Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » svi 2012
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - svibanj 2012
četvrtak, svibanj 31, 2012
PONEDJELJAK 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Osvanulo je krasno jutro. Izlazimo iz hotela, odlazimo do dućana kupiti nešto za doručak. Pogled niz našu ulicu prema kolodvoru, vidi se i hotel:



Iznad nas stijene u izlazećem suncu:





U 9 sati krećemo busom za Meteora. Usput slikam stijene:



Meteora (na grčkome "oni koji vise u zraku") su drugi najveći kompleks manastira u Grčkoj, nakon Svete gore (Athosa). Smješteni su na velikim pješčenjačkim stupovima, na prijelazu iz tesalske ravnice u Pindsko gorje.
Još u 9. stoljeću prvi su pustinjaci pristigli u ovo područje. Živjeli su u špiljama i udubinama ovih kamenih stupova, a njihov ih je odabir staništa držao poprilično udaljene od bilo kakvih putnika namjernika.
Kada su točno ustanovljeni manastiri, ne zna se. U 14. stoljeću osniva se najstariji danas postojeći manastir, Veliki Meteor, a potom, uslijed turskih prodora u Grčku koji su uzrokovali bježanje monaha u nepristupačne predjele, i drugi manastiri, njih sveukupno 24. Danas ih postoji 6.

Mi stižemo do prvoga od njih, Velikog Meteora, smještenoga najviše. Postoji jedan još dalje u brdu, ali u njega se ne može. Na parkiralištu nam se obraća jedan suputnik iz busa, po govoru je iz Istre, eventualno Rijeke. Čuo je da govorimo hrvatski. On je tu s prijateljem iz Portugala. Ima i Mađara i drugih turista.

Veliki Meteor:



Iza ove stjenčuge je Kalambaka:



Trebamo se popeti onamo gore:



Nekad je to išlo pomoću vitla i mreže. Evo ostataka toga mehanizma:



Jednom je neki posjetitelj, gledajući već poprilično izlokano uže, pitao monahe "Mijenjate li ga ikad?" Odgovor je bio: "Naravno. Kada Gospod učini da pukne."

Pogled na susjedni manastir Varlaam:





I na Kastraki, selo smješteno ravno ispod:





Ulaz u svaki manastir naplaćuje se po 5€. Odlučili smo pogledati samo prvi, jer je najveći, ostali su uglavnom slični, razlikuju se tek po blagu koje skrivaju. Ovaj čak ima i inkunabule.
Budući da se ne smije u kratkim hlačama, na ulazu dobijete nekakve vrećaste rent-a-hlače i onda u tome bauljate uokolo. Ženske pak dobiju maramu za pokriti ramena.

Susjedna stijena iz malo bližega:



Ambis:



Imperatori:



Pod u manastiru je poprilično gruba kaldrma, s nepravilnim kamenjem. Gledam neku glupaču koja uokolo nabada u 5 cm visokim štiklama. Nije mi jasno kako se u tome popela po onim uskim stepenicama do manastira.
U manastiru se ne smije slikati, pa tako morate čitati kako smo obišli i kapelu, blagovaonicu, kuhinju... Nikola je negdje zaostao, pa ga Mate i ja čekamo kod izlaza. Na izlasku svlačimo ono čudo (začudo, sviđalo mi se) i potom izlazimo. U taj čas primjećujemo da se iz manastira spušta neka vrsta žičare:



Iz nje izlazi jedan od monaha i ulazi u jedan od džipova parkiranih na parkingu. Očito ni pustinjaci nisu više što su bili. Žive od turizma, i to prilično dobro.

Zavirit ćemo samo u Varlaam, koji je izgrađen radi čuvanja relikvije prsta sv. Ivana i lopatice sv. Andrije:



U taj čas dolazi nekoliko kineskih džipova:



Sudjeluju na reliju Šangaj-Hamburg. Meteora su im jedna od usputnih stanica. Ruta im je poprilično zanimljiva. Prvo kroz Kazahstan i Turkmenistan, preko Kavkaza i Turske, ali onda prelaze u Italiju i idu do Hamburga.

Dečki su odabrali neku kraticu kroz šikaru. Malo je prestrma za moj ukus, ali ipak se spuštam. Pogled prema Velikom Meteoru:



Ulazimo u kompleks Varlaama. Ovo je iznad nas:



A samostan je gore:



Stovarišno dvorište:



Opet lift:



Pogled s prilaznog mostića prema dolje:



Zavirili smo unutra, no ne da nam se opet plaćati. Odlučujemo se polagano cestom prošetati natrag do Kalambake. Do dolje bi nam trebalo sat i pol laganim hodom.

Još jedan pogled na Veliki Meteor:



Idemo dalje. Onaj u sredini je manastir Svete Barbare:



Dadiljalište? Undecided



Ne, samo nepismenost. Tongue out



Varlaam (lijevo) i Veliki Meteor (desno):



Sveta Barbara iz bližega:



Začudne formacije:



Sada smo ispod Varlaama:



A tamo je i Sveti Nikola Anapaus:



Opet Varlaam, savršeno stopljen sa stijenom:



Odlučujemo se popeti i u Svetu Barbaru. Ovdje pak imaju primjerak ljestvi kojima su se nekoć penjali:



Pogled iz Svete Barbare. Ako pažljivo pogledate, lijevo na vrhu ćete vidjeti manastir Svetog Stjepana (to je ženski samostan, tj. "nannery"):



Malo bliže:



Malo smo se ovdje odmorili. Sveta Barbara iznad nas:



Čudesni svijet meteorskih stijena (ne po sastavu, već koje pripadaju Meteorima):





Opet Sveti Nikola Anapaus:





Nikola uživa u šetnji, ja baš i ne, ne volim vrućinu i sunce. On bi se čak sada i popeo do Svetog Nikole Anapausa. Jedva ga odgovaramo. Opet Varlaam:



Sveta Barbara:



Već smo se poprilično spustili, Kastraki je pred nama:



Falički simbol ustobočen između dviju stijena:



Odmorili smo se u parkiću u Kastrakiju. Pogled iz ovog rakursa:



Neki luđaci se i penju:



Po povratku u Kalambaku uzimamo stvari u hotelu, odlazim još na WC, potom idemo na ručak nedaleko autobusne stanice. Zapravo, idem samo ja, Mate još ne može jesti, a Nikola se umjesto toga odlučio prošetati. Uzimam suvlaki, grčku varijantu ražnjića. Još jedan pogled na Meteora, a onda dosta:



Dolazi bus i kreće vožnja, danas možda najkraća od svih na ovom putu, prema Janjini. Putem dotamo morat ćemo iz Tesalije prijeći u Epir, što znači i prelazak Pinda. Cesta vijuga po hrptu brda, evo jedne lijepe kapelice:



A u dolini se vide seoca:





Sve je brdovitije:





Iz nekog razloga, ovo me podsjeća na neka naša otočka brdska sela:



Opraštamo se s Tesalijom:



Prelazimo na autoput. Ovdje se naime gradi nova Via Egnatia, koja bi trebala spojiti Igoumenitsu, Janjinu i Solun. Autoput vodi kroz prekrasne krajolike Pindskoga gorja. Meni je Epir uvijek izgledao kao vrlo kraški kraj, zamišljao sam si ga kao goli kamenjar, no ovi krajolici su prekrasni, guste šume četinjača, katkada pomislite da se vozite kroz Sloveniju:







Ubrzo opet skrećemo s autoputa i počinjemo se penjati:



Idemo u Metsovo:







Metsovo je središte grčkih Vlaha (Arumunja), poznato po svojim vinima, sirevima i obližnjem skijaškom centru. Gradić izgleda vrijedan posjeta, ali sada se zadržavamo samo radi iskrcavanja putnika. Još jedan pogled na Metsovo iz daljine:



Vraćamo se opet na Egnatiu i pičimo prema Janjini. Na nekim dijelovima još se gradi punom parom:



Pind ostaje iza nas, a mi se spuštamo u ravnicu:



Naravno, meni se u takvim slučajevima obično začepe uši, a kako znam imati problema s lijevim uhom, katkada to može biti i opasno. Kada smo jednom Mate i ja bili u Zadru, na sesiji postdiplomskog, meni se tako uho nije odčepilo od Svetog Roka, mučilo me cijelu večer, tako da sam usred noći išao zvati Hitnu jer od bolova nisam mogao spavati. Tako svako čepljenje ušiju koje traje dulje od minute shvaćam iznimno ozbiljno. Budući da mi se to dogodilo i sad, bio sam prilično uznemiren, jer bismo na putu trebali biti još tjedan dana. Jedno mi se ubrzo odčepilo, ali drugo nikako.

Stižemo mi tako u Janjinu (Ioanninu), glavni grad Epira i sveučilišni centar s oko 20 tisuća studenata. Smještena je na obali jezera Pamvotis, a osnovao ju je car Justinijan u 6. stoljeću. U 17. stoljeću postaje glavni prosvjetiteljski i kulturni centar Grčke, iz kojega će se kasnije razviti i žarište grčkoga narodnog preporoda. Janjina je bila sjedište pašaluka kojim je vladao Ali-paša Tepelena, već opisani silnik iz ovog područja, koji je sagradio tvrđavu u Porto Palermu na albanskoj jonskoj obali, a ujedno je dao razrušiti Voskopoju. Od 1913. u sastavu je Grčke.
Janjina ima i aerodrom, nazvan po poznatom epirskom kralju Piru.
Ovdje ćemo prenoćiti, iako Mate i Nikola razmišljaju da odmah produžimo za Kakaviju. Nikola odlazi pitati kada nam ide sutra bus ujutro za Kakaviju. Mate se smije. Ispada da je Nikola čovjeka na blagajni upitao nešto poput "Do you speak English? Ha? Kaj?" Inače, Mate čitav dan podbada Nikolu za onu saç kavurmu iz Çanakkalea. Već je dosadio i Bogu i vragu.
Krećemo prema centru, uho mi je još začepljeno. Mrzovoljan sam, ne sviđa mi se pomisao na liječenje u Grčkoj. Na sreću, upravo tada mi se odčepljuje. Dolazimo na jedan trg, tamo je hotel. Tri zvjezdice, vjerojatno je skup. Ipak, odlazim pitati. 29€ po osobi. Ne bih, hvala. Idemo dalje. Stari dio Janjine ima jako puno otomanskih zgrada, neke su i u poprilično zapuštenom i ruševnom stanju.
Tu smo već nadomak samog centra:



U samom centru nalazi se tvrđava:



Ulice su u tvrđavi zavojite, često i slijepe. Prema priči, izgrađene su takvima kako bi zbunile pljačkaše koji bi provalili u grad, tako da bi u njima zalutali i bili svladani prije no što bi uspjeli pobjeći s plijenom.
U tvrđavi nalazimo još jedan hotelčić, ali taj je pun.
Izbijamo na jezero:



Jezero ima i otočić, na kojem je svoje zadnje dane vlasti proveo Ali-paša. Do otočića iz Janjine voze brodići.

Čak ni uz jezero ne nalazimo ništa, pa se vraćamo drugim putem. Idemo prema jednom hotelu koji smo vidjeli, ali smo prošišali kraj njega. Putem dotamo Nikola u jednoj uličici veli "Tamo su nekakve zastave, možda je to hotel." Ispada da je samo jedna zastava, nizozemska, a to je počasni konzulat Kraljevine Nizozemske. Na kraju dečki odlučuju sjesti, a ja ću trknuti do onoga hotela. Tamo mi tip veli da je noćenje za tri osobe 100€. Hvala lijepa.
Vraćam se i to im priopćujem. Potom Nikola veli da će se on malo promuvati uokolo i možda nešto naći. Ja odlazim na kiosk preko puta, kupiti nešto za piće. Uzimam piće iz frižidera, potom se okrećem prema kiosku platiti. Međutim, frajer unutra ne reagira. Ispada da spava. Budim ga i plaćam.
Nikola se vraća i veli da je našao hotel za 20€ u blizini. Pa to je odlično, konačno neka korist i od njega. Laughing Uzimamo stvari, Mate odlazi na kiosk, uzima vodu iz frižidera, a budući da frajer opet spava, ne želi ga buditi. Komentira kako mu se sviđa ovo putovanje - u Turskoj imaš besplatne WC-e, u Grčkoj besplatnu vodu...
Hotel je dobar, soba također, malo ćemo se odmoriti, a onda u večernju šetnju gradom.

Janjina noću:





Živo je, ovo je em Grčka, em studentski grad. Lijepa je i promenada uz jezero, kao da smo na moru. Čini se da i turisti dolaze ovamo ljetovati. Ulazimo u tvrđavu. Komentiram kako su unutra sve zgrade izgrađene u otomanskom stilu, čak i ove koje su očito novije. Na to mi Mate tvrdi da ja nemam pojma što je to otomanski stil i da pričam gluposti. Vraćamo se na obalu. Ja bih nešto popio, ovi bi samo sjedili. Ostavljam ih da sjede, a ja se šećem uokolo. Po obali sve puno restorana, kojekakvih atrakcija za djecu...podsjeća me na Crikvenicu ili tako što. Naposljetku i ja malo sjednem k njima, a onda krećemo prema hotelu. Usput ćemo još stati u jednoj palačinkarnici.
Vraćamo se u hotel, sutra je rano ustajanje...

psihoputologija @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2012
NEDJELJA 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje u vlaku. Krajolik nov, čudan, negrčki. Plodne ravnice sjeverne Grčke. U jednom času stiže mi na mobitel poruka T-mobile Macedonia, kojom mi žele ugodan boravak u Makedoniji. Smiješim se. Grci se toliko trude uvjeriti svijet da imaju monopol na Makedoniju, a evo ovdje, u Grčkoj, crno na bijelom, stoji da sam u Makedoniji. Laughing
Vlak kasni, pa se imamo vremena spremiti. U jednom času, dok stojim na hodniku, iz susjednog kupea, za koji je noćas carinik rekao da je u njemu netko iz Estonije (a mi smo se nadali nekim atraktivnim estonskim plavušama), izlazi mladi pravoslavni svećenik. U mantiji, s bradurinom, sve kako treba.
Vlak polagano ulazi u Solun, izlazimo na kolodvor.

Pospremamo stvari u ormarić za prtljagu, a potom krećemo u grad. Prije toga ću još negdje dići novce. Dolazim na bankomat, odabirem "Cash withdrawal" i onda mi se pojavi nešto zbunjujuće. Obično je bankomatu opcija "cash withdrawal" dovoljna da vas upita iznos koji hoćete i onda vam ga i dâ nakon odabira. Međutim, ovdje mi prvo nudi da odaberem vrstu računa. Hm, pa valjda je to tekući, uvijek dižem s njega. Međutim, nakon tog odabira bankomat opoziva postupak.
Možda je stvar opet u bankomatu. Odlazim na drugi, opet ista fora. Vrsta računa. Hm, idem opet probati s tekućim. I opet ništa. Probam s deviznim, niti taj ne prihvaća. OK, ovo je već zabrinjavajuće. Nemam eura, a još je i nedjelja, pa banke ne rade. Mislim si, ovo je kolodvor, tu ljudi često dižu, možda bankomat nema dovoljno novaca. Pokušat ću negdje u gradu.
Krećemo prema gradu. Nedjeljno je jutro, grad je posve pust. Stajem na jednom od bankomata, opet ništa. Mate se već naslađuje: "Velim ja da treba nositi gotovinu, evo ti kad nosiš kartice." No da, a da kojim slučajem nismo u Grčkoj nego da trebamo mijenjati novce? Mjenjačnice ne rade nedjeljom, bankomati rade. Na idućem bankomatu stišćem treću opciju i, gle čuda, novac izlazi. Spas u zadnji čas! Sada pokušava i Nikola, ne znam što stišće, no novca nema. On se pita uzima li mu proviziju ako je akcija neuspješna. Na računu ima 70€ i želi dignuti sve. Ja mu velim neka proba s okruglom cifrom, možda ne može isplatiti 70. Neka traži 50. On isprva neće, ali na idućem bankomatu proba i to. Opet bezuspješno. Već je živčan.
Dolazimo na obalu:



Solun je prilično lijep i ugodan grad, s krasnom obalnom promenadom. Podsjeća na neke gradove u Španjolskoj. S oko pola milijuna stanovnika, drugi je najveći grad Grčke. Počasni mu je naziv "suprijestolnica", isto kako je u Bizantskom carstvu nosio nadimak "sukraljica". Grčko ime grada (Thessaloniki) znači "Tesalska pobjeda", a ime je dobio po kćeri Filipa Makedonskoga, koja je rođena na dan kada je njen otac pobijedio u Bitci na Kročkom polju, u Tesaliji. Grad je osnovao njen muž, makedonski kralj Kasandar, oko 315. pr. Kr. S vremenom, Solun postaje glavno središte ovoga dijela Rimskoga carstva, smješten na razmeđi putova između Konstantinopola, Balkana i Mediterana. Kasnije je bio u bizantskim, križarskim, ponovno bizantskim i naposljetku mletačkim rukama, sve dok 1430. nije pao pod Turke. Za vrijeme Turskog carstva u njemu se naselio velik broj sefardskih Židova, koje su Turci naseljavali kako bi spriječili grčku dominaciju u gradu, tako da je Solun tijekom 200-tinjak godina bio najveći židovski grad na svijetu, poznat i kao "Majka Izraela".
U Prvom balkanskom ratu, 1912., Solun prelazi u grčke ruke. 1915. Antanta otvara frontu na solunskom području, kako bi slomila Bugarsku, a Solun postaje sjedište proantantske vlade, kao opozicija kralju u Ateni. 1917. veći dio starog grada izgorio je u požaru koji su izazvali francuski vojnici vlastitom nesmotrenošću. Nakon požara, grad je sagrađen prema novim urbanističkim planovima, što objašnjava današnji pravilni raspored ulica i blokova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod nacističkom okupacijom, a potom su ga i Saveznici bombardirali. Naposljetku, grad je 1978. pogodio i potres. Upravo stoga je grad poprilično moderan, ali među blokovima često se vide ostaci bizantskih i otomanskih građevina. 2006. godine započela je izgradnja podzemne željeznice, čija bi prva linija trebala biti gotova 2012. Trenutno kopaju pored željezničkog kolodvora, koji bi trebao biti završna stanica.

Aristotelov trg, jedan od glavnih trgova u gradu:



Uzduž obale je življe, ljudi sjede i pijuckaju jutarnju kavu. Ali cijene su poprilične.
Na kraju centralnog dijela obale nalazi se jedna od najpoznatijih solunskih vizura - Bijela kula:



Nekadašnja utvrda, a kasnije zatvor i stratište, danas je muzej i jedan od simbola grada.

Lijepe široke ceste i mediteransko raslinje:



Pogled uz obalu prema centru:



I iz malo daljega:



Tu sjedamo malo na klupu, otpočinuti. Nikola još nije uspio podići novce, pokušao je na još par bankomata.
Vraćamo se prema gradu, Mate želi vidjeti sveučilište, jer simpatizira studentsko-anarhističke prosvjede koji su čitavu prošlu godinu potresali Grčku. Putem dotamo još jednom Bijela kula:



Nikola opet staje na jednom bankomatu. Ništa. Vidimo i zgradu jedne banke, vrata su otvorena. Unutra je međutim samo čuvar. Doduše, iza ugla je bankomat. Stojim kraj Nikole dok pokušava dignuti novce. Bezuspješno. Velim mu neka proba s drugom opcijom. Ni ta ne radi. On bijesan i očajan odustaje. Ja smatram da je možda ipak stvar u onoj trećoj, ali i sâm sam bio prezblenut i izbezumljen dok sam dizao novce da bih se točno sjetio što sam stisnuo.
Dolazimo do zgrade sveučilišta, ali ona je pusta. Naravno, kolovoz je. Sjedimo na stepenicama i prebiremo misli. Razmišljam imam li dovoljno novca da financiram Nikoli ostatak puta. Dalo bi se čak nešto i skucati, ali onda meni neće ostati gotovo ništa. Dok tako sjedimo, dolazi neka cura, vuče za sobom putnu torbu. Pita nas znamo li gdje je tu nekakav studentski ured. Nemamo pojma. Sveučilište izgleda poprilično zatvoreno.
Vraćamo se prema gradu, tu slikam natpis na fasadi:



"Makedonija je Grčka", kaže natpis. No da. Sukob Grka i Makedonaca oko imena traje od 1991. To je poprilično zanimljivo, kada znamo da se Makedonija ne zove tako od 1991., već od 1945. Očito Grci baš nisu htjeli nagaziti na žulj Titu, ali sada su našli slabije na kojima će liječiti svoje frustracije. Uglavnom, Makedonci smatraju da je negdašnja Makedonija, zemlja Filipa i Aleksandra, dio njihove povijesti. Grci im to odriču, jer "Makedonci su Slaveni". Makedonci, naravno, govore slavenskim jezikom, no Makedonci su većinom slavenizirano stanovništvo toga područja. Ionako znamo da su priče o "doseljavanju" uglavnom pretjerano simplificirane, jer većina nekog naroda u biti su starosjedioci koji su preuzeli jezik od male, ali dobro organizirane skupine došljaka. Primijetimo još da u čitavom tom sukobu Makedonci ne dovode u pitanje da je Aleksandar dio i grčke povijesti, dok Grci pak ne dopuštaju da bude dio bilo čije druge povijesti osim grčke. O tome da današnji Grci uvide da oni nemaju baš neke prevelike veze s Periklom ili Leonidom, nema govora.
Znak pored natpisa je Verginsko sunce, simbol nađen u jednoj od grobnica makedonskih vladara, koji je Makedonija stavila na svoju zastavu, ali ga je pod pritiskom Grčke morala ukloniti. Grci gdje god stignu blokiraju Makedoniju u međunarodnim pregovorima (tako ih nisu pustili ni u NATO, što je Mate, gostujući tom prilikom u Otvorenom, prokomentirao s "Čestitam Makedoncima na neulasku"). Zanimljivo je napomenuti da Grci sami svoju sjevernu pokrajinu, koju danas zovu Makedonija, nisu zvali tim imenom do početka devedesetih. Usto, Grci ne priznaju čak ni da postoji makedonski narod, a to ima i druge uzroke - naime, u grčkom građanskom ratu, koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1949., makedonsko stanovništvo koje je živjelo na području Grčke (Egejski Makedonci) uglavnom je podržavalo komuniste. Nakon što su komunisti poraženi, nova se vlada strašno osvetila Egejskim Makedoncima. Većina ih je protjerana ili pobijena, a onima koji su protjerani konfiscirana je imovina i oduzeto grčko državljanstvo. Oni koji su preostali bili su osuđivani ako bi izražavali svoj etnički identitet. Službeno, danas u Grčkoj ne postoje Makedonci (mislim, po Grcima ne postoje uopće, ali...). Postoje samo "slavofoni Grci", što je posve besmislen termin kako bi grčka vlast opravdala vlastite tlapnje da u Grčkoj žive samo Grci (službeno postoji samo jedna nacionalna manjina u Grčkoj, i to su "muslimani", pod što trpaju i Turke i Pomake).

Crkvica preko puta onog natpisa:



Stražnja strana crkve Panagia Dexia (Presveta Desnica - riječ je o Marijinoj desnici kojom drži Isusovu sliku):



Rotunda, srednjovjekovna crkva pretvorena u džamiju, danas pravoslavna crkva:







Rotunda je u biti izvorno trebala biti grobnica rimskoga cara Galerija, koji je sagradio čitav kompleks zajedno sa svojom palačom u blizini, ali on je ipak pokopan u Gamzigradu (nekadašnja Felix Romuliana), nedaleko Zaječara. Građevinu je potom Konstantin Veliki pretvorio u crkvu, prema nekima najstariju kršćansku crkvu na svijetu. Za vrijeme Turaka bila je džamija, a danas je pravoslavna crkva Svetog Georgija. Ipak, zbog arhitektonske vrijednosti, ostavljen je minaret.

Galerijev slavoluk:



Tu je i mala pravoslavna crkvica Preobraženja Spasiteljeva, utonula između zgrada:



Idemo manjim ulicama, već smo i gladni. Nailazimo na solunsku crkvu Svete Mudrosti:



Evo, da vidite kako izgleda arhitektura u centru Soluna, uglavnom moderno:



Izlazimo na još jednu glavnu ulicu. Bankomat. Velim Nikoli da proba stisnuti onu treću opciju, nema što za izgubiti. Stišće, i doista, eto mu novca. Očito je dakle problem bio u nama, a ne u bankomatima.

Sada stvarno možemo jesti. Odlazimo na jednu adresu navedenu u vodiču, no to je zatvoreno. Ipak, pokraj toga je restorančić u kojem ćemo pojesti lignje. Nikola i ja, Mate i dalje posti. Proljev mu je prestao, tako da neće odustati od putovanja, ali ne usuđuje se još ništa jesti. Nema baš ni apetita.
Cijene su visoke, porcija lignji s tartarom i prilogom, kruh i piva, izlazi nekih 11€.

Nastavljamo dalje, poprečnim uličicama koje su možda rijetki dijelovi uščuvani od starog Soluna:



Potom opet izbijamo na glavnu ulicu, Egnatia odos, gdje primjećujemo zanimljiv grafit:



Zašto baš u Solunu? Ne znam, čini se da ovdje ima dosta Albanaca (na bankomatu vam uz grčki i engleski odmah nude i albanski), ali to su baš Albanci iz Albanije, a ne Kosovari. A oni neće razumjeti prvi dio ovog natpisa.
Na drugoj strani je neka očito skvotirana zgrada:



Imamo još vremena, pa ćemo sjesti u park ispod gradskih zidina:



Svaki si je uzeo jednu klupu, ova dvojica su se ispružila, ja pokušavam, pa se ipak dižem. U jednom času dolazi neka cura, žica novce. Velim joj da moram štedjeti i da nemam. Potom odlazi do Nikole. On spava. Obraća mu se. Pita ga "Where are you from?" On, navikao na Tursku, odgovara "Hırvatistan". Njoj nije baš jasno. I njemu ponavlja priču, ali on stvarno nema novce. Potom dolazi do Mate. Njemu dugo nešto govori, Mate ju sluša, ali kako ima sunčane naočale uopće ne znam gleda li u nju ili mimo. Glavu drži posve bezizražajno. Na kraju ona odlazi. Kad je došao do nas, pitam ga što mu je pričala, veli da je cura u biti ovisna o heroinu, da joj treba za tablete, da živi na cesti...čudno, izgledala je relativno uredno.

Vraćamo se na kolodvor:



Odlučujem dignuti još 100€, pa da sam miran. Trebat će mi još.
Izlazimo na peron. Ovo je naš vlak:



Iako izvana izgleda poprilično dotrajalo, iznutra je jako ugodan. Klimatiziran je, bez kupea, stolci se daju nagnuti... Jedino što stakla imaju neku zelenu nijansu, pa se ne može baš lijepo slikati.
Smjestili smo se u vlak i čekamo polazak. Nikola vidi da imamo još 15 minuta i sada se sjetio da ode na WC na kolodvoru. Strah me da ne odemo bez njega, no na sreću vraća se na vrijeme. Napokon krećemo.

Put nas vodi prema jugu. Pitomi pejzaž sjevernogrčkog primorja:



A potom i sjedište starogrčkih bogova - Olimp:



Prije Larise ulazimo u brda:



A onda stižemo u tesalsku ravnicu:



U Paleofarsalu se mijenja smjer vuče. Inače, pruga Paleofarsal-Kalambaka bila je do 2001. uskotračna, u sklopu tesalske željeznice. Tada je prebačena na normalni kolosijek.

Naše današnje odredište je Kalambaka, gradić na rubu tesalske ravnice, smješten ispod Meteora, ogromnih kamenih gromada na kojima su podignuti manastiri. Meteora su čudo prirode, ali i ljudskih ruku. U njihov ćemo obilazak sutra, večeras je prekasno, već je 9.
Stižemo u Kalambaku, iznad mjesta dominiraju stjenčuge, osvijetljene odozdo, kao neki divovi koji bdiju nad gradićem. Gdje ćemo sada naći hotel? Evo, odmah ispred kolodvora putokaz je prema Hotelu Astoria. Nadam se da nije toliko glamurozan, treba nam nešto razumno. Hotel je odmah u ulici preko puta kolodvora. Ispred sjedi stariji bračni par. Oni su vlasnici. Vele da je soba 10€ po osobi. Sjajno. Hotel je ugodan, kućni. U sobi na stoliću imaju čak i Gideonovu Bibliju. Ovo je pobožni kraj, žive u sjeni tih manastira. Gospodin nam veli da sutra ujutro ima organizirani bus koji nas vozi do Meteora. Odlično.
Hotel je pun, čujemo i neke Mađare koji su došli. Prebacit će nas u drugu sobu, dali su nam greškom četverokrevetnu.
Izlazimo u večernju šetnju mjestom. Grci žive noću. Ulice su pune, ljudi, auti, glazba. Nikola i ja idemo nešto pojesti, uzet ćemo gyros. Prvo biramo kamo ćemo, što već Mati ide na živce. Onda ulazimo u jedan lokal u kojem je gužva i treba skoro 15 minuta da nas posluže. Mate je vani i razmišlja da otiđe. Napokon dobivamo i jedemo. Potom odlazimo na glavni trg. E sad bih ja još i nešto slatko. Trknem do usputne slastičarnice, uzimam pitu s limunom. Cijena - 3€. Usput, budući da sam uzeo za van, dobivam i posudicu u kojoj se nalazi - lijepu, keramičku, dobro će doći doma za neke kreme ili tako što. Ako i to uračunamo, onda tih 3€ i nije puno.
Vraćamo se u hotel, prije počinka pokušavam malo čitati Gideonovu Bibliju, ali ne otvara mi se nikakva nova perspektiva u odnosu na moje zadnje čitanje Biblije. Za mene je Isus i dalje čovjek, osobit, ali čovjek, kojega je sveti Pavao pretvorio svojim propovijedima u Boga. Spasitelj svijeta? Možda, ali samo kao netko tko je pokazao kako ostvariti put k vlastitom spasenju, ne i otkupitelj grijeha. Uostalom, ja i ne smatram da je grijeh nužno na neki način "oprati", po meni je mnogo bitnija ta dimenzija duhovnog gubitka koju doživljava čovjek koji griješi. Kod grijeha je mnogo bitnije to da time zakidaš druge ljude i sebe, a ne toliko da zakidaš Boga. Zato ni ne smatram da je grijeh protiv Boga.

Odspavat ću...

psihoputologija @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 29, 2012
SUBOTA 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dobro smo se naspavali, iako smo mogli i dulje. Ustajemo i vrijeme je za jutarnju šetnju. Stvari možemo ostaviti u sobi do 12. Odmah iza ugla je čanakalska sahat-kula:



A ovo je pogled prema Europi:



Na obronku brda nalazi se veliki natpis, koji u prijevodu glasi: "Stani putniče! Ovo tlo po kojem nesvjestan gaziš, mjesto je gdje je potonula jedna era. Pokloni se i slušaj, ovaj tihi humak je mjesto gdje kuca srce nacije."
Bitka za Galipolje jedna je od najpoznatijih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Zajedničke snage Francuske i Britanskoga imperija napale su ovaj turski poluotok kako bi uspostavile kontrolu prolaska kroz Dardanele i potom imale otvoren put prema Istanbulu. Ujedno, takav bi razvoj stvari pomogao lakšu dostavu namirnica Istočnom frontu, jer su Njemačka i Austro-Ugarska blokirale kopneni pristup. Sam prolaz prvo se pokušao osigurati pomorskom bitkom u zimi 1915., ali zbog snažnog otpora turske mornarice i velikih gubitaka Antante, odlučeno je da se ide na invaziju, kako bi se onesposobila turska artiljerija. Iskrcavanje je započelo 25. travnja 1915. Otpor Turaka, kojima je zapovijedao Mustafa Kemal-paša, bio je herojski. Bitka za Galipolje trajala je 9 mjeseci, u vrlo teškim vremenskim uvjetima, napose ljeti (uslijed užasnih vrućina i velikog broja poginulih, rojevi muha prenosili su zarazu, nastala je epidemija dizenterije, a bilo je i malarije). Nakon što je 6. siječnja 1916., poslije otvaranja Solunskog fronta, naređena evakuacija, broj poginulih na objema stranama dosegao je 130 tisuća ljudi, dok je ranjenih bilo 237 tisuća. Bio je to jedan od najvećih fijaska Antante u Prvom svjetskom ratu, a u Turskoj je označio početak uspona Mustafe Kemal-paše. Ujedno, kako tvrdi Churchill, moguće je da je takav razvoj događaja ubrzao i pospješio turski masakr nad Armencima, koji je bio izveden pod izlikom da su Armenci kolaboracionisti s Rusima. U masakru i prisilnim marševima pobijeno je oko milijun i pol Armenaca, a ostatak se iselio u zapadnu Europu (uglavnom u Francusku) i Ameriku.
Što se Galipolja tiče, ono je sveto i za Turke, ali i za Australce i Novozelanđane, koji su ponajvećma ostavili svoje kosti na tom poluotoku.

Razmišljamo o tome kako je Prvi svjetski rat bio posve besmislen. U Drugom svjetskom ratu postojao je realni faktor opasnosti, Hitler, nacizam, tako da je barem za Saveznike taj rat bio dijelom i obrambeni, ali Prvi svjetski rat bilo je najobičnije ginjenje za imperijalističke zahtjeve, na kojoj god strani.

Pogled na Kilitbahir, europski dio Çanakkalea:



A tamo u daljini otvara se izlaz u Mramorno more:



Nova tema razgovora je egipatsko sužanjstvo Hebreja. Kažem kako sam pronašao podatak da je Imhotep, savjetnik faraona Zosera (to je onaj koji je izgradio prvu piramidu), možda u biti biblijski Josip. Mate u to ne vjeruje, ne vjeruje da je uopće postojalo ikakvo sužanjstvo, jer povijest navodno ne bilježi nikakvu migraciju stanovništva tih razmjera u to doba. Kažem mu da su čak i arheolozi u Akapskom zaljevu, na mjestu koje čini neku vrstu plićega praga dubine od 25 metara, u odnosu na dubinu s obiju strana toga praga koja je preko 100 metara, pronašli ostatke kotača kola za kakve se vjeruje da su ih koristili Egipćani u to doba. To bi predstavljalo dokaz da se doista dogodila neka vrsta prijelaza Crvenog mora po suhome, naravno ne nužno s biblijskim tumačenjem uzroka. Mate u to ne vjeruje, to su sve "gluposti". Općenito, Matu je teško u bilo što razuvjeriti ako je izgradio svoje mišljenje. Nije otvoren ni za kakva nova iskustva, osim ako njemu samom ne dođe da se mijenja.

