Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2013
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog - travanj 2013
subota, travanj 20, 2013
PETAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dan odmora na Ohridu protječe u već uobičajenom ritmu. Ujutro, za doručak, burek s limunadom (nažalost, bureka nije bilo u onoj našoj tradicionalnoj buregdžinici, pa smo morali improvizirati), posjet slastičarnici Korzo, šetnja centrom grada, pa uz jezero, preko plaže do Sv. Jovana Kanea, gdje zatječemo neku dvojicu Hrvata u društvu Amerikanke, penjemo se na Plaošnik i potom do Samuilove tvrđave. Na tom putu, na šetalištu prema Sv. Jovanu Kaneu zapažam zgodan dizajn ulične svjetiljke, inspiriran tradicionalnom turskom arhitekturom Ohrida:



Poslije Samuilove tvrđave spuštamo se do obale, prošavši usput pored crkve Svetog Konstantina i Elene:



Odlazimo na ručak u jedan od restorana koji imaju terasu nad samim jezerom, potom se vraćamo doma na popodnevni odmor. Predvečer odlazimo do plaža južno od grada, gdje ću se na kraju samo ja okupati, a navečer sjedamo u jedan kafić nedaleko Korza. Ohrid je zapravo zadnje mjesto na ovom putu gdje ćemo spavati dvije noći, tako da je ovo i posljednji „lijeni“ dan putovanja.

psihoputologija @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

psihoputologija @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

psihoputologija @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

psihoputologija @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

psihoputologija @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

psihoputologija @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 4, 2013
SUBOTA 6. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Sviće, dakle, zora u subotu, a mi započinjemo svoj drugi dan u Beogradu. Ovaj malo blaži tempo koji imam s Enom (premda se njoj činio izuzetno brz – ona je, naime, strahovito spora) omogućuje i meni pogledati jednu stvar koja mi je dosada promakla kad god sam bio u Beogradu...ali sve u svoje vrijeme.

Tradicionalno, u Beogradu doručkujem u Znaku pitanja, pa ćemo tako i Ena i ja prošetati dotamo. Budući da ona ima smanjenu toleranciju na laktozu, preskočit će kiselo mlijeko, ali će s guštom srknuti pravu tursku kavu. Ona je prekaljeni kavopija i ne funkcionira bez šalice kave ujutro, ja se nikad nisam uspio navući na kavu, iako ju katkada popijem. Štono bi se reklo, ja sam društveni kavopija.

Poslije doručka prelazimo ulicu i završavamo u beogradskoj Sabornoj crkvi. Dok ja načelno imam pozitivan stav prema duhovnosti i čovjekovoj potrazi za višim smislom, Eni je poprilično stran takav način razmišljanja (još jedno nasljeđe koje je dobila od oca). U početku naše veze imali smo nekoliko rasprava o toj tematici, bez nekakvih zaključaka. Kasnije više nismo pričali o tome, no čini mi se da je barem donekle olabavila svoj tvrdi materijalistički pogled na svemir. U biti, taj stav je kao posljedicu imao i to da se ona podosta klonila dubljeg istraživanja fenomena duhovnosti (premda je za temu maturalnog rada odabrala Kierkegaardov pogled na vjeru – što je opet moglo samo produbiti predrasude), pa tako i nije previše zalazila u sakralne objekte. Štoviše, pretpostavljam da joj je ovo prvi posjet nekoj pravoslavnoj crkvi.

U crkvi je u tijeku krštenje. Prisustvujemo, jer i mene zanima kako izgleda pravoslavno krštenje. Djevojčica koja se krsti ima, po mojoj procjeni, nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. Nije ni svjesna što ju čeka. Majka ju drži na rukama dok traje obred, mala se osvrće oko sebe, posve nesvjesna da je ovo obred posvećen njoj i da će ju, ni krivu ni dužnu, ubrzo zaliti vodom, te ju potom, protiv njenog pristanka, ugurati u članstvo Srpske pravoslavne crkve. Kada dolazi trenutak zalijevanja, mala udara u plač. Očekivano. Ne sjećam se svog krštenja (imao sam 2 i pol mjeseca), ali sam prilično siguran da je neugodno kad vas zaliju vodom, koja usto nije osobito topla. Pomislim ponekad kako je možda moj strah od ronjenja izazvan činjenicom da je nešto prilikom mog krštenja pošlo krivo, pa sam se nagutao vode.

Iako se u mnogočemu ne slažem s protestantima, moram priznati da poštujem njihovu odluku da krštenik mora biti svjestan čina koji se nad njim vrši, i da stoga ne dopuštaju krštenje djece. Doduše, protestantsko je krštenje, iz moga pogleda na interakciju s vodom kao medijem, još traumatičnije, jer se krštenik posve uranja u vodu, i to ne svojevoljno, već ga krstitelj gnjuri, no barem stigne uzeti zrak.

