Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » lip 2012
Brojač posjeta
22204
Linkovi
TagList
Blog - lipanj 2012
subota, lipanj 30, 2012
SRIJEDA 19. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Dva ranojutarnja kadra stana - kuhinja je u crvenim tonovima, soba u zelenim: 





Jutro je i opet kišovito, no morat ćemo odraditi šetnju Iaşijem. Hrvoje je predložio da se odmah prošećemo do autobusnog kolodvora i kupimo kartu, kako ne bismo ostali bez nje. Marta dolazi u 12 sati i dotada moramo napustiti stan. Idemo stoga prvo do kolodvora. Začudo, kiša je prestala. 
Kroz našu ulicu prolazi tramvaj. Iaşi ima metarski kolosijek, a tramvaje su uglavnom dobili iz Stuttgarta kada je tamo ukinut tramvaj: 



Zanimljivo, Iaşi je prvi grad u kojem sam vidio da i tramvaji imaju registraciju:



Iaşi je drugi najveći grad u Rumunjskoj, u čijoj aglomeraciji živi oko 400 000 ljudi. Ujedno je i najveći grad u Moldavskoj. Nazivaju ga "Gradom velikih ljubavi", a također i "gradom na sedam brežuljaka" (ovo je već peti takav u kojem sam bio, nakon Rima, Istanbula, Pule i Plovdiva). Grad je bogate kulture, a u njemu se nalazi i najstarija sveučilišna knjižnica u Rumunjskoj. 
Grad je vjerojatno dobio ime po Jazigima, iranskom plemenu bliskom današnjim Osetima, koji su nastavali to područje, a kasnije su se pridružili Mađarima i naselili se u središnjem Alföldu (u regiji koja još i danas po njima nosi ime Jászság - njihov je vođa bio Lehel, jedan od ranomađarskih knezova; danas Lehelovo ime nosi najpoznatija mađarska tvornica hladnjaka, smještena u Jászberényu). 
Od 16. stoljeća glavni je grad Moldavske. U svojoj povijesti bio je često spaljivan: 1513. Tatari, 1538. Turci, 1686. Rusi (što ćete, nezgodan položaj na razmeđi putova). 
U gradu je 1792. sklopljen mir između Rusije i Turske, a 1822. opet stradava, budući da su gradom zavladali grčki trgovci (Fanarioti), za vrijeme grčkog rata za nezavisnost, što su Turci krvavo ugušili. 
Nakon ujedinjenja Moldavske i Vlaške 1859. Iaşi je bio jedan od dvaju glavnih gradova Ujedinjenih provincija, sve dok 1862. država nije priznata pod imenom Rumunjska, a prijestolnica preseljena potpuno u Bukurešt. 
Za vrijeme okupacije Bukurešta u Prvom svjetskom ratu Iaşi je opet glavni grad, od 1916. do oslobođenja Bukurešta 1918. 
Početkom Drugog svjetskog rata u gradu se dogodio jedan od najpoznatijih pogroma Židova, u kojem je u tjedan dana ubijeno oko 13 000 ljudi, a mnogi su deportirani. Rumunjska Željezna garda kao izliku je koristila tvrdnju da Židovi pomažu boljševike. 

Danas je Iaşi drugi najveći studentski grad u Rumunjskoj (nakon Cluja) i konačno nakon raspada SSSR-a može iskoristiti svoj povoljan položaj drevnog raskrižja putova između Crnog mora i Transilvanije, između Balkana i istočnoeuropskih stepa. 

Zgrada hotela Traian: 



I pored njega, malo moderniji hotel Unirea: 



Spuštamo se prema kolodvoru. Na jednom raskrižju ogromna lokva - slivnici ne gutaju vodu, ulicu nije moguće prijeći, auti plivaju. 
Naposljetku u daljini vidimo zgradu željezničkog kolodvora: 



Željeznička je pruga inače u grad došla 1870., a 1874. produžena je prema Chişinăuu. 

E sad, Marta nam je rekla da je autobusni kolodvor - nazvan Vama Veche, iliti Stara carina - odmah pored željezničkoga. No mi ne vidimo ništa. Stoga ja pretpostavljam da bismo trebali poći u smjeru iz kojega vidim da dolazi nekoliko minibusa. Nažalost, ispostavlja se da je to ćorak. Vraćamo se nazad i pokušavamo na drugu stranu, i u tom času primjećujem da je autobusni kolodvor zapravo direktno sučelice željezničkom, samo ga na početku nismo vidjeli jer nam je nešto zaklanjalo vidik. 
Autobusni kolodvor je istočnog tipa, što znači da ne postoje blagajne, već se karta uglavnom kupuje kod vozača. Samim time nije moguće ni kartu kupiti unaprijed. Ujedno vidimo i da imamo još buseva za Chişinău, nije nam Marta rekla sve. Nikola smatra da bi nekoga trebalo pitati gdje se i kako kupuju karte, no već je poznato da ja izbjegavam pitati ljude, iz niza razloga: općenito ne volim pričati s nepoznatim ljudima, neugodno mi je pokazati da sam turist, neugodno mi je pokazati da ne znam i naposljetku, bojim se da neću razumjeti odgovor, u slučaju da ne vladam dovoljno dobro jezikom. Zato ću uvijek radije eskapistički hodati uokolo nego da pitam. Nikoli međutim to nije jasno, i on uvijek iznova smatra da bih se ja trebao blamirati. Kao da je činjenica da sam učio jezik dovoljan argument da taj jezik moram i govoriti s njegovim izvornim govornicima. Nakon natezanja oko toga bih li trebao pitati ili ne, Nikola sâm odlazi pitati na jedan od šaltera. Hrvoje, koji se dotada isto čudio mojem autizmu kad se radi o raspitivanju, sada primjećuje za Nikolu "Ponekad mu se divim koliko nema srama.", sugerirajući da je očito i njemu ipak bliži moj strah od blamiranja pred nepoznatima. 
Uglavnom, Nikola je na nekoj mješavini engleskog i rumunjskog uspio doznati ono što smo ionako pretpostavljali - da se karte kupuju kod vozača kada dođe. Eto. Po mom mišljenju sasvim neopravdano raspitivanje.

Dok se motamo oko kolodvora, uokolo hoda i neka starija žena, očito luda, koja svako malo ispušta visoke krikove koji se čuju posvuda uokolo.

Vraćamo se natrag prema centru. U jednom času čujem kukurikanje iz jednog dvorišta. Doista, netko u centru Iaşija drži kokoši: 

 

Ponovno prolazimo pored one lokve, stigla je interventna ekipa i sada otčepljuju slivnik. 

Prolazimo Bulevardulom Ştefan cel Mare i stižemo do Metropolitanske katedrale: 



Impresivna crkva u kojoj je sjedište Moldavsko-bukovinske mitropolije i Jaškog arhiepiskopa, posvećena je Svetoj Paraskevi (tj. Petki), Svetom Georgiju i Prikazanju Isusovom. Otići ćemo do nje i zaviriti unutra. Upravo je u tijeku liturgija, pa stoga nećemo smetati. Kao i u većini pravoslavnih crkava, i ovdje vjernici za vrijeme službe Božje stoje. 
Crkva je barokna, inspirirana u svojoj izgradnji rimskom crkvom Trinità dei Monti (to je ona na vrhu Španjolskih stepenica): 



Kao što se vidi, obnavljaju ju. Iz malo veće daljine:



Nedaleko je jaška katolička katedrala, modernijeg izgleda: 



A pored nje katolička crkva Uznesenja Blažene djevice Marije:



(na slici se vidi i crkva Trei Ierarhi iz 17. stoljeća, koja se nalazi malo dalje - evo je same:) 



Pokraj ovih katoličkih crkava nalazi se mali plato s kojeg puca pogled na novije dijelove grada:
 

 


Sumorno. 
Još jednom crkva Uznesenja Marijina: 

 

Šećemo Bulevardulom Ştefan cel Mare do kraja. Prije toga primjećujem i ovdje zgodne figurice na semaforima, slične istočnonjemačkom Ampelmänchenu: 





Na kraju Bulevardula Ştefan cel Mare nalazi se jedna od najpoznatijih vizura Iaşija - Palača kulture: 







Ova neogotička palača gradila se od 1906. do 1925., na ruševinama nekadašnjeg moldavskog kraljevskog dvora. Danas se u njoj nalaze 4 muzeja - Muzej umjetnosti, Etnografski muzej Moldavske, Moldavski povijesni muzej i Muzej znanosti i tehnologije - kao i županijska knjižnica i Centar za zaštitu i restauraciju kulturnog nasljeđa. U njoj se održavaju i razne izložbe. Nažalost, upravo ju obnavljaju iznutra, tako da smo mogli samo zaviriti u predvorje. Ukupno se u zgradi nalazi 298 soba. 

Ispred je spomenik moldavskom knezu Stjepanu Velikom i Svetom (Ştefan cel Mare şi Sfânt): 



Stjepan III. bio je moldavski knez u drugoj polovici 15. stoljeća. Svojom je vlašću uspio učvrstiti autonomiju Moldavske, a 1475. je u Bitci kod Vasluija zadao odlučan poraz Turcima, za što ga je papa Siksto IV. proglasio "pravim borcem kršćanske vjere". Ujedno je otplatio dug Atosa, monaške republike na grčkoj Halkidici, čime je sačuvao autonomiju toga teritorija, koja traje i danas. 

S dotičnime ćemo se sretati svih ovih dana, jer je u Moldaviji on slavljen kao najveći vladar, a njegov se lik nalazi na svim novčanicama moldavskih leja. 

Pokraj toga je križ posvećen borcima iz revolucije 1989.: 



A iza njega crkva Sv. Nikole: 



S druge strane, zajedno s Palačom kulture: 



Malo modernije arhitekture: 



Zvonik crkve Bărboi: 



Vraćamo se lagano doma, a upravo počinje i kiša. Hrvoje me pita "Koliko smo mi daleko od doma?", dok upravo koračamo ulicom prema našoj zgradi. Ne znam što je s tim prirodnjacima, čovjek bi očekivao da imaju bolju orijentaciju od nas društvenjaka, no eto - sjetimo se Vesne, a i Hrvoje bi se garant izgubio. 

Uzimamo stvari, Marta dolazi u 12. Pita nas kako nam se sviđa grad, je li nas ulovila kiša...ispada da smo taman pogodili onu rupu između dva pljuska za našu šetnju.
Dok idemo prema autobusnom kolodvoru nešto ćemo i pojesti. Izgleda da će to opet biti pizza, malo smo u žurbi. Nakon pizze brzo smo na kolodvoru. Nikola se čudi da nismo vidjeli toliko Cigana koliko bi ih čovjek očekivao u Rumunjskoj. Putem do kolodvora pokazujem mu sve koji prođu. Meni se čini da ih ima dosta, Nikola tvrdi da su to većinom samo crnomanjasti Rumunji.

Na kolodvoru već stoji minibus za Chişinău. Dolazimo do vozača, ja mu velim da smo trojica. Pita nas imamo li rezervaciju. Kakvu sad rezervaciju, gdje bismo uostalom rezervirali? Ipak, mjesta još ima. Trpamo stvari unutra, potom se i sami trpamo u minibus. Moramo sjediti na zadnjim sjedalima, očito su ta jedina nerezervirana. Nema veze, ionako uvijek biramo ta. 

Minibus stoji, puni se dupkom. Neka starija žena dovlači nekih 5 kutija s loncima. Nije mi jasno, šverca li posuđe preko granice ili što. Došla je taksijem, prvo ukrcava te kutije s loncima u naš minibus, potom još toliko i u drugi, koji također ide prema Moldaviji. Potom dolaze i neke moldavske fufice. Vidi se da se žele srediti, no da baš nemaju mogućnosti. Hrvoje primjećuje kako jedna ima umjetne nokte koji su smeđi, uži od pravih noktiju i još se lijepe valjda selotejpom na prst. Naravno, usto još i vrtoglavo visoke potpetice. A onda se uguraju u minibus među kutije s loncima i truckaju se doma. 

Napokon krećemo. Idemo na sjever, prema graničnom prijelazu Sculeni. Malo krajolika: 

 



Na granici svi van, ostali putnici su uglavnom Rumunji i Moldavci. Opet samo nas trojicu gnjave, miču nam putovnice na stranu, obavljaju kontrole. Dobivamo putovnice, riješili smo Rumunje. Prelazimo most preko Pruta (granične rijeke između Rumunjske i Moldavije) i izlazimo opet van na moldavskoj kontroli. Sad da vidimo jesu li nam izdali dobru vizu... 
Dok čekamo, komentiram kako je nekad na ovom mjestu započinjala država koja se prostirala skroz do Vladivostoka i Beringova tjesnaca. Doduše, tada je i granica bila malo ozbiljnija. 
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Evo nas u Moldaviji. 

Moldavija je sve do 1812. bila dio Moldavske, te je bila vazalna kneževina Turskog carstva. Nakon Bukureštanskog mira 1812. granica između Turskog carstva i Rusije uspostavljena je na rijeci Prut, što znači da je istočni dio Moldavske potpao pod Rusiju. Ta regija, nazvana Besarabija, omeđena sa zapada Prutom, s juga Dunavom, a s istoka Dnjestrom, čini glavninu današnje Moldavije. Rusija je na području Besarabije započela snažnu rusifikaciju i naseljavanje nerumunjskog stanovništva, kako bi posve zatrla rumunjski karakter regije. Zabranjena je liturgija na rumunjskom, također i rumunjsko školstvo. To je rezultiralo padom rumunjskog etničkog elementa u regiji s 86% 1816. na 52% 1905. 
Nakon Oktobarske revolucije lokalno stanovništvo oformljuje Moldavsku demokratsku republiku, koja se potom 1918. ujedinjuje s Rumunjskom. Tako će ostati sve do Drugog svjetskog rata. Sovjetska vlast međutim nikada nije priznala ujedinjenje, nego je osnovala vladu Besarabije u egzilu. Između dva rata, u SSSR-u se, na području Ukrajinske SSR osniva Moldavska ASSR, koja se nalazi istočno od Dnjepra. 
Prema dogovoru Molotova i Ribbentropa, Besarabija je ušla u sovjetsku interesnu sferu. Tako je 1940. SSSR napao Besarabiju i Bukovinu, te na otprilike 70% teritorija Besarabije i 50% međuratne Moldavske ASSR formirao novu Moldavsku SSR. Ostatak međuratne Moldavske ASSR pripao je Ukrajinskoj SSR, a njoj je pripao i obalni dio Besarabije, tj. regija koja se naziva Budžak. Iako je Rumunjska u vrijeme Drugog svjetskog rata čak uspjela povratiti Besarabiju i proširiti svoju istočnu granicu sve do Južnog Buga, to je bilo privremeno rješenje, te je nakon rata granica Rumunjske i SSSR-s vraćena na Prut. 
Za vrijeme SSSR-a u Moldaviji je odabrana druga taktika - ovoga se puta nije zatiralo etnički identitet, već se pokušavalo formirati zasebni moldavski identitet. Moldavski se tako počeo pisati ćirilicom, te se identitet gradio na kontinuitetu s Moldavskom iz razdoblja prije rumunjskog ujedinjenja. Moldavija po tome nije dio Rumunjske, već sljedbenica povijesne Moldavske, čiji se zapadni dio ujedinio s Rumunjskom, a istočni ušao u SSSR. 
Ipak, u gradove se doseljavao sve veći broj Rusa i Ukrajinaca, što će početkom devedesetih rezultirati velikim problemima...no o tome sutra. 

Moldavija je nekoć bila nazvana "vrtom SSSR-a". Doista, njeni poljoprivredni proizvodi hranili su veliki dio SSSR-a. Ujedno je i najgušće naseljena republika bivšega SSSR-a. Iako naizgled niska (najviša točka ima 430 metara), čitav je krajolik brežuljkast, kao i u susjednoj Moldavskoj. Nažalost, propašću SSSR-a, a potom i građanskim ratom koji je uslijedio, Moldavija je izgubila veliko tržište bivšega SSSR-a. Danas je najsiromašnija država Europe, u kojoj oko četvrtina stanovništva živi s manje od 2 dolara dnevno. 

Odmah nakon granice stajemo da bi ona gospođa iskrcala svoj prvi kontingent lonaca. Očito je da ima dogovorene punktove za prodaju. 

Sela izgledaju plodno, ali zapušteno: 



Prvi dojmovi su sumorni, ali to je dijelom i zbog vremena. Trenutno ne pada kiša, no oblaci jure nad nama: 







Uobičajena industrijska arhitektura: 



Još pejzaža: 













Vinogradi su također simbol Moldavije, moldavska su vina, odmah nakon gruzijskih, najbolja iz bivšeg SSSR-a: 



Napokon, nakon neka 4 sata truckanja (ceste su im katastrofalne - osim ako nemate bubrežne kamence, onda su terapeutske) stižemo u Chişinău. To je jedini moldavski velegrad u pravom smislu riječi, budući da je Moldavija i najruralnija zemlja Europe. I o Chişinăuu će riječi biti kasnije. 
Vozač nas je iskrcao gotovo u centru, iako mi to tada nismo znali. Imali smo upute s interneta kako pronaći hostel, no ispalo je da je naš minibus stao na drugom mjestu. No, prije no se djenemo u potragu za hostelom, hajdemo prvo nabaviti novce. Dečki će promijeniti eure, a ja ću naći bankomat. Ali vraga! U Moldaviji nisu svi bankomati povezani s međunarodnom mrežom, tako da mi Maestro znak na bankomatu ne garantira da ću dobiti svoja sredstva. Srećom, pronašao sam ranije taj podatak, pa nisam zdvajao. Treba samo naći Agrobank Moldova... 
Dečki su promijenili novce, 100 eura, imaju oko 1500 leja. Moldavski se lej lako preračunava u kune, omjer je 1 kuna = 2 leja. 
Pokušavamo na jednu stranu, pa onda na drugu. Nikola bi naravno da ja pitam, ja bih radije lutao nasumično nego da pitam. No ako ništa drugo, evo bankomata Agrobank Moldove. Dižem lovu. E sad Nikola traži da dignem više, jer on nije uspio promijeniti sve eure. Naime, i on i Hrvoje imali su po jednu oštećenu novčanicu od 100 eura. Hrvoje je svoju prvo pokušao uvaliti u moldavskoj ambasadi, no konzul mu ju nije htio primiti. Na kraju ju je utopio u Cluju. No sad i Nikola ima isti problem, pa su ga u mjenjačnici odbili, te je promijenio samo 50 eura. Kažem mu neka proba platiti hostel eurima, možda mu prime. 
Sada imamo novce, imamo sve, samo ne znamo gdje je hostel. Pokušavam se prisjetiti karte Chişinăua sa stranice hostela i mislim da znam u kojem pravcu moramo ići. Krećem, ova dvojica za mnom. 

U jednom pothodniku, grafiti za Hrvoja i Matu: 



Spuštamo se jednim bulevarom u smjeru u kojem mislim da bismo trebali. Dolazimo do velikog križanja kojim dominira ova nedovršena zgrada, čiju funkciju nažalost nisam uspio doznati (vjerojatno hotel ili poslovna zgrada): 



E sad Nikola opet kreće s "Pitaj, pitaj". Stajem na jednom kiosku i pitam znaju li gdje je šoping centar Mall-dova (iza njega se naime nalazi hostel): 



Žena je očito Ruskinja, pa petlja s rumunjskim. Na kraju mi daje broj maršrutke na koju trebamo ići. No ne kaže odakle. 

Prelazimo cestu, tamo je stanica gradskog prijevoza i još jedan kiosk. Naravno da Nikola očekuje da i ovdje pitam: 



Ova barem zna rumunjski. Da, trebamo na broj 149, da, stanica je upravo pred kioskom. Još mi kaže i iz kojeg smjera dolazi. Vraćam se i kažem to dečkima, a onda Nikola izvaljuje jedno od svojih besmislenih pitanja: "A kad ide sljedeći?" Na rubu živaca mu pokušavam reći da žena prodaje novine, a da nije dežurni dispečer, te odakle bi uopće mogla znati takvo što. Dovoljno je da nam je rekla broj i stanicu, koliko vidim, maršrutke stalno cirkuliraju, nećemo čekati dulje od 10 minuta... 

Toliko smo negdje i čekali. Bavili smo se i mišlju da pošaljemo sve kvragu i odemo na taksi, ali se maršrutka ipak pojavila. I to dupkom puna. Jedva smo se ugurali. Vozili smo se nekih 5 minuta, ispljunuli 3 leja po osobi i stvorili se pred rečenim šoping-centrom. Hostel je navodno iza njega. Zaobilazimo ga, vidimo jedan hotel, ali taj ne odgovara opisu. Moramo u jednu pokrajnju uličicu, pored nekih straćara, i onda dolazimo do kraja asfalta, te je tamo hostel. Nova zgradica. Ulazimo unutra, nigdje nikoga. S prvog se kata spušta neki Azijat, vjerojatno isto turist. Pitam ga zna li gdje je recepcija. On kaže da je ovdje, i odvodi nas u kuhinju koja služi i kao recepcija. Ipak nije turist, već radi u hostelu. Kasnije ćemo doznati da se zove Lucan.
Pojašnjava nam gdje je što i dodjeljuje nam naš dormitorij. Nas smo trojica u šesterokrevetnoj sobi. Upozorava nas da se zahodi znaju zaštopati i preporučuje nam da toaletni papir umjesto u školjku bacamo u kantu za smeće. Bizarno. Embarassed 

Mi ćemo se malo osvježiti i krenuti u šetnju do grada. Ipak trebamo nešto i pojesti. Da bismo došli do centra trebamo prijeći ovaj vijadukt: 



Ispod njega nalaze se potleušice. U daljini, modernije zgrade: 



Pogled preko vijadukta na noviji dio grada. Tamo je negdje u daljini i kolodvor, a vidi se i ona nedovršena zgrada: 

 

Putem do grada prolazimo i pored crkve i manastira Sv. Teodora Mučenika: 





Glavna ulica u Chişinăuu nosi ime - Bulevardul Ştefan cel Mare. To je lijepa široka avenija s drvoredom duž obiju strana. Ako zanemarite povremene iskaze bijede, šećući uz luksuzne lokale možete misliti da ste negdje u zapadnoj Europi. 

Auto s pridnjestrovskom registracijom: 



O Pridnjestrovlju će više riječi biti sutra. 

