Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog - travanj 2014
srijeda, travanj 23, 2014
UTORAK, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budući da je jutarnji vozni red autobusa iz Sutivana za Supetar posve neusklađen s polaskom trajekta, do trajektne me luke vozi Hrabrenov tata, a i Hrabren će nam se pridružiti. Nakon doručka se pozdravljam s Hrabrenovom mamom. Sjedamo u auto i za desetak minuta smo već u trajektnoj luci u Supetru. Nije prevelika gužva, ipak je utorak. Kupujem kartu i pozdravljam se sa svojim domaćinima. Potom se ukrcavam na Tina Ujevića.

Pogled s broda na supetarsku luku:



Ubrzo isplovljavamo. Desetak minuta kasnije, s mora slikam i Sutivan:



Inače, Sutivan je jedno od onih divnih mjesta u Hrvatskoj koje je sjedište općine u kojoj je ujedno i jedino naselje. Naime, prvo mjesto istočnije od Sutivana, Mirca, pripada gradu Supetru, dok je zapadno od Sutivana krajnja punta Brača, a iza punte je već općina Milna. U zaleđu nema nikakvih mjesta. Takvih primjera ima još, pogotovo na otocima (npr. Kukljica na Ugljanu).

Na pola puta do Splita križamo se s brodom blizancem, Hrvatom:



Ako se netko sjeća one rasprave koju smo Nikola i ja vodili s Leticom u istočnoj Turskoj, oko toga kako je Tirana ljepša od Splita, evo konačno prilike da zorno prikažem koja se asocijacija u meni javi kad netko spomene Split:





Nekomu prvo padne na pamet Marjan, katedrala Sv. Duje, Dioklecijanova palača...meni prvo padnu na pamet beskonačni nizovi nebodera i novogradnji, jednako depresivnih kao i Novi Zagreb.

Pristajemo u splitskoj luci, imam oko sat i pol vremena do polaska idućeg trajekta. Prvo ću otići do bankomata, pa potom laganini natrag do luke.

No potraga za bankomatom se donekle oduljila. Ipak stižem do luke dovoljno rano da se ne trebam zabrinjavati. Odlazim još kupiti i vodu, te onda krećem prema mjestu gdje stoji trajekt za Vis. I tada primjećujem neobično dugi rep s kojim nisam računao. Pomiče se on, ali sporo. Vrijeme polaska se približava, a ja još nisam siguran hoću li stići. Ima doduše popodne katamaran, ali onda bi mi to izazvalo neplanirano odgađanje... Ipak se uspijevam dokopati blagajne i u zadnji čas kupujem kartu. Ulijećem na trajekt samo minutu prije polaska, barem onoga po redu plovidbe. U realnosti čekamo još skoro deset minuta prije no što isplovimo. Ovaj puta moje plovilo je Marjan.

I opet plovimo pored Brača. Slikam Sutivan iz ovog kuta, ali slabo se vidi:



A pred nama su Splitska vrata – lijevo je Brač, desno Šolta, kroz vrata se vidi Vis, a lijevo iza Brača proviruju i visovi Hvara:



Ovo bi trebao biti pogled prema Milni:



U Splitskim se vratima nalazi i otočić Mrduja:



Mrduja je smještena bliže Braču, no u povijesti su na nju pravo polagali i Bračani i Šoltani. Tako postoji legenda kako su i jedni i drugi vezali otok konopom i stali ga povlačiti prema svom matičnom otoku. Iz toga se razloga od 2008. održava natjecanje nazvano Potezanje Mrduje, gdje se okupljaju brodice s oba otoka i pokušavaju nategnuti konop zavezan za Mrduju. Tko ga jače zategne, ima se pravo godinu dana dičiti titulom vlasnika Mrduje. U stvari, svrha ove zabavne manifestacije je povezivanje Šolte i Brača, dvaju otoka udaljenih nekoliko desetaka metara, ali nepovezanih brodskom linijom (da bi se iz Milne došlo u Stomorsku mora se ići bilo katamaranom iz Milne, ili trajektom preko Supetra, u Split, pa onda opet trajektom u Rogač i potom do Stomorske). Shodno tomu, otoci se smjenjuju u ulozi pobjednika iz godine u godinu.

