Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » svi 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog - svibanj 2014
subota, svibanj 31, 2014
PONEDJELJAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Spavao sam relativno mirno, jedino sam u jednom času vidio jednu mačku kako prolazi u blizini. Negdje pred jutro, kad je već svanulo, nakratko je sipila neka kišica, no ništa prejako. Tada doduše još nisam znao za silbensku legendu o Pankoguli, lokalnom vampiru. Naime, Pankogula je zapravo Pan (tj. gospodin) Kogula, galicijski Poljak koji je polovicom 19. st. došao na Silbu. Kako je bio siromah, otočani su se sažalili nad njime i dali mu posao zvonara. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Međutim, 1895. je poludio, ubio ženu, djecu, pa potom i sebe. No nakon njegove smrti nastao je pomor stoke, a Pankogula se počeo javljati ljudima iz groba. U crkvi na groblju održali su molitvu za oslobođenje od te pošasti, a usred molitve u crkvu je uletjela kozja mješina. Kada su je probili iz nje je šiknula crna krv i onečistila crkvu, koju su potom morali prati idućih 40 dana. O čitavom događaju postoje zapisi i u arhivu austrijske uprave u Dalmaciji.

Jutarnji smiraj:



Premuda mi ovako, gledana sa Silbe, izgleda kao neka golema podmornica koja je upravo izronila:



Krećem na doručak u jedan od kafića u središnjem dijelu mjesta. Naime, Silba je na najužem dijelu široka kojih 700-tinjak metara, a mjesto se proteže od jedne do druge obale. Nažalost, kako je otok ravan, kuće u središnjem dijelu mjesta nemaju baš neki vidik, jer su sve podjednake visine, a reljef ne pridonosi.

Usput prolazim pored Torete, jednog od simbola Silbe:



Toreta je spomenik jednoj pomalo tužnoj ljubavnoj priči. U 19. stoljeću na Silbi je živio Petar Marinić, pomorski kapetan. Bio je zaljubljen u djevojku zvanu Antonija Mauro, te joj se zavjetovao da će, kada se vrati s plovidbe i uzme ju za ženu, podići kuću s visokim tornjem odakle će se moći vidjeti more i svi budući dolasci njegovog jedrenjaka. No život je Marinića odveo na vrlo dugotrajnu plovidbu, te je njegova Antonija izgubila volju za čekanjem i udala se za drugoga. Kada se Marinić napokon nakon dosta godina vratio, među djecom na silbenskoj obali ugledao je i djevojčicu fizički vrlo sličnu Antoniji. Bila je to njena kći, Domenika Rasol. Shrvan činjenicom da ga draga nije čekala, Marinić si je obećao „Ako me nije čekala majka, čekat će me kći.“ Tako je i bilo. Premda stariji od Domenike kojih 25 godina, Petar je čekao da ona poraste, te su se potom vjenčali. Poslije vjenčanja, Marinić je podigao veliku kuću, kako je i obećao, te je pored nje izgradio i spomenuti toranj. Kažu da je njihov brak bio sretan i skladan, no moguće je da je to i romantičarsko uljepšavanje.

Bilo kako bilo, danas je Toreta poprilično zapuštena, postoji čak i opasnost od urušavanja, pa je na nju zabranjeno penjanje.

Uličica:



I glavna ulica, koja se pruža u pravcu sjever-jug, te na kojoj se nalazi Toreta:



Silba me inače prilično podsjeća na Zlarin. Uske uličice, nema automobila...jedino je previše ravna, za razliku od Zlarina.

Nakon doručka spuštam se opet do zapadne obale. Ostavit ću stvari u prodavaonici karata i usput kupiti kartu za popodnevni katamaran.

Na obali se nalazi ova skulptura. Ne piše ni ime autora ni ime djela:



Luka je živnula. Pristigao je vodonosac Hrvatske vojske (Silba nema vodovod), a i neka koćarica:



Budući da imam vremena do popodneva, besciljno lutam Silbom. Evo fotografije mojeg prvog sinoćnjeg konačišta, onog odvoda:



A potom i šumice u kojoj sam napokon proveo noć:



Spomen-ploča na zgradi mjesnog odbora, posvećena onomu o čemu sam jučer govorio:



Na Silbi ljetuje i ima svoj atelje poznata hrvatska kiparica Marija Ujević-Galetović:



Odlazim do istočne obale. Vidim da Bartol Kašić upravo isplovljava iz Oliba:



Pogled na Olib:



Ulica koja spaja središte mjesta s istočnom obalom:



Silba nema automobila, ali to ne znači da nema prometa. Glavno prometalo na Silbi (kao, uostalom, i na Zlarinu) su traktori i motokultivatori (premda je Zlarin u zadnje vrijeme zahvatila pomama električnih golferskih automobilčića koji su toliko nečujni da ih primijetite tek kad vas zgaze). Dolazak trajekta znači zapravo opću mobilizaciju otočne mehanizacije u svrhu ukrcaja novopristiglih namirnica. Zato na rivi trenutno zatječem ovaj prizor:



A stiže nam i „viseći“ Bartol:



Pramac mu je poprilično pohaban ljubljenjem raznih riva:



Ako se ne varam, ovo je crkva Sv. Marije od Karmela, koja je u vrlo lošem stanju, te joj je nedavno uklonjen zvonik:



Jedan od otočkih bunara:



Još par uličnih scena:







Vatrogasni dom:



Zvonik crkve Sv. Marije, glavne otočke crkve:



Ovo je pak crkva Sv. Marije od Žalosti, na putu prema mjesnom groblju (zanimljivo, sve tri slike su crkve Sv. Marije):



Na putu prema groblju napravljen je i Križni put sa sedam kapelica (u svakoj su dvije postaje):



Groblje je izvan mjesta u jednom šumarku i poprilično je sablasno. Slika međutim nemam.

Vraćam se na ručak u jednu konobu u središtu mjesta. Uzimam neku tjesteninu, potom i voćnu salatu u kojoj dobivam mješavinu dinje i lubenice. Striktno, nijedno od toga dvoga nije voće...

Nakon ručka još malo kružim Silbom. Zgrada mjesnog odbora i škole:



Još vizura:





Eto, unatoč neugodnom iskustvu nemogućnosti noćenja, Silba mi se svidjela. Svi kažu da je taj otok magično privlačan, da je daleko od svega i da je idealno mjesto za odmor. Nije mi možda baš toliko lijepa kao Lastovo ili Komiža, no svakako mi nije žao da sam ju posjetio.