Zgrada moldavskog Revizorskog suda: 



Kako je 2010. Chopinova godina, svi pješački prijelazi na Bulevardulu Ştefan cel Mare su redizajnirani kao klavirske tipke: 



Tražimo restoran, ali tražimo i autobusni kolodvor, kako bismo provjerili vozne redove za sutra. Nikako da naučimo da to u ovim zemljama ne funkcionira. 
Pokrajnja ulica pored središnje tržnice. Uočite stabla okrečena protiv nametnika: 

 

Naposljetku sjedamo u neki gruzijski restoran u podrumu. Hrana izgleda dobro, a možemo i malo trenirati prije ljeta. Hrvoje opet izvodi neke vegetarijanske kerefeke, ja se ipak odlučujem za nešto tradicionalno moldavsko, a Nikola bira li ga bira. Na kraju nemaju ono što hoće, pa uzima nešto drugo. Ja za piće tražim mineralnu vodu Bordžomi, koja je poznata i izvan Gruzije. Navodno ima vrlo specifičan okus, pa želim probati. Konobarica me još pita "Znate li što je to?" Mislim si, tko zna kakav to ima okus... Na kraju je po okusu slična Jamničkoj, ništa strašno. 

Nakon ručka/večere još malo lunjamo tim kvartom i na kraju nalazimo kolodvor. Sablasno je prazan, a voznih redova naravno nigdje nema. Opet isto. 

Prošetat ćemo se još do željezničkog kolodvora i možda usput svratiti na jedne palačinke. Ponovno dolazimo do onog istog križanja gdje smo danas već bili. Tu je i spomenik revolucionaru Grigoriju Kotovskom, jednom od najzaslužnijih za nastanak Moldavske ASSR: 



Palačinkarnicu upravo zatvaraju, jer je već 10 sati, pa ćemo produžiti do kolodvora. Želimo naime čim prije kupiti kartu za spavaća kola za Bukurešt, kako ne bismo ostali bez mjesta. 

Kolodvor izgleda vrlo spektakularno uređen. Nažalost, dnevni je promet slab - samo 5 vlakova, koje uopće ne miču s displeja: 



Svi su međunarodni, a čak 3 idu za Moskvu. 

Blagajna je međutim zatvorena, radi do 6.

Kolodvor izvana: 

 

Vraćamo se u hostel, usput još stajemo u prodavaonici koja radi 24 sata, kako bismo si nabavili nešto za popudbinu. 
U hostelu primjećujemo da imamo još dvoje cimera. Jedna cura, očito Ruskinja (vidjeli smo joj štivo kad smo stigli - nekoliko ruskih knjiga bile su odložene na prozoru među drugim njenim stvarima), i neki stariji tip od kojih šezdesetak godina. Koji poprilično hrče.

psihoputologija @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 27, 2012
UTORAK 18. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Nažalost, hostel nije servirao doručak, pa su nam preporučili jedan kafić u relativnoj blizini. Radilo se o nekom dosta ulickanom mjestu, očito popularnom među lokalnim studentima. Ja sam uzeo omlet i čaj, Nikola samo čaj, a Hrvoje se opet našao na sto muka, jer nije bilo ničega vegetarijanskoga. Naposljetku se odlučio za salatu. 

Putem natrag do hostela zanimljiva kompozicija - u istom kadru pravoslavna crkva (nažalost, ne znam komu posvećena), dimnjak stare talionice i rektorat Medicinskog sveučilišta: 



Vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Putem prolazimo pored rodne kuće mađarskoga kralja Matijaša Korvina: 



Matijaš Korvin bio je drugi sin Jánosa Hunyadija (Iancu de Hunedoara, kod nas poznatog kao Sibinjanin Janko), mađarskog plemića koji je znamenit po tome što je 1456. obranio Nándorfehérvár (Beograd) od Turaka, te tako za 70 godina odgodio njihovo napredovanje prema srednjoj Europi. 
Njegov sin postao je kraljem 1464., te je vladao Ugarskom idućih 26 godina. Tih 26 godina ostalo je zapamćeno kao zlatno razdoblje srednjovjekovne Ugarske, koja je tada proširila granice, a u samoj je državi vladao mir i prosperitet, te je cvjetala kultura. Njegova supruga bila je Beatrice, kći napuljskog kralja, što je omogućilo prodor renesanse u Mađarsku. Njegova biblioteka, Corviniana, svojedobno je bila druga najveća na svijetu nakon Vatikanske.
Matijaš Korvin dobio je svoje mjesto i u folkloru i narodnim pjesmama ne samo Mađara, već i okolnih naroda. Rumunji npr. naglašavaju njegovo vlaško porijeklo. Poznate su anegdote o njegovoj pravednosti, a u Mađarskoj postoji i izreka "Meghalt Mátyás, oda az igazság." (Umro je Matijaš, nestala pravda.) Ta bi izreka mogla imati veze s činjenicom da je nakon Matijaševe smrti 1490. Mađarska počela propadati - prvo u vidu turske okupacije, kasnije habsburške, pa onda Trianona...i to sve traje do danas. Matijaš Korvin Mađarima je ono što je Srbima car Dušan - idealizirani veliki vođa iz najsnažnijeg doba države. Istina je naravno uvijek drugačija, pa je tako Matijaš npr. svoju veliku plaćeničku vojsku održavao visokim porezima koje su plaćali kmetovi. 

Mi idemo dalje. Prometni krkljanac: 



Kluški tramvaj: 



Kluška sinagoga: 



Spomen ploča:



"Ovaj sveti dom, Memorijalni hram deportiranih, posvećen je sjećanju na Židove sjeverne Transilvanije, deportirane 1944. i ubijene u logorima smrti. Nećemo nikada zaboraviti njihovo mučeništvo." 

Kluške Židove sredili su mađarski fašisti, Strelasti križevi, koji su vlast preuzeli u ljeto 1944., nakon što su Nijemci prisilili Horthyja da odstupi. S druge strane, u ostatku Rumunjske primjenjivale su se druge metode – recimo u Iaşiju su Židovi bili potrpani u teretne vlakove, čiji bi se vagoni zapečatili, a tada bi vlakovi besciljno vozili uzduž i poprijeko Rumunjske, polagano, dok svi ne bi pomrli od vrućine, gladi i nedostatka zraka. Time se bavila Željezna garda, rumunjska ultranacionalistička vlast u međuratnim godinama i za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

I još jedna pravoslavna crkva, Sv. Nikole:



Vrhunska ironija - ispod kolopleta žica visi zastava EU: 



Budući da Nikola nije ništa doručkovao, staje u jednoj prčvarnici nedaleko kolodvora, kako bi si kupio pizzu. Meni međutim pogled privlači jelovnik. Nije mi naime sasvim jasan sastav četvrte stavke odozdo, ali nadam se da nije ono što mislim da jest: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu, potom i neku popudbinu, pa potom izlazimo na peron. 

Ovako izgledaju pothodnici na kolodvoru: 

 

Onaj pred kolodvorom još je gori i mračniji. 

Nikola je još gladan, pa švrlja uokolo tražeći još neku hranu, dok Hrvoje i ja čekamo vlak.
Nas danas očekuje put od skoro 9 sati do Iaşija. Rumunjska je velika zemlja, a i ova pruga je brdska, pa zato put traje toliko. 
U Iaşiju i opet imamo rezervirano (ja sam naime još u Debrecenu odlučio rezervirati hostele u Cluju, Iaşiju i Chişinăuu, kako ne bismo još umorni od puta morali šalabazati gradovima u potrazi za jeftinim smještajem). No u Iaşiju smo u biti smješteni u stanu - naime, preko Hostelworlda se može iznajmiti i stanove u Iaşiju, čak i za jednu noć. No kako su stanovi razbacani po gradu, trebamo se unaprijed dogovoriti kada i gdje ćemo se naći s iznajmljivačem. Kako je došlo do promjene plana, već sam mu jučer navečer poslao mejl s novim terminom dolaska, ali odgovora još nema - ni mejlom ni SMS-om. 

Naš vlak dolazi iz Temišvara, nadamo se da su vagoni malo udobniji. I jesu, donekle - barem sjedala. No sjedala je 8 u kupeu, a osim nas trojice, tu su još 4 druge osobe, mahom starije, 2 muškarca i 2 žene. I svi se tiskamo u tom uskom i zagušljivom kupeu. 

Krećemo - opet pustopoljine: 



I sela: 







(ovo je već početak Karpata, danas ćemo preći istočne) 

Nikolini specijalni efekti - ovo čak izgleda umjetnički: 



A djeluje i na druge objekte osim stupova: 



Polako zalazimo u brda: 













Crkva negdje pored Ilve Mice: 



Negdje u ovo vrijeme šaljem SMS iznajmljivaču. Odgovor stiže nedugo zatim - kaže da je on u biti ona, tj. da nije Constantin nego Marta, da je poslala mejl još sinoć (ja nisam ništa dobio) i daje nam adresu stana, te kaže da je najbolje uzeti taksi. Provjeravam GPS na mobitelu, Iaşi je slabo kartografiran. Možda ipak taksi... 

Brda sada postaju sve ozbiljnija...a oblačno vrijeme samo pojačava dramatičnost: 















Počinje prevladavati crnogorica:
 

 


Pa opet poljane: 







U vlaku smo se sreli s još jednim čestim problemom u Rumunjskoj - prosjačenjem. Naime, iako toga ima i kod nas, ovdje su nam tijekom skoro 9 sati putovanja negdje 5 puta banuli u kupe - bilo Cigančići koji žicaju, bilo gluhonijemi koji prodaju raznorazne drangulije. 

Negdje oko Vatre Dornei ušli smo u rumunjski dio Bukovine. Bukovina je povijesna regija danas podijeljena između Ukrajine i Rumunjske, a nekada je bila dio Austro-Ugarske i to njenog austrijskog dijela. 
Tu je konačno sišlo prvo dvoje suputnika, a kasnije, u Guri Humorului, i preostalo dvoje, te smo do Iaşija konačno bili sami u kupeu. 

Brda postaju pitomija: 

 

Karpati ostaju za nama: 







Prelazimo rijeku Moldovu, koja je dala ime čitavoj ovoj regiji: 



Sada smo u Moldavskoj. Moldavsku ne treba brkati s Moldavijom, iako se radi o istom korijenu. Moldavska je povijesna kneževina i jedna od regija Rumunjske, dok je Moldavija država. Da stvar bude još kompliciranija, na engleskome se pokrajina zove Moldavia, a država Moldova, dok se na rumunjskom i jedna i druga zovu Moldova. Cool

Moldavska je bila autonomna kneževina u vazalnom položaju prema Turskom carstvu, sve dok se 1859. nije ujedinila s Vlaškom i stvorila tzv. Ujedinjene provincije, iz kojih će nastati današnja Rumunjska. Ukratko, Moldavska zauzima područje istočno od Karpata, a Vlaška područje južno od Karpata. 

Krajolik Moldavske nije tipična nizina, već je blago brežuljkast, s mnogo polja: 



Kako odmičemo prema istoku sve je manje šuma, a pojavljuje se sramežljivo i sunce: 









Prolazimo kroz Suceavu, prijestolnicu rumunjske Bukovine: 

 

Pa potom još ravnice: 







I evo nas napokon u Iaşiju. Kolodvor izgleda zapušteno, no ipak je samo stvar da smo se zaustavili na pokrajnjem kolosijeku. Nakon 9 sati, dosta nam je vlaka. Trebali bismo naći Stradu Cuza Voda, ali nigdje nema nikakvog plana. Ništa, ipak ćemo na taksi, iako se Nikola prvo nećka (on uvijek važe lovu). Srećom, i Hrvoje je za taksi. Stajalište je odmah pred kolodvorom. 
Marta mi šalje poruku da nas čeka na dogovorenom mjestu, žena u crvenoj vjetrovci. Krećemo taksijem, i nakon nekih 5 minuta vožnje, evo nas na traženom mjestu. Cijena - 5 leja. 9 kn. Za nas trojicu. U Zagrebu je samo start u to vrijeme bio 20 kn. 
Marta se doista nalazi na dogovorenom mjestu, uvodi nas u stan. Zgrada je tipična socrealistička škatulja, ali stan je funkcionalan, uređen uglavnom namještajem iz Ikee. Obavljamo formalnosti oko plaćanja, potom nas pita kamo idemo dalje, kada joj kažemo, veli da su joj zadnja dva kontingenta gostiju također išla u Chişinău i da zna sve podatke o busevima i minibusevima. Kaže da imamo sutra jedan u 11 i u 2. Objašnjava nam i gdje je stanica. Potom se nudi da nas proveze jedan krug autom po gradu i objasni nam gdje je što, te gdje se isplati dobro jesti. Prihvaćamo. Vozi nas uokolo i pokazuje nam neke važnije točke koje ćemo obići sutra. Iaşi se čini kao lijep grad. Marta ironično primjećuje "Da, noću." Pita nas odakle smo. Kažemo joj. Onda kaže da joj muž već dugo govori kako trebaju otići u Hrvatsku, ali da je tamo "jako skupo". Kažem "E, pa zato mi dolazimo u Rumunjsku." 
Vraća nas pred zgradu, a mi potom odlučujemo otići na večeru. Nikola i ja bismo neki restoran, no Hrvoje je gladan i navija za neku od pizzerija u blizini. OK, umorni smo i ne da nam se baš puno pješačiti, pa odlazimo na pizzu. Nakon pizze kupujemo još u dućanu nešto za doručak sutradan, te se polagano povlačimo prema stanu. 
Stan je jednosoban, u sobi je francuski krevet, u kuhinji je još jedan ležaj. Između se nalazi kupaonica. Kanalizacija dosta smrdi. Ipak, iz nekog razloga su dečki zadovoljni stanom, naročito Hrvoje. 
Pogled iz kuhinje na vrata u predsoblje: 



Sjedimo još malo u kuhinji, klaframo. Ja pokušavam Nikoli objasniti da mi idu na živce situacije u kojima pokazuje socijalni invaliditet, poput npr. onoga kada očekujem da mi pomogne oko nečega, a da mu to ne moram eksplicitno reći, već je dovoljno da vidi da se s nečim mučim. On mi pak objašnjava da on nema taj impuls jer je navikao sve obavljati sâm i ne očekuje da će netko podrazumijevati očekivanje pomoći, a da to eksplicitno ne kaže. Na ovom putovanju nije bilo baš takvih situacija, no na ljetnima jest. Nikola naime uvijek nosi čim manje stvari, a onda još svoje viškove uvaljuje drugima, prvenstveno meni, jer ja uvijek imam nekakav ruksak. A u biti ja čitavo vrijeme očekujem da mi on dođe s pitanjem "Hoćeš da ti pomognem? Nije fer da samo ti nosiš ruksak, a ja hodam bez ičega. Daj da ga ja malo nosim." No s obzirom na količinu Nikolinog osjećaja za reciprocitet mogao bih se načekati do Sudnjeg dana da mi on sâm spontano ponudi pomoć. 

Ništa, vrijeme je za počinak, sutra ćemo obići Iaşi i konačno vidjeti jesu li nam ovi u Budimpešti uopće dali važeću vizu...

psihoputologija @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 26, 2012
E sad se sigurno pitate kakav je ovo naslov. 
Naslov znači "Kroz rumunjske zemlje", a radi se o putopisu po Rumunjskoj i Moldaviji. Putovanje smo obavili od 17. do 25. svibnja 2010., a ovaj se put Nikoli i meni nije pridružio Mate, već Hrvoje, Nikolin kolega iz srednje škole, koji je već nekoliko puta trebao putovati s nama, ali bi mu svaki puta nešto iskrsnulo. 
Iako je putovanje započelo 17. V., dečki su do mene u Debrecen došli već u petak, 14. V. Naravno, prije toga smo trebali otići u moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti, kako bismo ondje izvadili vize. Niti to nije išlo osobito glatko. Naime, kako nikada nisam vadio vizu izvan matične države, nisam znao može li se formular (objavljen na njihovim mrežnim stranicama) poslati i poštom. Nije toliko bio problem za mene (ja sam bio na dva i pol sata od Budimpešte), koliko za dečke, jer su oni ipak udaljeni 6 i pol sati vlakom. Stoga sam još potkraj travnja poslao mejl ambasadi, na koji nisam dobio nikakav odgovor. Da stvar bude kompliciranija, u međuvremenu su Nikolu zvali s Milijunaša, tako da je bilo nejasno kad će njemu biti snimanje. Kada su mu javili da je snimanje 12. V., mogli smo početi planirati termin polaska. Budući da mi se ambasada nije javljala, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim i otići 30. IV. do Budimpešte, tim više jer su taj vikend neki moji kolege s faksa bili u Pešti. Nakon što sam doklipsao do vrha jedne budimske ulice u kojoj je veleposlanstvo smješteno, dočekala me obavijest kako je veleposlanstvo - zatvoreno. I to od 15. travnja do 25. svibnja. Naravno, idioti su obavijest stavili na vrata veleposlanstva, ali ne i na net. Da podsjetim, moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti odgovorno je i za Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Vatikan. 
Potom sam ih nazvao, na broj koji su ostavili za kontakte u doba dok je veleposlanstvo zatvoreno. Spojili su me s nekim, vjerojatno konzulom, te sam im ukratko objasnio situaciju, nakon čega sam dobio preporuku da pošaljem mejl. Undecided Kada sam im objasnio da već jesam i da mi nisu odgovorili, odlučio sam ipak dogovoriti termin usmeno - 14. svibnja, između 1 i 2 (nisam još znao hoće li Venezia express kasniti). I da - formulari su se mogli poslati poštom. 
Toga smo se petka svi našli na Keletiju, potom otišli na ručak i laganom šetnjom do veleposlanstva. A onda je uslijedio hladan tuš. Preko portafona mi je službenik rekao da konzul nije ovdje i da će doći tek iza 5. Kad sam mu ukazao da imamo dogovoreno, rekao je da on nema ništa zapisano i da se vratimo nakon 5. Potom je prekinuo vezu. 
Veleposlanstvo inače radi do 5. A još je bio i petak. Sve je ukazivalo da ćemo ostati bez vize. A i da nećemo stići u Debrecen prije večeri. Isto tako, cijenu izdavanja vize, koja se obično uplaćuje na račun u banci, nismo mogli uplatiti, jer banke rade do 3. 
Sjeli smo na Bem tér i kunjali. A onda se spustila kiša. Iako je taj dan imao i sunčanih razdoblja, većinu ostatka puta pratit će nas tmurno vrijeme. 
Negdje oko 4.15 nacrtali smo se opet u veleposlanstvu. Naime, ja sam inzistirao da dođemo ranije, kako bismo eventualno presreli konzula za slučaj da nam šmugne. Vrata su bila otvorena, pa smo tako ušli u vrt lijepe vile u kojoj se nalazi veleposlanstvo. Tamo se motao i neki tip, koji nas nije udostojao ni pogleda. Nadali smo se da to nije konzul, tim više jer je dotični ubrzo izašao, ušao u auto i otišao. Nakon desetak minuta pojavio se drugi, koji je rekao da će konzul ubrzo doći i da odemo do konzularnog odjela. I doista, ubrzo su se otvorila vrata i pozvali su nas unutra. Rečeno nam je da taksu za vizu možemo platiti i njima, budući da su banke zatvorene. Potom je pronašao Nikolinu i moju prijavu, no Hrvojeve nigdje. Pitao je Hrvoja ima li rezervnu sliku, pa da ispune drugi formular - no on ju naravno nije imao. Potom mu je predložio da se ode slikati u obližnji šoping-centar. Međutim, na moje inzistiranje ipak je još jednom pregledao sve molbe i pronašao Hrvojevu u hrpi spisa. Time smo spasili nekih sat vremena. 
Viza je na koncu koštala nekih 36€, iako nam je na samoj vizi bila naznačena vrijednost od 32€. Nakon što smo platili, konzul nas je zamolio da ga malo ispričamo, da mu treba deset minuta da upiše i nalijepi vize. Potrajalo je skoro pola sata. 
Kada smo konačno dobili vize, pojurili smo na Nyugati, da se brže-bolje dočepamo nekog vlaka za Debrecen. Nažalost, tamo je bio krkljanac. Iako je IC vlak za Debrecen još bio tamo u trenutku našeg pristizanja na kolodvor (a već je kasnio 20 minuta u polasku), repina na blagajni bila je preduga da bismo uspjeli kupiti nadoplatu. Odlučili smo se stoga za prvi sljedeći IC, sat vremena kasnije. Taj više nije imao mjesta u drugom razredu, nego samo u prvom, pa je to još iznosilo nadoplatu od 940 forinti po osobi. 
No kako se primicalo vrijeme polaska, uvidjeli smo da vlaka nema, da je polazni kolosijek prazan. Prolazile su minute, 10, 20, pola sata...a vlaka još nigdje. U međuvremenu nam je otišao i brzi, koji je sporiji, ali je ipak krenuo puno prije IC-a. Da ne duljim, naposljetku se vlak i pojavio (netom pristigao iz Nyíregyháze i odmah ide natrag), a mi smo Budimpeštu napustili sa 60 minuta zakašnjenja. To je prvi putra da sam na MÁV-u doživio ozbiljno kašnjenje. 
Na kraju su dečki propustili pejzaž puste, jer nas je mrak ulovio već u Szolnoku. U Debrecen smo došli iza 10 navečer. Prvi je dan bio uludo potrošen. 
Iduća dva dana proveli smo u Debrecenu, po prilično kišovitom vremenu, šećući se, jedući, sjedeći u čajani ili doma. Pravo je putovanje započelo tek u ponedjeljak. 

Od tog prvog dana, evo samo Nikoline slike Keletija. Nikola je inače za Božić dobio iPhone, tako da sada i on može slikati: 



PONEDJELJAK 17. SVIBNJA 



Tematske pjesme nema. 

Toga sam se jutra probudio s grloboljom. Naime, već sam u petak u Budimpešti primijetio da je Nikola promukao i prehlađen, a kako smo tri noći u Debrecenu spavali u istoj sobi, prilično je izgledno da me je zarazio. Tako ću ja tu grlobolju i posljedice prehlade vući veći dio puta. 

Krenuli smo iz Debrecena brzim vlakom prema Budimpešti u pola 11. Nismo išli skroz do Budimpešte, već do Püspökladánya, gdje smo presjedali na IC Bihar. 
Pejzaž na putu do Püspökladánya (staklo je izgrebano): 



U Püspökladányu smo imali skoro sat vremena pauze, pa smo se malo promuvali oko kolodvorske zgrade. 