Osim što ju se poteže, oko Mrduje se i plovi, i to 80 godina dulje od potezanja. Naime, davne 1927. po prvi je puta održana Mrdujska regata, sa startom i ciljem u Splitu, a okretištem na Mrduji. To je najstarija regata u Hrvatskoj i jedna od najstarijih u Europi.

Krajnja zapadna punta Brača, rt Zaglav:



I najistočniji šoltanski rt:



Prošli smo kroz Splitska vrata i izlazimo na otvoreno more. U daljini se nazire Vis:



A istočno od nas je Hvar:



Pogled na južnu stranu Brača i Vidovu goru:



Vis:



Sveti Klement, najveći u skupini Paklinskih otoka, poznat i po marini Palmižana:



Spuštam se u salon trajekta. Na televiziji ide repriza jučerašnjeg natjecanja u gađanju glinenih golubova. E sad ću vidjeti kako je to Cernogoraz osvojio zlato... Nemam sreće. Taman negdje 3 serije prije kraja izlazimo iz područja pokrivenosti digitalnim TV-signalom. Udaljili smo se od Hvara, a još se nismo dovoljno primakli Visu. Kada konačno dobijemo signal, vidimo zakratko kako Cernogoraz proslavlja svoje zlato, a onda se signal opet gubi. Odustajem od televizije.

Nakon nekog vremena ipak smo se dovoljno primakli Visu:





Na ulazu u višku luku stražu čuva otočić Host:



Otvara se pomalo pogled i na grad Vis. On se sastoji od dva danas srasla naselja – Luka i Kut. Ovo je Kut, na istočnoj strani uvale:





S desne je strane poluotok Prirovo, koji još zaklanja pogled na Luku:



Evo Luke:



Na Prirovu se nalazi franjevački samostan iz 16. st., podignut na ostacima rimskog amfiteatra, te pored njega novo viško groblje, s jednim od najljepših položaja na svijetu:



Panorama Luke:



Pristajemo. Iskrcavam se i odlučujem malo prolunjati Visom do polaska autobusa za Komižu. Uličica u centru:



Crkva Gospe od Spilica, izgrađena u 16. st. između Luke i Kuta, kako bi se ta dva naselja bolje povezala:



Pogled na Kut:



Vraćam se obalom do trajektnog pristaništa. Odavde polazi i autobus za Komižu. Još ga nema, pa ću sjesti u obližnji kafić, tradicionalno viškoga imena Bejbi. Ispijam jedan bitter lemon, i nekako se pojavljuje i bus. Ukrcavam se i krećem.

Očekivao sam da će bus ići cestom koja je i po službenom rangu viša, onom koja gotovo polukružno ide južnom obalom otoka, preko Podšpilja, no on se ipak odlučio za sjevernu, kraću cestu, koja se od izlaska iz Visa konstantno uspinje, sve dok ne dođe do prijevoja iznad Komiže, kada se u nekoliko serpentina sunovrati opet prema obali.

Otok Vis (tal. Lissa) jedini je veći pučinski otok u Hrvatskoj. Od kopna je udaljen 45 km. Površina mu iznosi 90,3 km2, najviši vrh je i opet Hum, s 587 m visine. Ima otprilike oblik šnite tosta kojoj je netko odgrizao komad na zapadu i sjeveroistoku. U tim su se dvama zaljevima smjestila i dva glavna naselja na otoku. Među Visom i Komižom postoji snažno rivalstvo. Recimo, kada je uvedena nova administrativna podjela Republike Hrvatske, otok Vis podijeljen je na dvije administrativne jedinice – grad Vis i općinu Komižu. Danas se na otoku nalaze dvije administrativne jedinice, grad Vis i grad Komiža. Naime, bilo je nezamislivo da Vis ima viši administrativni status od Komiže.

Otok je poznat po grčkoj koloniji Issi, koju su osnovali Sirakužani 397. pr. Kr., po čemu se današnji grad Vis smatra najstarijim naseljem u Hrvatskoj (to mu osporavaju Starograjani, koji smatraju da je njihovo mjesto najstarije). Upravo je Issa bila ishodište daljnje grčke kolonizacije po Jadranu – Išani su osnovali Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). U kasnijem tijeku povijesti Vis slijedi priču ostatka Dalmacije. Kako je zbog svog isturenog položaja bio strateški jako važan, oko Visa su se često vodile bitke. Najpoznatija je ona 20. srpnja 1866., kada je habsburška vojska, pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, pobijedila Talijane i na taj način obranila Dalmaciju. Visom su jedno kratko vrijeme, u doba napoleonskih ratova, vladali i Englezi, te je upravo na Visu odigrana prva utakmica kriketa u Hrvatskoj (Vis i danas ima svoj kriket-klub).

