je crkva zaključana, tako da od toga ništa. Možemo se samo zadovoljiti trijemom. I njezinim slikama, naravno:





















Da, fasciniraju ju freske.

Pada dogovor da se još prošećemo gradom, a onda odemo do hostela prije večere. Mogli bismo obići i Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. Vesna kaže da su ju nažuljale natikače i da ne može baš brzo hodati. Žulj joj se počeo stvarati još u Beogradu.

Još malo kontrasta:



Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni. Potom prolazimo kroz zanimljivu uličicu Hanul cu Tei (Han s lipama), koja je u biti bezistan (bazar), uz koji se nižu različite radionice, uglavnom umjetničke provenijencije:



Na kraju se nalazi podrumski kafić. Ulazimo, ali doima se mračno. Pored njega, na zidu, zanimljiv plakat: 



Židovska je četvrt s druge strane Bulevardula Brătianu. Prvo obilazimo jednu pravoslavnu crkvu:

 

Propovjedaonica: 



Oglas za izgradnju nove katedrale:



Zatim se dajemo u potragu za Židovskom četvrti, ali od nje nema puno. Par uličica: 



I sinagoga u koju nas ne puštaju:





Lunjamo dalje. Iza je veliko križanje, sa zgradama u tipično čaušeskuovskom stilu. Naime, za razliku od sumornih socrealističkih zgrada u ostatku istočne Europe, Ceauşescu je volio razigrani stil vijugavih linija, tako da Bukurešt izgleda daleko manje sumoran od drugih istočnoeuropskih gradova:

 

I u ogledalu:



Vraćamo se prema Piaţi Unirii, ali putem ulazimo u ogromni šoping-centar. To mi je prilika za kupiti pive Marku. Lutam prizemljem, a piva nigdje. Unutra vreva, hrpa ljudi, tipični kapitalizam svježe članice EU. Na kraju shvaćam da su pive na katu. Trpam sedam piva u košaricu, plaćam, dobivam veliku vrećicu - sve za 10 kn. Dvije pive od ovih je Marko pio, ostale mu nosim.
Ponovno smo na Piaţi Unirii:







Sjedamo na klupu, odmaramo se, ja pjevušim "Neki novi klinci" od Balaševića. Komentiramo Rumunje i Rumunjke. Žene su im lijepe, muški baš i nisu.

Polako krećemo prema hostelu. Putem uz Dâmboviţu uviđamo koliko je ta rijeka zapravo prljava. S druge se strane nalazi Palača pravde:



A na mostu i uzduž obale, oni pecaju:



Palača banke:



Opet prolazimo pored Strade Lipsceni, u kojoj vrše arheološka iskapanja:



Vesna skreće i fotografira, ja stojim i fotkam, Nikola produžuje. Vesna bi desno, meni je svejedno, Nikola je već odmakao 100 metara. Derem se naprijed za Nikolom, onda Vesna odustaje od ideje da skrene i ide dalje ravno, ali s izrazom lica "opet me tjerate da idem kamo vi hoćete". 

Ponovno kratimo kroz Cişmigiu, ljudi se voze po jezeru, čamcima, pedalinama...:

 

Jedan od bukureštanskih pasa u parku Cişmigiu:



Na samom vrhu Cişmigiua nalazi se sjenica u kojoj je napravljena zona za wireless internet. Prolazimo, idemo prema hostelu. Malo prije hostela, zanimljiv natpis na fasadi:



Ne, naglasak nije "organ'ele", dakle, ne radi se o mitohondrijima, lizosomima i društvu, naglasak je "org'anele", i radi se o određenoj množini imenice "organ". Prodavaonica organa? Doista ne znam, iza toga je neko dvorište, ispred toga neki neidentificirani poslovni prostor... Ipak, to je prilika za foto-session. Imamo jedan bubreg:



A profesorica biologije nudi...debelo crijevo?



Naposljetku smo u hostelu, malo se osvježavamo, presvlačimo, spremamo za večernji izlazak. Pitam onu Francuskinju neke stvari o Varni. Vesna je izrazila želju za kupanjem tamo, pa pitam ovu vrijedi li. Kaže da je more prljavo i da se naplaćuju suncobrani. Pitam ju i za Plovdiv, tamo namjeravamo spavati. Ona veli da ima adresu neke ženske kod koje su oni spavali privatno. Može. Spremamo se i izlazimo, oni sjede u dvorištu, već su mi sve spremili. Pokazuju gdje je adresa na planu grada. Ulica Borislav. To neće biti teško zapamtiti. Stvaram mentalni plan kako doći do nje od kolodvora u Plovdivu.

Prije večere bismo još trebali pogledati kako idu vlakovi za Snagov. To želimo sutra obići, a prema Lonely Planetovom vodiču, ima vlakova do tamo. Kolodvor nije daleko od hostela, desetak minuta. Dolazimo na kolodvor, prvo na međunarodnoj blagajni pitamo za vlak idući dan prema Bugarskoj. Prema podacima koje mi imamo, vlak ide za Varnu, međutim, vozni red na kolodvoru piše da ide za Sofiju. Ispada da moramo presjedati u Ruseu. OK, nije neki problem. Sada da još pitamo za Snagov. Odlazim na blagajnu za domaći promet, ali žena mi ne želi dati informaciju jer to trebam pitati na informacijama. OK, jedino mi ne veli gdje su informacije. Na kraju nalijećem na njih posve slučajno, i tamo mi žena veli da NEMA vlakova do Snagova. Odlično, Lonely Planet je i opet u krivu. Nema veze, ići ćemo minibusom.
Sad večera. Jedan od restorana iz Lonely Planetovog vodiča je relativno blizu, nekih dvadesetak minuta hoda od kolodvora. Krećemo tamo. Vesna već poprilično šepa zbog žulja. Nikola se isto žali na hodanje. Velim im da imamo i alternativu - ima još jedna pivnica, ali ta je u centru, do kojega bi nam bilo najbrže stići metroom. Hoćemo na metro? "A, joj, a u metrou su sigurno neki sumnjivci, mi ne bismo...". Izmotavanje. Ne bi naprijed, a ne bi ni na metro. A još su i gladni. Uokolo nema nikakvih restorana. Nije da baš možemo birati. Ipak nastavljamo dalje. Naposljetku izlazimo na Piaţu Victoriei. Imamo još jedan blok do restorana. Idemo ipak na metro. Spuštamo se dolje, sve je lijepo osvijetljeno, sumnjivaca nigdje, a na ulazu su one trokutaste rampe od metalnih šipki, koje se okreću kad provučete kartu (koja je magnetska). Peron je isto tako rasvijetljen, ubrzo stiže i vlak, superluksuzan, novi:



(OK, kadriranje je loše izvedeno, ali to sam slikao u vožnji)

Idemo samo jednu stanicu, na izlasku slikam peron:



Izlazimo, restoran je odmah preko ceste. Zove se "La mamă", tj. "Kod mame". Izgleda fino, porcije izgledaju obilato. Sjedamo, nemaju baš sve s menija, ali na kraju odabiremo. Vesna je blago nadrkana, valjda zbog hodanja i žulja.
Stiže predjelo. Nikola i ja naručili smo mamaliguţu, što je zapravo palenta, s vrhnjem i sirom. Dolazi ogromni tanjur palente, prekriven debelim slojem vrhnja, i naribanim sirom. Predjelo od kojeg se najedeš kao čovjek. Potom glavno jelo. Opet mamaliguţă, ovaj puta s puretinom i sosom od gljiva. Nikola jede neke kobasice. Ne uspijevam sve pojesti, ostavljam poprilično mamaliguţe na tanjuru. Ja sam, naravno, s očima većim nego želudac, naručio i desert - papanaşe, tradicionalne rumunjske kolače koji liče na donute, s tim da su preliveni gustim sosom od vrhnja i brusnica. Dolaze dva. Jedva uspijevam pojesti jednoga. I Nikola i ja uzimamo doggy bag, on za kobasice, ja za papanaşe. U jednom času osjećam strašnu slabost. Oblijeva me hladan znoj. Osjećaj prežderanosti. S jedne strane želim povraćati, iako me ne tjera, ali znam da je to još veća muka i napor, a i žao mi je te hrane. Taj osjećaj traje minutu-dvije. Potom ipak prolazi, vraća mi se snaga u tijelo, mogu i ustati i krenuti.
Izlazimo iz restorana, ja teturam preko ceste do cjelonoćne prodavaonice. Treba mi nešto za utažiti žeđ. Metro vozi do pola 12, sada je već 12. Dakle, moramo pješačiti do doma. Nikola ipak ima svoju ideju kako treba pogledati, jer možda metro ipak vozi. E, to je Nikola. Za njega natpisi ne vrijede. On ipak treba sve provjeriti. On će vozača autobusa na kojem jasno piše kamo ide ipak pitati kamo ide, jer "možda nije skinuo tablu od prošli put". A ja to ne shvaćam, jer osobno mrzim pitati druge ljude, pogotovo očite stvari, jer i sam popizdim kad me netko pita neku stvar koju smatram lako dostupnom informacijom.

Idemo doma. Vesna prva, Nikola i ja iza nje. Velim da trebamo na križanju skrenuti desno. Vičem to, tako da i Vesna čuje. Vesna međutim odlazi ravno. Mislim si, očito ima neki razlog - čula je da velim "desno", a ipak je otišla ravno. Nadrkana je, pa ne želim insistirati na skretanju desno, valjda zna što radi. Možda joj se ulica ravno čini mirnijom od avenije desno. Uostalom, ona je stalno po nekakvim planinarenjima i općenito se dosta kreće prirodom - pa ako se tamo nije izgubila, onda se pogotovo neće izgubiti u gradu, gdje ima puno više orijentira za snaći se.
Idemo ravno, potom skrećemo u neku od manjih ulica desno. Dolazimo do Piaţa Spania. Nastavljamo dalje. Prolazimo pustim uličicama koje podsjećaju na Željezničarsku koloniju. Obiteljske kuće s vrtovima. Tu i tamo ugledamo pokojeg psa. Naime Bukurešt je pun pasa lutalica. Međutim za razliku od naših pasa lutalica, koji su uglavnom divlji i nasrtljivi, ovi su najčešće mirni mješanci koji lijeno leže uz kuće ili ispod stabala, ili pak njuškaju uokolo. Velik broj ih je posljednjih godina i uklonjen s ulica.
Nikola veli "Vesna, kam si nas to dovela.", da bi Vesna odgovorila "Pa Krešo vodi!".
Ja? Ja sam još odavno prepustio kormilo njoj, otkad me nije poslušala na onom prvom križanju. OK, preuzet ću ga natrag.

Računam da idemo u smjeru zapada, rekonstruirajući naš put unatrag do onog križanja, tako da se ravnam po tome. Vesna šepesa, počinje lagano zaostajati. Čekamo ju. Ispada da joj je pijesak ušao u ranu od žulja. Ubrzo izlazimo na jednu široku aveniju, pretpostavljam da je to jedna od onih koje smo danas prošli. Još par skretanja i hop! odjednom mi je jedno križanje zbunjujuće. Vadim kartu iz ruksaka. Nalazim ulicu. Ispada da smo skrenuli na istok. Naime ona prva ulica ravno nije vodila u pravcu juga nego blagog jugoistoka, tako da su sva skretanja na zapad zapravo bila na jug, a na kraju smo otišli istočnije nego što smo i bili. Kažem to ovima. Vesna pita "A gdje je onda hostel?" "Imamo još za hodati." Vidim da je Vesna već na rubu živaca i da je sklona mene optužiti da sam zalutao, pa joj stoga, najmirnijim mogućim glasom kažem "Ja sam još na prvom križanju rekao da skrenemo desno, ti si produžila ravno." "Znači, ja sam kriva?" "Ja sam rekao da skrenemo desno." Tu mi Vesna upada u riječ, i počinje se derati na mene: "Nemaš ti ništa s menom, dovedi nas do hotela!" 

Tako dakle. Ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti iako sam se ja jasno ogradio od svega što se dogodilo nakon onoga križanja. Ja mogu preuzeti odgovornost za to da smo uopće išli u La mamu (što je kompenzirano odličnom večerom) i za to što sam mislio da idemo na jug, a išli smo na jugoistok. Ali do toga ne bi ni došlo da Vesna nije svojeglavo produžila ravno, iako sam rekao da trebamo ići desno.
U svakom slučaju, u ovom mi času ne treba da se netko dere na mene. Okrećem se, odlazim prvo u jednom smjeru, potom u drugome, i naposljetku znam kamo moramo ići. Počinjem hodati svojom brzinom. Nekako više nemam volje biti uviđavan i strpljiv prema Vesninom šepanju, jer ako se ona ima pravo derati na mene unatoč djelimično i svojoj krivici, onda i ja imam pravo biti povrijeđen. Shvaćam da ju žulj boli, ali i mene boli kada se netko istresa na meni. Povrijeđena mi je taština. Možda sam trebao brojati do 10...
Nikola pak ostaje uz nju, hodaju nekoliko koraka iza mene. Čini se da razgovaraju o gradskim žoharima koje viđamo uz kuće. Naposljetku dolazimo na Piaţu Universitatei. Sada je put do doma već lagan, tek smo jedan dan ovdje, a već nam se čini da smo ovuda prošli stotinama puta.
Iza parka Cişmigiu susrećemo pometače ulica. U pola dva u noći oni marljivo metu. Očito Bukurešt nije toliko prljav grad, ili barem radi na popravljanju toga imidža. Naposljetku dolazimo u hostel, moramo zvoniti. Otvara nam ista cura koja je tamo bila ujutro. I drugi dan će biti tamo. Očito živi u hostelu. Penjemo se u sobu, svi već skoro spavaju. Vesna si čisti ranu od žulja i tek tada primjećuje da je japanke ostavila u Beogradu. Dakle ostaje samo sa sandalama koje ju žuljaju i tenisicama koje ju žuljaju. Spremamo se na počinak, Nikola u sobi primjećuje žohara. Bojim se da mi se ne uvuče u ruksak.

Bio je to dug, dug dan...

psihoputologija @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

psihoputologija @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2012
Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovo putovanje. U odnosu na lanjsko, ove se godine promijenio i sastav i itinerer. Prva ideja je bila "Lej-lev-lek tura", ali to bi bilo nepravedno prema Srbiji i Makedoniji. Onda je bila u điru ideja "Turneja po zemljama postpozitivnog člana", ali i to isključuje Srbiju. Na kraju mi je negdje u Bukureštu, mislim, sinulo da je "Ajde, bre" doista univerzalna sintagma u svih pet zemalja kojima smo prošli (OK, Rumunji kažu "hai", ali svejedno), i da je to još najprikladniji naziv.