Kupujem vodu, spuštam se do luke i uzimam stvari. Čekam svoj prijevoz za dalje, katamaran Bišovo. Tijekom iduća tri dana koristit ću ga čak triput.

Ukrcavam se na Bišovo, najveći od katamarana koje sam dosada koristio. Isplovljavamo iz Silbe i krećemo na sjeveroistok. Napuštam i Zadarsku županiju, te krećem prema Primorsko-goranskoj. Zapravo mi pomalo nestvarno to izgleda – Rijeka i Zadar udaljeni su dvjestotinjak kilometara, no na ovom su se mjestu njihovi arhipelazi približili na svega 5 km, koliko iznosi udaljenost od Ilovika do Silbe. Cresko-lošinjski arhipelag dio je iste cjeline s Istrom i Primorjem, Silba je pak neminovno Dalmacija. A u svojoj glavi, ja imam neku vrstu kontrasta, prema kojemu je Dalmacija „pravo more“, a ovaj sjeverni dio nekakvo „pseudomore“, gdje postoji doduše more, ali nema ni one mirise ni okuse koje vezujem uz pojam „mora“. Ako želim ići na ljetovanje, onda mogu ići samo na „pravo more“, „pseudomore“ je dobro eventualno za proljeće ili bablje ljeto. Sada po prvi puta ovako izravno prelazim tu granicu i iskustveno uviđam koliko je proizvoljna i koliko je Lošinj blizu Silbi, te da nema nikakvog smislenog objašnjenja zašto bih mogao ljetovati na Silbi, ali ne i na Lošinju.

Slike su opet kroz prozor, te stoga mutne. Pogled na istok, prema Pagu i Velebitu:



Ilovik:



Hrid Grujica:



Za nama ostaje Dalmacija – desno Premuda, lijevo Silba:



Prolaz između Ilovika (desno) i Lošinja (lijevo), iza se vidi otočić Vele Orjule, pored kojega je u moru nađen Apoksiomen:





Pristižemo do ulaska u malološinjski porat:



Ovdje Bišovo gasi motore, te uplovljava u luku puževom brzinom. Vjerojatno je to zbog gustog prometa u ovoj uskoj luci, međutim, to traje čak 20 minuta. Zanimljivo, u idućih ću tjedan dana ovuda proći čak 8 puta, što znači da sam preko 2 i pol sata uplovljavao u Mali Lošinj i isplovljavao iz njega.

Dok se obavlja iskrcaj i ukrcaj putnika, evo jedne fotografije najvećeg otočnog grada u Hrvatskoj:



U isti ću još navraćati na ovom putovanju, tako da je zasada ovo dovoljno.

Ponovno izlazimo na otvoreno more nakon 20-minutne plovidbe i nastavljamo prema sjeveroistoku. S lijeve nam je strane na jugoistoku Susak:



Prolazimo istočno od Srakana, potom ih zaobilazimo sa sjevera, te dolazimo uz zapadnu obalu Unija. Iza svjetionika se već naziru kuće jedinog mjesta na Unijama:



Pristajemo u luku Unija. Inače, nekako sam ponajviše za Unije očekivao da neću naći smještaj, te sam stoga ponio vreću. Silba me posve iznenadila u tom pogledu. No na Unijama je sve išlo kao po loju – odmah ulijećem u turistički ured, pitam imaju li sobu, imaju. Soba se nalazi u kući na samom vrhu mjesta, jer su Unije po svom smještaju sušta suprotnost Silbi – vrlo strmo položeno mjesto negdje po sredini zapadne obale otoka. Dečko iz turističke agencije se ponudio da me otprati i pokaže mi točno gdje je moja soba. Treba mi nekih desetak minuta pentranja, no pogled s prozora sobe to obilato nadoknađuje:



Nažalost, na Unijama ću boraviti vrlo kratko, jer već sutra rano ujutro idem dalje, tako da ne mogu previše uživati u ovom otoku, tim više što već pada mrak.

Unije (tal. Unie) imaju površinu od 16,77 km2, što znači da su nakon Cresa i Lošinja najveći otok u arhipelagu. Najviši vrh je Kalk (tj. „Kuk“ na standardnom hrvatskom) sa 138 m. Zanimljivo, jedino unijsko naselje smješteno je na relativno otvorenoj zapadnoj obali, unatoč tomu što se na istočnoj strani nalazi duboka i zaštićena uvala Maračol.

Unije su, kao i ostatak cresko-lošinjskog arhipelaga, 1920. pripale Italiji. To je za otok bilo doba gospodarskog prosperiteta, koji je međutim trajao do početka velike gospodarske krize krajem 1920-ih. Tada je započela emigracija u SAD. Nov zamah razvoju otoka dalo je tek dovođenje struje krajem 1970-ih, čime je otok postao privlačniji i vikendašima, a i emigranti su sve više posjećivali rodni otok. 1987. na otoku je jedna finska tvrtka pokrenula međunarodni centar za arhitekturu, zbog čega danas Unije zovu „otokom arhitekata“. Ista je tvrtka 1997. kupila centrifugalnu prešu za ulje, što je dalo poticaj obnovi maslinarstva na otoku. Danas na otoku ima oko 20 000 maslinovih stabala.

Zbog već opisanog reljefa mjesta, ni na Unijama nema automobila. Ali zato od 1996. postoji mali aerodrom, koji služi za letove hitne pomoći i slično.

Pogled na središte mjesta, s crkvom Svetog Andrije apostola:



Inače, punta koja zatvara unijsku luku s jugozapada po svom je sastavu slična susjednom Susku – radi se o pjeskovitom tlu prekrivenom trstikom. Na lijevoj se strani slike može vidjeti i aerodromska pista.

Pogled na jug. Vidi se i Susak i njegov svjetionik na vrhu:



Nakon tuširanja, spuštam se u mjesto. Smiraj:



Trebalo bi nešto i večerati. U mjestu postoje dva restorana. U prvome, za koji su mi u turističkom uredu rekli da je bolji, je gužva, nema slobodnog stola. Odlazim do drugoga. Tamo je isto tako gužva, no odlučujem čekati u redu da me smjeste. Ispred mene je još nekoliko ljudi, kojima ubrzo nalaze mjesto. Potom čekam nekih desetak minuta, no nitko mi se ne obraća, ne pita me što trebam, ne daje mi ni na koji način do znanja da su uopće primijetili da čekam i da razmatraju kamo me mogu smjestiti. Stojim kao budala na terasi, pokušavajući privući pozornost konobara. Potom bacam koplje u trnje i vraćam se do prethodnog restorana. Tamo se u međuvremenu oslobodio jedan stol. Odlučujem se za špagete, nisam ni nešto pretjerano gladan. Unije su poprilično živahne, puno je nautičara, vikendaša, na obali je mnoštvo djece...jedino što je obalna šetnica prilično kratka, a u brdo se baš ne isplati šetati. Sviđa mi se mjesto i volio bih mu posvetiti malo više pažnje. Srećom, Unije nisu toliko udaljene kao neki drugi otoci, tako da se nadam da ću ih imati prilike ubrzo još koji puta posjetiti.