Ulazimo u kompleks tvrđave. Tu je i vojni muzej, s raznim primjercima topova. Ulaz u vrt je besplatan, ali u samu tvrđavu se naplaćuje:



Nikola se zagledao u Dardanele:



Promet kroz Dardanele je gust, a prolaze i kapitalci, uglavnom tankeri za ruske luke:



Tu smo se negdje razdvojili, jer je Mate zaostao, ja sam pak htio u jednu slastičarnicu koja je Nikoli bila predaleko (na kraju je još bila i zatvorena), tako da smo se opet našli u sobi. Uzeli smo stvari, ostavili ih na recepciji, jer nam je bus polazio tek u 5. Potom smo otišli u šetnju modernijim dijelom Çanakkalea, veći dio toga vremena proveli sjedeći u parku, a potom se još vratili na ručak. Mate i dalje posti. Zaključio je da ako ništa ne ubacuje, neće ništa ni izbacivati.
Bliži se vrijeme polaska. Bus kreće s autobusnog kolodvora, ali prolazi pored našeg hostela na putu do trajekta. Čekamo ga, on promiče pored nas i odlazi prema trajektu. Trčimo za njim i lovimo ga prije ulaska na brod.
Potom opet izlazimo iz busa i penjemo se na razglednu palubu trajekta. Promatramo panoramu Çanakkalea:



I naš voljeni kontinent:



Još jedan pogled unazad, na Aziju:



Put nam se sječe s jednim tankerom:



I potom stižemo u Eceabat, na europskoj strani Dardanela. Cesta dalje vodi obalom Dardanela do Gelibolua (turska varijanta imena Galipolje). Mate kaže da ovdje živi jedna skupina Srba. Po onome što sam ja našao, oni su tu živjeli do početka 20. stoljeća, potom su većinom preseljeni u područje istočne Makedonije (oko Pehčeva). Radi se inače o Srbima iz okolice Jagodine.
Nakon Gelibolua cesta se penje i prelazi na drugu stranu ovog vrlo uskog poluotoka. Tu opet vidimo Egejsko more:



(sunce i staklo...nije dobro)





(ako promijenite perspektivu, u staklu možete vidjeti i odraz Mate i Nikole na prednjem sjedalu)

Trakija je mnogo pitomija od Anatolije. Vidi se da je to ipak Europa. Laughing

Ali ipak, po turskim autoputima prometuju i ovakva prometala:



Prolazimo Keşan i potom dolazimo do Uzunköprüa. Uzunköprü znači "Dugi most", i mjesto je doista dobilo ime po mostu, izgrađenom u 15. stoljeću, kojim se prelazila rijeka Ergene i močvarno područje uz nju. Most postoji još i dan-danas, dugačak je oko kilometar i pol i najdulji je kameni most u Turskoj.
Nas je vozač iskrcao na jednom trgiću na rubu centra. Odmah s tog trga počinjao je most. Potom smo se djeli u potragu za željezničkom stanicom. Mate je upitao neke tipove, koji su nam rekli da moramo hodati 4 kilometra od mjesta. Da stvar bude bolja, bus je upravo otišao u onom pravcu u kojem je trebalo hodati.
Put kojim smo trebali ići vodio je upravo preko mosta. Most ima po jednu prometnu traku u svakom smjeru i vrlo uzak pločnik, toliko da osoba s ruksakom izlazi iz profila pločnika. Suvišno je i napominjati da vozači jure kao ludi. Na početku mosta nalazila se neka skupina klinaca koja je stopirala. Mate je i kod njih provjerio, iako su mu sada rekli da ima 3 kilometra. Stajali smo i razmišljali. Hodati preko mosta ili čekati neki prijevoz. Nikola je za hodanje. Naravno, on ima mali ruksak za faks i usto je socijalni invalid, pa ne pomišlja da mene i Matu naši veliki ruksaci zanose, a to na tom uskom pločniku može biti problem. Ja sam za taksi, jer se odmah pored mosta nalazi taksi stajalište. Mate stoji bez ikakve ideje. Ja ga nekoliko puta pitam što ćemo, požurujući ga da donese odluku. On ništa. Na kraju Nikola prvi kreće preko mosta, a Mate za njim. Ništa, idemo onda svi preko.
Prijelaz traje oko dvadeset minuta. Neki vozači nas vide, pa nas i malo zaobiđu, neki, pogotovo ako iz suprotnog smjera ide auto, prošišaju tik uz nas. Pogotovo je neugodno ako je riječ o kamionu. Tada se okrenem bočno, tako da mi ruksak bude preko ograde i držim se dok ne prođe. Svega na dva mjesta nalaze se mala odmorišta, ali baš dok prolazimo pokraj njih nema niti jednog auta. U međuvremenu smo skužili da se za nama preko mosta zaputio i jedan od onih klinaca koji su stopirali.
Ja sam od nas trojice najnespretniji i najnesigurniji na nogama, pa su ova dvojica već odmakla. Na kraju mosta je kružni tok na kojem oni skreću desno. Vele da im je klinac tako rekao. I klinac ide s nama dalje.
Pitam se jesu li mu namjere čiste. Velim to Mati, on veli da je isto razmišljao o tome. Prolazimo pored benzinske pumpe, Mate veli da ide nešto kupiti i usput će pitati radnike je li to taj put. Ulazimo sva trojica, klinac ostaje vani. Čeka nas. Radnici na benzinskoj vele da jest, tu trebamo još oko kilometar i pol do stanice. Vraćamo se na cestu, čuje se lajanje pasa. Čopor pasa trči uz cestu. Mali nam veli da pređemo na drugu stranu. Uz cestu, tamo gdje su psi, nalazi se skroman kućerak, kakvi se obično znaju viđati uz usputne ceste po provinciji. Netko bi rekao "noćni klub" ili tako nešto, a vjerojatno samo jeftini kupleraj. I točno, na pročelju slike golih žena, "umjetnica iz Ukrajine". Inače, turska riječ za kurvu je "orospu" (od čega i naša "rospija"), no u slengu se, upravo zbog velikog broja prostitutki iz bivšeg Sovjetskog Saveza, rabi i riječ "nataşa".
Cesta se počinje uspinjati, ali od kolodvora ni k. U jednom času u susret nam dolazi motocikl na kojem sjede dva frajera. Usporava i zaustavlja se pored ceste, baš pred malim koji nas vodi. Prva pomisao: "Ovo je pojačanje, i sad će nas srediti." Tim više jer je Nikola malo zaostao, dakle samo smo Mate i ja naprijed. Ipak, izgleda da su to samo neki poznati od klinca, pozdravljaju se i odlaze dalje. A onda napokon ugledamo i poznatu žutu tablu s trima dijagonalnim crvenim crtama, a potom začujemo i poznati cing-cing zvuk signalnih svjetala na prijelazu ceste preko željezničke pruge. Tu smo.
Neposredno prije prijelaza skrećemo u jednu ulicu lijevo i tamo se mali oprašta od nas. Očito tu živi. Pokazuje nam da je kolodvor ravno, još nekih 100-tinjak metara.
U međuvremenu na kolodvor dolazi vlak Alpullu-Uzunköprü, koji se isti čas vraća natrag. Naš vlak za Solun dolazi oko dva u noći. Sada je pola deset, i imamo 4 i pol sata za provesti ovdje.
Sam kolodvor Uzunköprü izgleda kao neka zgrada s Divljeg zapada:



Za razliku od Kapıkulea, koji je drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu, ovaj je posve zaboravljen. Dnevno preko granice prođu četiri vlaka - jedan par lokalnih do Pitiona i jedan par noćnih Istanbul-Solun. Usto postoje dva para do Alpullua i jedan par do Istanbula.

Na kolodvoru se nalazi osoblje, ali ne žele sada obaviti granične formalnosti. Ostavljaju nas da čekamo vlak. Sjedamo na klupu sa stolom u vrtu pored kolodvorske zgrade, malo pričamo, onda Mate zaspi, Nikola i ja i dalje pričamo o obiteljima...Nikola me uvjerava da sam buržuj i da bi mi trebalo oduzeti vikendicu na moru. Kad mu kažem da vikendica ima sveukupno 60-ak kvadrata na tri etaže, dakle manje nego moj stan u Zagrebu, malo se zamislio. Uostalom, ja se svojom buržujštinom ponosim, jer taj imetak nije stečen izrabljivanjem radničke klase. No i dalje i on i Mate smatraju da sam reakcionar i da zagovaram status quo.

Selimo se svi u čekaonicu, tamo su klupe na kojima se može i zaspati, a njima je zima. Meni nije, a ni ne spava mi se, pa se šetkam uokolo.

Bliži se dva. U daljini čujem riku dizela. Potom iz zgrade izlazi murjak i veli da donesemo putovnice. Budim ovu dvojicu.
Dolazi vlak, troja grčka spavaća kola. Opet nema sjedaćeg vagona. Ništa, morat ćemo uzeti nadoplatu. Pitamo vlakopratitelja koliko je, on veli 30€. Za trojicu? Ne, po osobi.
Trideset eura po osobi? Pa to su dva noćenja u hostelu, a ovo je pola noći u vlaku. Nikola je očajan, nije mu jasno. Preskupo mu je. Ali druge nema, ovo je jedini vlak. Ulazimo unutra.
Nikola tupo zuri pred sebe, još je deprimiran, nije mu jasno kako ovo može koštati trideset eura. Pokušavam ga odobrovoljiti, ne da se. Putovnice su nam još vani, uvijek me strah da vlak ne ode bez njih. Neće, ipak nam ih vraćaju. Pokušavam otići do WC-a, on užasno smrdi. Pokušavam oprati zube na umivaoniku u kupeu, vode nema. Mislim si jesu li zatvorili ventil dok stojimo u Uzunköprüu, pokušavam kasnije, ali vode jednostavno nema. Trideset eura za noć u spavaćim kolima bez vode. Da, ipak je Grčka u EU, ipak su to europske cijene.

Kupei izgledaju ovako. Moj i Nikolin:



Matin:



Vrijede li 30€? Prosudite sami.

Vlak napušta Uzunköprü, vozi se kroz noć. Potom jedan željezni most i prelazimo Maricu koja čini granicu između Turske i Grčke. S druge strane nam dolazi još jedna pruga. Ulazimo u kolodvor Pition. Opet ista procedura, daj putovnice murjacima, koji ih odnose na pregled u zgradu.
Nakon Turske, i Grčka je zemlja koju prvi puta posjećujem. Čudno, zapravo. Naputovao sam se po Europi, išao i u Klasičnu gimnaziju, ali Grčku vidio nisam. I sada u nju ulazim na najneobičnijem mogućem mjestu za jednog Hrvata.
U kolodvor dolazi još jedan vlak, iz istog smjera kao i naš. Pition je neka vrsta čeonog kolodvora, iako se pruga nastavlja. Nažalost, prometa dalje nema.
Naime, pruga Uzunköprü-Pition i dalje, bila je dio negdašnje pruge Istanbul-Edirne. Nakon Balkanskih ratova, kada je granica uspostavljena na Marici, dio te pruge ostao je odsječen na teritoriju, isprva Bugarske, a potom Grčke. Takvo je stanje bilo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je izgrađena današnja pruga. Dotada, svi su vlakovi za Edirne vozili preko grčkog teritorija, a kako su bili vlakovi u unutrašnjem prometu, na teritoriju Grčke nisu se zaustavljali, osim kako bi u vlak ušli grčki graničari. Takav je aranžman omogućivao šverc i prebacivanje kriminalaca iz Turske u Grčku - jednu priču te tematike imate opisanu u knjizi "Turska: jarko sunce, jaki čaj", zbirci anegdota koje je sakupio Tom Brosnahan - adresa priče je http://www.turkeytravelplanner.com/bsst/midnight_express.html.

Vlak s kojim se mi križamo (iako se zapravo tehnički ne križamo, budući da dolazi iz istog smjera) u Pitionu jest nama suprotan vlak - Solun-Istanbul.
Napokon nam vraćaju putovnice i mi tonemo u san. Mate je čak zaspao sjedeći na kauču. Treba se odmoriti do jutra...

psihoputologija @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
PETAK 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stižemo u Denizli u pet ujutro. Negdje oko 6 polaze prvi dolmuşi za Pamukkale. Kunjamo okolo, onda odlazimo ostaviti stvari na garderobu. Napokon dolazi i dolmuş, krećemo. Do Pamukkalea ima oko dvadeset minuta vožnje.
Pamukkale znači "pamučna utvrda". Radi se o malenom mjestu poznatom po neobičnoj geološko-hidrološkoj formaciji. Naime, na tom se području nalazi 17 toplih izvora, u kojima je temperatura vode od 35 do 100°C. Voda je zasićena kalcijevim karbonatom, u dodiru sa zrakom izlučuje se ugljični dioksid, dok se kalcijev karbonat odlaže u obliku stijene, isprva želatinozne, a kasnije tvrde, koja se zove sedra ili travertin. Sedrene barijere česte su na krškim slapovima, gdje je voda bogata kalcijevim karbonatom (vapnencem), pa tako i na našim Plitvicama i slapovima Krke.
Iznad Pamukkalea prostiru se sedrene terase, preko kojih se voda prelijeva tvoreći bazenčiće omeđene sedrom. Ovisno o temperaturi i gustoći, voda ima nijansu od prozirne do plavičaste. Mi smo se uputili do toga mjesta i došli do ploče s natpisom Ak cennet (Bijeli raj). To odozdo izgleda ovako:







Šećemo se uokolo jezera, zrak je prohladan, ali je voda koja se u njega ulijeva topla. Tu su i neke divlje patke, čini mi se. Potom se odlučujemo popeti na vrh, kako bismo bolje razgledali kompleks odozgo. Međutim, ulaz se naplaćuje. Lako za to, no cijena je 20 lira. 10€. Duplo više od jednoipolsatne vožnje po Bosporu. Doduše, ulaz nije samo u kompleks Pamukkalea, nego i u Hierapolis, ruševine grčkoga grada koji je podignut na tom istom brežuljku, ali svejedno. Iz principa ne želimo dati 20 lira. Prošetat ćemo se još uokolo:



Pada nam na pamet da bismo se mogli prošvercati okolo, pa se krećemo penjati sa strane, koritom jednog isušenog potočića. Međutim, ubrzo nam dolje s ceste viču da se ne smije. Inače, u bazenčićima Pamukkalea nekad se moglo i kupati, no onda su to zabranili, jer su kupači oštećivali sedru.
Još jedan promašaj. S obzirom da smo već iz programa izbacili Izmir i Troju, izgleda da nam turska dionica putovanja nije baš osobito uspješna.

Čekamo dolmuş za natrag. Malo smo zalutali po mjestu, pa moramo tražiti stanicu. Ubrzo nailazimo na pravo mjesto i vraćamo se dolmuşem prema Denizliju.
U Denizliju Mate odlazi promijeniti još novaca, a i ja ću uskoro trebati na bankomat. Bilo bi mi dosta 500 lira, ali posudio sam Nikoli 100. Mate nema, a trebamo kupiti kartu za dalje. Nemamo novca za njega, a on nonšalantno šalje poruku "Banke rade tek od 9, kupite i meni kartu, čekam da otvore banku". Nekako smo ipak skucali pare, ali sada ja pod hitno moram do bankomata. Guram karticu, ukucavam PIN, ispada da je krivo. Provjeravam još jednom, opet mi stornira transakciju. Što je sad ovo? Nije vrag da mi je netko ispraznio račun dok ja tu putujem? Prolaze mi kroz glavu priče o bankomatima koji kopiraju PIN-ove i onda prebacuju pare s pozvanih računa. Hm, zadnji sam put vadio novce na bankomatu kod Aje Sofije. To je dosta prometno mjesto, ima dosta turista, možda je netko sredio bankomat. Onda mi pak pada na um misao da je možda ipak problem u mojoj banci doma. Naime, tu je 9, u Zagrebu je 8, banka se tek otvorila i možda rade backup ili tako nešto. Trebalo bi pokušati kasnije. Ali neću stići prije navečer.

Dolazi bus, krećemo. Dečki me pitaju koliko se vozimo do Çanakkalea, ja velim 6 sati. Potom zadrijemam. Ovi opet pričaju o revoluciji. U jednom se času trgnem iz sna i shvatim da sam krivo izračunao. 6 je sati od Izmira do Çanakkalea, a od Denizlija do Izmira je još 4 sata. Dakle, predstoji nam čak 10 sati truckanja. Mate provjerava kod stjuarda, i doista je tako.
Nikola je inače imao ideju da iz Denizlija odemo u Istanbul, pa onda za Solun, da bi nas to došlo jeftinije. No, ne bi, kako će se kasnije ispostaviti.
Veći dio jutra proveo sam u drijemežu, dok se bus vukao kroz krajnji zapad Anatolije. Jedini stresni događaj izveo je Nikola. Naime, on je stalno sa sobom vukao neku Foucaultovu knjigu koja mu treba za diplomski rad, i to je čitao po busevima. U jednom času htio ju je odložiti u onu mrežu koja se nalazi na poleđini sjedala ispred vas, a kako je u svojoj mreži već imao neke stvari i knjiga mu nije stala, krenuo je to zgurati u moju. Naravno, bez pitanja smije li. No ja sam također imao nešto unutra i krenuo sam to pomaknuti. U taj čas mi je nešto iz krila palo na pod. Dok sam se sagibao po to, uspio sam gurnuti rukom stolić na sjedalu ispred, koji je bio potrgan i mogao se spustiti i preko vodoravnog položaja, te izlio čaj, koji je bio na stoliću, po sebi. Poslao sam Nikolu i njegovu komociju po tko zna koji puta u vražju mater, jer zbog činjenice da on ne može držati knjigu u krilu ja sada po svojem krilu imam dva deci čaja.

Opet smo stali negdje u nekom usputnom odmorištu, opet ista procedura - autobusi se peru i lickaju, dok putnici jedu ili idu na WC. Napokon, negdje nakon 8 sati vožnje, evo nas uz more:



Sada smo iznad grada Burhaniye, u zaljevu koji zatvara grčki otok Lezb. Ova je regija poznata po maslinicima:



Zaokrećemo, i vozimo se drugom stranom zaljeva. Pogled prema jugu:



U daljini se vidi Lezb:



Ponovo jug:



Ponovo Lezb:



Naposljetku se serpentinama počinjemo odizati od obale. Cesta se vraća u unutrašnjost. Posljednji pogled na zaljev:



Ovaj dio Anatolije mnogo me više podsjeća na Dalmaciju, barem na Zagoru:



Naposljetku se pod nama pojavljuju Dardaneli:





A u daljini vidimo i naše današnje odredište - Çanakkale:



Na kraju se ipak nismo vozili 10 sati, već 11.

Došli smo u Çanakkale (na turskome "posudna tvrđava", zbog bogate lončarske tradicije), grad koji se nekad zvao Dardanellia i po kojem je današnje ime dobio morski prolaz na kojem leži (u to se vrijeme prolaz zvao Helespont). I to je grad na dvama kontinentima, iako se centar nalazi na azijskoj strani.
Tražimo hostel. Meni u vodiču piše da postoji nešto što se zove Anzac House i da bi to trebao biti ugodan hostel. Nalazimo ga, jedan blok od obale. Anzac je čest natpis u Çanakkaleu. Radi se o kratici za Australia and New Zealand Army Corps, vojnu jedinicu koja se istaknula u bitci za Galipolje 1915. Velik broj njenih pripadnika je izginuo na tom poluotoku i baš zato njihove obitelji i potomci jednom godišnje dolaze odati počast palima upravo ovdje, u Çanakkaleu. Odnosno, ovdje odsjedaju, samo mjesto bitke je na drugom kontinentu, nekih 15-ak kilometara odavde.
Nakon raspakiravanja i prijave, odlazim na bankomat preko puta hostela. Sve je u redu, izgleda da je ipak bila stvar samo u vezi sa Zagrebom. Dižem još 100 lira. Vraćam dugove Mati koji mi je posudio, ali sada imam još dovoljno love da večeras platim i večeru. Kupujemo kartu za sutra, potom se šećemo gradom, sviđa nam se, primorska je atmosfera. Sjedamo u neku aščinicu. Mate je odlučio prestati s rižom i posve postiti. Samo će piti čaj. Nikola i ja naručujemo. Nikola želi probati jelo koje se zove "saç kavurma", tj. meso pirjano ispod peke. Na jelovniku se nalaze "saç kavurma" i "saç kavurma porsyon". Ovo drugo uključuje još i prilog i salatu. Nikola pokušava demonstrirati da je u ovih tjedan dana naučio nešto turskoga, te konobaru objašnjava "Saç kavurma, yok saç kavurma porsyon!". Konobar ga zbunjeno gleda. Naime, Nikola je uvjeren da "yok" znači "ne", kako je i posuđeno u srpski. No "yok" znači "nema". Usto, "yok" dolazi iza onoga na što se odnosi. Nikola dakle konobaru objašnjava da nema saç kavurme. Potom mu ja uskačem pomoći i objasnim konobaru što hoće.
Hrana nije baš loša. Nikola onako nedužno pita Matu zar ovaj neće ništa, a Mate se izdere na njega da kog vraga ga to pita, kada zna da ima proljev i da ne smije ništa jesti. Frustriran je, cijelo se vrijeme nabrijavao na jeftine kebabe po Turskoj (cijena je od 2,5 lire u Istanbulu, pa čak do 1 lire u Kayseriju), a sada ih ne može okusiti.
Kasnije još sjedamo i na sladoled u jedan birc na obali, čeznutljivo gledamo Europu, kao da se sutra vraćamo kući. Azija nam baš i nije legla.

U hostelu imamo i internet, pa ćemo provjeriti poštu, a potom se dobro odmoriti nakon čitavog dana i noći u busu...

psihoputologija @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 23, 2012
ČETVRTAK 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se i doručkujemo. Čak i nije loš doručak, ima izbora, iako nije osobit. Dolaze i ovo dvoje Hrvata, skupa doručkujemo. Potom se pakiramo i odlazimo na kolodvor. Nikola želi zamijeniti kartu, ali ne može. Ništa, morat će s nama.
Inače, mi smo prvo mislili ići odmah za Denizli, no bus za Denizli ide tek navečer, pa smo se odlučili krenuti u Konyu, možda otamo ima neki raniji bus.
Prije dolaska busa (koji dolazi iz Kayserija) slikam još malo uokolo:



Dolaze nas pozdraviti i ovo dvoje, a potom dolazi bus i krećemo na novi put.

Vozeći se prema Konyi, prolazimo i pokraj Uçhisara, no nažalost sjedim na krivoj strani za imalo bolju fotku:



Putem prema Konyi Mate mi opet objašnjava slamizaciju gradova Trećega svijeta. Kužim ja to, no kako kažem, ekonomski problemi u svijetu neće se riješiti političkim, već duhovnim promjenama.
Krajolik je opet isti:





Je li moguće da se ono još uvijek vidi Erciyes?



U busu su nam poslužili nešto što liči na sapunčić. Gledam natpis: şekerleme. Aha, šećerlema. Uzimam ju, ali to je toliko slatko da me bole zubi.

I napokon stižemo u Konyu. Planirali smo se ovdje zadržati neko vrijeme, a onda krenuti dalje. No prvi bus za Denizli je tek u deset navečer - sad je dva popodne. Vjerojatno isti onaj iz Göremea. Nikola nas strijelja pogledom - mogli smo ostati u Kapadociji, kao da želi reći. Sve otada, on je uvijek tu Konyu apostrofirao kao najveći fijasko puta. Međutim, očito mu nije jasno da mi nismo htjeli ostati u Göremeu čitav dan i da je bolje bilo zamijeniti ga Konyom.

Autobusni kolodvor se naravno nalazi na rubu grada, pa odande do centra moramo tramvajem. Konya je jedan od rijetkih turskih gradova koji ima tramvaje, pa i nije promašaj da smo došli ovamo. Tramvaji su stari Düwagi:



Iznutra:



Konya ima oko milijun stanovnika i također je jedan od Anatolijskih tigrova. Nekoć se zvala Ikonija, prema legendi po kojoj je grad osnovao Perzej, nakon što je slikom Meduzine glave rastjerao lokalno stanovništvo. U gradu je, vjerojatno na sva tri svoja misijska putovanja Malom Azijom, propovijedao i sveti Pavao. Nakon toga razaraju ju Arapi, a u 11. stoljeću stižu Seldžuci, te ona postaje glavnim gradom njihove države. U dva navrata okupirali su ju i križari. Njeno zlatno doba jest druga polovica 12. stoljeća, kada su Seldžuci vladali čitavom istočnom Anatolijom i imali čak i izlaz na Sredozemlje (kod Alanye). Danas se Konya smatra prilično konzervativnim islamskim gradom, nazvanim "citadelom islama". U Konyi je živio i umro Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najpoznatijih (ako ne i najpoznatiji) islamski mistik, filozof, teolog, pjesnik, utemeljitelj vjerskoga reda mevlevi (poznatijeg i kao "vrteći derviši"). Usto, iz okolice Konye potječe i poznati satirični lik iz sufističkih pripovjedaka, Nasreddin hodža.
No Konya je i sveučilišni grad, s velikim kampusom koji je također smješten na rubu grada, pored kolodvora. Ujedno je i grad-pobratim Sarajeva.

Vožnja tramvajem do centra traje dosta dugo, a mi smo se iz tramvaja istovarili kada smo spazili zanimljivu džamiju. Ispostavilo se da je to džamija Hacı Veyis Zade:



Iznutra je prilično svijetla:





Nismo bili baš sasvim u centru, ali smo bili od njega udaljeni jedan blok. U centru se nalazi jedan brežuljak oko kojega se okreće tramvaj. Taj brežuljak je zapravo citadela, danas pretvorena u park. Najznačajniji spomenik u njoj je Alaeddinova džamija, negdašnja prijestolna džamija seldžučkih vladara, u stvari prerađena kršćanska bazilika. Sliku nažalost nemam.
Danas se po citadeli nalaze i kojekakvi ugostiteljski objekti, a ima i javni WC (naravno, znate da je Mate morao obaviti svoje...inače, ovo je prvi u nizu WC-a iz kojih je počeo odlaziti da ne plati, praveći se zbunjen).
Spuštamo se s citadele opet u uličice ispod. U jednom času dolazi nam neki klinac, prodaje šećernu vunu zapakiranu u najlon vrećice. Viđali smo to već. Mate iz zafrkancije veli malom da ja hoću šećernu vunu. Mali dolazi k meni. Ja mu velim da neću. Mate mu kaže "Šalio sam se." Ali mali odgovori "Nema šale!" I neće se maknuti. Mi idemo dalje, mali ide za nama. Okrenemo se i mrko ga pogledamo, on ništa. Izderemo se na njega. Ništa. Dali smo mu dovoljno jasno do znanja da ne želimo, ali njega to ne benda ni pol posto. On i dalje hoda za nama. Sad se ja izderem na njega, s izrazom lica koji bi mu trebao jasno dati do znanja da je prešao granicu. Ništa. Privukao sam čak i pažnju nekih ljudi u kafiću, koji malome vele da nas pusti. On brže bolje privezuje vrećicu Nikoli za ruksak i počne vikati da smo mu uzeli vunu, a nismo ju platili. Nikola skida to s ruksaka, mali zaostaje. Mislimo da smo ga se riješili. No nakon minute, evo njega natrag. Uporno i dalje ponavlja "Adi, adi" (hajde, hajde). E sad mi je već dosta, mali stvarno traži probleme. Opet mu iz nekog birca dovikuju da nas pusti. I na koncu mu nekako uspijevamo umaknuti.
Skrećemo u pokrajnju ulicu, iz toga smjera dolazi drugi klinac također sa šećernom vunom. Komentiram kako bismo sada iz fore trebali kupiti kod ovoga. Laughing
Malo smo paranoični, sve nam se čini da će nam se ovaj prišuljati iz neke pokrajnje ulice i opet započeti. Na sreću, nema ga.

Ulica u starom dijelu Konye:



Stajemo na ručak, da malo zametemo trag. Mate je još na riži.

Prolazimo pored još jedne džamije, ovo je İplikçi:



Potom i kraj džamije Selimije:



A onda dolazimo do najpoznatije građevine u Konyi, kompleksa Mevlana:



To su negdašnja tekija (derviški samostan) reda mevlevi i Rumijev mauzolej, koji su od 1927. muzej. Ulaz se naplaćuje, tako da smo ga mjerkali izvana.
Zanimljivo, u skladu sa sekularizacijom Turske, red mevlevija je od 1925. zabranjen. 1954. bilo im je dopušteno izvoditi semu (kako se naziva ta vrsta ceremonije koja između ostaloga uključuje i vrtnju u transu), ali samo kao turističku atrakciju. Kao sufistički red, i dalje su zabranjeni.
Rumi i ja smo inače rođeni na isti datum. Laughing

Nasuprot kompleksu Mevlana nalazi se groblje. Odlučili smo ne proći kao pored turskog groblja, nego smo se zaputili pogledati:



Islamska groblja (mezarja) često odaju dojam pretrpanosti, jer su nišani (nadgrobni kameni) jako zgurani jedni uz druge. Tu smo malo otpočinuli, a potom se uputili u obilazak. Evo zanimljivog natpisa na grobu:



Dotična osoba je živjela 677 godina? Neće ići. Radi se zapravo o tzv. Rumi-kalendaru (nema veze s Rumijem od malo prije), koji je u principu križanac hidžretskog i julijanskog kalendara. Točnije, godine se računaju od 622., ali godina nije lunarna, već solarna, pa tako ima 365 dana. Kalendar je vrijedio u Turskoj od 1840. do 1926. Ova gospođa je dakle rođena 1901.

Među grobovima nešto šuška, ali nije zombi, već nešto mnogo simpatičnije:



Na kraju groblja je nešto što bi mogla biti mrtvačnica:



Ili je ipak OVO mrtvačnica:



Do nje vodi ovaj špalir:



Vraćamo se do Mevlane, sjedamo pored fontane. Pogled uokolo:



Ubrzo dolazi neki klinac, po izgledu ima oko deset godina, možda i manje. Traži nas cigaretu. Mate mu veli da nemamo i da je pušenje štetno, a on je još mali. Počinju razgovarati. Mali se zove Mustafa. Pita nas otkud smo. Naravno, iz Afrike. Mate raspreda priču: on je profesor, Nikola je strašni ratnik, a ja sam - klaun. Mislim da je mali prokljuvio da Mate mulja. Za to vrijeme, Nikola od jednog papira radi origami model helikoptera. Daje ga Mustafi. Mustafa ga odnosi i umače u fontanu. Potom nam donosi šaku rastopljenog papira. Nakon toga mu očito postajemo dosadni, pa odlazi. Dižemo se i spremamo dalje. U tom času do nas dolazi neki tip od tridesetak godina, skockan, i razgovor teče ovako (razgovara s Matom):

-Excuse me...I'm trying to learn English.
-Yeah? We're sorry, we're just leaving.
-Where are you from?
-Africa.

I odlazimo. Nismo čak ni pogledali je li čovjek bio zbunjen.

U daljini se vidi džamija Aziziye:



Prilično neobično, džamija ima velike prozore, koji unutra pripuštaju dosta svjetla:





Na zidu se nalazi i displej koji pokazuje točno vrijeme dnevnih namaza.

Vraćamo se prema citadeli. U jednom času neki tipovi nešto dijele na cesti, kao kad kod nas dijele letke. Ali, kod nas je dovoljno samo mahnuti rukom i shvatit će da niste zainteresirani. Tako činimo i ovima, ali ne trzaju. Odmičemo se od njih, oni idu dalje za nama. Tek kad smo im eksplicitno rekli da nećemo, onda su odustali.
Ispada da što dalje idemo na istok, prodavači postaju sve nasrtljiviji. Frend koji je to ljeto bio u Indiji kaže da je tamo uobičajeno da taksist za vama hoda po 20 minuta i nudi vam taksi. Očito je stvar toga tko će prvi popustiti. Šalimo se da su Turci vjerojatno tako prodrli do Beča. Nudili su kebab, kavu, baklave i slično, a ljudi su se samo odmicali, „Neka, hvala, ne trebamo", a oni "Ma uzmite". I tako su se tijekom stoljeća polagano primicali Beču. Morao im je Jan Sobieski doći reći da Europljani ne žele ono što prodaju.
Uglavnom, sada mi je jasno zašto su žene u islamskom svijetu pokrivene. S njihovom razinom poštovanja osobnog prostora, one bi neprekidno bile izložene dobacivanjima.

Sjedamo u jedan kafić na citadeli. Pojest ću neke profiterole, popiti limunadu, Mate čaj, Nikola ne znam više što...potom ispod stola nalazim ploču za damu. Zapravo, s druge se strane nalazi i ploča za backgammon (trik-trak), igru koja je vrlo popularna u Turskoj, a ja je nikad nisam uspio naučiti. Mate i ja odigravamo partiju dame, ali nijedan nije siguran kako idu točno pravila. Jednu partiju dobiva on, druga završava kao pat.

Pogled na ulicu koja vodi prema Mevlani:



Lagano se smrkava, krećemo. Mate još odlazi na WC. Kaže da mu aktivni ugljen nije nimalo pomogao, samo je uzrokovao promjenu boje. Ozbiljno razmišlja da nas u Solunu napusti i ode doma.
Pješačimo dio puta prema kolodvoru, Nikola usput uzima kebab, potom sjedamo na tramvaj.

Bus kreće u deset sati, noćna vožnja do Denizlija. Ovaj put su nam poslužili i sladoled.
Nakon prve ture spavanca, budim se kada se bus zaustavlja i vozač veli da stojimo dvadeset minuta. Izlazim van, sve liči na neku ogromnu Macolu: desetak autobusa poredanih, vozači ih peru šlauhovima (to je uvijek običaj, autobusi se održavaju besprijekorno čistima, i iznutra i izvana), red ljudi za WC, red ljudi za neku hranu... Uzimam jednu gözleme. To su tradicionalne turske palačinke, koje se mogu jesti same, a mogu se i puniti svačime. Uz to i ledeni čaj. Kasnonoćni obrok. Potom se vraćam u bus i tonem u san...

psihoputologija @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2012
SRIJEDA 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, spavao sam možda sat vremena, kada mi se iz mobitela u džepu počeo derati Tinariwen. Nekako taman u trenutku buđenja oglasio se i razglas, najavljujući da Van Gölü Ekspresi upravo dolazi. Pogledam na sat: 7 sati. Super, kasni već tri sata. A do Istanbula vozi još 12 sati.

Krećemo prema gradu. Mate je čak već jednom proveo noć na autobusnom kolodvoru u Kayseriju, razgovarajući s nekim Turčinom i Kurdom. Međutim, on se sada ne može sjetiti gdje je točno taj kolodvor. Idemo ipak prvo pogledati centar.
U ulici koja od kolodvora vodi do grada jedna do druge nanizane su ljekarne - ako ih nismo vidjeli barem četrdeset jednu uz drugu, nismo vidjeli nijednu. U blizini se nalazi i par klinika. Ispada da Turci sve rade u grozdovima.
Kayseri je antička Eusebia, kasnije Cezareja, od čega i današnje ime. Grad je malo manji od Zagreba, a inače je jedan od tzv. Anatolijskih tigrova, gradova u unutrašnjosti Turske koji su se brzo ekonomski razvili. U svojoj je povijesti imao tri klimaksa: jednom oko 2000. pr. Kr., kada je bio centar trgovine između Hetita i Asiraca, potom u rimskom dobu i najzad za Seldžuka u 12-13. stoljeću, kada je bio druga prijestolnica. Nominalno je i sjedište rimokatoličke biskupije (trenutno bez biskupa) i armenske dioceze. U trenutku dok su Grci napredovali prema Ankari, Kayseri je bio alternativna lokacija za zasjedanje narodne skupštine u ratu za nezavisnost. Grad je poznat i po svojem ćilimarstvu.

Kayseri od 2009. ima i tramvaj (službeno se vodi kao laka gradska željeznica):



A na glavnom se trgu nalazi i tvrđava koju su izgradili još Rimljani:



Pogled na Yeni cami, Novu džamiju:



Džamija, tvrđava i ono za što sve slike tvrde da je sahat-kula, no križ na vrhu i oblik tornja i krova ukazuju da bi se moglo ipak raditi o armenskoj crkvi:



Iz Kayserija inače potječu i neke poznate osobe: režiser Elia Kazan, čuveni otomanski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija, hamama, medresa i drugih građevina diljem Otomanskog carstva (između ostaloga i poznatoga mosta preko Drine u Višegradu), zatim obitelj Aristotela Onassisa, te današnji turski predsjednik Abdullah Gül.