Krštenje je neopoziv čin, tj. ne možete se ispisati iz Crkve, kada jednom postanete njenim članom. No s obzirom da je dobrano preko 90% katolika i pravoslavaca članom Crkve postalo u doba kada nisu bili toga svjesni, je li u redu da snose posljedice roditeljske odluke, čak i ako se u kasnijem životu udalje od učenja Crkve? U redu, njima će načelno biti svejedno (poznajem dosta krštenika koji su otišli u ateiste – između ostalih, čak i Enin otac), no smatram da bi trebala postojati mogućnost odašiljanja poruke Crkvi: „evo, sad vas napuštam“. Ironično, ulazak u članstvo Crkve je jedina odluka koju u naše ime donose roditelji, a koja nije opoziva. Čak i odluku o rođenju možemo opozvati (samoubojstvom). Život možemo odbaciti, članstvo u Crkvi ne.

Obred krštenja je završio (moram priznati da sam zaboravio ime djevojčici...kao da je bila Katarina, ili takvo što) unatoč dvoje heretika koji su u tom času bili u crkvi (ateistici i bivšem katoliku – hm, da, bivšem, malo sutra), te sad napokon izlazimo iz crkve. Ena primjećuje fascinantnost sakralne umjetnosti i arhitekture, te motiva koji je tjerao te ljude da izvode ta djela. Kaže da ju zanima to stanje duha, ta sigurnost u ono u što vjeruju, nepokolebljivost u postojanje višeg bića kojemu posvećuju svoja djela.

U Prizrenskoj stajemo u slastičarnici koja je prošle godine bila zatvorena. Ja naravno uzimam i bozu uz kolače, pa tako Ena izražava zainteresiranost da kuša bozu. Očekujem reakciju gnušanja, no Ena ispada prva meni bliska osoba kojoj je boza ukusna. Unatoč tomu ne želi uzeti cijelu čašu za sebe, budući da ne zna kakav će to efekt izazvati na njenu probavu.

Nastavljamo šetnju i vraćamo se na Terazije. Spomenuo sam da se beogradske fasade slabo obnavljaju, no ona Hotela Moskva na Terazijama nedavno je skockana:



Ja volim secesiju, podsjeća me na zlatno doba Austro-Ugarske, Eni je ona prenapadna.

Preko Terazija i Pašićevog trga dolazimo do crkve sv. Marka. U njoj je u tijeku vjenčanje, a mladenci su pozvali i ciganski orkestar (duhački) da im svira. Sviraju ispred crkve, zanima me kakav bi efekt imalo kada bi ušli unutra i u akustičnoj crkvi počeli svirati neki od svojih brzih brojeva.

Zanimljivo, „ciganska glazba“ je koncept koji označava dvije različite pojave, a upravo se Srbija našla na njihovoj razmeđi. Sa sjevera dolazi utjecaj mađarske puste, gdje su Cigani gudači, gdje cilik violina i jujuškanje plesača priziva čardaš, pucketanje bičeva, prpošne Mađarice i razigranu pentatoniku. Na jugu, balkanski Cigani su pak skloniji limenim duhačkim instrumentima (ima neka tajna veza između Cigana i metala...), i opet se čuje jujuškanje, ples dok ne otpadnu noge i furiozan zov talambasa. Fascinantan je taj kolektivan balkanski (i mađarski) prezir prema Ciganima, sve dotle dok ne zatreba stvoriti atmosferu. Te Cigani su lopovi, te neradnici, te žive od socijalne pomoći i samo se kote, a koga ćemo za vjenčanje da nam svira? Pa Cigane, naravno, nema boljih od njih.

Tašmajdanski je park nedavno uređen, i to kreditom iz, ni manje, ni više, nego Azerbejdžana. Lijepo su skockali prostor, no i to je imalo svoju cijenu. Na kraju šetnice koja vodi sredinom parka postavljena su dva spomenika. Prvi je onaj Heydaru Әlijevu, prvom predsjedniku Azerbejdžana (za koga je čulo valjda ravno 1% ljudi u Srbiji, ako), te Miloradu Paviću, autoru Hazarskog rečnika (jer Hazari su obitavali u Azerbejdžanu, pa stoga, jel...). Dakle, mi vam damo novac, a vi postavite spomenik koji mi zatražimo. Eh, da je u doba Nesvrstanih Jugoslavija imala takve zahtjeve, pa bismo imali npr. branu Rade Končar u DR Kongu, elektranu Sedam sekretara SKOJ-a u Iraku, kip Edvarda Kardelja odmah pored Bokassinog u središtu Banguija...