Putovanje je trajalo petnaest dana, obišli smo sveukupno pet zemalja (šest, ako računamo i prolaz kroz Crnu Goru na povratku - zapravo i sedam, jer smo prošli i kroz Neum), vidjeli masu toga, ispucali i hrpu slika (ja osobno oko 550, Vesna oko tri gigabajta).

Ideja za put pojavila se 2007., nakon uspješnog pokoravanja Albanije. Meni se negdje u mozgu počela gnijezditi ideja o posjećivanju Makedonije preko Albanije. Onda mi je Nikola negdje u zimi spomenuo postojanje nečega što se zove Balkan Flexipass - željezničke karte koja traje mjesec dana, a unutar tih mjesec dana može se putovati određen broj dana (dakle, nije kao Interrail, kojim možete putovati tijekom cijeloga roka važenja karte) - ovisno koliko dana se odabere, tolika je cijena karte. Uglavnom, Nikolina prvotna ideja je bila Beograd-Bukurešt, pa onda možda natrag, i prugom do Bara, pa onda u Albaniju. Onda sam mu ja predložio varijantu preko Bugarske, i on je to bez previše krzmanja prihvatio. Okupljanje sastava bilo je teže. Opet smo to razglasili na više strana, ali je većina ljudi na kraju završila na "Pa, zanimljiva je to tura, ali...". Čim počnu s "ali", odmah znate kamo to vodi. Usto je još Mate dobio stipendiju za Japan, i definitivno ispao iz postave. Nikola i ja smo tako bili sigurni, a još su dvije osobe do zadnjeg časa bile u igri. Jedna od njih je Vesna, moja frendica, koju sam upoznao dvije i pol godine ranije, a naše poznanstvo i druženje zapravo je posljedicom nekoliko neobičnih slučajnosti, koje su se pretvorile u redovno dopisivanje mejlom o poteškoćama na poslu i životu općenito. Vesna je završila biologiju i kemiju na PMF-u, inače je iz Varaždina, te ondje radi u jednoj firmi za izradu ekoloških studija. Vesna je prvi puta s Nikolom i mnome u zimi 2008. putovala u Sarajevo, i dobro se uklopila, većinom zato što je taj izlet bio spontan, i zato što ni Nikoli ni meni to nije bio prvi put u Sarajevu, pa smo bili prilično ležerni. Ova se stavka trenutno čini posve deplasiranom, no, kasnije ćete vidjeti zbog čega ju spominjem. Uglavnom, Vesna se isto kolebala zbog novca i konstantnog minusa na računu, ali je negdje oko Prvog maja prelomila odluku i rekla da ide s nama, pa kud puklo. Posljednjih tjedana prije puta stalno je odbrojavala dane u mejlovima i SMS-ovima.
Druga osoba bio je Hrvoje, Nikolin frend iz srednje, koji je već tri puta išao s nama u Istru, na tradicionalnu turu početkom travnja. Hrvoje je inače student ekologije i ujedno anarhosindikalist. Poprilično zanimljiva kombinacija i zanimljiv sugovornik. Ujedno je i vegetarijanac, što je značilo da bi se u tradicionalno mesožderskim balkanskim zemljama mogao suočiti s nezgodnim poteškoćama. No, Hrvoje je petljao, te ispiti, te lova, da bi na kraju dva dana prije polaska rekao da mu putovnica nije gotova, i da ne može ići. Tako je knjiga spala na tri slova. Dva muškarca i dama. Na kraju putovanja bi se moglo reći više nešto poput "dva tutleka i rospija", ali dobro. Laughing

Itinerer smo Nikola i ja počeli slagati početkom lipnja, kada sam bio kod njega u Ivaniću. Bacili smo na papir neke ideje što sve treba vidjeti, pogledali vlakove, buseve i slično. Nekoliko dana kasnije, ja sam formirao prvu verziju itinerera, poslao ju Nikoli, s predviđenim popisom troškova. On je imao u rezervi i šparniju verziju (uglavnom da putujemo noću i spavamo u vlakovima - čime bismo zaštedjeli novce za smještaj, ali bismo isto tako bili mrtvi umorni, tako da smo od toga odustali). Prema mom predviđanju, troškovi su bili između 250 i 350 €. Na kraju se to popelo na oko 400 €, nažalost, iako je to još uvijek vrlo jeftino, s obzirom da se tu radi o dva tjedna intenzivnog putovanja, pri čemu nismo šparali ni na hrani, a ni na spavanju (odsjedali smo i u hotelima, i to poprilično luksuznima). Usporedbe radi, samo za vikend u Beču prije toga potrošio sam 300 €. Kad smo usuglasili itinerer (na kraju je iz njega ispao Niš, jer nam se nikako nisu uklapali vozni redovi), poslao sam jednu verziju i Vesni, koja je malo kmečala zbog novaca, jer je u minusu, plus što otplaćuje auto i još joj se prijateljica udala prije ljeta, pa je trebalo kupiti poklon i odjeću za vjenčanje, ali je u međuvremenu dobila i povišicu tako da joj se to na neki način kompenziralo. Ona se složila s programom, iako joj se činilo da je tempo malo prebrz (bilo je predviđeno da niti u jednom gradu, izuzev Vlore, ne spavamo dvije noći zaredom - ali u svakom je gradu bilo predviđeno dovoljno vremena za razgledavanje). Istina, tempo je bio udarni, pogotovo za nju kojoj je to bio sav godišnji (paradoksalno, na kraju je njoj bilo napornije stati nakon tog putovanja nego nama - ja sam jedva dočekao da se odmorim na Zlarinu pet dana), ali ona je i inače poprilično fizički aktivna, bavi se alpinizmom, planinari, itd. Osim toga, glavni argument koji sam iznio bio je - ne ideš svaki vikend u Bugarsku, dakle, kad si tamo, bolje je vidjeti čim više. Ako ti se bude sviđalo, onda dođeš drugi puta na dulje. Ovo je "skenerski" izlet.

Dogovor je bio da krenemo 9. kolovoza. Vesna je dobila dva tjedna godišnjeg, Nikola se 8. vratio s mora, ja sam se vratio 7. iz Zlarina. Prva postaja bio je Beograd, jer smo tamo morali kupiti Balkan Flexipass...

SUBOTA 9. KOLOVOZA 2008.

Prije svega, ovdje uvodim jedan novi koncept. Naime, s obzirom da sam negdje oko Božića u T-comovoj akciji dobio još jedan mobitel za kunu, te još 100 kn uz njega, nisam tih 100 kn nikako uspio potrošiti, tako da mi se ideja da uzmem i taj drugi mobitel na put činila zgodnom jer ću se na taj način, pozivajući doma, uspjeti riješiti te stotke. Uglavnom, taj novi mobitel ima vokmen, te sam ga ja nafilao glazbom kako bi putovanje bilo zanimljivije. Usto, ideja je bila da svaki dan ima "tematsku pjesmu", dakle pjesmu koja će svirati ujutro umjesto zvuka budilice, a na neki će način biti povezana s našim aktivnostima toga dana.

Ovo je tematska pjesma ovog dana.



Večer prije, stvari su bile potrpane u ruksak. Iako ja nisam neka osobito modno svjesna osoba, uzeo sam po jednu dnevnu majicu za svaka dva dana, određen broj večernjih majica, tri para hlača, kabanicu, desetak pari bokserica, pet pari čarapa, maramice, sandale...brzo se to nakrca. Naravno, hrpa tehničkih stvari, poput punjača za mobitel jedan, drugi, punjača za fotić, rasklopnika (ili kako već nazvati ono čudo koje nije produžni kabel, a zatakne se u utičnicu, te onda na sebi ima još dvije-tri utičnice - naime, sjetio sam se da obično ljudima po Murphyjevom zakonu mobiteli krepavaju istovremeno, a s obzirom da je Nikolin konstantno na aparatima, to i nije pogrešno). Zatim vodiči - Lonely Planet za Rumunjsku i Moldaviju, Bradt za Albaniju, albansko-englesko-albanski rječnik, rumunjsko-njemačko-rumunjski rječnik, električni prevoditelj za engleski i njemački, fotokopije vodiča "Sofia in your pocket" i "Skopje in your pocket", fotokopije Wikipedijinih članaka o Bugarskoj, Makedoniji, Varni, Plovdivu, Kruševu, Prilepu, Bitoli i Ohridu... Laughing
Da, pripremio sam se. Kad putujete s nekim dva tjedna, pogotovo po tako zanimljivim krajevima, onda s jedne strane dođe i razdoblje kad ne možete baš stalno voditi neku svakodnevnu komunikaciju. Tu uskače vodička spika. Naime, ja se užasavam tišine u međuljudskoj komunikaciji (uvijek mislim da je to znak dosade), tako da se uvijek brinem o tome da ima dovoljno štofa za pričanje. Ili, ne mora se ni pričati, može se to i pročitati. Samo da se ne vozi kao kofer.

Dakle, sva ta gomila je stala u moj ruksak, i čak je ostalo još mjesta za neke druge stvari (pive za Marka, npr.). Naravno, prije sam uredno dobio narudžbe za razglednice i to, naravno, svatko je tražio iz drugog grada, tako da sam putem imao i s tim veselja.

Kretali smo vlakom u 11 sati iz Zagreba. Vesna je toga jutra stigla iz Varaždina, našli smo se u Importanneu, popili kavu u jednom bircu na Tomislavcu, i otputili se kupiti kartu njoj i Nikoli (on ju naravno nije stigao kupiti, tako da sam mu ju morao ja kupiti). Svoju sam kartu kupio večer ranije. Kad smo u nekoliko minuta prije 11 stigli na blagajnu, zatičemo tamo red i ženu s crnogorskom brzinom rada. Naime, žena vrlo studiozno ručno ispisuje karte (HŽ je jedna od rijetkih kompanija gdje se međunarodne karte još ispisuju ručno), posve nesvjesna repine i gužve pred šalterom. Mene, koji mrzim čekanja i repove, to tjera u očaj, pogotovo jer bi vlak trebao doći svaki čas. U tom času mrzim Nikolinu komotnost, isto kako ću ju mrziti svako malo tijekom idućih dva tjedna. Na sreću, neka žena iza mene mi kaže da vlak kasni, što me donekle smirilo.
Potom se još moram naći s Martinom da mi nešto vrati. Nalazimo se na peronu, a kako vlak kasni sjedamo u kolodvorsku restauraciju, da ne stojimo s mrcinama od ruksaka na leđima. Zagrebačka kolodvorska restauracija je začuđujuće luksuzna, s obzirom da su iste inače pojam užasa.
Vlak ubrzo stiže, pa se opraštamo od Martina i žurimo se ukrcati, dok nam ne otmu sva mjesta.
I tako kreće truckanje prema Beogradu. Vesna mi priča o Metalnoj industriji Varaždin, za koju je nedavno radila studiju, opisujući gotovo srednjovjekovne uvjete u kojima se odvija posao u toj navodno perspektivnoj firmi. Prema njenim pričama, sve ono što ste slušali o čeličanama devetnaestostoljetne Engleske još i dandanas postoji u središtu Varaždina. Odjednom mi je drago da imam diplomu i da nisam metalske struke.
U Ivaniću nam se pridružuje Nikola. Vidjevši ga na peronu, skoro padam u nesvijest od smijeha i nevjerice. Naime, sjećate se da je lani u Albaniju išao s faksovskim ruksakom, za koji je svezao one komične tenisice. E, pa ove godine se s tim istim ruksakom uputio na dva tjedna po Balkanu, samo što je ove godine za njega svezao još jedne sandale (svoje stare isusovke je imao na nogama). Ekonomičnost i praktičnost odsada imaju drugo ime. Iako, meni je taj njegov ruksak kao neki supersack. Prvo je iz njega izvadio nekakav tri tjedna stari Globus, onda je izvadio Foucaultov Dijalog o moći na španjolskom i to počeo čitati. Imao je još toga u ruksaku, tako da je ubrzo i Vesni uvalio štivo - Strukturalnu antropologiju od Lévy-Straussa. Mislim, svaka čast, ali čemu čitanje na takvom putu gdje možeš neprekidno nešto vidjeti kroz prozor (izuzev vožnje kroz Banat, koja je bila vraški dosadna).
Tako se vozimo kroz Slavoniju, nakon Broda Vesna i ja odlučujemo skočiti do vagon-restorana pojesti nešto (Nikola ostaje čuvati stvari i naručuje da mu donesemo nešto slatko, ali nemaju), a potom dolaze Vinkovci, pa taljiganje prema Tovarniku, i onda napokon granica, Šid, i prvi čin prebacivanja novca iz mog novčanika za "ostale novce" u novčanik za "novce zemlje u kojoj se nalazimo" (opsesivna kompulzivnost ponekada doista može biti zabavna, jel?). Uglavnom, ostalo mi je nešto dinara otkad sam u travnju bio u Srbiji, zatim neki prastari leji, koji više ništa ne vrijede, i ja to znam, ali sam ih nosio malo prošetati do rodnoga kraja, te jasno leki od prošle godine. I euri, za silu.
Dok do Vinkovaca pičite oko 160 km/h, već pruga do Tovarnika postaje lošija, i tako se loša nastavlja kroz Srbiju. Željeznička infrastruktura u Srbiji također je u lošijem stanju od HŽ-ove, tako npr. kolodvor u Rumi izgleda ovako:



Pruga od granice do Beograda uglavnom je dosadna, jer je pejzaž ravan, samo se izmjenjuju vrste usjeva na poljima uz put:





Taj nam put krati jedna djevojka par sjedala ispred, Srpkinja, koja je očito multiinstrumentalistica, pa je malo svirala violinu (i to poprilično falš, koliko se moje laičko uho razumije), a potom gitaru. Mic po mic, primičemo se Beogradu. Stara Pazova, Nova Pazova, Zemun, Novi Beograd... Između Zemuna i Novog Beograda nalazi se brdo, poznato pod imenom Bežanijska kosa, ispod kojega je probijen tunel. Kao i većina željezničkih tunela, i ovaj je neosvijetljen, i vraški dug. Toliko je mračan da se osjećate glupo nakon par sekundi tupoga zurenja u ništavilo. Nije stvar da će vam se oči naviknuti, nemaju se na što naviknuti. Mrak je mrkli (mrkao?). Potpun. Onda izađete iz tunela, i pred vama se otvori Novi Beograd. Red novih zgrada od čelika i stakla, a uz prugu totalni slamovi:





