Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » lip 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - lipanj 2014
nedjelja, lipanj 15, 2014
NEDJELJA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Letica ustaje u cik zore i odlazi iz sobe. Mi se polakše budimo i odlučujemo se ležerno spustiti do Baščaršije na doručak.

Pred hostelom vidimo neku mačku čudne crvene boje očiju. Damir je uvjeren da je to oko zla i da ne smijemo zuriti u nju. Laughing Po spuštanju na Baščaršiju odlazimo prvo u jednu buregdžinicu, potom Nikola traži mjenjačnicu (na kraju mijenja novce na pošti), a potom sjedamo u Morića han na salep. Damir se nakon boze odlučuje kušati i salep, ali zaključuje da mu je boza bolja, ponovno na Nikolin užas. Laughing

U to vrijeme dolazi poruka od Letice gdje smo. Kažem mu da se spusti do nas, te se on i pojavljuje za par minuta. On je već dobro iskoristio rano jutro. Prvo se ponovno zaputio do šehidskog mezarja na Kovačima, posvetivši ovaj puta više pažnje mezaru rahmetli Alije Izetbegovića:









Kao što vidite, nalazi se na improviziranom otočiću i jedini je natkriven turbetom.

Pogled nizbrdo, prema gradu:



I s ulice:



U širem kutu:



Potom se uputio uzbrdo, prema Bijeloj tabiji. Bijela se tabija nalazi na prostoru gradskog predjela zvanog Vratnik („Ko igra za raju i zanemaruje taktiku...“), koji je okružen bedemom. U bedemu se nalaze troja vrata (kapije), ovo je kapija na ulici Širokac:



I s gornje strane:



Središnji dio Vratnika:



Jedna od strmih pokrajnjih ulica, pogled prema džamiji na njenom kraju:



I tako dolazi do druge, Višegradske kapije, na istočnom dijelu Vratnika:



Tu se inače nalazi i ploča partizanskim osloboditeljima Sarajeva:



S druge strane puca pogled na kanjon Miljacke, i na spoj sarajevske zaobilaznice s cestom koja ide iz centra grada:



Malo širi kut:





Višegradska kapija s vanjske strane:



Pogled prema drugoj obali Miljacke:



I tako on konačno dolazi do Bijele tabije:













Bijela tabija nalazi se na mjestu tvrđave koja je po nekim izvorima izgrađena 1550., a po drugima je bila još i starija, moguće je da se čak radilo o utvrdi Hodidjed, koja se u doba turskoga prodora nalazila na prostoru istočnog Sarajeva. Tabija je imala važnu ulogu u obrani Sarajeva od Eugena Savojskog krajem 17. st., kao i u vrijeme napada austrougarske vojske 1878. Kasnije je nadograđena u doba Austro-Ugarske. S vremenom je izgubila svoju fortifikacijsku funkciju, te je bila poprilično devastirana odvoženjem građe za građevinski materijal. U ratu je pak bila na udaru teškog topništva, što je prouzročilo dodatna oštećenja. Danas se planira njena obnova i revitalizacija.

S Bijele se tabije međutim i danas, potpuno besplatno pruža predivan pogled na centar Sarajeva. Evo, s različitim stupnjevima zuma (kako se zove Bosanka koja radi u fotografskoj radnji? Zumira):











Pogled na sjeverozapad, vidi se danas devastirana kasarna Jajce (tako prozvana jer se ovamo preselila austrougarska vojna bolnica iz Jajca):



I pogled dalje, prema Koševu i Avazovom tornju:



Baščaršija iz ovog kuta:



Pogled na lijevu obalu Miljacke, u prvom planu mezarje na Alifakovcu:



Obronci Trebevića:



Duž Miljacke:



Pogled na sarajevsku obilaznicu i Trebević:



I na istok, prema Palama:



Na sjeveroistok:



I još jedan panoramski filmić.

S vanjske strane zidina:



Filmić i ovdje.