Obišli smo malo centar, a onda se dali u potragu za autobusnim kolodvorom ili barem stajalištem dolmuşa (minibuseva) koji voze za Kapadociju. Jedan policajac objasnio nam je da oni polaze baš tu, iz ulice iza ugla. No tamo nije bilo ničega sličnog stajalištu dolmuşa. Drugi policajac rekao nam je da ne zna, ali ako kolega tako kaže, vjerojatno je tako. Mi smo ipak odlučili uzeti stvar u svoje ruke.
A i Mate je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je u jednoj od onih silnih ljekarni uzeo nešto protiv proljeva, jer je zaključio da se očito radi o nekoj crijevnoj zarazi. Nakon toga smo se uputili tražiti autobusni kolodvor. Prilikom prelaska jedne ceste na putu dotamo, skoro su nas zgazili. Naime, u Turskoj ne postoji pravo prednosti pješaka ako skrećete i siječete zebru. Vi ste jači, imate auto (ili u ovom slučaju dolmuş) i na pješaku je da se makne - milom ili silom. Tako je nama jedan dolmuş prepriječio put na zebri, jer nije mogao dalje, a zatim je, obilazeći njega, dojurio drugi. Nakon što sam ja počeo mahati rukama vozaču, pokazujući mu kamo juri, on se samo smijao mojoj panici.
Strelica nam je pokazala u kojem je smjeru kolodvor. No nakon skoro kilometra ništa se nije naziralo. Stoga je Mate stao i pitao jednoga tipa na autobusnoj stanici gdje je autobusni kolodvor i je li daleko. Ovaj je prvo rekao da nije, ali da moramo autobusom. Koliko ima dotamo? Pa oko 10 kilometara. Google Earth kaže da je ipak samo 5, ali u svakom slučaju previše da bismo hodali. U taj je čas došao autobus, Mate je vozaču pokušao objasniti da smo stranci i da nemamo karte, ali je ovaj samo mahnuo.
Vozili smo se nekih desetak minuta, dok nismo došli do ganc novog zdanja autobusnog kolodvora. Očito to nije onaj na kojem je Mate proveo noć. U Turskoj se autobusni kolodvori redovito grade na rubovima gradova, kako se ne bi gubilo vrijeme međugradskih autobusa na petljanjima kroz gradski promet. Ulazimo unutra, Mate naravno posjećuje WC, a potom Nikola i ja odlazimo nešto doručkovati u kolodvorskom restoranu. Uzimam sütlaç, rižu na mlijeku, koja se obično zapeče u pećnici i još pospe cimetom. Uz to i salep (imaju). No za razliku od dosadašnjih, ovaj ga puta dobivam rađenog s vodom. Može ga se i tako raditi, ali to je poprilično slabunjavo.

Izlazimo na perone. Uokolo grada steru se gola brda:





Smještamo se u bus koji ubrzo kreće. U Turskoj su svi busevi klimatizirani, zato slike iznutra neće baš biti bogzna kakve, uvijek se vidi odsjaj.
Prvo još jedna slika Erciyesa:



Turci imaju vrlo razvijenu kulturu putovanja autobusom. U svakom autobusu postoji stjuard koji vas nudi vodom, čajem, kavom, daje vam tekućinu za pranje ruku, obično neke kekse ili kolačiće...i to čak i na kraćim linijama, poput ove (vozimo se svega sat i pol). Komentiramo kako je bus kao neka mehana na kotačima, i da bi još samo falilo da naprijed ima stalak za kebab.
Krajolik je poprilično sumoran:



Erciyes i Kayseri u daljini:



Neobične formacije stijena:



Vidite da turske autoceste u biti po standardu i nisu posve autoceste. Trake jesu fizički odvojene (ali jarkom, ne zelenim pojasom), ali nema zaustavne trake niti ograde koja priječi pristup životinjama.

Anatolijska visoravan. Negdje na ovom području po prvi je puta udomaćena i pšenica:



A ovo već izgleda kao nešto što je možda izradila ljudska ruka. Zanima me što Semir Osmanagić ima za reći na to:



I tako se pomalo primičemo Kapadociji. Terminologije radi, ovdje odabirem naziv prema tradicionalnom latinskom izgovoru, jer smatram da je taj uobičajeniji kod nas, isto kao što sam pisao Cezareja (trebalo bi, po klasičnom izgovoru, biti Kapadokija i Kajsareja - uostalom, zato Kayseri).
Kapadocija je regija poznata i po svojoj povijesti i po svojim zemljopisnim obilježjima. Područje su nastavali Hetiti, kasnije su ga osvojili Perzijanci, a onda su došli Rimljani. Slična priča kao i za većinu srednje Anatolije. U ranom srednjem vijeku u Kapadociji su živjeli kršćani i to u nizu podzemnih gradova, izdubenih u stijenama, u kojima su se skrivali od progona. Kasnije ovdje žive i tzv. Kapadocijski oci: Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, koji su svojom religijskom filozofijom postavili temelje učenja prihvaćenog na Nicejskom koncilu. Turci stižu u 11. stoljeću. Međutim, u području Kapadocije sve do 20. stoljeća zadržalo se grčko stanovništvo, koje je govorilo kapadocijskim grčkim, posebnim dijalektom pod jakim utjecajem turskoga. U velikim razmjenama stanovništva (što je eufemizam za unakrsne progone) nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata, grčko je stanovništvo iseljeno u Grčku.
No Kapadocija je najprepoznatljivija po svom pejzažu, u kojem dominiraju tzv. eolski stupovi. Eolski stupovi nastaju kada je vulkanski pepeo prekriven tankim slojem bazalta ili neke druge stijene koja mnogo slabije erodira. Voda i zrak prodiru kroz pukotine bazalta i ispiru vulkanski pepeo, koji preostaje samo ispod bazaltne "kape" koja ga štiti. Naravno, i bazalt erodira i s vremenom će i on propasti, što će onda rezultirati i raspadom čitavog stupa. Osim u Kapadociji, eolske stupove nalazimo i na platou Colorada u SAD, ali i mnogo bliže, na jugu Srbije, nedaleko Kuršumlije, na lokalitetu nazvanom Đavolja varoš.

Evo eolskih stupova u daljini:





A ima i drugih zanimljivih formacija stijena:





Mi stižemo u Göreme, seoce smješteno upravo u središtu toga područja eolskih stupova, i posve podređeno turizmu. Odmah pored autobusnog kolodvora je recepcija na kojoj si možemo izabrati hostel, a ponuđeno ih je sijaset. Odabiremo jedan koji je u samoj stijeni. Naime, tuf (okamenjeni vulkanski pepeo) jest vrlo mekan i lako ga se može bušiti. Upravo stoga su ovdje ljudi i gradili nastambe u ovim stijenama još od prapovijesnih vremena.
Hostel košta 10€. Nadali smo se da ćemo dobiti sobu s vlastitom kupaonicom, ali nije tako. Na recepciji kod kolodvora su nam drugačije rekli. No nema veze. Pogled s prozora naše sobe:



Nakon tuširanja i raspakiravanja, krećemo se prošetati po mjestu i okolnom području. Malo vizura:





(Ovo je autobusni kolodvor. Naravno, tu su i turističke agencije koje nude razne vrste obilazaka. Jedna od najvećih atrakcija je let balonom na topli zrak iznad čitavog područja.)



Izlazimo iz mjesta, idemo pokušati pronaći neku od crkava u stijeni. Putokaz nas vodi prema jednoj. Dotamo moramo proći kroz mnoštvo faličkih simbola:





(pogotovo ovaj izolirani stožac na vrhu naglašava dojam usporedbe Laughing)





Crkvu smo našli, ali je zatvorena, a ključ je kod nekoga u mjestu. Tamo i piše kod koga, ali ne da nam se sad prvo natrag u mjesto, pa onda opet ovamo...bit će možda još koja prilika.
Nikoli se jako sviđa krajolik, on se inače voli šetati po divljini, pa mu je ovo kao naručeno.

Pogled od crkve prema mjestu:



Vraćamo se prema mjestu i idemo na ručak:



Sjedamo na jednu finu terasicu u centru. Naručujem juhu od leće i još nešto, mislim s patlidžanima, Nikola pak musaku. Turska (a i grčka) musaka razlikuje se od naše. Naime, mi pod musakom često smatramo restani krumpir s mljevenim mesom. Izvorna musaka uopće nema krumpira, nego su to patlidžani (i možda paradajz) pomiješani s mljevenim mesom, a na to dolazi bešamel, pa se to onda zapeče u pećnici. Mate naravno opet uzima samo rižu. Uz ručak dobivamo ogromnu lepinju:



Na kraju uzimam još i baklavu, ali turske baklave su manje od naših, a gore se obično stavlja i mljevene pistacije.
Inače, Nikola je odbijao kušati baklavu u Turskoj, jer je uvjeren da njegova baka radi bolju. Laughing Na kraju je kušao komadić moje i rekao da je "skoro kao bakina".

Vraćamo se u hotel i malo priliježemo. No zbog izmorenosti i prvog kreveta nakon dvije noći, svi smo pomalo zakunjali.
Trgamo se iz drijemeža oko 6 sati, idemo napraviti još jedan krug uokolo. Göreme je zanimljiv za vidjeti, ali nema tu baš bogzna kakvih aktivnosti, ako ne želite bauljati od jedne podzemne crkve do druge.
Nisam se baš naspavao, a kako se sada krećemo uspinjati, jedva hvatam dah i srce mi lupa. Još sam sav mamuran.

Primjer raspuknute stijene:



Uspinjemo se na plato s kojeg puca pogled uokolo:





Baš kao da smo na Mjesecu.

U daljini se vidi Uçhisar, najviša točka ovoga područja:



Pogled odozgo na Göreme:





Nikola se u imperatorskoj pozi divi krajoliku:



Kako rekoh, zlovoljan sam od umora i slabosti, a ova dvojica opet počinju s nekim pričama o tome kako sam reakcionar (jer smatram da je njihova ideja revolucije nepromišljena) i da me treba strijeljati. Onda se opet nešto sprdaju s činjenicom da sam vjernik. Lagano mi ih je pun kufer, pogotovo kad pomislim da još deset dana moram putovati s njima.

Šećemo se po hrptu, ali sunce već zalazi, pa se vraćamo natrag:



Vraćamo se u mjesto, kupujemo vodu. Nikola još staje kupiti razglednice, pa mi uvaljuje svoju vodu da ju nosim. Nešto negodujem i velim mu da si ju sam nosi, a onda mi on veli "A ja sam tebi mogao nositi stvari neki dan." Inače, on je taj koji uvijek ima najmanje stvari i uvijek onaj višak još uvali nekom drugom. I sad to čini s tom bocom vode. A pred par dana sam mu doista uvalio da mi nešto nosi (ne sjećam se više što), baš zato što mi je već bio pun kufer njegovog besposličarskog šetanja s rukama u džepovima.
Mate i ja odlazimo u hotel, sjedamo na terasu. Tamo sjedi i neka cura, pozdravljamo se u prolazu. Ja odlazim unutra, kada se vraćam, tu je i Nikola i njih dvojica pričaju s tom curom na hrvatskom. Ispada da je dotična prijateljica od Nikoline sestre, ona i njen dečko putuju isto malo Turskom, isto su bili u Istanbulu, poslije idu u Antalyu, ali ostaju ovdje dvije noći. Nikola odlazi u sobu, pa i ja odlazim za njim, pozivam ga na red, kažem mu da su mi njih dvojica danas popodne stvarno digli živac, da mi se ne da ovako putovati, i da je po svoj prilici to zadnji puta da putujem s njima, pogotovo s Matom. Onda se Nikola ispričava, da on jednostavno ne kuži kad nekoga povrijedi, da mu to treba reći, da je on socijalni invalid...onda mu objašnjavam da mi idu na živce te kvazirevolucionarne spike, jer ja ne vjerujem u političku revoluciju, samo u duhovnu...pa mu kažem da me smeta to ismijavanje činjenice da je netko vjernik, čak i ako uopće nemaju pojma u što ja vjerujem i na koji način, što su već pokazali u nekoliko navrata. Na kraju se Nikola ispričava, da on mene u biti jako voli, ali da ponekad ne kuži da pretjera i sve tako. Na kraju se još i zagrlimo. Potom se vraćam na terasu, a tamo se društvo povećalo. Pojavio se i dečko od one cure (ona se zove Ana, on Matija), tu je i neki zbunjeni Japanac koji se samo blesavo kesi većinu vremena, i neki tip iz Kölna, od svojih šezdeset i nešto godina, bivši taksist, koji putuje, i to bez cilja. Generalno, ide prema Indiji. No u penziji je, pa može određivati dinamiku kojom putuje. Priča nam dogodovštinu kada je odsjeo u gradu Polatlı u pansionu kod nekog Turčina koji je svojedobno živio pet godina u Njemačkoj. No njemački kojim je taj Turčin govorio bio je u najmanju ruku čudan. Umjesto "Zimmer", za sobu je upotrebljavao izraz "Zelle". Tada je ovomu sinulo - dotični je u Njemačkoj vrijeme proveo u zatvoru (Zelle je ćelija).
Potom se javlja ideja da odemo do mjesta, sjesti u neki kafić gdje se puše nargile. Mate i ja ne pušimo ništa, pa ni nargilu, ovi ostali će probati, iako također ne puše. Ostavljamo Nijemca, samo Hrvati i Japanac odlaze na nargilu. Sjedimo vani, pričamo, uglavnom na hrvatskome, Japanac se ne buni, ionako nije komunikativan tip. Ako mu se obratiš, onda se samo smije i izražajno kima glavom. Ana priča kako su sreli tako i neku Korejku koja također putuje svijetom, a ne zna engleski. I sada, ona želi uzeti nešto za jelo. Ovi joj objašnjavaju da u toj hrani ima mlijeka koje ona ne smije jesti (Korejci nisu tolerantni na laktozu), ona svejedno kima i smiješka se. Tek nakon valjda šestog pokušaja konačno shvati što joj žele reći i onda sa zgražanjem odbija ponuđeno.
Ovaj Japanac barem zna engleski, ali moram priznati da je doista hrabro ako se Korejka zaputi u Tursku, a da ne zna nijedan jezik osim korejskoga.
Vraćamo se lagano u hotel. Nikoli je sinulo da bismo možda mogli ostati tu i sutra, pa onda noćnim busom ići dalje. Njemu se tu sviđa, on bi sutra cijeli dan okolo lunjao s ovo dvoje ili čak sam (ovo dvoje, naime, idu na neku plaćenu turu, a Nikola je na knap s lovom). Mate i ja se ne slažemo, nama je Göremea taman dosta za jedan dan, mi ćemo sutra ujutro krenuti dalje. Karte smo ionako već danas kupili sva trojica, Nikoli ostaje slabašna nada da će njegovu sutra uspjeti zamijeniti, pa da on ode kasnijim busom i da se onda opet sva trojica nađemo u Denizliju.

Prije spavanja ovo dvoje Mati još daju neki pripravak aktivnog ugljena koji bi mu trebao pomoći prilikom rješavanja njegovog problema koji traje već peti dan.

Krevet...

psihoputologija @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2012
UTORAK 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Budim se i gledam kroz prozor. Ovo je već bitno drugačiji pejzaž. Unutrašnjost Anatolije mješavina je stepe i pustinje:





Ubrzo već ulazimo u konurbaciju Ankare i stajemo na jednom usputnom kolodvoru. Tu izlazi naš suputnik, a ja slikam ankarska predgrađa:



Potom opet ide potez neizgrađenog, u daljini se vidi grad:



I tada napokon stižemo na ankarski kolodvor. Tu su parkirani vlakovi za onu superbrzu vožnju do Stambola, koji se reklamiraju na Haydarpaşi:



Ankarski kolodvor:



Odlazimo do ormarića za prtljagu, ali oni - ne rade. Očito je da preko noći isključuju sustav. A kako mi nećemo odsjesti u Ankari, to znači cjelodnevno klipsanje s ruksacima na leđima.

Ankara je u usporedbi s Istanbulom malen grad - ima samo 4,5 milijuna stanovnika. No što se tiče znamenitosti, tu pogotovo debelo zaostaje. U biti, u gradu se isplati pogledati svega tri stvari, a jednu od njih ćemo morati preskočiti jer bi nam oduzela veći dio dana. To je Muzej anatolijskih civilizacija i kultura, u kojem se nalaze spomenici iz bogate povijest Male Azije i svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima. A bilo ih je: od neolitičke kulture Çatal Hüyüka i kapadocijskih troglodita, preko predindoeuropskih Hata i Hurijaca, indoeuropskih Hetita, Luvijaca, Likijaca, Lidijaca, do maloazijskih Grka, Frigijaca (koje neki smatraju precima Armenaca), Galaćana (odvjetka Kelta koji su dospjeli čak do područja oko Ankare) i onda sve do Turaka - prvo Seldžuka, a potom i Osmanlija. Naposljetku su se ovamo potkraj četrnaestog stoljeća dotepli i Mongoli, pod vodstvom Timura zvanog Lenk ("šepavi"), te su upravo ovdje 1402. potukli Turke pod Bajazidom (to je jedina bitka u kojoj je sultan zarobljen). U to doba Ankara se zvala Angora, i upravo iz ovih krajeva potječe angorska vuna koja se dobiva od angorskog zeca, a također i angorska koza i angorska mačka.
Dakle, taj muzej NEĆEMO vidjeti, a hajdemo pogledati ono što hoćemo.

Između kolodvora i centra nalazi se park Gençlik (Mladost), veliko i prostrano izletište. Želimo skratiti kroz njega, ali na ulazima stoji policija i ne pušta nikoga unutra. Iz nekoga razloga park je zatvoren, ali nismo doznali što je na stvari.
Obilazimo stoga park i ulazimo u centar. Želimo se popeti na citadelu (Hisar). Malo je naporno hodati s ruksacima uokolo, pogotovo s obzirom na to da smo spavali u vlaku, a pogotovo se penjati uzbrdo. Ipak, lagano se uspinjemo do citadele koja dominira gradom. Područje oko nje okruženo je parkom, ali unutra ljudi još uvijek žive.

Pogled prema gradu:



U daljini se vidi naše iduće odredište, nakon što obavimo citadelu:



Pogled na zidine citadele iznutra:



(desno je Tofaş)

Standard života u citadeli nije osobito visok, ovo je tipična kasaba:





Mate se sjeća da bismo trebali izbiti na vrh citadele, pa kreće na jednu stranu. Usput se mimoilazimo sa skupinom klinaca. Mate zna turski, pa kaže da je jedan od njih rekao "Gle, turisti, hajdemo ih zeznuti." I doista, pokušavaju nam reći da trebamo ići u drugom smjeru. Ne obaziremo se na njih i prolazimo dalje. Ubrzo izbijamo pod jednu kulu. Pogled na grad:



Ovo je iznad nas:



Ali tuda se nema kamo ući. Spuštamo se ispod toga, do platoa na kraju jedne ulice, kao neke terase s ruba koje se brdo strmo ruši. Ispod toga, na obronku drugog brda, je slam:



Na ovom relativno malom prostoru nalaze se čak dvije džamije, a treću upravo grade. Sirotinja se tek Alahu može obratiti za pomoć...

Grad se prostire posvuda uokolo:







Iznad nas:



Pogled prema parku Gençlik:



(otprilike točno u sredini slike, ispod onog nebodera, vidite pročelje zgrade kolodvora)

Dolazi neki tip s vatrogasnim vozilom koji se na tom platou okreće, pa se mičemo da mu ne smetamo. Odlučujemo krenuti nizbrdo, ali drugim putem. Još malo uličica u citadeli, ovdje su kuće malo uređenije:



A onda napokon Mate kuži da postoje dvije istaknute čuke, na svakom kraju citadele. On je sve vrijeme mislio na ovu drugu. Možda nam oni klinci ipak nisu krivo rekli? Zato se penjemo na nju, a odande slikamo onu prvu:



I opet grad, s trošnim kućama citadele u prvom planu:



Prostire se po svim brdima uokolo:





Tu se može hodati ukrug po zidinama:



(Matin ruksak...i moj je tamo negdje)



Ova dvojica su zakunjala, pa ja krstarim uokolo:







(ova je okinuta naslijepo - digao sam ruke preko zida i okinuo)





Spremamo se i krećemo natrag. Idemo poprijeko kroz tržnicu. Inače, zanimljivo, u Turskoj vas svi, kad vide da ste turist, pitaju odakle ste. Mate već ima prakse u tome i isto tako zna da kad im velite Hırvatistan oni pojma nemaju gdje je to. Zato im je redovito počeo odgovarati "Afrika". Kada bi ga pitali koja zemlja, odgovorio bi "Srednjoafrička republika". Kada su se neki čudili kako to da nije crn, rekao bi da smo mi jedini autohtoni bijelci u Africi.
Tako smo par tih Afrika podijelili i usput na tržnici, a onda opet stigli do Gençlika, koji je i dalje bio zatvoren. Uputili smo se širokom avenijom, ali su onda ova dvojica zaključila da im se baš ne da ovom stranom, nego bi mogli na drugu. No kako je to cesta na kojoj nema ni semafora ni pothodnika, odlučili su se pretrčati. Na sredini je otok, ali nedovoljno uzak da na njemu stoji čovjek s ruksakom. Dakle, treba se okrenuti uzduž dok vam s obje strane jure automobili.
Na koncu smo svi uspjeli pretrčati, iako to baš ne bih ponavljao. S druge strane opet se nalazio neki parkić, pa smo sjeli malo predahnuti. Ubrzo se pojavio neki lokalni prodavač, koji je uokolo hodao s velikom termosicom i nudio čaj. Iako smo mu dali do znanja da nećemo, on je svejedno uzeo čašu, natočio i stao nam naguravati čašu pod nos. Nakon što nismo odustali od svog odbijanja, on je vrlo jednostavno ispraznio čašu natrag u termosicu, a praznu čašu bacio na pod i otišao. O napornosti turskih prodavača ću još pisati.
Najzad smo se pokrenuli i uputili dalje. U podvožnjaku ispod željezničke pruge (Ankara je, slično kao i Zagreb, podijeljena željezničkom prugom napola) našli smo neku kebabdžinicu (Mate je opet propustio), a onda smo se uputili prema Anıtkabiru.
Anıtkabir (spomen-grob) je mauzolej Mustafe Kemala Atatürka, koji se nalazi na drugom brdu. Putem dotamo, slikam ankarsku ulicu:



A onda kroz lijepu četvrt obiteljskih kuća dolazimo i do kompleksa mauzoleja:



Morat ćemo ga malo obilaziti kako bismo naposljetku došli i do ulaza. Na ulazu se ostavljaju torbe, kako ne bi netko prošvercao oružje u taj hram Turaka. Torbe se usput rentgenski skeniraju. Nama je to dobro došlo, jer smo mogli šalabajzati uokolo bez prtljage.
Kompleks je ogroman, u sovjetskoj maniri megalomanije. Mauzolej je okružen parkom, no turisti ne mogu vrludati kamo ih volja, tako da su jedine ljudske noge koje kroče parkom one vrtlarske.
Prije uspona na središnji plato slikam cvjetni aranžman u obliku turske zastave:



A sama zgradurina izgleda kao Partenon bez krova:





S druge strane je Aleja lavova:



U kolonadi uokolo izložen je Atatürkov vozni park: auti, brodovi... Tu je i govornica s koje se obraćao narodu. Potom se ulazi u kompleks m(a)uz(ol)eja, u kojem je zabranjeno slikati. Unutra se prati životni put Atatürkov, postoji rekonstrukcija Bitke na Galipolju, a kasnije i ključnih bitaka u ratu za nezavisnost, potom se opsežno poklanja pažnja svakoj pojedinoj Atatürkovoj reformi, popraćeno bogatim citatima o svemu i svačemu. Da je napisao knjigu izreka, ta bi bila prihvaćenija od Mao Zedongove.
Doista, ljudi trebaju idole. Atatürk je sekularizirao Tursku, no turski je narod s pijedestala izmjestio Alaha i stavio Atatürka.
Tu su i snimke njegovih govora. Začudilo me kako mu je glas bio piskutav. Očekivao bih da takva ljudina ima neku baščinu, kad ono...
Naposljetku izlazimo. Slikam plato:



A potom se penjemo i u ceremonijalnu prostoriju u kojoj se obično polažu vijenci na grob (do I hear Kuća cvijeća?):



(ovaj tu oponaša Atatürka)

Naravno, Atatürk nije tamo, njegovo je tijelo ispod, u posebnoj sobi koja je hermetički zatvorena i ima posebne mikroklimatske uvjete. Ipak, koga zanima, na kamerama u muzeju može pratiti što se zbiva unutra. Zapravo, ne zbiva se ništa, Atatürk je poprilično nepomičan.

Prošetat ćemo se niz Aleju lavova:



Kamenje je namjerno razmaknuto, kako bi posjetitelji hodali polako i dostojanstveno se približili grobu najvećeg sina turskog naroda.

U jednoj od kula na kraju Aleje nalazi se i maketa čitavog kompleksa:



Kompleks je inače građen od 1944. do 1953.

Vani se obavlja ceremonijalna smjena straže. Vojnici paradno i neprirodno marširaju, a turisti su ih se sjatili slikati:



U blizini je sjajan WC, tako da se odazivamo fiziološkim potrebama. Potom sjedamo na Ceremonijalni trg (kako se naziva prostor ispred same zgrade mauzoleja) i promatramo život uokolo. Svakih pola sata smjenjuje se straža, a turisti samo hrle. Iznad svega vijori turska zastava ogromnih proporcija:



A ovdje je i grob İsmeta İnönüa, Atatürkovog suborca i nasljednika na mjestu predsjednika Republike Turske:



İsmet-paša, kako se zvao, uzeo je prezime İnönü prema gradu u središnjoj Anatoliji, pokraj kojega se borio u turskom ratu za nezavisnost.

Krećemo lagano natrag u grad. Uzimamo stvari, mogli bismo usput negdje i nešto pojesti. Ankara je prašnjava, ne znam jesu li to neki radovi u tijeku, ili je jednostavno takva. Ne nalazimo nijedan prikladan restoran.
Križanje u Ankari:



Spuštamo se ispod željezničke pruge i dolazimo do kolodvora. Pokušat ćemo tamo nešto prezalogajiti. U međuvremenu, ormarići za prtljagu su proradili, ali sada doista nema smisla. Sjedamo u restauraciju, ja jedini tražim nešto za jelo, donose mi smiješno malu porciju, na oduševljenje ove dvojice koji se tomu smiju. Vidim da na jelovniku imaju i salep, pozivam konobara, on mi kaže da nemaju. Međutim, kazuje to tipičnom turskom gestom, koja zna biti poprilično zbunjujuća za nenavikle.
Naime, već sam objašnjavao da Bugari i neki Albanci obrnuto signaliziraju glavom. E, pa Turci isto baš nisu osobito jasni. Kod njih se negacija obavlja jednostavnim coktanjem jezikom i, u slučaju izražajne negacije, još i trzajem glavom odozdo prema gore. U većini slučajeva, samo će uzviti obrvama, uz coktaj. Iako je coktanje jezikom i kod nas poznato kao način negacije, mi ga obično pratimo zatvaranjem očiju, ili laganim odmahom glave. Ovakva gesta kakvu Turci rade, kod nas bi se prije mogla protumačiti kao izražavanje da je sugovornik dosadan.
Uglavnom, ovaj je konobar bio osobito nekomunikativan. Nakon što ga otprve nisam razumio, na moj ponovni upit samo je jače coknuo i pomaknuo glavu. Ne znam koliko bih ga puta trebao pitati da mi odgovori "yok" (nema).

U međuvremenu, jurilica je spremna za put:



A ulazi se kroz detektor metala:



Ipak ćemo se još malo prošetati oko kolodvora, imamo još preko sat vremena, možda ima u blizini neki restorančić. Na parkiralištu ispred kolodvora vidimo jednoga taksista kako se moli. Izvadio tepihić, okrenuo se prema Meki i klanja se. On je bio jedina osoba koju smo u Turskoj sreli da se molila na ulici.
Prolazimo pored lunaparka uz park Gençlik, ali ni unutra nema ničega za jesti. Naposljetku nalazimo restorančić zgodna imena "Küçük ev" (Mala kuća), u vlasništvu Turskih željeznica, u kojem serviraju razne vrste pidea i lahmacuna. Mate će opet posno, Nikola i ja pošteno.

U predvorju kolodvora nalazi se malena maketa, slična onima koje obično viđamo po njemačkim kolodvorima:



Željeli bismo ubaciti kovanice da proradi, ali nema otvora. Izgleda da je samo demonstracijska.

Naposljetku ulazimo u vlak. Mate opet kreće u potjeru za WC-om i u zadnji čas nalazi jedan koji je otključan. Naime, Turci sve WC-e drže zaključane dok ih kondukter ne otključa po polasku vlaka.

Prvo se vozimo još nekih dvadesetak minuta kroz područje Ankare, onda izlazimo i počinje pusti pejzaž:



Vožnja ovim dijelom je naporna. Vagon je otvoren (bez kupea), a iza mene sjedi neki tip koji si je spustio stolić na stražnjoj strani moga sjedala i onda, tek tako, iz dosade, lupeta po njemu. Pritom mi trese cijelo sjedalo. Ne znam što da mu napravim, nemam se kamo prebaciti, jer je vagon pun, a njemu ne pada na pamet da bi me to moglo smetati. Par puta se okrećem i značajno ga pogledam, ali on ne kuži. Da na turskome probam sklopiti rečenicu, doista nema smisla. Usto, kroz vagon neprekidno trčkara dvoje djece, gore-dolje. Nikola isto bjesni, taman se uljulja u san, kad evo njih. Ispred nas pak sjede neka tri ili četiri tipa od kojih valjda svakih deset minuta po jedan ode nekamo. U jednom času jedan od njih je pojeo nekakvu bombonijeru i sad kamo će s kutijom - otvara prozor i baca kutiju kroz prozor. Mate me već upozorio na taj običaj u Turskoj, da se smeće iz vlaka jednostavno baca kroz prozor.
U jednom času i ja odlazim do vagona restorana i vidim da je vagon iza našeg potpuno prazan. Velim to ovoj dvojici, ali nisu baš osobito orni za seljenje.

Kloparamo kroz noć. Po izvornom planu puta, trebali smo ići skroz do Malatye, svjetske prijestolnice marelica, ali to je još sedam sati vožnje dalje od Kayserija. Željelo smo zapravo obići Nemrut Dağı, ali je to otpalo, jer nam je skroz izvan ruke. No bit će još prilike...
Silazimo stoga u Kayseriju, negdje oko pola 4 ujutro. Kayseri je grad veličine Zagreba, ali njegov kolodvor je veličine karlovačkoga. I još je krcat ljudima. Osim našega vlaka koji ide prema Malatyi, upravo polazi i vlak za mjesto zanimljiva naziva: Niğde. Ipak, gužva na kolodvoru ne jenjava. Gledam vozni red, ispada da iza 4 sata stiže Van Gölü Ekspresi, koji vozi iz Tatvana na jezeru Van, na krajnjem istoku Turske, skroz do Istanbula. Iza 5, pak prolazi vlak iz Erzuruma, također za Istanbul. Mi bismo u biti u Kayseriju trebali loviti autobus za dalje, ali usred noći ga nećemo naći. O tome da bi ovdje postojalo odlagalište prtljage, nema govora. Jedva smo našli dovoljno mjesta da sjednemo. Mate već kunja, Nikola se sjetio da bi mi mogao ići objašnjavati pravila preferansa. Naime, povela se priča o tome kako bi nam na putu dobro došle karte, no kako smo trojica, zapravo smo nezgodan broj i za belu i za većinu ostalih igara. Ipak, taman nas je za preferans. Ali, ja ne znam preferans. Nikola je prvo na opći užas mene i Mate rekao da on igra preferans s mađaricama i da je to jedini način kako ga može zamisliti. To je bilo dan ranije. A sada mi na kolodvoru u Kayseriju u pola 4 ujutro, među hrpom Turaka koji čekaju noćni vlak, on pokušava objasniti osnove te kartaške igre. Taman kad pomislim da sam dosegao granicu apsurdnih situacija, evo nečeg novog. Naravno, ne uspijevam zapamtiti gotovo ništa od onoga što mi je pričao, potom pokušavam čitati, ali već naveliko kunjam.
Povremeno se netko od tih ljudi i digne i ode, ali većinom samo dolaze. Pikiram na mjesto na klupi iza, onda bismo se sva trojica mogli ispružiti, ali otamo se nitko ne diže. Prošlo je već i četiri i pet, a vlakova za Istanbul nema.
Čekaonica:



Sunce već izlazi nad gradom, pa slikam Erciyes Dağı, ugasli vulkan iznad Kayserija, ujedno i najviši vrh središnje Anatolije (3916 metara):



Navodno s vrha puca vidik i na Sredozemno i na Crno more.

U taj čas netko se diže s one klupe, odoh ja uloviti makar sat vremena počinka...

psihoputologija @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 18, 2012
PONEDJELJAK 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekoh već da je naša soba bila na zadnjem katu. Evo kako izgleda ambis s prozora:



Opet doručak, pa pakiranje. Sobu moramo napustiti do 10, ali stvari ćemo ostaviti kod recepcije. Evo kako izgleda soba:



Smještamo stvari u sobu pored recepcije, u kojoj je i internet. Na zidu naravno visi i Atatürkova slika. E sad, mislim da je ovdje vrijeme da kažem koju i o njemu.
Mustafa Kemal-paša rođen je vjerojatno 1881. (točan datum nije poznat, možda i 1880.) u Selaniku (Solunu). Bio je vrlo bistar i, unatoč roditeljskoj želji da ostvari karijeru u trgovini, odabrao je vojnu karijeru, upisavši se na vojnu školu u Monastiru (Bitoli). Kasnije je završio vojnu akademiju u Istanbulu. U početku blizak Mladoturcima, kasnije ih je kritizirao, iako je sudjelovao u Mladoturskoj revoluciji 1908. Za vrijeme Prvog balkanskog rata borio se u Trakiji i potom postao vojni ataše u Bugarskoj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zapovijedao je turskom vojskom u Bitci kod Galipolja, da bi potom odbio napade ruske vojske na istoku zemlje. Potom je premješten u Siriju gdje je dočekao kraj rata. Nakon što je Turska poražena, mirom u Sèvresu ona je de facto trebala biti rasparcelirana u korist država pobjednica. Turskoj je trebala ostati tek četvrtina predratne države. Uglavnom, to je trebalo izgledati ovako.