Nakon večere još se malo šećem uz obalu, potom se uspinjem do svog smještaja. Kuća u kojoj mi je soba ne samo da je na vrhu sela, nego je i na kraju sela, jer iza nje počinje poljski put na drugu stranu otoka. Ustat ću sutra malo ranije, pa još skoknuti poslikati što se dadne...

psihoputologija @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 25, 2014
NEDJELJA, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem prilično rano, jer moram stići na bus za Gaženicu. Još nije poslužen ni doručak, tako da dobivam samo vrećicu s nekom vrstom lunch-paketa. Nije nešto oduševljavajuće, s obzirom na uređenje hostela očekivao sam nešto obilnije. No nema veze.

Na uglu Kalelarge i ulice Šime Kožičića slikam reklamu one palačinkarnice gdje sam prekjučer ručao:



Očito im se engleski prijevod baš ne uklapa. Laughing

Moj današnji trajekt jedini ne polazi iz standardne trajektne luke u Jazinama, već iz nove luke u Gaženici. Karte se međutim mogu kupiti i ovdje. Autobus polazi odmah pored prodavaonice karata, vozi me na jug, pored kolodvora i Arbanasa (zadarskog predgrađa u kojem se govori trenutno najugroženiji jezik u Hrvatskoj – posebni albanski gegijski dijalekt čiji najmlađi izvorni govornik ima tridesetak godina, što znači da je praktički na rubu izumiranja), sve do nove luke u Gaženici, koja je još prilično neizgrađena. U luci su trenutno samo jedan vodonosac na punjenju i moj trajekt – Bartol Kašić.

Ukrcavam se na Bartola, koji održava liniju Zadar-Mali Lošinj preko sjeverozapadnih zadarskih otoka. Pogled na susjedni vodonosac:



Zove se Lika i plovi pod zastavom prijateljske nam Paname.

Nakon ukrcaja nevelikog broja automobila (najbrojniji su, očekivano, oni za Mali Lošinj) isplovljavamo. Slikam poludovršenu Gaženicu:



I na drugu stranu, Preko i Ošljak:



Ovo bi trebalo biti turističko naselje Borik, iza njega Diklo, najsjeverniji dio grada Zadra, a nad svime se u daljini uzdiže hrbat Velebita:



Pogled prema Petrčanima:



Ispred nas je iz Jazina isplovio i trajekt za Brbinj na Dugom otoku. On ubrzo skreće na zapad, u tjesnac između Ugljana i Rivnja. Na slici se vide lijevo Ugljan, u sredini Rivanj, desno Sestrunj:



Sestrunj:



Primjećujem da Bartol Kašić visi. Sjedeći u salonu, gledam čas lijevo, čas desno. S desne strane vidim dobar komad mora, s lijeve ne vidim ni otoke, već samo nebo. Isto tako, visi i stražnja paluba, koja je nagnuta unaprijed. Kasnije ću međutim doznati da je to stvar konstrukcije, no nagnutost trajekta nadesno očito nije. Moguće je da su ukrcali neko teže vozilo s desne strane, no opet, smije li se to? Potom mi sine da je Kašić u ljeto 2006. bubnuo u rivu u Splitu, kada je plovio na liniji za Rogač, te se nadam da nije opet nešto slično. Zeznuto je što ovim brodom moram ploviti još 4 sata...

(Tada još nisam znao, no Bartolu Kašiću onaj incident u Splitu nije bilo jedino zabijanje u rivu. Naime, u srpnju i listopadu 2009. još se dvaput zabio u obalu, i to oba puta na Silbi. Potom je u ožujku 2011. poljubio rivu u Rogaču, no taj je puta bilo krivo jugo. Ista se stvar dogodila i u veljači 2012. u Splitu. Jadrolinija ga međutim ne želi otpisati, jer se radi o relativno mladom plovilu – izgrađen je 1989. i tada je nosio ime po tvorcu srpskoga književnog jezika, Vuku Karadžiću, da bi s osamostaljenjem Hrvatske dobio ime po autoru prve hrvatske gramatike. Otočani ga zovu i Bartol Kasnić, zbog njegove nevelike brzine.)

Pogled prema Ninu i Privlaci:



Sestrunj završava, počinje Molat:



Ovo je ako se ne varam pogled na Tun Veli i Mali:



A na drugoj se strani vidi zloglasni Vir:



Molat (još jedan od otoka koji ima isti korijen kao i Mljet i Malta):



Iza se već nazire i Ist:



Evo ga:



A sjeverno od nas je i naše prvo današnje odredište, niski otok Olib:



Pogled na jugozapad – desno se vide tri otoka nazvani Grebeni, u sredini je Premuda, a lijevo se vidi hrid Križica:



Ne baš zanimljiva olibska obala:





S druge je strane zanimljivije – lijevo Ist, desno Škarda:



Škardu ne treba brkati sa Škrdom, koja se nalazi zapadno od Paga. Škarda je povremeno naseljena, tj. jedino su stanovništvo vikendaši. Prijevoz dotamo moguć je jedino vlastitim plovilom, redovne linije ne pristaju na Škardi.

Zapadno od Oliba je Silba, jednako niska:



Pristajemo u luci jedinoga naselja na Olibu, koje se zove isto kao i otok:





(uz rivu je privezan i katamaran Princ Zadra)

Olib (tal. Ulbo) je, zajedno sa Silbom, najsjeverniji otok Dalmacije (premda se, po nekim tumačenjima, čak i Rabljani izjašnjavaju kao Dalmatinci, po tradicionalnim granicama Dalmacije, koje se pružaju od kanjona Male Paklenice do rta Oštro, u Dalmaciju ne bi spadao ni Pag, nekmoli Rab). Površine je 26,14 km2, najviši vrh je Kalac, visok 74 m. Deseti je najveći otok u Hrvatskoj. Ugrubo, ima oblik nepravilne osmice, čija je južna strana veća i zapadnom se stranom pruža prema Silbi. Jedino naselje smjestilo se na najužem dijelu otoka. Otok je naseljen od ilirskih vremena i spominje se već kod Strabona kao Aloip. U prošlosti su se stanovnici bavili poljoprivredom i stočarstvom (čuven je olibski sir), mnogo više nego na susjednim otocima. Kada je tijekom 20. st. započela depopulacija, poljoprivredne su površine propale i danas je otok na rubu izumiranja, sa samo 150-ak stalnih stanovnika. Inače, današnje stanovništvo potječe od izbjeglica pred Turcima iz okolice Vrlike, koji su se ovamo naselili 1476.