Nakon Prvog svjetskog rata Vis pripada Kraljevini SHS. Priča kaže da je Italiji kao ustupak ponuđeno Lastovo, samo da se odrekne Visa. Talijanima je Vis bio važan i strateški i simbolički, no ipak su ga prepustili. Važnu ulogu u tome je imao i tadašnji narodni zastupnik Visa, Ante Trumbić. Zanimljivo je da je u doba stare Jugoslavije tristotinjak Višana prešlo na pravoslavnu vjeru. Razlog je bio državna podjela kolonatskog zemljišta težacima, pod uvjetom da prijeđu na pravoslavlje. To je izazvalo velike sukobe među otočanima, te se dio njih kasnije vratio na katoličanstvo, a dio iselio. 1933. u gradu Visu sagrađena je i velika pravoslavna crkva, koja je kasnije oštećena u njemačkom bombardiranju, te je srušena.

U Drugom svjetskom ratu Vis su ponovno okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije, Vis je jedini dio bivše Jugoslavije koji nisu okupirali Nijemci. To je omogućilo da se na Visu razvije snažan partizanski pokret, te je upravo Vis bio središte Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom 1944., do zauzeća Beograda u listopadu te godine. Nakon rata, Vis je, kao i Lastovo, bio zatvoreni vojni otok, s tim da je bio mnogo militariziraniji od Lastova. Čitavo podzemlje Visa premreženo je nizom tunela, podzemnih prostorija, čak i podzemnom bolnicom, tunelima za ratne brodove, a na površini se nalazilo čak 30 vojnih objekata.

Danas je Vis mnogo dostupniji, iako je još uvijek udaljen dva i pol sata trajektom, što s jedne strane omogućuje da ipak odolijeva turističkim hordama. Izvan sezone, međutim, otok je sablasno pust. Ukupno na otoku živi oko 3700 ljudi, dok ih je u doba Austro-Ugarske, početkom 20. stoljeća, bilo dva i pol puta više. Otočani se tradicionalno bave vinogradarstvom (poznata je viška sorta grožđa vugava), a u Komiži i ribarstvom.

Govoreći o Komiži, ja upravo u nju stižem. Autobus me ostavlja na parkiralištu koje služi i kao autobusni kolodvor, te se ja upućujem prema obali. Izlazim na glavnu komišku rivu:



S obzirom da ovaj grad živi s morem i od mora, riva nosi naziv Svetega Mikule, koji je naravno zaštitnik pomoraca i čitavog grada.

Sjedam u jednu od konoba na rivi, vrijeme je ručku. Više se ne sjećam što sam jeo za glavno jelo, no pio sam vugavu, a za predjelo sam uzeo komišku pogaču. Naravno, postoji i viška pogača, ne mogu jedni imati nešto, a da i drugi nemaju. Osnovni sastojci su isti u obje, to su slane srdele, luk, kapari, masline, peršin. Razlika je u tome što komiška u sebi još ima umak od paradajza. Također, razlika je u rezanju – viška se reže na trokute, a komiška na četverokute. U svakom slučaju, to jednostavno težačko jelo ukusan je i okrepljujući obrok.

Komiža danas ima oko 1400 stanovnika. To je najudaljenije naselje u Hrvatskoj. Komiži pripada i najjužnija točka Republike Hrvatske – hrid Galijula u arhipelagu Palagruže. Komiža je smještena u širokom zaljevu na zapadnoj obali, podno strmih brda zapadne strane Visa. Kao da je sam otok Vis, pogurnuvši svojim reljefom Komižu prema moru, i potom širom otvorivši Komiški zaljev, utjecao na stoljetnu komišku orijentiranost moru i ribarstvu.