Nakon toga Mustafa je okupio Veliku narodnu skupštinu, proglasio neposluh središnjoj vlasti u Istanbulu (koja ga je zbog toga osudila na smrt) i započeo rat za nezavisnost u kojem je nizom uspjeha uspio vratiti sve strane za pregovarački stol. Naposljetku, na konferenciji u Lausannei 1922. Turska je imala adute za pregovore i uspjela je obraniti svoj teritorij kakav danas poznajemo (s izuzetkom područja oko Antakye, uz sirijsku granicu, koje je Turskoj pripalo tek 1939.).
Nakon što je 1923. proglašena republika, započele su opsežne reforme. Prije svega, država je sekularizirana i vojska je postala jamac svjetovnosti. Potom je došlo do reformi po uzoru na moderne europske države toga vremena: uvedena je latinica umjesto arapskoga pisma, turski je jezik očišćen od arabizama i perzijanizama, uvedena su prezimena (prije ih nije bilo, pa je tako svatko mogao birati prezime koje će ubuduće nositi - zato i prezimena poput Korkmaz – „Neustrašivi“, Öztürk - „Pravi Turčin“ ili pak sva hrpa prezimena na -oğlu – „sin toga i toga“), uvedena je moderna europska odjeća, pravo glasa za žene, zakonodavne reforme (ukidanje šerijata), reforma obrazovanja, opismenjivanje, izgrađena je željeznička mreža... U roku od desetak godina, "Bolesnik na Bosporu" izrastao je u modernu europsku državu. Naravno da su reforme bile samo smjernice i da je za potpunu implementaciju u umove ljudi trebalo proći mnogo više vremena, no temelji su bili postavljeni.
Sam Mustafa Kemal-paša uzeo je prezime Atatürk, Otac Turaka, a potom je posebnim zakonom zabranjeno da itko ikad osim njega smije nositi to prezime.
Atatürk je umro 1938., no njegov kult ličnosti i dan-danas je živ. Zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje Atatürka ili njegovih reformi, zabranjeno je "vrijeđanje turskosti" (to je na svojoj koži osjetio i nobelovac Orhan Pamuk, kada se dotaknuo škakljive teme armenskog genocida, koji Turci negiraju, iako je to nakon Holokausta najveći pogrom nekoga naroda u povijesti). Atatürkov se lik nalazi na svim novčanicama i kovanicama turskih lira, u svakom gradu imate barem nekoliko njegovih spomenika (inače, prvi je bio postavljen upravo u Gülhaneu), njegove izjave vas opominju ili podučavaju sa zidova škola, aerodroma, kolodvora... Što je najbolje, izgleda da nije stvar u tome da je on sam poticao taj kult ličnosti. Ovo je više kult ličnosti izgrađen od njegovih sljedbenika, nešto slično Isusu Kristu.
U našem hostelu, u sobi u kojoj smo ostavili prtljagu, kočila se njegova poznata izjava "Ne mutlu Türküm diyene!" - Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin!" (da, doista te četiri riječi znače ovih deset u hrvatskome - turski je praktičan jezik).
Uz to je naravno išla i slika:



Na ovoj ima nečeg vampirskog u izrazu lica.

Odlazimo do Plave džamije. Treći dan već pokušavamo ući, i napokon uspijevamo!









Onda mi je sinulo da probam bez fleša i doista - svjetlije je:







Napokon smo i to obavili, pa sada možemo i do Velikog bazara. Usput na Divan Yoluu slikam kartu negdašnjeg Otomanskog carstva:



Pazite dokle je to sve išlo gore u Rusiji...i skroz do Maroka i juga Arabije...a i u Africi do Etiopije.

Veliki bazar je otvoren, približavamo se:



I ušli smo:



Nemamo baš namjeru nešto kupovati, samo da ga malo obiđemo. U njemu ima 58 ulica i 1200 dućana, čiji je zakup gotovo nemoguće dobiti. Izgrađen je 1461. Dućani su grupirani prema vrsti robe koja se u njima prodaje. U bazaru se nalaze i dvije džamije, dva kupališta i nekoliko restorana i kafića.
Cijene su visoke, iako je cjenkanje obavezno. No mi ionako ne mislimo kupiti ćilime, nargile ili nešto slično. Izlazimo i u uličici koja vodi do glavne zgrade bazara vidimo nešto vrijedno kupovine. Kutija s prahom salepa. Pitamo za cijenu. Prodavač veli 10 lira. Nikola traži za 5. Prodavač veli "Zadnja ponuda, 8 lira." Ja velim "Može dvije za 15?". Prihvaća. Kupili smo za 7,5 lira nešto što vjerojatno u dućanu košta dvije lire, ali barem smo iskusili naše prvo cjenkanje. Laughing

Spuštamo se na drugu stranu Divan Yolua prema obali Mramornog mora. Ulazimo u neku buregdžinicu. Još nismo kušali burek u Turskoj. Naravno, uzimamo "peynirli", tj. sa sirom. Ne mogu si pomoći, vodio sam toliko razgovora s Bosancima koji su me uvjeravali da je pravi burek samo onaj s mesom, a da je burek sa sirom hrvatska izmišljotina. A Bosanci su burek dobili od Turaka koji, gle čuda, imaju burek sa sirom.
Mate i opet uzima samo čaj, muči ga probava.

Spuštamo se tom ulicom do kraja, ovaj kvart nastanjen je Rusima i Grcima, vidi se po natpisima na dućanima. Evo i crkve:



(vjerojatnije da je ruska, po stilu)

Ova je ulica prekrivena restoranima:



Njom ćemo do obale Mramornoga mora:



Sjedamo na klupu pored nekog fitness parka u kojem se šetači mogu rekreirati na raznim spravama. Ovi i opet pričaju o revoluciji, ja se malo rekreiram, malo fotkam more:



Iz Bospora izlaze brodovi:



Nakon još malo šetnje uz obalu, odlazimo natrag prema hostelu. Odlučili smo prijeći u Aziju, pa tamo provesti ostatak dana do polaska vlaka. Na Sultanahmetu ima dosta ruševnih kuća:



A ovo je ulica iz koje se skreće desno u onu u kojoj je naš hostel (po njoj je onaj klinac vukao kolica s bocama):



Mate bježi u WC, pa onda i Nikola, ja ih čekam na ulici. Napokon smo spremni i krećemo prema Karaköyu, gdje je jedan od terminala za gradske brodove koji voze preko Bospora.

Nasuprot Aje Sofije stoji ovaj stup, koji je služio kao oznaka nultoga kilometra za sve udaljenosti u Bizantskom Carstvu:



Spuštamo se kroz gradsku gužvu: auti, pješaci, tramvaji, doista se put mora krčiti rukama i nogama. Turci naravno prevode prometne znakove:



I evo nas kod mosta Galata. Matu opet tjera na WC, mi čekamo vani. Usput slikam promet:



Gledam hrpe školjaka na podzidanoj obali. Vise u grozdovima. Potom gledam riblje restorane na mostu Galata. Poslužuju školjke. Nije valjda... Foot in mouth

Naposljetku se vraća i Mate, prelazimo most i idemo na brod. Prvo treba kupiti žeton u pristanišnoj kućici, odakle se izlazi na kej:



A ovo je brod - star, ali funkcionalan:



Sjedamo na palubu i promatramo grad. Topkapı:



Džamije i most Galata:



Topkapı iz veće blizine:



Stari Istanbul:



Evo nas već na azijskoj strani:



Otamo smo došli:



Čitav prijelaz traje 15-ak minuta. Postoje i brži hidrogliseri, ali nama se ne žuri.

Brodski terminal ispred kolodvora Haydarpaşa:



Ulazimo u zgradu kolodvora. Ni ovaj nije bogzna kako velik:



Palme na peronima me podsjećaju na Ploče:



Odlučujemo ostaviti prtljagu na čuvanje. Imaju ormariće, samo treba prokljuviti sistem. Vlak nam ide oko 10 navečer, a sada je oko pola 4. Stavljamo na 5 sati čuvanja i odlazimo u šetnju.

Pogled na ovaj predio grada:



Ovaj predio grada zove se Kadıköy (Sučevo selo), a u antici je bio poznat kao Kalcedon. Tu je 451. održan Kalcedonski koncil, koji je uzrokovao raskol između zapadnog kršćanstva i tzv. monofizitskog kršćanstva, budući da je na njemu utvrđena dogma kako su u Kristu postojale i Božja i ljudska priroda istovremeno (monofiziti tvrde da je Isus imao samo jednu prirodu, božansku; monofizitske su crkve npr. Koptska, Etiopska i Armenska).

U ulici pored kolodvora veliki nas natpis podsjeća da Turske državne željeznice slave 150. godina:



(točnije, proslavile su 3 godine ranije; čovjek na slici, začudo, NIJE Atatürk)

Šećemo obalom Kadıköya. Ima tu svega: modernih kuća i stare arhitekture:



Haydarpaşa iz ovog kuta:



Tu je i autobusni kolodvor za ovaj dio grada. Nedaleko je i zgrada kazališta Hâldun Taner. Mi ćemo ipak sjesti u jedan birc koji se nalazi na krovu zgrade, odakle puca lijep pogled na grad. Imaju čak i salep. Nikola je došao na svoje.

Pogled prema Europi:



Tu ostajemo dobrih sat i pol. Naravno, tema su studentske demonstracije za besplatno školstvo. Potom krećemo dalje. Pojest ćemo naš prvi obrok u Aziji (Mate opet samo pilav), a potom se prošetati Kadıköyem. Tu se nalazi i armenska crkva:



Zapravo, ironično, s obzirom da je Armenska apostolska crkva jedna od onih koje ne priznaju Kalcedonski koncil, a ima svoju crkvu u negdašnjem Kalcedonu.

Bršljan na nekoliko mjesta čini zanimljive bolte iznad ulica:



Radimo krug, pa se vraćamo. U jednoj od ulica, anarhistički plakati:



(Kapitalizam znači eksploataciju i pljačku. Besplatno znanstveno obrazovanje na materinjem jeziku u socijalizmu. DÖB - revolucionarno studentsko jedinstvo.)

Inače, u Turskoj žene uglavnom ne nose feredže (Atatürkova ostavština), ali često nose marame na glavi. Izgleda da je muslimanima kosa jedan od glavnih fetiša i da je bitnije da se ona ne vidi, nego da se ne ocrtavaju konture tijela. Upravo smo ovdje u Kadıköyu vidjeli i jednu curu, mlađu, nekih dvadesetak godina, odjevena u usku, pripijenu odjeću, sve se lijepo ocrtava, našminkana, ali - kosa je pod maramom. Ne isključujem da ova to nosi i kao modni dodatak, no...

Sjedamo na jedan zidić i razgovaramo. Ovdje pak počinje rasprava o izraelsko-palestinskom sukobu. Tu ja uvijek bivam etiketiran kao "reakcionaran", jer, posve atipično za krug ljudi u kojemu se krećem, zagovaram izraelsku stranu. Jednostavno, izgleda da ako si mlad, moderan i liberalan, onda se od tebe očekuje da podržavaš Palestince i solidariziraš se s njima. Ja to ne činim, prije svega jer stvari gledam iz drugoga kuta.
Iako ne podržavam određene metode kojima Izrael danas rješava sukobe s Palestincima (kao ni militarizam izraelske vlade općenito), ne mogu podržavati niti Palestince, iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, na području arapskoga svijeta, od Atlantskoga oceana do Arapskoga mora, postoji čak 19 arapskih država (20 ako računamo Zapadnu Saharu). U čitavom tom moru Arapa, postoji sićušan otočić Izraela. No Arapi čak ni ovdje nisu dopustili stvaranje židovske države, iako čak ni najmegalomanskiji cionistički projekti ne bi bitno okrnjili koheziju arapskoga svijeta. Nadalje, mnogi bi se liberalni intelektualci trebali zapitati koliko se oni u svojim stavovima slažu s prosječnim Palestincem. Ti bi isti intelektualci, koji podržavaju borbu Palestinaca za neovisnost, vjerojatno bili kamenovani zbog svojih liberalnih stavova u toj istoj budućoj nezavisnoj Palestini. U njihovoj vlastitoj domovini protiv ljudi s takvim stavovima borili bi se kao protiv konzervativaca i nazadnjaka, no ako su Palestinci, onda može. Treće, identitet Palestinaca nije postojao prije nastanka Izraela. Oni su jednostavno bili Arapi, ne pretjerano različiti od jordanskih ili sirijskih Arapa. Tek ih je sukob s Izraelom definirao kao skupinu. Četvrto, mnogim Palestincima nije toliko cilj sama nezavisna Palestina, koliko uništenje Izraela. Zato sukobi nikad ne prestaju. Peto, Palestinci su pokazali koliko im je stalo do arapske solidarnosti kada su se sukobili s jordanskim kraljem Huseinom koji im je pružio utočište prilikom zbjega iz Izraela. Naposljetku, znamo da od svih arapskih zemalja diplomatske odnose s Izraelom imaju samo dvije (Egipat i Jordan), još ih je par imalo, ali su prekinule, a ako slučajno imate u putovnici izraelski žig, mogao bi vam biti zabranjen ulazak u neke arapske zemlje.
To je otprilike moj način razmišljanja. No Mate ne misli tako, i tu nastaje sukob. Ja ga pitam tko je započeo sukob (6 arapskih država napalo Izrael), on veli "Židovi". Kako? "Doseljavanjem." Otkad je doseljavanje početak sukoba? "To je provokacija." Kakva provokacija? "Nemaju oni šta tražiti tamo." Pa dobro, gdje su im trebali stvoriti državu? "Nigdje. Židovi nisu narod nego religijska skupina. Zašto kršćani nemaju svoju državu?" Pokušavam mu objasniti da je kod Židova ipak bila formirana nacionalna svijest tijekom 19. stoljeća. "Pa, ako su im već trebali dati državu, mogli su im dati negdje u Njemačkoj, a ne u Palestini."
Meni je nevjerojatno da netko može tako razmišljati. O tome da se Sefardi, Falaši ili Jemeniti npr. sele u Njemačku, da ne govorim.
Mislim, ja se slažem da ideja doseljavanja mase ljudi na jedno mjesto i uspostava države i nije neko rješenje, no, s obzirom na veličinu arapskoga etničkog prostora, uspostava židovske države je kao uspostava Vatikana unutar Italije. A treba uzeti u obzir i da su u doba stvaranja Izraela većinu stanovništva činili ljudi koji su preživjeli europske logore, koji se više nisu mogli vratiti u svoje dojučerašnje domove, među susjede koji su ih se odrekli kada je počeo rat, koji nisu imali druge nego da sve ostave i pođu u pustinju. Nije bio njihov izbor, ali nisu imali druge mogućnosti. Ako ni zbog čega drugog, onda su već zbog toga zaslužili tu svoju državu. Naravno, pod uvjetom da poštuju granice koje su im određene.

Huh, dosta politike. Pored nas stoji istanbulski taksi:



Ako vas podsjeća na Fiat Regatu, u pravu ste, no ovo je Tofaş Şahin. Tofaş je turska tvornica automobila iz Burse, koja proizvodi po licenci Fiata (slično Zastavi). Ovih automobila imate na tisuće diljem Turske, stariji tipovi pak liče na Fiat 131, ili čak 124 (kojeg je radila i Lada). Danas su se prešaltali na sklapanje Fiata Palio.

Vraćamo se na kolodvor i prije vremena, uzimamo stvari, sjedamo još malo pred zgradu kolodvora i promatramo zalaz sunca nad Europom:





Na zgradi kolodvora je velika reklama za turski vlak velike brzine koji bi, kad provozi, trebao spojiti dvije prijestolnice za 5 i pol sati:



A naravno, tu je i uobičajena slika posjeta Oca Turaka kolodvoru:



Ulazimo unutra, odlučujemo se uzeti kušet do Ankare. Ispada da će nas to koštati samo 10 lira nadoplate. Odlično. Dok ova dvojica sjede u čekaonici, ja lunjam kolodvorom i slikam vlakove. Naravno, na početku perona je Atatürkov kip s nekom njegovom izjavom o željeznici (kako je to most među ljudima, zamašnjak napretka, nešto tako).

Naš vlak:





Yemekli vagon jest vagon restoran. Izgleda čisto pristojno:



Sa zida se naravno smješka Atatürk.

Sjedaći vagon:



Napokon se smještamo u vlak. Ovaj kušet ima samo 4 kreveta:



Nadamo se da ćemo biti sami, no evo ubrzo i nekog Turčina kojeg su nam uvalili. Mislim da je neugoda obostrana, Mate pokušava pričati s njim, ispada da frajer ne zna gdje je Hrvatska. Za Jugoslaviju je čuo, ali ni za to nije sasvim siguran kamo smjestiti. Potom moli konduktera da ga prebaci u neki drugi kupe, ali je već sve puno, pa ne može. Kaže da će uzeti donji krevet. Krasno, morat ću se pentrati.

Odlazim na WC. Upadam unutra, tražim školjku, ali nema je. Umjesto toga ima ovo:



Ne znam kako možete održati ravnotežu nad čučavcem u vlaku koji se ljulja, ja nisam pokušavao. Ovo crveno vam služi za ispiranje.
Inače, u sofisticiranijim verzijama turskih WC-a, koji imaju školjku, unutra je ugrađena i pumpica za pranje, tako da ne trebate posezati za bideom ili nekom vrstom posude ili, ne daj Bože, šlauhom.

Naš se suputnik već skrasio, ja se pokušavam uspeti na gornji krevet bez ljestava i uspijevam, usput udarivši glavom o kopču na stropu za koju se krevet veže kada je dignut. Boli ko sam vrag. Da stvar bude gora, ovaj je počeo i hrkati. No krasno. Odlazim oprati zube do umivaonika na drugom kraju vagona, čist je i uredan. Općenito, ne mogu se potužiti na turske vlakove.

Još malo razgovaramo o svojim najranijim životnim sjećanjima, a potom tonemo u san. Do Ankare ima nekih 8 sati vožnje. Uz kloparanje kotača, to bi mogao biti i ugodan san.

Evo i slike Nikole ušuškanog, od idućeg jutra:



Laku noć!

psihoputologija @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2012
NEDJELJA 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak u hostelu je tipičan. Pekmez, putar, žemlje, čaj i kava. Mate pije samo crni čaj, to je dobro protiv proljeva. Mi uzimamo elma çayı, čaj od jabuke, koji je zapravo umjetni pripravak čaja koji se radi iz praha. Turci naravno čaj piju iz malenih čašica, ne kao mi iz šalica. Često ćete na ulici vidjeti dječake koji od dućana do dućana raznose pladnjeve na kojima su poredane čašice s čajem. To da su Turci narod kavopija očito je mit, ali su zato strastveni čajopije.
Prije kretanja u grad opet malo sjedimo na terasi. Pogled ovaj puta na sjever:



Ni ovdje se nije ništa promijenilo:



Opet krećemo prema Plavoj džamiji. Trg ispred nje je kako rekoh nekadašnji hipodrom, a na njemu se osim onog egipatskog obeliska (službeni je naziv Tutmozisov obelisk, a donio ga je 390. Teodozije iz Luksora) nalazi i obelisk Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća:



a između njih (vidi se lijevo na gornjoj slici) i zmijasti stup, koji je u Konstantinopol donio također Teodozije, a izgrađen je povodom pobjede Grka nad Perzijancima u bitci kod Plateje 479. pr. Kr.

Opet pokušavamo ući u Plavu džamiju. Glavni ulaz je zauzet, moramo sa strane, a kad tamo:



Pokušat ćemo sutra.

Ipak, za slučaj da nam ni sutra ne uspije, naluknut ću se kroz prozor i uloviti makar dio:



Dvorište iznutra:



Upućujemo se Divan Yoluom, Dvorskom cestom, prema Velikom bazaru. Divan Yoluom prolazi i tramvaj, a u Istanbulu naplata prijevoza ne funkcionira na karte, već na žetone, pa tako na krajevima stanica imate ovakve barijere:



Pokraj toga stoji čuvar, koji ljude sprečava da jednostavno prugom zaobiđu tu prepreku.

Uz Divan Yolu nalaze se mnogi fensi restorani, slastičarnice, ali i draguljarnice, suvenirnice... Naposljetku stižemo i do Velikog bazara, odnosno do Kapalıçarşıja (zatvorene tržnice) i ona je doista - zatvorena. Iako u islamu nedjelja nije sveti dan, očito istanbulski trgovci ne rade. Uličice uokolo su sablasno puste:



Lunjamo uokolo tražeći put prema Süleymaniji. Malo modernije arhitekture:



I naposljetku nalazimo jednu uličicu u kojoj su zaboravili da je nedjelja. Tu se prodaje uglavnom odjeća:



Muvamo se malo kroz gužvu, ali ne mislimo ništa kupiti. Umjesto toga idemo dalje. Tu je i sveučilište:



a potom dolazimo i do Süleymanije, no ona se preuređuje, pa se iznutra nema bogzna što za vidjeti.
Süleymaniju je izgradio Mimar Sinan i druga je najveća džamija u Istanbulu (treća ako pod džamije računamo i Aju Sofiju). Izgradnju je financirao Sulejman Veličanstveni, koji je na taj način želio nadmašiti kralja Solomona (em su se isto zvali, em je izgradnja bila nadahnuta kako jeruzalemskom džamijom izgrađenom na mjestu Solomonova Hrama, tako i Ajom Sofijom, prilikom čijega je dovršenja Justinijan uzviknuo "Solomone, nadmašio sam te!"). Tijekom svoje povijesti je gorjela i bila uništena u potresu, pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorištu bilo skladište streljiva koje je također izazvalo požar, ali svaki bi puta bila obnovljena. U vrtu se nalaze i grobnice Sulejmana Veličanstvenog, njegove žene, kćeri, majke i sestre. Izvan zidina nalazi se i Sinanov grob.

Mi sjedamo u jednu čajanu u sjeni Süleymanije, pravi islamski vrt sa šadrvanom u ugodnoj hladovini, i naručujemo piće:



Na cjeniku imaju i salep, ali ga zapravo nemaju. Opet počinju muke po salepu.

Potom se spuštamo prema Eminönüu:



i ulazimo u Rüstem-pašinu džamiju:





I nju je izgradio Mimar Sinan. Kako se vidi, prekrivena je keramičkim pločicama iz İznika, grada u zapadnoj Anatoliji, koje prekrivaju gotovo čitavu unutrašnjost osim kupole. Zanimljivo je da je izgrađena "na katu", tj. ispod nje se nalazi kompleks dućana koji je trebao financirati izgradnju, a do same džamije dolazi se uskim stubištem.

Dvorište:



Spuštamo se do pristaništa izletničkih brodova na Eminönüu, idemo na turu Bosporom. Cijena je samo 9 lira, dakle 4,5€.

S broda slikam Yeni cami:



Čekamo nekih pola sata, najzad krećemo. Promet je gust:



Pogled na Galatu:



Idemo ispod mosta Galata:



I prošli smo:



Što bi Englezi rekli, "waterfront" (vodeno pročelje? Undecided):



Cruiseri, razni:







Džamijad, razna:



(desno gore Süleymanija, desno od nje džamija Fatih, ispod Süleymanije Rüstem-pašina džamija, lijevo od sredine Yeni cami, onaj veliki toranj iznad nje ne mogu identificirati)

Neki više vole jedra od cruisera:



Palača Dolmabahçe:



I džamija Dolmabahçe:



Zanimljivo, ovdje iznad se nalazi stadion nogometnog kluba Beşiktaş, a iza njega kvart koji se zove Maçka (i ne, ne znači mačka, to se kaže "kedi").

Prvi most preko Bospora (ovaj se jednostavno zove tako: Most preko Bospora):



Dolmabahçe i gradski brod:



Inače, Bospor doslovce znači "Goveđi gaz" (iliti na engleskome Oxford), a ime je dobio jer je ovuda prošla Ija, koja je ljubovala sa Zeusom, pa ju je on, kako ju ljubomorna Hera ne bi našla, pretvorio u kravu.

Još bliže mostu:



U daljini se vidi palača Çırağan, danas pretvorena u hotel s pet zvjezdica iz lanca Kempinski:



Prelazimo na azijsku stranu i pristajemo u Üsküdaru:



Üsküdar (ime je zapravo isto kao i ime Skadar) jest rezidencijalna četvrt u kojoj živi mnogo studenata i umirovljenika. Atmosfera je mnogo opuštenija nego na užurbanoj europskoj strani.

Nakon kraćeg stajanja krećemo dalje. Ponovno pogled prema Europi i Dolmabahçeu:



Most je sve bliže:



I još bliže:



I JOŠ BLIŽE:



I napokon smo ispod njega:



Otvoren 1973., bio je četvrti najdulji viseći most na svijetu (danas je 16.) i prvi izvan SAD-a. Dugačak je kilometar i pol, s tim da su noseći stupovi udaljeni oko kilometar. Nalazi se 64 metra iznad površine Bospora. Ima šest traka, po dvije za svaki smjer, te još dvije koje mijenjaju smjer: ujutro idu iz Azije za Europu, popodne obratno, budući da promet dnevnih migranata ide tom dinamikom. Nekoć se moglo i pješke preko mosta, danas je zabranjeno. Pod punim opterećenjem, most na sredini utone oko metar. Prijelaz preko mosta se naplaćuje, a noću je osvijetljen.
Zanimljivo, 2005. na mostu je odigran i petominutni promotivni teniski meč između Venus Williams i İpek Şenoğlu.

Pogled na vojnu akademiju Kuleli, prvu visoku vojnu školu u Otomanskom carstvu:



A sada već vidimo i drugi most:



Pogled prema Europi i kvartu Kuruçeşme:



Ispred se nalazi otočić Galatasaray, čiji je vlasnik poznati istanbulski nogometni klub.

Drugi most:



Lijevo se vidi Rumelihisarı, tvrđava na europskoj strani Bospora.
Evo je iz veće blizine:



Izgrađena je u 15. stoljeću na najužem dijelu Bospora, kako bi zapriječila prispijeće pomoći iz crnomorskih kolonija za vrijeme opsade Carigrada. Godinu dana nakon njenog dovršetka, 1453., Carigrad je pao u turske ruke.

Nasuprot njoj, na azijskoj strani je Anadoluhisarı:



Ona je izgrađena krajem 14. stoljeća, prije turske blokade Carigrada.

Ispod mosta smo, okrećemo se prema natrag:



Od drugog mosta prema prvome, desno se vidi Rumelihisarı:



Drugi most službeno se zove Most Fatiha Sultana Mehmeta ("Sultana Mehmeda Osvajača"), jer je na tome mjestu dotični prešao Bospor i naposljetku zauzeo grad. Izgrađen je 1988., tada je bio 6. najdulji viseći most na svijetu, danas je 15. Brojke su slične kao i za njegovog prethodnika, par metara je duži i ima veći raspon. Ovaj ima 8 traka, po tri u svakom smjeru plus dvije koje mijenjaju smjer. Također se plaća.

Mjesto gdje most uranja u Aziju:



Pogled na Aziju:



U sredini slike opet Kuleli:



Dio grada Çengelköy:



Palača Beylerbeyi:



Üsküdar:



Kız Kulesi, Djevojački toranj, negdašnji svjetionik u Bosporu, a danas restoran:



Ime je prema legendi dobio po kćeri nekog sultana, kojoj je proročište reklo da će umrijeti od zmijskog ugriza na svoj 18. rođendan. Sultan je djevojku jako volio, pa ju je poslao na otok usred Bospora, gdje je živjela u tornju, a posjećivao ju je samo njen otac. I tako, na njen 18. rođendan otac joj je donio košaru punu voća, kao dar. Međutim, u voću se krila zmija, koja je ujela malu kada je posegnula rukom za voćem - i tako se proročanstvo ispunilo.

Izlaz u Mramorno more:



I još jedan pogled na Kız Kulesi:



Topkapı na brdu:



I Plava džamija:



Naposljetku, nakon sat i pol vožnje vraćamo se na polazište:



Sada ćemo opet pješke preko mosta, pa nešto pojesti. No ovaj se puta nećemo penjati, nego idemo podzemnom uspinjačom:



To je čuveni Tünel, izgrađen 1875., prva podzemna linija na europskom kontinentu (no ne i prva linija podzemne željeznice, ta čast pripada Budimpešti). Svladava visinsku razliku od 60 metara na trasi od 573 metra. Vožnja traje oko minutu i pol. Dvoja su kola, na sredini je mimoilaznica.

Pogled s gornje stanice niz trasu:



I vozilo izvana:



Pred gornjom stanicom je i završna stanica povijesnog tramvaja:



(Ovo je pješačka zona, ali ovo je i Turska, zato Bollardi.)

Spuštamo se malo niže i ipak ulazimo u onu prčvarnicu u kojoj je Nikola jučer htio jesti. Hrana čak i nije loša. Mate će samo kuhanu rižu, to je dobro za smirivanje probave. Ali avaj! u tom času još nije znao da Turci rižu ne rade kao Kinezi, tj. samo kuhanu na vodi, već umjesto toga njihov pilav sadrži i ponešto masti, tako da je jedući tu rižu i nesvjesno produživao svoj proljev.

Vraćamo se na İstiklâl Caddesi i usput stajemo kupiti dondurmu. Već sam lani spomenuo dondurmu - radi se o sladoledu koji se radi sa salepom, tj. brašnom kaćuna, pa je zato viskozan. Obično ju prodaju prigodno odjeveni sladoledari koji na glavi imaju fes, a samu dondurmu drže u zamrzivačkim kolicima s poklopcima nad svakim pretincem (sjećate se, bilo je tako nekad i kod nas). Iz pretinaca ju izvlače uz pomoć dugačke žlice koja zapravo liči na onu lopaticu za zaglađivanje kreme na tortama. I tu počinje njihov ritual.
Naime, kako je dondurma jako ljepljiva, oni obično stave jednu "kuglicu" u kornet, potom ju pruže mušteriji (a najčešće su to turisti). Kada nesretnik posegne za kornetom, ovaj mu ga makne. Potom mu uvali drugu kuglicu unutra, pruži mu, ovaj opet uzme i sad mu ostavi kornet, ali - ne i sladoled. Tako da mušterija sada u ruci drži prazan kornet i htjela-ne htjela, mora ga opet vratiti sladoledaru. Naposljetku, ovaj uvali unutra i treću kuglicu, potom dadne kornet mušteriji - ali povuče treću kuglicu k sebi. Tek nakon sve te peripetije mušterija napokon dobije sladoled. Usto povremeno sladoledar udara i u zvona koja ima obješena iznad kolica, mameći druge mušterije.
Komentirao sam kako bi potom prilikom plaćanja trebalo vratiti sladoledaru istu foru, ali s novcem.
Naravno, mene je izvozao, potom i Nikolu, iako je on demonstrativno držao ruke u džepovima za vrijeme čitave predstave, a Mate nije htio jesti, jer je diarejičan.

Inače, na Youtubeu postoji poprličan broj snimaka akrobacija koje izvode dondurmadžije - ovo je npr. jedna od njih.

Skrećemo s İstiklâl Caddesi i spuštamo se kroz Galatasaray. Idemo mirnim i neturističkim ulicama. Dondurma je stvarno dobra, kao nešto između sladoleda i pudinga. Morate ju žvakati, a opet ima osvježavajuću teksturu sladoleda.
Putem prolazimo pokraj masonske lože:



(doista uživa u dondurmi)

a onda, nakon 15-ak minuta, skrećemo nizbrdo:



Još malo drvenih kuća:



I već smo dolje, na obali. Idemo prema Dolmabahçeu. Ulazimo u park palače. Palača je izgrađena sredinom 19. stoljeća, kada je sultan Abdülmecid, nezadovoljan palačom Topkapı, koja nije imala dovoljno suvremenog luksuza, dao izgraditi novu palaču. Zanimljivo, gradnju je izveo armenski arhitekt Garabet Baljan.
Dolmabahçe (inače "punjeni vrt") se može obići samo u pratnji vodiča, ali se zato može slobodno šetati vrtom.
U palači je umro i Kemal-paša Atatürk, i to 10. studenog 1938. u 9:05 ujutro. U znak poštovanja, svi satovi u palači bili su postavljeni na 9:05 i tako je bilo sve donedavna.

Sjedimo u parku, ova dvojica opet pričaju o revoluciji i o anarhosindikalizmu. Prolazi tako nekih sat vremena. Potom se dižemo i krećemo natrag. Dečki su predložili da se tramvajem odvezemo na drugi kraj linije, do Zeytinburnua. Sviđa mi se takva ideja i drago mi je da ju nisam ja predložio, da to ne bi pripisali mojoj frikovštini za željeznicu.

Tramvaj iznutra izgleda ovako:



Vožnja je ugodna, tramvaj klizi kroz grad, preko mosta Galata, pa na Sultanahmet i onda Divan Yoluom skroz izvan zidina u nove predjele grada. Zadnja je stanica Zeytinburnu (Maslinov rt), odakle se dalje nastavlja druga linija.

Mi ćemo pak natrag, ali ćemo sići malo ranije i prošetati se Divan Yoluom, možda nešto i čalabrcnuti. Stajemo u jednoj fensi ćevabdžinici, cijene su visoke, a porcije male. Ova dvojica će uzeti kebab za van, ali ja sam naručio İskender kebap, porciju mesa u sosu od paradajza s jogurtom, pideom i pomfritom. To se ne može jesti u hodu. Oni sjede na trgu pored restorana, ja jedem. Izlazi me sveukupno nekih 13 lira. Skuplje od vožnje Bosporom. Lopovi.

Mate nije pojeo svoj kebab, čeka doći doma, ako ga slučajno potjera. Idemo stoga doma, u dva smo dana pogledali u principu sve najvažnije, jedino još nismo ušli u Plavu džamiju i Veliki bazar. Naravno, moglo bi se još puno toga obići, ali za ostalo se naplaćuje ulaz.

Sutra napokon prelazimo u Aziju...

psihoputologija @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 15, 2012
SUBOTA 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se oko 8, čak sam se uspio i naspavati. Europski dio Turske, istočna Trakija ili Rumelija, otprilike zauzima površinu Belgije, ali je to samo 3% površine Turske. Doista je to ogromna zemlja.
Gledam kroz prozor, lagano se već približavamo Istanbulu. Grad je ionako toliko ogroman da se proteže desecima kilometara uokolo. Nakon nekog vremena prolazimo gradske zidine i ulazimo u prostor starog Istanbula:



Područje uz prugu je uobičajeno zapušteno:



A tu su i redovni sirotinjski kućerci:



(ovi su barem zidani)

S druge strane je Azija:



A u daljini se nazire i most preko Bospora:



Pred sam ulazak u kolodvor, pruga ide paralelno s obalom, a s druge strane pruge nalaze se zidine starog grada (ovdje se ne vide, jer su mi iza leđa):



I evo nas, ulazimo u Sirkeci:



Silazimo, pozdravljamo se s curama, one imaju nekakve poznate koji ih dočekuju (inače, njih dvije su se upoznale u Španjolskoj, gdje su bile na studentskoj razmjeni, to sam zaboravio reći). Nikola se još ispričava zbog mene, jer sam ja navodno bio naporan, iako se meni čini da se tu radi prvenstveno o zafrkanciji.