Zatim vlak prijeđe Savu i lagano se ugnijezdi u beogradski kolodvor. Putem se još vide tragovi NATO-va bombardiranja:



Na kolodvoru prvo odlazimo do međunarodne blagajne kupiti Balkan Flexipass. Začudo, sve prolazi bez poteškoća, lagano dobivamo karte, koje su, kao i uvijek, nezgrapne veličine, pa ih onda morate presaviti (ipak je to FLEXI-pass Laughing) i tutnuti u džep. Nikola se nije mogao pomiriti s time da ju mora presaviti, tako da je stalno pazio da bude ravna. To znači da ću mu ju idućih dana, u šetnjama gradom, ja morati nositi u svom ruksaku za šetnje (eh da, i to sam uzeo - mali ruksak za najnužnije stvari koje mi ne stanu u džepove, da ne teglim sve okolo; ubrzo je taj ruksak postao javno dobro pod geslom "E, daj to spremi kod sebe".)
Nakon kupljenog Flexipassa, upućujemo se prema prvom hostelu, onome u kome smo Martin i ja odsjeli u travnju. Putem do tamo prolazimo pored zgrade Ministarstva obrane, bombardirane 1999.:



Radi se zapravo o dvjema palačama blizankama, drugi krak sam poslikao u travnju (službeno, fotkanje je zabranjeno, radi se o vojnim objektima, iako su to de facto ruševine):



Prvi hostel je pun. No, ljubazno nas osoblje, nakon provjere u kompjutoru, šalje u drugi hostel, odmah u susjedno dvorište. Tamo bi trebali imati tri kreveta. I imaju, no nažalost u različitim sobama. Tako Vesna dobiva sobicu na katu, s nekom Talijankom, a Nikola i ja završavamo u prizemlju s hrpom Nizozemaca. Jedna djevojka iz te skupine čitavo vrijeme našeg odlaganja stvari i preoblačenja u nešto komotnije za izlazak u grad pokušava svirati neki iritantni napjev na blokflauti. Iskreno se nadamo da će s tim prestati do navečer, bilo da ga nauči, bilo da odustane, jer to baš nije za podnijeti.

Zanimljivo je da je ženska u hostelu rekla da ima "samo tri kreveta slobodna". Nakon što su nas smjestili, netko je zvao na telefon, pa im je rekla da ima "samo tri slobodna kreveta". Kasnije ćemo vidjeti da su se kreveti pojavljivali vrtoglavom brzinom, iza svakog ugla.

Dvorište u kome je hostel i nije neka vizura:



Izlazimo u grad, gladni smo, želimo večeru. Odlučujem se odvesti ih na Skadarliju, tamo su cijene, doduše, nešto više, ali hrana je odlična, atmosfera također, baš za kušati nešto od prave srpske kuhinje. Skadarlija, ili Skadarska ulica, jedna je od starih beogradskih ulica, koja je ostala sačuvana u svom boemskom ugođaju. Uzduž ulice načičkani su restorančići uglavnom sa živom glazbom, u donjem dijelu ima i suvenirnica, nekoliko lijepo oslikanih fasada, spomenik srpskomu književniku Đuri Jakšiću. Na podu je kaldrma, kao u tursko doba, uzduž je drvored, navečer Skadarlija postaje šetalište mondenih Beograđana.
Putem do tamo, prolazimo pored zgrade Skupštine Srbije (i svih mogućih zemalja prije kojima je Beograd bio glavni grad):



Nasuprot državne, zgrada je gradske skupštine Beograda:



Fontana na Trgu Nikole Pašića:



Fontana i Skupština:



Spomenik Nikoli Pašiću:



Pogled niz Bulevar kralja Aleksandra, najdulju beogradsku ulicu:



Prolazimo kroz jednu zgradu, izlazimo na Terazije, glavno beogradsko čvorište gradskog života.
Terazije su ime dobile po vodotornju (terazije su inače vaga) koji se u tursko doba nalazio na njima, a koji je bio dio turskoga vodovoda od izvora u Velikom Mokrom Lugu do grada.

Hotel Moskva na Terazijama:



Terazije - pogled prema Knez Mihajlovoj, glavnoj pješačkoj ulici:



Terazije - pogled u drugu stranu (Ulica kralja Milana):



Trg Republike:



Stajem u jednoj prodavaonici kupiti pivu za Marka. Kupujem Weifert, plaćam novčanicom od 1000 dinara, na kojoj je Đorđe Weifert, prvi guverner Narodne banke Srbije, inače član poznate obitelji koja je osnovala pančevačku pivovaru. "Weifert za Weiferta", kažem prodavačici, ali ona očito ne kuži poantu.
Kasnije će mi Marko reći da je tu pivu već pio, tako da imam pivu viška.

Dolazimo na Skadarliju. Nikola i ja šećemo i razgovaramo, Vesna fotografira. U jednom času je iza nas, u drugom je nema. Nikola komentira "U ovom trenutku, Vesnini organi već putuju prema istoku." Općenito, fora s ekstrakcijom pojedinih organa za tržište bila je lajtmotiv većim dijelom putovanja. Vesna nas dostiže, žali se da ju nismo čekali. Nemamo oči na leđima, kažem joj "Idući put vikni da te čekamo." Do kraja putovanja, ona nije naučila tu jednostavnu radnju, nego bi uvijek stala, bez obavijesti.

Skadarlija:



Glave na fontani:





Još malo života Skadarlije:



Živa glazba:



Sjedamo u restoran zanimljivog imena - Ima dana:



Nonšalancija svugdje.

Niz Skadarliju:



Ulica preko puta:



Naručujemo, sve troje, Karađorđevu šniclu. Eh, to je tipičan srpski specijalitet, radi se o pohanom goveđem ili svinjskom lungiću, punjenom kajmakom, koji se servira s krumpirom i tartarom. Urbana legenda kaže da je oblikovan prema jednom dijelu Karađorđeve anatomije, no radi se ipak o modernijem izumu, iz sredine 20. stoljeća. Uživamo u jelu, iako je to daleko skuplje od našeg predviđenog dnevnog budžeta. Neka, idemo na sve jeftinije zemlje. Daj još i šopsku uz to...

Ovo se nekad zvalo "ušao mi je kandelaber u kadar", danas se zove "umjetnička kompozicija":



Noć i oslikane fasade na Skadarliji:



Poslije večere zaključujem da će mi trebati još love u Beogradu, a kako sam već unaprijed odlučio da neću nositi svu lovu sa sobom nego usput dizati po bankomatima, vrijeme je da počnem tražiti prvi. Putem natrag do centra prolazimo pored jednoga. Dižem novce, pričam usput s Nikolom. Stišćem 3000 dinara. Izlazi mi neobično debeli bunt novca. Gledam pozornije i shvaćam da sam stisnuo jednu nulu previše. Dignuo sam 30000 dinara - oko 3000 kuna. Prvi impuls mi je da manijakalno naguram lovu natrag u bankomat i natjeram ga da sve poništi, ali to naravno ne ide tako. Ostaje mi mjenjačnica. Praktički sam podigao lovu za ostatak puta. Na kraju ću ipak morati nositi svu predviđenu lovu sa sobom.
Ostaje međutim problem toga da je sutra nedjelja. A u nedjelju ništa ne radi. OK, reći ćete, mjenjačnice, makar na kolodvoru, rade. Je, i ja sam tako mislio, sve dok se 1997. u Parizu nisam uvjerio u suprotno. U čitavom Parizu nije bilo nijedne mjenjačnice koja radi nedjeljom. Martin i ja bili smo izmoreni od žeđi, ali se nismo ufali piti vodu iz pipe, jer tko zna kakva je. Na kraju smo navečer praktički na samrti pitali vlasnika našeg hotelčića može li se piti voda, i onda nam je on rekao da jasno, da ju on pije cijeli život. Uglavnom, ta pariška voda iz vodovoda bila mi je najfinije piće u životu.
No da, svrha ove digresije bila je ta da pokažem svoju skepsu i da mi ne da mira crni scenarij u kojem ja ostajem s nekih 27 tisuća dinara u rukama sutradan na odlasku iz Beograda. Mrtvi kapital. Neću imati mira dok ne odem do kolodvora i dok ne provjerim radi li tamošnja mjenjačnica. Odma, sada, odma.

Prolazimo pored fontane na Trgu Republike:



Šećemo Knez Mihajlovom. Ja zavirujem u radna vremena mjenjačnica, Vesna zastajkuje, kriči na nas da ju ne čekamo, pa opet zastajkuje i fotka. Tri gigabajta.

Knez Mihajlova:



Narodni svirač nasred Knez Mihajlove:



Još malo Knez Mihajlove:



zgrada SANU:



Kupujemo sladoled, šećemo dalje. Ulazimo u jednu knjižaru. Da, koliko se god hrvatski nacionalistički snobovi trudili Srbe prikazati kao balkanske seljačine, dok smo mi kulturni Europejci, u Beogradu knjižare rade subotom cijeli dan, a nedjeljom također, ne znam doduše da li cijeli dan, ali ujutro sigurno. Razgledamo, na polici rječnici Školske knjige: Bujasov hrvatsko-engleski, zatim hrvatsko-talijanski, hrvatsko-ruski...nitko se ne buni. Kupujem razglednice.
Skrećemo prema kolodvoru. Vesna protestira jer, em jurimo, em ne trebam to baš večeras provjeriti, kolodvor je daleko. Trebam. Inače neću biti miran.

Beograd je pun zanimljivih grafita. Evo jednoga:



Dolazimo do kolodvora, mjenjačnica je pored ulaza. I da, radi nedjeljom!  Super, neću ostati s mrtvim kapitalom. Sada se mogu opustiti. Odlazimo u jednu pravu balkansku slastičarnicu koju smo sreli putem. Treba nam doza šećera:



Da, ovo veliko bijelo su šampite. Veličine Keopsove piramide, doduše, ali šampite.

Još od prvog izleta u Sarajevo, mene u tim slastičarnicama privlači boza. Boza je oduvijek imala neki mističan prizvuk, znali smo da je to nekakvo piće, i da je poprilično mutno, jer se glupim ljudima znade reći "Bistar si ko boza." Prvi ju je probao Martin, pred neke dvije i pol godine, i rekao mi da to ima okus po bljuvotini. U Sarajevu sam je se i ja dočepao, i to specificirao: uzmeš zagorski kiseliš, umiješaš unutra žlicu brašna, promiješaš, i dodaš malo bljuvotine za aromu. Uglavnom, fino kiselkasto i osvježavajuće. I tako ja svaki puta u tipičnim balkanskim slastičarnicama uzmem bozu, pa se onda pitam šta mi je to trebalo. Isto kako u Istri pijem Favorit pivo, s istim pitanjem.
Začudo, boza se putem poboljšavala. Ova u Beogradu bila je slična sarajevskoj. Makedonske i albanske boze bile su daleko bolje.

Boza izgleda ovako:



Bistro, je li.

Malo smo se preračunali sa šećerom, tako da po izlasku dišemo na škrge. Lagano je već vrijeme počinku. Upućujemo se prema hostelu, putem prošavši pored još jednog zanimljivog grafita:



i zanimljive reklame:



(proizvodnja je licencna, puni se u Somboledu, somborskoj mljekari - valjda je i nju kupio Raić. Todorić je inače vlasnik Frikoma, najpoznatije srpske tvornice sladoleda - to vam je, inače, bivša Pekabela.)

Fontana na Terazijama:





Po povratku u hostel (onaj sa "samo tri slobodna kreveta") Vesna ustanovljuje da je dobila još jednog novog cimera, Nizozemca. Ubrzo ga i upoznajemo, tip nekog neodređenog broja godina, rekao bih između 27 i 35, predstavlja se i izgovara kao ime nešto što liči na pročišćavanje sluzi u grlu. Zaključujem da se frajer vjerojatno zove Gerd (što Nizozemci izgovaraju kao Herd - iako je taj h sličniji onom opisu gore, a ne našemu h), pa ćemo se tako referirati na njega ostatak putovanja, a i ostatak života ako se ne dokaže suprotno - a možda čak ni onda (npr. ove smo godine doznali kako se zove Vehabija, naš prijatelj iz Ulcinja, ali zajebi ti to, on ostaje Vehabija).
Dakle, taj Gerd (Hrd) putuje Balkanom, ali suprotno od nas - u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Plus što putuje sam, i autom. I tako još neko vrijeme sjedimo u "društvenim prostorijama" hostela, pričamo s Gerdom i nekim Francuzom, te s onim Nizozemcima (ona ženska više nema blokflautu), dok se naposljetku ne pokupimo na počinak. Nizozemci odlaze u život, tako da Nikola i ja možemo u miru usnuti.

Prvi dan uspješno apsolviran...

psihoputologija @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 6, 2012
NEDJELJA, 26. KOLOVOZA

Došao je tako i zadnji dan puta. Budim se oko 9, pola 10, ali se onda još malo gnijezdim po krevetu, uživajući u činjenici da ne moram odmah krenuti, loviti bus, itd. Kako će se ispostaviti, da nije bilo toga odugovlačenja, Nikola i ja bismo stigli na jedini jutarnji nedjeljni bus iz Vrgorca za Split. Ovako se spuštamo u dnevnu sobu, doručkujemo (Mate je već budan), gledamo Matine slike na kompjutoru, a onda nas Matin stric odlučuje odbaciti do Makarske, pa da tamo ulovimo bus za dalje. Mate se pridružuje, pristojno se zahvaljujemo na ponudi da ostanemo na ručku jer smo u stisci, pa tako svi krećemo cestom preko Biokova do Makarske. Putem zastajemo na jednom vidikovcu iznad Makarske rivijere:



Mjesto koje se nalazi ispod su Drašnice.

Pogled prema Hvaru:



Na kraju se razilazimo na autobusnom kolodvoru u Makarskoj. Nikola zaključuje da busom koji sam ja odabrao neće stići u Split da uhvati nagibni u 3 (bio je u krivu jer gužve kroz Omiš i Poljica nije bilo, tako da smo stigli u Split u 14,56), pa odlučuje skoknuti okupati se u Živogošće i onda uhvatiti noćni vlak za Zagreb (naime, za HŽ ima popust, zato uvijek ide vlakom). Kako će se kasnije ispostaviti, srest će neke poznate u Živogošću, zapričati se s njima, uhvatiti zadnji bus, koji će zapeti u gužvi u Omišu, stići u Split još dok je vlak na kolodvoru, iskrcati se i vidjeti da mu vlak odlazi. Nakon što upita cijenu za bus, reći će mu da iznosi 180 kuna koje on nema, a kartice ne primaju, i tako će morati provesti noć u Splitu čekajući prvi jutarnji vlak za Zagreb.