Poprečnim ulicama idemo do hrama Svetog Save. Evo, o ovome sam govorio:



Al šta sviraju nakon takvog obroka...

Prije dolaska do hrama Sv. Save prolazimo pored Udruženja krematista. Nije nam sasvim jasno o čemu se radi: jesu li to ljudi koji imaju svoje privatne krematorije u kojima obavljaju kremiranja, jesu li to pogrebnici koji se brinu o kremiranju, ili ljudi koji su odlučili da ih se nakon smrti kremira? Kasnije ću doznati da je ovo potonje, premda mi je malo bizarno da postoji pravna osoba koja okuplja takve ljude. Pitam se imaju li sastanke, i o čemu na njima raspravljaju.

(Povezano s time, svojedobno je jedan moj frend došao na ideju malog privatnog prijenosnog krematorija kojim bi obilazio Hrvatsku i obavljao kremiranja u manjim mjestima, gdje si obitelji ne mogu priuštiti prijevoz pokojnika do Zagreba. Zvuči bizarno, ali ideja je zapravo jako praktična. Osobno ne bih volio biti kremiran, no nedavno sam doznao da Gradska groblja Zagreb imaju bizarnu odredbu prema kojoj se svaki pokojnik koji bi bio sahranjen u grob za koji je prošlo manje od 15 godina od ukopa prethodnog pokojnika mora kremirati. Tako da to nažalost više nije ni stvar osobnog izbora.)

Ironična je poveznica s prethodnom temom ta da je hram Sv. Save podignut na mjestu na kojem je Sinan-paša pokušao spaliti posmrtne ostatke Svetog Save. A kako je Sinan-paša bio porijeklom Albanac, neki maliciozniji će ovdje vidjeti prve korijene netrpeljivosti između dvaju naroda...

Hram Sv. Save i dalje zjapi poluzavršen, od posljednjeg se mojeg posjeta nešto i uradilo, no kriza je, a kako se ionako gradi već 80 godina nema žurbe. Ako se Sagrada Família može graditi već stotinjak godina...

Obilazimo ga zakratko, potom se spuštamo do Slavije, pa Nemanjinom. Idemo na trolejbus za Banjicu. Stanica je nedaleko hrvatske i američke ambasade u Kneza Miloša. Trolejbus nas nekih 5 minuta kasnije iskrcava ovdje:



Kuća cvijeća, legendarno posljednje počivalište Josipa Broza Tita, nekoć obavezna postaja u protokolu svakog državničkog posjeta Jugoslaviji. Koliko sam puta gledao kao klinac u vijestima na televiziji kako neki strani politički dužnosnik polaže vijenac na Titov grob. Smještena je u parku na rubu Topčiderske šume i zapravo je riječ o memorijalnom kompleksu koji uključuje i Muzej povijesti Jugoslavije (nazvan i Muzej 25. maj). To je zapravo ova glavna zgrada:



Kuća cvijeća nalazi se pored, u parku. Kupujemo ulaznicu, uspinjemo se stepenicama i ulazimo u pustu građevinu koja je nekoć bila stakleni vrt:



Na sredini je posljednje počivalište „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“:



Budući da sam imao svega 7 mjeseci kada je umro, ne mogu iz osobnog iskustva posvjedočiti kako je bilo živjeti s Titom (OK, da sam cinik, uzevši u obzir moju dob koju sam imao dok je on još bio živ, rekao bih da je bilo usrano i zapišano Laughing ). Kasnije, a pogotovo u nacionalističkom ludilu devedesetih, o Titu se uglavnom govorilo pogrdno. Bila je to, da tako kažem, opružna reakcija na 45 godina zatupljivanja o Titovoj savršenosti. Je li ga trebalo skinuti s pijedestala? Jest. Je li ga trebalo baciti u blato? Nipošto. Jer, ako stvari pogledamo hladne glave, taj je izučeni bravar iz siromašnog zagorskog sela (zaboravimo načas teorije zavjere da je bio ubačeni ruski plemić) od zaostale siromašne seljačke zemlje (istinabog, uz obilatu pomoć stranih kredita, omrsivši se tako povoljnim geopolitičkim položajem Jugoslavije) stvorio ekonomski poprilično stabilnu zemlju. Može se netko danas podsmjehivati i tvrditi kako se u toj zemlji masovno švercala roba iz Trsta, no po mom mišljenju, traperice nisu nasušno potrebne za nečiji životni prosperitet, no riješeno stambeno pitanje itekako jest. O respektu koji je u međunarodnim krugovima uživala Jugoslavija dovoljno govori činjenica da je jugoslavenski crveni pasoš bio najvredniji na crnom tržištu svjetskih isprava.