Komiža se prvi puta spominje 1145., kao Val Comeza, premda se vjeruje da su na ovom području živjeli i Grci i Rimljani, no tomu nisu nađeni tragovi. Čak se tvrdi da ime mjesta dolazi od Com Issa, „pored Isse“. Na mjestu grada postojala je i benediktinska opatija. U mletačko doba Komiža je glavno ribarsko središte na Jadranu, a prosperitet koji iz toga proizlazi ogleda se u izgradnji luksuznih velikih kuća, crkava, utvrda. U doba Austro-Ugarske postaje općinsko središte, te je u to vrijeme i najveće naselje na Visu, s 4000 stanovnika. Početkom 20. st. Komiža ima čak 7 tvornica za preradu ribe. Gradi se lukobran, proširuje pristanište... A onda propada Austro-Ugarska, a glavna komiška ribolovilišta, ona oko Palagruže, pripadaju Italiji. Pa onda dolazi novi rat, vojna izolacija Visa, iseljavanje, ukidanje općine, ukidanje trajektne veze sa Splitom... U mjestu je ostala samo jedna tvornica ribe, čuveni Neptun, koji je svojim sardinama opskrbljivao JNA. Samostalnost Hrvatske rješava čitav Vis tereta vojne zone, no ekonomska katastrofa koja slijedi ubrzo zahvaća i Neptun. Neptun je još životario desetak godina, uglavnom pakirajući i prerađujući uvezenu ribu, da bi onda početkom 21. stoljeća sve otišlo u stečaj, strojevi prodani i preneseni u – Niš. I sada se u Nišu, usred Balkana, pakiraju marokanske sardine, a Komiža, koja je bila perjanica jadranskog ribarstva, koja se nalazi posve okružena morem – nema više nijednu tvornicu ribe.

Komiža je i prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio neki papa. Bilo je to 1177., a papa je bio Aleksandar III., kojeg je za vrijeme plovidbe kod Palagruže ulovilo nevrijeme, pa su ga ribari prebacili do Komiže. Nakon što je posvetio crkvu Svetog Nikole, nastavio je prema Zadru.

Najveći iseljenički centar Komižana nalazi se u San Pedru u Kaliforniji, gdje živi gotovo 25 000 Komižana i njihovih potomaka.

Završavam s ručkom i krećem u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren. Ha, ništa, da barem uslikam nešto s obale:



Na slici se vidi Biševo, otok smješten jugozapadno od Visa, danas naš najudaljeniji naseljeni otok. Biševo je priča za sebe i naravno da ću ga posjetiti.

Još nekoliko slika komiških kaleta:





Komiža ima i hotel, imenom Biševo. Dobivam želju za poštenim hotelskim krevetom, te se upućujem pogledati imaju li slobodnih mjesta za putnika namjernika. Nažalost, nemaju. Vraćam se natrag do centra i zavirujem u neke od turističkih agencija, pitam ih imaju li sobe. Šalju me od jedne do druge, naposljetku u trećoj mi izlaze u susret. Jedna gospođa ima sobu u privatnom stanu, samo, kaže, to je novogradnja i nema pogled na more. Nema veze, nisam baš u situaciji da biram, a i nije da mi je toliko bitno da ujutro odmah mogu s prozora vidjeti more.

Daju mi smjernice i ja se otpućujem na rečenu adresu. Gospođa je već tamo, pušta me u stan, pokazuje mi moju sobu. Zadovoljavajuća je, iako krevet opet ima previsoko uznožje. Srećom, bračni je, pa ću i opet spavati po dijagonali.

Pogled s mog prozora na brda iza Komiže (ovo je ustvari Hum):



Na slici se vidi i crkva Svetog Nikole, koja dominira iznad mjesta, a sagradili su ju benediktinci u 13. st.

Nakon raspakiravanja i tuširanja odlazim se opet prošetati po Komiži. Slikovite kamene kuće koje kao da izrastaju iz mora:



Uz glavni komiški lukobran pristaju luksuzne jahte. Na vrhu se nalazi granični prijelaz, budući da je na zapad od Komiže otvoreno more skroz do Italije. Međutim, čitav mi granični prijelaz izgleda vrlo komično:



Naime, svatko može zaobići tu barikadu, te ljudi to, dok se šeću, i čine. A u kontejneru većinu vremena ionako nema nikoga.

Pogled na drugu stranu, vidi se Hum i mletački kaštel iz 16. st., nazvan Komuna:



Danas je u kaštelu ribarski muzej. Inače, kaštel je bio potreban zbog izloženog položaja Komiže, koju su često napadali gusari. Postoji priča o crkvi Gospe Gusarice, iz koje su gusari jednom ukrali Marijinu sliku. Ubrzo su doživjeli brodolom, a more je Marijinu sliku izbacilo na obalu točno pred crkvom.