Ja se pak otpućujem busom do Splita, gdje imam dogovor s Markom oko isporuke piva. Putem slikam jedan od meni najapsurdnijih jadranskih prizora:



Ostaci tvornice Dalmacija u Dugom Ratu. Znam da tvornica ne radi i da je more vjerojatno čisto, ali mi je ipak malo morbidno kupati se u ovakvom apokaliptičnom pejzažu.

Dolazim u Split, nalazim se s Markom, sjedamo na kavu, obavljamo razmjenu: ja njemu pive, on meni neku pitu svoje majke koja liči na soparnik, malo pričamo o Albaniji, o pivama i sličnom, i u pola šest odlazim na bus za Šibenik.
Stižem u Šibenik u 7, ukrcavam se na brod za Zlarin i napokon mogu mirno zaspati te večeri na meni najdražem mjestu.

Za kraj, dvije slike zalaska sunca iznad Jadrije:






Naš put po Albaniji, prikazan na karti.

Plavo - srijeda.
Zeleno - četvrtak.
Ljubičasto - petak.
Tamnozeleno - subota.



 

Slike korištene u putopisu su dijelom moje, dijelom Matine.

psihoputologija @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 5, 2012
SUBOTA, 25. KOLOVOZA

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorena vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro, međutim, moram ići na WC, a to znači ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam unutra krvopije me stižu pošteno izbosti. Po povratku u krevet vidim da imamo još pola sata do buđenja...
Nakon buđenja slikam okoliš hotela s balkona:



(pogled u smjeru glavne ulice)



(pogled prema sjeveru)

Lagano se pakiramo, a ja za doručak odlučujem popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije toliko loša.

Izgled naše sobe:



Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako krećemo prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Prošlo je pola 8 i u jednom času na glavnoj ulici ugledamo poznati prizor: naš furgon od jučer kreće opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam trubi. Smile
Odmah nalazimo bus za Tiranu, smještamo se, i u 8 sati napuštamo Vloru. Cesta nas vodi preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda tonem u san i budim se na rubu Drača, gdje je "prolazni kolodvor" za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane idemo nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, treba nam oko 3 sata do Tirane, a onda nas vozač ostavlja na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Treba se snaći, treba locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo u vremenskoj stisci.

Ulice Tirane i šarene zgrade:







Ponovno moj nos dobro identificira smjer kojim moramo ići, nalazimo kružni bulevar:





Promet:



Kružnim bulevarom za oko kilometar i pol stižemo do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar kreću dva, jedan od njih je posve nov i prilično luksuzan, a i skorije kreće. Na brzinu Mate kupuje vodu i bureke i krećemo. Za razliku od busa, ovaj ne ide cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni - samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra nam je već poznat, tako da se uglavnom odmaramo. Kad vidimo neko ulijetanje u škare tješimo se "Još samo malo ovakvih šokova." Jedanput i mi završavamo u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga ipak uspijeva prestići, a kako nas trojica sjedimo na stražnjem sjedalu, Mate bez pardona vozaču auta pokazuje srednji prst, na što mu ovaj razdragano mahne. Undecided

Kontrasti albanskog prometa:



I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):



Vozač nas iskrcava na istom mjestu kao i Vehabija i pita nas kamo idemo dalje. Mi kažemo za Ulcinj, a onda nam objašnjava da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali...

Opet onaj isti kružni tok:



Gledamo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nema. Stoga odlučujemo potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje stojimo nalazi se restoran i pizzerija:



Međutim, nakon što smo sjeli, vele nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda Mate i ja ulazimo u diskusiju o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa opet imamo galamu. U jednom trenutku odlazim provjeriti je li Vehabija možda stigao i opažam da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo skupljamo stvari i krećemo prema furgonu, ali ispostavlja se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imamo još oko dva sata do Vehabije. Dečki me šalju da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronalazim jedno mjesto gdje se prodaje kebab, pa ih razveseljujem time. Putem do tamo i natrag radim par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:



Tipična arhitektura:



Smeće po ulicama:



Inače, putem prolazim i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji neki klinci prazne uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:



Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako sjedimo ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvačemo svoje kebabe, kada primijetimo poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas pozdravlja, a potom se udaljava u smjeru džamije. Kasnije čujemo mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini čujemo i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok čekamo Vehabiju prilazi nam jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi mu objašnjavamo da imamo furgon, ali on uporno ponavlja "Nema furgona, za danas je sve otišlo." Šutke mu pokažem prema Vehabijinom furgonu, ali ne da se smesti.
Zatim nailazi dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona upućuje u hotel, a dečko počinje razgovarati s nama. Pita nas odsjedamo li u hotelu, a mi mu kažemo da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas pita odakle smo. "Iz Hrvatske." "A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke." "Pješke? A odakle si inače? " "Iz Švicarske." "A odakle si krenuo pješačiti?" "Iz Švicarske." "Pa kada si krenuo?" "12. svibnja." "A dokle planiraš pješačiti?" "Do Mongolije." "Do Mongolije? I koliko će ti trebati?" "Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom."
U međuvremenu se i cura vraća, pa se Mate zapričao s njima, dok se Nikola i ja bavimo svojim mislima. Uglavnom, ispada da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i svoj blog gdje opisuju putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im veli da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih pita i zašto ne idu biciklima, ali dobiva odgovor "Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti."

Ovjekovječili smo ih:





Zatim se vraća Vehabija, i valja nam krenuti. Pozdravljamo se sa Švicarcima, a Vehabija nam kaže da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je pun i tako u pola 6 krećemo natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave tri rupe, tako da može rukom gladiti i prsima dojiti svoje tek rođeno dijete, te mu nogom ljuljati kolijevku. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:



Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:



Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:



Na cesti prema granici srećemo još malo tradicionalnih prometala:



I evo nas - granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekamo dobrih 15 minuta, a uokolo je nekoliko bunkera koje uspijevam poslikati iako je to granično područje, pa me strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:





Posljednji pogled na Albaniju:



Vehabijin minibus:



Tako ostavljamo Albaniju za sobom i lagano se spuštamo već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari ne idu baš glatko. Na jednom zavoju Vehabija staje i priča s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji u kvaru stoji pored ceste. Potom se okreće, uzima sajlu i počinje šlepati Skadarliju natrag prema granici:



Tako se neka tri kilometra pitamo dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, dolazimo do neke pokrajnje cestice, prema nekomu zaseoku, i tamo ga otkvačuje. Taman dok manevriraju, nailazi neki auto koji treba skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija nešto objašnjava vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj otvara prednju haubu, pa ih ostavljamo. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator...

Stižemo ipak do Ulcinja, Vehabija nas ostavlja u centru, a mi se odmah otpućujemo prema kolodvoru. Dogovor je - čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovom vodiču ne bi više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:







Na kolodvoru nam, međutim, kažu da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto nam trebaju Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona...

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još se nekako razgovaramo sve do Budve, a onda me svladava umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta idemo onuda) i budim se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izlazimo na palubu i gledamo vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vraćamo u bus i opet zakunjamo.
Budi nas granična kontrola. Uredno štambiljaju sve pasoše, a onda dolaze do nas trojice, kao i uvijek na zadnjim sjedalima.
"Momci, vi idete u Neum?" "Da." "A hrvatski ste državljani?" "Da." "Odakle putujete?" "Iz Albanije." "Ništa, momci, morat ćete van."
Izađemo mi van, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. "Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?" "Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge." Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak... Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san...

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan... Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova...

psihoputologija @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

psihoputologija @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2012
ČETVRTAK, 23. KOLOVOZA

Ustajemo rano, jer nam vlak za Drač kreće u 7.40. Nikola iskorištava jutarnje sljedovanje vode i odlazi se istuširati, Mati i meni ostaje premalo vremena, a s obzirom na svu tu prljavštinu oko nas nekako je i lakše podnositi ju ako smo i sami prljavi.
Pozdravljamo vlasnika stana ispred garažnog dućana i otpućujemo se prema nedalekom željezničkom kolodvoru. Kupujemo kartu i izlazimo na peron. Prvi je dojam posvemašnja zapuštenost:



Peron je u nešto boljem stanju:



Ali su neki primjerci vagona koji tamo stoje posve derutni:



Primijetite stanje u kojem se nalazi platforma za prelazak iz vagona u vagon.

Naš je vagon malo dalje, pa uspijevamo još posmotriti kolodvor:



Kako se ispostavilo, dobili smo noviji vagon, nabavljen od Njemačkih željeznica (svi vagoni su nabavljeni od stranih željeznica, Albanci ih čak ni ne prebojaju, samo napišu HSH - Hekurudha shqipëtarë - pored loga izvornih željeznica). Međutim, ni on nije u sjajnom stanju:



ali je unutrašnjost ipak relativno pristojna:



Vlak je pun obitelji s djecom, koje idu na kupanje u Drač.

Karta:



70 leka je oko 4,5 kune, a toliko košta vožnja na 55 km dugoj dionici Tirana-Drač. Zbog katastrofalnog stanja infrastrukture vlak to prelazi za nekih sat vremena, sa samo trima stajanjima. Za usporedbu, brzi vlak u Hrvatskoj prijeđe dionicu slične dužine, Zagreb-Karlovac, za 20-ak minuta, doduše bez stajanja.
Kada vam kondukter dođe poništiti kartu, on nema bušilicu uobičajenu za naše konduktere. Međutim, ni ne trga barbarski kartu. Njihovo je oružje moćno - škarice za nokte.

I vozimo se, izlazimo iz Tirane. Naselja:





Bunkeri:



I nova Tirana, koja se gradi - albanski POS:



Signalizacija na pruzi ne postoji, iako nekoć očito jest:



Skretnice se, naravno, okreću ručno.
Inače, albanske su željeznice tek sedamdesetih godina povezane s Crnom Gorom, iako je u građanskom ratu devedesetih ta dionica opet zatvorena. Danas, unatoč obnovi, ne postoji međunarodni teretni promet, osim jednog vlaka tjedno. Putnički nikada ni nije.

Stanične su zgrade jednako derutne, ali s obaveznim solarnim pločama:





Energija sunca se uvelike iskorištava, npr. kuće često na krovu imaju metalne bojlere u kojima se grije voda, tako da se ne mora trošiti struja ili plin. Slično je i u Grčkoj. Vrijeme je inače za čitava našeg boravka bilo vruće i sparno, a zrak je neprekidno bio pun izmaglice za koju nismo uspjeli utvrditi je li smog ili jednostavno isparavanje uslijed vrućine. Zbog toga smo morali piti ogromne količine vode.

Tako se lagano približavamo Draču, a onda pored pruge ugledamo depo pun starih lokomotiva i vagona, koji više nisu u voznom stanju. Evo jednoga:



Tada vlak staje i svi putnici počinju izlaziti, pa tako i mi. Izašavši na peron, međutim, primijećujem da se pruga nastavlja, što nije u skladu s onim kako bi trebalo izgledati u Draču, a moje su sumnje potvrđene kada kondukterka počinje davati znak za polazak. Trčimo prema vlaku i nijemom gestikulacijom pokušavamo pitati ide li vlak još dalje. Kondukterka shvaća i pita "Për Durrës?", na što svi usrdno stajemo govoriti "Po, po!", te nam ona maše da uskočimo.
Sva sreća da nemaju TGV-e.
Zabunom smo izašli u Shkozetu, dva kilometra prije Drača, gdje počinje Plazhi i Durrësit. O njoj kasnije.
I evo nas, ulazimo u Drač:





Kolodvor je u malo boljem stanju od tiranskoga:



A ovo nas je vuklo iz Tirane do Drača:



Češke je proizvodnje, pažljiviji će primijetiti logo ČKD-a Praha, tvornice koja je proizvodila i zagrebačke tramvaje.

Drač je lučki grad i kao takav ne bi trebao biti nešto osobito zanimljiv. Ujedno je, s oko 115 tisuća stanovnika, drugi najveći grad Albanije i njena glavna luka. Upravo su iz dračke luke devedesetih mnogi Albanci na totalnim krševima od brodova kretali put Italije i boljeg života. Mnogi su na tom putu i potonuli.
Međutim, Drač je star grad. Još su Grci ovdje osnovali naselje Epidamnos, kasnije Dyrrachion, iz kojega je vodila Via Egnatia preko čitavog Balkanskog poluotoka do Konstantinopola. Bio je mletačka luka, a od proglašenja nezavisnosti 1912. do 1920. bio je i glavnim gradom Albanije.

Prve vizure:



Izgleda mediteranski:



Malo ljepša arhitektura:



Lociramo autobusni kolodvor (odmah ispred željezničkoga) i krećemo u grad. Ipak, prvo treba nekamo sjesti, po mogućnosti nešto pojesti i pogledati što vrijedi ovdje vidjeti. Odabiremo jednu malu zalogajnicu, u kojoj osoblje natuca talijanski. Jelovnik je, naravno, na albanskom. Pogled nam zapinje za "tasqebap". Očito se radi o nekoj vrsti kebaba, ali o čemu točno, konobarica nam ne zna objasniti. Naručujemo to i dobivamo - gulaš. Sjajno, s obzirom da već par dana nismo jeli ništa sa žlicom.
Usput otkrivam da "kos" znači jogurt, pa uzimamo i to.
Okrijepljeni doručkom određujemo ciljeve: džamija na glavnom trgu:



rimski amfiteatar:



i naposljetku ostaci rimskog foruma s bazilikom i termama:



Glavni trg:





Uredili su centar:



Nakon nekih sat-sat i pol boravka u Draču, apsolviramo grad i spremni smo za polazak. Ja još moram poslati razglednicu, tj. nabaviti marku. Stoga pronalazim poštu i stajem u red za, kako sam mislio, predaju poštanskih pošiljaka. Ispalo je da mi je žena uredno nalijepila marku i vratila razglednicu, tako da ju onda sam bacim u sandučić. To i činim, iako sam dobio marku i teoretski ispunio ono što me stara zamolila. Doduše, navodno marka ne vrijedi ako nije poništena... Kasnije ću doznati da albanska pošta nije baš marljiva i da pošiljke znaju nestati. Razglednica je, međutim, došla u Zagreb već u ponedjeljak.