Na sjeverozapadu se već dobro vidi Lošinj:



Napuštamo Olib, koji mi ovako s broda i nije izgledao osobito privlačnim:



Još jedan pogled na niski Olib i visoki Velebit:



Oplovljavamo južni rt Silbe, nazvan jednostavno – Južni Arat:



Još jednom tri otoka poznati kao Zapadni, Srednji i Južni Greben:



Lijevo je Ist (koji izgleda kao dva otoka spojena prevlakom), desno je Škarda:



Premuda:



Uplovljavamo u Silbu. Na obali se ističe lijepa, danas devastirana vila u kojoj je nekoć bilo sjedište ferijalne kolonije:



Pristajemo u Silbu, no kako ću se na nju ionako večeras vratiti, neću sada detaljnije o njoj. Pogled na plažu:



I pogled prema Lošinju i Iloviku:



A uz malo veći zum, vidi se i Susak:



Ovo lijevo je hrid Grujica.

Napuštamo zasada Silbu:



Približavamo se Premudi i njenoj istočnoj luci. Mjesto se vidi na hrptu iznad luke:



Grebeni, Ist, Škarda i jedan djelić Premude:



Susak, Srakane, Lošinj i Ilovik:



Oplovljavamo sjeverni rt Premude. Naime, trajektno je pristanište napravljeno na zapadnoj strani, u luci Krijal, koja zapravo nije prava luka, već dio obale zaštićen s nekoliko manjih hridi, nazvanih Masarine, koje se protežu usporedo s Premudom.

Zapadna obala Premude:





I napokon pristajemo na Krijal. Prvi dojmovi:





Bartol me sretno dopremio:



Moram priznati da sam očekivao više od Premude. Nekako mi je uvijek taj udaljeni otok na krajnjem sjeverozapadu zadarskog arhipelaga izgledao privlačno, no po ovome što vidim, to je bila moja tlapnja.

Premuda (tal. Premuda) je 9 km dug i oko 1 km širok otok, pa mu je stoga prilično lako izračunati površinu. Laughing Otok ima uzdužni hrbat koji se pri sredini uzdiže u najvišu točku, nazvanu vrlo maštovito – Vrh – visoku ciglih 58 metara. Jedino naselje na otoku nalazi se na hrptu na sjevernom dijelu, a osim toga otok je posve nenaseljen. Zbog svojeg je strateškog položaja Premuda nekoć imala i vojnu bazu JRM-a, koja je danas napuštena. Nedaleko Premude nalazi se potonula olupina austrougarskog bojnog broda Szent István, potopljenog 10. lipnja 1918.

Krećem u obilazak Premude. Nisam nigdje uspio ostaviti stvari, tako da moram tegliti ruksak sa sobom, a još idem uzbrdo. Ulica kojom se uspinjem:



Glavna crkva Sv. Jakova apostola:



Puste ulice:



Spuštam se do luke na istočnoj strani otoka. Pogled prema Silbi:



Otok je obrastao makijom koja je uglavnom niža od mene. Evo kako ta vegetacija izgleda:



U toj lučici nema nikoga, osim par kupača kojima je vjerojatno neobičan prizor tip koji šeće natovaren ruksakom, pa mi upućuju čudne poglede. Vraćam se uzbrdo i bilježim još par kadrova:



Još jedan zanimljiv prizor:



Ova je škola naime bila zatvorena od 1991. do 2004., kada se u nju upisao Armando Smirčić, jedino dijete stasalo za školu u tih 14 godina. Armando, radi kojega su školu ponovno otvorili i obnovili, na Premudi je završio 6 razreda, posve sam u razredu, s učiteljicom posvećenom isključivo njemu, a onda mu je u proljeće 2010. umro otac, te se majka više nije mogla sama baviti ribarstvom i tako su se Smirčići odselili u Zadar.

Inače, zanimljivo je da Premuda u administrativnom smislu pripada gradu Zadru, premda je od njega udaljena 4 sata vožnje brodom, dok, s druge strane, Preko, udaljeno svega 20 minuta, ima svoju općinu.

Dok sam tako lunjao pustim mjestom Premudom (koje kao da je upalo u Premudski trokut Laughing ) naišao je neki tip s automobilom koji me pitao tražim li kamp. Odgovor je bio negativan, međutim primijetio sam da Premuđani već imaju onu karakterističnu pjevno-začuđenu intonaciju, koju nalazimo kod čakavaca sjevernog Jadrana, ali i u urbanim govorima Pule i Rijeke.

Vraćam se nazad prema Krijalu. Pogled na Masarine i pučinu:



Sve je mirno i pusto, jedini znak života je jedna zmija koja brzo vijuga preko ceste nekoliko metara ispred mene. Bila je prebrza za moj fotoaparat.

Sjedam u konobu Masarine na Krijalu, te naručujem carpaccio od hobotnice i neku tjesteninu. Promatram ljude koji se polako skupljaju za odlazak popodnevnim katamaranom. Nije još ni sredina kolovoza, a Premuda već opušćuje. Štoviše, gore u mjestu je već opustjela.

Polako ručam, potom kunjam u hladovini. Čekam katamaran iz Zadra kojim ću se vratiti na Silbu. U mjesto mi se više ne da vraćati, uspon mi je prenaporan. U konobi je relativno živo, ima nautičara. Vlasnik po govoru nije Premuđanin, štoviše, čini mi se da je negdje iz zaleđa.

Primiče se vrijeme polaska. Nekako u isto vrijeme pristižu Princ Zadra iz Zadra i Bartol Kašić iz Malog Lošinja. Ja ću na Princa Zadra, brži je. Ogledavam se uokolo, svi su već kupili karte, jedino ja još ne uspijevam prokljuviti gdje. Pitam neku ženu, koja mi kaže da bi taj tip koji prodaje karte trebao sjediti u obližnjem kafiću. Međutim, on je već na rivi, prihvaća cimu Princa Zadra. Kaže mi da mi on sada više ne može prodati i da kartu kupim na katamaranu. Pokazuje mi i jednog od članova posade koji će mi ju prodati. Taj kaže da nema problema i da je karta 11 kn. Dajem mu novce, on kaže da nema sada kartu, da će mi ju dati kada se svi ukrcaju.