Sirkeci (što bi se reklo "Sirćedžija", tj. Octar) je začuđujuće malen kolodvor. S obzirom da je bio odredište Orient expressa i usto se nalazi u jednom od najvećih gradova na svijetu, njegova veličina je poprilično neugledna. Manji je od zagrebačkog Glavnog kolodvora. Vjerojatno je razlog taj da je Turska vrlo kasno počela ulagati u željeznice, tek početkom 20. stoljeća, pa je tako željeznička mreža do danas ostala poprilično rudimentarna i mnogo inferiornija cestovnoj.
Na kolodvoru primjećujem koliko francuskih posuđenica ima u turskome. Nad jednim šalterom stoji natpis sastavljen od tri francuske riječi, samo s turskim posvojnim nastavkom: banliyö bilet gişesi = šalter za prigradske karte.
Izlazimo iz kolodvora, grad je poprilično pust. Subota je ujutro, nije ni čudo. Krećemo prema Aji Sofiji, u području oko Sultanahmeta nalazi se mnogo jeftinih hostela, tamo ćemo sigurno nešto naći.
U ulici pored kolodvora mimoilazimo se sa skupinom od troje ljudi. Ja ih ni ne zapažam, no Nikola nam skreće pažnju: jedan od njih je Bojan, kolega s faksa koji studira kineski i ovo je ljeto bio na stipendiji u Pekingu, a sada se vraćaju i mijenjaju avion upravo u Istanbulu. Pa da smo se dogovorili ne bismo se uspjeli potrefiti!
On i Mate se baš nešto ne trpe, pa se samo kurtoazno pozdravljaju, a i nemamo puno za pričati, razmjenjujemo par uobičajenih replika i razilazimo se.
Ova dvojica mijenjaju novce. Turske lire su nedavno revalvirane, otpisano je šest nula, tako da je jedna nova milijun starih. Usto je tečaj poprilično lagan jer su dvije lire jedan euro.
Penjemo se vijugavom ulicom pored Gülhanea, negdašnjeg sultanovog ružičnjaka, a danas parka, prema trgu između Aje Sofije i Plave džamije. Tamo su i bankomati, pa i ja dižem 500 lira, to bi mi trebalo biti dosta.
Grad je još uvijek pust, pa se može i mirno slikati na ulici, nema gužve.
U Istanbulu ima dosta drvenih građevina (poput onih na Divljem zapadu), pretpostavljam da je to zbog seizmički aktivnog područja:



Ove su na Sultanahmetu. Inače, radi lakše orijentacije, opisat ću otprilike kako izgleda Istanbul. Prije svega, to je ogroman grad, čije šire metropolitansko područje iznosi i do 16 milijuna stanovnika. Po svim čimbenicima je vodeći grad Turske, ali nije i glavni, jer je Atatürk procijenio da bi prijestolnicu zbog kompromitirane gradske elite i nepovoljnog geopolitičkog položaja trebalo preseliti u mnogo središnjiju Ankaru.
Prostire se na dva kontinenta, to znaju i osnovnoškolci. Ipak, gotovo sve relevantne stvari za turiste nalaze se u europskom dijelu. Grad razdvaja Bospor (İstanbul Boğazı, tj. Istanbulski prolaz), koji se upravo u gradu spaja s Mramornim morem. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç) prostrani estuarij u kojem je nekada bilo sjedište turske mornarice. Zlatni rog razdvaja europski dio Istanbula na Stari Istanbul (čiji je centar na Sultanahmetu) i noviji dio koji obuhvaća predjele Beyoğlu i Beşiktaş. Stari Istanbul od novih je dijelova grada odvojen Teodozijevim zidom (to je onaj s prve slike).

Mi smo trenutno na Sultanahmetu i tragamo za hostelom. Mate se sjetio da je pred tri godine s curom bio odsjeo u hostelu Paris, pa će ga pokušati pronaći. Uličice u ovom dijelu su strme i popločene kaldrmom, pa se penjemo i spuštamo. Na kraju nalazimo hostel, ali vele da će slobodnu sobu imati tek od 10. To je za nekih pola sata, ostavit ćemo stvari u predvorju i idemo na doručak.
Radimo krug uokolo, to je turističko područje, pa su i cijene malo više. Mate se nabrijao na döner kebap, ali još je rano, i nisu ih počeli peći. Naposljetku sjedamo u neku prčvarnicu koja ima stolove na ulici nedaleko našeg hostela. Ne znam više ni sam što naručujemo, znam samo da je bila janjetina i da mi okus baš nije prijao. Usto još i ajran. Ajran je vrlo zanimljivo i osvježavajuće piće koje smo stalno trusili. Sličan je indijskom dahiju - radi se naime o tekućem jogurtu sa solju, tako da em osvježava, em nadoknađuje gubitak soli koji se izgubi znojenjem. Čitav doručak ispada nekih 6 lira po osobi.
Naposljetku je soba spremna i odlazimo u nju. Hostel ima pet katova, a naša je soba na zadnjemu. Cijena je 13€ noćenje s doručkom, mi uzimamo dva noćenja. Soba i nije baš nešto, poprilično je rudimentarna, tri kreveta, goli zidovi, kupaona koja baš nema tople vode (samo mlaku), slab pritisak vode u kotliću... Ipak, s druge strane je terasa, s koje puca prekrasan pogled na Mramorno more i hrpu brodova koji čekaju dozvolu za prolazak kroz Bospor:



Nisam ni sâm imao osjećaj da je Mramorno more toliko veliko da se iz Istanbula ne vidi drugi kraj (onaj kod Dardanela).

Na jug, pogled prema Aziji:



Krećemo u šetnju. Prvo ćemo do Plave džamije, koja nam je odmah u susjedstvu. Ispred nje, na starom se hipodromu nalazi egipatski obelisk:



A ovo je ulaz u džamiju:



Iz unutarnjeg dvorišta:



Plava džamija zove se plava jer je iznutra prekrivena plavim pločicama. Službeni je naziv Džamija sultana Ahmeta (po kojem se i zove čitav ovaj predio), a ujedno je i turska nacionalna džamija. Izgrađena je u 17. stoljeću, nakon što je sultan odlučio umilostiviti Alaha poslije poraza Turske u Europi i protiv Perzije. Stoga je odabrao mjesto nasuprot Aji Sofiji i odlučio sagraditi još veličanstveniju džamiju. Graditelj je bio Sedefhar Mehmet Ağa. Inače, zanimljivost je da su sultanove upute za izgradnju minareta izazvale pomutnju: nije bilo jasno želi li šest (altı) minareta, ili da oni budu zlatni (altın). Problem je riješen tako da je izgrađeno - šest zlatnih minareta. No onda su se bunili iz Meke, jer je i tamošnja džamija imala šest minareta, a ne može sad tu neka džamija u Istanbulu imati više minareta od najsvetije džamije islama. Pa je onda sultan Ahmet platio izgradnju i sedmoga minareta u Meki i svi sretni i zadovoljni.
U džamiju nismo uspjeli ući jer je upravo bio u tijeku namaz, ali još smo ovdje dva dana, probat ćemo sutra.

Nasuprot Plavoj džamiji stoji Aja Sofija:



Izgrađena je kao crkva Svete mudrosti, još za vrijeme cara Justinijana, na mjestu na kojem su prije nje već bile dvije crkve. Bila je najveća crkva na svijetu u svoje vrijeme. Ujedno se u njoj 1054. dogodila ekskomunikacija Mihajla I. Cerularija, što se smatra početkom Crkvenog raskola. Potom, dolaskom Turaka, postaje džamijom. 1935. Atatürk je građevinu sekularizirao i pretvorio u muzej. Danas postoje inicijative da ju se obnovi bilo kao pravoslavnu crkvu, bilo kao džamiju. U tu je svrhu otvorena mala prostorija za molitvu za osoblje muzeja.
Ulaz se naplaćuje, pa tako nismo ulazili.

Okrećem se opet unazad i gledam Plavu džamiju:



Potom odlazimo prema Zlatnom rogu. Ušli smo u područje Eminönüa, koje se spušta od Sultanahmeta prema Zlatnom rogu. Ovdje je također sve puno uskih i zavojitih ulica, krcatih ljudima, koji prodaju sve i svašta. Orijent je to, vidi se. Prodaje se tehnička roba, suveniri, odjeća, parfemi, začini. U taj čas s jednog od zvučnika u ulici zaori i mujezinov pogled na molitvu.

Jedna malo praznija ulica s modernijim zgradama:



Naposljetku smo na obali i sada gledamo prema Yeni Cami, Novoj džamiji, odmah pored mosta Galata:



A nasuprot nje je Rüstem-pašina džamija, djelo Mimara Sinana:



Danas ćemo u Novu džamiju. Ona je izgrađena krajem 16. stoljeća, na inicijativu Safiye Sultan, supruge Murata III., majke Mehmeda III. i jedne od najutjecajnijih sultanuša u Turskom Carstvu. Porijeklom Venecijanka, ova je žena vodila bogatu korespondenciju s engleskom kraljicom Elizabetom I., koja ju je nagradila kočijom, te se onda Safiye vozala njome gradom, što je za to vrijeme bilo skandalozno. Inače, svi kasniji sultani Turskoga Carstva do njegove propasti bili su Safiyini potomci.

Kupola džamije iznutra:



Turisti se miješaju s vjernicima:



Naravno, u svakoj je džamiji potrebno izuti cipele. U tu svrhu možete uzeti plastičnu vrećicu u koju si onda stavite cipele dok ste unutra, da ih ne morate nosati u ruci, a u manjim džamijama kraj ulaza imate i stalažu na koju možete odložiti cipele. Turisti inače mogu samo do određenoga dijela džamije, prednji dio molitvenog prostora rezerviran je upravo za to - molitvu.

Ispred džamije Ujguri su postavili štand na kojem se ukazuje na kršenje ljudskih prava od strane kineske vojske i policije u Istočnom Turkestanu. Ujguri su inače također turkijski narod, a kako je Turska oduvijek bila smatrana velikom majkom i zaštitnicom svih turkijskih naroda, onda je logično da se protest održava baš ovdje. Štand je pun prilično uznemirujućih slika premlaćenih i izranjavanih Ujgura.

Zatim se spuštamo u pothodnik koji vodi prema mostu Galata. U pothodniku je kaos. Hrpa prodavača, ljudi, buka, gužva, samo se bojim da me netko ne iždžepari...
Naposljetku izlazimo na drugu stranu i idemo prema mostu Galata. Ovo je novi most, koji je izgrađen 1994., nakon što je prethodni dvije godine ranije uništen u požaru. Izgrađen je na dvije etaže, na donjoj etaži su riblji restorani koji poslužuju uglavnom ribu iz Bospora i Zlatnog roga (ja to ne bih jeo), i ne samo ribu nego i školjke! Gornjom etažom prolaze auti i istanbulski tramvaj, a kako se most diže, zanimljivo je kako su riješili problem prekida kontaktne mreže.

Pogled s donje etaže prema Beyoğluu (u sredini se vidi kula Galata):



Gore vidite štapove ribiča koji neumorno pecaju, iako je ispod mosta i stajalište gradskih brodova, te je promet neprekidan.

Iza Rüstem-pašine džamije na brdu se vidi i Süleymanija, još jedna džamija:



Pogled uz Zlatni rog:



I ispod mosta Galata na Bospor i Aziju:



Na sredini mosta nema donjeg kata, te se ovdje valja popeti stepenicama na pločnik.

Sad smo gore i vidite djelomično sustav kako se rješava prekid kontaktne mreže (kasnije će biti jedna bolja slika, ovdje sam zapravo slikao drugu stranu):



Na sredini se nalaze dakle dva ogromna rasklopca i kada se most digne, oni se jednostavno razdvoje. Naravno, pruga je odvojena od ceste, tako da se ovdje može voziti na zalet bez opasnosti da tramvaj ostane pod izoliranim dijelom.

Ribiči:



I sada smo već na drugoj strani. Ove me kuće podsjećaju na kulise:



Odavde se strmim ulicama uspinjemo uzbrdo prema kuli Galata. Nažalost, nemam nijednu njenu sliku iz blizine. Radi se o đenoveškoj kuli koja je bila dio negdašnje đenoveške citadele. Danas je vidikovac s kafićem.

U jednom dućanu kupujem pržene pistacije i pola litre ajrana u boci. Mate pak suncokretove sjemenke i također ajran. Sjedimo ispod kule Galata i predišemo. Ispred nas istanbulske mačke:



U islamu je pas prezrena i nečista životinja, pa pasa i nema toliko puno. No turski gradovi vrve mačkama.

Uspinjemo se na İstiklâl Caddesi, Aveniju nezavisnosti, glavnu pješačku arteriju Istanbula. Ovom ulicom, dugom oko tri kilometra, tijekom jednoga dana zna proći i do tri milijuna ljudi. Gužva je permanentna, morate se držati pravila o mimoilaženju, jer ćete u protivnom svako malo naletjeti na nekoga.

İstiklâl Caddesi izgleda ovako:



Sredinom ulice prolazi turistički muzejski tramvaj koji manje služi kao prijevozno sredstvo (ne ide puno brže od pješakâ), a više kao turistička atrakcija:



I oni imaju tram huggere:



Inače, iz dviju se činjenica jasno vidi da je ovo turist: ima dugu kosu i nosi kratke hlače. Turci ne prakticiraju nijedno (obično imaju kratku zgeliranu kosu, a i brkovi su još u modi).

Tražimo gdje ćemo jesti, no ova dvojica nikako da se odluče. Nikoli su opet faktor i cijene. Ja se zadovoljavam simitom, nekom vrstom okruglog pereca sa sezamom, ali presuh je za moj ukus.

İstiklâl Caddesi završava na Taksimu, velikom trgu koji se smatra centrom novijeg dijela grada i odakle počinju noviji kvartovi:



Na sredini je naravno spomenik Atatürku. O Atatürku ću govoriti jedan od idućih dana.
Samo ime Taksim znači "raspodjela". Ovdje je naime bila glavna sabirnica vode, odakle se voda raspodjeljivala po ostatku grada. Inače, na Taksimu se često vrše masovna okupljanja građana i demonstracije. Stoga je na trgu neprekidno prisutna policija.

U jednom mi času moj probavni sustav šalje jasne znakove da trebam potražiti WC. Ulazim prvo u Burger King, ali zahod nije zadovoljavajuć, samo pisoari. Ulijećemo zatim sva trojica u neku fensi slastičarnu, naručujemo, a potom odlazim na WC. WC je čist i europski, nisu još počeli čučavci. Međutim, imam problem, i to baš onaj kojega sam se najviše bojao - proljev. Na ovakvom putovanju, na kojem se puno krećemo, dobiti proljev u najmanju je ruku nepraktično. A tablete nemam. Iskreno se nadam da je to samo zbog onih pola litre ajrana.
Netom sam se vratio dolje, kada i Matu hvata. Hm, možda doista jest u pitanju ajran.
Jedemo sladoled, ali obični europski, nije to prava turska dondurma koju smo željeli probati. Ipak, nije loš. Mate se vraća, no ubrzo opet mora natrag. Očito je njemu malo gore nego meni.

Izlazimo i upućujemo se preko Taksima. Putem slikam jedan retro-bus:



I Taksim iz šireg kuta:



Spuštamo se od Taksima prema palači Dolmabahçe, prolazeći usput uz stadion Beşiktaşa. Beşiktaş (kolijevka-kamen) naziv je ovoga dijela grada, prema relikviji koja se ovdje svojedobno nalazila, kamenu iz štalice u Betlehemu u kojoj je rođen Isus. Kamen je kasnije prenesen u Aju Sofiju, a potom nestao u Četvrtom križarskom ratu.

Pogled prema Aziji:



Mati je opet sila, bježi u neki park i nalazi mjesto iza grma. Očito je da bi moglo biti problema s time.

Spuštamo se do Dolmabahçea, palače u koju su se sultani preselili potkraj 19. stoljeća i koju ćemo posjetiti sutradan. Sada idemo opet lagano prema centru, cestom koja vodi ispod brda. U Kabataşu, uz obalu, zadnja je stanica tramvaja koji odavde vozi preko mosta Galata, Sultanahmeta i onda skroz do Zeytinburnua, gdje se spaja s linijama za aerodrom. Mate će ovdje na tramvaj, jer ga već uvelike tišti, a Nikola i ja ćemo nastaviti pješke i otići i na neki ručak-večeru.

Tramvaj izgleda ovako:



Kao što se vidi, voze u tandemu. Dvosmjerni su i pruga je većim dijelom i fizički odvojena od ceste.

Nikola i ja se šećemo, Nikola je poprilično umoran još od noćas, nije se tako dobro naspavao. Prolazimo pored džamije Nusretiye:



a potom sjedamo pored neke česme da se malo odmorimo. Nikola je čak i zakunjao.

Nakon toga se odlučujemo vratiti do kule Galata, tamo ima dobrih aščinica. E, ali za to se treba uspeti uzbrdo, u dio koji se zove Galatasaray. Ove su ulice već manje turističke, i tu se već vidi pravi život Istanbula. Ova mi fotka baš nije uspjela:



Naposljetku dolazimo na namjeravano mjesto, ali sada se ne možemo odlučiti kamo bismo. Nikola bi na jedno mjesto, meni se to ne sviđa, jer mi izgleda nehigijenski, naposljetku nalazimo jedno koje izgleda pristojno. Nikola uzima juhu od leće i lahmacun - tanko tijesto s mesom, kao neku vrstu turske bruschette. Ja uzimam pide, također neku vrstu turske pizze, jelo od tijesta u obliku lađice koje na sebi može imati različite sastojke. Dok jedemo, dolazi nam poruka od Mate da se izgleda sve smirilo i da bismo se mogli naći. Dogovaramo se na ulazu u Gülhane za pola sata.

Vraćamo se nizbrdo, pa na most Galata. Prvo slikam pogled na Plavu džamiju i Aju Sofiju:



Potom Topkapı:



A onda i bolju fotku sustava za razdvajanje kontaktne mreže:



Dok se probijemo kroz gužvu, naravno da ćemo zakasniti. Mate nas čeka na ulazu, pa šećemo kroz Gülhane. U parku su se nekoć nalazili i zoološki vrt i zabavište, što je kvarilo dojam, pa su ih uklonili, učinivši park mnogo prirodnijim ambijentom. Iznad parka uzdiže se palača Topkapı, sjedište turskih sultana do kraja 19. stoljeća, a danas muzej. Topkapı je ogroman kompleks, kojemu bi trebalo posvetiti nekoliko dana istraživanja, tako da ćemo ga zaobići (također se naplaćuje, a mi putujemo s Nikolom Laughing).

Iz parka puca krasan pogled na Bospor, no poduzetnici su to uvidjeli, tako da se tu nalazi par kafića i ne može se do samog ruba zidina. Stoga moram slikati iz daljine:



Dolje vidite jedan od gradskih putničkih brodova koji povezuju dva kontinenta.

Spuštamo se na obalu, preko pruge i ceste. Obalu ovdje čini veliko kamenje, naslagano radi stabilizacije. Ipak, ljudi ovdje znaju sjediti, uživati u moru, gledanju prometa. Nikola ide tradicionalno umočiti nogu.

Pogled preko:





Prema Mramornom moru:



Duž obale:



(desno vidite zidine)

Neki luđaci se kupaju u Bosporu:



Dok grad tone u mrak:



Ovdje se lagano pokrećemo prema doma. Idemo cestom uz obalu, ispod zidina. Pločnik je prilično uzak, a Turci voze kao luđaci i uvijek se bojim da nas netko ne pokupi. Naposljetku skrećemo i uspinjemo se na Sultanahmet. Kupujemo još piće u nekom dućančiću i idemo prema hostelu. U ulici prije našeg hostela neki klinac vuče kolica dupkom puna plastičnih flaša. Ulica je strma, nije mi jasno kako ga ne pretegnu. Bacam još i moju flašu na vrh i razmišljam kako bi to taman mogla biti flaša koja je prelila čašu. Laughing

Mate priča kako je, dok je bio u hostelu danas popodne, uspio izaći iz sobe i zatvoriti vrata, ostavivši ključeve unutra. Srećom, pozvao je frajera s recepcije da mu pomogne, pa su zajedno provalili u sobu. A i ključ je sav smrdan, treba pogoditi u milimetar.

Negdje oko deset počinju mujezini. Čitav grad odzvanja pozivima na molitvu. Inače, imam osjećaj da su u islamu bogomolje mnogo gušće poredane nego u kršćanstvu. Znali smo viđati po tri džamije u jednom kvartu. Zanimljivo, s obzirom da po islamu nije obavezno pohađati džamiju, Alahu se moguće klanjati bilo gdje, namaz nije liturgija, već tek predvođena molitva.
Nekih desetak minuta postoji atmosfera kao u transu, mistična, toliko drugačija. Zanimljivo, iako je prvi poziv na molitvu već prilikom izlaska sunca (dakle, oko pet ujutro), nisu me nikad probudili. Čuo bih samo dnevne molitve i posebice ovu večernju.

Opet ova dvojica nešto razgovaraju o Bogu, kako je besmisleno vjerovati u njega i slično. Pokušavam ih opet razuvjeriti, ali vidim da postoji temeljno nerazumijevanje. Npr. kada im kažem da postoji energija i da to nitko ne smatra spornim, Mate mi pokazuje žarulju i kaže "Evo ti onda Boga, klanjaj se ovome." Kao da je srž vjere održavanje obreda ili dogme, a ne osobni odnos čovjeka sa svijetom.

Idemo spavati...

psihoputologija @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2012
PETAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma



Ujutro je i dalje oblačno, kiša nikako da se odluči. Jedan od one dvojice spava na kauču u predvorju, drugoga ne vidim. Rakija očito djeluje. Pakiramo se i krećemo prema kolodvoru. Tamo je sve puno turista. Mate komentira "Sve je puno ovih prljavih bekpekera". Laughing Kupujemo namirnice, danas smo čitav dan na putu, 24 sata do Istanbula (odnosno 23, ali zbog vremenske razlike je 24). Tražimo vlak. Očekujemo turske ili bugarske vagone, no tamo su samo srpski. Ubrzo stiže i objašnjenje: nema izravnog vlaka, mora se presjedati u Sofiji, ali se u Flexipassu računa kao jedno putovanje.
Vagoni su srednja žalost, nalazimo slobodan kupe u zadnjem vagonu i započinje truckanje. Izlazimo iz Beograda, vozimo se podno Avale, pa kroz brežuljkast krajolik Šumadije. Put nas vodi preko Mladenovca i Lapova prema Nišu. Imam isprintan vozni red, no vidim da se vlak uvelike muči s održavanjem istoga. Do Niša će nakupiti sat vremena kašnjenja. Pa dobro, kada je rađen vozni red? Zar nisu uzimali u obzir loše stanje pruga u Srbiji i to ukalkulirali? U jednom trenutku, negdje prije Lapova, stojimo na otvorenoj pruzi nekih desetak-petnaestak minuta.

U jednom trenutku, negdje prije Ćuprije, prelazimo Moravu:



A onda u kolodvoru Paraćin opet slikam grafit u koji su smiješali sve i svašta:



Vožnja na jug je poprilično monotona. U jednom su nam se času u kupeu pridružile neke dvije Engleskinje, mlađe, koje putuju do Istanbula, ali će stati u Sofiji. Mate i Nikola pričaju o glazbi, tj. Nikola se postavlja kao svojevrsni arbiter elegantiae u glazbenim pitanjima, pa tako od činjenice da U2 za par dana ima koncert u Zagrebu, dolazimo do njegovog mišljenja da je U2 pretenciozan bend, pa se to nastavlja pljuvanjem po Red Hot Chilli Peppersima, a završava sa zaključkom da je Coldplay "sranje". Sada se i Mate umiješao, pa njih dvojica raspravljaju o tome kako onaj drugi nema ukusa. Nikola tvrdi da Mate sluša komercijalnu glazbu, a Mate tvrdi da je Nikola snob i da samo izvodi kerefeke, slušajući glazbu za koju nitko nije čuo. I taj će se razgovor odvijati povremeno idućih dana.

Krajolik:





U daljini se nazire Aleksinac, mjesto poznato po rudnicima (i tragedijama u njima), te po restoranu u zagrebačkoj Bakačevoj Laughing:



I napokon stižemo u Niš. Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji. Ipak, iz vlaka se baš i ne vide te investicije, izgleda poprilično zapušteno. Nišava:



Stigli smo na kolodvor:



Ovdje se mijenja smjer, a i dalje je pruga neelektrificirana, pa trebamo čekati dok nam prikvače dizelku. Izlazim na peron, možda ima neki sendvič-bar ili ćevabdžinica u blizini. Pitam konduktera koliko stojimo. On veli "15 minuta bi trebali. Ali ako voz ode, nisam ja kriv."
Na peronu nema ničega osim kioska koji prodaje pića i grickalice. Kupujem nešto ovoj dvojici i lagano se vraćam prema vlaku.

Po povratku u kupe vidim da smo dobili nove suputnike. Naime, stigla je i jedna gospođa s unučicom od neke 4 godine. Po govoru bi se reklo da je lokalna, ima tipični niški gubitak padeža (tj. ostaju samo nominativ i akuzativ). Razgovara s obitelji koja stoji vani na peronu, veli da je u zadnji čas uletjela jer je vlak već kasnio (po voznom redu stoji sat vremena u Nišu, no u Niš je došao u vrijeme kada bi po voznom predu trebao polaziti) i da nije stigla kupiti kartu, da će to u vlaku, iako vjerojatno nema dosta novaca. Nakon što je vlak krenuo, veli da ide u Pirot i da inače uvijek putuje autobusom, no ovaj put ide vlakom jer želi unučici pokazati željeznicu, nije se dosada još nikada vozila.

Izlazimo iz Niša, skrećemo na prugu prema Dimitrovgradu:



U daljini se vide Svrljiške planine i klisura Nišave (Sićevačka klisura) koja se probija kroz njih. Onuda će i pruga i cesta za Pirot:



Sve smo bliže:



Brzina vlaka na ovom dijelu iznosi nekih 5-10 km/h. Doslovce milimo, pa se prisjećam starih priča o Ćiri, prema kojima se uz njega moglo hodati. U taj čas dolazi kondukter. Uredno pregledava naše karte. Nikola i ja stojimo na hodniku, kada iz našeg kupea dopre neka buka. Ispada da se gospođa žali jer joj kondukter želi naplatiti više za kupljenu kartu u vlaku (iako vjerujem da dobro zna da je takva praksa), pa onda napada konduktera da nije ona kriva što je vlak kasnio, da je znala mogla je kupiti kartu u Nišu, da ona želi pokazati unuci željeznicu, a on s njom kao da je kriminalka, da šta on hoće, ionako ovi sa željeznice ništa ne rade..."Samo štrajkujete, nije vam nikad dosta, a pogledaj kako voz ide, šta prugu ne popravite?" I sve tako. Na kraju se i rasplakala. Kondukter kaže da će ju u Beloj Palanci skinuti s vlaka. Ona govori da ne bi ni išla vlakom da nije radi male, da bi busom došla triput brže. E sad, neće valjda maloj ostati željeznica u lošem sjećanju. Pokušavam popraviti stvar. Velim da ću joj posuditi, fali joj nekih 200 dinara. Ona isprva odbija, veli da će sići u Beloj Palanci, pa na bus, ali naposljetku ipak prihvaća. U nekoliko navrata kaže da će me tražiti adresu da mi može poslati novce, no kad sam joj rekao da je to u Hrvatskoj cijena jednog i pol bureka, ipak je odustala.
No kad joj je kondukter naposljetku napisao kartu, opet započinje s napadom: "Ma gledaj ti ovo, poštene građane derete, evo, šta mora čovek iz Hrv'atsku (baš s tim naglaskom, op. a.) da mi novce posuđuje?" Kad joj je dao kartu veli da će ju sada poderati. Onda kondukter kaže "Samo dajte, baš bih voleo da vam uleti kontrolor u Beloj Palanci." I na koncu je kondukter otišao, ona se smirila i tako je prepucavanju bio kraj.

Sad se mogu posvetiti bilježenju Sićevačke klisure. Nišava:



Ulaz u klisuru:



Brda uokolo:







Hidroelektrana:



Blokhauz:



Kamenolom:



Pruga ide uz samu stijenu:





Uz prugu je provučena i cesta, također kroz tunele:



Još jedan pogled na klisuru:



I potom izlazimo iz nje i ulazimo u Belopalanačku kotlinu:







(i dalje se vozimo uz Nišavu)



Nikola i ja razgovaramo o usjevima uz put. Moje pitanje koja je ono biljka (radilo se o kukuruzu, i to nekakvom kržljavom i izobličenom, ništa nalik onomu na slavonskim poljima) Nikola je shvatio kao da ne znam prepoznati kukuruz, tako da mi uz put pokazuje razne biljke. U jednom mi času skreće pažnju na frajera koji stoji na prozoru preko puta susjednog kupea. U ruci drži neki svežanj spisa. Prilikom prolaska kroz jednu stanicu, ovaj iz vlaka baca otpravniku taj svežanj. Kao neka vrsta putujuće pošte, iako se očito radi o nekakvoj internoj željezničarskoj pošti, jer Nikola veli da je isto napravio i na prethodnoj stanici.

Vraćam se u kupe, razgovaram malo s onom gospođom. Pogriješio sam, nije lokalna, rodom je iz Sarajeva, ali se udala u ove krajeve. Pričamo o našim planovima putovanja, o Jugoslaviji, o životu... Unučica (koja se zove Lana) je zaspala. Približavamo se Pirotu, a baka ju pokušava uzaludno probuditi. Mala spava ko top. Kada ju i trgne iza sna, ova pogleda oko sebe, ali očito ne kuži što joj baka govori i onda opet zakunja. Naposljetku ju je na jedvite jade uspjela probuditi i pripremiti za izlazak.

Pirot u daljini:



O Piroćancima se u Srbiji zbijaju vicevi kao kod nas o Bračanima - tema je njihova škrtost. Recimo, policajac zaustavi Piroćanca: Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim! Piroćanac mu preda vozačku, a unutra je zataknuta mala plastična žličica. -Dobro, šta je ovo? -To vam je za kaficu, odgovori Piroćanac.

Do bugarske granice više ne stajemo. Potom stižemo u Dimitrovgrad, nekadašnji Caribrod, koji je uglavnom nastanjen Bugarima, a Srbiji je pripao nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s Bosilegradom i Strumicom. Današnje ime nosi po Georgiju Dimitrovu, bugarskom poslijeratnom komunističkom vođi, koji je u sukobu Tito-Staljin stao na Titovu stranu, ali je bio dovoljno blesav da ne odbije Staljinov poziv na večeru, te je onda to platio glavom - iako nikada nije sa sigurnošću potvrđeno da je otrovan.

Ulazi kontrola putovnica, Engleskinje samo rutinski pogleda, nas provjeravaju. Naravno, Bugarska je u EU, moraju se ulizivati njenim članicama, a nas tko šiša.
Kolodvor u Dimitrovgradu je poprilično skockan, ipak je to koridorska pruga. Još da srede i onaj početak kod Niša...

Naposljetku krećemo. Vozimo se uz Dimitrovgrad, a potom i uz cestu koja vodi do cestovnog graničnog prijelaza Dimitrovgrad-Kalotina. Sam prijelaz izgleda ovako:



Naravno, kamioni i naravno, turski.

Opet smo jedan sat naprijed. Zanimljivo je kako je moguće da na ovakvim državnim granicama dva sela razdvaja jedna livada i čak sat vremena. Zamišljam si kako je tu za Novu godinu. Susjedi su već naveliko pijani, a ovi drugi još čekaju.

Idući kolodvor je Dragoman. Prije ulaska u njega čekamo na signalu, a ja slikam visoravan koja se pruža odavde prema Sofiji:



Napokon nas puštaju u kolodvor, ali sad i ovdje trebamo čekati križanje. Naposljetku krećemo prema Sofiji:



Grad ispod Vitoše:



I evo nas:



Po izlasku iz vagona na sofijskom kolodvoru, dočekuje nas neki tip i pita nas trebamo li vlak za Istanbul. Trebamo. On će nam pokazati. Hm, kao da ga ne bismo i sami mogli naći. Tip izgleda kao manevrist ili neki član pomoćnog željezničkog osoblja, ima i neku iskaznicu oko vrata. Silazimo u pothodnik, imamo još 20-ak minuta do polaska vlaka, mogli bismo nešto i kupiti, no ovaj nas požuruje. Naposljetku smo se smjestili u vagon, jedan jedini koji nije kušet i na kojem piše da ide do Svilengrada. Vjerojatno na granici u Svilengradu dolazi turski vagon koji vozi do Istanbula. Mate, koji je već dvaput putovao vlakom do Istanbula, kaže da su prije turski carinici znali doslovce rastavljati vagon. Nije mi jasno, zašto bi itko švercao U Tursku? Šverca se IZ Turske.
Uglavnom, nakon što smo se smjestili u vagon, onaj tip nam kaže da mu damo novce za pivu. Velim mu da nemam leve. "Imaš evri." Nemam ni to (ja sam onaj koji diže novce po bankomatima). Na kraju ga Mate otpiljuje s "Ej, bratko, šta misliš da mi ne bi sami mogli naći vlak bez tebe?" Očito se radi o novoj inventivnoj vrsti muljaže, a znamo da Bugari općenito vole muljati i iskamčiti kojekakve novce (slučajevi konduktera koji prijete da će baciti kartu kroz prozor i slično).
Ubrzo se ponavlja slična scena u susjednom kupeu. Drugi frajer dovodi neke dvije strankinje i na isti način ih pokušava ucijeniti. Opet ga Mate tjera. Ovaj odlazi uz sočno spominjanje majke dotičnim gospođicama. Zanimljivo, u jednom času u vlak ulazi kondukter, ali ni on se ne obazire na ove lovce u mutnom.
Ove dvije se prebacuju u naš kupe, neugodno im je tamo sjediti samima, boje se da će ih još netko pokušati prevariti. Razgovaramo, ja si razmišljam jesu li ovi tipovi možda to počeli raditi kada su vidjeli da dosta turista ima problema s ćirilicom, pa su htjeli biti "od pomoći", što se onda pretvorilo u izvor možebitne zarade.
Uglavnom, ove cure putuju također u Istanbul, jedna je Deborah iz Irske, druga je Patricia iz Rio de Janeira. Krećemo iz Sofije, razgovaramo s njima. Deborah studira međunarodne odnose, a Patricia vanjsku trgovinu (jeste li primijetili da većina stranaca koje susrećete na putovanjima redovito studira nekakvu takvu papazjaniju? Ne sjećam se da sam ikad naletio na nekog zapadnjaka koji studira npr. klasičnu filologiju ili biologiju, osim ako to nije bilo u kontekstu u kojem putuju na neki stručni skup). Mate odmah upozorava Patriciju da se baš ne bi mogli slagati oko ekonomskih pitanja i globalizacije. Ali je zato našao zajednički jezik s Deborom, jer je ona na irskom referendumu glasala protiv Lisabonskog sporazuma i kaže da će i opet (očito ipak nije uspjela, kako vidimo). Mate je također euroskeptik, pa se slažu.
Patricia veli da je iz Rija, pa ju pitamo kako je tamo i je li ikad bila u favelama. Veli da nije, iako neke agencije organiziraju turističke obilaske favela, s time da se to financira novcem od trgovine drogom. Baš lijepo.

Potom ja vadim turski rječnik, pa Mate traži da ga pitam riječi, da vidi koliko je u formi prije Turske. Ide mu. Ali izgleda da smo curama malo dosadni.
Stižemo u Plovdiv, pruga dalje je neelektrificirana, pa stojimo dok ne promijene lokomotivu. Trčim van, vidjeti mogu li nešto kupiti za onih par leva koji su mi ostali od lani. Nikola izlazi za mnom, lunjamo kolodvorom prisjećajući se lanjskog boravka ovdje. Plovdiv je bio jedan od ugodnijih gradova na putu, možda i najugodniji uz Ohrid.
Najzad kupujemo neke sendviče, pa se vraćamo do vlaka. Sad bi i cure nešto, velim Debori da trkne, ima još vremena. Više se ni ne sjećam je li kupila nešto.

Krećemo, cure su se prebacile u drugi kupe, nas trojica smo solo, pa se pokušavamo ispružiti uzduž, ali klupe se ne mogu izvući. Patricia nam opet dolazi i veli da im se u susjedni kupe utrapio neki tip koji priča i neće ih pustiti na miru i da ne znaju kako ga se riješiti. Sliježemo ramenima. No opet, dvije cure same u praznom kupeu, a ovo je Bugarska. Dobro ako je frajer samo verbalno naporan. Još baš ni ne zna engleski.