Na autobusnom kolodvoru nalijećemo upravo na ono što nam treba - bus za Berat, koji treba krenuti za desetak minuta. Zadovoljno se ukrcavamo i krećemo se truckati...

Još jedan završni pogled na panoramu Drača, s obaveznim bunkerom:



Južno od Drača počinje Plazhi i Durrësit, Dračka plaža, nekoliko kilometara duga pješčana plaža, na kojoj se kupaju Dračani, Tiranci i općenito oni koji baš nemaju puno love. Cesta isprva vodi usporedo s obalom, a uz nju se (dakle, između ceste i plaže) nižu razne na brzinu sklepane zgradice u kojima se nalaze zimmer freievi, restorančići, suvenirnice, turističke agencije i slično. Imena tih radnji (Gostivar, Tetovo, Zagreb) ukazuju na to tko ih drži. Između zgrada samo nam ponekada pogled padne na plažu. Ono što se vidi izgleda jako loše: plaža je krcata ljudima, kako na kopnu, tako i u moru, dok su nekoliko stotina metara pred obalom mirno usidreni tankeri koji čekaju uplovljavanje u luku Drač. Kvaliteta vode u Draču je inače izuzetno niska ne samo zbog navedenih razloga: južno od Drača u more utječe nekoliko rijeka koje su sve zagađene, prvenstveno zato što su oko grada Fiera velika naftna polja, a kako im pumpe nisu baš najbolje kvalitete, naftni talog se slobodno prelijeva u rijeke koje ga nose u more, a onda ga struje nose prema Draču. Stoga je prije nekoliko godina nastala epidemija kožnih infekcija na plažama oko Drača, a i danas se kupanje ondje ne preporučuje. Međutim, to ljude ne sprečava.

Putem prema jugu ubrzo prelazimo rijeku Shkumbin, koja se smatra granicom između dviju glavnih albanskih etničkih skupina: Gega (sjeverno) i Toska (južno). Od Shkumbina počinje i autocesta koja se gradi prema Vlori, iako je zasada puštena u promet samo do grada Lushnje. Kod Lushnje skrećemo prema unutrašnjosti i počinjemo ulaziti u brežuljkasto područje središnje Albanije.

Vozimo se u busu, klima je upaljena:



I tu ima bunkera:



Naše je odredište grad Berat. Osnovan pod imenom Antipatria, u 13. su ga stoljeću osvojili Srbi, pa je tako od slavenske sintagme "bělъ gradъ" dobio današnje ime. Grad je smješten na obroncima dvaju brda koja čine klanac kroz koji se probija rijeka Osum. S jedne je strane muslimanska četvrt, s druge kršćanska, koja nosi slavensko ime Gorica. Grad je značajan po iznimno dobro očuvanoj arhitekturi islamskoga stila, a komunistička ga je vlada bila proglasila gradom-muzejom. Dijelom je taj naslov zaslužio i zato što je ovdje 1944. osnovana prva vlada socijalističke Albanije, a Berat je jedno kratko vrijeme obnašao i dužnost glavnoga grada. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ujedno je i iznimno čist, što je rijetkost za Albaniju.

Autobus nas ostavlja na glavnom trgu u novom dijelu grada, koji se smjestio iza izlaska iz klanca. Trg zauzima veliki park, u kojem se nalazi i javna česma:







Osvježavamo se vodom, iako smo skeptični je li pitka (inače se ne preporučuje piti vodu iz pipe, pogotovo u gradovima), ali su domaćini neumoljivi, pače i nasilni. "Pij!", deru se, i čak se odmiču kako bismo mogli natočiti bocu i osvježiti se malo vodom po čelu.

Stari grad:



Neka narodna heroina:



Iznad muslimanskoga dijela grada uzdiže se i tvrđava, u kojoj je čak 12 crkava, ali dan je jednostavno prevruć, a brdo prestrmo da bismo se do nje penjali. Stoga ju gledamo kroz objektiv:







Orijent:



Nakon okrijepe u jednoj slastičarnici, upućujemo se prvo u Goricu, kršćanski dio. Za to treba prijeći rijeku Osum:





(inače, ovi klinci su nam dobacivali nešto "Turist, turist". Pitam se kako su skužili da smo turisti...)

Prelazimo ju ovim mostom:



Da, doista ne znam kako su skužili da smo turisti:



Iz Gorice nam se opet pruža pogled na muslimanski dio:





Opazite satelitske antene u prvom planu.
Berat inače zovu "gradom tisuću prozora", a iz ovih se slika vidi i zašto.

Kršćanska četvrt - Gorica:





Ispod tvrđave, gotovo izgubljena u krajoliku nalazi se i mala pravoslavna crkva:



Još par slika uličica u Gorici:





Nakon toga prelazimo u muslimanski dio, ali zbog pripeke samo sjedamo u jednu uličicu i klaframo, proučavajući Nikolinu majicu s popisom Hard Rock Cafféa u svijetu. Onda Mate predlaže da igramo igru tko je bio u više gradova s popisa. S obzirom da je Mate bio u Pekingu, Šangaju i Istanbulu, ja u Rimu, a u Parizu smo bili obojica, jasno je tko će pobijediti i zašto je Mate to predložio.

"Nego, idemo mi do tvrđave?"



"Ne idemo."



Na putu prema autobusnom kolodvoru srećemo dvojicu pravoslavnih svećenika. Odjeveni su u debele crne halje, s kapama na glavama. Mi se znojimo u kratkim hlačama i kratkim rukavima, bijelim.

Dolazimo na autobusni kolodvor. Naše iduće odredište je Gjirokastër, stoga se na autobusnom kolodvoru prvo upućujem prema busu za Sarandu, grad na jugu Albanije, na putu do kojega bi bus iz Berata morao proći kroz Gjirokastër. Međutim, ispada da je on za danas gotov, i da vozi tek sutradan ujutro. U međuvremenu su se oko mene skupili i drugi vozači autobusa, a jedan od njih mi na talijanskom objašnjava da možemo ići furgonom za Fier i onda kod Patosa presjesti na bus ili furgon za Gjirokastër. Samo, on odmah kreće. Trčim po svoje suputnike, koji stoje u hladu s druge strane ceste i smiju se mom gestikuliranju prilikom objašnjavanja s Albancima:



 

Kažem im da krećemo isti čas, a oni počinju zapitkivati što, kako, zašto - pitanja na koja im ni sâm ne znam dati odgovor, jer sam iz onoga što mi je ovaj rekao izvukao ono najvažnije. Nikola inače često ima običaj postaviti pitanje "Kaj kaže?" nakon što ja s nekim pričam i onda s razumijevanjem klimnem glavom. Očito nije svjestan da blefiram i da u velikoj većini slučajeva nimalo ne kužim što mi govore, ili da kužim možda 10% najosnovnijega. I kako da mu na to odgovorim što kaže?

Nikola: "E, jesi nam našao bus..."
Krešo: "Čekaj da nađem koliko će nas ovo koštati..."
Mate: "S kakvim ja kretenima putujem...":



Furgon za Fier ubrzo kreće, a kako se jedan dio vraćamo istim putem, malo sam zakunjao. Kada sam se trgnuo, već smo u okolici Fiera, u naftnim poljima, a oko nas je sve puno malih pumpi za naftu, te se posvuda širi miris nafte. Ubrzo furgon staje pored ceste, a vozač nam veli da ovdje presjedamo. "Presjedanje" znači sljedeće: jedan vas bus iskrca pored ceste, usred ničega, a vi onda stojite na tom mjestu i čekate drugi, za koji, naravno, nemate pojma kad će naići.
Tako počinjemo čekati. Ubrzo nam staju dva kombija, ali niti jedan ne ide za Gjirokastër. Razmišljam da napišemo na velikom papiru "Gjirokastër", ali nemamo papira. Glavno da Nikola ima nekih desetak olovaka (naime, ruksak s kojim ide u Albaniju ujedno mu je ruksak od faksa - mislim da čak ni knjige nije izvadio).
Mate je neobično veseo i smiren unatoč činjenici da su oko tri sata popodne, da stojimo na suncu i nemamo pojma kako ćemo do Gjirokastra. Ponavlja: "No, pa to je prava avantura, ne znamo kamo idemo i super nam je."

Evo njih dvojice na "presjedalištu":



Lijevo vidite moju vreću za spavanje i iza nje ruksak (ja sam isto biser, uzeo sam mali ruksak, jer sam računao da ćemo se voziti - što i bismo da netko nije razbio auto), a na vreći je plastična vrećica koja mi je lajtmotiv - u njoj naime nosim dvije najvažnije knjige: Lonely Planetov "Mediterranean Europe" i albanski rječnik.

I tako čekamo. Nakon nekog vremena iz suprotnog smjera nailazi Mercedes fierskih registarskih tablica, a gospodin koji je iz njega izašao nešto nas pita. Kasnije ću doznati da je mjesto čije je ime izgovorio (Kakavijë) granični prijelaz između Albanije i Grčke. Odgovaram mu "Jo, Gjirokastër.", a on još nešto priča. Opet se javlja moja skepsa, pa prestajem obraćati pažnju na njega, a i ne sviđa mi se baš ideja da me neki Albanac vozi uokolo u autu.
On međutim prelazi cestu i dolazi do nas, te nas na albanskom pita idemo li stvarno do Gjirokastra. Odgovaramo potvrdno, a onda on kaže nešto poput "No, pa ja idem u Gjirokastër." (ovo je odgovor na Nikolino "Kaj kaže?", pa uzmite s rezervom). Gledam tipa, ima nekih 65 godina. Nas trojica bismo ga lako svladali, ako pokuša izvesti neku nepodopštinu. "Sa?", pitam ga ("Koliko?"). "Katër" (4). "Katër qynd?" (400) "Po." "Për tre personë?" ("Za troje ljudi?") "Po."
Hm. To već zvuči jako povoljno. Prelazimo cestu i trpamo stvari u auto, a onda on obavlja jedan telefonski razgovor. Mate mi samo kaže: "Pogledaj kako se kaže "bubreg", i slušaj da slučajno to ne spominje." Nije spomenuo. Nakon toga se polukružno okreće, i krećemo prema Gjirokastru.
Auto je stari, ali solidni Mercedes:



Vozač je ovaj tip naprijed desno pored auta.

Isprva se vozimo kroz ravnicu, do obližnjeg Patosa. Onda meni sine da postoji nogometni klub Albpetrol Patosi, i da to mora biti odavde - nafta...:



Tada se cesta počinje penjati brežuljkastim krajolikom, koji me podsjeća npr. na Žumberak ili Kordun:







Cesta je ovdje malo lošije kvalitete, ali nikako ne nevoziva:



 

Ipak, s obzirom da je to nekakva magistrala, ne bi bilo naodmet malo više kvalitete... Mjestimice ju proširuju i dograđuju, što znači da vozite po makadamu kroz gradilište:



Pričao sam da nafta curi u rijeke. Evo jednoga jezera u koje je iscurila:



S vremenom pejzaž postaje sve brdovitiji, kako odmičemo prema jugu:



















Ovdje smo već u dolini rijeke Drinos, na jugu države.

Mate sjedi na suvozačkom sjedalu i uglavnom priča s vozačem. S obzirom da mu se čini da ovaj kaže "Vlonë", mislimo da je Geg (nema toskijskog rotacizma). Kasnije pak kaže "Vlorë". Onda ga Mate pokušava navesti da kaže neke riječi, ali ovaj redovito krivo shvaća, sve dok ja sa stražnjeg sjedala ne dobacim riječ koju sam našao u rječniku. Komunikacija nekako teče, uspijevamo mu objasniti da su u Hrvatskoj Albanci uglavnom slastičari i pekari (zlatara se nismo sjetili), naravno da spominjemo i Ottu Barića... Onda ga Mate pokušava izravno pitati je li on Geg ili Tosk. Veli da je Lab. To bi ukazivalo da je iz Gjirokastra ili toga područja, premda je objasnio da živi u Patosu.

Presušilo jezero, rijeka, što već:





Tu i tamo se u brdima vidi neki požar, koji slobodno plamti, nitko ga ne gasi. Naš vozač kaže da Hrvatska posuđuje kanader Albaniji ako joj treba. Mi samo klimamo glavom. Iskreno, prvi glas.

Iznad rijeke Vjose:



Negdje u brdima iznad Vjose prvo skoro imamo sudar s policijom (pa zar se svaki dan moramo s nekim sudariti?), jer su kreteni krenuli pretjecati ne provjerivši tko im dolazi iz drugoga smjera. Onda stajemo opet na improviziranom odmorištu pored izvora u stijeni, gdje su poduzetni Albanci odmah sklepali štand za prodaju ića i pića.

Odmorište:



Mislite li da čovjek s desne strane zna što je "toskijski rotacizam"?:



Prošavši gradić Tepelene spuštamo se u ravnicu, i opet se nalazimo na širokoj ravnoj cesti. Naš vozač, koji je inače na brdovitom dijelu vozio prilično brzo, ovdje gmiže. Ne možemo vidjeti koliko, jer mu brzinomjer ne radi, ali shvaćamo da je ograničenje 30 km/h. Cesta skoro široka kao autoput, a ograničenje 30...