Ulazim u salon, krećemo prema Silbi. Ne slikam, jer sam tim putem već prošao, a i salon ima zatvorene prozore kroz koje slike ne bi bile dobre. Čekam onoga tipa da mi donese kartu, međutim on se ne pojavljuje. Tražim ga. Skupljam sve karte s ovoga putovanja i želim imati i ovu. Dolazim do njega, on stoji na šanku. Velim mu da mi je zaboravio dati kartu. On vrda, pita me treba li mi baš karta, da su mu na gornjoj palubi, da mu se ne da... Ja ustrajem. Iako su moji razlozi čisto kolekcionarski, vidim da mi on ne želi izdati kartu samo zato da tih 11 kn može strpati sebi u džep. Stoga inzistiram, jer ne želim da netko preko mene vara državu. Ovaj se i dalje izmotava, no ja sam neumoljiv. Na kraju ipak odlazi gore po kartu.

Lagano uplovljavamo u Silbu, ljudi se već pripremaju za izlazak. I ja uzimam stvari, no držim ovoga na oku. Na izlasku mi on, iznimno neljubazno (reklo bi se „preko one stvari“) tura kartu u ruku, promrsivši „Evo ti karta.“ izgovoreno kao da želi još dodati „Dabogda ti prisjela.“

I evo me opet na Silbi. Silba je otok bez automobila, prvi na mom putu na koji stupam (takav je bio i Lopud, ali tamo nisam izašao). Stoga me podsjeća na moj Zlarin. Upućujem se u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren, pa se stoga zaustavljam pred jednom kućom gdje imaju restoran i sobe. Kažu mi da su nažalost popunjeni, a da je isto tako vjerojatno puno i sve ostalo. Dok na Premudi nastupa zatišje, na Silbi je očito top-sezona. Kažu mi da će se i oni još raspitati kod nekih za koje znaju da iznajmljuju, neka i ja još prolunjam mjestom, možda nešto nađem. I tako krećem dalje u potragu.

Silba (tal. Selve) ima površinu od 14,27 km2 i po svojem je obliku slična susjednom Olibu – dvije šire polovice i mjesto smješteno na najužem dijelu. Najviši vrh je imenom prekopiran sa susjedne Premude, ali je prilagođen lokalnom govoru, pa se zove Varh. Visok je 80 metara. Otok je dobio ime po šumi (lat. silva) kojom je bio prekriven.

Silba je poznata kao otok kapetana. U 18. st. silbenska je mornarica brojila 98 jedrenjaka (više nego dubrovačka), te se govorilo „Silba zlatom siva (= sjaji) i u njoj se raj uživa“. Nažalost, flotu su uglavnom uništili Francuzi početkom 19. st. Sve do prve polovice 19. st. Silba je bila feudalni posjed mletačke obitelji Morosini. Kako su Morosiniji živjeli u Mlecima i nije im se dalo ubirati godišnji urod, dogovorili su se sa Silbencima da im ovi svake godine plaćaju 2000 mletačkih lira, vrijednost četvrtine godišnjeg uroda. Kada su 1838. Morosiniji prodali Silbu Marku Ragusinu iz Velog Lošinja, Silbenci su vjerovali da će se takav aranžman nastaviti. No Ragusin je živio bliže i zahtijevao je da mu se plaća urodom. Silbenci su potom podigli tužbu, te je nakon 13 godina parničenja konačno donesena odluka da Silbenci sami otkupe svoj otok od Ragusina u vrijednosti odgovarajućoj veličini zemljišta pojedinog težaka. To se i dogodilo – 19. ožujka 1852., na dan sv. Josipa (budućeg zaštitnika Silbe), Silbenci su za 5025 talira otkupili otok.

Šećem mjestom, ali nigdje nemaju slobodnih soba. Odlazim do istočne luke, nazvane Mul (zapadna se zove Žalić). Idila u smiraj, uz pogled na Velebit (i Pag ispod njega):





Vraćam se do onog prvog nesuđenog smještaja. Čini se da me onaj tip s katamarana ukleo, jer nemam sreće. A još mi je i trinaesta noć na putu. Sve je puno. Ha, ništa, srećom da sam na put ipak uzeo vreću za spavanje, tako da ću pokušati pronaći neko osamljeno mjesto i u miru ubiti oko. Bitno je samo da me ne privedu zbog ilegalnog kampiranja...

Čekam da se počne smrkavati, tražeći usput neko pogodno mjesto za saviti log. Prvo krećem uzduž zapadne obale na jug, no tamo je neprivlačno, uglavnom je posvuda makija ili pak stjenovita obala. Vraćam se potom prema sjeveru. Pored zadnje kuće naselja nalazim na plažici među stijenama ravan komad betona, kroz koji vjerojatno prolazi kanalizacijski odvod. Postavljam ovamo vreću i pokušavam se ušuškati. Relativno je rano, nije još ni deset sati, pa mi je teško i zaspati. Usto je prilično strm spust, pa klizim u vreći nadolje. Srećom, među stijenama sam, pa me se baš ne primjećuje s obalne šetnice.

Gledam u nebo i nadam se da ću vidjeti Suze svetog Lovre, meteorsku kišu koja bi baš taj vikend trebala biti vidljiva. Umjesto toga čujem u daljini grmljavinu i vidim bljeskove tamo iza Premude. Hm, umjesto meteorske kiše mogla bi me snaći mnogo prozaičnija. Ionako ovo mjesto na kojem sam se skrasio nije baš najudobnije. Pakiram prnje i krećem u novo lunjanje mjestom. Srećom, nema puno ljudi, pa nikomu nisam sumnjiv. Nakratko lijegam na jednu klupicu, a potom nalazim jedan šumarak između dviju kuća (zapravo ograđenu parcelu na kojoj ništa nije izgrađeno) malo južnije od one vile koja je nekad pripadala ferijalcima. Iz susjedne kuće dopire dovoljno svjetla da vidim kamo liježem, a opet sam u dovoljnoj polutami da me nitko ne opazi. A šuma bi me mogla i zaštititi od kiše, ako ne bude prejaka. Jedino da ne bude oluje, onda se moram čuvati drveća – bilo zbog gromova, bilo zbog rušenja.

Ha, ništa, uvlačim se u vreću, ostale stvari raspoređujem u blizini, novčanik i mobitel idu sa mnom u vreću, da ih netko ne popali...i hajdemo probati zaspati.

psihoputologija @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 24, 2014
SUBOTA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je tipičan hotelski, solidan, ali ništa posebno. Ipak, moram se najesti jer me danas čeka još jedan fizički napor.