Potom smo sjeli u čekaonicu. Njih su obojica odlučila biti asocijalni, pa su na put uzeli vokmene. Ja sam ciljano odlučio svoj ostaviti u Debrecenu, kako ne bih ispao asocijalan i isključivao se iz razgovora. Laughing 

Dolazi IC Bihar, mijenja se lokomotiva (pruga je do Oradee neelektrificirana), te potom krećemo na put prema granici. Na ovom dijelu IC Bihar stoji kao i lokalni vlakovi, na svakom kolodvoru. Još malo pejzaža: 



Potom stižemo u Biharkeresztes. Iako su obje države u EU, schengenski režim još nije uveden za Rumunjsku, pa se i dalje obavlja granična kontrola. Kao vjerojatno jedini nedržavljani EU u vlaku, opet dobivamo poseban tretman putovnica - svima drugima samo pregledaju, naše uzmu i nose ih nekamo. To je slučaj koji se ponavljao i na ostalim granicama. 
U Biharkeresztesu nas preuzima rumunjska lokomotiva. Vani pljušti kiša, a mi krećemo preko granice. Iduća je postaja Episcopia Bihor/Biharpüspöki. Rumunjska granična kontrola. Opet nam šeću putovnice. Napokon krećemo prema Oradei. 
Oradea je bila prvi grad u Rumunjskoj koji sam posjetio, još kada sam 1998. bio prvi puta u Debrecenu. Tada me se nije nimalo dojmio, općenito, cijela mi je Rumunjska tada izgledala užasno - barem tih 13 km koliko smo prevalili od granice do Oradee. Laughing Koliko vidimo po slikama, ni sada nije bolje:



(tvornica boja na ulasku u Oradeu) 

Kroz Oradeu samo prolazimo, nju ću posjetiti nepuna dva tjedna kasnije, kada mi u posjetu dođe Tatjana, moja kolegica s posla. 

Nakon Oradee krajolik postaje brežuljkastiji:



Nikola bilježi okoliš svojim iPhoneom:



Ovi električni stupovi doista su nagnuti. Mislim da nije stvar čak ni u vjetru, već više u lošoj učvršćenosti. Jednog smo čak vidjeli i da leži na zemlji. Ipak, izgleda da žicama to ne smeta. 

No kojiput ćete na Nikolinim slikama vidjeti i druge nagnute objekte. To je posljedica sporosti iPhonea ili trzanja Nikoline ruke, što uzrokuje kašnjenje ekspozicije. 

Nakon nekog sam se vremena i ja trgnuo iz kunjanja i zabilježio prve tragove Karpata: 



To su Munţii Apuseni, Zapadne planine ili Bihorsko gorje, koje sa zapada odvaja Transilvaniju. Naime, iako se obično Transilvanijom naziva čitav dio koji je Rumunjska stekla nakon Prvog svjetskog rata, u biti se ona sastoji od Transilvanije u užem smislu (visoravni okružene Karpatima i Zapadnim planinama), Banata, Crişane i Maramureşa. Mi upravo izlazimo iz Crişane, koja je svoje ime dobila po trima rijekama nazvanima Criş (Körös) – Crişul Repede (Sebes-Körös, Brzi Kriš), Crişul Alb (Fehér-Körös, Bijeli Kriš) i Crişul Nigru (Fekete-Körös, Crni Kriš). Mi ćemo se veći dio puta voziti kroz kanjon Brzog Kriša (Crişul Repede), na kojemu leži i Oradea. 

Transilvanija je s druge strane uglavnom visoravan i to travnata - barem na ovom području više nema šuma, uglavnom su polja i livade: 







Nađe se i ponešto grmlja: 



Pitomi pejzaž, ali ipak su gole glavice brežuljaka malo čudne: 



Uz prugu uobičajena zapuštenost, kojoj tmurno vrijeme samo pojačava dojam: 



Evo, o ovome sam govorio - neželjeni efekti iPhonea: 



Ruralna Rumunjska: 



I opet nagnuti stupovi: 



I evo nas pred Clujom.
Odmah po dolasku u Cluj gledamo vezu za sutra. I odmah problemi: vlak koji smo pikirali, u 8:40, vozi samo vikendom. Doista, u prvoj verziji puta, mi smo trebali iz Cluja krenuti u petak. No dogodilo se tumbanje rasporeda, a ja nisam naknadno provjeravao vozne redove. Ništa, morat ćemo ići s onim iza podneva. 

Izlazimo iz kolodvora i tražimo mjenjačnicu/bankomat. Pothodnik pred kolodvorom mjesto je kao iz nekih postapokaliptičnih filmova. Ali je zato kolodvorska zgrada lijepa:



Autor je Ferenc Pfaff, koji je, između ostalih, izgradio i kolodvore u Zagrebu i Rijeci.

Nakon što smo riješili financije, upućujemo se prema centru grada i našem hostelu. 
Cluj-Napoca (Kolozsvár, Klausenburg, do 1974. samo Cluj) četvrti je najveći grad u Rumunjskoj i najveći u Transilvaniji. Ima oko 310 000 stanovnika. Nekada je bio glavni grad Transilvanije. Danas je studentski grad, u kojem se nalazi Sveučilište Babeş-Bolyai, najveće u Rumunjskoj. Ujedno je i neformalna prijestolnica rumunjskih Mađara. 

Korijeni grada leže u rimsko-dačkom naselju Napoca. Nakon povlačenja Rimljana u 3. stoljeću, na području grada nije bilo značajnijih događaja sve do 10. stoljeća, kada se na ovom području naseljavaju Mađari. Međutim, ni njihovo naselje nije ostalo pošteđeno, uništeno je u invaziji Tatara. Potom erdeljski vojvoda Stjepan na to područje naseljava Sase. Prvi spomen današnjeg naselja potječe iz 13. stoljeća, a u 14. je dobilo status grada. Do 16. stoljeća grad je bio glavni trgovački centar u Transilvaniji. U doba Reformacije, u gradu se javljaju luterani, kalvinisti, ali i unitarijanci, koji su se upravo formirali na području Erdelja. Unatoč naporima Istvána Báthoryja da utemeljenjem jezuitskog kolegija potakne protureformaciju, to je ostalo bez uspjeha. 
Ulaskom u Habsburšku monarhiju nakon Karlovačkog mira, Cluj započinje svoj prosperitet. Postao je središte dvaju nacionalističkih pokreta - s jedne strane rumunjskoga, koji je tražio ravnopravnost Rumunja u odnosu na ostale narode Monarhije, a s druge strane mađarskoga - koji je tražio istu stvar za Mađare. Mađarski je nacionalizam kulminirao u poznatoj revoluciji 1848., no uslijedio je poraz i teške godine Bachova apsolutizma. Tek 1860. zakratko Rumunji postaju ravnopravni ostalim narodima u gradu, no već 1865. proglašeno je ujedinjenje Transilvanije s Mađarskom, a rumunjske su škole pozatvarane. 

U drugoj polovici 19. stoljeća Rumunji su nastavili biti šikanirani, što je rezultiralo Transilvanskim memorandumom Franji Josipu. Car je memorandum proslijedio vladi u Budimpešti, a ona je reagirala suđenjem potpisnicima zbog "izdaje nacionalnih interesa" i još žešćom mađarizacijom. 
Nakon Prvog svjetskog rata Transilvanija se ujedinjuje s Rumunjskom, i započinje valahizacija. U gradu se postavlja skulptura Kapitolske vučice (dar Rima), i započinje izgradnja velike pravoslavne crkve (iako je u gradu bilo svega oko 10% pravoslavaca). No elitu grada i dalje su činili Mađari. U gradu je npr. izlazilo 5 mađarskih novina i jedne rumunjske. 

Tijekom Drugog svjetskog rata, Cluj je, kao i čitav sjeverni Erdelj, opet dio Mađarske, da bi ga Crvena armija vratila pod okrilje Rumunjske. 

Mađari su u gradu bili većina sve do šezdesetih godina, kada počinju prevladavati Rumunji, koji se naseljavaju uslijed industrijalizacije. Danas Mađari čine oko 17% stanovništva. 

Gradu je 1974., povodom 1850 godina prvog spomena imena Napoca, promijenjeno ime u Cluj-Napoca. 
Nakon revolucije, devedesetih godina gradom je vladao kontroverzni Gheorghe Funar, nacionalistički političar koji je svojim postupcima dizao tenzije nepotrebno provocirajući mađarsku manjinu. 

Da nema sveprisutnih žica, nikada ne biste rekli da je grad u Rumunjskoj: 

 

Cluj leži na rijeci Someşul Mic (Kis-Szamos): 



U središtu grada nalazi se katedrala Svetog Mihaela:



Pogled niz Bulevardul 21 decembrie: 



I niz Trg Ujedinjenja:



Cijeli trg s druge strane: 



(U sredini se vidi Strada Iuliu Maniu, o kojoj nešto više riječi kasnije.) 

Smještamo se u hostel. Hostel se nalazi u staroj jezgri, drži se zapravo stražnjim zidom za gradske zidine. Soba je ugodna, mala ali udobna. Hrvoju se sviđa. On rijetko putuje, pa nema baš toliko iskustava s hostelima. 

Već smo i gladni, pa odlazimo u jedan restoran s tipičnom rumunjskom kuhinjom. Na jelovniku vidim da imaju ciorba de burtă, juhu koja su zapravo fileki na kiselo. Ja inače ne volim iznutrice, ali fileke volim. To je valjda jedino meso koje Nikola ne voli, a ja da. Uz to piva i neka piletina. Nikola je uzeo neku lokalnu selekciju mesa, a Hrvoje, koji je vegetarijanac, ali jede ribu, uzeo je pečenu pastrvu. Ručak nije loš, restoran je dosta luksuzan, ali ovo je ipak Rumunjska, pa ni cijene nisu previsoke. 

Poslije ručka/večere idemo u obilazak grada dok pada mrak. Prvo dakle Strada Iuliu Maniu: 



Čitav prvi blok ove ulice posve je zrcalno simetričan, tj. zgrade s lijeve i s desne strane posve su jednake. 

U daljini, na Trgu Avrama Iancua vidi se saborna crkva Usnuća Bogorodičina. Evo je iz blizine: 



Crkva je građena između 1923. i 1933., budući da, kako sam napomenuo, pravoslavlje nema tradiciju u Transilvaniji. 

Ispred se nalazi spomenik Avramu Iancuu, rumunjskom odvjetniku i revolucionaru, koji je vodio neku vrstu vlastite gerile u doba revolucionarne 1848.: 



A nasuprot tomu je kazalište, koje nosi ime rumunjskog filozofa i dramatičara Luciana Blage: 



U zgradi se nalazi i opera. Zanimljivo, zgrada je građena za Mađarsko narodno kazalište, ali je ono 1919. preseljeno odavde u novu zgradu. 

Još jedan koloplet žica: 



S druge strane, još uvijek nedovršena kapela Sv. Josipa: 



A tu je i spomenik Starini Novaku (Baba Novac), srpskom hajduku i liku iz srpske i rumunjske nacionalne epike:



Dotični je naime pogubljen u Cluju. 

Prije povratka u hostel, još ćemo negdje sjesti na čaj. Mene boli grlo, pa bi mi čaj prijao. Sjedamo u jedan kafić nedaleko hostela i shvaćamo da smo očito upali u mađarski kafić. Obje konobarice, poprilično zgodne, su Mađarice, a takvi su i gosti (Mađari, ne nužno i zgodni). Napokon ne moram petljati s rumunjskim, nego se možemo sporazumijevati na nekom razumljivom jeziku...  

Vraćamo se u hostel. Imaju samo jedan katastrofalno spor kompjutor za net. Nikola lovi wireless preko iPhonea, no Hrvoje i ja se moramo snalaziti. 

Ja sam poprilično satrven grloboljom i prehladom u nastanku, pa se rušim u krevet...

psihoputologija @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 18, 2012
PONEDJELJAK 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma: HC Boxer - Lokrum



Večer prije mi je Nikola još poslao poruku da je Dubrovnik jezivo skup (kao, nismo znali), i da si je uspio uganuti nogu.
Sad se budim u rano jutro, nakon mirnog sna popraćenog tek udaljenim lavežom pasa negdje u okolici. Prapatnice su selo pored Vrgorca, u podnožju brda Matokita. Odavde je Matin stari. Jutarnja idila:



Stara kuća:



I nova kuća, s Matinom tetom koja zalijeva cvijeće:



Sjedamo za stol u vrtu, na redu je obilan doručak. Znate kako to ide s mamama kada im se sin vrati, odmah ih žele nakrcati hranom. Tako sam se i ja ogrebao. Pravi domaći vrgorački pršut, sir, paradajz... Skupila se čitava familija, prepričavamo događaje. Imam vremena do busa u 11, prebacit će me do Vrgorca. Mate ostaje ovdje još par dana.

Matokit:



Krećemo, voze me autom do Vrgorca, oni idu na kavu. Ja se trpam u bus za Split. Gledam ljude u busu koji putuju, pitam se imaju li pojma odakle tek ja dolazim.
Bus ide kroz Zagoru do Zagvozda i Šestanovca. Ovo je Veliki Šibenik, vrh iznad mjesta Kozica:



Tu u blizini su i Zavojane, rodno mjesto alpinista Stipe Božića.

U mjestu Župa počinju serpentine prema Zagvozdu. Pogled unatrag, opet se vidi Veliki Šibenik:



I Biokovo:



Jedno se vrijeme vozimo uz autocestu:



U Šestanovcu skrećemo lijevo, prema Zadvarju. Iza Zadvarja slikam kanjon Cetine i hidroelektranu:



Nažalost, ovdje se ne vidi, ali točno prije toga nalazi se slap Gubavica.

I ubrzo izlazimo na prijevoj Dupci, te se spuštamo na Jadransku magistralu:





Potom poznata dionica. Omiš, Poljica... Vidim da su u Dugom Ratu konačno srušili ostatke tvornice Dalmacija. Dolazim u Split, već se tradicionalno nalazim s Markom, iako ovaj put nema piva. Sjedimo mnogo kraće ovaj put i već u tri krećem busom za Šibenik. Prolazimo kroz Kaštela, vidim putokaz "Rudine". Gledam gore, a gore je požar. Mislim si kog su vraga onda polijevali retardant ako opet gori.

Gledam našu obalu dok se vozim prema Šibeniku, dio koji mi nikada nije bio nešto posebno, ali mi se sada čini tako lijepim, nakon svih ovih zemalja. U Šibenik dolazim taman u neko nezgodno vrijeme, prvi mi brod za Zlarin ide tek u pola osam. Obavljam internet, dižem novce i odlučujem: idem u Vodice. U Vodicama lovim brod u 6 za Zlarin i 45 minuta kasnije već sam doma. Prepun dojmova koje će sada trebati ispričati...

Nije bilo lako, ali uspješno je privedeno kraju. Turska je u principu ispala dosta loše, ali je drugih tjedan i pol popravilo dojam. Ova dvojica u komadu su posebna priča. S jedne strane, kada si s nekim tri tjedna neprekidno, onda se i navikneš, pomalo ti ide i na živce, ali oni su stvarno mustre svoje vrste. Mate je također rekao da više nikad s nama dvojicom neće ići na tako duge ture. A Nikola mora pod hitno naći posao, jer to klošarenje stvarno postaje nesnosno.

Kamo dalje? Ja sam ovu godinu (2009/10.) u Debrecenu, tako da ću se sigurno zaletjeti u Rumunjsku (rekla je Tatjana da će mi doći u posjet, pa idemo skupa), na proljeće postoji okvirni dogovor da se napravi iz Debrecena kružna tura Rumunjska-Moldavija-Pridnjestrovlje-Ukrajina i natrag u Debrecen. Za drugo ljeto je okvirna ideja postojala od ranije - metoda da svake godine radimo sve širi i širi krug, pa bismo iduće godine morali ići oko Crnog mora. Nakon toga sam ja otkrio da Hrvati za Gruziju ne trebaju vizu, za Armeniju trebaju, a za Azerbejdžan je također potrebna viza s pozivnim pismom. Tako da je okvirna ideja: vlakom do Burgasa, brodom u Poti, potom Gruzija i Armenija, istočna Turska, Ani, jezero Van, vjerojatno Nemrut, a potom opaliti drito natrag i u povratku proći preko Kosova i obići još i Peć, te se potom kroz unutrašnjost Crne Gore spustiti do mora. Volio bih u Crnoj Gori vidjeti Plavsko jezero, kanjon Morače i Cetinje, za početak.

Tatjana mi je za rođendan poklonila Lonely Planetov vodič po zakavkaskim republikama, dakle nemam isprike. A tko će mi se na tome pridružiti, ne znam. Nikolu sam za početak odveo u gruzijsku pekarnicu na Knežiji, neka iskusi okuse Gruzije. Laughing
Vjerojatno će opet biti hrpa zainteresiranih, od kojih će svi pootpadati. Jedino da Rusima opet ne padne na pamet neka glupost...

Zahvaljujem svima na čitanju i otvaram diskusiju. Laughing Drago mi je da ste putovali s nama.

Trasa cijelog puta:



Slike korištene u putopisu su uglavnom moje, možda dvije ili tri su Matine.

psihoputologija @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2012
NEDJELJA 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajemo u pola 6. Slikam sobu, večer prije sam već slikao kupaonicu:





Izlazimo iz sobe, hotel je mrtav. Mislim si gdje ćemo ostaviti ključ. Jučer smo rekli recepcionaru da idemo na ranojutarnji furgon, morao bi netko znati. Spuštamo se do prizemlja i vrata koja vode u restoran. Ja još iz zezancije velim "Mogla bi biti zaključana." Mate proba i vrata su doista zaključana. Lupa po njima, hoće li ga netko čuti. Ništa. Što sad? Imamo još deset minuta, ako to ne uspije, zaglavili smo ovdje. U taj čas Nikola pokuša otvoriti vrata koja se nalaze na odmorištu iznad nas i koja vode na vanjske stepenice. Otključana su. Valjda su nam ih ostavili. Odlažemo ključ na stepenice i izlazimo. Mate ostavlja vrata otvorenima.

Vani je hladno, ipak je rano jutro, a u brdima smo. Na ulici ispod muzeja stoji furgon. Izgleda da samo nas čekaju, tu je vozač i još jedan tip. Ipak, još par minuta je do polaska.
Rano jutro u Bajram Curriju:



Inače, u vezi te zafrkancije s Bajram Currijem, na kraju sam ja smislio foru: Kako se zove žena iz Bajram Currija? - Bajram Curra.

Napokon krećemo i izlazimo iz grada. Polja:



Potom se vozimo kroz lijepi drvored, pored jednog spomenika nekom junaku antifašističke borbe, a onda ulazimo u kanjon Valbone (to je drugi, onaj prvi je iznad Bajram Currija):



Uz cestu skupljaju još neke putnike. Otac prati kćer, curu od nekih dvadeset i kusur godina, koja je sva skockana, dolazi iz tko zna kojeg zaseoka iznad ili ispod ceste i onda ulazi u ovaj smrdljivi furgon.

Ubrzo se kanjon širi i pojavljuje se jezero:



Rijeka Drim skoro je čitavim svojim tokom u Albaniji pretvorena u akumulacijska jezera. Ima ih tri: najviše je Fierza, čijom je izgradnjom potopljen i stari grad Kukës, a također i jedan mali dio Kosova (o tome sam pisao), srednje Koman i najniže Vaudeja, koje se proteže skoro do Skadra. Ubrzo nakon toga Drim se dijeli na dva rukavca od kojih jedan utječe u Bojanu, a drugi izravno u Jadran. Mi smo trenutno na rubu jezera Koman, čija se razina proširila i na utok Valbone u Drim. Ovdje prelazimo s asfalta na makadam i vozimo se uz obalu jezera. Brana jezera Fierza malo je iznad ovoga mjesta.
Zbog specifičnog kanjonskog oblika rijeke Drim u ovom dijelu, izgradnja jezera Koman nije previše izmijenila izgled toka rijeke, samo je podigla razinu vode. Usto, takav oblik reljefa onemogućio je izgradnju ceste, tako da se veza Tropoje s ostatkom Albanije, osim cestom preko Kukësa, odvija i trajektom koji plovi uzduž jezera Koman, od brane u Fierzi do brane u Komanu. Na taj trajekt mi idemo.

Evo nas, ukrcavamo se (tu je i onaj bus koji je stajao ispred hotela):



Pokraj je i drugi trajekt, ali taj ne plovi:



Prilično neobično za Albaniju, u kojoj baš ne drže do forme, ali kapetan broda je sav skockan, nosi uniformu, vidi se da je to ipak čast.

Ljudi koji su plovili brodovima diljem svijeta kažu da postoje tri brodske ture koje zbog svoje ljepote zaslužuju da ih svatko posjeti. To su obilazak norveških fjordova, vožnja kroz kanale južnog Čilea i jezero Koman. Već ono što vidimo izgleda jako obećavajuće. Čak i Mate, koji je bio nešto gunđao ("Šta je toliko spektakularno u tom jezeru da to moramo ić vidjet?") kaže da bi ovo moglo biti jako lijepo.

Evo, samo kao najava:



Još jednom pogled na susjedni trajekt:



Trajekt se zove Jezerca, prema najvišem vrhu Prokletija, ujedno i najvišem vrhu koji je u cijelosti u Albaniji (Korab se nalazi na granici s Makedonijom).

Ovi i dalje nešto prtljaju, treba nam skoro sat vremena da krenemo. Na kraju su dupkom napunili trajekt. Nadam se samo da znaju što rade, jer mi se već u glavi vrte novinski naslovi "U Albaniji potonuo trajekt, uzrok prekrcanost". Gledam jezero, mislim da bih se smrznuo da moram ovuda plivati.

Napokon oko pola 8 krećemo. Mislim da sljedećim slikama nije potreban komentar, pa ću se ja povući:











Unatoč tomu, ova se dvojica opet koškaju oko glazbe. U2 su pretenciozni, Coldplay je smeće, veli Nikola. Mate mu veli da on sluša opskurne bendove. Onda u jednom času Nikola veli da mu je dobar stari Magazin, recimo stvari poput "Tri sam ti zime šaptala ime". Mate umire od smijeha. "Ta kuruza ti je dobra, a Coldplay ti je smeće?" "To nije kuruza." "I ti si mi neki arbiter elegantiae, Magazin slušaš."

Yell

Još samo danas, eventualno sutra...

Samo čekam da odnekud izleti orlušina:



Hajdemo dalje:































Doista, vidi Koman i umri.

U jednom času vidimo skupinu ljudi na jednoj od stjenovitih istaka koje se zarivaju u jezero. Mašu nam. Trajekt staje i pristaje:



Albanija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete ustopirati trajekt. Dvojica muškaraca i žena s djetetom. Vjerojatno iz nekoga sela negdje u brdima. Na prvi pogled bih rekao da su sletjeli na tu stijenu, jer izgleda kao da uopće nema puta kojim su mogli doći. Žena i dijete se ukrcavaju, muškarci pozdravljaju i vraćaju se. Izgleda da ipak postoji nekakva kozja staza, ali ja ju ne vidim. Uostalom, uvjerite se i sami:



Nastavljamo:

























(ono u daljini bi mogla biti Jezerca)



















Na jednom se mjestu jezero širi i tu je otočić:







Jedino naselje koje je baš uz obalu - zapravo, ovo je jedini pitomiji dio obale:





Otočić ostaje za nama:













Prestižemo druga prometala:



Jezero ima česte zaljeve:







Križamo se s izletničkim brodom:







A onda se, nakon dva sata plovidbe, iza okuke počinje ukazivati brana i kraj jezera:





Posljednji pogled na Koman:



Iskrcavamo se i ulazimo u furgon za Skadar. Furgoni svi stoje na improviziranom parkingu na pristaništu. Put dotamo probijen je kroz tunel pored brane. Potom svi furgoni, njih desetak, istovremeno kreću.
Pogled na tok rijeke neposredno ispod brane:





Prelazimo most i vozimo se sada iznad jezera Vaudeja. Ovo je isto tako spektakularno, premda ne toliko dramatično kao Koman:











Fotić mi daje znak slabe baterije. O ne! Ništa, gasim ga i drijemam.