Uvijek će ostati činjenica da je Tito bio prvi (i zapravo jedini) političar koji se javno usprotivio Staljinu i iznio glavu na ramenima. Sve i ako je tu imao zaleđe Zapada, neporecivo je da je bio odličan dribler. Da je uspio u blokovskom svijetu stvoriti organizaciju koja je okupila oko 120 zemalja svijeta (više nego dva glavna bloka zajedno), stvorivši tako prilike za jugoslavensku privredu, omogućivši nadarenim učenicima iz tih zemalja školovanje u Jugoslaviji... Razgovarao sam nedavno s jednim mlađim Albancem koji je tvrdio da je Tito bio neprincipijelan, dok se Enver Hoxha držao onoga što je proklamirao. I to je točno, no u Hoxhinom je slučaju ta principijelnost njegovom narodu donijela samo patnje. U svijetu geopolitike valja biti prilagodljiv. Srećom, Tito je u tome bio majstor.

Spočitavat će mu mnogi Goli otok, gušenje Hrvatskog proljeća, onu famoznu rečenicu o Savi koja teče prema Zagrebu, Srbi će mu spočitavati tezu o potrebi slabljenja Srbije da bi ojačala Jugoslavija...nažalost, stvari koje su uslijedile nakon njegove smrti, pokazale su da je itekako dobro vukao te poteze. Usporedbe radi – u Drugom svjetskom ratu, u BiH je broj zaraćenih frakcija bio još i veći nego u ovom posljednjem ratu. No dok si danas, 17 godina nakon kraja rata, u BiH još uvijek podmeću noge i uživaju u smrti susjedove krave, 1962. se više nitko u Bosni nije sjećao (odnosno, nije se poticalo sjećanje, nažalost, bilo je zlopamtila koja su se toga sjećala i do 1992.) tko je bio u četnicima, a tko u Handžar-diviziji. Gledalo se naprijed, u izgradnju sretne socijalističke utopije, a ne se navlačilo s brojem entiteta, nacionalnim ključevima i slično.

Titu treba odati počast već stoga što je ponovno iz pepela uskrsnuo državu koja je već jednom propala kao međunacionalna zajednica, i uspio ju održati dvostruko dulje. Nažalost, život jednog čovjeka je prekratak da bi se iz države s tolikim različitim narodima, kulturama i mitomanijom moglo izgraditi posve homogeno društvo. Iskre stare netrpeljivosti tinjale su još dovoljno snažno nakon 1980. da ih bukači mogu raspiriti i kanalizirati u nacionalnu svijest stare mitove o granici na Drini, o kosovskom boju, o tome kako je većina ostalih naroda Jugoslavije zapravo umjetni konstrukt da se umanji „naš“ nacionalni korpus...te dodali još par novih (što ćemo osobito vidjeti kad dođemo do Skopja). I kao posljedicu svega obični su ljudi vrtjeli glavom i govorili „pa zar smo s tim ljudima mi živjeli u istoj državi?“. Potrebne su godine da se uspostavi pravo povjerenje, ali samo dva-tri nesporazuma da plane mržnja.

O tome koliki je ugled Tito uživao u svijetu, govore sljedeće brojke:



Pored grobnice nalazi se zbirka štafeta koje su uručivane Josipu Brozu tijekom priredbi za Dan mladosti. Ironijom sudbine, posljednju štafetu za Titova života uručila mu je Sanija Hyseni, studentica iz Prištine. Samo dvije i pol godine kasnije, u Prištini će početi raspad Jugoslavije. Sama Štafeta mladosti, pod geslom „I poslije Tita Tito“, trčat će se do 1987., kada je neslavno propala uslijed dizajnerske svinjarije Neue Slowenische Kunsta, koji su plakat za tugodišnju štafetu izradili po predlošku nacističkog propagandnog plakata. Usto, štafeta je izmijenila oblik, više nije bila palica, nego konstrukcija na 4 stupa. Nakon toga, štafeta je ugašena, a 3 godine kasnije počelo je sranje.

Izlazimo iz Kuće cvijeća i odlazimo u susjednu zgradu, gdje se nalazi zbirka predmeta darovanih Titu (jasno, samo manji dio). Tu se nalaze narodne nošnje i ostali odjevni predmeti iz svih krajeva Jugoslavije, oružje, nakit, namještaj, i to ne samo iz Jugoslavije, već i iz ostalih država čiji su političari gajili prijateljske odnose s Titom i Jugoslavijom.