Sada je pogled na grad nesmetan:





Prema novijim dijelovima:



Sprudovi Miljacke i kućice Alifakovca:



Vratnik:



Potom se Letica krenuo vraćati s Bijele tabije:



Nezaobilazni Grunf:



Još jednom Višegradska kapija:



Još jednom pogled odozgo na Vratnik:



Gradski bus provlači se kroz Višegradsku kapiju:



Zanimljiv mural sa sarajevskim motivima, rekao bih da je ovo zid škole:





Vratnički sokaci:









Nizbrdo, prema kapiji na Kovačima:



Ponovno pogled prema Trebeviću:



Kapija na Kovačima:



I evo ga opet kraj šehidskog mezarja:



U prednjem planu su stari grobovi:





Alijin mezar iz daljine:



Još jedan pogled na groblje iznutra:



I napokon se spušta na Baščaršiju:



Dolazi do nas u Morića han i kaže da mu zapravo prvo treba samo ključ od sobe, jer treba na WC, pa će se onda vratiti do nas. Dajem mu ključ i on ponovno odlazi. Putem do hostela još jednom slika mezarje:



Kad se idući put vratio, odlučili smo se još premjestiti u Kuću sevdaha, gdje smo već ranije doznali da imaju dobro đul-šerbe (sok od ružinih latica), pa ćemo se time okrijepiti prije iduće akcije. Damir prihvaća ideju, Nikola je opet skeptičan u pogled đul-šerbeta, pa uzima mineralnu vodu, iako traži ipak Damira gutljaj, i sviđa mu se. Ja se odlučujem za turšiju od smreke, no okus mi se ne sviđa baš previše, nekako je kiselo-gorkast.

Napokon se odlučujemo krenuti prema Kozjoj ćupriji. Ona se nalazi u kanjonu Miljacke, nekih 2-3 km istočno od Vijećnice, pa stoga krećemo u šetnju. Polazna točka – pogled na Vijećnicu i Šeher-Ćehajinu ćupriju:



Bijela kuća odmah s druge strane mosta je već spominjana Inat-kuća:



Ovdje se na Miljacki nalazi mala hidrocentrala:



Predio odmah uzvodno naziva se Bentbaša (u govoru Bembaša) i ovdje se nalazi nekoliko restorana, bazen, a nekoć su ovdje bile poznate gostionice s bogatim noćnim životom. Opjevana je u sevdalinki Kad ja pođoh na Bembašu, koja se smatra neslužbenom himnom Sarajeva.

Miljacka na Bentbaši:



Itinerer:



Do Kozje ćuprije vodi šetalište koje je nazvano Alejom ambasadora, budući da su uz njega posađena stabla koja su sadili veleposlanici i međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini. Kraj svakog stabla nalazi se i pločica s imenom i funkcijom odgovarajućeg dostojanstvenika.

Aleja ambasadora:



Iznad proviruje Bijela tabija:





Put prolazi i kroz tunel:



Pogled uzduž kanjona:



S lijeve se strane na kraćim segmentima zidića vide pločice o kojima sam govorio:



Pogled na Dugu stijenu ili Babin zub, osamljeni kameni stup koji strši iz kanjona:







Zanimljivo, prema predaji s te je stijene proučen prvi ezan po ulasku Osmanlija u Sarajevo.

Na jednom mjestu nalazi se proširenje i tu je nekakav klub ratnih veterana, takvo što, uredili su si krčmu, imaju i neke sportske terene...a nad svime i dalje bdije Bijela tabija:



Stijene kanjona su pravi izazov za alpiniste:





Od kojih su neki nažalost i tragično stradali:



Adnan Ćatić inače je bio jedan od najpoznatijih i najuspješnijih bosanskohercegovačkih alpinista, a svojedobno se popeo na Babin zub (onu stijenu malo iznad) noseći sa sobom čamac dugačak tri metra i težak stotinjak kilograma. Uspon je trajao 8 sati. Čamac je stajao na stijeni dva tjedna, a potom je jednako tako spušten. Razlog je bio želja da se skrene pažnja javnosti BiH na ekstremne sportove. Poginuo je odlučivši se spustiti niz nabujalu Miljacku čamcem, no čamac se prevrnuo, a on se utopio. Ponekad je život doista ironičan... Frown

Bijela tabija je i dalje na mjestu:





I onda napokon dolazimo do Kozje ćuprije. Pogled uzvodno na Miljacku s iste:



Te most sâm po sebi, s Nikolom i Damirom:



I bez njih:



Kozja ćuprija sagrađena je na starom putu koji je iz Sarajeva vodio prema Istanbulu. Prema legendi most je sagradio siromašni pastir, jer je primijetio da mu se koze dugo vremena zadržavaju pokraj jednog grma uz rijeku. Kad je on sâm bolje pogledao, vidio je da se u tom grmlju nalazi ćup pun zlata. Tim je zlatom platio sebi obrazovanje, a kad je postao uglednik, u spomen na zlato koje mu je omogućilo taj uspjeh, na mjestu gdje ga je našao dao je izgraditi most. Međutim, vjeruje se da je ipak za izgradnju tog mosta, kao i mnogih drugih po Bosni toga vremena, odgovoran Mehmed-paša Sokolović, točnije njegovo uređivanje cestovne mreže Carstva u drugoj polovici 16. stoljeća.