Mi pak pričamo o jeziku. Krenulo je s komentarom o tome kako netko piše "zadaćnicu". Ja imam pik na to još valjda od osnovne škole, jer zadaćnica je bilježnica, a zadaća je uradak. E, ali Mate se ne slaže, jer on sad ima laissezfaireovski pristup po kojemu je sve što postoji u sustavu pravilno, a ispravljanje je preskriptivizam. Ja također nisam za preskriptivizam u smislu "ako A, onda ne B", no ako postoje stvari koje su etimološki pogrešne (npr. govoriti "orginalan") ili semantički neadekvatne (poput već spomenute "zadaćnice"), onda na to treba upozoravati. U protivnome imamo tiraniju većine - samo zato što postoje ljudi koji nešto govore na određen način, ne znači da je to odmah i legalizirano. Na kraju krajeva, postoji sasvim dobar broj ljudi koji račlaju, pa se opet zna kako se u hrvatskome izgovara glas r. Njihova nemogućnost izgovora ne daje za pravo da se preustroji fonološki sustav hrvatskoga ili da se dopuste slobodne varijante izgovora toga glasa.

U međuvremenu prolazimo i kroz drugi Dimitrovgrad toga dana, taj je u jugoistočnoj Bugarskoj. I on je dobio ime po istom Dimitrovu.
Lagano tonemo u san, ja sam se ispružio po jednoj klupi, Mate sjedi u kutu druge, a Nikola leži na ostatku druge. U jednom času moram na WC. Po povratku s njega gledam u nešto u prolazu između dvaju vagona i skoro produžujem kroz poluotvorena vrata na izlazu iz vagona. Na sreću, na vrijeme se zaustavljam i zatvaram ih, da još netko ne ispadne.
Vrativši se u kupe uviđam da se Mate izvalio na moju klupicu i da sad ja nemam više kamo leći. Srećom, upravo ulazimo u Svilengrad. Svi iz našeg vagona moraju van. Osvrćem se uokolo, tu su samo kušeti, drugih vagona nema. Kamo sada? Mate pita pratitelja kušeta, on veli da nema drugih vagona, preko granice idu samo kušeti. Mate veli da je on već dvaput išao tuda i da je uvijek postojao vagon sa sjedalima. Ne, veli ovaj, već barem deset godina ne ide. Mate pak veli da je zadnji put prije tri godine išao i postojao je. Kondukter veli da on radi samo dvije godine. Glavno da tvrdi da već deset godina ne ide. Koliko je uopće karta za kušet? 10€. Nikoli je to preskupo. Alternative nema, mogu nas izbaciti ovdje, a pitanje je postoji li ikakav vlak dalje preko granice.
U međuvremenu, policajci nam uzimaju putovnice.
Objašnjavamo to i ovim strankinjama. Nikoli je problem u novcu, Mati je problem u principu, meni i curama je problem ako vlak ode zbog ove dvojice mamlaza. Na kraju velimo da ćemo platiti, imaju jedan kupe. Penjemo se. Uto iz drugih kola dolazi drugi pratitelj. Viče da damo 10€. Nikola ga pita gdje je karta. Ovaj veli da će mu dati kartu kada mu plati. Nikola veli da mu neće platiti dok ne vidi kartu, jer želi neku potvrdu. Situacija se zaoštrava, već su prešli na "Jedi govna!" "Jedi TI govna!" Nikola se dere na tipa da tko je uopće on, nema ni uniformu...totalno je popizdio i sada više liči na Matu pred dvije godine u Gjirokastru. Ovaj nas hoće izbaciti iz vlaka, ja smirujem Nikolu, čak se i Mate smirio i dajemo mu novce. Ove jadne cure su posve zbunjene, nije im jasno čemu tolika strka.
Konačno dobivamo kupe, putovnice su nam vratili ali ostaju kod vlakopratitelja (onog prvog) i uspijevamo se svih petero ugurati unutra. Tijesno je, ali uspijevamo:



(Deborah je slikala.)

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama. Iz nekog razloga, to strahovito sablažnjuje Patriciju, kao da nikada nije vidjela muškarca u boksericama. Ne znam glumata li, ili je stvarno tako konzervativna.

Malo smo se ušuškali, no evo nas već na turskoj strani granice. Kapıkule je inače drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (ne znam koji je prvi, ali čini mi se da bi mogao biti Tijuana-San Diego). Svi van, s putovnicama, i u špalir pred zgradom carine. Potom dolazi jedan murjak i govori da državljani Njemačke, Francuske, Hrvatske...mogu izravno na šalter, ostali moraju prvo po vizu, pa tek onda na šalter za ulazak. Patricia ide s nama. Brazil je također u skupini povlaštenih. Deborah mora iskeširati 15-ak € za vizu. Očito se Turska osvećuje državljanima EU za to što ih drže u predvorju već godinama. Nijemci mogu bez vize i to samo zbog puno Turaka njemačkih državljana. Za Francuze ne znam.

U putovnicu nam lupaju okrugli žig. Turska je očito još jedna od rijetkih zemalja koja ga nije promijenila u četverokutni.
Pričamo vani s još jednim dečkom iz Beograda, i on ide u Istanbul. Potom se vraćamo u vlak, ali sada carinici dolaze pregledavati kupee. Najzad je sve to gotovo, krećemo iz Kapıkulea i možemo se naspavati do Istanbula...

psihoputologija @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, svibanj 12, 2012
Nakon prošlogodišnjeg kruga oko Balkana, bilo je u igri nekoliko kombinacija. Moldavija, Teheran... Od Moldavije smo odustali jer sam te godine ja bio u Debrecenu, pa smo se ionako planirali zaletjeti onamo na proljeće, a od Irana smo odustali zbog - modne policije. Naime, u Iranu je zabranjeno nositi kratke hlače, a nije nam se baš sviđala ideja hodati usred ljeta u dugim hlačama. Stoga smo odlučili iskoristiti Balkan Flexipass i obići Tursku, te po povratku vidjeti i one dijelove Balkana koje dosada nismo.

Put je trajao sedamnaest dana (bilo je zamišljeno tri tjedna, ali uspjeli smo skratiti), a ove je godine sastav bio jednak onomu otprije dvije godine, dakle Nikola, Mate i ja. U kombinaciji je bio i Marko, ali odustao je zbog manjka vremena, a ja mu zbog manjka prostora ove godine nisam odlučio nositi pive. Kao i svake godine, opet je bio zainteresiran i Nikolin frend Hrvoje, no ni on opet nije mogao. Bilo je i još zainteresiranih, no Mate je bio prilično eksplicitan kada je rekao da želi putovati samo s ljudima koje poznaje, te je tako i opet knjiga spala na tri slova.

ČETVRTAK, 6. KOLOVOZA 2009.

Tematska pjesma



Poznato od prošle godine, i opet smo na put krenuli rutom Zagreb-Beograd. Iz Zagreba smo krenuli Mate i ja, u Ivaniću se ukrcao Nikola. Naravno, sa svojim legendarnim ruksakom koji ni ove godine nije promijenio. Sada je to već bilo klošarenje, jer čovjek ipak ne može tri tjedna putovati Balkanom s pet majica, dvojim hlačama i još par krpica. Moj i Matin ruksak bili su dupkom puni, Mate je uglavnom nosio knjige, a ja sam uzeo i rezervni par sandala, rječnike, punjače. Zanimljivo, Nikola je još putem uspio posijati i svoj gel za tuširanje, te se tako u svemu šlepao za nama. Taj čovjek pod hitno mora naći posao. Laughing Već sada nema love za iduću avanturu.
Dok smo se truckali prema Ivaniću, tamo iza Dugog Sela, stiže SMS od Nikole "Nadam se da vlak nije točan, jer ja baš sad idem promijeniti novce." Na sreću, stigao je, iako je vlak bio točan. Naša ideja da budemo sami u kupeu nije zaživjela, no postojao je i plan B - našim internim spikama istjerati sve ostale iz kupea. Laughing Ipak, do Slavonskog Broda nismo se uspjeli riješiti jednog mladića koji je čak izgleda i pomalo uživao u našim razgovorima, iako se nije uključivao (vidjelo se da se smješkao sebi u brk), a potom je u Strizivojni (ili Vinkovcima?) ušao jedan stariji tip koji će nam praviti društvo sve do Beograda. Iz razgovora se dalo zaključiti da je očito dobro upoznat s Bugarskom i Makedonijom, iako je govorio kajkavski, povremeno ubacujući neke bugarske riječi. Koliko sam shvatio, svojedobno je radio dolje.

Ovaj put je ionako već dobro poznat, pa nisam puno slikao. Zabilježio sam tek negdašnje političke grafite u Staroj Pazovi:



U Staroj se Pazovi inače ukrcala i skupina Delija u neki od vagona pri kraju, ali izašli su već u Novoj Pazovi. Očito neki lokalni derbi.
Negdje baš u tom rajonu odjednom na drugoj strani vagona od one na koju su bili kupei, iz jednog od naselja usput, doletjela je plastična vrećica puna vode i pogodila ljude koji su stajali na hodniku. Lokalna balavurdija očito se dobro zabavlja.

Mate je prvo ponavljao turski, potom su on i Nikola počeli pričati o marksizmu. I ti će razgovori ispunjavati većinu vremena tijekom predstojeća tri tjedna. Stalno radnička klasa, izrabljivanje, profit. Vratit ću se još na te teme kada dođe vrijeme.

Naposljetku stižemo u Novi Beograd. Kolodvor je idealno mjesto za snimanje filmova strave i užasa - ogromni plato izdignut iznad naselja, na vjetrometini, mnogo veći nego što je opseg prometa koji njime prolazi. Danju još kako-tako, no noću ne bih volio stajati ovdje i čekati vlak:



Novi je Beograd sumoran poput Novog Zagreba. Taj je dan bilo i oblačno, pa je to samo pojačavalo dramatičnost. Ipak, evo jedne poznate vizure, kao svojevrsnog stražara na početku i na kraju rute Zagreb-Beograd:



Još malo sumornih zgrada:



Naposljetku se spuštamo prema mostu. Gledam slamove, poznati Karton city, i komentiram kako to da se ljudima isplati doći u grad u potrazi za boljim životom, pobjeći od siromaštva na selu, da bi onda u gradu živjeli u ovakvim uvjetima. Seosko siromaštvo nikada nije toliko kao gradsko, a i na selu je mnogo lakše zadržati posao ako ga se nađe, jer je pritisak na tržište rada manji. Plus što je selo proizvodna zajednica, dakle siromah na selu mnogo će lakše doći do osnovnih životnih uvjeta (hrane i krova nad glavom) nego u gradu, gdje je borba za resurse bespoštedna, a stupanj organske solidarnosti među stanovnicima mnogo niži. Upravo mi zato nije jasno kako ljudi uvijek iznova, diljem svijeta, upadaju u istu zamku i čine istu glupost, doseljavajući se sa sela u grad, od seoske sirotinje postajući lumpenproleteri. Kažem to dečkima, no Mate tvrdi da u biti iz mene govori purgerski elitist koji ne želi došljake (iako u Zagrebu takvih slamova još nema, a nadam se da ih neće ni biti) i da je to generalna pojava svuda u svijetu...kao da to ne znam. Mene ne zanima je li ta pojava uobičajena, mene zanima kako je moguće da svi razmišljaju na isti, neproduktivan način. Upravo je u tome moja točka razilaženja s njima oko pogleda na kapitalizam. Iako se i ja slažem da je taj sustav loš jer generira nejednakost, većina teorija socijalizma orijentira se uglavnom na političku, a ne na duhovnu dimenziju. Ako pogledamo Stari zavjet ili Kur'an, tamo je itekako navedeno da je jedna od dužnosti zajednice briga za one koji nemaju, koji su siromašni. U protivnome dobivamo sustave poput onoga koji je vladao istočnom Europom u drugoj polovici 20. stoljeća. Politički socijalizam, ali bez ikakve duhovne solidarnosti.

Izlazimo na beogradskom kolodvoru. Mate je rekao da bi nas mogla dočekati Mirna, njegova kolegica sa studija, inače rođena Dugorešanka, ali udana u Beogradu. No nje nema. Kasnije ćemo doznati da je imala neke goste, te nas je tijekom večeri pozvala i da ju posjetimo, no bilo nam je predaleko. Čak smo se bavili i mogućnošću da prespavamo kod nje, no zbog ranog vlaka ujutro od toga smo odustali.
Kupujemo Flexipass. Mate insistira da mu velim koliko točno treba promijeniti novca, jer on nosi eure, koje će mijenjati u svakoj zemlji. Stalno smo se raspravljali oko toga je li bolje nositi novce ili dizati putem. Ja ostajem pri bankomatima.
Uglavnom, kažem Mati preveliku cifru, tako da ćemo taj višak prebiti putem, budući da on sad ima novca za častiti nas.

Upućujemo se prema hostelu u kojem smo lani odsjeli ("tri slobodna kreveta"), ali nas putem hvata stravičan pljusak. Skutrili smo se u ulazu u DM na uglu Kralja Milana i Kneza Miloša, na kraju nas čuvar pušta unutra, jer kiša ne jenjava. U jednom času jednom od trolejbusa koji prolaze Ulicom kralja Milana pada trola. Jadni vozač mora po prolomu oblaka izaći iz vozila i namještati trolu. Struja i voda. Nije dobro.
Naposljetku kiša posustaje, pa prelazimo cestu i upućujemo se u hostel. No nemaju mjesta. Čak ni tri slobodna kreveta. Laughing Daju nam međutim adresu drugoga hostela, no do njega treba hodati. Kiša cmolji, malo se pojačava, malo posustaje, nikako da se odluči.
Drugi hostel je gotovo prazan, imaju mjesta, za nekih 12€ po osobi. Ostavljamo stvari, presvlačimo se. Nikola na internetu saznaje da je umrla Savka Dabčević-Kučar. Tužna vijest na početku putovanja. Još jedna velika osoba hrvatske povijesti odlazi. Frown

Sada nam valja poći u grad, pronaći nešto za jesti. Prijatelji iz Beograda koji ljetuju u Zlarinu preporučili su mi mjesto zvano Srpska kafana, koje se nalazi u Svetogorskoj, iza Skupštine. Upućujemo se tamo. Mate pita koliko ima dotle, velim oko 500 metara. No ima i puno, puno više. Kiša se opet pojačava. Uz put, zgodna vizura:



Naravno, u blizini je rodilište.

Nakon što smo uspjeli pronaći Svetogorsku, ispada da se dotični lokal preuređuje. Ulazimo u neki haustor, jer se kiša opet pojačala, i gruntamo kako ćemo dalje. Nakon nekih petnaestak minuta krećemo u pravcu Skadarlije. Jest da je skupo, ali tko će po ovom vremenu tražiti neki dobar restoran drugdje u gradu. Ipak, sreća nam se osmjehuje. Nailazimo na restoran Orao, sasvim pristojno popunjen i s, kako će se ispostaviti, odličnom hranom. Nikola i ja odlučili smo se za gurmansku pljeskavicu, Mate za Karađorđevu šniclu. Usto još i Nikšićko pivo i dan je spašen. Sjedimo i jedemo, za susjednim stolom razgovaraju dva tipa, očito je jedan od njih konobar u nekom drugom restoranu i priča kako je pokušavao smuljati neko društvo podvalivši im bocu vina više, ali je nastala strka, jer su skužili.
Ne znam ni sam kako, no odjednom nastaje diskusija o vjeri. Nikola je službeno agnostik, iako njegovi stavovi nisu agnostički, već prije ateistički. Mate je kršten, ali se također smatra ateistom. Ja se pak smatram vjernikom, iako sam protiv religije, jer smatram da čovjek svoj odnos s duhovnim treba prilagoditi sebi i da taj odnos ne treba biti utemeljen na strahu i pravilima, već treba dolaziti iznutra - a sad, ako se netko može odreći određenih stvari u životu, to nikako ne treba nametati svima kao opći zahtjev. Naravno, granice slobode prestaju ondje gdje počinju granice slobode drugog čovjeka. Upravo zato i ateiste smatram religioznima, ali na suprotan način - u njihovoj uvjerenosti da Boga nema, oni također postaju isključivi, pretvarajući znanost i njena dostignuća također u dogme koje se štuju religijskom revnošću - dok ne nastupi nova znanstvena paradigma.
Ova rasprava ima otprilike tijek "Kako ti možeš vjerovati u Boga?". Onda ih ja tražim da definiraju Boga ("Pa zna se što je Bog", glasi Matin odgovor), pokušavajući ih natjerati da se odlijepe od definicije abrahamskog Boga i počnu razmišljati u okviru Konačne stvarnosti, Krajnje istine, Brahmana... Za njih, kao i za većinu ateista, vrijedi sljedeća maksima: Ako možemo dokazati kako je nastala predodžba o Bogu (tj. predodžba o vrhovnom gospodaru, stvoritelju, koji upravlja svijetom i kojega se može umilostiviti određenim ritualima), onda znači da možemo zaključiti da je Bog kao takav izmišljen i nepostojeći koncept. No, naravno, dokaz o nastanku predodžbe ne isključuje samu pojavu. Moja je omiljena usporedba ona s predodžbama koje su ljudi imali o Suncu - nijedna nije bila točna, no Sunce ipak postoji. Tako da ja vjerujem da postoji i Bog, no isto tako smatram da nijedna religija nije u pravu kada pokušava prikazati Boga na ovaj ili onaj način. Za mene bi Bog bio najbliži nekakvoj energiji s inteligencijom, ali ovo je putopis po Balkanu, a ne teološka rasprava, pa bih se ovdje zaustavio.
Uglavnom, Matin je zaključak "Ti si u biti ateist, ali nemaš muda sam si to priznati." Isto tako "Ljudi koji pripadaju nekoj vjeri su bar pošteni, pa imaju nekakva čvrsta uvjerenja, a ovo tvoje je sve nešto nedorečeno i bezveze." No comment.

Nakon večere kiša je prestala, pa ćemo se ipak malo promuvati po gradu. Prvo ja odlazim na bankomat i ovaj put pazim koji broj ukucavam. Potom se spuštamo s Terazija prema kolodvoru. Ideja je otići u onu slastičarnu u kojoj smo bili lani i kušati žito. Žito ili koljivo je također jedan od tih srpskih specijaliteta, koji se obično jede za pravoslavne svetkovine (slave). Radi se u biti o mješavini pšeničnog zrnja, oraha i meda, a na vrh obično dođe i šlag. Mnogi će se sjetiti scene otprije par godina, u kojoj je Milan Bandić izveo eksces na proslavi pravoslavnog Božića, kada nije znao kamo bi sa žlicom nakon što je uzeo zalogaj (žlica se stavlja u posudicu s vodom, ali on ju je vratio natrag na pladanj s koljivom).

Slastičarna je međutim zatvorena, pa se vraćamo i naposljetku nalazimo jednu odmah ispod Terazija. Imaju i žito i sada je naša znatiželja zadovoljena. Usto naravno i boza za mene, limunada za njih i još jedna za mene.

Po povratku u hotel, promijenila se ekipa na recepciji, dva dečka na noćnoj smjeni, uz njih tip iz Bugarske i drugi iz Engleske. Imaju i pivu, bocu šljivovice, nude nas. Nikola odmah prihvaća rakiju, ja reda radi uzimam. Pa malo piva. Vode nema, a ona iz pipe je sumnjivo mutna. Izgleda ipak da je to samo višak zraka u cijevima, kasnije se razbistri. Pričamo s ekipom. Jednom od dvojice iz hostela je tata iz Splita, drugi isto navraća u Zagreb. Razvezali smo se, ovi mi nude još rakije. Ne mogu, već mi je slabo u želucu, pljeskavica, šopska, Nikšićko, žito, boza, limunada i šljivovica vode bespoštedni rat do istrebljenja kroz moj probavni sustav. Liježem malo na kauč da se odmorim, pretjerao sam. Jedva uspijevam odgovoriti jednog od ove dvojice iz hostela da mi još natoči. Naposljetku se lagano spremam na počinak, sutra se rano dižemo, vlak kreće već u 7:50 ujutro. Ubrzo dolaze i ova dvojica, s nama su u sobi samo još neko dvoje Francuza.

Sutra put u samo djelomice poznato...

psihoputologija @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2012
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, čekamo u koloni. Jedan tip u busu, koji stalno ima neke poluretardirane upade, gunđa protiv hrvatskih carinika, da to sigurno oni zavlače, jer si umišljaju da su Europa, blablabla. Napokon se vraća drugi vozač i veli da možemo proći. Prelazimo u suprotnu traku i pretječemo kolonu. Duga je barem dva kilometra. Načekali bismo se. Dolazimo na crnogorsku graničnu postaju. Za divno čudo, cesta je dalje posve prazna. Očito ne zadržavaju Hrvati, primjećujem, ne bez zluradosti. Naš bus staje desno, sam. Carinici ga pregledavaju. Za to vrijeme u lijevoj koloni pregledavaju jedan auto. Pregled putovnica putnicima u autu iziskuje jednako vremena koliko treba da pregledaju čitav naš bus. Očito oni vicevi o Crnogorcima baš i nisu bez osnove. Vozači nas upozoravaju da ne blebećemo ili se ne daj Bože prepiremo s carinicima - pustili su nas preko reda, ali bi nas mogli gnjaviti ako im se hoće. Ja prebacujem opet kune u novčanik za novce zemlje u kojoj smo trenutno. Jedna mi kovanica pada na pod i gubi se negdje. Tražim ju. Bojim se da ne budem sumnjiv carinicima. Ne uspijevam ju naći. Frown

Dolazimo na hrvatsku graničnu postaju. Pustoš, nigdje nikog. Sjećamo se prošlogodišnjeg incidenta. Carinica ulazi u bus. Pita ima li tko kakav alkohol za prijaviti. Nitko se ne javlja. Meni uopće ne pada na pamet da u torbi imam desetak piva, jednu bocu konjaka i bocu ružine rakije. Izvlače jednog tipa van, valjda rade štih-probu. Puštaju nas.
Nikola opet zove starog, ne javlja se. Zove nekih desetak puta. Vozimo se kroz Konavle i dolazimo nad Dubrovnik. Vesna je jako htjela vidjeti i Dubrovnik, no kad smo krenuli prilagođavati raspored odjednom je rekla da nije bitno, da ga ne mora ovaj puta vidjeti - na što sam ja reagirao s "Dobro, pa možeš li ti jednom u životu ustrajati na nečemu?" Ipak, ovaj ga puta može vidjeti jedino s ceste. Čudi se kako je zapravo malen. Nikola je zadrijemao, pa Vesna pokušava zvati njegovog starog. Razmišlja koga bismo još mogli zvati. Veli da ima tu svoju prijateljicu kojoj ide u Split, ali je ona trudna i ne može ju buditi usred noći, ali da bi ona inače sigurno došla pred nju. Ja si razmišljam kako mi nikad ne bi palo na pamet buditi usred noći nekoga da dođe po mene, osim ako to nije netko tko ima moralnu obavezu (poput npr. Nikolinog starog, koji nam je obećao pokupiti nas). Čak mi je bilo neugodno i Matu gnjaviti.
Prelazimo legendarni most (kojim nikad nisam prošao okrenut u pravcu juga! Laughing), pa onda i kobno križanje. Negdje oko Zatona Nikola na kraju dobiva starog. Uspio ga je probuditi. Veli da će ipak krenuti po nas. Uspjeh, olakšanje.
No, ne lezi vraže. 5 minuta kasnije stari opet zove Nikolu, da mu veli da ne može van iz kampa, jer su zaključali rampu. Inače ju nikad ne zaključavaju, ali baš tu večer jesu. Znači, ipak ništa. Ostaje nam se još nadati u neki iznenadni spas...
Vesna spominje da je ta njezina prijateljica u Sevidu. Ali ona ne zna gdje je to. Ne znam ni ja. Ona misli da je to negdje blizu Neretve, možda bi mogla doći. Ja velim da ne znam, da mi se samo čini da to mjesto ima zanimljivu etimologiju, ako uopće jest od Sanctus Vitus.
Prolazimo Neum, ulazimo opet u Hrvatsku. Četvrti granični prijelaz u istom danu. Stižemo u Opuzen, odnosno, vozač nas ostavlja na magistrali, prije skretanja za Metković. Iskrcavamo se, pred nama je hotel. Merlot se zove. Možda ipak uspijemo odspavati...
Ali, vrata su zaključana. Unutra nema nikoga. Nema ni zvona. Gledam vrata, ironično, može se platiti Dinersom (Nikola ima Diners i stalno se žalio da ga nigdje ne primaju, i evo mu ga sad tu).
Dakle, na cesti smo, ispred hotela. Pred nama je autobusna nadstrešnica, preko puta je zatvorena benzinska pumpa. Uokolo nigdje nikoga. Pola je tri u noći. Ne možemo nikamo leći, ne možemo odspavati, ne znamo kako bismo dalje, barem do Živogošća...
Nikoli pada na pamet da stopiramo. Pokušavamo, svi koji prolaze su stranci. Stopiramo skoro sat vremena. Nitko ni da bi. Puštamo da Vesna sama stopira, ženama obično staju:



Bezuspješno. Vesna se odlazi prošetati uokolo. Vraća se s nezrelom mandarinom. Opet pokušavamo stopirati.

Ovo je slika koja je bolje izgledala uživo - tri očajne sjene:



Dolaze i neka dva tipa u autu, Zagrepčani. Odlaze do hotelskih vrata, zaključana su. Bjesne. Velimo im da ništa od toga. Oni vele da imaju plaćenu sobu, ali da su bili vani i vratili se tek sad. Vele da su dolje na terenskom istraživanju, tako nečemu. Jedan zove nekoga, ne dobiva ga. Na kraju odlaze spavati u auto.

Mi pak od očaja sjedamo na rubnik i rašpamo nokte :



Još par pokušaja mahanja palcem, ali ništa.

Vesna opet čuje neke krikove močvarnih ptica. Pokušava skužiti koje su. Zlovoljan sam. Nakon svega, ovakav debakl. Čitavo ono lijepo zamišljeno putovanje, kroz hrpu agoničnih trzaja svađama, sada se konačno survalo u propast. Odlazim na terasu hotela i pokušavam zaspati na stolcu, koristeći drugi kao oslonac za noge. Ovi prvo ostaju uz cestu, zatim dolaze do mene.

Vesna se malo šeće uokolo, slika izlazak sunca nad Neretvom:





I nizvodno:



I napokon je svanulo:





Pojavili su se i neki ljudi. Vele nam da bus prolazi u pola 7. Sada je skoro 6. Još malo.

Nikola:



Napokon, u pola 7, evo busa. Olakšanje, odspavat ću do Splita. Vozimo se do Ploča, tamo stojimo 20 minuta. Nikola i ja se odlazimo prošetati. Jutarnji vlak za Sarajevo je već otišao. Kolodvor zjapi sablasno pust, pogotovo ogromna čekaonica. I autobusni kolodvor je golem - 20 perona. Za Ploče?
Nakon 20 minuta nastavljamo. Tonem u san. Budim se nekoliko stotina metara nakon Gradca. Još par minuta i Živogošće je tu. Nikola se iskrcava, pozdravlja nas.
Šaljem Marku poruku da ipak danas dolazim u Split, ako može preuzeti pive moja bi mu leđa bila zahvalna. Veli da ipak može, dogovaramo se u pola 10 na Pazaru. Spavam do Dugog Rata. Kasnimo, pomičem dogovor.
Ulazimo u Split, velim Vesni da imam dogovor s njim, a kako se ona s ovom prijateljicom dogovorila kasnije, već je bilo rečeno da ću joj praviti društvo dok čeka. Kažem joj da možemo svi troje nekamo.
Bus se zaustavlja u Splitu, Vesna veli da si mora zavezati tenisicu i odlazi prema trajektnoj luci. Ali ne staje. Ja idem za njom i pitam ju kamo ide, ona veli "Pa kaj se ne idemo naći s tim tvojim prijateljem?"
Opet ona i njezino kretanje u krivom pravcu.
Napokon se nalazimo s Markom, odlazimo na kavu. Dajem mu pive, ruksak je puno lakši. Razgovaramo o putu, o pivama... Vesna ga pita zna li on gdje je Sevid. Ne zna ni on. Poznato mu je, doduše. Odlazimo i nešto pojesti, u pizzeriju Galija. Negdje oko pola 12 Vesna se pozdravlja s nama, ide se naći s prijateljicom. Nema zagrljaja na rastanku. Očekivano.
Marko i ja ostajemo još malo sjediti u pizzeriji, pričamo, potom me prati na bus. Prvi bus za Šibenik kasni, mijenjam kartu. Napokon se rastajem s Markom, bus dolazi, ja sjedam i tonem u san. U jednom se momentu trgnem i pogledam kroz prozor. Bus stoji na nekom usputnom ugibalištu, negdje između Marine i Rogoznice, s druge se strane odvaja cesta, na koju upućuje putokaz: Sevid.
Opet drijemam, do Grebaštice. Šibenik je blizu, pomalo postajem svjestan da je gotovo. Balkan je iza nas, dva hipernabijena tjedna.

Dok pijem eiskaffe u Šibeniku, ženska za susjednim stolom me podsjeća na profesoricu engleskog u mojoj srednjoj. Ipak nije ona. Te sam iste večeri doznao da je dotična umrla dva dana ranije. Bizarna podudarnost.

Zalazak sunca nad Jadrijom:



I onda Zlarin, priče, prepričavanja doživljaja...i odmor! Punjenje baterija nakon ovih napora, pet dana samo za sebe. Nikola mi šalje poruku. Veli da je već u Ivaniću, da pada kiša. Vesni je pak trebalo 11 sati busom do Varaždina.

Ružne će stvari izblijedjeti, lijepe će ostati. Pustolovina je to koja se neće zaboraviti. Svi smo pomalo imali tanke živce, koji puta više, koji puta manje, ako ništa drugo, izvukao sam neke pouke o tome kako putovati i što očekivati od suputnika, i prema tome se mislim ravnati i ubuduće.
Hoću li opet putovati s istim ljudima? Pa, to ovisi i o njima. Nikola se već bilježi za iduće ljeto, dakle očito mu nisam išao na živce. Ako mu obratim pažnju na stvari kojima je meni išao, možda od njega ispadne sjajan suputnik. Mislim, već jest sjajan, s obzirom da mi je on najdraža osoba za putovati, ali ima još toga za popraviti.
A Vesna? Heh, to ne znam, to ovisi o njoj, jesam li joj se doživotno zamjerio. Znam da, ako budemo putovali zajedno, to više ne bude planski, jer ona očito ne funkcionira u takvim okolnostima. Sve ostalo je još otvoreno. Pogotovo za mjesta na kojima sam već bio, pa mi je posve svejedno kako ću provesti vrijeme tamo, nemam neki pritisak da moram vidjeti čim više novoga (npr. kako je to bilo na onom našem putovanju u Sarajevo).

Za drugu godinu prva je ideja bila Rumunjska i Moldavija, ali nedavno se pojavila još jedna ideja: Balkan Flexipassom u Tursku, te onda otamo postoji jednom tjedno vlak preko Tabriza u Teheran. U svakom slučaju, drugo će ljeto biti jednako tako zanimljivo kao i ovo. Nadam se samo s manje napetosti, jer nemam namjeru sastavljati više ništa unaprijed.

Ruta cijelog putovanja:

 

Slike korištene u ovom putopisu su dijelom moje, dijelom Vesnine.

psihoputologija @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

psihoputologija @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 4, 2012
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro kužim da imam proljev. Izgleda da su špageti, jer je ostalo sve bila suha hrana. Jedino ako nije od vode ili onog bureka u Korçi. 

Danas je dakle dan za kupanje. Ali naravno ne u Vlori jer je em prljavo, em nam je u cilju vidjeti nešto novo. Zapravo, ideja je isprobati neku od onih plaža koje smo Mate, Nikola i ja lani vidjeli u onom taljiganju od 5 sati od Sarande do Vlore. Oblačimo se lagano, turistički, i izlazimo iz hotela. Hoćemo ostaviti ključ na recepciji, ali ovi nam vele da ga zadržimo. Odlazimo na mjesto s kojega bi u pola 8 trebao krenuti onaj furgon za Sarandu s kojim smo lani išli u suprotnom smjeru. Dolazimo tamo, i doista, furgon je tamo, ali mu na vjetrobranu stoji cedulja na kojoj piše "prodaje se". Izgleda da je tip zatvorio butigu. Švrljamo uokolo, tražimo još neki furgon, ali tu su sve taksiji, a taksiji su nam preskupi. Sjedamo u kafić, prilazi nam jedan tip. Pitamo ga zna li za neki bus ili furgon za Dhërmi. Razgovaramo na talijanskom. Frajer zove nekoga na mobitel, onda nam veli da u 9 ili pola 10 prolazi kroz Vloru bus koji iz Tirane ide za Himaru, i da stoji tamo preko puta, kod džamije.
Imamo još sat vremena u najboljem slučaju, pa odlučujemo doručkovati. Vraćamo se u isti onaj restoran u kojem smo sinoć večerali. Na cjeniku imaju salep. Pitam konobara imaju li ga doista, imaju! Nikoli je laknulo. Nikola i ja naručujemo salep, Vesna kavu. Pijuckamo salep, Vesna hoće kušati, sviđa joj se. Odlazim na WC, čist je, ali vodokotlić čitavo vrijeme pušta vodu, tako da se klozet-papir gomila jer sila vode nije dovoljna da ga povuče u sifon.
Vraćamo se prema predviđenom mjestu. Vesna kupuje voće, nabavljamo i vodu, konačno smo spremni. Dolazimo na dogovoreno mjesto malo prije devet. Radi se o trokutastom raskrižju na glavnoj vloranskoj aveniji, usred čijeg se otočića nalazi džamija Muradi, koju je izgradio poznati turski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija diljem Turskog carstva, zatim čuvenog mosta preko Drine u Višegradu, kupališta, škola, muzeja, karavansaraja...
Križanje izgleda ovako:





A džamija ovako:



Uokolo ima još ljudi, a i stalno prolaze neki busevi, uglavnom gradski (karakteristična narančasta boja ukazuje da Vlora svoje buseve nabavlja kad oni odu u otpis u nekom od talijanskih gradova). Neki su se snašli, pa čekaju u hladu preko puta:



Kineska roba stigla je i u Albaniju (govorim o kapitalističkoj Kini), pa tako puno ljudi nosi ove suncobrane:



Prolaze busevi, nijedan nije naš. Vesna pita žensku u kiosku kad ide bus, ona veli u pola 10. Pola 10 je već prošlo, busa i dalje nema. U jednom času ispred nas sudar. Ženska u autu se malo nabila u auto ispred sebe. Začudo, nema urlanja i psovanja kao kod nas, doduše nema ni štete na autima. Civilizirano se razilaze. Dolazi neki bus kojem piše na tablici Tiranë. Očito je dakle da ide za Tiranu. Nikola međutim misli da bismo trebali pitati, jer je to možda naš bus. Ja velim da naš bus ide IZ Tirane. Pa da, ali možda je zaboravio okrenuti pločicu. Jesi li dosada na IJEDNOM autobusu kojim smo se vozili u ove dvije godine vidio da je zaboravio okrenuti pločicu? Odustajem od toga da ga razuvjerim. Na kraju ga bus razuvjerava, jer skreće u pravcu Tirane. Čekamo i dalje, vruće je za poludjeti, više nemam snage ni razgovijetno artikulirati riječi, samo mrmljam. Nikola ne razabire što mu govorim. Općenito, glavna je boljka nas troje na ovom putovanju bila ta da nitko nikoga nije čuo, jer su svi očito govorili pretiho.