Ipak, pola sata kasnije ovo moram zabilježiti:



Fotić se ne oglašava. Dobro je. Ipak, neću previše forsirati fotke, a i ono najvažnije je snimljeno.
Stajemo na piš-pauzu, potom nastavljamo. Do Skadra nema puno, ali treba se spustiti opet u ravnicu. Ulazimo u grad, vozimo se paralelno sa željezničkom prugom. Došli smo dovoljno rano da možemo možda pronaći i neki drugi furgon, da ne moramo opet čekati Vehabiju.
Čim smo izašli iz furgona, odmah nas salijeću "Taksi, taksi?". Mate se otresa na njih. Idemo prvo nešto pojesti. Restoran je odmah preko puta hotela ispred kojega Vehabija kreće. Primjećujemo da su sklonili kip Pet heroja. Nadamo se da nije otišao u rezalište.
Sjedamo, Mate i ja naručujemo. Nikola nije gladan, ili jednostavno nema love. Dok mi čekamo hranu, on se odlazi prošetati. Ubrzo se vraća i kaže da je našao tipa koji nas može prebaciti do Ulcinja za nekih 7€. Veli da tip govori srpski. Nagovorio ga je da nas pričeka, rekao mu je za 20 minuta.
Ručak se oduljuje, u jednom času dolazi i taj tip, veli da je u redu, ne moramo se žuriti, pričekat će nas. Potom dolazi neka prosjakinja s djetetom. Žica novce. Nikola veli da nema. Potom se okreće meni. Ja odmahujem glavom. Ona i dalje stoji. Velim joj "S'kam." (nemam) A oni meni "Ke, ke." (imaš, imaš) Vjerojatno pretpostavlja ako sjedim u restoranu, da onda imam love. Na kraju se miče.
Gotovi smo s ručkom, odlazimo do onog tipa. On nas čeka, potom krećemo. Pitamo ga zna li što su napravili s 5 heroja. On veli da su ih prebacili na neko drugo mjesto, ali da ih neće uništiti.
Vidimo da su i u Skadru počeli šareno bojati zgrade. Očito da se tiranski trend, koji je započeo Edi Rama, širi, i da bi mogao izrasti u svojevrsni albanski brend, isto kao snježnobijele kućice po grčkim otocima.
Naš taksist veli da je on u biti Crnogorac, ali rođen u Skadru. Naime u Skadru živi oko 20% Crnogoraca. Imaju i svoju kulturnu udrugu, školu... Skadar je katolički grad, a Crnogorci su uglavnom pravoslavci. No on je musliman. Zove se Burhan Osmanagiq.
Na izlasku iz Skadra obnavljaju most preko Bojane. Veli Burhan da će graditi novi, jer stari više ne zadovoljava. Em je drven, em je nedovoljno širok za mimoilaženje, pa se tako vozila moraju naizmjence propuštati.
Pitamo ga kako je bilo za vrijeme Hoxhe. Veli da je bilo jezivo. Da si čovjek ne može zamisliti da netko može svoj narod tako terorizirati. Priča kako je sve bilo na točkice, kako je tjedno sljedovanje kave za četveročlanu obitelj bilo 10 dekagrama, a i kruh se isto tako minuciozno dozirao. Veli da su morali imati posebne unutardržavne putovnice, odnosno neku vrstu knjižice umjesto osobne karte, u koju su bilježili sva kretanja. Nije bilo slobodno landrati uokolo, morao si imati dobar razlog da odeš nekamo. Ako si bio dobar radnik, mogao si dobiti ljetovanje u nekom od sindikalnih hotela u Sarandi, eventualno se moglo otići u Drač na plažu, koja je bila više za plebs. Zimi su ih vodili u brda, na neke radničke kampove.
Njemu je kao Crnogorcu iz Skadra bilo posebno grozno. Veli, tako smo bili blizu svojih, skoro na puškomet, a dijelili su nas čitavi svjetovi. Dečki pitaju je li bilo onih koji su bježali. Veli da jest. Neki su poginuli, neki su i uspjeli. Naravno, nije se pričalo o tome, vlast to nije htjela priznati.
No na kraju pomalo rezignirano kaže "Onda se imalo malo, ali su barem svi imali jednako. Danas onaj tko ima, ima, ali onaj tko nema, taj stvarno nema ništa."
Dolazimo na Muriqan, obnovili su granični prijelaz, a gužva je ogromna. Čekamo nekih dvadesetak minuta. Burhan je ugasio motor i samo gura auto kad se red pomakne. Nikola, koji sjedi na suvozačkom mjestu, također mu pomaže gurati. Mate i ja sjedimo kao trutine zavaljeni otraga i uživamo u toj rikši. Laughing

Burhan nam predlaže, veli da se to naravno i njemu isplati, ali ne zato, da nas prebaci do Bara. Veli da iz Bara ima mnogo više buseva nego iz Ulcinja. Slažemo se, udaljenost je slična. Idemo onda u Bar.
Vozimo se krajnjim jugom Crne Gore. Burhan priča da tu žive sami Albanci, ali da oni ne žele govoriti nijedan drugi jezik nego srpski. Veli da je tako jednom stao tu s autom, skadarska registracija, u albanskom selu. I odmah su mu se obratili na srpskom. Veli on "Kako to, oni su Albanci, vide skadarsku registraciju, ali neće pričati albanski? Otkuda mogu pretpostaviti da ja znam srpski?"
To je zapravo zanimljivo čuti, jer u posljednjim prepirkama između Srba i Crnogoraca, uzrokovanim crnogorskim priznanjem Kosova, što se percipiralo kao "izdaja", Srbi često znaju reći "Videćete vi, brzo će tako i kod vas da bude, pa će Šiptari tražiti da se Ulcinj i Plav priključe Albaniji, onda će to da vam se vrati". No po ovome što vidim, crnogorski Albanci se smatraju lojalnim građanima Crne Gore i nemaju ambicija k iredentizmu.

U jednom se času mimoilazimo sa stadom ovaca, koje suvereno šeću cestom, kao da je njihova.
Prolazimo pored Starog Bara i spuštamo se prema gradu. Burhan nas ostavlja na kolodvoru. Bit će ipak 10€ po osobi. Nema veze. Zahvaljujemo mu i kažemo da ćemo mu se javiti ako budemo u Skadru. Dao nam je vizitku.

Na kolodvoru imamo bus za Herceg Novi. Dakle, time smo riješili Crnu Goru, samo moramo naći prijevoz od Herceg Novog do Dubrovnika. Nikoli je sestra u Dubrovniku s nekom frendicom, tako da će nas on tamo napustiti.

Izgleda da se sprema nevrijeme, kako se bližimo Budvi sve je mračnije. Sveti Stefan:







U Budvi stojimo 20 minuta. Za to vrijeme počinje pljusak. Gromovi udaraju po brdima u zaleđu.
Na crnogorskom primorju sve je više i više ruskih natpisa. To smo primijetili još dvije godine ranije, ali svake godine Rusi pokupuju još nešto. Pravoslavna braća dolaze na Jadran.

Iz nekog razloga u Herceg Novi nećemo stići prije 6. To vjerojatno namjerno odugovlače da bi se država činila većom. Nakon Budve idemo prvo u Tivat. Potom se vraćamo u Kotor. S kotorskog kolodvora Nikola šalje poruku sestri bi li htjela doći po nas u Herceg Novi. No Nikoli je mobitel riknuo, a ne zna sestrin broj napamet. Onda prvo mora svoju karticu staviti u Matin mobitel da vidi broj, a potom s mojeg mobitela poslati poruku. Nakon čitavih tih peripetija ona odgovara "A kolko vas je? Kaj nemrete naći neki prijevoz do Dubrovnika? Baš mi se ne da dolaziti skroz do Herceg Novog po vas ak ne moram."
Pa s tom Nikolinom familijom svake godine problemi. Ona je u Dubrovniku, i treba samo odvoziti 30 km da vidi brata kojeg nije vidjela par tjedana, koji nema love i moli ju za uslugu - i to brata koji je nju više puta vozio na vlak u Zagreb kad je išla u Beč (tamo je na postdiplomskom) i nikad mu nije bio problem. Dakle, stvarno...
Nikola šalje da smo trojica i da baš nemamo love. Odgovor ne dolazi.

Vozimo se oko Boke. Perast:



Budući da smo opet u obalnoj zoni, ova dvojica se opet prepiru je li nešto cikas ili palma.

Na koncu dolazimo u Herceg Novi, tamo na kolodvoru nema ničega za Dubrovnik. Bilo je ujutro. Ima i onaj Centrotrans u noći. Ali u ovo vrijeme nema. Nikola opet zove sestru. Ona veli da nema putovnicu kod sebe i da može doći po nas negdje u Hrvatskoj.
Ništa, uzet ćemo taksi do recimo Grude, pa reći njoj da dođe tamo. Prilazimo prvom taksistu, on nešto čita, uopće ne primjećuje Matu koji stoji pokraj auta i želi ga pitati za cijenu. Odustajemo, odlazimo do drugoga. On nam veli da je do Ćilipa 10€, dakle do Grude bi bilo 8. Može.

Nakon granice velimo da nas onda ipak odveze do Ćilipa. Praktičnije je i njemu i nama. Nikola opet šalje poruku sestri, da nas pokupi na benzinskoj pumpi u Ćilipima. Taksi nas ostavlja, mi čekamo Dubravku.

Ona dolazi za nekih 5-10 minuta i odmah Nikoli spočitava zašto ju nije zamolio da dođe. "Jel tak teško bilo napisat molim? To je još pet slova više." Uglavnom, ona je bila na Lokrumu i zato joj se nije dalo dolaziti. Mogla je onda to drugačije izvesti, reći da pričekamo, da će malo kasniti ili što, a ne nas ovako otpiliti.

Ona nas vozi do Dubrovnika, Nikola i ona pričaju o njenom ljetu, pitala je nas par kurtoaznih pitanja, jedino je živnula kad je skužila da i Mate i ja spočitavamo Nikoli to da si neće naći posao. Veli da mu to svi govore, a on ne želi raditi ništa drugo od onoga što si je on zacrtao, a to je prevođenje.
Na kraju nas ostavljaju na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. Ona je u stanu od nekog svog poznatog, na samom Stradunu. Nikola na rastanku veli Mati: "Gledaj. Ja pojma nemam kaj je cikas, al sam užival gledat te kak pizdiš." Laughing

Mate i ja čekamo bus za Ploče. Odlazim na bankomat, nema ni Zagrebačke ni Privredne banke, samo OTP. Uzet će mi proviziju. Dižem novce, onda zaokrećem za ugao. Tamo je bankomat Privredne. E, jebiga.

Odlazim na WC, naplaćuje se 3 kn. Ulazim u zahod i mrmljam "Dome, slatki dome." Dobra stara Hrvatska.

U međuvremenu smo skužili da bus kojim idemo prije Ploča ide u Metković, pa Mate javlja stricu da nas ipak dođe pokupiti u Metković, to je bliže.
Malo se još muvamo po kolodvoru, onda dolazi bus. Ulazimo, na radiju prijenos utakmice Rijeka-Hajduk. Braća Sharbini prešla u Hajduk. Svašta se izdogađalo otkako nas nije bilo...

Izlazimo iz Dubrovnika, prolazimo Lozicu, slike otprije dvije godine se vraćaju. Tonem u san. Trgnu me tek carinici u Neumu, potom opet krmim do Metkovića. Matin stric je već tamo. Još nekih pola sata vožnje do Prapatnica. Matina mama je pripremila večeru, ustrčala se čitava obitelj, ali mi želimo samo krevet. Kuća je puna, morat ćemo spavati u staroj kući. Nema veze, samo da mi se odmoriti, ustao sam u 5...

psihoputologija @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 12, 2012
SUBOTA 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo i doručak u pansionu, koji je odličan. Odlučujemo se malo prošetati dok Aliismet ne dođe, rekao je u pola 10. To je za nekih sat vremena. Dok silazimo, vlasnik nam veli da je navratio "onaj naš prijatelj" i donio peciva. Predaje nam vrećicu. Teplije su peciva slična našoj pinci, kvadratnog oblika, kojima se na vrh stavi svježi sir, a potom im se uglovi preklope prema unutra. Jako fino.
Ulica pored one u kojoj je pansion vodi prema sabornoj crkvi Sv. Georgija:



Crkva je također stradala 2004., ali je potom obnovljena, premda u Prizrenu gotovo da i nema vjernika koji bi išli u nju. Očito čeka neka bolja vremena...
Kako nekomu ne bi palo na pamet opet ju vandalizirati, pokraj nje stalno dežura džip KFOR-ovaca, a istaknut je i ovaj natpis:



Odavde se spuštamo prema Šadrvanu:



Sam Šadrvan, stjecište prizrenskog života, izgleda ovako:



U ulici pokraj toga je Sinan-pašina džamija, izgrađena 1615., koju danas obnavljaju:

 

Sinan-paša je bio turski plemić albanskog porijekla, koji je inače poznat po tome što je u Beogradu, na mjestu na kojem se danas nalazi istoimeni hram, dao spaliti kosti sv. Save. Odatle pak srpski animozitet prema Albancima. Zanimljivo, previdjeli su činjenicu da Albanci nisu samo muslimani.

S obale Lumbardhe pogled puca na prizrensku tvrđavu (Kalaja):



Kameni most preko Lumbardhe:



Prelazimo rijeku, jer Nikola mora na poštu. Pogled s druge strane rijeke na crkvu Sv. Spasa iznad grada:



Ispred zgrade pošte je spomenik poginulim borcima UÇK-a i ostalim žrtvama u kosovskom ratu za nezavisnost:



Gledamo prezimena. Sva uglavnom dobro poznata sa zagrebačkih zlatarnica, pekara i slastičarnica. Laughing

Ulazimo u poštu. Zgrada odiše duhom nekih prošlih vremena. Stare telefonske kabine, dvorana vrlo velika u odnosu na jako male šaltere...

Nikola želi poslati razglednice. Naime, on je razglednice kupio još u Göremeu, napisao ih u Konyi, ali nije ih uspio poslati sve do Ohrida. Onda je u Ohridu otišao na poštu, ali su mu rekli da ne može baš iz Makedonije poslati razglednicu na kojoj pod imenom zemlje piše Hırvatistan, i da nadopiše još i makedonski naziv. OK, nakon što je poslao te razglednice, sjetio se još par ljudi kojima bi trebalo poslati, pa je onda u Ohridu još napisao nekoliko, s adresom na makedonskom, ali ih nije stigao poslati. I sada ih šalje iz Prizrena. Pokušavam zamisliti reakciju službenice kada joj ovaj preda razglednicu s natpisom XPBATCKA, a pogotovo onih koji će razvrstavati poštu. Međutim, sve je u redu, razglednica je kasnije čak i stigla na odredište. Jedino se službenica čudi i pita Nikolu na slabašnom srpskom "A vi ste bili u Kapadokiji?" Nikola potvrđuje.

Penjemo se na tvrđavu. Ovaj kvart je bio većinom srpski i dosta je kuća srušeno. U jednoj ulici koja vodi uzbrdo, bizaran grafit:



Ne bi to bilo ništa čudno da je negdje u Srbiji, ali ovo je Kosovo, i to grad u kojem Srba više gotovo da i nema, zato mi nije jasno da grafit još stoji.

Pokrajnja ulica. Vide se tragovi rušenja. U pozadini Sv. Georgije:



Pogled na grad, sa Sinan-pašinom džamijom u prvom planu:



Dolazimo i do crkve Sv. Spasa. I ona je pod prismotrom:





Iznad nas je tvrđava:



Put do tvrđave je uređen, ali vodi kroz prilično zaraslu šumu, s tim da se uz put mogu vidjeti i tragovi bodljikave žice. Pitam se je li minirano...

Tvrđava je poprilično široki prazni prostor, s ostacima zidina, a jedina građevina u njoj je neki dio vodovodne infrastrukture:



Odozgo se Prizren pruža kao na dlanu. Pogled na sjever, prema ostatku Metohije:



Pogled prema Albaniji:



Centar grada:



Iza Prizrena, obronci Šar-planine:



Inače, od Prizrena na jugozapad ide se prema Brezovici, poznatom skijaškom centru, i prema Dragašu, koji je središte područja nazvanog Gora. Gora je onaj crvuljak na krajnjem jugozapadu Kosova, stiješnjen između Makedonije i Albanije. U Gori živi posebna etnička skupina, tzv. Gorani ili Goranci (smatraju se jednim od šest naroda Kosova). Gorani govore torlačkim (koji je, uz štokavsko, jedno od dvaju narječja srpskoga jezika) s jakim makedonskim utjecajem. Po vjeri su muslimani. Slični su tzv. Torbešima (Makedoncima muslimanske vjeroispovijesti), ali smatraju se posebnim narodom. Ima ih i u Albaniji, budući da se radi o ekstenzivnim stočarima koji ne poznaju granice.

Spuštamo se natrag u grad. Inače, cijelim putem na tvrđavu i sa nje prati nas neki pas. Pogled na arhitektonski kaos:



Ima jako puno starih dotrajalih kuća:



Potom dolazimo do katoličke katedrale Gospe od Vječne Pomoći:





Zanimljiva arhitekturalna izvedba trafostanice:



Vraćamo se potom u pansion predahnuti. Aliismet nije kasnije dolazio. Izgleda da ipak ima neke obaveze. Nema veze, ionako je već puno učinio za nas.
U jednom času nestaje struje. Redukcije su na Kosovu česte, jer je struje malo, a dijelom su i neredoviti platiše. Pansion ima svoj generator, za slučaj potrebe.
Soba:





Potom odlazimo opet u šetnju. Imamo vremena do busa. Plakati zahvale:



Novoobnovljena zgrada Prizrenske lige:









Unutra je i muzej, ali je trenutno zatvoren.

Vraćamo se prema centru. Stajemo u nekoj knjižari, želim kupiti neki udžbenik albanskoga, po mogućnosti na engleskome. Čovjek bi pomislio da možda KFOR-ovcima treba, možda se nešto nađe. Ženska u prodavaonici mi daje samo udžbenik engleskoga za Albance. To mi ne treba. Cura ne zna nijedan jezik osim albanskoga. Ni engleski ni srpski.
Možda najveći gubitak uzrokovan kosovskom nezavisnošću jest to da je na taj način Kosovo nekako "ispalo" iz ovog jezičnog areala. Mlađi više ne znaju srpski, iako je formalno jedan od službenih jezika, ne žele ga učiti (a realno, nije baš ni lagan da bi ga išli učiti ako ne moraju), tako da će se na Kosovu sve teže biti snaći s njime. Ako nađete muškarca starijeg od 25, on će znati. Ti su obično išli u JNA, ili su barem bili u dvojezičnim školama. Možda neće htjeti govoriti, ali će barem razumjeti. Žene već teže. Mlađi od 25 gotovo više uopće ne.

Zanimljivi grafiti:



Iskreno, desni mi baš nije jasan. Eulex očito jest za njih neka vrsta srpskog "izuma", kako bi im se poremetila nezavisnost. No zašto križanje "Serbia"? Jedino ako se radi o tome da netko nije shvatio poruku grafita i onda po nagonu prekrižio "Serbia" i napisao "Kosova".
Lijevi je grafit mnogo jasniji: "Ne pregovori - samoopredjeljenje!" (Vetëvendosje je inače jedna od kosovskih političkih stranaka, koja je otpočetka zagovarala pravo na samoopredjeljenje.)

Odlazimo u gradski park. Dotamo moramo lutati kolopletom uskih uličica, poprilično zapuštenih.
Aliismet nam je rekao da je park izgrađen na mjestu nekadašnjega groblja. Istraživao sam detalje, ali nema ništa. Pretpostavljam da se radilo o albanskom groblju i da je razdoblje bilo za vrijeme Prvog balkanskog rata.

Park izgleda ovako:



Sjedamo u jednu sjenicu. Na obližnjoj klupi sjedi bračni par, on ima tradicionalnu bijelu kapicu. Smile

U parku su danas dječja igrališta. Eto kako se to sve mijenja:



Dok se vraćamo prema pansionu, primjećujemo na jednoj zgradi niz natpisa kojima se Kosovo zahvaljuje na službenim jezicima svih onih država koje su ga priznale:



Uzimamo stvari iz pansiona i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Još jedna oproštajna slika, s istoga mjesta s kojega je i ona noćašnja:



Stižemo na autobusni kolodvor, autobusi za Đakovicu polaze prilično često. Pokraj autobusnoga kolodvora nalazio se i željeznički.

Tu je možda prilika da kažem neku i o željeznicama na Kosovu. Naime željeznička mreža Kosova sastoji se od dvije glavne pruge, jedne magistralne Leshak-Hani i Elezit, kao dijela X. koridora između Stalaća i Skopja. U Kosovu Polju/Fushë Kosovë ta se pruga križa s poprečnom Peć-Priština, koja se preko Podujeva nastavljala u Srbiju, ali danas tamo nema prometa. U mjestu Klina, od pruge Peć-Kosovo Polje odvaja se pruga za Prizren. Pruga još postoji, no prometa nema, a sudeći po stanju infrastrukture, teško da i hoće.

Dakle, izlazimo iz Prizrena, vozimo se i pored onog našeg nesuđenog smještaja (daleko smo bolje prošli), a potom nam se priključuje i pruga, koja je dotad bila s lijeve strane ceste. 

Ovo su ostaci, mislim, kolodvora Mala Kruša: 





Pruga je u grmu:



Ono što je najžalosnije jest da se uz prugu redovito vide i signali (dakle imala je električnu signalizaciju), koji su još u dobrom stanju, čak nisu ni razbijeni.

Potom se odvajamo od pruge i prelazimo kanjon Belog Drima:



Mi se čitavo vrijeme vozimo kroz ravnicu i tek sada vidimo koliko je Metohija u biti visoko.
Beli Drim izvire kod Peći, potom teče na istok, da bi skrenuo na jug i ušao u Albaniju, gdje se kod Kukësa spaja s Crnim Drimom, odlivkom Ohridskog jezera. Čitav tok Belog Drima kroz Albaniju, te jedan mali dio na Kosovu zapravo su dio akumulacijskog jezera Fierza, koje je izazvalo poprilično kontroverzu, jer je albanska strana akumulaciju napravila na svoju ruku i tako potopila dio tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Uz cestu vidimo i prometne znakove za tenkove. Bizarno.