Nakon doručka odlazim u sobu izvaditi stvari koje ću do popodneva pohraniti na recepciji. Potom se još spuštam u centar Sali opskrbiti se vodom za današnje hodanje. Krećem potom cestom, pored Mardešića, pa potom velikim lukom oko mjesta prema današnjem odredištu – Parku prirode Telašćica.

Dugi otok (tal. Isola Lunga, srednjovjekovna imena Tilagus i Pizuh) najveći je otok zadarskog arhipelaga (ako pod njega ne računamo Pag). Površina mu je 114 km2 (sedmi najveći u Hrvatskoj), a najviši vrh je Vela Straža (338 m). Otok je doista dug – 44,5 km, a širok je maksimalno 4,6 km. Na njemu se nalazi 11 naselja, smještenih na istočnoj obali i krajnjem sjeverozapadu. Zapadna obala inače je vrlo strma i tu se nalaze i najviši jadranski klifovi. Najveće naselje i sjedište općine kojoj pripada čitav otok, jesu Sali. Osim Sali, značajna su naselja i Božava, Brbinj, Zaglav, Žman i Veli Rat. Otok je bio naseljen od pretpovijesnih vremena, no kroz srednji je vijek uglavnom bio posjed zadarskih samostana i plemstva. Tek je nakon turske najezde, tijekom 15. i 16. st., zabilježeno jače naseljavanje. S druge strane, Dugi je otok kasnije od ostalih otoka zadarskog arhipelaga počeo gubiti stanovništvo, budući da je zbog svoje veličine i brojnosti stanovništva, kao i prirodnih bogatstava uspio razviti i industriju (upravo u Salima), što je usporilo depopulaciju. Otok ima nekoliko špilja, dva povremena slatka i jedno stalno slano jezero, a poznata je i pješčana plaža Sakarun, nedaleko Božave, kao i uvala Telašćica (koja čuva srednjovjekovno ime otoka – Tilagus). Na jugu, uskim je prolazom Proversa odvojen od otoka Kornata.

Skrećem s glavne otočke ceste na sporednu, koja vodi prema PP Telašćica. Kupujem ulaznicu, premda mi nije jasno zašto se naplaćuje ulaz u park prirode – u ostalima u kojima sam bio to nije bio slučaj. Nastavljam cestom koja se blago spušta prema obali. Nakon desetak minuta izbijam na mirnu vodu Telašćice:



Telašćica je najveća i najbolje zaštićena jadranska luka. Zauzima čitav južni dio Dugog otoka, a unutar sebe sadrži još 25 manjih uvala, rtova i 5 otočića. U kopno je uvučena čak 8 km, što znači da me čeka popriličan komad pješačenja. Srećom, ne idem do njenog kraja, već samo do jezera Mir. Upravo zbog jezera Mir, klifova na zapadnoj strani i flore i faune u samoj uvali, Telašćica je 1988. proglašena parkom prirode, te je zapravo produžetak susjednog Nacionalnog parka Kornati.

Još jedan kadar najdubljeg dijela Telašćice:



Nastavljam cestom koja postaje makadamski put, odvajam se od obale i preko brda krećem prema drugom od tri dijela uvale (Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica – navodno etimologija imena Tilagus dolazi od „tre lacus“ = tri jezera):



Turista baš i nema na ovom dijelu, povremeno me prestigne neki automobil, no uglavnom smo na putu samo zvizdan i ja.

Ponovno dolazim do obale i ulazim u šumarak. Nailazim na vrata, koja moraju biti zatvorena. Ubrzo doznajem i zašto – s druge se strane nalazi rezervat magaraca. Naime, u Parku prirode osnovano je svojevrsno utočište za napuštene magarce s čitavog Dugog otoka. Magarac je nekoć bio težački „traktor“ na svim dalmatinskim otocima, no kako je ljudi sve manje, a napreduje i mehanizacija, nema više toliko potrebe za ovim dobrim i vrijednim životinjama, pa ih vlasnici nerijetko puštaju u divljinu. Stoga ih je uprava Parka odlučila ovdje okupiti, te trenutno na ovom području, od uvale Mir pa sve do južnog kraja otoka, živi 14 magaraca, 8 mužjaka i 6 ženki, a u zadnje 3 godine okotila su se i 3 pulića.

U ovom je dijelu življe, budući da ovamo dolazi i velik broj nautičara. U biti, Telašćica je zapravo stvarno odredište većine „izleta na Kornate“. Brodovi dovezu turiste u Telašćicu, pokažu im Kornate u daljini, te ih onda samo provedu Telašćicom. Na taj se način štedi, jer nije potrebno plaćati čak dvije ulaznice, pa je profit za organizatore veći.

Napokon dolazim i do jezera Mir. Očekivao sam idilu mira i tišine, no nalijećem na hrpu turista koja se namače u jezeru:





Ovo je slano jezero nastalo kada se nakon posljednje oledbe razina mora podigla za kojih 120 metara, te je tako kroz kraške pukotine more počelo prodirati u ovu depresiju, da bi ju potom posve ispunilo. Jezero je duboko do 6 metara, a slanost mu je veća nego ona okolnog mora, zbog izoliranosti i isparavanja. Na južnom se dijelu, za vrijeme jakog juga, more može izravno prelijevati u jezeru. Na jugoistočnom dijelu jezera nalaze se naslage ljekovitog blata. U ljetnim mjesecima temperatura vode penje se i do 33°C, što znači da bi bila idealna za moje kriterije, no ipak se nisam okupao, jer nisam imao odgovarajuću opremu.

Vraćam se. Pogled s obale uvale Mir prema unutrašnjosti Telašćice:



Upućujem se strmim puteljkom kroz šumu do zapadne obale Parka. Tu se nalaze klifovi (strmci, ili u otočkom dijalektu „stene“ – naime, na Dugom se otoku govori srednjočakavski, koji ima ikavsko-ekavski refleks jata), visoki i do 161 m, s podvodnom dubinom do 85 m:







Ovdje susrećem i neke Mađare.

Krećem natrag prema Salima, opet me čeka skoro sat vremena pješačenja po žegi, a i voda mi je već neugodno topla.

Najdublji dio Telašćice:



I evo me ponovno kod Sali. Pogled na mjesto iz zaleđa:



Odlučujem se ovaj puta skratiti put prečicom kroz mjesto, te ostajem zapanjen – u ovom dijelu Sali uopće nisu toliko ružne koliko mi se činilo sinoć.