Naposljetku dolazi bus. Tiranska registracija, dakle ide iz Tirane. Na pločici mu piše Himarë. Razmišljam da li da skrenem Nikoli pažnju na tu činjenicu, ali ne vidim smisla.
Bus je krcat. Moramo stajati. Usto je i paklenski vruće, jer su zastori navučeni. Vozimo se prema jugu, uz obalu Valonskog zaljeva. Plazhi i Ri, Uji i Ftohtë, Orikum...nižu se mjesta. U jednom od njih neki ljudi koji sjede na zadnjim sjedalima silaze, pa tako mi dobivamo tri mjesta za sjesti. Potom skrećemo prema jugu, napuštamo obalu i vozimo se uz hrbat Karaburuna:



Visok i uzak poput Pelješca, površinom oko pet puta manji, Karaburun je posve nenastanjen. Na njemu je postojala jedna vojna baza, Shëngjin, koja je napuštena. Danas ga koriste pastiri za ispašu, tu i tamo turisti dolaze brodom do nekih špilja na obali, ali nije baš uobičajeno hodati po njemu, jer nema vode.

Počinjemo se uspinjati serpentinama prema prijevoju Llogaraja. Uokolo je sve više crnogorice. Vesna započinje razgovor sa mnom, sve normalno, ja isto odgovaram, a onda opet neka njezina cinična primjedba meni, koja definitivno ne spada u razgovor, ali koja smeta i nepotrebno uzrokuje nove tenzije. Pitam ju nešto iz njenog područja, o pticama ili drveću, ni na to mi ne može normalno odgovoriti.

Penjemo se sve više i u dolini vidimo još Valonski zaljev i obalnu ravnicu:



Negdje pri vrhu nekoliko je restorana, izletišta. Bus staje ondje na okrepu. Kratko, 15-ak minuta. Stignemo tek natočiti vode na česmi i malo se provrzmati uokolo. Zrak je čist, svjež, gorski. Uokolo svugdje crnogorica:







Hrbat Karaburuna:



Motor se očito pregrijao, pa ga hlade:



Na zidu pored mjesta gdje se zaustavio, ogromni mural koji podsjeća na partizansku borbu:



Navodno su na ovom mjestu seljani iz sela Dukat pobijedili fašiste. How convenient.

Sam restorančić izgleda ovako:



A ako vam se tenda čini poznata, evo i detalja:



Nastavljamo i ubrzo prolazimo prijevoj, što znači da se pred nama otvara početak Jonske rivijere i bezbrojne serpentine koje vode do nje:











Strminu je teško dočarati fotićem, zapravo je mnogo veća uživo. Inače, lijevo od serpentina vidite veliku sivo-bijelu vododerinu, Rrugët të Bardha (Bijele ceste), kojom za zimskih mjeseci teku bujice prema moru.

Na jednom zavoju je objekt albanske vojske:





Nikola me pita smijem li to slikati. Pa nitko me ne vidi u busu.

Nastavljamo spuštanje, već se lijepo vide plaže:





Bus staje na jednom odvojku. Nikola pita je li to to, ja velim da još nije, mi silazimo na prestanku kvalitetnog asfalta, prije nego što cesta skrene od obale. I točno, bus kreće dalje, putokaz je za plažu Drimadhes. Iduće stajanje, Nikola opet pita je li to to, ja velim da nije, još smo na novom asfaltu. Dio ljudi izlazi, neki novi turisti ulaze. Krećemo, i tada vidim da to ipak JEST stajanje za plažu Dhërmi i da smo trebali tu izaći. Neka, ima još jedna stanica u centru mjesta. Stajemo i na toj stanici, kod crkve, velim da bismo tu trebali dolje, ali onda Vesna kaže da smo sad predaleko od mora i da se njoj ne da hodati. Veli da izađemo na sljedećoj. OK, trebalo bi valjda biti još nešto...
Međutim, cesta se ovdje, iako se opet približava moru, počinje penjati. Ispod nas vidimo plažu, ali je strmo i nema ceste. A onda nakon nekoliko novih zavoja cesta se definitivno udaljava od obale i vodi već prilično visoko. Iduće mjesto je Vuno, ali on je dosta daleko od mora. Ništa, idemo skroz do Himare.
Već se pojavljuje i bjelogorica, Vesnu to čudi, pa slika:



A i neke čudne praporaste tvorbe:



Nikola je nezadovoljan jer mu se više ne da biti u busu, i tvrdi da smo ga trebali poslušati. I u pravu je, dobro je rekao. Druga je stvar što si je sa svojim "to je vuk, to je vuk" izjavama već odavno kod mene stvorio reputaciju da u  pravilu sumnjam u njegovu intuiciju kad se radi o tome kamo treba ići. No, da stvar bude zanimljivija, u jednom času staje i bus. Očito nešto nije u redu s motorom. Izlazimo svi van, gledamo kako ga ovaj pokušava zapaliti:



Nalazimo se sad već iza brda koje nas dijeli od mora, iznad nas viju se planine:



Skupilo se svijeta:



Bar je cesta uređena od lani.

Vraćamo se u bus, uspio ga je zapaliti. Krećemo dalje. Nikola misli da žena par sjedala naprijed govori španjolski, sudeći po fonemima. Ja mu objašnjavam da govori grčki - grčki i španjolski imaju sličnu fonologiju, pa iz daljine tako zvuče. Osim toga, ovaj dio Albanije nastanjen je Grcima. U jednom času opet spominjem Vesni kako je čudo da u dvije godine nismo uspjeli vidjeti nijednog orla. Ona veli "Da, stvarno...nije doduše da bi ga itko od vas mogel skužiti, osim Nikole." Ovaj potpuno nepotreban cinizam me stvarno iritira, pa ju pitam "Kaj si sad opet nadrkana?" "Ne znam, možda zato jer sjedim kraj tebe."

...

E, pa ovdje mi je stvarno pala roleta. Dva tjedna mi pije krv na slamčicu sa svojim "mene ovo ne zanima, mene ono ne zanima", "ti iznosiš previše informacija, bil bi loš profesor" (nakon čega joj je Nikola rekao da sam mu ja predavao mađarski i da sam bio jedan od boljih profesora koje je imao), "joj, ja bih to htela vidjeti...ma dobro, ipak nije važno ak ne stignemo" (nakon što smo cijeli raspored preokrenuli da ipak stignemo), krivim skretanjima, konstantnim sumnjanjem u moju vodičku kompetenciju, upadanjem u moje i Nikoline razgovore i traženjem da ih prekinemo, odbijanjem bilo kakve analize nesuglasica, ciničnim primjedbama nakon kojih se ponaša kao da ništa nije bilo, i sada me još kao vrhunac nezahvalnosti vrijeđa na ovakav način. Očito je zaboravila da ne bi ni išla na ovo putovanje da si nije dobra sa mnom. Ovo...ja ne mogu nazvati drugačije nego onim poslovičnim griženjem ruke koja te hrani. I ne, preko toga nemam namjeru preći.

U daljini se već vidi Himara. Nizbrdica je, ali bus opet staje. Opet svi van. Ja ostajem u busu, sam sa svojim mislima.

Himara u daljini:



Brda:



Opet isto:



I sprijeda:



Stajanje se oduljilo, pa Vesna uokolo slika prirodu:



I dalje mrdaju:



I uspjeli su. Spuštamo se u Himaru, ostavlja nas na plaži u središtu mjesta. Ovo dvoje odlaze pitati kad imamo buseve natrag za Vloru. Vraćaju se natrag, Vesna me nešto pita, E, ovaj put bogme nemam želju prijeći preko onog vrijeđanja, dosta mi je. Ona ponavlja pitanje. Velim joj "Molim te da mi se više ne obraćaš u ova dva dana." Ona sliježe ramenima, kao, nije joj jasno zašto bih se vrijeđao.

Spuštamo se na plažicu. Šljunčana je. Tu je i jedan drveni molić na koji se stacioniramo:



Himara je smještena u prostranom zaljevu:





Filmić

Navlačim kupaće gaće i idem u vodu. Stvarno mi je već dosta svega, a pogotovo omalovažavanja. Osjećam osobnu vezanost uz ovo putovanje i želim da se to cijeni.
Otplivam rundu, vraćam se na obalu. U jednom času skužim da se ispod našeg molića nalazi cijev. Da, to je kanalizacijski ispust. Očito ne radi, jer ništa ne izlazi, ali svejedno. Sjedim vani i razmišljam. Dolazi Nikola i veli "Ovo je žešći zajeb. Zadnji bus doma nam ide u 3." (Sad je 2.) Znači, toliko muke s putom, da bismo bili jedan sat na plaži. Mislim, ja nisam neki ljubitelj plaže, niti sam planirao baš da budemo u Himari, ali ipak mi je bezveze. Razgovaram s Nikolom o Vesninom bezobrazluku i nezahvalnosti. Velim da meni nije problem prekinuti komunikaciju s ljudima koji mi se zamjere, a Vesna je na najboljem putu da to napravi. Nikola suosjećajno kima glavom.
Hodam kroz plićak, u jednom me času zove Vesna. Hodam dalje. Ona se dere da stanem, da hoće razgovarati. A je li? A kad sam ja htio razgovarati kod svakog problema koji je nastao, onda je odbijala. No, da čujemo. Ona se ispričava, ali eto, stvar je napetosti, ja sam joj postavio blesavo pitanje (a pitao sam ju zašto je nepotrebno nadrkana, stvarno blesavo pitanje), pa je ona tako reagirala. Zato je morala i prije toga podbadati s orlovima, jer je valjda htjela da postavim blesavo pitanje. Uostalom, kog je vraga ona nadrkana, ostali smo u busu jer se njoj nije dalo vraćati 200 metara u Dhërmiju. Ja joj pokušavam objasniti da me to vrijeđa, da cijelo vrijeme nešto spušta, da me omalovažava, itd, itd. Ona se okreće i odlazi dalje plivati. Baš kako sam si i mislio. Ona se ispričala i misli da je to sada OK. A to što je njezino gledište i dalje isto, to nije bitno.
Izlazi van. Opet počinje bjesnjeti na mene da ja cijelo vrijeme odlučujem kamo ćemo ići, da se općenito ponašam kao da oni nemaju svoju volju... E, pa, baš me zanima gdje sam ja to pod svaku cijenu inzistirao na nečemu. OK, u Korçi sam odabrao onaj hotel, ali su oni u svakom času mogli reći "nećemo". I još sam onda i platio taj hotel, da to kompenziram. Po gradovima smo se šetali više-manje demokratski. Jedino što je bilo neprikosnoveno jest sam odabir gradova, a za to, ruku na srce, Vesna nije dovoljno kompetentna. I pritom ne smatram da nam i za jedan grad može prigovoriti na izboru. Ja sam joj rekao još večer ranije - isto kao kad ideš s turističkom agencijom, dobiješ raspored koji ne možeš baš puno mijenjati. Svi putujemo pod tim uvjetima. Mogla si staviti primjedbe kad si dobila itinerer. Nisi, dakle pristala si na takav. I to podrivanje itinerera ja shvaćam osobno, jer ga smatram djelom svog truda – a sve mi se čini da je tu kod Vesne više stvar načela „ja neću da me netko drugi vodi“ nego stvarnog nezadovoljstva tim i takvim itinererom. Ona veli da se i Nikola ljuti na mene zbog ovoga. Velim da konkretno za Dhërmi ja nisam nepopravljivo zeznuo, mogli smo sići na stanici u mjestu. "Je, pa da si se ti dignul, mi bi išli za tobom." Aha, a ja sam malo prije okarakteriziran kao diktator?
Uostalom, Nikola me ne vrijeđa, niti mi ima tendenciju konstantno spuštati. I Nikola je spreman raspraviti nesporazum isti čas.
Onda okreće ploču, da sam ja inače super osoba, ali da, eto ga, malo previše inzistiram na nekim stvarima. Čuj, ja ovo putovanje doživljavam i edukativno i hedonistički. I stalo mi je da se nijedna od dviju komponenti ne zapostavi.
Da ja nisam izvodio sve ove gluposti, možda bi me na rastanku zagrlila, veli ona. Molim da se primijeti da su moje gluposti "pokušajmo se držati rasporeda koji je dogovoren i vjerujte mi da sam ga sastavio u jednaku korist svih nas", dočim me ona vrijeđa na osobnoj razini. Te fah-idiot, te emocionalni invalid... A uostalom, ja znam da sam teška, tvrdoglava i ponosna osoba, prema tome, ne treba mi tu kaditi s tim da sam super.

Ne znam ni sam više kako ta rasprava završava, u svakom slučaju, opet nisam dobio nikakvu garanciju o njenom prestanku takvog ponašanja. Nikola dolazi do nas, pa smo okončali raspravu.

Odlazim opet otplivati. Prije toga dolaze neki klinci koji nam na školskom engleskom vele neka se ne kupamo tu, jer je kanalizacija. Znamo. Ulazim malo dalje i otplivam na nekih 50-ak metara od obale. Nikola pliva prema meni i veli da su Vesni ukrali mobitel. Na plaži? Ne zna. Već su zvali s Nikolinog mobitela i isključen je. Vraćam se na obalu, pitam ju kad ga je zadnji puta vidjela. Ne zna. Velim da ja znam, tog jutra se punio i ležao na mojoj vrećici sa prljavim rubljem. Veli da da, ali da ga ona nikad ne isključuje kad se puni, i da je to u prilog tomu da su ga ukrali. Velim da ne brza sa zaključcima dok se ne vratimo u Vloru. Doduše, kako izgleda onaj hotel, možda su nam ukrali kompletno sve stvari.

Odlazim pitati još jednom u kafić kad ide zadnji bus za Vloru, mislim si da su ovi možda krivo skužili, frajer mi isto veli da je u tri.

Bliži se tri. Spremamo se i oblačimo. Cesta ide obalom, tako da ćemo vidjeti bus ako prođe. Vesna namješta fotić na autoknips, postavlja ga na stativ. Smješkamo se. Neki frajer prolazi i gleda fotić. Mislimo si hoće li ga ukrasti. Veli Nikola "Sad će frajer prvo ukrasti fotić, onda ćemo mi potrčati za njim, u tom času će nam netko ukrasti stvari koje su ostale nenadgledane, a onda će samo još bus proći." Scenarij za film katastrofe. Ipak, fotić okida, sve je u redu:



Busa još nema pa sjedamo na sladoled u jednu od slastičarnica na obali. Slikam himarsku arhitekturu:



Kao i svugdje u Albaniji, užas.
Sjedimo i pijuckamo. U jednom času Nikola vidi neki bus kako skreće u jednu ulicu malo dalje niz obalu. "Je li to naš bus?", pita. Velim mu da nije, naš bi morao proći obalom. Ipak se odlazim prošetati da vidim prolazi li iza kuća. Ne vidim ništa, ali primjećujem da je taj dio obale jednosmjeran. Dakle, bus ne može proći ovuda, mora tamo skrenuti. Pitam tipa u slastičarnici, on veli da je to taj, da je taj zadnji i da nema više buseva do sutra u 5 ujutro. I kako da dođemo do Vlore? Pitajte taksiste, imate tamo dolje mjesto gdje stoje.
Na tom mjestu parkiran je samo jedan taksi, vloranske registracije, ali vozača nigdje. Suputnicima ovakav razvoj situacije čak i odgovara. Ostat ćemo još neko vrijeme tu, a onda ćemo oko 5, 6 pokušati naći neki taksi za Vloru. Nažalost, skuplje je, ali što sad.
Odlučujemo pokušati s plažom malo niže uz obalu, to je ipak dalje od centra, pa je čišće. Šećemo se tamo. Začudo, ja više i nisam nadrkan. Spuštamo se na plažu, ovdje uspijevaju čak i banane:



Ova plaža je čišća, veća i napučenija:



Presvlačimo se iznad jedne od većih stijena pri kraju plaže. Otkrivam sistem kako zaštititi stvari od sumnjivaca - stavljam bokserice preko ruksaka, računajući na gadljivost potencijalnih lopova.
Iznad nas na stijeni čuči bunker. Nikola se penje do njega, poslije i Vesna.
Odlazim se okupati. Kao i svugdje gdje su u priobalju visoke planine, i ovdje morsko dno ima veliki pad, tako da svakim korakom utonete za nekih 5 cm. Ugodno je za plivati, mnogo je kupača. Čujemo albanski, grčki, čak i talijanski.
Vraćam se, ležim u plićaku. Šljunak je sitan i ugodno bocka. Puštam da me valovi ljuljuškaju i okreću. Kasnije ću skužiti da mi se šljunak zavukao kojekuda.
Vraćam se do Nikole koji je već vani. Nikola kaže tipu ispred sebe "Evo, ovo je Krešo." Zbunjen, pružam tipu ruku, on veli da se zove Dženo (ili Džemo ili Dževo, malo je neobično izgovorio taj glas). Nikola mi pojašnjava da je tip iz Tetova, ali da ima svoju firmu u Fieru. I veli da imamo prijevoz do doma. Pa to je sjajno, Nikola spašava dan! Laughing
Vraća se Vesna, pa i nju obradujemo viješću.
Ljenčarimo na plaži, razgovaramo, ja odlazim po sladoled. Vraćam se, pa Nikola i ja besjedimo o društvenim vrijednostima u balkanskim zemljama u tranziciji - on meni na španjolskom, ja njemu na mađarskom. I kužimo se. Očito da mu profesor mađarskoga nije bio tako loš... Tongue out
Uključujemo se u razgovor s Džen/m/vom. Priča nam o prvim danima privatnog poduzetništva, kada je izvozio Skopsko pivo u Albaniju, pa je rekao da su mu na cesti od Elbasana do Tirane znali isprazniti po cijeli kamion - ono, ekipa izleti iz šume, skoči gore i mrkne par gajbi. Sad se bavi uvozom aparata za kavu. Pričamo malo o gospodarskoj situaciji općenito u zemljama kroz koje smo prošli.
Za to vrijeme Vesna fotka plažu:









Onda se Vesna odlazi kupati, a mi i dalje drvimo s Dženmvom. Tip ima nekih četrdesetak godina, regbi. Priča zanimljive priče. Uostalom, i sam kontekst je već zanimljiv. Zapravo, kao da nam neka providnost pomaže da ne zaglavimo ovdje.

Vesna se vraća, veli da ju je neki tip pokušao pregaziti jet skijem. Frajer se zaletio na nju, u zadnji se čas odgurnula od plovila. Veli da je urlala na njega, klela mu sve po spisku, a da se tip samo smijao. Pita zar nismo ništa čuli. Velimo da nismo. Razgovor o balkanskoj tranzicijskoj ekonomiji zaokupi čovjeka. Pokušavam joj objasniti da je to očito neki primitivni oblik upucavanja i poziva na parenje. Ona veli da se i njoj čini.

Dogovaramo se s Dž-om u pola 8 na istoj plažici, idemo još nešto pojesti do grada, on veli da mora još nešto iskrcati iz auta, pa se nađemo. Pokazuje nam gdje će nas čekati, vidimo mu i auto. Citroen, skopske registracije.
Sjedamo na terasu pored onih banana. Vesna se ide u WC presvući. Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti. Vidim u jelovniku da imaju xaxiq, pa uzimamo jednu porciju. Mažemo na kruh i žvačemo, željni osvježavajućeg okusa jogurta i krastavaca.
Potom odlazimo do grada. Sunce zalazi nad Himarom:



I zaljevom:



I gradom i brdima:



A u gradu još jedan albanski prizor - čitava betonska deka neke kuće se smandrljala:



Postavljaju pozornicu za neki večernji koncert, sviraju neke cajke. Vraćamo se u onu istu slastičarnicu, uzimamo burek.

Žvačemo burek i pomalo idemo prema mjestu sastanka. Ovi su odmakli dok ja bacam smeće. Usput skačem kupiti još jednu vodu. Ovi su nestali. Idem prema plažici, ne vidim ih. Nema ni auta. Naposljetku se pojavljuje Nikola i maše mi da sjede na zidiću. Ali našeg vozača nigdje. Razmišljamo nije li nas nasamario. Već je pola 8. Možda je zaboravio. Velim, ako je u stanju zaboraviti tako nešto, onda je toliko rastresen da se i bolje ne voziti s njim. Alternative nema. A već se i mrak spušta.
Napokon, evo ga. U polušali pita "Vi čekate taksi?" Sjedamo unutra i započinje naša noćna vožnja, prva u Albaniji.
Na izlasku iz Himare staje napuniti benzin. Na uzbrdici auto slabo vuče. Veli da je to uobičajeno, benzin razrjeđuju vodom. Dolazimo na ravno, on ubrzava. Zavoji su, ali on vozi relijaški. Strah me da nije neki luđak koji divlja po cesti. Priča kako se negdje 1989. tako na Pelješcu skotrljao s ceste. Veli "Ja mlad, a cesta mokra...još me prijatelj upozoravao da usporim, ali gdje ćeš, mlad-lud...". Nije mu bilo ništa, na sreću, a ja se nadam da je iz toga nešto i naučio.
Cesta vijuga amo-tamo, zaobilazi svaku guduru, pa se izvlači na bilo, pa opet unutra...svako malo pred sobom, poprijeko postavljenu, vidimo crno-bijelu ploču za oštar zavoj. Na jednom mjestu krkljanac, nabilo se pet automobila za redom. Teško se mimoilazimo. Neki džip iz Tirane nam sjedi na repu. Ovaj ga pušta naprijed. Dolazimo do Dhërmija. Kroz selo gužva - kamion, cisterna, auti, krave. Iza Dhërmija se počinjemo penjati na Llogaraju. Srećom, ne prebrzo jer mu auto opet ne može vući zbog benzina. Kad je rekao da smo za sat i pol u Vlori činilo mi se prebrzo, jer znam da bi morao voziti vrlo riskantno. Ipak vozi pažljivije, festinamus lente.
Priča on o svom životu, veli da je nakon osnovne škole u Tetovu prešao u Maribor u srednju, pa je onda završio i neki faks, bio u Njemačkoj...danas ima navodno kuću u Kamniku, pa firmu u Fieru, valjda još nešto i u Tetovu...razbacao se kao đubre po vinogradu. Laughing
Onda nam priča o tome kako je Makedonija u teškoj gospodarskoj krizi, da je čak i Kosovo organiziranije, naročito sada otkako je proglasilo nezavisnost. Ne propuštamo mu naglasiti da je Vesnin rođendan na dan proglašenja kosovske nezavisnosti. Priča nam o vojsci, o Titu...nismo ni primijetili, a već smo prošli Llogaraju i spuštamo se prema Valonskom zaljevu. Zastajemo na jednoj česmi popiti vode. Nastavljamo. Gore u brdima vidi se neki požar. Nitko ga ne gasi, u Albaniji općenito nisu baš nagli za takve stvari. Truckamo se prema Vlori. Objašnjava nam gdje su dobre plaže pokraj samog grada. Premda je ovdje more daleko prljavije, jer je luka blizu, a i zaljev je pa je izmjena vode sporija. Prolazimo kroz Uji i Ftohtë (Hladnu vodu, nazvanu tako prema izvoru mineralne vode koji se ovdje nalazi), veli da su tu najbolje plaže. I već smo u Vlori. Oko dva sata vožnje. Čisto pristojno. Ostavlja nas na glavnoj ulici, pitamo ga koliko smo mu dužni. Veli koliko date. Dajemo mu svaki po 500 leka, tako bi došao i bus. Uostalom, nije da je potrošio išta više zbog nas, tako i tako je išao doma. Pozdravljamo se, on odlazi za Fier.

U hotelu, prva stvar koju gledam po ulasku u sobu jest gdje je Vesnin mobitel. Naravno da je tamo, dizala je nepotrebnu paniku. Nije nam ništa nestalo iz sobe. Idemo odmah na večeru, u onaj isti restoran. Ovaj put će oni uzeti tjesteninu, jer to očito ranije dođe, a ja ću pizzu, jer sam očito od tjestenine dobio proljev. Dok čekamo, odlučujem trknuti Marku po pive u obližnji supermarket, a možda i po Skënderbeu. Odlazim do one specijalizirane prodavaonice, ali već je zatvorena. Ništa, hajdemo probati barem pive. U velikom supermarketu nekog talijanskog lanca nemaju gotovo uopće albanskih piva. Samo Norgu, koju je već pio, i hrpu talijanskih, za koje ništa ne znam je li probao ili ne. Vraćam se i navraćam u jedan dućančić putem. Pive u limenki nemaju, ali imaju Skënderbeu. Za 300 leka. Može. Uzimam i crnu Birru Korçu u boci. Da mu bar nešto donesem iz Albanije.
Vraćam se, hrana još nije stigla. Pokazujem Vesni da sam kupio Skënderbeu. Pita gdje, velim joj. Pita stigne li sad otići. Velim neka ode. A ne, ipak će sutra ujutro. Točno sam znao da joj se neće dati.
Javljam Marku. Velim mu da sam vidio i nekakvu čudnu dansku pivu. Veli da je to valjda Faxe, da ni to nije probao. Tipkam ja tako poruku, a Vesna mi opet soli pamet da nije pristojno tipkati za stolom. Nije pristojno ni ne odgovarati na poruku ako ju primiš.
Dolazi hrana. Ovaj put pizza dolazi prva, tjestenine nema. Očito me kuhari vole.

Poslije večere, Nikola je umoran i hoće odmah spavati, Vesna još treba na bankomat. Moli me da joj pravim društvo. Vlora lagano opušćuje. Pogotovo nema baš samih žena koje idu uokolo. Prvi bankomat ne prima njenu karticu. Drugi preskače, idemo na treći. Diže lovu, 2000 leka. Vraćamo se u hotel. Tuširanje i počinak. Vesna opet zatvara balkonska vrata i navlači zastore.

psihoputologija @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 3, 2012
(Blog mi ne dopušta staviti sve u jedan post, očito mu je predugo, pa evo ovdje nastavka.)

Silazimo iz vlaka, izlazimo iz kolodvora. Vani je neasfaltirano i blatnjavo. Izlazimo na jednu širu cestu. Vesna bi ravno, ali meni se čini da se ta cesta udaljuje od centra, stoga idemo desno. I ta široka ulica, avenija pače, je neasfaltirana. Skrećemo u prvu ulicu lijevo. Ovdje su već moderne zgrade (iako ima i onih od gole cigle), no svi su izgledi da je centar blizu. Prolazimo i pored specijalizirane prodavaonice konjaka Skënderbeu. Lani smo propustili priliku da ga kupimo, ove godine ne smijemo. Ali sad ne stignemo. 
Na kraju ulice smo i da, to je glavna avenija. Kamo sada za hotel Martini? Ja kažem desno, Nikola veli lijevo. Moja intuicija veli da je ipak desno, na kraju ipak slušaju mene. Gužva je, svi se šeću, večer je. Usput je još i nekakav sajam knjiga, pa i to stvara dodatnu gužvu. Prolazimo kraj jednog hotela, Vesna pita hoćemo li tu, ja velim da idemo prvo pogledati u Martini u kojem smo bili prošle godine. Dolazimo do uličice kojom se skreće do Martinija, primjećujem napredak od prošle godine. Uličica je i dalje neasfaltirana, ali zgrada koja je lani bila još neuseljena sada je sva osvijetljena. A nema više ni onog smeća ispred. Preko puta također nešto grade. Ulazimo u hotel Martini, recepcionar nam kaže da su puni. OK, a znate li gdje bi moglo biti mjesta? Sve je puno.
Rezignirani smo. Ipak, idemo pitati u onaj hotel koji je Vesna vidjela. Vraćamo se na glavnu ulicu i opet upadamo u gužvu. Naposljetku smo pred hotelom, koji je ujedno i restoran i bar. Ulazimo unutra, ali to je bar. Pitam tipa na šanku gdje je recepcija hotela, on mi veli da je to to. Ne zna engleski, ali zna par riječi srpskohrvatskog. Ili makedonskog. Ipak je Vlora zadnjih godina doživjela turistički bum. Imaju mjesta. Pita nas želimo li vidjeti sobu. Prihvaćamo, naravno. Penjemo se na kat, sve slobodne sobe imaju otvorena vrata. Soba je četverokrevetna, kupaonica, balkon. 12,5 € po osobi. Dvije noći. U taj čas Nikola pita: "A kaj ne bismo ipak ostali samo jednu noć?" Gledam ga kao ošinut. Čitavo vrijeme dok smo se dogovarali za put uvijek je bilo da spavamo u Vlori kad dođemo, drugi dan idemo na kupanje, vraćamo se u Vloru i onda idemo dalje. Dapače, Nikola je čak predlagao da možda ostanemo i dulje u Vlori, istražimo noćni život... Ovo njegovo pitanje u ovom trenutku mogu shvatiti samo kao provokaciju.
Uglavnom, plaćam frajeru za dvije noći, to je 75 €. Dajem mu eure, velim da mi uzvrati u lekima. Odlazim dolje s njim. Nitko od ovih u restoranu nema dovoljno leka za uzvratiti. On odlazi nekamo van razmijeniti. Više ni ne mislim da će me prevariti, Albanci mi se doimaju poštenima. Na kraju mi vraća i veli da je još dodao nešto više, za mene. 
Vraćam se u sobu. Stvari ipak nisu tako bajne. Naime, iako četverokrevetna, u sobi ima posteljine samo za dva kreveta. Ručnici ne izgledaju oprano. U kupaonici su tek neke strugotine sapuna. Klozet-papira ima možda još za dvaput otrgnuti. Jedna žarulja uz lavabo je razbijena. Razmišljamo bismo li možda trebali javiti na recepciju, ali ovi mi se ne čine ozbiljnima. Pomišljam si koliko je to hotel, a koliko poprište za kurvanje ili mafijaške obračune. Nadamo se da nam neće nestati stvari. 
Prljavi smo i moja je prva želja da svu odjeću koju sam imao u onom vlaku metnem na hrpu i spalim. A najradije bih se oprao u dezinfekcijskom sredstvu. Nikola i ja ulazimo u cipelama u kupaonicu, ostaju mrlje na podu. Koje se ne daju oprati, jer tuš ne dopire dotle. 
Dok se Nikola tušira Vesna i ja razgovaramo na balkonu. Balkon ide oko cijeloga pročelja, i sve sobe imaju izlaz na njega. Pokušavam Vesni objasniti da se ne može ponašati na taj način, da konstantno nešto sabotira i da ima neke svoje ideje, koje su najčešće u sukobu s planovima. Ona veli da je mislila da surađujemo i da sve radimo u dogovoru. Ja joj velim da naravno da surađujemo i da svi imamo jednako pravo što se tiče donošenja odluke gdje ćemo spavati, što ćemo jesti i kojom ćemo ulicom ići nekamo - ali da je itinerer nešto što je bilo sastavljeno unaprijed, što smo Nikola i ja dogovarali nekoliko mjeseci, koje ćemo gradove obići, što sve treba vidjeti...i da je njoj taj i takav itinerer ponuđen, da ona nije dala nikakvih primjedbi na njega, što je značilo da ga prihvaća takvoga kakav jest. One sugestije koje je dala, i koje su i bile prihvaćene, na kraju sama nije dovoljno gurala nego sam ja morao inzistirati na njima (recimo, Prirodoslovni muzej u Sofiji). Ali, kada treba sabotirati moj vodički pristup, onda je na prvom mjestu. Opet se ljuti, da ispada da sam ja nju pozvao da ide s nama, ali da nema prava glasa, da je to bezobrazno... Nisam ju pozvao da nema prava glasa - ali sam ju pozvao. I kao takva je neka vrsta naše gošće na tom putovanju, s jednakim pravima i obavezama - osim prava na mijenjanje itinerera, jer je to pravo imala prije polaska, ali ga je propustila. Previše je tu faktora u igri, prijevoz, spavanje, vrijeme – nemamo baš toliku slobodu improvizacije.
Nikola se vozi kao kofer, ali se on i ponaša kao kofer, dakle, njega možeš uzeti i nositi ga u kom god pravcu hoćeš. Vesna se vozi kao kofer u smislu da ju gotovo ništa ne zanima o povijesnom i geografskom kontekstu, ali opet stalno ima neke svoje ideje o tome kamo bi trebali ići. A to tako ne ide, barem ne sa mnom. Jebiga, njoj se Voskopoja jako sviđala, ali ona npr. sama ne bi nikad tamo završila, jer nije znala prije za to mjesto. Nisam ni ja znao dok mi Nikola nije rekao za njega. Ali ona onda ne cijeni moje slaganje itinerera, premda ne vjerujem da joj je ijedno mjesto koje smo posjetili bilo suvišno. A o slobodi koju si je dopustila s uplitanjem u moj i Nikolin razgovor u vlaku, da ne govorim.

Završavamo taj razgovor bez nekakvog konkretnog zaključka. Spremni smo za večeru. Ne odlazimo daleko, tu u blizini je nekakav restoran, pizzerija, tako nešto. Sjedamo, oni naručuju pizzu, ja špagete. Pitam na solidnom albanskom konobara koje pive ima, te on zaključuje da ja govorim albanski, pa me pita na albanskom nešto u vezi njihovih pizza. E, sad mu ja ne znam odgovoriti. A on pak ne zna nijedan jezik osim albanskog. I tako pojma nemam o čemu je riječ. Međutim, moji špageti dolaze, njihovih pizza nema i nema. Ja iz kurtoazije čekam s početkom jela, oni me tjeraju da počnem jesti. Nikola već navaljuje na moje špagete. Počinjem jesti i već sam pri kraju kada njima dolazi hrana. Pijemo i razgovaramo. Potom plaćamo, odlazimo se još prošetati do šoping-centra na kraju glavne ulice, već je sve zatvoreno, kupujemo samo vodu i odlazimo u hotel. 

U hotelu se Vesna dosjetila jadu kako nabaviti drugu plahtu - odlazi u neku od ostalih soba koje su otvorene i uzima s jednog od tamošnjih kreveta. Potom i ja krećem u kaznenu ekspediciju po sapun i klozet-papir. Na koncu imamo sve. U sobi je paklenski vruće, jedino je Vesni ugodno, jer joj klima puše na krevet. Ona zatvara balkonska vrata i navlači teški debeli zastor preko njih. Do jutra ću se skuhati. Ali, ne vidim ikakve svrhe prigovora, jer očito nije sklona poslušati moje zamisli. 

Laku noć.

psihoputologija @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 0
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se, palimo televizor. Na Eurosportu košarka, Hrvatska-Španjolska. Ne ide nam dobro. HRT se isto vidi, ali je permanentan teletekst preko slike. Ne kužim što je to. Dok se ovi spremaju, ja odlazim platiti na recepciju. Dolje je opet onaj isti tip. Pitam ga dokad moramo napustiti sobu, veli da je do podneva OK. Velim mu da smo mislili skoknuti do Voskopoje, i da se nadam da ćemo do podneva biti natrag. Usput ga pitam i gdje stoje furgoni ili taksiji za Voskopoju. On mi pokušava objasniti, ali mu ne ide, a i engleski mu počinje zapinjati. Velim da ću mu donijeti plan, pa će mi na planu pokazati. 