Potom stižemo u Đakovicu. Đakovica je grad koji je možda najviše stradao u kosovskim sukobima. Srpske snage osvojile su grad u ratu 1999. i iz njega protjerale oko 75% stanovništva, mahom Albanaca, a potom ga spalile. Da stvar bude gora, NATO-vi zrakoplovi zabunom su raketirali kolonu izbjeglica koja se kretala prema albanskoj granici ubivši 73 civila. Većina izbjeglica našla je smještaj na području Tropoje, da bi se po završetku ratnih zbivanja vratili. Grad je danas gotovo posve obnovljen, ali je po broju nestalih i dalje prvi na Kosovu.

Autobusni je kolodvor na rubu grada. Mi tražimo stajalište taksija ili furgona za Bajram Curri. Nije na kolodvoru. Mate prilazi jednom starijem tipu. "Oprostite...mi smo iz Hrvatske. Jel znate gdje tu stoje taksiji za Bajram Curri?" Ovaj mu odgovara: "A vi ste iz Hrvatske?" "Da." "A iz kojeg grada?" (zašto li mu je to bitno, nas zanima gdje su taksiji) Na kraju nam veli da moramo do centra, da on ne zna točno.

Inače, u vezi ovoga "Odakle ste u Hrvatskoj?", više puta su nas to pitali, onda bismo Mate i ja odgovorili "Zagreb", a Nikola je uvijek bio ekstra sa svojim "Blizu Zagreba." Mati je išao na živce, jer zašto bi neki Šiptar na Kosovu morao znati gdje je Ivanić Grad. Nikola je pak rekao da se on ponosi svojim Ivanićem i svojim Šumećanima, i da se ne želi asimilirati sa smrdljivim Zagrebom. Onda je Mate umro od smijeha na formulaciju "Ja sam ponosni Šumećanac." Laughing

Plakat:



(10 godina stabilnosti. KFOR osigurava mirno i sigurno ozračje.)

Locirali smo jedan furgon s registracijom Bajram Currija, ali u i oko njega nema nikoga. Idemo prvo do centra, pa ćemo se vratiti:



U centru se nalazi slastičarnica Sharri, gdje je navodno, po Wikipediji, uz skopsku Šeherezadu, najbolja boza u ovim krajevima. Nemojte ni sumnjati da ću ja... Laughing

Nalazimo slastičarnicu, izgleda kao i svaki Haljilji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, a ni boza nije bogzna što. Možda je netko kopirao ime. Možda su se pokvarili. A možda je i netko njihov to ubacio na Wikipediju.

Kada sam kasnije provjerio povijest editiranja stranice o bozi na engleskoj Wikipediji, skužio sam da je ta rečenica bila masu puta mijenjana, mijenjale su se kako lokacije najbolje albanske boze (Đakovica, Prizren, Tirana), tako i lokacija Đakovice (Kosovo, Srbija).

Odlazimo do tržnice:



Ovo je sve bilo razrušeno u sukobima. Negdje još obnavljaju:



Stara čaršija:





Vraćamo se prema onom mjestu gdje smo vidjeli furgon. Usput slikam rijeku Krenu, na kojoj grad leži:



Zanimljiv je podatak da je Đakovica trebala biti glavni grad Velike Albanije. Inače, iz Đakovice potječu nogometaš Ardian Kozniku, glumac Bekim Fehmiu i političar Fadil Hoxha.

Na križanju u centru zanimljiv prizor. Konj iz zaprežnih kola upravo je obavio nuždu. Iza njega dolazi srebrni Mercedes. Kontrasti, kontrasti...

Spomenuti furgon je otišao. Ničeg novog nema na vidiku. Ništa, morat ćemo potražiti taksi. Pitamo prvog taksista, on veli da on ne može, jer ima službenu pločicu, a to im nije dozvoljeno, ali može njegov frend. On upravo dolazi. Predstavlja se: Esad. Veli da može za 35€. Mate pita može li za 30. Veli da smo na kraju putovanja, malo novca, itd. Može. Ulazimo.
Esad je neki veseljak, komunikativan tip. Iz auta dobacuje nekoj lokalnoj curi, koja hoda poprilično otkrivenih leđa. Potom veli da je on služio vojsku u Hrvatskoj. Prvo je doduše bio u Čapljini, potom u Šibeniku, pa na Visu. Pitam ga je li to možda mornarica. Veli da ne, bio je vozač.
Priča kako jako voli Hrvate, jer je Stipe Mesić puno napravio za Kosovo. Stipe MESIĆ? Možda je pobrkao, ne znam što je to Mesić posebno napravio, ali znam da je Stipe ŠUVAR bio angažiran oko rješavanja krize na Kosovu kada je 1988. bio štrajk rudara u Trepči, pa je išao čak i u jamu Stari trg.
Cesta vodi kroz ravnicu prema albanskoj granici. To je tamo negdje:



Putem prestižemo bus koji vozi od Đakovice za Tiranu.
U daljini se vide Bjeshkët e Nemuna - Prokletije:



Uspinjemo se kroz par serpentina i stižemo na Morinu. Granični prijelaz Qafë e Morinës nov je, tek ga uređuju. Pričamo Esadu kako su nas u Hani i Elezitu pitali vraćamo li se preko Srbije, da nam ne lupe žig, jer Srbi to ne priznaju. Pun gorčine, Esad prezrivo kaže "Ma šta ne priznaju, majku im! Šta su nam sve radili..." Ne želim ni pomišljati, rekao sam što se dogodilo u Đakovici.

Ulazimo u Albaniju, još malo Prokletija:





Jezero:



Pa opet brda:







(tipično albansko smetlište u prvom planu)

Inače, koliko se god Kosovo činilo crnom rupom nama iz razvijenijih krajeva bivše Juge, opet smo čitavo vrijeme na Kosovu komentirali kako se "vidi da je ovo bila Jugoslavija", jer čak i ovakvo, ratom devastirano Kosovo još je uvijek ispred Albanije, premda Albanija mnogo brže grabi naprijed. Jednostavno, kultura Kosovara je na mnogo višoj razini, imaju osjećaj da ne bacaju smeće posvuda, imaju estetske navike...to je bio naš opći dojam.

Esad priča i o Makedoncima, kaže da su vrlo negativno nastrojeni prema Albancima. Jasno, imaju neugodnih iskustava otprije nekoliko godina. Ali, veli da voli Tita. Tu se svi slažemo.

Prelazimo rijeku Valbonu:





Valbona je pritoka Drima koja izvire na Prokletijama, a iznad Bajram Currija čini prekrasan kanjon. Ne želim ni pomišljati koliko je ova voda ledena, ali oni se svejedno kupaju.

I tako stižemo u Bajram Curri. To je neugledan planinski gradić, koji je izgrađen iz čisto administrativnih pobuda. Naime, u ovom dijelu Albanije nema naselja, to su uglavnom katuni. Kako bi postojalo neko središte okruga, vlast je izgradila Bajram Curri. On se sastoji od četiri ulice, dvadesetak ružnih socrealističkih zgrada, lokalnog muzeja (čiji je fundus poprilično stradao u građanskom ratu devedesetih) i spomenika Bajramu Curriju. Bajram Curri bio je albanski nacionalist s Kosova, koji se borio u Prvom balkanskom ratu. Nakon proglašenja nezavisnosti Albanije došao je u sukob s Ahmedom ben Zoguom, budući da se isti nije htio baviti kosovskim pitanjem. Curri je naravno želio da se i Kosovo uključi u sastav novonastale Albanije. Nakon toga Zogu ga je dao ubiti, ali je Curri pobjegao u brda, gdje se našao u okruženju i počinio samoubojstvo, baš nekako na mjestu gdje je kasnije osnovan grad.
Grad ima oko 6000 stanovnika i bio je poprilično ozloglašen devedesetih godina, zbog vrlo visoke stope kriminala. Postoje priče kako je tropojska mafija (koja je čak dospjela i u neke hollywoodske filmove) otimala Srbe s Kosova i onda im ovdje vadila organe (priča o poznatoj „žutoj kući“). No početkom ovog stoljeća albanska je vlada očistila grad i danas je siguran. Inače, iz ovog područja, iz sela Viçidol, dolazi i prvi predsjednik demokratske Albanije, Sali Berisha.
Esad nas ostavlja u centru, ispred hotela. Plaćam mu, imam 40€. On mi vraća dvije po 5€ i veli "Evo, ja ti tako vraćam, pa ako hoćeš, možeš mi ostaviti još 5." Stari prepredenjak. Neka ga, evo mu još tih 5€.

Hotel je začuđujuće dobar za ovakvu vukojebinu. Očito netko pere novac zarađen u mutljarenjima devedesetih. U prizemlju je restoran, iznad je hotel s nekih dvadesetak soba. Nikoli je taj dan sjela uplata, starci su mu javili. A soba košta taman toliko koliko on još ima: 20€ po osobi. Baš ga neće sreća. On se naravno nećka. Koliko vidim, nema drugih hotela. Onda ipak svi uzimamo sobu. Tip s recepcije nas pita koliko ostajemo. Jednu noć. Veli, dobro, jer "sutra smo puni". Tko samo dolazi ovamo?

Malo ćemo predahnuti, istuširati se, gledati televiziju... Gledamo neki kanal koji se zove Balkanica. Vrte se pjesme iz balkanskih zemalja. Naravno, pop. Spot od neke Srpkinje, zove se Xenia, tekst je tipično cajkaški glup: "Ja bih svaki dan, dečko mi je umoran, biće posla pune šake/Ja bih svaki dan, radićemo, imam plan, hopa-cupa, cike-cake". Kriste Bože. Foot in mouth

Izlazimo u šetnju Bajram Currijem. Pokraj hotela slikam natpis:



Naravno, smiješno mi je ovo "kurve politik". Samo značenje baš i nije smiješno. To je Udruga bivših političkih zarobljenika.

Bajram Curri je neobičan spoj stravično ružne i derutne arhitekture i prekrasne prirode Prokletija. Pogled ispred hotela:





Tražimo neko mjesto za nešto pojesti. Uličica iza hotela:



Muzej i spomenik Bajramu Curriju:



Ulice su široke, a prometa gotovo da i nema. Ovako je nekad bilo i u središtu Tirane:



Naš hotel je lijevo od ovog busa:



Tlocrt Bajram Currija je prilično jednostavan. Ovo je prva paralelna ulica. Crveni Mercedes skreće iz ulice koja je okomita na nju i kojom se ulazi u grad. Ja stojim na onom pješačkom otoku koji vidite na onoj slici s Matom i Nikolom. Desno iza mene je još jedna ulica kojom se ulazi u grad, lijevo od mene je nakon 50 metara muzej i spomenik, i tamo je još jedna ulica koja je paralelna s ovom na slici. I to je čitav grad.

Spuštamo se niz onu ulicu iz koje je došao Mercedes. Ona ima drvored i uz nju ima prodavaonicâ. Tražimo neki restoran, ali nema ničeg. Samo neki birc iz kojega trešte cajke. Dolazimo do kraja ulice i kraja grada. Vraćamo se drugom stranom. Tu su i neki štandovi. Svi bulje u nas. Očito ipak nema baš toliko stranih turista ovdje.
Primjećujemo da ima natprosječno mnogo britanskih registracija. Sveukupno smo ih taj dan na autima u Bajram Curriju vidjeli negdje tridesetak. Čak i jednu irsku. Očito je tropojska mafija odradila svoje.

Pokrajnja ulica između zgrada:



Plakat najvećem sinu Tropoje:



Pogledajte zastave, slijeva nadesno: Albanija, Demokratska stranka Albanije, SAD, EU, NATO. Koji džumbus.

Na uglu kod spomenika je neki bistro, ali nemaju ništa za jelo. Idemo dalje. Ovo je ona druga paralelna ulica:



Iza ovog drveća je još neki hotel, ali mislim da nije u funkciji: prozori su razbijeni, a izgleda da unutra barem deset godina nije kročila ljudska noga.
Na kraju ulice otvara se pogled na donju paralelnu ulicu i na gradski stadion:



O ovakvim sam stvarima dosada samo slušao, ali sada ih vidim i na svoje oči:



Čovjek drži krave u zgradi. Krave pasu dolje, na nogometnom igralištu, potom se vraćaju doma.
Subota je popodne, pa svi vise na prozorima. Mašu nam. Ima čak i jedna zgodna cura. Mate veli "Krešo, evo ti!", aludirajući na moju priču kako su Kosovarke idealne za oženiti, jer bi dale sve da pobjegnu iz one svoje zabiti. Laughing

Zaokružujemo i spuštamo se do donje paralelne ulice. Nevjerojatna brda:



Nisam uspio utvrditi što je ova žuta zgrada. Nije škola, iako liči na to.

Pogled niz ulicu, prema hotelu:



Krave mirno pasu.

Zgrade:



Zgrada gimnazije. Ovo sam zapravo više slikao radi prijatelja, koji se preziva Vokši:

 

Asim Vokshi je bivši dobrovoljac Španjolskog građanskog rata.

Vraćamo se do "centra" i napokon nalazimo nešto što je otvoreno, gdje se može nešto i meznuti. Naravno, neki asortiman mesa, ćuftice, pljeskavica...uz to Birra Peja. Ima je i ovdje, ipak je bliže do Kosova nego do ostatka Albanije. Potom Nikola odlazi u sobu na WC, Mate i ja ga čekamo, pa se vraćamo na ono mjesto gdje smo i prije bili, na rubu grada. Tu snimam panoramu grada (u pozadini ćete čuti Matu kako skandira "Bajram Curri!" zato jer sam ih lijepo zamolio da budu tiho dok snimam).

Mati je općenito to ime bilo toliko smiješno, još otkako sam spomenuo da je na itinereru. "Kakvo je to ime za grad?" Onda sam mu objasnio, ali je i dalje bilo smiješno. Zadnjih dana nas je već hvatala i neka vrsta treme, na što li će ličiti taj famozni Bajram Curri.

Inače, i na snimci se vidi, čitavo vrijeme ulicom pored koje sjedimo, prolaze auti. Nije da imaju kamo ići, jednostavno, izgleda da je ideja večernjeg izlaska u Bajram Curriju vozikanje gore-dolje autom po te dvije ulice. Kao medvjedi u kavezu. Ili možda manekenke na pisti. Pokazuju aute.
Svi koji prođu kraj nas mašu nam. Trebalo je vremena da to uopće skužimo. Kad smo skužili, onda su prestali. Laughing

Vraćamo se u sobu. Ja sam još imao ideju da navečer izađemo na piće, ali Nikola nema love, a Mati se ne da. On je zalegao i zadrijemao. Tako da ostatak večeri provodimo u gledanju televizije i razgovoru. Liježemo rano, jer se sutra moramo ustati prije 6...

psihoputologija @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 10, 2012
PETAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rano ustajanje i pješačenje kroz jutro u Ohridu, sve do autobusnog kolodvora. Do tamo ima nekih pola sata hoda. Usto, idemo drugim putem nego ja lani i tako smo već dosta naknap. Ja ne mogu brže, ova dvojica odlaze naprijed, ja se gegam. Ipak stižemo na vrijeme na bus i ubrzo krećemo. Godinu ranije smo ovaj put prošli noću, tako da se ove godine nadam vidjeti ljepote ovog kraja.
Od Ohrida cesta ide prema Strugi. Toga dana počinju Struške večeri poezije, a usto sam ja neposredno prije putovanja čitao Tomićevu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja se upravo događa u Strugi i brdima iznad nje. Između Struge i Ohrida je i ohridski aerodrom. Potom se cesta uvlači u brda i počinje između brda vijugati prema Kičevu. Uokolo se otvaraju krasni vidici:



Prije Kičeva stajemo na okrepu, a potom nastavljamo. Kičevo je gradić okružen brdima do kojega vodi željeznička pruga iz Skopja. Od Kičeva je dalje nekoć vodila uskotračna željeznica prema Ohridu (tzv. Pampurče ekspres).
Nakon Kičeva cesta opet prolazi kroz brda. U jednom času vidimo odvojak za Mavrovo. Mavrovo je područje nacionalnog parka između Šar-planine i Koraba, a najpoznatije je po svom umjetnom jezeru, izgrađenom pedesetih godina. U mavrovskoj regiji nalazi se i selo Galičnik, poznato po dobro sačuvanim narodnim običajima.
Potom se opet spuštamo prema drugoj kotlini, koja se zove Polog. S lijeve strane vidimo početak masiva Šar-planine:





U jednom času prelazimo rječicu. Prometni znak kaže „Reka VARDAR“. Ovdje izgleda poput potočića.
Idući grad je Gostivar. Gostivar je neugledan i poprilično zapušten gradić, u kojem primjećujemo da su svi natpisi trojezični: makedonski, albanski i turski. Upravo je Polog područje gdje živi najveći broj makedonskih Albanaca.
Od Gostivara prema Tetovu vodi autoput. No taj je autoput kao i oni u Turskoj – zaustavne traje nema, a zeleni pojas sveden je samo na branike po sredini. Šar-planina nam je sada bliže:



Ovo bi TREBAO biti Titov vrv, najviši vrh Šar-planine.
U daljini pred nama vidi se Tetovo:



U pozadini Šar-planina:



Tetovo je također prilično prašnjav i zapušten grad. Autobusni kolodvor je na rubu, tako da ne vidimo baš previše, no ne čini mi se zanimljivim kao išta više od ishodišta izleta na Šar-planinu. Doduše, u Tetovu postoji poznata Šarena džamija s kraja 15. stoljeća koju bi se isplatilo vidjeti... Inače, u Tetovu su oko 70% stanovništva Albanci.

Vraćamo se na autoput prema Skopju. Pogled na Šar-planinu, od koje se sada odvajamo:



Nikola je iskoristio to što je u Tetovu sišao tip koji je sjedio kraj njega:



Dolazimo u Skopje, ali idemo nekim okolnim putovima, pa to traje. Provlačimo se kroz grad i napokon stižemo na autobusni kolodvor. Ostavljamo ruksake na kolodvoru. Autobusni kolodvor smješten je ispod željezničkoga, koji je na nadvožnjaku. S nadvožnjaka visi reklama za američki koledž:



I tu su se infiltrirali. Mate se zgraža.

Skopje je stari grad. Nažalost, to se danas baš i ne vidi, jer je većina starih zdanja stradala u potresu 1963. Danas ima oko pola milijuna stanovnika. Područje je naseljeno od neolitika, kasnije su ovdje živjeli Peonci, pa Dardanci. Pod rimsku vlast dolazi 148. pr. Kr., i ulazi u sastav rimske provincije Macedonije. U to vrijeme grad nosi naziv Scupi, odakle i današnje ime. Kasnije dijeli sudbinu Bizantskog carstva, razoreno je u potresu 518., ali ga obnavlja Justinijan (rođen 20 km od Skopja), potom je u sastavu Bugarskog kraljevstva, da bi u 14. stoljeću postalo glavnim gradom Dušanova carstva. 1392. pada pod Turke, i tamo će ostati skroz do 1912., 520 godina. Turci su itekako ostavili svoj pečat na arhitekturi, a u njihovo se doba u Skopju naselio i velik broj Židova iz Španjolske. Grad u to vrijeme nosi naziv Üsküb, pod kojim je bio poznat i u Europi sve donedavno. 1555. opet je razoreno u potresu, a 1689. osvaja ga austrijski general Piccolomini, koji je vodio austrijsku ofenzivu nakon turske opsade Beča. Piccolomini je doista uspio prodrijeti vrlo duboko na teritorij Otomanskog carstva (uzmimo u obzir da Austrija tek 1699. mirom u Sremskim Karlovcima uspostavlja liniju na Savi i Dunavu, a ovaj je došao do Skopja), ali nije se uspio zadržati vrlo dugo. Iako je bio oduševljen gradom i njegovom ljepotom, dao ga je spaliti. Po nekim izvještajima, učinio je to kako bi spriječio kugu koja je prijetila širenjem. Nakon toga Skopje tavori sve do 1873., kada je sagrađena pruga Skopje-Solun, kojom grad opet oživljava.
Nakon Prvog Balkanskog rata pripada Srbiji, ali je tijekom Prvog svjetskog rata okupirano od Bugara. Potom postaje dijelom Kraljevine SHS, za čije je vrijeme u Skopju naseljen velik broj Srba. I danas je skopski dijalekt pod velikim utjecajem srpskoga. U Drugom svjetskom ratu Skopje ponovno biva okupirano od Bugara, ali oslobađa ga JNA, pod vodstvom Svetozara Vukmanovića-Tempa, te Skopje postaje glavnim gradom SR Makedonije u sastavu Jugoslavije.
Najveća katastrofa koja je zadesila Skopje u moderno doba dogodila se 26. srpnja 1963. u 5:17 minuta. Potres jačine od 6,9 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na području Osogovskih planina, tresao je grad čitavih 20 sekundi, a manji potresi osjetili su se još pola sata nakon glavnoga. Prostor na kojem se potres osjetio iznosio je 50 000 kvadratnih kilometara (usporedbe radi, Hrvatska ima 56 000 km2). Razoreno je između 75 i 80% grada, 15800 stanova je uništeno, a 28000 oštećeno, što znači da je oko 200 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Život je izgubilo 1070 ljudi, a ozlijeđeno je oko 4000. Pomoć napaćenom gradu poslalo je 87 zemalja svijeta, a bilo je to prvi put da su se u vrijeme Hladnog rata na nekom mjestu oko zajedničkoga cilja ujedinili američki i sovjetski vojnici. Grad je obnovljen prema planovima japanskoga arhitekta Kenza Tangea, koji je izgradio niz novogradnji (tzv. „Gradski zid“), čija je visina promijenila mikroklimatsko stanje grada, jer su prepriječile put zračnim strujama koje od Šar-planine idu prema dolini Vardara. Stari skopski željeznički kolodvor, čija je zgrada napola srušena, konzerviran je u poluruševnom stanju i ostavljen kao gradski muzej. Kazaljke sata na njegovom pročelju zauvijek su se zaustavile u 5:17 sati.
Skopje je poznato po još jednom fenomenu. To je gradsko naselje Šuto Orizari, u govoru poznatije kao Šutka, najveće romsko naselje na svijetu, praktički grad za sebe, koji ima 17 000 stanovnika. Ujedno je i jedina administrativna jedinica na svijetu u kojoj je romski prvi službeni jezik. Gospodarska situacija u Šutki je vrlo loša, svega 1500 ljudi ima stalan posao, dok je broj stanovnika još i povećan izbjeglicama s Kosova. O Šutki je svojedobno snimljen i film, koji naselje prikazuje kao puno života, unatoč lošoj ekonomskoj situaciji i nedostatku perspektiva.