Crkva Sv. Roka:



Sjedam na sladoled u slastičarnicu u centru. Sudeći po imenu (Uzeir Hasip), vlasnik je makedonski Turčin.

Odlučujem ne ručati u Salima, nemam više ni toliko vremena, upućujem se u hotel po stvari, a usput ću pokušati srediti smještaj u Zadru. Rezerviram preko Hostelworlda smještaj u Boutique hostelu Forum u Zadru, ovo je bilo vrlo lako i elegantno. Razgovaram još malo s recepcionerkom, pita me kako mi se sviđaju Sali, odlučujem biti diplomatičan. Potom me pita zašto sam tako kratko ovdje (a jučer mi je rekla da ne bih ni mogao ostati dulje), potom joj kažem za ovaj svoj „projekt“, pa me onda ona pita zapisujem li onda što o tim putovanjima, ja joj kažem da naravno, i da ću napisati nešto i o Salima. Ne znam doduše bi li joj se to svidjelo...

Spuštam se u luku i čekam hidrogliser, onaj isti od sinoć. On ubrzo dolazi, pa tako slijedi još jedan niz slika kroz njegovo staklo.

Prvo se upućujemo uzduž obale Dugog otoka, do Zaglava, mjesta koje je u prvoj uvali sjeverno od Sali. Tu se nalazi i jedina benzinska pumpa na otoku. Potom krećemo prema Zadru.

Pogled prema Ižu i Ugljanu:



Na jug, prema Žutu i Lavdari:



Otočići između Pašmana i Žuta (Sit, Kurba Mala...):



Lavdara, Žut, Kornat:



Kornat, sa svojim karakterističnim nizom uzvisina po kojem je dobio ime (od lat. „(insula) incoronata“ - okrunjeni otok):



Ponovno most u Ždrelcu:



Pogled na vikendaško naselje Gladuša:





Ubrzo smo pred Zadrom. Zgrada Sveučilišta u Zadru, u kojoj ću 5,5 mjeseci kasnije obraniti doktorat:



Zadarsko sveučilište ima jednu od najboljih lokacija u svijetu. U kasno proljeće, ili za vrijeme ljetnih (a i jesenskih) ispitnih rokova pravi je gušt baciti pogled kroz prozor na more i Ugljan, ili čak baciti i sebe u more, ako je prevruće.

Upućujem se u hostel. On je na Kalelargi, odmah pored Svete Stošije. Malo mi treba vremena da pronađem ulaz, jer nigdje nema kućnih brojeva. Kada sam napokon ušao, moram čekati da gost prije mene sredi papirologiju. Sudeći po uređenju predvorja, hotel se čini vrlo ugodnim. U jednom mi času sine da je danas 11. kolovoza, a ja sam na Hostelworldu rezervirao za 12. kolovoza! Jednostavno, sustav mi je automatski ponudio sutrašnji datum, a ja sam kliknuo ne primijetivši to. Što sad? Pitam curu na recepciji, veli da nema frke, imaju i danas slobodan krevet, a oni će već nekako to srediti s Hostelworldom, tj. prebacit će iznos koji sam već platio za sutra na današnji dan, tako da ja svejedno plaćam umanjenu cijenu.

Uspinjem se na kat, treba mi neko vrijeme da prokljuvim sistem za otvaranje (u pitanju su kartice, ali nešto je čudno), potom ulazim u sobu.

E sad, ambijent je zgodan, sve je to vrlo lijepo i stilski, ali krajnje nefunkcionalno. Prvo, soba je veličine 4x3 metra, a u nju su ugurana 4 kreveta (tj. 2 na kat), te još dvije nusprostorije – tuš i WC. Kreveti neodoljivo podsjećaju na kutiju sardina – u njih se uvlačite kroz otvor na donjem kraju, jer je postranična stijenka puna, osim otvora pored uzglavlja, koji se zatvara roletom. No to nije sve. Tuš-kada se zatvara zastorom (što znači da nije nepropusna), ali na podu glavnog dijela prostorije s tušem nema odvodnog slivnika za vodu koja eventualno iscuri za vrijeme tuširanja. Također, nema nikakve vješalice za odjeću unutar prostorije s tušem, nego tek pred vratima. U drugoj prostoriji, gdje je WC, nalazi se i umivaonik. No umivaonik nema nikakvu policu na koju biste mogli odložiti toaletni pribor (npr. pastu za zube ili sapun). Povrh svega, prozor u sobi otvara se rotacijom oko osi paralelne s podom. Neposredno ispred prozora (koji gleda na Kalelargu) nalazi se polica. Sasvim je zamislivo da netko slučajno trkne neku od stvari na polici, te ista aterira na glavu nekog od nedužnih prolaznika na Kalelargi. Smatram da bi dizajnera trebalo natjerati da mjesec dana živi u toj sobi, to bi mu bila dovoljna kazna.

Osim mene, u sobi je trenutno jedna cura iz Belgije, a ubrzo dolazi i treći gost, koji je stajao odmah iza mene u redu za prijavu na recepciji. Riječ je o Indijcu, poprilično neobičnog imena: Kinsley Nazareth. On je iz Mumbaija, pripada indijskim katolicima, a trenutno je na putu oko svijeta, gdje se trudi skupljati dogodovštine i planira izdati knjigu o kulturnim razlikama i predrasudama. Inače je živio na Novom Zelandu i u Australiji, a prije odlaska na put radio je i kao službenik zadužen za kontrolu uvjetno puštenih kažnjenika (parole officer). Ima i svoj blog, nosi laptop i trudi se što redovitije bilježiti događaje. Nakon Zadra ide u Trogir, pa potom prema Dubrovniku, a još se koleba hoće li u Albaniju. Naravno da ja zagovaram taj prijedlog. Laughing

Odlazim u šetnju. Na Kalelargi su neki ulični umjetnici, žongleri, što li. Još nisam toliko gladan, pa odlučujem spojiti ručak i večeru. Želim svakako vidjeti zalazak sunca, pa se upućujem zapadnom obalom Poluotoka prema Morskim orguljama.

Pogled na Preko i Ošljak:



Alfred Hitchcock izjavio je svojedobno da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu. Ne znam je li to doista tako, no trenutak kada sunce počne tonuti tamo negdje iza Rivnja doista je očaravajuć:



Zadrani su pred nekoliko godina odlučili brendirati taj zalazak, te su u sklopu generalnog preuređenja sjeverne obale Poluotoka obogatili taj dio dvama neobičnim sadržajima. Prvi su Morske orgulje, instrument koji koristi udarce valova kako bi stvarao zvuk u svojim sviralama. Idejni tvorac ovoga instrumenta je ing. Nikola Bašić, a puštene su u rad 15. travnja 2005. Obala je na ovom mjestu razvedena u stepenište, koje omogućava sjedenje i uživanje u zvuku orgulja i zalasku sunca. Morske su orgulje jedinstvene u svijetu – postoje još dva slična instrumenta u San Franciscu i Blackpoolu, no daju prilično različit zvuk, a i mehanizam je drugačiji.