Pogled na ravnicu i brda:



Skoro pa autocesta za Gjirokastër:



I tako, nakon trosatne vožnje, dolazimo do Gjirokastra. Vozač nas dovozi do podnožja staroga grada i iskrcava. Uzimamo svoje stvari iz prtljažnika, a onda mu Nikola predaje dogovorenih 400 leka. Ovdje se stvari počinju odvijati nevjerojatno brzo:

- vozač se smije i kaže da je 400 leka premalo s obzirom na vožnju
- Mate isti čas gubi živce i počinje se na hrvatskom derati na staroga da je prevarant i lažov
- ja vadim rječnik, jer sam procijenio da će trebati pregovarati
- Nikola zbunjeno stoji s 400 leka u ruci

Pitam vozača koliko hoće. Ovaj kaže "dyzet mijë" (40 tisuća). Sada, da vas ne čudi, lek je 1964. devalviran, otpisana mu je jedna nula. Iz nekoga razloga, Albanci još uvijek, 40 godina kasnije, govore cijene u preddevalvacijskim ciframa.
Traži, dakle, 4000 leka. Mi, međutim, zaključujemo da je to puno. Mate i dalje nesmanjenom žestinom bjesni, unosi se tipu u lice, maše šakama, govoro mu da će ga udariti, i slično. Tip sipa bujicu riječi na albanskom ("Kaj kaže?" - "Evo ti rječnik, pa sam gledaj!"), ja tu i tamo pogledam neku od riječi koje spomene, a sâm prebirem po rječniku tražeći gradivne elemente za rečenicu "U Fieru ste nam rekli da će nas vožnja koštati 400 leka." S obzirom da Mate bjesni, demonstrativno odlazi i vraća se da bi opet prijetio staromu (koji se obratio nekim mladićima, pitajući ih znaju li engleski da nam objasne), Nikola i ja se svako malo izderemo na Matu "Smiri se!", na što se ja vraćam pregovorima, tj. traženju u rječniku. Od onoga što je tip govorio, sjećam se samo "Ja nisam autobus.", "To je 137 kilometara." i "Ja sam star." (riječ "plak" je jedna od onih koje sam uspio pronaći u rječniku). U jednom času meni sine, pa izvučem Lonely Planetov vodič i pogledam koliko bi koštala karta za bus od Vlore do Gjirokastra, što je slična udaljenost. Ispada 700 leka. Puta tri, dakle 2100 leka. Velim to dečkima, i onda mu dajemo 2000 leka, što bi bila cijena da smo išli busom, možda i malo manje od toga. Mate nevoljko pristaje na to, a tip, kada je uvidio da očito neće dobiti ono što traži, prihvaća i to. Na kraju se razilazimo, a ta će prepirka ostati zapamćena kao "Obračun kod stadiona".
Mate će kasnije tvrditi da je upalila njegova "good cop, bad cop" taktika, jer se stari uplašio njega, a s obzirom da sam ja bio smiren, onda je ipak pristao na kompromis. Istovremeno će Mate optužiti Nikolu i mene da imamo sluganski mentalitet i da smo tipu htjeli dati što je tražio, te da nam je on spasio novce. Zaključak je "Što hoće, on je ionako išao do Gjirokastra, a nas je poveo usput. Htio nas je prevariti, pa nije uspio." Međutim, mi ne znamo sa sigurnošću je li on išao do Gjirokastra, ili je samo radi možebitne love vozio u tom pravcu. U tom je slučaju na nuli, ili čak na gubitku.

Nakon ove neugodne scene moramo se okrijepiti u kafiću, Birrom Tiranom, naravno. Potom se otpućujemo u grad.

Pogled iz kafića:



Gjirokastër je građen na brdu, tako da svojom konfiguracijom podsjeća npr. na Motovun, iako je za razliku od njega građen samo na jednom obronku. Ulice su prekrivene kaldrmom, što je vrlo nezgodno za aute koji voze nizbrdo. U Gjirokastru su rođene dvije velike albanske ličnosti. Prva od njih je Enver Hoxha, čovjek koji je čeličnom rukom vladao ovom zemljom 40 godina, posljednji istinski staljinist u Europi, koji je slijedio Staljinov put čak i kada ga se Sovjetski Savez odrekao. Odbacujući usput sve svoje strateške partnere, redom: Jugoslaviju, SSSR i Kinu, doveo je Albaniju u posvemašnju međunarodnu izolaciju, čineći da ova siromašna zemlja bude samodovoljna. Istina, Albanija se prilično razvila za Hoxhinog vremena, naročito u sektoru industrijalizacije ili opismenjavanja, ali kršenje sloboda, opresija i ideološko zatupljivanje, a naročito religijski progoni, dali su crni pečat Hoxhinoj vladavini. Usto, albanski su građani imali vrlo nizak standard stanovanja, a neke stvari koje su čak i u istočnoj Europi bile općeprisutne (poput npr. telefona ili osobnih automobila) u Albaniji su bile rijetkost (aute su imali samo članovi Partije).
Drugi je važni Gjirokastranin Ismail Kadare, književnik i disident, nesuđeni Nobelov laureat, koji danas živi u Francuskoj, a živio je u Albaniji sve do 1990. U svojim djelima on opisuje svakodnevicu albanskog života, analizirajući pojedine društvene pojave s kojima se prosječni Europljanin rijetko susreće (npr. krvna osveta).
Hoxha je inače svoj rodni grad proglasio gradom-muzejom.

Uspon u stari grad:



Nakon vrlo napornog uspona, zatičemo se na raskrižju cesta:



Iznad nas uzdiže se tipični čardak:



Pokušavamo se još malo prošetati gradom, ali kužimo da javna rasvjeta baš i ne radi. Stoga se otpućujemo u obližnji restoran, čiji jelovnik obećava. Moj su izbor žablji kraci, xaxiq (tj. tzatziki) i Birra Korça (moram i to probati, radi Marka). Imaju, međutim, samo crnu.
Nakon solidne večere, pitamo konobara zna li za neki hotel u blizini. Kaže da će se raspitati i ubrzo nam veli da u pokrajnjoj ulici ima jedan.
Dolazimo pred prilično neuglednu zgradu u čijem se prizemlju nalazi socrealistička recepcija. Čičica koji ju opslužuje nažalost govori samo albanski, ali poziva konobara iz obližnjeg kafića, dečkića od kojih 15-ak godina, koji solidno govori engleski. On nam objašnjava da je trokrevetna soba 700 leka po osobi, da nema tuša (ali da će ga biti ujutro, što god to značilo) i da možemo pogledati.
Zgrada je očito nešto iz turskoga razdoblja, s obzirom da je puna međukatova, uskih prolaza, često se u sobe ulazi uz ili niz jednu stepenicu, a gdjegdje se i unutar sobe nalaze stepenice. Naša je soba na uglu zgrade, s lijepim pogledom na tvrđavu iznad grada, ali iznutra izgleda zapušteno i ustajalo. Kupaona je, koliko vidimo, samo jedna u cijeloj zgradi (ili barem na dvama donjim katovima): sastoji se iz jednog umivaonika (sudopera, zapravo) i dvaju čučavaca.

Ostavljamo stvari i odlazimo u večernju šetnju. Trebamo kupiti vodu, a i promijeniti novce, tj. podignuti ih s bankomata. Mate nadobudno predlaže da skrenemo u neku pokrajnju ulicu, pa da vidimo kamo ćemo izaći. Završavamo na školskom igralištu, a onda se iskobeljavamo nekim puteljkom i krećemo neosvijetljenom ulicom u nepoznatom smjeru, ali očito ne onamo kamo smo htjeli. Moj je prijedlog da skrenemo u jednu od uličica koje se spuštaju nizbrdo. Jednim pokrajnjim odvojkom ubrzo izlazimo iz naseljenog područja i počinjemo se spuštati u podgrađe kroz polje. Nikolu i Matu počinje hvatati panika, izgubit ćemo se, tko zna kamo ćemo izaći, nešto šuška u grmlju, mi smo prikaze, pom-pom...
Na kraju izlazimo u jednu ulicu novog dijela grada, u ravnici, odmah pokraj mini-marketa, gdje kupujemo vodu. Minutu prije zatvaranja.
Sada još treba podići novce. Sva sreća, bankomati ipak nisu rijetkost u većim gradovima Albanije, pa tako glavna prilazna ulica u Gjirokastru ima nekoliko banaka. Prvi mi bankomat ne može isplatiti traženi iznos, pa moram na susjedni. Zbunjuje me natpis na ekranu "ALL 1000", "ALL 2000"... Kako "svih 1000"?  Onda mi sine da je ALL kratica za "albanski lek"...
Žeđ i dalje buja, a onu smo bocu otprije deset minuta već popili, pa navraćam u još jednu usputnu prodavaonicu po još vode, između ostaloga i za sutra. "Dobar večer, imate li vode, ali da je hladna?" Tip odmahuje glavom. Mislim si, dobro, riknuo mu je frižider, okrećem se, kada me frajer zaustavi i veli "Po!" I onda se sjetim - Albanci, kao i Bugari, obrnuto kimaju glavom...
Opet uspon do hotela i napokon željeni počinak. Odlučujemo pustiti malo svježeg zraka u sobu, za bolji san. Dok otvaram prozore, imam osjećaj da će mi krilo ostati u ruci. Vjerojatno su zadnji put otvarani još dok je Hoxha naveliko drmao...
I onda, konačno, pranje zubi. Krećem ja, Nikola veli "Čekaj, idem si samo oprat ruke", on pere ruke, ja čekam, on završava s pranjem ruku, ja otvaram pipu, a iz nje više ništa ne curi... Redukcija. Mamlaz mi je potrošio zadnje decilitre vode. Ništa, oprat ću ih u flaširanoj vodi.
E, ali to znači da nema vode ni u zahodima...a kanalizacija smrdi...

Laku noć, sutra je novi dan...

psihoputologija @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 2, 2012
SRIJEDA, 22. KOLOVOZA

Budimo se malo prije 6, ne baš pretjerano odmorni. Ja imam i blagu glavobolju. Nakon pakiranja, izlazimo pred kuću u kojoj se nalazi agencija (naime, i naša je soba u istoj kući). S obzirom da je već pola 7, očekujemo minibus. Međutim, vrijeme prolazi, a minibusa niotkuda. Onda se sjetimo da u Crnoj Gori autobusi kreću prije voznog reda, tako da je moguće da nam je minibus pobjegao. Umiruje nas to da s nama čeka još jedan turist, kako će se kasnije ispostaviti, iz Irske. Dakle, ne bi valjda i on zakasnio...
Nakon nekih dvanaestak minuta pojavljuje se i kombi s natpisom "Shkodër", iz smjera grada, a u njemu već sjede ljudi. Vozač koji iz njega izlazi izgleda kao vehabija: duga prosijeda brada, dimije i pletena vunena kapica na glavi. Stoga smo ga i prozvali Vehabija. Nas trojica i Irac trpamo se u minibus, čiji su ostali putnici Albanci iz Ulcinja. Neki čak i ne idu u Skadar, već u neko od mjesta uz cestu prema granici. I tako krećemo, u to još tmurno rano jutro, prolazeći samim jugom Crne Gore, cestom koja od Ulcinja vodi kroz jedan kanjon do Sukobina, gdje se spaja s cestom iz Bara i ide do obližnje granice.
Na granici nam Vehabija veli da pripremimo putovnice, a Irac i mi još i 10€, jer se ulaz u Albaniju za strance naplaćuje. Nakon toga se otpućuje prvo do crnogorskoga graničnoga objekta, gdje se ne zadržava dugo. Poslije kratke vožnje primjećujemo u grmlju pored puta zarašteni granični kamen, što znači da smo prešli u Albaniju. Ubrzo stižemo i do albanske granične kontrole. Vehabija opet odnosi naše putovnice, a po povratku nas obavještava da su nam uz žigove u putovnice upisali i da smo platili 10€, kao neku vrstu potvrde.
Iskreno, očekivao sam da će nakon granice početi makadam, ili barem katastrofalna raspucana asfaltna cesta. Međutim, cesta kojom produžujemo nakon granice identična je onoj kojom smo i došli do nje. Promijenila su se međutim prometala: nije dugo trebalo da pored nas promakne konjska zaprega.
Ispostavilo se i da je Albanija neobično bogata domaćim životinjama. Stalno smo viđali krave, što mi je bilo neobično, s obzirom da se goveda smatraju stokom bogatih. Istina, krave su bile prilično mršave... Isto tako, viđali smo i konje.
Počelo je svojevrsno natjecanje tko će prvi ugledati bunker. Bunkeri, ostavština diktature, svojevrsni su lajtmotiv Albanije. Većinom su mali, za jednu ili dvije osobe, polukružne kupolice s četvrtastim otvorom. Priča kaže da je inženjer koji ih je projektirao tvrdio da mogu odoljeti tenkovskom napadu. Naravno, to su bile teške riječi, tako da je odgovorni inženjer morao stati u jednu od svojih kreacija, koju je izvana stao bombardirati tenk. Bio je u pravu, bunker je izdržao, a vlast je naručila sveukupno nekih 700 tisuća bunkera, i razasula ih širom zemlje. Danas su napušteni, a zbog svoje male veličine većinom ne služe ničemu. U nekima se odlaže smeće, neki su na plažama preuređeni, a jedna od novih svrha koju su dobili u postkomunizmu jest i pomalo bizaran običaj Albanaca da nevinost gube u bunkeru. Doista se radi o sigurnom seksu...

Prvi bunker ugledao sam ja, polurazrušen pored ceste. Općenito, očekivali smo da će država biti preplavljena bunkerima, no znali smo se često voziti kilometrima, a da ne vidimo nijedan.
Ubrzo prolazimo i zadnje albansko pogranično mjesto, Muriqan, te se cestom približavamo rijeci Bojani, vozeći usporedno s njom. S druge strane rijeke počinje se nazirati oveći grad, u koji nedugo zatim i prelazimo, preko drvenog mosta, solidnog, ali nedovoljno širokog da bi preko njega promet mogao teći u obama smjerovima. Na ulasku u Skadar Vehabija pita tko treba dalje za Tiranu, na što se javlja Irac, te ga ovaj iskrcava u predgrađu. Nedugo zatim iskrcava i ostale putnike na jednom usputnom stajalištu, dok sâm nekamo odlazi, ostavivši nas trojicu da čekamo u autu. Pretpostavljamo da ipak ne dogovara prodaju šest bubrega.
Po povratku u minibus odlučuje malo popričati s nama. Pa odakle ste iz Hrvatske, pa ja sam bio u Hrvatskoj, služio sam vojsku u Varaždinu, pa se žali da je nedavno vozio neke turiste u Dubrovnik, pa ga naši nisu pustili na granici (a izgleda kao Osama Bin Laden, pitam se doista zašto ga nisu pustili). Čitavo to vrijeme govori staroštokavskim karakterističnim za Crnu Goru i Kosovo ("Bio sam kod vas na gran'icu.", "Bog ve poživio.", "Prijatno vi."). Usto nam kaže i da petkom vozi iz Tirane, kreće u 15 h, pa ako hoćemo, možemo s njim ići natrag. To je jedna od mogućih solucija, druga je da stignemo u subotu na neku od njegovih tura iz Skadra, u 9 ujutro ili 5 popodne.
I tako nas Vehabija iskrcava u središtu Skadra, objasnivši nam usput gdje možemo promijeniti novce. Za 50€ na označenom mjestu dobivamo 6000 leka, te smo spremni za obilazak Skadra.