Mi se šećemo uz Vardar prema centru:



Iznad grada vidi se stara tvrđava, Kale:



Sjedamo u kubanski bar na obali Vardara, to nam je Mate preporučio, jer je tu već bio, a naravno, kamo će antiglobalist i obožavatelj Castra i Cháveza nego Kubancima.
Šaljem poruku Biljani. Biljana je cura koju sam upoznao preko Facebooka, kada sam godinu ranije upao u jednu raspravu između Grka i Makedonaca o sporu oko imena. Živi u Skopju, malo je starija od mene, završila je engleski i bavi se prevođenjem te pisanjem pjesama. Baš joj je tih dana trebala biti objavljena prva zbirka poezije. Kada sam joj rekao da ćemo proći kroz Skopje, rekla je da se obavezno javim, pa da se nađemo, popijemo nešto i usput i uživo upoznamo. Tako joj sad javljam našu lokaciju.
Ona ubrzo dolazi, živi u blizini. Sjeda s nama, razgovaramo, a potom nam nudi da će nas provesti centrom Skopja i pokazati nam neke stvari. Prihvaćamo, naravno, rijetko imamo priliku da nas netko lokalni vodi po gradovima koje posjećujemo.
Vrućina je golema, oko 40°, a prošlo je i podne. Prolazimo kroz veliki šoping-centar i izlazimo prema glavnom trgu, Ploštad Makedonija:



Ovdje stoji i spomen ploča najpoznatijoj Skopljanki:



Sama Ploštad Makedonija izgleda ovako:



Nasred ovog cvjetnog ronda trebala bi doći fontana sa spomenikom Aleksandru Makedonskom kako jaše svoga vjernog Bukefala. Taj monstrum od spomenika trebao bi biti visok deset metara. Iz kopita konja, u skladu s različitim načinima prskanja vode, trebale bi se oriti različite pjesme Toše Proeskoga. I sami se Skopljani sprdaju s takvim kičem, ali očito je da gradska vlast u ovim našim državama nigdje baš nema smisla za estetiku.

Od Ploštadi Makedonija vodi Ulica Makedonija, glavna pješačka ulica grada. Ni ona nije imuna na kič. Malo niže uređena je „nova“ rodna kuća Majke Tereze, koja izgleda kao da je netko na loš način kopirao Hundertwassera:





Kad smo već kod vjerskih simbola, valja napomenuti da se iznad Skopja, na planini Vodno, nalazi ogromni križ, pače najveći na svijetu, kojim se željelo obilježiti 2000 godina kršćanstva u Makedoniji (Makedonci smatraju da su oni prvi narod koji je primio kršćanstvo, no kršćanstvo ne postoji prije Pavlovih putovanja, dakle to znači još barem 50 godina do 2000. obljetnice). Mislim da je ipak važniji cilj bio iziritirati Albance, koji su u Makedoniji uglavnom muslimani:



Na Ulici Makedonija nalazi se još nekoliko kičastih kipova, pa tako npr. kip tipične sponzoruše u minici, s torbicom, koja telefonira na mobitel, kip mačke koja prije liči na klokana, kip vepra koji liči na nosoroga, itd. Na kraju ulice dolazimo do zgrade bivšega željezničkog kolodvora:



(Satna kazaljka se malo pomakla, vrijeme je, ponavljam, 5:17.)

Prolazimo kroz Gradski zid, vraćamo se na Ploštad Makedonija, a potom prelazimo na drugu stranu Vardara i to Kamenim mostom, starim mostom koji navodno potječe još iz 6. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od 15. i jedan je od simbola Skopja (nalazi se i na gradskom grbu).
S druge strane gradi se novi nacionalni muzej:



A onda ulazimo u stari grad:



Stara čaršija jest ono što je ostalo od otomanske jezgre Skopja nakon potresa. Načelno se ne razlikuje pretjerano od drugih čaršija, iako je očuvana mnogo slabije nego npr. ona u Sarajevu. Obnovitelji grada metodički su između čaršije i mosta provukli jednu od glavnih gradskih brzih prometnica, Bulevar Goce Delčev.

Uspinjemo se do vrha čaršije, gdje se nalazi crkva Sv. Spasa. U dvorištu crkve je ugodan hlad, a ovdje u kamenom sarkofagu počivaju i posmrtni ostaci Goce Delčeva:



Goce Delčev bio je junak revolucionarne borbe Bugara i Makedonaca za oslobođenje od turske vlasti. Rođen je 1872. u Kilkisu, u današnjoj Grčkoj. Iako je djelovao samo sedam godina, od 1896. do 1903., smatra se vodećim likom u borbi za oslobođenje. Za razliku od VMRO-a, koji se zalagao za ustanak, Delčev je zagovarao stalne terorističke napade i gerilski rat. Vidite kako je to relativno. On je veliki revolucionar i borac za slobodu, dok su ETA ili IRA terorističke organizacije. A cilj i sredstva borbe su isti.
4. svibnja 1903. upao je u zasjedu turske policije kod sela Banica u Grčkoj, te je prilikom toga puškaranja i ubijen. Samo tri mjeseca nakon njegove smrti došlo je do prvog velikog ustanka protiv turske vlasti, Ilindenskog ustanka i osnivanja Kruševske republike.
Zanimljiva je priča što se s Delčevim događalo poslije smrti. Naime, on je pokopan u Banici, no kako su nakon Prvog balkanskog rata Grci prognali sve bugarsko stanovništvo iz tih krajeva, tako su i Delčevljevi posmrtni ostaci preneseni u Sofiju. Tijekom bugarske okupacije sjeverne Grčke u Drugom svjetskom ratu, njegov je izvorni grob u Banici obnovljen. No direktiva Kominterne bila je da se njegovo tijelo prenese u Jugoslaviju, kako bi se potaknuo razvoj makedonskog etničkog identiteta u nacionalni. Makedonci su isprva bili prilično ravnodušni, jer su Delčeva smatrali „beznačajnim Bugarinom“. Ipak, pod pritiskom iz Moskve, tijelo je prebačeno u Skopje. Nakon Titovoga „ne“ Staljinu i Dimitrovljeve smrti, Bugarska se vraća ideji da su Makedonci u biti Bugari. Kako bi se tomu oduprla, nova ideologija jugoslavenske vlasti bila je da prikaže kako su Bugari Delčeva, kojeg su i sami Makedonci smatrali Bugarinom – lažno prisvojili. Stoga je započela snažna kampanja makedonizacije Delčeva i njegova prikazivanja kao nesumnjivo Makedonca.
Bizarno.

Sjedimo u hladu dvorišta i pričamo. Nikola je malo prilegao. Biljana priča o situaciji u Makedoniji, o odnosima s Albancima, o odnosima s Grčkom i nepotrebnim makedonskim provokacijama. Zanimljivo je da nacionalizam upravo najviše cvjeta u državama koje grcaju u ekonomskim problemima. Političari skreću pažnju s bitnoga tako da mašu barjacima i busaju se u prsa.

Prelazimo k tvrđavi. Ulaz:



Tvrđava (Kale) je mjesto koje je bilo nastanjeno još od 4000 godina prije Krista. Na njenom su prostoru nađeni arheološki nalazi iz neolitika. Tvrđava je izgrađena u 6. stoljeću, za vrijeme Justinijana. Kasnije je nadograđivana, a u 17. stoljeću posjetio ju je i opisao i poznati turski putopisac Evlija Ćelebija. Tvrđava je oštećena u potresu 1963., a tek je nedavno počela njena obnova.
Pogled s tvrđave na Mustafa-pašinu džamiju:



Tvrđava je iznutra uglavnom prazna i preuređena u park:



U daljini se vide Ploštad Makedonija i Kamen most:



Bastioni:



Pogled na nacionalni nogometni stadion i Vardar:





Stadion se zove Filip II. Skopski aerodrom se zove Aleksandar Makedonski. Simpatiziram ja njih, ali stvarno pretjeruju.

Strahovito je vruće, a na tvrđavi nema gotovo nikakve sjene. Vraćamo se prema centru. Još malo čaršije:



Dok se vraćamo na Ploštad Makedonija velim Biljani da bi mi sad dobro legla jedna boza. Veli ona da upravo u trgovačkom centru, u podrumu, postoji slastičarnica Šeherezada za koju vele da ima najbolju bozu u Makedoniji. Ne treba mi dvaput reći.
Svi se spuštamo u podrum, doista, tamo je. Možemo birati: mala, srednja, velika. Uzimam srednju. Kolači su konfekcijski, preslatki, ali boza je taman. Ova dvojica ne žele ni kušati

Približava se čas polaska, vrijeme je da krenemo prema autobusnom kolodvoru. Pozdravljamo se s Biljanom, zahvaljujemo joj na vodstvu. Očekujem da će Mate imati neke komentare na to što ja sad tu dovlačim neke svoje ljude (bio je skeptičan kad sam rekao da ću se naći s njom), ali, začudo, kaže da mu je simpatična.

Nikola još usput kupuje hranu u nekoj prčvarnici. Mesina. Po ovoj vrućini...

Vozni park skopskog gradskog prometa je poprilično oronuo:



Stižemo na kolodvor, imamo još oko pola sata vremena do polaska autobusa za Prizren. Ova dvojica me pitaju znam li koliko se moramo voziti. Odakle da ja to znam? Po karti mi izgleda sat i pol, ali nemam pojma kakve su ceste, koliko ćemo stajati na granici, kakav je promet...

Malo prije četiri sata izlazimo na peron. Autobus je već tamo. Kosovska registracija. Moram priznati da osjećam tremu. Po prvi puta doista ne znamo u što se upuštamo, Kosovo je još uvijek pomalo osjetljivo područje.
Cesta za Prizren vodi prvo pored američke ambasade. „Tvrđava zla“, zovu ju ova dvojica. Zanima me kako će se na Kosovu nositi sa svom tom amerofilijom koja ondje vlada.
Cesta zatim izlazi iz grada i ide na sjeverozapad. Putnici u busu su uglavnom Kosovari. Nakon dva dana, opet smo u albanskom jezičnom arealu.
Vožnja traje nekih pola sata, potom stižemo na granicu. Makedonci nas puštaju. Potom u autobus ulazi kosovski carinik. Podsjeća na Azema Vllasija u mlađim danima. Uzima naše putovnice, pita nas vraćamo li se možda preko Srbije. Kažemo da ne. Vjerojatno pita da zna da nam ne lupi žig ako se vraćamo kroz Srbiju, znam da srpski carinici rade probleme prilikom izlaska.
Carinici otvaraju bunker. Moj ruksak je prvi na redu, otvaraju ga i zagledaju unutra. Mislim si hoće li mi nešto ispasti.
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Dobili smo žig, ali poprilično bljedunjav. Hani i Elezit. Na srpskome: Đeneral Janković. Đeneral Janković dobio je ime po Božidaru Jankoviću, generalu vojske Kraljevine Srbije i kasnije SHS, kojeg su na ovom mjestu ubili pripadnici VMRO-a. Isti taj Janković vodio je srpsku vojsku 1912. kada je prilikom Balkanskog rata i oslobađanja od turske vlasti srpska vojska počinila stravične masakre Albanaca ne samo na Kosovu, već i u sjevernoj Albaniji. Tu leži korijen albanske netrpeljivosti prema Srbima.

Samo mjesto je vrlo neugledno, smješteno u jako lijepoj prirodi, ali samom panoramom dominira cementara Sharr:



Čovjek koji sjedi pored nas s druge strane prolaza obraća nam se. Vidi da imamo hrvatske putovnice pa veli da ga zanima pogledati ih. Kaže, nekoć je živio u Zagrebu i Rijeci. Veli da je po struci ekonomist, radi kao profesor stručnih predmeta u ekonomskoj školi u Prizrenu, a predaje još i na fakultetu u Prištini. Upravo se vraća iz Skopja, jer je u međuvremenu tamo upisao magisterij. Zanimljivo priča, veli da je nostalgičan za Rijekom, da mu je grad ostao u jako lijepom sjećanju. Predstavlja se: Aliismet Çoçaj. S obzirom da će se njegovo pričanje protegnuti skroz do Prizrena, ubacivat ću pomalo njegove štiklece.
Nakon Hani i Elezita cesta (i pokraj nje pruga) ulaze u Kačaničku klisuru:



(dolje vidite prugu)



Kačaničku klisuru oblikuje rijeka Lepenac, koja se ovuda probija sa sjevera, da bi se kod Skopja ulila u Vardar.

Usporedo cesta i pruga:



Potom se reljef otvara, a mi ulazimo u južni dio Kosova polja. U načelu, reljef Kosova oblikuju dva velika polja, to su Kosovo na istoku i Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadu. Između njih je hrbat Crnoljeva, koji se nastavlja na Šar-planinu. Južni je dio brdovit, kao i krajnji sjeverozapadni, prema Crnoj Gori.
Iznad nas se vidi Ljuboten, još jedan istaknuti vrh Šar-planine:





Ubrzo stižemo u Uroševac. Srpsko ime grad nosi po kralju Stefanu Urošu, koji je proglašen svecem, i koji je zaštitnik lokalne crkve. Albansko ime je Ferizaj. Aliismet kaže da je to zbog rudnika željeza (ferrum). No, izgleda da ime ipak dolazi od starijega srpskog imena Ferizovići, a to je opet prema Ferizu Shashivariju, koji je bio vlasnik svratišta na tom mjestu. U govoru, grad se naziva Tasjan, što je iskrivljeno od francuskoga „station“, budući da se Uroševac razvio oko željezničke stanice na pruzi Kosovo Polje–Solun.
Dok se vozimo kroz prilično gust uroševački promet, primjećujem da se jedan lokal zove „Bifurkacija“. Bifurkacija je inače prilično rijetka zemljopisna pojava, u kojoj jedna rijeka spaja druge dvije, i tako zapravo dva sliva. Najpoznatiji primjer bifurkacije je Casiquiare u Južnoj Americi, koja spaja slivove Orinoca (karipski) i Amazone (atlantski). No bifurkacija postoji i ovdje, na Kosovu. Naime, rijeka Nerodimka, koja izvire na Crnoljevu, otječe izvorno u Lepenac, te tako u egejski sliv. Za vrijeme srpskoga kralja Milutina prokopan je kanal kojim se Nerodimku spojilo s jezerom Sazlija, iz kojega istječe rijeka Sitnica, koja se ulijeva u Ibar i tako pripada crnomorskom slivu. Dakle, zapravo se ne radi o pravoj bifurkaciji, tim više jer je kanal u međuvremenu opet zatrpan, ali svejedno je zgodan kuriozitet.

Kolodvor:



I evo uroševačkog kurioziteta – džamija i crkva jedna uz drugu:



Taj se prizor smatra ikonom tolerancije i suživota na Kosovu. No stvari baš nisu tako idilične. Džamija je bila uništena u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena. Obje su preživjele rat 1999., ali je crkva napadnuta u nemirima 2004. Ipak, obje stoje i danas i pružaju nadu u neko bolje sutra u ovoj čudnoj zemlji.
Nedaleko Uroševca nalazi se i Camp Bondsteel, najveća američka baza na Kosovu.

Prelazimo prugu:



Nakon mjesta Slivovo skrećemo lijevo prema Prizrenu. Počinjemo prelaziti Crnoljevo. U jednom času s lijeve strane primijetimo jedan od mnogobrojnih spomenika palim borcima UÇK-a. Kao i svaka država koja je svoju nezavisnost izborila oružjem, tako i Kosovo ne oskudijeva ratnom ikonografijom. Aliismet pokazuje na spomenik kraj kojeg smo prošli i kaže „To je Račak.“
Račak je selo u kojem je srpska policija 15. siječnja 1999. ubila 45 Albanaca, što je dovelo do zaoštravanja oružane borbe UÇK-a (Ushtria çlirimtorë e Kosovës – Oslobodilačka vojska Kosova). Dotada su Kosovari srpskoj vlasti pružali uglavnom pasivni otpor, u skladu s doktrinom Ibrahima Rugove o bojkotu vlasti. UÇK je bila radikalna frakcija koja, iako je formalno postojala od 1981., do 1996. nije vršila nikakve napade. Masakr u Račku kontroverzan je stoga što nikada nije utvrđeno jesu li ubijeni Albanci bili pripadnici UÇK-a (što tvrdi srpska strana) ili samo obični civili (što tvrde Albanci i NATO). Masakr u Račku bio je zapravo i povod za razmatranje oružane akcije protiv SR Jugoslavije, što je i provedeno na proljeće 1999.

Prelazimo Crnoljevo i otvara nam se pogled na Metohiju:



Opet smo u ravnici, a pred nama se opet vidi Šar-planina:



Danas smo ju skroz zaobišli. Aliismet priča kako je planinario po njoj. Potom priča kako on radeći dva posla ima plaću samo 300€. A akademski je obrazovan čovjek. Čini se popriličan homo universalis. Veli da voli slikati, crtati. Daje nam i adresu,. Ispisuje ime goticom. Jako lijep rukopis. Potom priča o obrazovnom sustavu na Kosovu. Veli da na Kosovu postoji jedno državno i deset privatnih sveučilišta. Mati vjerojatno pada mrak na oči.
Iza Suve Reke prolazimo kamp Casablanca, veliku KFOR-ovu bazu.
Pogled na Šar-planinu:





Potom nam priča o tome kako je u tim nemirima 2004. paljeno dosta crkava, pa su tako stradale i albanske katoličke crkve (u ovom ih dijelu ima), jer se neselektivno uništavalo sve kršćansko. Kaže „To nije borba, to je kretenizam.“
Pita me kako sam naučio albanski, jer vidi da znam nešto malo. Kažem mu da mi je profesor u Zagrebu bio iz Prizrena. Pita me za ime. Zef Mirdita. O, pa kako ga ne bi znao.
Potom nam preporuča gdje možemo odsjesti u Prizrenu. Veli da ima neke svoje poznate koji imaju hotel i restoran na 4 km od Prizrena prema Đakovici. Zahvaljujemo mu, ali velimo da bismo željeli navečer malo i pogledati grad, a klipsati 4 kilometra tamo i natrag nije baš zgodno.

Stižemo lagano u grad. S desne strane nam Aliismet pokazuje završetak željezničke pruge. Ne izgleda dobro. Time ću se pozabaviti sutra.
Izlazimo iz busa, ja uzimam ruksak. Naravno da je otvoren, kreteni ga nisu znali zatvoriti. A i čini mi se da mi nema ručnika....aha, ipak je unutra. Uostalom, zašto bi itko ukrao ručnik?

Aliismet nam veli da bi nas htio počastiti pićem, tu u blizini ima pizzerija koju drži njegov školski kolega. Prihvaćamo. On nas predstavlja kao prijatelje iz Hrvatske, „a znaju i Zefa Mirditu!“ Odlučujemo uzeti i pizzu, a naravno, želim probati i Birru Peju. Pećko pivo je u Jugoslaviji imalo kultni status. Čista prokletijska voda očito je presudan faktor.
Sjedamo na terasu. Aliismet priča o svemu i svačemu. Jako drag čovjek. Ni Birra Peja nije loša.
Nakon večere pita tog svog kolegu zna li kamo bi nas mogli smjestiti. On veli da zna jedan pansion u centru. Dapače, on će nas sve prebaciti dotamo. Izgleda da ovdje u Prizrenu doživljavamo svu raskoš albanskog gostoprimstva!
Odvozi nas u centar, u jednoj pokrajnjoj uličici nalazi se pansion. Cijena je 13€ po osobi. Soba ima televizor, frižider, internet. Vlasnik je Turčin. Mate sluša njegov turski i veli da je komično, jer govori turski, ali s totalno srpskom fonologijom.
Jako smo zadovoljni sobom. Aliismet ide s nama, veli da nas još može provesti centrom. Prihvaćamo.

Prizren je u biti grad koji može najviše ponuditi na Kosovu. Priština je novi, moderni grad. Prizren je oduvijek bio urbano središte, a jedini grad na Kosovu koji mu donekle može parirati je Peć. Nekadašnja rimska Theranda, potom kod Prokopija u petom stoljeću zabilježen kao Petrizen (što ujedno demantira da je etimologija imena slavenska), grad je u devetom stoljeću pao pod Bugare. U 12. stoljeću osvajaju ga Nemanjići. U Prizrenu je tada utemeljen episkopat, a grad dobiva nadimak „srpskog Konstantinopola“. Središte je trgovine i proizvodnje svile, a u njemu se nalazi i dubrovački konzulat za čitavu Srbiju. Kasnije njime vladaju Mrnjavčevići, zatim pada pod Crnogorce, da bi ga za Srbe opet osvojio Vuk Branković. 1545. pada pod Turke. U tursko doba glavni je centar Kosova. 70% stanovništva su muslimani. Unatoč tome, Prizren odiše kozmopolitizmom. U njegovom životu sudjeluju Turci, Srbi, Albanci, Cincari... Kulturni je centar Albanaca i zapravo njihovo najveće urbano središte. Ujedno tu djeluje i srpsko sjemenište. 1878. u Prizrenu je osnovana Prizrenska liga, organizacija kojoj je cilj bio borba za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Nažalost, Berlinski kongres iste godine nije uopće trzao, a Bismarck je bahato rekao kako „albanska nacija ne postoji“. Stoga je Prizrenska liga prešla u oružane akcije, koje su trajale iduće 4 godine. Na kraju je njen otpor ugušen, no Albanci su dali do znanja da su politički subjekt. Ipak, nezavisnost Albanije izborena je tek 1912. godine. Ironijom sudbine, unutar granica te nove države nije se našao Prizren – razgraničenje između Crne Gore, Srbije i Albanije nakon Prvog balkanskog rata bilo je poprilično neprirodno, pa je tako područje Tropoje, uvijek vezano za Đakovicu, a od ostatka Albanije odvojeno visokim i neprohodnim planinama, završilo u Albaniji, dok je npr. regija Dibra na istoku Albanije ostala bez svog glavnog grada, budući da je Dibër (mak. Debar) završio u Srbiji, kasnije Makedoniji. Samo zauzeće Prizrena od strane Srba i Crnogoraca vojske bilo je krvavo – ubijeno je između 400 i 4000 Albanaca, a srpska i crnogorska vojska zabranile su ulazak svim strancima. Ipak, u grad se uspjelo probiti nekoliko stranaca, među njima i tada mladi ruski novinar Lev Bronštajn, koji će nekoliko godina kasnije postati Trocki. Svi su oni izvještavali o vrlo okrutnim postupcima vojske.
Tijekom Prvog svjetskog rata okupirale su ga Centralne sile, a potom je opet pod Crnom Gorom, u čijem sastavu ulazi i u Kraljevinu SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je Velike Albanije, potom opet ulazi u sastav Jugoslavije. Iako su se politički predstavnici izjasnili za izravno priključenje Srbiji, Tito je uložio veto i tako je ustanovljena Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Kasnije dijeli sudbinu ostatka Kosova.
Za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu 1998-99. velik broj albanskog stanovništva je zastrašen i protjeran, da bi se s krajem NATO-vih akcija u lipnju 1999. vratili. Tada su Prizren napustili pripadnici srpske i romske nacionalnosti.
U samom ratu Prizren nije pretrpio veću štetu, ali su Srbi uništili izvornu zgradu Prizrenske lige, te oštetili nekoliko džamija. U nemirima 2004. oštećene su ili uništene mnoge pravoslavne crkve u Prizrenu i njegovoj okolici. Vjeruje se da danas u Prizrenu živi maksimalno 200 Srba.