Obilazimo i Muzej 25. maj, posvećen prikazu povijesti i gospodarskog napretka Titove Jugoslavije. To već previše podsjeća na agitprop, pa se ne zadržavamo predugo. Po izlasku, sjedamo malo u park. U okolici kompleksa su vile u kojima se uglavnom nalaze veleposlanstva i rezidencije. Šećemo kroz obližnju šumu, gdje se nalazi trim-staza. Potom se otpućujemo natrag prema gradu.

U daljini dominira kupola hrama Sv. Save:



A prije no što ćemo stići do stanice trolejbusa, fotkam i ulaz u Beograd Prokop, nesuđen beogradski središnji željeznički kolodvor, koji je na najboljem putu da mu izgradnja potraje jednako dugo kao i ona hrama Sv. Save:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, nabaviti kartu za sutra, a potom se opet uspinjemo do Terazija. Na početku Ulice kralja Milana primjećujem da u jednoj prodavaonici prirodnih proizvoda prodaju bozu u boci. Odlično, sad imam popudbinu...

Nakon kratkog odmora u hostelu, odlazimo na ručak/večeru. Krenuli smo u Srpsku kafanu, u koju u principu uspijem ući svaki parni put kada se onamo zaputim. Radimo pritom mali zaobilazak, do ruske pravoslavne crkve Sv. Trojice, koja se nalazi odmah pored crkve Sv. Marka:



Večeramo u Srpskoj kafani, potom produžujemo Svetogorskom, pored kultnog beogradskog kazališta Atelje 212 (Ena se inače amaterski bavi glumom, pa mi skreće pozornost, ja vjerojatno ne bih bio svjestan tog podatka), te se kroz centar spuštamo opet do Saborne crkve i potom do kluba Velike stepenice, koji sam prvi puta posjetio za Uskrs 2011., kada je jedan moj beogradski znanac tamo svirao. Klub je smješten uz stepenice koje se od Kalemegdana spuštaju prema Savi, a s njegove terase puca prekrasan pogled na rijeku, mostove i Novi Beograd. Razmišljam kako svaki grad noću izgleda mnogo ljepše, a Beograd izgleda kao prava metropola. Očito je da mu taj pogled na rijeku daje taj neki glamur koji u Zagrebu ne postoji, jer Zagreb ne živi u potpunosti sa svojom rijekom. I moram priznati da je meni to čak i drago, drago mi je da Sava u Zagrebu ostaje pomalo izvan grada, kao zona rekreacije, ne mogu si ju zamisliti ovako urbaniziranu, kakva je u Beogradu, ili kakav je Dunav u Budimpešti, Vltava u Pragu...neka ih, radije bih da Zagreb žrtvuje glamur za zeleni potez Save.

Provodimo večer u pijuckanju i razgovoru, a potom se povlačimo na spavanje. Sutra u biti započinje pravi put...

psihoputologija @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 2, 2013
Dvojio sam trebam li uopće napisati ovaj putopis, budući da sam ljeto 2011. putovao u posve drugačijem okruženju od svojih uobičajenih hahara, pa je tako lišen uobičajenih pikanterija. Naime, Nikola i Mate su, svaki u svom aranžmanu, otputovali u SAD, a kako sam ja nakon Zakavkazja rekao da više ne želim putovati s Matom na dulja putovanja, nisam ni radio nikakve planove u tom smjeru. Stoga sam se toga ljeta odlučio na put sa svojom curom. Bio je to ujedno svojevrstan test naše veze, koja je tada trajala tek 4 mjeseca, a ujedno i želja da joj pokažem krajeve u kojima nikad dotad nije bila. Moja se cura inače zove Ena i, premda rođena u Slavonskom Brodu, čitavo je djetinjstvo provela u Buzetu u Istri. Spletom životnih okolnosti putovala je jako malo, a kako je pod očevim utjecajem razvila pozitivan stav o Jugoslaviji, pomislio sam kako bi bilo lijepo napraviti još jednu balkansku turu, malo drugačijim rutama nego dosada. U redu, obišli smo i neke već viđene punktove, dodali neke nove, a kako će se pokazati, ulovili i posljednju priliku za vidjeti neke stvari. Baš zbog toga sam se ipak odlučio i za pisanje putopisa. Slikao sam samo ja, budući da Ena nema fotoaparat, a kako sam i sâm bio malo indisponiran bilježiti neka mjesta na kojima sam već bio, ovaj će putopis ipak biti više prožet mojim impresijama i razmišljanjima, a takve će biti i (neke) fotografije.