U povijesti su se na mostu dočekivali carski namjesnici (veziri). Priča se da su u čast vezira hrabriji mladići skakali s mosta u Miljacku, što je teško zamislivo, budući da je Miljacka ovdje vrlo plitka (čak i kad nabuja), a most visok (preko 10 metara).

Pogled na most iz Miljacke:



Ljeto je, pa je Miljacka još plića. Letica stoji u njoj i fotografira, kadli ga netko nazove na telefon. On odgovara flegmatično: „Evo, baš sam tu u Miljacki...“ Laughing

To izgleda ovako:



I pogled uzvodno iz Miljacke:



Damir negoduje. Išlo mu je na živce što smo toliko puno hodali po vrućini (on si nije uzeo kapu), a sve zbog poprilično bezveznog mosta, koji ni po čemu nije poseban. U ostatku puta, njemu će „Kozja ćuprija“ postati metaforom za neku potpunu bezveznu znamenitost, koju uopće nije potrebno vidjeti, a pristup do koje zahtijeva previše truda. Otprilike kako su Mate i Letica u Armeniji gunđali za Dilidžan.

Letica ima prijedlog da se pokušamo vratiti drugom obalom Miljacke, no to bi iziskivalo penjanje, a nismo baš ni sigurni gdje bismo izašli (vjerojatno na Tranzit), pa se Damir i ja zapućujemo izravno nazad istim putem, a onda nas i Nikola slijedi, pa se i Letica nevoljko priključuje.

Na povratku stajemo kod onih veterana u kafić na okrjepu. Damir se naravno ne da skinuti sa Sarajevskog piva, mi ostali smo ipak više za vodu. Odmaramo se nekih desetak minuta, potom nastavljamo prema gradu.

Opet Bijela tabija iznad ceste:



Pogled na taj veteranski kompleks:



I evo nas ponovno u gradu. Na ulici Telali, koja spaja Baščaršiju s Šeher-Ćehajinim mostom, nalazi se kuća u kojoj je svojedobno živio i umro Silvije Strahimir Kranjčević:



Iako kuća ima čak dvije spomen-ploče, izgleda prilično oronulo.

Lagano dolazi vrijeme ručka. Iako smo u Sarajevu, napravit ćemo ovaj puta iznimku od bosanske kuhinje i otići u nedavno otvoreni libanonski restoran na Baščaršiji. Zapravo se više radi o nekakvoj light verziji levantinske kuhinje, ali dobrodošao je odmak od ćevapa i pljeskavica. Falafeli, svježe povrće, malo humusa...fino i zdravo, a nećemo se nažalost baš s time puno susretati u Iranu.

Nakon ručka se razdvajamo. Nikola odlučuje krenuti u sobu, jer mora na WC, Letica ima opet neku svoju ideju, a Damir i ja ćemo dočekati Matu, koji nam je nekako u to vrijeme poslao poruku da upravo ulazi u Sarajevo. Rekli smo mu da ćemo ga čekati na Baščaršiji, ali prvo ja odlazim do bankomata. Budući da sam ostavio debitnu karticu u drugom novčaniku u sobi, pokušavam na bankomatu svoje matične banke podići novce preko kreditne kartice, ali shvaćam da mi je PIN za nju drugačiji od onoga za debitnu, a ja ga ne znam, jer nisam nikad dizao novce preko kreditne. Ništa, podići ću novce kasnije... Damir i ja se vraćamo na Baščaršiju, svrativši usput nakratko u Badem butik, prodavaonicu kojekakvih slatkiša, suhog voća i inih đakonija. Potom sjedamo u jedan kafić, čekajući Matu, kojem treba malo više. Sjedimo i gledamo ljude na Baščaršiji. Primjećujem kako je tiho, i kažem kako ovakvu tišinu vjerojatno nećemo čuti idućih dva tjedna. Već sutradan odlazimo u košnicu Istanbula, a u Iranu isto očekujemo neprestanu vrevu.

Mate se pojavljuje, on se s autobusnog kolodvora uputio pješice do Baščaršije, zato mu je toliko trebalo. Odlazimo sva trojica do hostela, gdje je Nikola u međuvremenu malo ubio oko. Uglavljujemo s Leticom susret pod Avazovim tornjem u 6 sati. Nikola odmah kaže da mu se ne da, ne zanima ga penjati se na neki neboder i iz visine gledati Sarajevo. Pridružit će nam se na putu do grada, a potom ćemo se dogovoriti da se nađemo na Baščaršiji kod Sebilja u 7 sati. Sva četvorica krećemo prema gradu i razdvajamo se kroz Katedrale. Mate, Damir i ja tramvajem odlazimo do Tehničke škole, te potom pješke do Avazovog tornja. Malo je iza 6 sati. Čekamo Leticu, ali njega nigdje nema. Nakon desetak minuta čekanja šaljem mu poruku gdje je i dobivam odgovor „Gore.“ Naravno da nas nije čekao, nego je odmah uletio u lift i zapičio na vidikovac.