Mi izlazimo u šetnju s Aliismetom. Petak je navečer, grad je pun života. Ima jako puno mladih. Kosovo je najmlađa država u Europi – i politički i demografski. Primjećujem da su cure poprilično zgodne, puno zgodnije od Albanki. Mate komentira kako se vidi da su se miješali sa Slavenima.
Glavna ulica vodi kroz drvored kestena do Šadrvana, glavnog trga s fontanom. Aliismet veli da izreka kaže da onaj tko popije prizrensku vodu, taj se uvijek vraća. Naravno da ćemo popiti.
Nikola je oduševljen i veli kako bismo morali iduće godine malo bolje istražiti Kosovo. A kad sam mu godinu ranije predlagao i Kosovo, onda ga je bilo strah ići.
Odlazimo do rijeke koja teče kroz grad. Srpski je naziv Bistrica, albanski Lumbardhë (od Lumi i bardhë, Bijela rijeka). Sa starog kamenog mosta slikam prizrensku tvrđavu:



Aliismetu zvoni telefon, treba se naći sa sinom. Oprašta se od nas, veli da će nas doći obići još sutra ujutro. Ujedno veli da će nam donijeti teplije, tradicionalno pecivo iz ovih krajeva.
Mi ćemo se još malo prošetati. Evo, na Šadrvanu je i ćevabdžinica. Ja neću ništa jesti, ali vidim da imaju ajran. Uželio sam ga se. Gledamo vrevu mlađarije. Nitko ne bi rekao da smo na Kosovu, oduvijek sam Kosovo doživljavao poprilično sumornim i zatvorenim. A onda samo kroz tu gužvu projuri KFOR-ov džip, tek toliko da nas podsjeti.
Ipak odlazim na sladoled. Prtljam s albanskim, onda me prodavač pita „A folni serbisht?“ Odlično. Velim mu da sam iz Hrvatske. Naime, uvijek nas je bilo strah, što ako nas zamjene za Srbe? Nikola je pričao priče o albanskim bandama koje kruže Mitrovicom i onda te na srpskom pitaju koliko je sati, a ako im odgovoriš na srpskom, onda te ubiju. Zvuči mi kao urbana legenda, čudi me da Nikola, koji ne vjeruje u vanzemaljce i Boga, vjeruje u to. Ipak, nismo se baš htjeli dovikivati.

Nakon večernje šetnje još malo interneta i potom spavancija. Na TV-u neka srpska postaja vrti Allo Allo. Ovaj pansion vrijedi zabilježiti. Prizren je svakako grad kojeg ću još koji put posjetiti...

psihoputologija @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2012
ČETVRTAK 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovo će biti kratak dan, jer uglavnom nismo ništa previše radili. Nakon ustajanja, zaletjeli smo se do grada, do one buregdžinice koju smo lani otkrili. Nažalost, stiglo je razočaranje u vidu toga da nije bilo bureka, a ćevapi su nam ipak bili malo previše za doručak. Stoga smo kupili burek i jogurt u pekari. Potom na Korzo, u internet caffé. Ovi pisuckaju svoje mejlove, Nikoli to traje, a ja odoh na Wikipediju pogledati je li Chamaerops humilis palma ili cikas. Palma je.
Ovi i dalje surfaju, ja sam obavio svoje, pa ih čekam u slastičarnici Korzo. Šaljem poruke pozdrava Vesni, našoj prošlogodišnjoj suputnici. Velimo da je slastičarnica opet otvorena, veli da ih pozdravimo i da im poručimo da je ona njihova najveća obožavateljica. Potom dolazi Nikola, pa i Mate, i krećemo dalje u šetnju. Na Korzu Mate u jednom času kaže Nikoli: „Evo ti tvojih Nizozemaca.“ Ona trojica od jučer su već ovdje, dakle ili nisu spavali u Korçi, ili su zbrisali već rano ujutro. Nisu nas skužili.

Iduća postaja je crkva Sv. Sofije. Iza nje slikam tipične otomanske kuće karakteristične za stari dio Ohrida:



Potom se uspinjemo na Plaošnik, ali ne idemo do samostana Sv. Pantelejmona, već produžujemo ispod, prema crkvici Sv. Jovana Kanea:





Za crkvu se ne zna kada je izgrađena, vjeruje se da je u 13. stoljeću.
U dvorištu je i grob jereja Nastasa Avtova:



Još malo crkve:



Pokušavamo ući, ali ulaz se naplaćuje. Crkva velika jedva da se okreneš, ali oni naplaćuju. Ne da nam se. Sjedamo uz prednji zid crkve. Mate pojašnjava marksističke principe eksploatacije. Objašnjava mi da svatko tko zapošljava nekog drugog, a daje mu manju plaću nego sebi, praktički eksploatira tu osobu. Meni je taj koncept jasan, no smatram da je u redu da npr. posao koji zahtijeva više ulaganja u onoga tko ga radi bude više plaćen. Tako je rukovodilac obično obrazovaniji od radnika, pa je normalno da ima veću plaću jer je teže zamjenjiv. Naravno, razlika ne smije biti nerealno velika, i tu onda dolazi problem kapitalizma: nerealno velike plaće rukovodilaca koje nikad nisu "dovoljno velike", a u današnjem financijskom sektoru menedžeri više zapravo niti ne rade ništa, već se samo igraju brojkama. Dok je nekada ulagač doista preuzimao rizik da lošim ulaganjem bankrotira, menedžer je više kao neki nogometni trener: ako momčad dobro igra, ostaje, ako momčad gubi, dobiva otkaz i može se zaposliti negdje drugdje. No njegova plaća rijetko ovisi o njegovim rezultatima.

Od Jovana Kanea prema sjeveru:



Penjemo se natrag na Plaošnik, i sa stražnje strane ulazimo u kompleks Sv. Pantelejmona. Obilazimo manastir, zavirujemo unutra...sve isto kao i godinu ranije. Potom se penjemo do Samuilove tvrđave. Ulaz je 30 denara za strance, 20 denara za Makedonce. Razmišljamo da li da se pravimo Makedonci. Ma ipak ćemo biti Hrvati.
Unutra se nije ništa promijenilo, pa evo samo par slika:



Sv. Pantelejmon:



Vidimo zanimljiv slučaj bilingvizma: neka majka hoda po tvrđavi s klincem i priča mu na makedonskom. U jednom času samo između rečenica prijeđe na njemački i nastavi govoriti na njemačkom. Laughing

Spuštamo se prema gradu. Ja želim kroz park iza grada do Korza, Nikola želi do amfiteatra. Ajde, prošetat ćemo se. Kod amfiteatra vidimo grupu turista. Po govoru mi se čini da su Hrvati. Mate veli da jesu, čuo je kako se došaptavaju, prepoznali su ga.
(Nota bene, svojedobno sam na Fejsu rješavao neki kviz "Koji si hrvatski revolucionar?", pa sam ispao Mate. Laughing Poslao sam i njemu, ali nije htio riješiti.)

Naposljetku se spuštamo do Korza. Ova dvojica staju popiti vodu na česmi, potom špricaju jedan drugoga. Baš su kao djeca.

Sad bismo mogli već i ručati. Prvo stajemo na Galebovom kiosku i kupujemo kartu za sutrašnji ranojutarnji bus, potom prolazimo pored zanimljivog revolucionarnog grafita:



(Ovo je Makedonija, ali grafit je na srpskohrvatskom. Undecided)

Napokon sjedamo u jedan restoran. Na jelovniku se vidi da je netko gledao Jamesa Bonda:



Konobar je spor, trebalo bi ga po smrt poslati. Donio je jelovnike i piće, ali nikako da dođe po narudžbu za hranu. Mate se već hoće dignuti, no u zadnji čas ipak dolazi. Hrana je solidna. Tri pljeskavice, dvije gurmanske i jedna lovačka (ta je moja, s gljivama).

Potom idemo doma, malo se odmoriti. Aca je doduše uredio kupaonicu, ali nema klozet-papira. Mate ima jednu rolu, pa ju svi koristimo. Kažem: "Komunizam na djelu."

Odlazimo južno od grada, prema plažama. Na prve dvije plaže stajemo, ali nam se nimalo ne sviđa ulaz. Nakon tri koraka na dnu je debeli sloj trave, koji neprekidno istiskuje zrak kako staješ na njega, i poprilično je neugodno hodati po tome, jer uopće ne vidiš što je na dnu, a preplitko je da bi se odmah bacio i zaplivao. Nikola govori da smo mimoze, da smo baš mogli ostati, da šta izvodimo. Ipak odlazimo na onu plažu gdje smo lani bili s Vesnom. Lijepo je, ali tu je užasno plitko. Hodam 100 metara od obale, a voda mi je i dalje do pojasa. Mate također ulazi, malo plivamo, onda izlazimo. Nikola se ide kupati, vraća se, onda nas gnjavi s nekim polucrknutim kukcem kojeg je našao u vodi.

Napokon se vraćamo, opet se muvamo po sobi i opet odlazimo u grad, na večeru. Ćevapi u onoj buregdžinici od jutros. Pa kolači u Korzu. Još malo šetnje obalom, gdje se nalazi i sajam starih knjiga, pa to malo razgledamo. Dolazimo doma, Mate odlazi spavati, mi moramo platiti našim domaćinima. Mati se ne da biti socijalnim, on veli da platimo i za njega. Vesna i Aca su u kuhinji, Vesna nas zove da sjednemo i porazgovaramo, potom donosi dinju i lubenicu, pa vino...pričamo do dugo u noć, o Turskoj, o Ohridu, Makedoniji, ratu, turizmu, Jugoslaviji, Acinim provociranjima Vesne, Vesninim Ace...dragi ljudi.
Plaćamo, opet je bilo 400 denara noćenje, i opraštamo se. Počinak, sutra opet ustajemo u cik zore...

psihoputologija @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 4, 2012
SRIJEDA 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nije to baš bilo neko spavanje, dižemo se prije 5. Nisu nam se još od jučer ni stvari osušile od kupanja, no valjda se neće upljesniviti. Slikam sobu. s tipičnim albanskim kičem:



Vani je još mrak, ali oko busa je dosta ljudi. Do Korçe bi nam po voznom redu trebalo 8 sati. Vidite i sami kolika je to udaljenost na karti, zračnom linijom oko 105 kilometara.
Iza Sarande lagano sviće, pa okidam jednu sliku brda u svitanju:



Vozimo se istim putem kao i jučer do Platanosa, no umjesto desno, prema Kakaviji, sada skrećemo lijevo, prema Gjirokastru. U ovom kraju sva su mjesta smještena na obronku brda iznad doline kroz koju prolazi cesta. Naravno, dolina je široka, tu su neprijatelji lako nadirali, a ovi su ih s brda mogli lakše primijetiti i obraniti se.
Sat i pol nakon Sarande stižemo u Gjirokastër, nekadašnji Argyrokastron, glavno središte južne Albanije, u kojem smo odsjeli prije dvije godine. Sada smo samo u podnožju, stari je grad na brdu, pa slikam njega i njegovu tvrđavu:



Morat ću jednom pročitati Kadareovu Kroniku u kamenu, autobiografsko djelo o ovom fascinantnom gradu.

U Gjirokastru ulaze neka trojica turista, Nizozemci. Sjedaju također na stražnja sjedala, kao i mi. Bus ima nekog smotanog konduktera, dvaput nam je pokušao naplatiti kartu – i ne, nije iz prevarantskih pobuda.

Tako se vozimo dolinom Drinosa do njegovog utoka u Vjosu, ispod Tepelene. Tu skrećemo na drugu cestu, koja vodi dolinom Vjose.
Drinos ostaje za nama:



A ovo je dolina Vjose:





Iznad su moćna brda:



Valja nama preko rijeke:



Prelazimo ju:



Priroda je u krajevima kojima smo se danas vozili prekrasna:





Potom bus staje u nekoj usputnoj krčmi za obrok vozača. Tri sata od Sarande. Ja slikam kič:



Malo smo protegnuli noge. Brda uokolo:



Krećemo dalje, Nikola razgovara s Nizozemcima. Oni idu u Korçu, pa im Nikola priča kakav je grad, malo o našim putešestvijama po Albaniji općenito... Mate se opet smije "milom djetetu".

Nakon nekih 40 minuta prolazimo Përmet:



Stada pitomih životinja na planinskim pašnjacima:



Kod Petrana se u Vjosu ulijeva jedna vododerina:



A mi se počinjemo penjati. Doline Vjose i Drinosa inače razdvaja poprilično vrletno gorje Nemerçkë:



Gorje se proteže i u Grčku, ali je oko 90% u Albaniji. Tek je na samom sjeveru, kod Këlcyre, Vjosa uspjela probiti gorje i spojiti se s Drinosom.

Dolina Vjose:



Vjosa, grčki Aoos, izvore u Pindskom gorju, a nakon 80 km toka u Grčkoj ulazi u Albaniju, gdje se sjeverno od Vlore ulijeva u Jadran. Nekoć je tekla još sjevernije, pored Fiera, no zbog potresa došlo je do promjene toka rijeke, a s tim je povezano i propadanje grada Apollonie, nekoć važne luke u tom području, a danas smještenog usred ravnice.

Neobična amfiteatralna formacija, liči mi na nešto ledenjačko:





Vjosa ostaje sve niže:





Negdje naprijed netko povraća. Nije ni čudo, cesta je zavoj na zavoju, i to toliko oštri da vozač mora trubiti prije svakoga, jer vozi posve naslijepo.

Još jedna slika Nemerçke, ovo je Mali i Papingut, najviši vrh:



Potom se opet spuštamo i stižemo u seoce Çarshovë, u kojemu se skreće na cestu koja je okomita na dolinu Vjose i usporedna s gorjem Grammos. Četiri i pol sata od Sarande. Ovdje ćemo popiti kavu:



Mali i Papingut:



Rječica koja se ovdje ulijeva u Vjosu:



Imaju i salep, i čak je i dobar. Ubrzo vozači kreću, žurno dovršavamo piće i trčimo na bus.
Opet se počinjemo penjati. Nemerçkë u daljini:



Na drugom obronku su bunkeri:



Gledam te vrleti i mislim si koja bi budala išla tu ratovati. Uostalom, što dobiva osvajanjem ovih gudura?

Iznad nas:



Ispod nas:



Oko nas:



Ja se ozbiljno nadam da vozač DOBRO poznaje ovu cestu...ne bi bilo zgodno sletjeti:



U daljini još vidimo Nemerçku:



Vidi, vidi, ovdje čak postoji i rubnik:



Šarsko-pindski sustav:



Potom stižemo u Leskovik, zabačeno brdsko selo. Pet i pol sati vožnje od Sarande. Ovdje imaju čak i nogometno igralište, no koriste ga za ispašu magaraca:



Leskovik leži na 1220 metara, a ima oko 5000 stanovnika, tako kaže albanska Wikipedija. U Albaniji su sva mjesta prožeta socrealističkim stilom gradnje, koji u ovim brdima pristaje koliko i kravi suknjica:



Vidite da Leskovik ima i svoju grafitersku kulturu. Tongue out

Iz daljine, Leskovik liči na neko gorskokotarsko mjesto:



Iza Leskovika je i jezero Shelegur:



Planinski pašnjaci:



Tu sam zakunjao. Probudio sam se kad je bus stao kraj nekog planinskog izvora:



Počinjemo se penjati prema najvišem prijevoju na našem putu, Barmash, na visini od 1759 metara:







Tu smo se već spustili.
Iduće mjesto je Erseka, najviši grad u Albaniji, i sjedište ovoga okruga, koji je smješten uz Grammos. Grammos je dio Pindskog sustava, a čini granicu između Grčke i Albanije.
Erseka je osnovana tek u 19. stoljeću, a inače je jedno od najobrazovanijih mjesta u Albaniji - čak 70% njenih srednjoškolaca upisuje sveučilišta. Ujedno u gradu postoji i nova knjižnica s fondom od 50 tisuća knjiga. Grad je poznat po uzgoju jabuka i meda. Nogometni klub Grammozi Erseka igra u prvoj albanskoj nogometnoj ligi.
Grad sam po sebi međutim izgleda tmurno:



Od Sarande se vozimo već 7 sati. Do Korçe ima još nekih 50 kilometara. Mislim si da ćemo to brzo, ali vraga. Cesta je uska i vijugava, iako vodi prekrasnim planinskim pašnjacima. Mati je dosta, pun mu je više kufer autobusa. Preokreće očima: "Jebem ti ja i Šiptare i njihove ceste, kad ćemo više doći?" Nikola se smije. Na neki ga način zabavlja Matina živčanost.
Nakon još skoro sat i pol vožnje, 8 i pol sati od Sarande, evo nas u Korçi. Ja sam godinu ranije nahvalio Korçu kao najugodniji grad u Albaniji, no ovaj put, kad nas je bus iskrcao u središtu, to je totalni kaos, prljavština, buka, nered. Pozdravljamo se s Nizozemcima, oni ostaju ovdje. Mate traži WC (počeo je normalno jesti, nema više proljeva, ovo su normalne fiziološke potrebe), Nikola odlazi po burek, potom i ja. U međuvremenu do nas dolazi jedan kombi-taksi, pita "Pogradec?". Nikola veli da da, samo da pričeka 5 minuta. Mate se vraća, i krećemo odmah za Pogradec.
Prošle godine cesta je većim dijelom bila makadam za razbijanje bubrežnih kamenaca, ovaj puta to je moderna i široka cesta. Po jedna traka u svakom smjeru, ali u Albaniji ih uvijek naprave široke kao zapravo jednu i pol traku, baš zbog tih stalnih pretjecanja i škara. Jurimo dosta brzo. Vozač pije vodu iz plastične boce, potom otvara prozor i baca bocu kroz prozor, nasred ceste iz jurećeg kombija.
U Pogradecu smo za nekih pola sata. Odmah tražimo taksije za Tushëmisht, veli jedan tip da će nas prebaciti. Nakon 15-ak minuta evo nas na granici. Sada pješke preko.

Ovu smo sliku imali već godinu ranije, ali ovaj put je rotirana za 180°:



U daljini se vidi Sv. Naum:



Ulazimo u Makedoniju, odlučujemo pješke produžiti do Svetog Nauma, jer tamo ćemo uloviti bus. Godinu ranije nam se međutim to nije činilo toliko daleko. Išli smo doduše busom i bili zabavljeni razgovorom. Sada nikako da dođemo. Kilometar, dva, tri.
Razgovaramo o vanzemaljcima. Nikola tvrdi da vanzemaljci ne postoje. Velim mu da mi nije jasan. Tvrdi da ne postoji Bog, OK, takvo gledište još mogu razumjeti, ali sa sigurnošću ići tvrditi da smo sami u svemiru, e to je već besmislica. Koja je vjerojatnost da se nigdje u svemiru ne bi razvio još neki oblik života? Dapače, takvim je stavom bliži vjerskoj teleologiji, da ovaj svemir postoji samo radi ljudi.

Uz cestu je manastir Svetog Atanasija:



Naposljetku dolazimo do skretanja za Sv. Naum, ali ispada da bismo sada morali hodati još kilometar natrag, a bus ionako mora ovuda proći. Krećemo cestom dalje, prema prvom selu, Ljubaništima, ali Mati je u jednom času dosta i staje pored jednog drva. Tu je i neka improvizirana klupica, pa Nikola i ja sjedamo, iako meni nije jasno je li ovo službena stanica i neće li bus samo prošišati pored nas.
Vrijeme prolazi, a autobusa nema. Prošlo je već 20 minuta otkako je po voznom redu trebao proći. U jednom času evo njega, dolazi iz Ohrida. OK, sada samo moramo čekati da se okrene u Sv. Naumu i vrati. Za nekih desetak minuta evo ga natrag, staje nam, sve je u redu. Srećom, ostali su mi denari od prošle godine (evo zašto nikada ne treba potrošiti sve novce po odlasku iz neke zemlje), pa imam za kartu. Ima i Nikola, Mati ja posuđujem.
Kreće vožnja prema Ohridu. Pogled na jezero:



Za nekih 45 minuta bus nas ostavlja u Ohridu. Dajem Nikoli mobitel da nazove Vesnu i Acu, naše prošlogodišnje domaćine, i pita ih imaju li sobu, ja odlazim kupiti nešto za piće. Vraćam se, veli Nikola da imaju sobu, ali da ih nema do 8 sati doma. Sada je 6. Neka, prošetat ćemo se gradom, pojesti nešto. Njih dvojica odlaze promijeniti novce, ali ne uspijevaju. Ja dižem lovu na bankomatu. Napominjem to Mati. Laughing

Idemo prema centru, Nikola veli da mu Matino gunđanje ide na živce. "Zašto sada moramo ići do grada, tu je restoran, tko će do osam sati sada hodati po gradu..." Ulaze u drugu banku. Tu se može promijeniti, ali trebaju adresu boravka. Daju adresu od Ace i Vesne. Naposljetku svi imamo denare i odlazimo ručati u onaj restoran u kojem smo bili i prošle godine. Ja nisam nešto gladan, pa ću uzeti samo gravče na tavče i šopsku. I Skopsko, naravno.
Jedemo mi tako, bližimo se već kraju, kad evo nekog klinca, Cigančića. Traži malo pomfrita. Nikola veli da mu ne da. "Može li malku leb?" Nikola mu daje šnitu kruha i ovaj odlazi. Minutu kasnije, evo drugoga. Ista priča. Pomfrit? Ne. Kruh? Nikola mu veli da je dao njegovom prijatelju već. Može li koja maslina iz salate? Ajde, Nikola ga pušta. Mali dolazi do stola i šakom (!) uzima pol salate.
Ja se zgražam nad time i govorim ovoj dvojici kako je to najbolji pokazatelj da nikakva revolucija ne može uspjeti, jer ako lumpenproletarijatu daš vlast, oni će također ubrzo postati isti kao i sadašnji kapitalisti. I zato je Oktobarska revolucija pogriješila. Nije problem u izrabljivanju, ono je samo posljedica, problem je u POHLEPI. Kapitalist koji zgrće novac koji ne može potrošiti, pa onda kupuje stvari koje mu ne trebaju, ili pak plaća marku kod predmeta čija uporabna vrijednost ne vrijedi toliko (pa umjesto Casia za 50€ kupuje Rolex za 22 000€ - vidio ja u Dresdenu u izlogu!), ili Cigančić u Ohridu koji kad mu se da prst (maslina) uzima cijelu ruku (tj. šaku salate) - motivirani su istom stvarju. Daj Cigančiću dionice firme i također neće biti u stanju reći "Mislim da sada imam dovoljno." Zato kažem da nikakva revolucija koja je politička i koja samo preraspodjeljuje vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne može uspjeti. Jer ta revolucija ne uči ljude umjerenosti. Umjerenost je u sferi duhovnoga, a Marxa duhovna dimenzija nije zanimala. On povijest čovječanstva svodi na povijest ekonomskih odnosa.
Tu Mate meni počinje pričati da sam ja analfabet, da ti ljudi nemaju izbora, da zamislim ja kako je bezemljašima u zemljama Trećeg svijeta koji nemaju druge nego raditi za nadnicu i biti izrabljivani, a ja ih tu proglašavam pohlepnima... Ja mu ukazujem na apsurdnost situacije u kojoj netko crnči za minimalnu zaradu koja mu omogućava da preživi, kako bi opet crnčio dalje. Ta osoba radi da preživi, a preživljava da bi radila. Mate me pita "Šta bi trebali? Umrijeti od gladi?" Ja mu odgovaram da taj sustav upravo i opstaje zato što se ljudi bore da ne umru od gladi, pa pristaju na bilo kakve uvjete rada koji će im u konačnici omogućiti koricu kruha, i da je u biti dostojanstvenije umrijeti od gladi, nego živjeti dehumanizirajućim životom dok se drugi bogate na njihov račun. Mate očito to ne shvaća, pa me i dalje napada. "E, pa ja tebi želim da jednom budeš u situaciji kao oni, pa ćeš onda vidjeti..." Sve je to meni jasno, ali ovdje imamo na djelu paradoks nagona za preživljavanjem, jer je život koji se na taj način dobiva gori od smrti, koja trenutno rješava muke. Iz te perspektive posve je svejedno umre li netko od gladi danas, ili crkne za radnim strojem kao pseto za deset godina. Samo što će smrt danas omogućiti manju zaradu onomu tko se bogati na radu tog čovjeka.
Na kraju nam Nikola kaže da misli da smo obojica u krivu jer previđamo jednu bitnu točku: "Trenutno smo u Ohridu. Grad je prekrasan. Zato začepite više, jebo vas!"