Još jednom kaštel:



Pogled na zapad u suton:



Lijevi otok je Biševo. Desni je Svetac ili Sv. Andrija (Stondrija, kako ga zovu Komižani). Svetac je do početka ovog stoljeća, i smrti Jurke Zanki, posljednje stalne stanovnice, bio najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Iako je relativno velik, i čak ima i pitke vode, Svetac je vrlo teško pristupačan – obala je strma, a valovi su toliko jaki da su u povijesti vrlo brzo razorili svaki pokušaj izgradnje lukobrana. Tako su na Svecu živjeli samo najuporniji.

Lijevo od Sveca na horizontu se vrlo mutno uočava neka mrljica:



To nije čamac, već još jedan otok – Brusnik. Brusnik je jedan od dva jadranska otoka koji su vulkanskog porijekla (drugi je Jabuka), te jedan od tri koji nisu sagrađeni od vapnenca i dolomita (treći je Susak). Za razliku od Jabuke, koja je zastrašujuća crna gromada koja zlokobno strši iz Jadrana, Brusnik je nizak i samozatajan. Štoviše, u sredini je mala udolina kroz koju se more za visokih plima čak prelijeva, te se tako Brusnik pretvori u dva manja otočića. Ime mu dolazi od činjenice da su komiški ribari njegovim kamenjem brusili svoja oruđa. Inače, otoku je tamo negdje u doba stare Jugoslavije prijetilo nestajanje, budući da se brusnički vulkanski kamen masovno koristio prilikom izgradnje podloge za cestu na Visu. Danas je zaštićen, kako zbog svoje geološke vrijednosti, tako i zbog endemične faune (brusnička crna gušterica).

Još jednom Svetac u izmaglici:



Otpućujem se do južnog ruba grada. Ovdje trunu pogoni negdašnjeg komiškog privrednog giganta:



Tvornicu je kupio neki Južnoafrikanac, koji naravno nema namjeru ovdje pokrenuti proizvodnju ribe, već neku turističku investiciju. Radnici su dobili otpremnine i sada ne znaju što bi, budući da mnogi još nisu za mirovinu, a posla na otoku nema. A teško baš i da bi ih Južnoafrikanac zaposlio da mu rade u hotelu, apartmanskom naselju, što li već namjerava izgraditi.

Komiža općenito muku muči s nedostatkom perspektive, pogotovo za mlade, izuzev tijekom tih dva-tri ljetna mjeseca. Zato se mnogi mladi u Komiži drogiraju, te tako ovo ljupko dalmatinsko otočno mjestašce postaje slučaj.

Pogled prema crkvi Svetog Nikole i prijevoju odakle dolazi cesta iz Visa:



Simpatična lokalna fauna:



Lagano je već pao mrak na Komižu. Pogled na gradsku plažu, odmah ispod crkve Gospe Gusarice:



Prolazeći rivom, čujem neku pjesmu s trga u zaleđu. Skrećem, kad tamo vidim klapski koncert. Riječ je o viškoj klapi Liket (čak su se i zezali na taj račun, kako je to čin velike hrabrosti da su se Višani usudili doći u Komižu), a čitav nastup vodi jedan viški lokalni glumac, koji često priča i anegdote i viceve, naravno, sve s karakterističnom viškom čakavštinom (odnosno, cokavštinom): naime, na Visu su se praktički posve izgubile kvačice. Č je postalo c, š je postalo s, a ž je postalo z. Ć ostaje. Tako se mjesto u kojem se trenutno nalazim zove po njihovu Komiza. Preko puta je Bisevo. A u turističkoj agenciji žena na šalteru nekoj lokalnoj ženi kaže „Cekojte!“ Zvuči smiješno, kao tepanje, no ubrzo se navikneš. Zapravo, niti jedan od tih otočkih govora mi nije zvučao nerazumljivo. Osim jednoga, ali o njemu kada za to dođe vrijeme.

Evo jednog kadra koncerta:



Nakon prilično ugodnog koncerta od oko sat i pol, odlazim još malo protegnuti noge do lukobrana. Lijepa je Komiža, doista me vrlo ugodno iznenadila. Vraćam se do svoje sobe i ubrzo liježem. Sutra se opet rano ustajem...

psihoputologija @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.