Evo impresije s Morskih orgulja:

filmić

Drugi sadržaj je instalacija Pozdrav Suncu, krug na čijem su obodu ispisana imena zadarskih svetaca i njihovi blagdani, a u sredini se nalazi 300 višeslojnih staklenih ploča ispod kojih su fotonaponski solarni moduli. Sa zalaskom sunca uključuju se svjetla u modulima, te tako počinje svojevrsna igra svjetlosti, koja traje do izlaska sunca. I Pozdrav Suncu je projektirao Nikola Bašić, a ideja je bila svojevrsna nadopuna Morskim orguljama – ondje se s prirodom komunicira zvukom, a ovdje svjetlošću.

Turisti okupljeni oko Orgulja i Pozdrava Suncu:





Mediteran ponovno isplovljava:



I evo trenutka o kojem je pričao i Hitch:



Detalj oboda Pozdrava Suncu. Sveti Jeronim obilježava se 30. rujna, tj. na moj rođendan:



Podaci pored svakog blagdana označavaju za taj datum visinu Sunca u meridijanu (A. S. M.), broj sati koliko je Sunce iznad horizonta, te deklinaciju Sunca u odnosu na ekvator.

Nailazi i neobična podmornica za razgledavanje podmorja:



Pogled na sjever, prema rtu Puntamika i plaži Borik:



Pozdrav Suncu se upalio:



Ja se upućujem opet u centar. Za večeru uzimam krumpiriće u Surf'n'friesu na Kalelargi, sjedam nakratko na Narodni trg, a potom se odlazim opskrbiti vodom na benzinskoj pumpi. Nalijećem na smjenu, pa potom, kada obave smjenu, pada kompjutorski sistem. Nakon nekih pola sata peripetija konačno obavljam što sam želio, te krećem još malo na vrh Poluotoka. Ovdje je i dalje živo, sada su se pak uobičajenoj turističkoj vrevi pridružili i talijanski turisti koji čekaju prispijeće trajekta iz Ancone, koji će ih prevesti u domovinu. Ostajem i ja čekati, nemam pametnijeg posla. Trajekt se već nazire u daljini, došao je tamo negdje između Molata i Ista, te otamo plovi dijagonalno prema Zadru. Zove se jednostavno – Zadar. Čekam dok ne izmanevrira i počne iskrcavati putnike, tada lagano krećem prema hostelu. Prije spavanja još razgovaram s Kinsleyem, daje mi adresu svog bloga, malo mi priča o iskustvima s puta, potom se povlačimo na spavanje u one konzerve.

psihoputologija @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2014
PETAK, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit:



Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru.

Split također sve više postaje odredište cruisera:



Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih tri i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje.

Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste.

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:



Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka:



U samom prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga:



Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica.

Prilično loša slika mosta iz blizine:



Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša.

Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka:



I sada malo bolji pogled na Dugi otok:



Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž:



U daljini se nazire i Sestrunj:



I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji.

Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun.

Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali.

Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. Laughing

Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušavali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije).

Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971.

Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju:



I na drugu stranu, pogled prema mandraču:



U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan.

Saljska riva:



Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara:



Iza Lavdare je Pašman:



Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu:



Saljska luka iz ovog kuta:





Tvornica Mardešić:



U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima.

Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom:





(tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom Laughing )

Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“.

No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice:



Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. Laughing

Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu:



Okićena riva:



Ruševine koje nagrđuju rivu:



Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska.

Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

psihoputologija @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 17, 2014
ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja.

Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu:



A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode.

Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati.

Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik:



Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaselak od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike...

Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano.

Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole:



A potom dolazim i pred samu špilju:



Ulazni je otvor malen:



A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha.

Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora:



NAŠ VOĐA

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca
Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,
Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže.
Kada hoda, led mu pod petama puca.
I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je
Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče;
Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje.
I u nama vjera još snažnije niče.


Okoliš špilje:



Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar:



Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom.

Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima:



Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu:



Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. Laughing

Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. Laughing

Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu...

Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura:



I crkva sv. Nikole, bez magarca:



Ali s Biševom:



(lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi)

Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto:



Te još malo tumaram kaletama:







Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika.

Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški.

Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže:



I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo):



Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje).

Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike:





Pogled iz Kuta prema Luci:



Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom.

Još  jedan kadar na povratku:



U daljini se već nazire trajekt koji pristiže:



Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji:



Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović:



Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci:



Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino:





Dok kupujem kartu, u Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se.

Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak:



Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga:



Pogled prema Kutu:



Gradski kaštel:



I Hrvatski dom:



U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je.

Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina Laughing ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale.

Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. Laughing

Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.

psihoputologija @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 11, 2014
SRIJEDA, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. Laughing

Moje prijevozno sredstvo do Biševa je:



Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom.

Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci:



Ostavljamo Komižu za sobom:



Pogled prema Svecu:



Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana.

Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima me kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar...

Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat:



Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest:



Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži:



Pogled uokolo:



Isplovljavamo iz Mezuporta:



Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar:



A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa:



S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu:



Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi:



Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale:



Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene Laughing :



Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale:



Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva.

Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu:



Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu:



Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta:



Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac:



I ponovno njegov minijaturni susjed:



Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice:



Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu.

No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije.

Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi.

Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio):



Još tragova požara – otok sve više prekriva makija:



Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje:



Još jedan zum prema Brusniku:



I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire:



Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo:



To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa.

Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina:



Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa:



Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj:



Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti:



U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra:



Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara.

Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije:



Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda:



Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup.

Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom:



Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela:



Pogled na istok. Opet se nazire Korčula:



Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane:



U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari.

Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih:





Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana.

Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi.

Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa:



Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća na neko plovilo:



Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Laughing

Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat):



Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša:



Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači.

Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa.

U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom:



Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto.

Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo:



Podno klifova istočne obale Biševa:



Pred ulazom u Modru špilju:



Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj.

Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara.

Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom.

Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze:



Špilja je pod videonadzorom:



Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik.

Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne):









Prag odozgo:



U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz:



Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju:



Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija:



U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene.

Dok krećem prema Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod:



Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm.

Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija:



Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe.

Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži:



Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom:



Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas.

Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju.

Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča:



Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara.

Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti:



Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati.

Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...

psihoputologija @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.