Mrak već pada, a mi idemo lagano prema kući od Vesne i Ace. Dolazimo s krive strane, pa malo teže pronalazimo ulicu. Ipak naposljetku dolazimo do kuće. Aca nas dočekuje, dočekuje nas i neka žena koja nije Vesna. Nikola misli da je to Vesna s drugom frizurom, meni pada na pamet da su se u međuvremenu razveli. No Nikola je telefonski razgovarao s Vesnom. Ubrzo dolazi i Vesna, sve je u redu, ova ženska je neka njihova poznata. Sjedamo u dnevni boravak. Nikola i ja pričamo, Mate šuti i tek tu i tamo nešto prozbori. Taj čovjek je još manje komunikativan od mene kada se radi o nepoznatim ljudima. Poslije nam kaže da je njemu glupo da bismo samo zbog činjenice da odsjedamo kod njih sada morali pričati o kojekakvim glupostima, čavrljati i slično. Mi se ne slažemo, ti su ljudi skoro pa naši prijatelji, prošle su nas godine ipak udomili usred noći, dužnici smo im, a i ono, nismo se vidjeli godinu dana.
Sjedimo u dnevnom boravku, pričamo o putovanju, veli Vesna da je i ona bila s nećakom ovoga ljeta u Turskoj, u Kuşadasıju. Aca priča da su sada otvorili rodnu kuću Atatürkovog oca u Debru, i da je Atatürk u biti Makedonac. Aca ponekad ima malo nacionalističke stavove, ali inače je simpatičan. Razmišljam si, ako je Atatürkov otac iz Debra, tko kaže da je Makedonac, a ne Albanac. Ipak, to ću zadržati za sebe.

Napokon odlazimo u sobu. Aca nam pokazuje da je uredio i kupaonicu u svakoj sobi. No kupaonica je takva da se jedva možemo okrenuti. Neka, ne smeta. Imamo i frižider, ali to nam neće trebati.
Nikola i ja razgovaramo na balkonu, velim mu da mi je Mate digao tlak svojim teorijama. Pobogu, ako se ništa ne promijeni na duhovnoj razini, revolucija je samo kao novo dijeljenje karata, ali se igra ista igra
Odlazimo se još malo prošetati do grada. Na glavnoj gradskoj rivi zovu nas da uđemo na brod za noćni razgled jezera. "Samo 50 denara." Preumorni smo. A s obzirom na to što se par tjedana kasnije zbilo s jednim od tih brodova, možda je i dobro da nismo išli.
Obilazimo i našu slastičarnicu Korzo, opet rade punom parom, sve je u redu. A i boza je tu, po prvi puta nakon Beograda.

Umorni smo, rano smo ustali, zato se vraćamo doma i liježemo.

psihoputologija @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2012
UTORAK 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro uspijevam uslikati još jednu sliku janjinskog centra, na putu do kolodvora:



Dolazimo na kolodvor, bus za Kakaviju je već tamo. Smještamo se i ubrzo otpočinje vožnja Epirom prema Kakaviji. Putem prolazimo pokraj ovog jezera:



I potom stižemo na granični prijelaz Kakavija. Ova dvojica su još jučer razmišljali zapičiti odmah ovamo, pa spavati negdje ovdje, no Kakavija je otvorena livada - nema nigdje mjesta, barem ne s grčke strane. Granicu prelazimo pješice i odmah po ulasku u Albaniju već nas spopadaju taksisti. Odlučili smo tražiti furgon do Sarande, jeftiniji je. Međutim, taksisti idu na nas kao muhe na med. Mate jednom na hrvatskome kaže "Odjebi brale!", ali ovaj, kada je skužio hrvatski, odmah počinje na srpskome "O, pa mi se razumemo! Meni je mati iz Ivangrad!" (nekadašnji naziv Berana, Nikola je rekao da je jednom pošta njegovog starog tamo završila...naime, Nikola je iz IvanIĆ Grada) Ovaj nastavlja pričati kako smo mi zemljaci i kako će nam dati popust. Prvo je za nas trojicu bilo 50€, ali onda spušta na 39. Mi i dalje tražimo furgon. Svi taksisti unisono ponavljaju da nema furgona. Mi im ne vjerujemo. Motamo se po graničnom prijelazu. Kažemo ovomu iz Ivangrada da ako ne nađemo furgon idemo s njim. On čeka, navinuo je i neke srpske cajke. Dolazi nam drugi taksist, veli da nas može prebaciti za 30€. Kimamo glavom, to je već povoljnije. Prilazimo mu. Ovaj iz Ivangrada počinje pizditi: "Kako vi sad njemu, pa dogovorili smo se!" Ja mu velim da nismo još ništa odlučili i neka pričeka. U taj čas stiže neki bus na kojem piše Sarandë. Trčim do njega, no ispada da se radi o busu Saranda-Atena. Vraćam se do taksistâ. Nikola veli da je našao jednoga za 25€. To je to, 8€ po osobi, mislim da je to najpovoljnije što možemo dobiti za taksi. Ulazimo u taj taksi, ostavljajući kaos kakavijskih taksista za sobom.

Prvi kilometri Albanije:



Cesta je ovdje široka i dobra, vodi dolinom rijeke Drinos prema Gjirokastru. To je tzv. Sjeverni Epir (Vorios Ipiros), koji grčki iredentisti žele "osloboditi" i pripojiti. Nevjerojatno, Grčka je od svih država na Balkanu dobila najviše Balkanskim ratovima, ali ni to im nije dosta.
Nakon 11 dana vratili smo se u istu vremensku zonu kao i Hrvatska.
Taksi je, naravno, Mercedes.

Još malo doline Drinosa:



U mjestu Platanos skrećemo s te ceste i počinjemo se penjati preko brda. Ovim smo putem prošli pred dvije godine, no tada smo bili došli sa sjevera, iz Gjirokastra. Nikola komentira kako bi se mogao zaposliti kao taksist. S obzirom na njegovu živčanost na cesti, mislim da to ne bi baš bilo uputno.
U jednom času naš vozač kreće u neko pretjecanje i ulijeće u škare. Mi smo već trebali oguglati na to, ali i dalje nas šokiraju. Vozač se smije i kaže "Albania, Albania!" Nikola odgovara "Albania mirë!", na što se Mate opet počinje smijati. Njemu je općenito smiješno kad Nikola razgovara sa strancima, jer veli da uvijek složi facu miloga djeteta, kao da ga zanima to što mu sugovornik govori. Nikola tvrdi da ga doista i zanima, inače ne bi razgovarao, ali Mate mu ne vjeruje.
"Albania mirë, Saranda mirë" pridružit će se saç kavurmi i "Do you speak English, ha, kaj?" na popisu Matinih podjebavanja Nikole. Ako su prvi tjedan njih dvojica imali mene na tapeti, ovaj tjedan Mate se iživljava na Nikoli.
Prešli smo brda i spuštamo se:





(to je drugi lanac brda koji ćemo zaobići, dolinom rijeke Bistrice)

Bistrica izvire iz jezera Syri i kaltër (Plavo oko). Pred dvije ga godine nisam uspio uloviti, ali sada da. Vozač mi čak i staje, da ga mogu bolje uslikati:





Danas je izletište, za vrijeme komunizma bilo je zabranjeno područje za običan puk, samo za partijsku elitu.

Bistrica je kanalizirana većim dijelom svoga toka, a na njoj se nalazi i hidroelektrana:







Crkva u mjestu Mesopotam:



Kako se približavamo Sarandi, cesta je sve lošija. Naposljetku ulazimo u grad i zapinjemo u krkljancu:



Arhitektura ružna ko sam vrag.

Vozimo se kroz grad, u kojem ima puno mediteranskog bilja. Mate i Nikola započinju opet svađu. Naime, ovoga proljeća bili smo sva trojica u Kopru, a s nama je išao i Hrvoje, Nikolin prijatelj biolog. Nakon što smo stigli u Koper, Mate je spomenuo da su nedavno po čitavoj obali posadili drvored palmi. Kada ih je Hrvoje vidio, rekao je "To nisu palme, to su cikasi. Općenito, većina tih ukrasnih biljaka koje se sade uz obalu u biti nisu palme, nego cikasi." Mate se iznenadio, ali rekao je da je u svakodnevnom govoru to uvriježeno zvati palmom, i da on to misli nastaviti tako zvati. No ne i Nikola.
Nažalost, tog je drveća bilo i u Sarandi. Mate je rekao "Gle ove palme kako su lijepe.", na što mu je Nikola replicirao s "To nisu palme, to su cikasi." I tu je počela dreka. Mate u svakoj raspravi pokušava protivnika eliminirati i podizanjem tona. Mi smo još usto bili i u taksiju. Razvila se posve bespotrebna rasprava u kojoj je Nikola tvrdio da on to ne može zvati palmom ako zna da je to pogrešno, dok je Mate tvrdio da to cikasom zovu samo biolozi, a sav običan puk govori palma. Ja sam mu pokušao dočarati kako bi njemu bilo da netko pobrka neke lingvističke definicije, ali bezuspješno. Nisu prestajali. Na kraju sam od muke počeo pjevušiti poznati hit Dubrovačkih trubadura "Dok cikasi njišu grane".

Taksi nas je iskrcao u središtu, pred jednim od mogućih hotela. Hotel je bio otvoren, no recepcije nigdje. Ispalo je da za prijavu u hotel morate otići iza ugla, u dućan mješovite robe, stati u red za blagajnu i onda zamoliti tipa na blagajni da vam da sobu. Albanski turizam...
Smjestili smo se u sobu, ostavili stvari, uzeli nešto laganije i odlučili odmah krenuti dalje prema Butrintu. Nažalost, na izlasku iz sobe, kada je htio zaključati, Nikoli se slomio ključ u bravi. Tako smo sada morali još čekati i bravara.
Dok smo čekali nastala je opet polemika. Nikoli se ušteđevina gotovo posve istopila, a na putu smo trebali biti još nekih 5 dana. On je rekao da su mu prije polaska starci rekli da javi ako mu usfali, pa će mu oni uplatiti. No, doma je financijska kriza, otac je na minimalcu i nije primio plaću od lipnja, majka ima dugove... Inače uvijek kaže kako njegove sestre stalno žicaju lovu, a on jednom godišnje nešto zatraži. Ali, njemu je svejedno neugodno, jer možda mu neće dati. Mate i ja ga pitamo "Šta, pustit će te da umreš od gladi u Albaniji? Jesu ti sami rekli da će ti dati ako ti zatreba?" Ipak, njemu je i dalje neugodno. Mate kaže da mu on neće posuditi, ja kažem da ga ni ja ne mislim financirati ako on odbija pitati svoje. Da mu ne daju, u redu, ali ovako... Neugodno mu je žicati novce roditelje, ali mu nije neugodno žicati nas dvojicu. On veli "Pa rekao sam vam da nemam love i da neću uspjeti izdržati čitav itinerer." I to je istina, ali on je čitavu godinu nabrijavao to putovanje "Mogli bi ovo, pa mogli bi i Siriju, Cipar...", da bi onda u lipnju rekao da nema love i da ne može ići. Nadao se da će mu uletjeti nekakav posao. Ama kakav posao ako ga ne tražiš? Uglavnom, morao je ići s nama, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bih ja poludio samo s Matom. Doduše, i ovako sam poludio s njima dvojicom i revolucionarskim teorijama...
Bravara nema, mi ipak izlazimo. Prvo ćemo otići do autobusnog kolodvora i pitati postoji li bus za Korçu sutra ujutro. Naime, navodno postoji ranojutarnji bus Saranda-Korça. Ako uspijemo njime, uštedjet ćemo jedan dan puta.
Karte se prodaju - u kafiću. Pitamo tipa ima li busa, on odmahuje glavom. "Yes." Zaboravljam da smo u Albaniji. Uglavnom, kreće u pola 6 ujutro, karte kupujemo kod vozača.
E sad trebamo dignuti leke. Opet muka po bankomatima, jedan ne prima moju karticu, drugi ne radi. Ulazim u banku, pitati mogu li tražiti isplatu samo na temelju kartice. Ne mogu. Napokon nalazim jedan koji radi. I ova dvojica su obavila svoju promjenu love i sada čekamo bus za Butrint.
Na autobusnoj stanici piše da je upravo otišao. Nikola međutim vidi bus u daljini i misli da možda kasni, jer je stanica puna ljudi. Nije naš, no iza njega dolazi još jedan, i taj ide za Butrint i skroz do Qafëbote, granice s Grčkom.
Furgon je pun, no uspio sam uloviti mjesto za sjesti. Iza nas sjede neki Makedonci. Izlazimo iz grada:



U daljini se vidi Krf:



Pričao sam već o albanskoj arhitekturi i ružnim višekatnicama od armiranog betona. Kada netko nešto gradi, odmah pukne tri kata. Ako ima novca, onda to i dovrši i uredi, pa barem na nešto liči, ako nema novca onda ostavi da stoji, a ako je loše građeno, onda to završi ovako:



Vozimo se uskim jezičcem kopna koji razdvaja Jonsko more od lagune Vivari. Laguna je nacionalni park, u njoj se uzgajaju školjke, gnijezde se različite vrste ptica, a tu je i arheološko nalazište Butrint. Tektonskog je postanja, nastala je kada je more kroz kanal Vivari poplavilo polje nastalo na nanosima Bistrice.
Kanal Vivari, koji na jugu ovoga poluotoka spaja lagunu s morem, i močvarno područje južno od njega:



Kanal se prelazi ovom skelom koja neprekidno plovi:



Dolazimo do skele, mislimo da moramo preko, no u biti je Butrint na istoj strani. Zabunom smo se provozali skelom amo-tamo. Skela je trošna, ali može očito izdržati čak i autobus. Pješaci prelaze besplatno.
Pogled sa skele:



U prvom planu NATO zastava. Albanci očito to doživljavaju kao velik uspjeh.

Ulazimo u kompleks Butrinta. Ulaznica se plaća 500 leka, no ulazi i neka grupa turista. Očito svi imaju kartu, jer nitko ne staje. Umiješali smo se među njih i ulazimo besplatno. Opet Matina ideja.

Unutra smo:



Butrint, nekadašnji Buthrotum, naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseobina Epiraca, potom rimska kolonija, zatim rana srednjovjekovna biskupija. Njime su kasnije vladali Bizantinci, zatim neko vrijeme Bugari, opet Bizantinci, da bi u Četvrtom križarskom ratu pripao Epirskoj despotovini. Oko njega su se dalje klali Bizantinci, Anžuvinci i Mlečani, od kojih su potonji izgradili i malu tvrđavu s južne strane kanala, nakon što je grad pao pod Turke. Tada dolazi do depopulacije, a područje je prepušteno ribarstvu i maslinarstvu. Mirom u Campo Formiju pripada Napoleonu, da bi ga dvije godine kasnije osvojio Ali-paša Tepelena, te je ostao dijelom albanskog etničkog područja unutar Otomanskog Carstva, kasnije Albanije, sve do danas. U to je vrijeme Butrint već bio zapostavljen i okružen malaričnim močvarama.
Iskapanja su započeli Talijani između dva rata, a nastavili Albanci. Izgleda da je močvarna vegetacija sačuvala dosta spomenika od propadanja. Do 2005. Butrint je zbog pljačke bio na UNESCO-vu popisu ugrožene svjetske baštine, ali je zahvaljujući radu Zaklade Butrint s toga popisa skinut.

Prepuštam vas virtualnom obilasku Butrinta. Prvo prilazna kolonada:



Zatim ostaci rimskog kazališta i grčkog svetišta:





Unutar kazališta:



Imperator obilazi ruševine:



Pogled na lagunu:



Baptisterij:



Ovdje susrećemo i neke Mađare. Puno je turista, obično dođu s Krfa hidrogliserom do Sarande (nekih 20 minuta), a potom do Butrinta. Inače, cesta Saranda-Butrint izgrađena je povodom posjeta Nikite Hruščova 1959.

Ruševine bazilike:



Bok, Mate:



Sjedamo se odmoriti na klupici uz obalu lagune:





Inače, sav je Butrint u šumi mediteranskih četinjača (neću reći "borova" da ne bismo imali "cikas-sindrom"), a svuda uokolo se čuju cvrčci.

Kiklopske zidine:



Obilazak završava na vrhu brežuljka, gdje je utvrda:



Tu smo popili piće. Na slici lijevo od tvrđave vidite - cikas. Kada smo ušli unutra, primijetili smo da drvo ima na sebi jednu od onih pločica s imenom biljke. Prišli smo, i tamo je pisalo: Pallma (Chamaerops humilis L.). Mate je to jedva dočekao. "Evo ti, nemaš pojma ni ti, ni Hrvoje!", likovao je. Nikola je pak meni u povjerenju rekao da on u biti pojma nema o razlici između palme i cikasa, ali da će nastaviti podjebavati Matu kao revanš za saç kavurmu.

Pogled s vrha brežuljka na venecijansku tvrđavu:



Butrintska tvrđava:



Kanal, more, Krf:



Zaljev lagune:



Pogled na kompleks tvrđave. Unutra je i muzej:



Odlazimo iz Butrinta, sjedamo u susjedni restoran na ručak. Moram primijetiti da iz godine u godinu i u Albaniji rastu cijene. Sjedimo u velikom vrtu, u hladovini, ručak nije loš. No kada treba platiti, konobara ni od korova. Razmišljamo da se dignemo i odemo. Već smo i ustali, gledamo u pravcu zgrade, nitko ne izlazi. Naposljetku se iz zgrade lijeno dovlači jedan od konobara.
Čekamo bus, sada ćemo do Ksamila. Ulazimo u bus, sjedamo na kraj. Tamo sjedi nekoliko Aškalija. Naime, Mate se iznenadio pročitavši u vodiču da u Albaniji žive Egipćani. Onda sam mu objasnio postojanje te etničke zajednice koja se smatra Egipćanima, a imaju čak i vjerovanje da su njihovi preci došli s vojskom Aleksandra Makedonskog. U biti, oni su albanizirani Romi, islamske vjeroispovijesti, no od većine se Roma razlikuju tamnijom bojom kože. Sada ih Mate prvi puta vidi uživo. Pita me "Jesu to oni?"

Vozimo se do Ksamila, malenog mjesta koje navodno ima jako lijepu plažu. Do prije par godina to je bio raj na zemlji, sada se pretvara u tipično albansko turističko mjesto. Zgrade niču kao gljive poslije kiše:



A i vjerski objekti. Pravoslavni:



I muslimanski:



Ovo je još u nastajanju:



Zaleđe:



Plaža je lijepa, pješčana, a ispred su i četiri zgodna otočića:





Nikola bi na neki divlji i manje prometan dio, Mate i ja bismo ovdje, jer ovdje ima pijesak i lako je ući. Na koncu nalazimo neki kompromis, smještamo se po sredini između divljeg i pitomog. Mate i ja sjedamo u kafić dok se Nikola odlazi kupati, čuvamo stvari. Potom se i mi presvlačimo i odlazimo se bućnuti. More je ugodno, dno brzo pada (ipak su u zaleđu planine), jedino mi se ne sviđa tolika masovnost i stihijski razvoj turizma.
Ljenčarimo još malo, još jednom otplivamo, a potom se približava vrijeme povratka. Na hodu kroz mjesto još vizura albanskog turističkog napretka:



Dok čekamo bus Mati nije jasno kog vraga Nikola i ja vidimo u Albaniji. Njemu je bila dobra za jednom pogledati, hajde i Butrint je OK, ali nije mu jasna naša fascinacija. Nikola veli "Lijepo je, jeftino je, ima se kaj vidjeti..."
Dolazi bus za Sarandu. Opet se vozimo iznad lagune:



(uzgajalište školjki u prvom planu)

Cesta je ponekad toliko uska da bus mora ići uz sam rub. Naravno, nema govora o nekakvim branicima uz rub ceste. Nema čak ni rubnog kamena. Asfalt abruptno prestaje, a nastavlja se provalija do obale jezera.
Albanski vozači možda nemaju više od 20 godina prakse, ali uz crnogorske su vjerojatno najbolji u Europi. Uz takve uvjete na cesti, to je čisti darvinizam na djelu.

Vraćamo se u grad, u hotel, brava je popravljena, iz sobe nam ništa nije popaljeno. Tuširamo se. Ja fotkam park ispred hotela:



Zalazak sunca nad gradom:



I prometni krkljanac na obližnjem križanju:



(primijetite da su auti većinom Mercedesi)

Soba je klimatizirana, no vani je sparno. Ipak je ovo jug Albanije. Izlazimo u večernju šetnju. Kada se na Sarandu spusti noć, odmah dobiva jednu dodatnu nijansu ljepote. Ne vide se oni arhitektonski užasi, promenada je živahna...na tren biste pomislili da nadimak "albanski Dubrovnik" i nije toliko ishitren.
Sjedamo u neku pizzeriju, večeramo, potom se vraćamo. Sutra rano ustajemo. Putem do hotela, Nikola još odlazi nešto provjeriti do bankomata, zatim se vraćamo u bazu...

psihoputologija @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.