Ideja je bila da put traje 17 dana, i toliko je na kraju i potrajao, nije bilo nikakvih kraćenja. Na put smo krenuli 5. kolovoza. Ena nikada do tada nije putovala toliko dugo i nikada ovako u slobodnom aranžmanu, s ruksakom, tako da je to i za nju bio velik izazov. Premda je manjih problema bilo, junački je izdržala intenzivan tempo, kao i ekstremne vrućine na nekim dijelovima puta.

Pa krenimo stoga...

PETAK, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao i prethodnih triju godina, na put krećemo iz Zagreba za Beograd. Nekako je taj smjer kazaljke na satu najpraktičniji, a i Beograd je ujedno najskuplji grad na našem putu, pa je bolje da to riješimo odmah na početku, dok još imamo novca napretek.

Odlučili smo se za jutarnji vlak Zürich-Beograd. Smještamo se u švicarski vagon, koji izgleda najudobnije, a određenu ulogu igra i činjenica da smo jedino tamo uspjeli još uloviti slobodno mjesto. Laughing Pored nas do Vinkovaca putuje neka žena kojoj se po odjeći vidi da je pravovjerna muslimanka. Zanima me što će napraviti kada joj dođe vrijeme za namaz, tj. hoće li klanjati u vlaku i pritom tražiti smjer prema Meki (doista, nikada nisam prisustvovao situaciji gdje muslimani klanjaju u nekom prijevoznom sredstvu). Pokazat će se da će, kad joj dođe vrijeme molitve, samo izvaditi neku dekicu, staviti je na stolić ispred prozora, i okrenuta ravno pred sebe, sjedeći, obaviti klanjanje. Kao što rekoh, silazi u Vinkovcima i nastavlja za Gunju.

Potom ulazimo u Srbiju. Ena je uzbuđena, budući da joj je to prvi puta u Srbiji. Njen je otac svojedobno studirao u Beogradu, pa je tako ona, slušajući njegove priče, o Beogradu stekla romantiziranu predodžbu. Općenito rečeno, naša obiteljska situacija u tom je pogledu poprilično različita. Ja sam također prvi puta u Srbiji bio prilično kasno, 2008. Naime, potječem iz malograđanske agramerske obitelji u kojoj se stalno povlačio stav o tome kako smo mi Srednjoeuropejci, a Srbi Balkanci. Nije tu bilo nikakve patološke mržnje prema Srbima, više nekakvog prezira, koji se manifestirao u stavu kako se „bolje ne petljati s njima“. Tako da, kad su me kao klinca vodili na putovanja, to nikada nije bilo na istok, uvijek se stremilo na zapad, k Europi. A onda su došle devedesete i taj nesretni rat, koji je samo produbio tu predrasudu koja je obitavala u mom domu. Iako sam se sâm, u kontaktima s ljudima iz Srbije, kasnije izdigao iznad malograđanštine i kolektivističkog gledišta, trebalo je proći još dobrih desetak godina dok sam konačno otputovao u Srbiju. Tada razlog više nije bio strah ili zazor, već jednostavno nedostatak novca za putovanja. Kad sam počeo zarađivati, na red je došla i Srbija. I tako se, štoviše, u iduće 4 godine prometnula u jednu od mojih najčešćih destinacija – Beograd je po broju mojih posjeta druga europska prijestolnica, od 2008. do sada čak 10 puta, više negoli u Beču (naravno, Budimpešta je nedostižna, prestao sam i brojati navrate koliko sam tamo bio).