Tu nas je ostavio Vehabija – kružni tok u središtu grada:



Kružni tok, pogled prema zapadu:



Iako smo već vidjeli dosta iz minibusa, dojam se pojačao kada smo krenuli niz glavnu (valjda?) ulicu. Prva stvar koja se primijeti u Albaniji jest prljavština. Ulice nitko ne pomeće, jer bi to bio Sizifov posao. Kante za smeće postoje, ali su prerijetko postavljene, kontejneri uz cestu također, ali svi su bez kotača i dupkom puni. Tako se smeće baca po cesti. Uz rubnjak su naslagani nizovi plastičnoga otpada, vrećica, boca... Pločnik je isto priča za sebe. Dojma sam da se pločnici uređuju po principu čišćenja snijega - svatko sredi pločnik pred svojom kućom. Ako hoće, naravno. Asfalt je uglavnom ispucao, ako je ulica slučajno popločena, onda te ploče ispadaju, česti su i otvoreni, ali neoznačeni šahtovi... Arhitektura je tipično socrealistička, blokovi stanova, karakteristični za sve socijalističke zemlje, u Albaniji su posve prevladali, a zbog neodržavanja i dotrajalosti izgledaju naročito depresivno.
Ulica kojom mi idemo je asfaltirana, no manje pokrajnje ulice koje se na nju uključuju prekrivene su smjesom tucanika i zemlje. Za mene, koji sam netom prije toga dva mjeseca živio na gradilištu na Kvatriću, takav je prizor uobičajen, no bojim se da ovo nije gradilište...
Iz većine lokala (a u svim su zgradama prizemlja preuređena u dućane ili nekakve ugostiteljske objekte - nitko ne stanuje u prizemlju) trešti glazba orijentalnoga štiha. Još jedna stvar koja je karakteristična za Albaniju - zbog čestih redukcija struje, naročito u zimskim mjesecima, nužna je pomoć strujnih agregata. Većina vlasnika radnji drži ih jednostavno - na pločniku ispred radnje. Zvuk agregata, cajki, automobilskih sirena, ljudskog razgovora (prilično glasnog), sve pomiješano sa slatkastim mirisom smeća koje trune - to je Skadar. Ali to je, kako ćemo kasnije ustanoviti, i dosta drugih albanskih gradova. Ipak, Skadar mi je nekako ostavio dojam najprljavijega, ne znam da li zato što se još nisam bio navikao, ili zato što je doista najzapušteniji od svih gradova koje smo posjetili.

Glavna ulica:



Skadar je inače star grad. Stoljećima je bio uporište Gega (sjevernih Albanaca), a često je bio i metom napada. Sjedište polunezavisnoga pašaluka, za Balkanskih ga je ratova Crna Gora pokušala osvojiti, bezuspješno. Danas je, s oko 95 tisuća stanovnika, četvrti najveći grad Albanije.

Naposljetku pronalazimo jedan kafić i odlučujemo popiti kavu, promatrajući usput gradsku vrevu Skadra koji se budi ujutro. Moj pokušaj da naručim kavu s mlijekom, koristeći se znanjem albanskoga s faksa, pojačanim čitanjem deklaracija na proizvodima, završava tupim pogledom konobara. Naime, sjetio sam se da se u deklaracijana često spominje riječ "pluhur", koja bi mogla imati veze s mlijekom, pa sam tako tražio "kafe më pluhur". Konobar mi odgovara s "Parlez-vous français?", pa tako nalazimo zajednički jezik. Dok on odlazi po dvije kave i čaj za Matu, diskretno škicnem u rječnik, da vidim što sam to zapravo prvotno bio naručio.
Naručio sam kavu s prahom. Ipak nisam bio toliko daleko, jer, tražeći dalje, dolazim i do riječi "qumësht", pa se onda sjetim da je sintagma s deklaracija bila "qumësht në pluhur" - mlijeko u prahu.
Kava mi malo pomaže da se riješim glavobolje, a i otvara mi apetit, pa opet pozivam konobara i pitam ga ima li čega za pojesti. Njegov odgovor glasi "Nemam, ali što želiš?" Pita me želim li burek, što svi oduševljeno prihvaćamo. Tada postavlja ključno pitanje: "S čim?" Pa neka Bosanci i dalje žive u zabludi da je burek samo s mesom i da su ga oni izmislili. Laughing  Uzimamo onaj punjen jogurtom, nakon čega se on otpućuje do obližnje buregdžinice i donosi nam tri kipuća bureka. Albanski je burek dosta manji, i liči na naš trokut od lisnatog tijesta. Ovaj nas je odlično okrijepio. Cijena? Prava sitnica: 30 leka = malo manje od 2 kune.
Nakon još malo razgovora s konobarom, i čaja popijenoga na Matin nagovor ("E, odličan je, morate probati.") odlučujemo krenuti u obilazak grada. Prva je postaja katedrala, koja je za vrijeme socijalizma bila preuređena u odbojkaško igralište. Tako barem tvrdi Lonely Planetov vodič koji nosimo sa sobom. Putem do tamo, Nikola u jednom času pokazuje na nešto što leži pored hrpe smeća u "zelenom pojasu" između kolnika i pločnika. Pratim pogledom prst i ostajem zabezeknut. Tamo na podu, pored kontejnera za smeće, leže čitave iznutrice neke životinje, kao da ih je netom netko izvadio iz rasporenoga trbuha i nonšalantno odbacio pored ceste.
Albanci su nevjerojatno naporni. Ako hodate cestom i izgledate kao turist (a nas trojica jesmo), prvo će prilično eksplicitno buljiti u vas, a zatim će vam isto konstantno nuditi taksi. Jest da je to možda tradicionalna albanska gostoljubivost, ali ja više volim šetati gradom da me nitko ne ometa, a tuđu pažnju želim samo ako dođe do nekakvih poteškoća.
Silno sam htio kupiti tradicionalnu albansku kapicu (slab sam na pokrivala za glavu), i čak sam ju i vidio u Skadru, ali sam, kako će se ispostaviti, pogrešno pretpostavio da će ih biti za kupiti i u Tirani. Također sam htio kupiti i veći ruksak, također bezuspješno.
Upućujemo se, dakle, prema katedrali. Prvo pitamo dvije djevojke, koje nas upućuju u jednom smjeru. Ubrzo zaključujemo da to nije taj smjer, jer je zvonik koji vidimo ostao s krive strane. U međuvremenu smo zašli i u stari dio Skadra, koji je čak i uređen, a malo me podsjeća na stari dio Samobora:



Skretanjem prema zvoniku zatičemo se u glavnoj ulici toga dijela grada, gdje opažamo i par knjižara, pa je Mate poželio kupiti i albanski rječnik. Nažalost, mali nemaju, samo veliki, tvrdo uvezan, prilično nezgrapan za nošenje.

Uskoro opet promašujemo zvonik, pa stajemo i pitamo neku časnu. Ona nas opet upućuje u pokrajnju ulicu, kamo su nas uputile i one djevojke. Na kraju konačno i dolazimo do zvonika i ulazimo u crkvu:



Sjedamo u klupe i komentiramo kako je netko ovo mogao adaptirati u odbojkaško igralište, usput komentirajući Nikolin agnosticizam s pozicije dvaju krštenika. Nakon nekoga vremena u crkvu ulazi ona ista časna koju smo pitali za put i upućuje se prema nama. Prvo mislimo da će nas zamoliti da se stišamo, no zapravo nam objašnjava da je crkva u koju smo ušli franjevačka crkva, a ne katedrala. Drugim riječima, zajebali smo se. Ista nam časna na talijanskom objašnjava da se ubrzo sprema vjenčanje i da je crkva stoga okićena. Zahvaljujemo joj se i pitamo ju još jednom za put. Onda se konačno upućujemo onamo kamo su nas svi slali (u katedralu, naime).

Jedna stvar na koju se u Albaniji morate naviknuti (jedna od mnogih, zapravo) jesu kontrasti. Kontrasti staroga i novoga, kontrasti suvremenog zapadnjačkog života i zabite čerge. Jedan arhitektonski kontrast vidite ovdje:



Naposljetku dolazimo do katedrale. OVO već izgleda kao potencijal za odbojkaško igralište:



Tu nastavljamo debatu o vjeri i agnosticizmu.

Potom produžujemo s obilaskom grada. Sada više ne znam koja je ovo točno crkva od svih koje smo vidjeli:



Ali ova je sigurno pravoslavna:



Zaključujemo da moramo videti i jezero. Skadarsko je jezero najveće na Balkanu, a grad ne leži sasvim na njemu, iako se rub grada dotiče isteka Bojane iz jezera. Još nam je konobar objasnio da imamo nekih 20-ak minuta pješke do obale, a da možemo i taksijem. Upućujemo se prema glavnoj ulici, u želji da nađemo voljnoga taksista. Putem prolazimo pored jednoga lijepoga parka između dviju ulica:



Obratite pažnju na arhitekturu...

A u parku, zanimljiv prizor:






Opet Albanija i njeni kontrasti.

Vrativši se na glavnu ulicu opažamo svadbenu povorku automobila:



Mladenci se voze na kolima (i ne, nije to romantični fijaker), a svatovi iza piče u BMW-u.

Taksisti nam kažu da bi vožnja do jezera koštala 10€ (dakle, skuplje nego Ulcinj-Skadar), nakon čega se fino zahvaljujemo i krećemo svojim putem. Odlučujemo da baš i ne moramo vidjeti jezero (pješke nam se ne da, jasno), jer je to ionako samo velika vodena površina. Stoga krećemo prema autobusnom kolodvoru.
Javni međugradski cestovni prijevoz u Albaniji obavlja se autobusima i furgonima (a to su zapravo minibusevi). Ne postoji nikakva autobuserska firma, nego su vlasnici privatnici koji kupe autobus i voze ljude. Autobus je obično neki Mercedes iz šezdesetih, a sudeći po bojama, dobar dio njih svoju je raniju službu obavljao u sklopu KTEL-a, grčke državne tvrtke koja održava međugradske linije. Čak ne znam treba li za održavanje autobusne linije tražiti neku koncesiju od vlade. Zbog takve neformalne strukture ni ne postoje autobusni kolodvori u pravom smislu riječi, već se radi o proizvoljnom mjestu u gradu koje je prikladno za prihvat veće količine autobusa i furgona. Svaki bus i furgon ima naprijed pločicu na kojoj piše kamo vozi. Voznoga reda nema, kreće se kada ima dovoljno putnika. Ipak, nikada nismo čekali više od pola sata na polazak. Nezgodno je jedino to što ćete nakon pet sati popodne teško naći ikakav međugradski prijevoz, osim za vrlo bliska mjesta, jer se noću nitko ne usuđuje voziti. Prtljaga se ne naplaćuje. Začudo, nema prizora gdje ekipa prevozi kokoši i ino blago, ili ih barem nismo vidjeli.
Dok čekamo polazak, ja odlazim potražiti WC. Prljavština na ulicama ponekada stvara dojam da biste se bez imalo poteškoća mogli pomokriti i nasred ceste, i da vam nitko to ne bi zamjerio. Ipak, dobar je odgoj prevladao, pa ulazim u jedan prilično uređeni kafić, i pitam ih mogu li se poslužiti njihovim zahodom. Nakon što su mi dozvolili, skužim da je zahod zapravo mračna izba u stražnjem dijelu zgrade, kojoj su još i zidovi obojani u tamnoplavo - naravno, čučavac i umivaonik iz kojeg stalno curi voda. Još jedan kontrast...

I tako ostavljamo Skadar, s pogledom na njegov zamršeni promet, u kojem svi idu u svim smjerovima, a između se provlače biciklisti... No pravi nas šokovi čekaju tek nakon što izađemo na cestu prema Tirani.
Mislili ste da Talijani voze kao luđaci? E, onda si možete misliti kako se vozi u zemlji koja je bila divlja, a onda su ju osvojili Talijani. Kada nam je prvi put netko uletio u škare, ukočio sam se na sjedalu. Onda sam shvatio da se nitko ne uzrujava, naročito kada sam idući put doživio da auto koji prestiže neće uspjeti izaći iz škara. Oba ostala auta su lagano skrenula prema rubovima kolnika, otvorila se treća traka, i ovaj je obavio pretjecanje do kraja. O osjećaju kada autobus pretječe kamion, ili kada vozite iza kamiona, a pretječu vas dva auta, od kojih prvi uleti u škare ispred kamiona, a drugi se ugura između kamiona i vas, da ne pričam. Ipak, kao opomena svako malo ćete uz cestu naići na obilježje da je ovdje netko poginuo. I to ne svijeće i vijenac kao kod nas, već skoro čitav nadgrobni spomenik, od mramora, sa slikom, godinama rođenja i smrti, čak i zanimanjem poginuloga.
Za vrijeme vožnje autobusom u jednom se času "kondukter" (tj. vozačev pomoćnik, koji usput otvara stražnja vrata ako se zaglave) digne i krene naplaćivati vožnju. Plaća se živom lovom, nema govora o nekakvoj karti koju dobijete. Zanima me plaća li itko porez... Isto tako, autobus se zaustavlja ako bilo gdje uz cestu vidi nekoga tko izgleda kao da mu treba prijevoz. Sve u svemu, jedan ogromni autostop.

Malo slika pejzaža sjeverne Albanije:





Obalna ravnica ovdje je široka nekih 50-ak km, nakon toga počinje gorje. U ovom dijelu ne idemo uz obalu, ali ona je niska i močvarna, a more je plitko. U tom se dijelu inače nalazi i velika prirodna luka Shëngjin.

Klima u autobusu:



Loše se vidi, ali to su autobusna vrata zaglavljena plastičnom bocom vode, tako da zrak može strujati unutra. Isto tako, klima se stvara otvaranjem prozora, ali je opći dojam da sjedite pod fenom, a ne air-conditionom.