Spremni smo, silazimo. Dajem plan recepcionaru, on mi daje upute kako doći do tamo. Krećemo kroz korčansko jutro. Nedaleko hotela je i autobusna stanica, a u Albaniji su svi kolodvori užurbani uglavnom ujutro. Prolazimo dalje, zastajemo usput u jednom dućanu kupiti nešto za doručak. Nema prodavača. Osvrćemo se uokolo, ne znamo komu platiti. Ulazi i neka žena, pita me nešto na albanskome. "S'kuptoj.", odgovaram. ("Ne razumijem.") Naposljetku dolazi jedan tip. Naravno da je cijena koju kaže s jednom nulom više od one koju mu pokazuje kasa...
Prelazimo cestu, ulazimo u pokrajnju ulicu, u kojoj bi trebali biti taksisti, kako nam je rekao recepcionar. Nakon nekih 100 metara vidimo taksiste. Pitaju nas trebamo li za Voskopoju. Potvrdno odgovaramo. Pitam ih koliko. Počinje pričati nešto što definitivno nisam očekivao. Gle, ja znam brojeve, reci mi brojeve, ne želim napredni konverzacijski albanski. Sliježemo ramenima i radimo ono što mi se čini najpametnije - udaljavamo se. Životni ekvivalent funkcije "cancel". Ispada da ipak nema drugih taksija. Doduše, tamo je neki furgon, ali ne piše kamo ide. Ovaj taksist nam opet nešto nudi. I dalje ga ne kužim. Veli 500 leka. Pitam ga je li to za tamo i natrag. Odgovor ne razumijem. Na sreću, dolazi ženska koja nas američkim engleskim pita trebamo li pomoć. S olakšanjem joj se obraćamo i ona nam prevodi: 500 leka po osobi do Voskopoje i natrag, s tim da tamo možemo biti sat vremena. Ako ostajemo duže, zaračunat će nam više. Sat vremena za Voskopoju čini mi se sasvim dosta. Ako ništa drugo, barem ćemo se morati požuriti.
S olakšanjem sjedamo u auto (naravno, Mercedes), ja opet na suvozačko mjesto. Opet se pokušavam svezati, vozač mi daje znak da ne treba. Ja ipak velim da bih htio, ali vražja kopča se ne da ugurati. Vjerojatno toliko rijetko koriste pojas da to nikom ne treba. Naposljetku mi je vozač pomogao i izlazimo iz Korçe prema zapadu.
Vozimo se isprva ravnicom, cestom koja vijuga kroz polja. Vozač staje na jednoj benzinskoj pumpi, koja, poput onih na Srednjem zapadu, ima samo jedan uređaj. Tanka, plaća, nastavljamo. Cesta se počinje penjati. Ubrzo prelazi u serpentine kojima vijugamo sve više. Ispred nas vidimo onaj furgon iz Korçe. Dakle, ipak je išao ovamo.
Krajolik:





Dolje se vidi Korça:



U daljini vidimo jedno selo, ali to nije Voskopoja:



Ali nakon još desetak minuta vožnje, ovo jest:



OK, zašto mi uopće idemo u Voskopoju? Naime, Voskopoja je jedini grad koji su ikada osnovali Vlasi (oni su ga zvali Moscopole). U drugoj polovici 18. stoljeća doživio je svoj kulturni procvat, te je u to vrijeme bio veći od Atene ili Sofije. U gradu su postojale 24 crkve, imao je tiskaru (u kojoj je 1770. objavljen prvi četverojezični grčko-albansko-vlaško-bugarski rječnik), banke, grčku akademiju... Nažalost, krajem 18. stoljeća grad je razorio Ali paša Tepelena, još jedan živopisan lokalni moćnik koji je u to vrijeme vladao tim krajevima, sve dok nije zagrizao malo preveliki zalogaj – nakon što se s Napoleonom uspio slizati protiv Turaka, krenuo je dati i podršku grčkom narodnom ustanku, pa je ostao bez glave. Stanovnici su se raselili: dio je prešao u Grčku, gdje su se vratili nomadskom stočarstvu, dio je završio u Austro-Ugarskoj, a dio u Rumunjskoj, gdje su imali važnu ulogu u rumunjskom nacionalnom preporodu. Voskopoja je teško stradala i u Prvom svjetskom ratu, pa i u partizanskim čistkama nakon Drugog svjetskog rata, tako da je sva važnost prešla na nizinsku Korçu, a Voskopoja je ostala zabačeno planinsko selo. Danas je u selu svega 5 crkava, od toga većina u ruševnom stanju. Stoga je Voskopoja danas na UNESCO-vom popisu 100 najugroženijih svjetskih kulturnih lokaliteta.
No, Voskopoja je zbog svoje nadmorske visine (1160 metara) i pogodno mjesto za skijaški turizam. Pritom, naravno, nemojte očekivati nikakve zapadnjačke uvjete, s uređenim skijalištima, vučnicama i slično. Postoji hotel, postoji brdo, ako imate skije, spuštajte se. Prvo drvo je vaše.

Vozač nas je iskrcao na središnjem trgu, točno u 10. Dogovorili smo se da se vidimo u 11 na istom mjestu.

Odmah na trgu stoji ova ploča:



Kaže: Turističko selo Voskopoja. Grad nastanjen od godine 1330. Vrhunac procvata godine 1764., stanovništvo oko 30 000, s 24 crkve, akademijom, knjižnicom i tiskarom. Prvo razaranje 1769., drugo 1789., a treće 1916. Danas čuva velike vrijednosti srednjovjekovne umjetnosti.

Krećemo prema prvoj crkvi, crkvi sv. Nikole, za koju nam je još vozač rekao u kojem je pravcu. Ulice su popločene kaldrmom:





Malo arhitekture:





Evo i crkve:



Tu je i fontana:





Kaže: Izgrađena doprinosom grčkog konzula u Korçi, g. Elefteriosa Proiosa. Društvo Voskopojanski preporod, Korça-Voskopoja, 1929.

Vesna gleda u neku točku, mi se vrzmamo uokolo. Ona nam daje znak da stanemo, ja ju, naravno, pitam zašto. Ne odgovara. U idućem času mi veli da je moje kretanje otjeralo neku pticu. Mogla je reći na vrijeme, ali ona ionako nije navikla rješavati probleme komunikacijom.

U vrtu iza crkve uzgajaju pčele:



A tu je i pravoslavni svećenik:



Predlažem da se vratimo do crkve, jer mi nije jasno zašto smo krenuli dalje a da ju nismo obišli. Vesna veli da mi "nismo pokazali volju" za obilaskom, što je izmišljotina. Uostalom, ona je slikala pticu i produžila ravno.
Vraćamo se do crkve.

Ulaz u crkveno dvorište:





Kaže: Voskopoja prema gravuri iz 1742. godine. Ministarstvo kulture, mladeži i sporta. Rujan 1998.

Unutra je zabranjeno fotografirati. Ipak, Vesna neprimjetno slika.

Trijem:



Freske:



Ulaz:



Pa još malo fresaka:











Apsida izvana:



Ključ od vrata crkve je navodno kod onog svećenika. On je u međuvremenu nestao, tako da ništa od ulaska u crkvu.

S obzirom da još imamo tri četvrt sata vremena, a drugih crkava nema na vidiku, ne znamo što da napravimo. Šećemo se ulicama natrag prema glavnom trgu. Vesna primjećuje da sve kuće na ulaznim vratima imaju svezanu crvenu vrpcu, valjda kao nekakvu zaštitu protiv uroka:





Na glavnom trgu je neizbježan spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata:



I prilično kičasti ulaz u jednu vjerojatno skorojevićevsku zgradu:



Još malo detalja voskopojanskih kuća:





Uokolo se steru brda:





U jednom času, uz ogradu jednoga od vrtova u ulici kojom smo prolazili, pojavila se djevojčica od nekih 13-14 godina, i na slabašnom nas engleskom upitala tražimo li možda crkvu. Prihvatili smo, pa nam se pridružila i stala nas voditi prema izlazu iz sela. Engleski joj je doista bio šepav, jer nije mogla odgovoriti čak ni na neka jednostavna pitanja koja smo joj postavili. Rekla je da se zove Maria. Ono što mi je na njoj bilo najčudnije jest da je bila odjevena u crnu trenirku dugih rukava i duge hlače. Nama je bilo vruće i u kratkim hlačama i kratkim rukavima.
Provela nas je preko jednog proplanka, a onda stala i pokazala nam crkvu, rekavši "Sveti Ilija.":





Zvonik je odvojen, zbog već spomenute stavke da se nemuslimanske bogomolje nisu smjele isticati - pa je vrlo često zvonik i recentnija tvorevina:



Još jednom, kao potvrda:



Vesna i ja ulazimo, Nikola opet ostaje vani. Crkva je iznutra devastirana, ali postoje naznake obnove (npr. grede su nove):





Ikona:



Freska:



Izlazimo iz crkve, Nikole nema. Maria priča s nekim dvjema prijateljicama, također njenih godina, koje s obližnjeg stabla beru neko voće za koje ne znamo što je. Obilazim crkvu tražeći Nikolu. Usput slikam apsidu izvana:



Nema ga ni s druge strane. Vesna slika pogled ispred crkve:



Dozivam Nikolu. Naposljetku, on izlazi iz crkve. Veli da je otišao malo poviše crkve, pa se vratio i ušao unutra. Vesna u međuvremenu dolazi s nekoliko onih voćki u šaci. Veli da su to divlje šljive i da ih je dobila kao poklon. Nije baš zadovoljna njihovim okusom i tvrdoćom.
Krećemo dalje za Mariom:



Pogled na Voskopoju iz ovog rakursa:



Dolazimo do iduće crkve, od koje nije gotovo ništa ostalo. Maria veli "Sveti Petar":



Tu je i križ:



(na križu ne raspoznajem drugu riječ, prva je "sveti", ali druga nije "Petar")

Još malo ostataka crkve:



Opet panorama Voskopoje:



Krećemo dalje, Maria nas vodi prema trećoj crkvi. Ona je sakrivena u udolini i okružena zidom. Maria veli "Sveti Atanas":



Tu je i malo groblje:



(natpis na križu kaže "Sveto Trojstvo")

Kao i crkva sv. Nikole, i ova ima trijem ukrašen freskama:







(zanimljivo, svim su svecima izgrebena lica, ili barem oči. Ne znam je li to novije djelo...)





U crkvu se, nažalost, ne može. Netko ima ključ, ali to Maria ne zna, niti ju pitamo. Uostalom, u stisci smo već s vremenom.
Kažem Marii na albanskome da imamo taksi u 11, i da bismo morali ići, jer, po mom proračunu, ima još barem jedna crkva, ali tu ne stignemo vidjeti. Maria se slaže i vodi nas kraćim putem natrag.
Još jedan pogled na ulaz u dvorište crkve sv. Atanasa:



Vraćamo se prema mjestu, Maria nam pokazuje kamo trebamo ići za glavni trg. Na rastanku joj dajemo 200 leka. Pretpostavljamo da bi joj to trebalo biti dovoljno za džeparac. S tom lovom može kupiti oko 4 sladoleda. Ili 10 bureka.

Vozač nas čeka na dogovorenom mjestu, krećemo. Nekako u isto vrijeme kreće i furgon za Korçu.
Opet se pokušavam vezati, opet ne ide, opet mi vozač mora ugurati kopču. Vozač pita sviđa li nam se crkva. Velimo da da. Kaže da je lijepa iznutra. Ja kimam glavom, dijelom i zato što mu ne znam objasniti da nismo našli ključ. Nije da smo se pretrgli od traženja, doduše...
Krajolik definitivno liči na Gorski kotar ili Velebit:











Vesna me pita kako se ono veli orao. Ja joj velim, vozač razumije riječ. Onda ga pitam ima li uopće orlova, nismo vidjeli nijednog. Vozač gleda uokolo, zatim sliježe ramenima i veli da ne zna.
Iznad ceste vidimo čitav niz bunkera. Vozač veli "Bunkeri. Iz rata."

Spuštamo se u Korçu, ovaj nas ostavlja na istom mjestu, plaćamo i opraštamo se.
Mogli bismo nešto pojesti. Preko puta autobusnog kolodvora ima jedna buregdžinica. Ulazimo, pitamo s čim imaju. Ženska za prvi veli da je s nečim što nam zvuči kao "cheese", pretpostavljamo da valjda zna tu englesku riječ i da je skužila da smo stranci, a za drugi da je "me domatë" (s paradajzom). Vesna uzima ovaj prvi, i doista, to i jest sir, ja uzimam ovaj s paradajzom. Nikola uzima döner kebap. Nastaje neka zabuna oko plaćanja (uz naravno redovnu dodanu nulu viška), ispada da smo platili samo bureke, dakle Nikola mora još svoje. Jedemo, Vesna se žali da joj je premasan i da ne može. Izlazi van i moli me da joj pomognem oko naručivanja sladoleda. Na kraju joj i ne treba pomoć, jer se uspjela sporazumjeti.
Kasnije sam doznao što je zapravo bilo u Vesninom bureku. Naime, ženska nije rekla "cheese", nego "gjizë", a sir se kaže "djathë". Dakle, "gjizë" znači











 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sir, ali poseban, ono što se naziva ricotta.

Pojeli smo, idemo po stvari u hotel i opet na put.
Ulica ispred našeg hotela (ova crvena zgrada je hotel Grand):



I naš hotel (lijevo je Grand):



Ulazimo u hotel, odlazimo po stvari. Još ću si uzeti nešto iz minibara, gledamo vijesti na HRT-u (teletekst je nestao), vidimo da su naši izgubili. Na odlasku slikam sobu:



(spavaći dio)



(i dnevni boravak)

Da ponovim, 20 € po osobi. Smile

Odjavljujemo se, plaćam ceh minibara, pozdravljamo se s recepcionarom posprdnoga smiješka, pitamo ga još gdje stoje busevi za Tiranu. Veli na kolodvoru ili malo niže, tamo gdje su furgoni. Odlazimo.
Na kolodvoru su svi busevi samo za obližnja mjesta. Idemo prema stanici furgona. U jednom nam času viču s druge strane ceste "Për Tiranë?" Prelazimo cestu. Furgon ide za Tiranu. Velimo da mi trebamo samo do Elbasana. Da, on ide preko Elbasana. Koliko? Za troje ljudi, 2500 leka. Prihvaćamo.
Furgon je pun. Pored mene sjedi neki stariji tip, gleda u moj vodič, koji imam otvoren na karti Albanije. Na mote mi pokazuje da je on iz Thethija, sela sjeveroistočno od Skadra. Kimam glavom. Velim mu da smo mi iz Hrvatske. Kima.
Furgon kreće, na izlasku iz Korçe još ide pokupiti nekoga na jednoj benzinskoj pumpi, ali taj se ne pojavljuje. Idemo dalje, opet onom truckajućom cestom prema Pogradecu. Skrećemo u Maliq, opet treba nekoga ostaviti, ali ipak nitko ne izlazi. Nastavljamo dalje. Naravno, vozač nije vezan, ali ima dobru foru: kad mu signaliziraju da je negdje naprijed policijska patrola, prevuče si pojas preko prsiju i drži ga tako dok ne prođe kraj murije.
Onaj tip iz Thethija počinje kunjati. Lako za to, ali mu glava pada na moje rame. Sjećam se kad je Vesna pričala o svojim dogodovštinama iz razdoblja dok je studirala, pa je išla busom doma ili u Zagreb. Veli da joj je jedna ženska jednom toliko čvrsto zaspala na ramenu da ju nije nikako mogla probuditi, od muke joj je čupkala kosu, vlas po vlas. I ova se sveudilj nije probudila. Gledam kosu ovog tipa. Proćelav je. Slabo bih ga imao za što uhvatiti. Umjesto toga čekam trenutak da se furgon strese, pa mu se glava odigne, a onda samo podignem rame i tako mu tehniciram glavom.
Ovaj put mi se dionica čini kraćom, valjda zato što već znam put. Uskoro se spuštamo prema Pogradecu. Tu se ozbiljno gradi, to bi već ove jeseni moglo biti sređeno. Pretječemo traktor, Nikola se smije. "Kineski traktor", veli. I to ne moderni kineski traktor, nego još valjda iz doba osovine Peking-Tirana. Ovaj kraj mene se napokon razbudio.
Prolazimo opet kroz Pogradec, ne čini se toliko groznim kao jučer. Iza Pogradeca nastavljamo uz obalu Ohridskog jezera. Tu su i kupališta:



Nažalost, Pogradec dugo nije imao riješenu kanalizaciju, pa je sva kanalizacija išla u jezero. I to baš tu kod kupališta. Ne znam jesu li to sredili u međuvremenu.
Naša je prvotna ideja bila da u Pogradecu uhvatimo vlak za Rrogozhinu, ali vlak je ipak otišao ranije. Međutim, zbog strahovite sporosti albanskih vlakova, očekujemo da ćemo ga putem prestići i dočekati u Elbasanu.

Naposljetku vidim početak pruge. Pruga ne ide skroz do Pogradeca, već do mjesta Guri i Kuq (Crveni kamen), malo sjevernije. Gledam prugu i čudim se kako je u dobrom stanju. Nikola je ironičan: "Je, baš je u dobrom stanju. Cvjetaju joj ruže...doslovno." E, stari moj, nisi ti vidio kolodvor u Bitoli...
Prolazimo i Lin, a onda se serpentinama počinjemo odizati od obale Ohridskog jezera na prijevoj, s kojeg ćemo se onda spustiti prema dolini rijeke Shkumbin.
Na vrhu se otvara prekrasan pogled, koji mi liči na spuštanje s Učke prema Ćepić-polju:



U dolini se vidi gradić Prrenjas, i početak doline Shkumbina.

Krajolik doline Shkumbina me podsjeća na sjeverno Zagorje. S obje strane doline uzdižu se relativno strmo brda, ali su obrasla bjelogoricom. Kroz dolinu vodi cesta, sjeverno od toka rijeke, a iznad ceste ide pruga, koja je često u tunelima ili na vijaduktima. Vijadukti su užasno dotrajali, ograda im je odavno otpala, sva sreća da su potporni stupovi čvrsti. U jednom času iznad nas, na pruzi vidim vlak. Nikola je rekao da se nada da ne bude neko groblje, i da, ako su vagoni loši, on u Elbasanu traži bus ili furgon. No vagoni su isti onakvi kakvima smo se lani vozili od Tirane do Drača, što znači da idemo ipak od Elbasana vlakom.
Vozač vozi tipično albanski, riskantno i tako da vas hvata panika ako ste nenavikli. Npr., u desnom zavoju ide pretjecati kamion. Preko pune crte, naravno.
U jednom času zastajemo, vrijeme je okrepe za vozača. Uz odmorište je i autopraonica. Pitamo koliko ćemo dugo stajati, veli 20 minuta. Ne stignemo ručati. Sjedimo i pijuckamo nešto, dolazi još jedan furgon, tetovske registracije. U jednom času vidimo da jedan frajer (koji nije vozač, vozač je za stolom pored nas) ulazi u naš furgon i odvozi ga. Nikola je jedini odmah skužio o čemu se radi - vozi ga na pranje. Ja sam se baš pitao imam li uopće išta unutra, a onda me Vesna podsjetila, kad je posve flegmatičnim glasom rekla "Pa ruksaci su nam unutra." Osim Nikolinog, jasno.
Srećom, ipak ga samo peru. Nikola i Vesna razmišljaju da se prošeću do rijeke, ali im velim da uskoro krećemo. Ipak odlaze, ali se brzo vraćaju, jer je između još nečije privatno polje. Furgon je opran, ovi ulaze, ja još trčim natočiti vode na česmi.
Polazimo dalje. Nakon Librazhda, krajolik odjednom postaje mnogo krškiji, a brda sve ogoljelija. Očito smo prešli granicu Mediterana. Naposljetku, dolina Shkumbina se širi, i mi smo blizu Elbasana. Ulazimo u grad, velim vozaču da trebamo željeznički kolodvor. Grad se čini lijep, ima navodno stari otomanski centar, a sačuvana je i jedna stara crkva, i to iz razloga što su ulice u starom gradu preuske da bi bageri mogli doći do nje.
Vozač nas ostavlja kod kolodvora, vadi stvari, plaćamo. Ovdje opet moram pohvaliti svoje suputnike za izuzetnu sposobnost empatije. Naime, ja sam čitavo vrijeme nosio sa sobom onaj mali žuti ruksak s priručnim stvarima, te plastičnu vrećicu u kojoj su bili nekakvi keksi, voda, ili tak nešto. E, sad, u času dok izlazim van iz furgona, imam obje ruke pune. Trebaju mi ruke da si uspijem na leđa staviti veliki ruksak. Međutim, ovo dvoje, ne samo da mi ne bi pridržali nijedno od toga dvoga, nego mi, dapače, još guraju novce, govoreći "Daj ti plati sve." OK pritom još Vesna, koja ima također torbicu prebačenu preko ramena (ali ima ipak obje ruke slobodne), ali Nikola se ponaša kao totalna trutina. Ima uvjerljivo najmanje stvari, višak stvari drži u mom žutom ruksaku, ali mu nije ni na kraj pameti pridržati mi samoinicijativno išta od stvari. Samo kad mu se izričito obratim.
Uglavnom, ovaj mi je put s glave pala i kapa, pa se otkoturala pod furgon, pa sam ju još morao i izvlačiti...da stvar bude bolja, Vesna se baš sad sjetila da bi mi mogla vratiti neku lovu, velim joj da čeka dok sjednemo u vlak.

Željeznička je stanica iza ugla. Dolazimo tamo i vidimo da vlak kreće za deset minuta. Vidimo da imaju izvješene cijene i za Vloru, čime nestaje naš glavni problem: čekaju li se vlakovi u Rrogozhini. Očito da da. Kupujem tri karte za Vloru, cijena jedne je 205 leka. Nekih 13 kn. Za idućih 4 sata vožnje.
Izlazimo na peron. Stanica izgleda zapušteno, ali je svejedno to jedini kolodvor u Albaniji u kojem funkcionira svjetlosna signalizacija:













Napokon dolazi vlak:





(ako pažljivo promotrite platformu lokomotive, vidjet ćete lijevo na početku bicikl. Bijel je, pa se slabo vidi. Uglavnom, ne znam služi li to strojovođi da pohita po pomoć ako se nešto dogodi, ili to netko jednostavno šalje bicikl vlakom, kako se kod nas šalju stvari busom.)



Stakla su uobičajeno propucana:



I krećemo. Elbasan je poznat po svojoj ogromnoj čeličani, koja se zvala "Čelik Partije" (neka vas izbor imena ne čudi, npr. velika hidroelektrana na sjeveru, zbog čijeg je jezera morao biti potopljen stari grad Kukës, zove se "Svjetlo Partije"). Uglavnom, danas je čeličana propala, dijelom zbog financijskih razloga, dijelom zbog društvenih promjena, a dijelom i zbog ekoloških standarda. Postrojenja čeličane su svud uokolo Elbasana i sablasna su:







A onda prestaje čeličana i počinju polja:



U jednom času vidim nešto što mi zaokuplja pažnju:



Da, zadnja vrata vagona su otvorena.

U globalu, pogled kroz vagon izgleda ovako:



Neloše. Odlučujem vidjeti na što liči zahod, to je dosada uvijek bio najveći izazov. Ulazim unutra, ne smrdi nimalo više nego obični školski zahod. Čak je i relativno čist:



(da, ovo lijevo je moja škemba)

Ima i gumb za vodu. Ne upotrebljavam WC, samo si perem ruke. Voda je topla, ugrijana od sunca. Ali je ima. Vraćam se i velim to suputnicima.

U jednom se času vlak zaustavlja i dugo stoji. Nikola pita je li to već Rrrogozhina. Čak i neki putnici imaju te dvojbe. Ja međutim znam da bismo prvo morali proći Peqin, i da bi to mogao biti baš on. Čekamo križanje s vlakom za Pogradec. Njegovi vagoni izgledaju dotrajalije. Imali smo sreće.
U polasku slikam stanicu, doista, bio sam u pravu:



Vesna odlazi na zahod, vraća se nadrkana. "Nema vode, kaj ti pričaš gluposti da je ima?" Ispada da me nije dobro slušala kad sam rekao da ima vode u lavabou, a ne u zahodu.

Iduća stanica bogme jest Rrogozhina. Izlazimo, izlazi većina ljudi, vlak za Vloru je već tu. Slikam ga:



(dok sam slikao, uopće nisam primijetio gospodičnu u minjaku, slikao sam, naravno, vlak. A slika je nahero, jer sam izbjegavao nekog tipa koji mi je u toj gužvi skoro odvalio lakat.)

Prvi vagon je krcat, ne možemo ni ući. Ulazimo u drugi, ali i on je pun. Probijamo se prema trećemu. U trećem ima manje ljudi, prvi kupe je skoro prazan, sjedi unutra samo jedan tip, idemo gledati dalje, ali u drugima je više ljudi. U nekim kupeima leže polugola djeca, u jednom je psić koji se popišao, i sada je na podu ogromna lokva...vraćamo se u prvi kupe i smještamo pored onog tipa. Tip je neki pijanac koji kunja. Ubrzo smo shvatili zašto je kupe skoro prazan. Naime, širi se snažan zadah mokraće. Isprva mislim da to dolazi iz zahoda (naš je kupe odmah iza zahoda), ali mi onda Vesna veli da se netko popišao u ono ispod prozora, gdje je nekad bio stolić za rasklapanje. Smrad s vremenom postaje sve teže podnošljiv, a tu su i muhe koje se skupljaju. Nikola nije ni ušao u kupe, ostavio je ruksak i stoji na hodniku.
Pruga od Rrogozhine vodi na jug, prelazimo Shkumbin:



Vagon:



I naš kupe:



Vrata nisu zatvorili:



A prijelaz iz našeg vagona u drugi je potpuno razvaljen:



Zahod se ni ne usuđujem slikati:



Ipak, za razliku od uobičajenih vagona, ovaj ima čak dva zahoda na ovoj strani, što znači da ih možda ima ukupno čak 4.

U maslinicima uz put, bunkeri:







I opet terase:



S druge strane, autocesta:



I bunkeri u vrtovima:



Nikola me pita koliko se imamo voziti ovim vlakom. Velim mu oko 2, 2 i pol sata. Veli mi "Ubit ću te." Laughing Objašnjavam mu da je to doživljaj i da je ovo očito pravi albanski vlak. Nikola veli da vagon liči na leprozorij. Iznad vrata kupea strši neka žica (od lampe), u koju svaki puta zapnem glavom.

Za dvadesetak minuta stižemo u Lushnju:



Iza Lushnje (koja je najpoznatija po tome da joj je nogometnu momčad jedno kratko vrijeme trenirao Mario Kempes), pruga vodi kroz ravnicu i radi veliki zavoj prema zapadu, te se počinje približavati moru:





Po vlaku trčkaraju neki klinci. Očito im je dosadno, pa jedan od njih otvara vrata, izlazi van i vozi se na papučici:



Vesna ne želi ništa fotkati jer ju je strah za fotić.
Vlak ne vozi brže od 50 na sat. Lokomotiva po zvuku više liči na traktor nego na lokomotivu.

Nikola veli: „Nakon ovog vlaka više nikad neću ništa reći protiv HŽ-a.“

U stanici Gradisht na zgradi je napisan vozni red u obliku grafita:



Zanimljivo, točni smo u minutu. S obzirom da je ovo jedini vlak, to nije ni čudo.
Na kraju perona u Gradishtu mramorna ploča s imenom poginulog. Očito je netko pao pod vlak.

Iduća stanica je Libofsha. Ovo već počinje ličiti na Indiju: frajer ulazi u vlak i unosi dvije žive ovce i jednu živu patku u vrećama:



Naravno, ulazi u naš vagon, ali u neki od kupea pri kraju.

Stanica Libofsha:



Petnaestak minuta kasnije u daljini vidimo Fier:



Rijeka Seman:



I nedaleko nje, posljedice suše:



Jedno od bezbroj divljih smetlišta:



(doista, nigdje u Albaniji nisam vidio organizirani deponij)

Ulazimo u fierski kolodvor:





Fier je velik grad, pa očekujem da će se ovdje isprazniti većina vlaka. I doista, veliki broj putnika izlazi, ne ulazi gotovo nitko. Do Vlore je odavde brže cestom.
Slikam prijelaz iz vagona u vagon:



Guma je potpuno sprhla.

Nije preporučljivo prelaziti iz vagona u vagon u vožnji:



Na kolodvoru u Fieru, stado ovaca:



Odlazim pogledati u drugi vagon ima li slobodnih kupea. Ima jedan potpuno prazan, baš za nas. Selimo stvari iz onog smrada. Ovaj drugi vagon je čak i udobniji. Oba su prastari talijanski vagoni, koje je HSH nabavio kad Talijanima više nisu trebali.

Pogled na Fier:



Fier je grad nafte:



Sjedimo u kupeu, ovaj je puta Nikola do vrata, tako da stalno moram preskakivati njegove noge, jer s fotićem trčkaram lijevo-desno. On, međutim, ni da bi milimetra pomaknuo noge. I opet je ostavio ruksak na sjedalu, pa mu zapinjem još i za sandale. U jednom času, kad je otišao van, dohvaćam mu ruksak i zavitlam ga na policu.

Opet se vozimo uz cestu:



A tu su opet i derutne zgrade od cigle:



Nikola čita moj vodič po Albaniji. Raspravljamo o tome koliko je Albanija mala, a raznovrsna, i koliko se čini velikom zbog loše prometne povezanosti. Kažem da je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije Albanija bila najmanja od "normalnih" europskih država (dakle, ne računajući mikrodržave). Onda su se prvo između ugurale Makedonija i Slovenija, pa Crna Gora, a sada i Kosovo. Nikola pita koliko je Albanija veća od Slovenije. Velim da su tu negdje. Slovenija ima oko 20 tisuća kvadratnih kilometara, Albanija više, ne znam točno koliko. Nikola gleda u vodiču. 26 tisuća. "Pa i nisu baš toliko blizu", veli.
Nakon toga mu pričam foru od moje stare kako bi i Slovenija bila daleko prostranija da ju se ispegla. Nikoli nije jasno na što mislim. Objašnjavam mu da se površina države računa plošno, dakle, jednaku bi površinu Slovenija imala i da je ravna ploha iste veličine, jer treća dimenzija ne igra nikakvu ulogu. E, ali da ispeglaš planine, onda bi se to nužno povećalo, jer se svaki nabor, kad ga pretvoriš u dvodimenzionalan, poveća. Nikoli to baš nije jasno. Međutim, u naš razgovor upada Vesna:

-Dobro, zakaj ga tretiraš ko petogodišnje dijete? Jasno mu je.
(Iz Nikolina pogleda i njegovih replika se vidi da mu baš nije jasno, pa mu opet pokušavam objasniti, ignorirajući Vesninu upadicu.)
-Kužiš, isto ko kad peglaš majicu...
-Jebemu, pa jasno mu je, kaj ga gnjaviš? Nikola, reci da ti je jasno!
(Nikola rezigniranim glasom veli): Jasno mi je.

Ali se i dalje vidi da se ne slaže. Ja opet pokušavam, pitam ga može li iznijeti ono što mu nije jasno bez svoje odvjetnice. Ali opet ne stiže, jer nam Vesna ponovno upada u riječ i traži da zašutim. Sad mi je već pun kufer njezinog neplodonosnog upadanja u raspravu, okrećem se prema njoj i velim joj da neću zašutjeti dok ne velim ono što imam za reći, i da me pusti više na miru. Na to se ona demonstrativno diže i izlazi iz kupea, uz totalno apsurdnu rečenicu:

-Dobro, ali onda se razgovaraj s Nikolom, jer se meni to ne da slušati.

?! Undecided
Pa ja i JESAM razgovarao s Nikolom, dok se ona nije počela uplitati u razgovor sa svojim nadrkanim upadicama.

Uglavnom, na kraju ispada da Nikola ne vjeruje u to da se peglanjem povećava površina.

Vlak vozi dalje, a ja mislim koji mi je vrag trebalo da se zajebavam s ovim putovanjem, kojem sam se toliko veselio, a na kraju se više ne mogu ni razgovarati kako spada, jer to nekima smeta.

U daljini, usred polja, posve nestvarno, stoji palma:



Na zapadnoj strani pojavljuje se solana:



A nad solanama zalazi sunce:





Dok trčim ovo slikati, zapinjem u Nikolinu nogu. On još cinično veli "Razbi, razbi", a ja dobivam agresivne porive. Dođe mi da mu svežem noge za vrat.

Vesna se vraća i opet pokušava započeti neki razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Dovraga, ta žena ne može shvatiti pojam povrijeđenosti. Ja u prvi mah ne odgovaram, onda me još pita "Kaj se sad ljutiš?" Ne, baš mi odgovara tvoje šefovanje, to je upravo ono što mi je falilo u životu, da mi netko još počne određivati što i kada smijem govoriti.

Na zapadu se vidi otok Sazan, jedini albanski otok, na ulasku u Valonski zaljev:



A južnije od njega i hrbat poluotoka Karaburuna, koji dijeli Jadransko od Jonskog mora:



Sjeverno od Vlore nalazi se laguna Narta. Slikam zalaz sunca iznad nje:



A onda ulaz u Vloru, i kao i na svakom prilazu gradu u Albaniji, bunkeri i smeće (koje ovdje spaljuju):



Naposljetku stižemo u kolodvor u Vlori i time je ova naša agonija putovanja vlakom okončana:





Željeznička pruga stigla je u Vloru 1985. Poprilično sam siguran da odonda ništa nije napravljeno ovdje.

psihoputologija @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 2, 2012
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom i Nikola se zaželio sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka: 



Razlog je ipak mnogo prozaičniji:



Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

Opet svraćamo do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljamo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni čini da to predugo traje i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom sjedamo na lukobran, uživamo u pogledu na jezero i u prekrasnom danu:







Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga lako je njoj danas tako govoriti kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.
U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.
Kasnije sam provjerio na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nekim poslom u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.
Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...
Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:



U jednom od mjesta uz put ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.
Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.
Nikola i ja igramo igru citata - on mi izbacuje neke filozofske citate, a ja pokušavam pogoditi čiji su. Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.
Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.
Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:



Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Nastavljamo, a ničijoj zemlji nikad kraja. I konačno, iza trećeg zavoja:



Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:



Oni su jednom nogom u Albaniji:



Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."
5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.
Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se netko veže.
Prevaljujemo prve kilometre Albanije i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. Smile
U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.
Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:



A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:



Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.
Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

Pogled uokolo:





Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.
Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:







Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:



Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:





Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu: 



Pejzaž je vruć i spaljen:





Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:



Još malo ceste:



Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:



I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.
Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.
U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

E, sada treba naći hotel i promijeniti novce. Zapućujemo se glavnom ulicom, ali su sve mjenjačnice zatvorene. Ubrzo ja pored tržnice ugledam nešto što liči na hotel. Kasnije ćemo doznati da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.
Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.
Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.
Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.
Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:



"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.
Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:



Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:



Biskupsko prijestolje:



Propovjedaonica:



Ispred crkve je kružni tok i na njemu spomenik Neznanom junaku:





Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:



U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:







Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:



Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:



Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:



Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:



Još jedna vila:



Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:



Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:





I dolazimo do škole:



Pored je igralište, i tu već ima smeća:



Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:



Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:





Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:



Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

Pretječe nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

Slikam još jednom ulicu:



Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:



Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

Na šahtovima često fale poklopci:



U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretječemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste i onda ih slijedio. I ja sam kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:



i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati, ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako. Očito je ona konstatacija o "uređenom prometu" u Korçi bila floskula.
Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.
Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. Laughing
Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:







Klasični dokaz koliko ponekad mogu ne primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. Laughing

A preko puta, prava američka retro-pila:



Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.
Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

psihoputologija @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.