Ena je pak iz roditeljskog doma ponijela mnogo pozitivnije stavove o Srbiji. Njen otac, osim što je studirao u Beogradu, čak vuče i porijeklo iz Srbije (premda je rođen u Slavonskom Brodu). Štoviše, zbog te je činjenice njena obitelj, ni kriva ni dužna, devedesetih imala i problema s pojedincima koji su bili skloni „državotvornom“ razmišljanju (a bilo ih je i u tolerantnoj Istri). Dok je kod mene želja da proučim Srbiju i Srbe iz prve ruke bila plod bijega od crno-bijelog nacionalističkog ludila devedesetih i filistarskih predrasuda moje obitelji, naizgled benignih, ali dozlaboga glupih u svojoj zatucanosti (primjerice, ponosa moje majke činjenicom da ne zna čitati ćirilicu i da ju je uvijek odbijala naučiti), kod Ene je Srbija imala prizvuk nekih drugih sretnijih vremena, Beograda ranih sedamdesetih, spoznaje da ako „ova“ strana, nedvosmisleno u kolažu Hrvatske devedesetih prikazivana kao „dobra“, „nedužna“, „žrtva“, a opet kao takva demantirana realnošću, očito nije ono za što se izdaje, onda isto to mora vrijediti i za onu drugu stranu, u istom tom kolažu okarakteriziranu kao „zlu“, „agresorsku“, „krvoločnu“. U crno-bijeloj realnosti Buzeta devedesetih, Ena je vidjela da i bijeli mogu biti izuzetno okrutni ako nekoga dožive kao crnoga – i stoga je skinula takve naočale mnogo prije nas ostalih, uronjenih u ocean bjeline. Upravo zbog toga u njoj je čitavo vrijeme tinjala i neka čežnja za vidjeti Srbiju izbliza, odvagnuti realnost. Za mene je Srbija bila tek jedna od zemalja, s kojom jesmo imali zategnute političke odnose koji su se prelijevali na međuljudski plan, no nije imala nikakvu posebnu mističnu privlačnost, niti sam, ulazeći po prvi puta u nju, osjetio onaj oćut tinejdžera koji pali prvu, zabranjenu cigaretu, koji odlazi u kvar, u draču, na opći užas (ali i divljenje) bližnjih, koji mu možda i zavide na pothvatu, no svakako se kriju iza vela kolektivne osude, jer je tako lakše. Ena je vjerojatno u tom uzbuđenju, ako ih se uopće i sjetila, pokazivala srednji prst svim onim buzetskim malograđanima koji su po svoj prilici vjerovali da tamo negdje istočno od Tovarnika žive ljudožderi, stav koji nije samo buzetski ili agramerski, već je to, mutatis mutandis, stav koji kreće uprav tamo od bečkog Južnog kolodvora (odnosno, sada od gradilišta novoga Hauptbahnofa Laughing ), pa preko Dobove i Tovarnika prosljeđuje sve tamo do (danas) Kosovske Mitrovice i vrleti Prokletija, a osim geografski, raste i ovisno o količini melanina u koži „njih“. I zato je bolje ostati ovkraj tih fiktivnih granica, ni ne pokušavati ljuljati formirane stavove, jer tko bi u kršu cigli koji bi uslijedio poslije sudara s kuglom realnosti uspio ponovno pronaći ideje vrijedne ugradbe u novu zgradu stavova, podignutu na čvršćem tlu empirije, umjesto na pjeskovitom mulju predrasuda?

Neka oni misle što hoće, nas se dvoje zadovoljni i dalje kotrljamo put Beograda. Pače, kako bi osjećaj Enine opijenosti činjenicom da je konačno u Srbiji dulje potrajao, vlak nakon granice prometuje sporije no prije njenog prelaska.

Napokon pristižemo u Beograd, smještamo se u hostel (ovaj puta sam odabrao nešto posve drugo nego dotad, jedan hostel u ulici Kneza Miloša). Prilikom raspakiravanja uviđam da nisam dovoljno dobro zatvorio poklopac bočice sa šamponom, te mi se dio šampona razlio po toaletnoj torbici. Srećom, u Beogradu smo dva dana, pa će se stići osušiti nakon što ju operem. Osvježavamo se i krećemo u grad. Prolazimo kroz Pionirski park i otpućujemo se prema centru. Na Pašićevom trgu neki se očito još uvijek ne slažu s preimenovanjem trga:



Izbijamo na Terazije, prolazimo pothodnikom i već smo na Knez Mihajlovoj. Trebat će podići novce. Ena je poslušala moj savjet o dizanju novca na bankomatima, te je odlučila ne nositi ništa sa strane. Sada ja prvo dižem svoje – 20 000 dinara, a potom na bankomat dolazi ona. No plaća danak neiskustvu – budući da nema ponuđene opcije 20 000 dinara (nego samo „drugi iznos“), ona se odlučuje dignuti u dva navrata po 10 000. Nakon mog upozorenja da je to onda dvostruka transakcija, što znači i dvostruku naplatu za transakciju u inozemstvu, odustaje. Ionako će trošiti manje od mene, jer ona ne jede toliko.

Knez Mihajlova je puna uličnih umjetnika, neki akrobati izvode svoje točke – čovjek radi stoj na rukama na dvije hrpe cigli, te potom, čitavo vrijeme stojeći na rukama, uklanja jednu po jednu ciglu iz naizmjeničnih hrpa (za to vrijeme balansirajući samo na drugoj ruci), sve dok ne završi oslanjajući se o podlogu. Ljeto je i vani je živahno. Na kraju Knez Mihajlove prelazimo na Kalemegdan. Na jednom štandu stajem kupiti nešto za popiti i vidim da je manija radlera stigla i u Srbiju. Uzimam Jelen radler, nije loš. Šetamo Kalemegdanom u sumrak, uživamo u pogledu na ušće Save u Dunav, bilježim zidine:



Beograd je, zbog svoje turbulentne povijesti, masu puta bio razaran, tako da u urbanističkom smislu ima koječega. Usto, na Beograd je mnogo više utjecala francuska urbanistička škola, tako da je to grad dugih uličnih poteza, bez pravog pješačkog centra (osim Knez Mihajlove, no ona je u principu zadržala više funkciju varoškog korza, a ne pješačke zone milijunskog grada), a i arhitektonski se razlikuje od gradova sjevernije i zapadnije od njega. Beograd nema taj mitelojropejski arhitektonski slog, utjecaj Austro-Ugarske zastao je u Zemunu.