S obzirom da sam ljubitelj željeznice slikam i pruge preko kojih prelazimo. Ovo je željeznička stanica u mjestu Lezhë:



Da, aktivno se koristi. Smile

Prijelaz preko isušenog riječnog korita, ne toliko rijedak prizor ljeti u toj kraškoj zemlji:



I evo ih - bunkeri!:



I tako stigosmo i do Tirane. Cesta Skadar-Tirana prilično je dobra, podsjeća npr. na Ličku magistralu. Međutim, malo prije Tirane, kada već počinje prolaziti kroz njene slamove (jer tamo sva prigradska naselja izgledaju kao slamovi) postaje sve lošija, isprekopana. Pa onda opet sektor dobre ceste i opet rupe. Naposljetku ulazimo na cestu koja vodi prema centru Tirane:



Promet u Tirani najbolje bi se mogao opisati riječju "kaos". Često imate dojam da se tamo ljudi voze samo zato da se voze, svi idu u svim smjerovima, iako vjerojatno ne trebaju, ili možda kruže tražeći parkirno mjesto. Na periferiji nijedan semafor ne radi, ako negdje u gradu i ugledate prometnika, on SMETA. Svi imaju prvenstvo prolaza. Ako želite preći ulicu tamo gdje nema semafora ili isti ne radi, onda je najbolje čekati da nastane krkljanac, pa se provući između stojećih automobila.
S obzirom da sam "autobusni kolodvor u Albaniji" definirao kao "dovoljno prostrano mjesto da prihvati autobuse i furgone" sasvim je jasno da takvoga mjesta u Tirani nema, jer autobusi i furgoni dolaze iz svih dijelova države. Stoga se grupiraju po smjerovima, pa tako imate "zapadni kolodvor", "sjeverni kolodvor", itd.
Nas vozač iskrcava na kraju Bulevarda Zogu, gdje počinje uži centar Tirane. Samo križanje izgleda kao Kvatrić u srpnju, s tim da se promet ovdje normalno odvija, a ni po čemu drugome ne da se zaključiti da bi bila riječ o gradilištu. S jedne strane započinje bulevar u stilu prekrasnih širokih avenija u ostalim gradovima Mediterana. Nasuprot njemu, s druge je strane posve derutna zgrada željezničkog kolodvora, a pored nje nekakve poluruševne straćare. Posred križanja stoji nekoliko kontejnera po kojima, kako ćemo kasnije vidjeti, noću ruju psi lutalice.

Mjesto gdje nas je bus ostavio, lijevo počinje Bulevard Zogu prema centru, desno je željeznički kolodvor, a na sredini je krkljanac:



Slikano od željezničkog kolodvora prema mjestu s kojega je slikana prva slika. Ulica iz koje izlazi autobus je Bulevard Zogu:



(primijetite Nikoline tenisice)

Krećemo tako Bulevardom Zogu, koji je svoje ime dobio po Ahmedu Ben Zoguu, moćniku i plemenskom vođi iz sjeverne Albanije, koji je 20-ih godina 20. stoljeća prvo postao premijer Albanije, a onda se proglasio kraljem, Zogom I. Kada su Talijani zauzeli Albaniju, Zog je s obitelji pobjegao u London i ondje godinama živio u Ritzu plaćajući smještaj onim što su ponijeli iz domovine. Njegov sin, prijestolonasljednik Leka, živi u Južnoj Africi, a pred desetak se godina uspio izboriti da se održi referendum hoće li se u Albaniju vratiti monarhija (Albanija ima i rojalističku stranku). Na referendumu je neslavno propao.

Ministarstvo pravosuđa:



Zgrade na Bulevardu Zogu:



Naše odredište za mogući smještaj je Backpackers Hostel Tirana, no do njega ne dolazimo. Iz pokrajnje ulice izlazi neka ženska i obraća nam se na engleskom. Ja ju uredno ignoriram, jer sam skeptičan prema onima koji ti nešto nude na ulici, ali se Mate upušta u razgovor s njom i saznaje da u blizini postoji jeftin hotel. Krećemo tako za tom ženom, prošavši par hotela usput, nadajući se svaki put da je neki od njih naš. No, na kraju se ženska zaustavlja pred neuglednom stambenom zgradom:



i upućuje u istu. Otvara vrata prizemnog stana i uvodi nas unutra. Ondje stoji još jedan muškarac, za kojega nam kaže da joj je otac. "Hotel" o kojem je govorila zapravo su dvije sobe u njihovom stanu, relativno pristojne i čiste, a cijena je 5€ (600 leka) po osobi. Mate odmah počinje likovati izrugujući se mojoj skepsi i činjenici da uopće nisam ni pogledao žensku na ulici. Moj je komentar "No, da i ti nekaj ubodeš."
Stvari međutim nisu sasvim idilične. Naime, ženska nam objašnjava da čitava Tirana, kao i većina Albanije, pati od redukcija vode (Mate je to skužio nakon što se uputio istuširati) i da vode ima od 6 do 9 ujutro, te od 6 ili 7 do 9 navečer. Ostatak dana ruke si možemo prati u flaširanoj mineralnoj. Ali, s ponosom dodaje kako nema redukcija struje, jer je tu iza bolnica, a ona ima svoj vlastiti agregat.

Pogled kroz prozor naše sobe, stražnja strana bolnice:



Malo se odmaramo, a onda se odlučujemo uputiti do grada. Iako vrata sobe imaju ključ, on radi samo iznutra, tako da sobu po odlasku ne možemo zaključati. Isto tako, vrata stana su nezaključana, a s vanjske strane imaju kvaku, tako da se bilo tko može s ceste ušetati u našu sobu i pokupiti stvari. Preuzimamo rizik i odlazimo u šetnju.

Tirana je mlad grad, a prijestolnicom je postala tek 1920., kada je iz strateških razloga ona prenesena ovamo iz Drača. Za vrijeme socijalizma imala je maksimalno 200 tisuća stanovnika, a onda je naglo nabujala u tranzicijskom razdoblju, dijelom i zbog propasti teške industrije o kojoj su ovisili čitavi gradovi, čije je stanovništvo onda novi početak tražilo u glavnom gradu. Danas ima oko 700 tisuća stanovnika, dakle slična je Zagrebu.
Urbanistički, grad su definirali fašisti za vrijeme okupacije. To znači da ima mnogo širokih ulica, bulevara, dosta zelenila, a u središtu se nalazi veliki trg, Sheshi Skënderbeu. Navodno su ulice i zgrade bile građene tako da iz zraka oblikuju golemi fascio (liktorski snop pruća sa sjekirom, amblem fašista). Kad su prvi socijalistički političari nadletjeli Tiranu i vidjeli taj prizor, naredili su urbanističke preinake kako bi se zatrlo tragove mrskoga režima. Ako danas zaboravite gdje se nalazite, grad vam može izgledati zapadnjački.

Nakon okrijepe u jednom kafiću krećemo središnjom promenadom koja razdvaja prometne trake na Bulevardu Zogu:



I potom izlazimo na Sheshi Skënderbeu, jednu od poznatijih vizura Tirane. Lijevo je zgrada Opere:



Pogled niz trg:





Zgrada Nacionalnoga muzeja. S murala je diskretno uklonjena petokraka Laughing:



Inače, ovi autići i motorići na platou ispred su za iznajmljivanje, tako da navečer klinci na tome jure oko tog dijela trga, stvarajući pritom nesnosnu buku.

Na sredini trga kip je Skenderbega:





Gjergj Kastriot Skenderbeg bio je albanski nacionalni junak iz doba borbi s Turcima. U petnaestom je stoljeću uspio ujediniti dotad razjedinjena albanska plemena protiv Turaka. Sa svojom je vojskom odolijevao napadima Turaka na svoju tvrđavu Krujë, sjeverno od Tirane, i tom herojskom obranom toliko zadužio albanski narod da je njegov plemenski simbol, dvoglavi orao, završio na albanskoj zastavi. U ateističkoj Albaniji, Skender- je beg imao status boga, a njegovim se imenom zove i najpoznatiji albanski izvozni proizvod - konjak Skënderbeu.
U pozadini se nalazi planina i nacionalni park Dajt, "tiransko Sljeme", omiljeno izletište Tiranjana.

Primijetite da auti samo čekaju da jurnu na pješake čim im se upali zeleno.

Bulevar narodnih žrtava, produžetak Bulevarda Zogu:



Idemo dalje Bulevarom narodnih žrtava:



Tu se prostire park:



Zgrada u pozadini tipična je za Tiranu. Naime, gradonačelnik Tirane, Edi Rama, ujedno je i slikar, i nadošao je na ideju da osvježi tmurne socrealističke fasade živim bojama. Uspjelo mu je, grad doista izgleda veselije.

Još malo parka:





Nedaleko toga parka vidimo i prvo komunalno vozilo - ono malo čudo s okretnim četkama. Međutim, ne čisti, samo se vozi.

Tirana leži na rijeci Lani:



Nažalost, rijeka je vrlo prljava, i više liči na Drek River u Kozari boku, nego na rijeku na kojoj leži jedna europska prijestolnica. Donedavna, tj. do Ramine inicijative, obala rijeke bila je gusto izgrađena, tako da je rijeka tekla između kuća. Naravno, sva je gradnja bila divlja, pa je to Rama počistio, i tako stvorio jednu lijepu promenadu.

Prešavši Lanu, otpućujemo se u Blloku, negdašnju zatvorenu četvrt u kojoj su živjeli partijski čelnici, a danas okupljalište mladih Tiranjana, puno malih kafića i restorana. Na putu do tamo presreće nas dvoje djece, Cigančići. Prose. No, za razliku od naših prosjaka, koji se maknu ako ne reagiraš, ovi imaju tendenciju presijecanja puta, ako ne reagiraš stalno će ti se bacati pod noge. Nakon što jedan klinac tako gnjavi Nikolu, savjetujem mu da ga odgurne, na što me i Nikola i Mate napadaju da propagiram nasilje nad djecom. Uzaludno pokušavam objasniti da takva djeca ugrožavaju moju osnovnu slobodu kretanja, ne prolazi. Sve dok kasnije te večeri opet neki prosjačići nisu krenuli priječiti put Mati, na što je ovaj reagirao s "Biži ća, mali, lupit ću te." Moja je reakcija bila samo "No, a kaj sad?".
Blloku ne izgleda nimalo ekskluzivno. Jednako je zapušten i pun smeća kao i ostali dijelovi Tirane, pogotovo malo manje prometne ulice:



Livadica iza kontejnera se nažalost ne vidi dobro, ali je isto tako puna smeća.
Sada već želimo kušati albansku pivu, ipak sam Marku obećao da ću ju donijeti, pa bi bio red da ju i kušam. Stoga ulazimo u jedan kafić, ali oni nemaju ništa albanskoga. Uzimamo Fantu i krećemo dalje. Već smo lagano i gladni, pa krećemo tražiti i restorane. Nalazimo jedan fin, klimatiziran, nažalost s ekskluzivnim ugovorom s jednom austrijskom pivovarom. Opet ništa od Birre Tirane. Nema veze, hrana je dobra. Nažalost, pogled na jelovnik otkriva nam jednu tužnu činjenicu. U Ohridskom jezeru živi letnica, posebna endemska vrsta pastrve, koja je zbog izlova postala ugrožena. Stoga je Makedonija uvela zabranu lova te pastrve, ali s albanske strane takve zabrane nema. Albanci tu ribu zovu "koran", i serviraju ju u ekskluzivnim restoranima. Tako ju ima i ovaj tiranski.
Prilično solidan ručak izlazi nas nekih 5€ po osobi, a hrana je doista sjajna.
Po izlasku iz restorana uviđamo da započinje noćni život Tirane - horde mladih, prilično sređenih, idu u Blloku.

Ulica u Blloku:



Na izlasku iz Bllokua, prolazimo pored sajma rabljenih knjiga. Malo razgledamo: kolekcija govorâ Envera Hoxhe, nešto o umjetnosti, neki udžbenici... Na kraju Mate kupuje albansku povijesnu dijalektologiju.

Iduća točka našeg obilaska je bivši mauzolej Envera Hoxhe, velika piramida na obali Lane. Dizajnirali su ga Hoxhina kći i zet. Oni su također kasnije vodili i preuređenje te zgrade u njenu današnju namjenu - disko klub, znakovitoga imena "Mumja". Na vrhu piramide nalazi se veliki natpis "Welcome, president Bush". And bring your watch...:





(primijetite grafit Laughing)

Kej uz Lanu:



Već pada mrak, pa se upućujemo Bulevarom narodnih žrtava. Pogled unatrag, lijevo je nekakvo ministarstvo:



Naprijed se nazire sveučilište:



I evo ga:



Popeli smo se na terasu ispred sveučilišta. Pogled na grad koji tone u mrak:



Primjetite gustoću prometa u daljini.

Tu večer Albanija igra prijateljsku nogometnu utakmicu s ne znam kime, a Mate se napenalio da uđe na stadion ("Sigurno je jeftino.") i bodri albansku nogometnu vrstu. Inače, njihov je izbornik Herr Otto Barić. Nikola i ja ga jedva odgovaramo.
Mrak je već pao na grad, ali javna rasvjeta pokazuje da nije baš svugdje prisutna. Npr. šetalište uz Lanu je posve u mraku. I dalje tragamo za Birrom Tiranom. Iduća je postaja kafić Wien na Bulevardu Zogu. Na traženje da nam donese albansko pivo, npr. Birru Tiranu, konobar nam preporučuje Gösser, jer je to još bolje od Tirane. OK, ali mi hoćemo Tiranu. To je albansko pivo. E, ali i Gösser je albansko pivo. Ne, to je austrijsko. Zbunjen pogled konobara. Dobro, kvragu, donesite nam Gösser.
Vjerojatno se i Gösser puni u Albaniji.
Ja sam u međuvremenu kupio razglednicu, jer je moja majka zamislila da hoće vidjeti albansku poštansku marku (nije filatelistica, inače), ali, naravno, tamo ne ide automatski da vam uz razglednicu u prodavaonici daju i marku. Moram tragati za poštom. Dobro, to ću sutra.
Na kraju se opet šećemo do Skenderbegova trga, sjedamo na klupu u park i razgovaramo dok Tirana tone u noć uz nesmanjeni intenzitet prometa.

Sheshi Skënderbeu noću:



Prije no što ćemo krenuti doma upućujemo se prema željezničkom kolodvoru (vlakovi imaju vozni red), kako bismo provjerili kada nam ujutro ide vlak za Drač. Za razliku od ostalih željezničkih kolodvora u svijetu, gdje se noću okuplja polusvijet, ovdje se ne okuplja nitko. Kolodvor je noću mrtav. Samo se vide psi koji kopaju po smeću.
Vraćamo se do našeg "hotela" i otkrivamo da obitelj kod koje smo odsjeli ujedno vodi i prodavaonicu mješovite robe u garaži pored ulaza. Kupujemo vodu i - oh, radosti, Birru Tiranu. Još malo razgovora s hotelijerima (npr. pitanja poput "Koliko si visok?" i "Sviđa li vam se u Albaniji?"), i ulazim u sobu, gdje su se već Mate i Nikola raskomotili. Stvari nam nitko nije ukrao, sve je na mjestu, a ja zadovoljno ispijam prve gutljaje Tirane.
Umor nas je brzo svladao, Matu prvoga, a Nikola i ja još malo diskutiramo o glazbenom opusu Darka Rundeka...

psihoputologija @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.