Jedan je frend jednom rekao kako bi se trebao zvati Sivograd, a ne Beograd. To je poprilično točno – siva boja uglavnom prevladava, fasade se slabo obnavljaju. Unatoč tomu, u Beogradu ima kvartova koji su izuzetno ugodnog karaktera, a jedan od njih svakako je Dorćol sa svojim drvoredima i blago nakošenim ulicama. Dorćol je možda od svih dijelova Beograda onaj koji me najviše podsjeća na Zagreb. Naime, tek sam putujući na istok bivše nam države shvatio koliko je Jugoslavija bila kulturno šarolika zemlja. Jer kad bih npr. otišao u Ljubljanu, stvari nisu izgledale bitno drugačije od Hrvatske (premda bi možda koji Slovenac rekao da je obrnuto istina i da on osjeća drugačije kulturno ozračje kad se zatekne u Hrvatskoj). I Vojvodina ne pokazuje prevelike razlike u odnosu na Slavoniju. No u Beogradu se već osjećaju natruhe nečeg drugog. Na razini urbane kulture, rekao bih da su Zagreb i Beograd poprilično slični – Zagreb je dakako manji, pa stoga i skučeniji, no smatram da bi se Zagrepčanin vrlo lako mogao uklopiti u „krug dvojke“. No ono što vrije ispod toga, onaj živi priliv kulturološke infuzije koji daje aromu gradu, tu se itekako osjeća razlika. Kao što su i hrvatski i srpski jezik na razini standardnog jezika vrlo slični, dok ispod kape standarda, na razini dijalekata i govora, vrvi bogatstvo različitih entiteta, nesukladnih i međusobno, a nekmoli još s onima ispod druge kape, tako je i s urbanošću Zagreba i Beograda. Zagreb svoj svježi priliv dobiva iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine...a Beogradu ga daju Šumadinci, Šopi, Vojvođani, Sandžaklije, Crnogorci... I upravo je to ono što nepogrešivo identificira razliku neke dorćolske ulice od posestrime joj na Medveščaku. Ne fizička komponenta, već ozračje grada.

Grafiti su ono što spaja oba grada. U Beogradu se, doduše, traži pravda za Uroša, dočim u Zagrebu poručuju Nikici da se ne da, no to su već finese. Evo još jedne tipično srpske varijante:



Šetamo Dorćolom, pa se preko Studentskog trga upućujemo prema Skadarliji. Za prvu večeru u Beogradu je red da bude sa stilom. Usput nam pogled zapinje na poprilično neobičnoj kombinaciji resora:



Ako itko uviđa zajednički nazivnik ovih dvaju pojmova, molio bih pojašnjenje. Undecided

Na Skadarliji sjedamo u Dva jelena. Gužvovito je, ipak je petak, što znači da je udarni dan. U restoranu preko puta, glazbenici praše svoj uobičajeni set, a onda u jednom času zaredaju s ruskima. Primjećujem da su se i okupili oko jednog određenog stola, vjerojatno s ruskim turistima.

Večera nije baš najjeftinija, ali atmosfera je ono po što smo došli. Poslije večere šećemo Krunskom (nekoć Proleterskih brigada – obesmrćenom u Arsenovoj Ne daj se, Ines) do pred kraj, skoro do Kalenića pijace, potom skrećemo prema Pravnom fakultetu. Želja da u jednoj usputnoj prodavaonici kupim Tuborg Lemon izjalovljuje se – nakon 22 sata zabranjena je prodaja alkoholnih pića. Vjerojatno kako bi se spriječilo izgrede. Kao da je prohibicija ikada polučila željeni rezultat...

Iza Pravnog fakulteta preko Tašmajdana dolazimo do Mašinskog fakulteta, te potom i do Vukovog spomenika. Sjedamo nakratko, odmaramo se. Drugom stranom parka prolaze neki mladići, dobacuju nešto nekim djevojkama. Jedan od njih skida hlače i maše spolovilom. Srećom da su zabranili prodaju alkohola nakon 22...

Umorni i najedeni upućujemo se prema hostelu. Prvi je dan obavljen...

psihoputologija @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.