No da vidimo što je sve radio u međuvremenu. S Baščaršije se uputio na drugu obalu Miljacke, i to, čini mi se, Carevom ćuprijom:



Obišao je donju stanicu negdašnje žičare na Trebević:







Nekoć su kroz ova vrata izlazile kabine:



Trebevićka žičara počela se graditi 1956., a u pogon je puštena 1959. Trasa joj je iznosila malo preko 2 km, što se prelazilo za 12 minuta, a kapacitet je bio 800 putnika po satu u 50 kabina. Na trasi je bilo osam stupova, a visinska razlika iznosila je 621,5 m. Stvari međutim nisu tekle glatko, oprema nije bila dovoljno kvalitetna, a osoblje nije bilo stručno obrazovano za rad sa žičarom, pa se ubrzo morala provesti sanacija. Kako je žičara starjela, problemi su bili sve ozbiljniji, pa joj je tako u osamdesetim godinama čak četiri puta zabranjen rad. Posljednja zabrana iz studenog 1989. uzrokovala je smanjenje kapaciteta žičare uz pojačanu kontrolu, dok se ne provede potpuna obnova. Ona se međutim nikad nije dogodila, jer je u međuvremenu došlo do rata u kojem je žičara toliko oštećena da je rekonstrukcija postala besmislenom. Grad Sarajevo trenutno je u dvojbi. Naime, iz Švicarske su nabavljene kabine za žičaru, proizvedene 1985. godine, no one navodno ne odgovaraju standardima sigurnosti. Usto, jedan od vlasnika objekata na staroj trasi u međuvremenu je digao kat, tako da bi to moglo smetati žičari. Stoga se predlaže ili da se gradi posve nova trasa, ili da se nabave novi, viši stupovi. Moguće je i da su posrijedi financijske malverzacije. U svakom slučaju, na obnovu žičare ćemo se još načekati, ako se uopće i dogodi. Navodno bi se trebala i srušiti ova zgrada na slikama, te izgraditi nova.

Pogled od žičare na drugu stranu, s Vijećnicom u prvom planu:



Potom Letica kreće uzbrdo. Pogled na grad, u sredini se vidi toranj franjevačke crkve Sv. Ante:



Opet prema Vijećnici:





Prema Skenderiji i Avazovu tornju:



Pogled prema sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice:



U prvom planu Careva džamija, iza nje Gazi-Husrev-begova džamija, a lijevo se vidi toranj Gazi-Husrev-begova bezistana (bazara).:



A onda izlazi na sarajevsku zaobilaznicu, tzv. Tranzit, koji ide trasom negdašnje uskotračne pruge, i to taman kod negdašnje stanice Bistrik, ovjekovječene u filmu Valter brani Sarajevo:













Objekt je danas prilično zapušten i nalazi se u privatnom vlasništvu. Svojedobno je postojala inicijativa da se u zgradi uredi muzej uskotračnih željeznica BiH, ali od toga se odustalo zbog nedostatka financija. Ipak, 2005. je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Pogled na grad s ceste ispred stanične zgrade:





Silazak po ulici Bistrik:



I evo ga opet na obali Miljacke kod Muzičkog paviljona na At mejdanu:



Latinska ćuprija:



S druge strane vidi se na uglu zgrada u kojoj se nalazi muzej sarajevskog atentata, koji je izvršen upravo na tom uglu.

Kuća na početku Franjevačke ulice:



Konak, nekadašnje sjedište valija i austrougarskih namjesnika, a danas rezidencija predsjednika predsjedništva BiH:



U međuvremenu je prešao Miljacku i uputio se prema zgradi Fakulteta islamskih nauka, koja je u stvari bivša zgrada Šerijatsko-sudačke škole:



Pogled prema Trebeviću, na slici se vide minaret Careve džamije, dimnjak Sarajevske pivare i poznati restoran Park prinčeva na Hridu, odakle puca pogled na Sarajevo (hrana je navodno čisto prosječna):



Svrzina kuća, tradicionalna bosanska kuća u islamskom stilu, koja danas služi kao muzej bosanske arhitekture:



Kuća je pripadala obitelji Svrzo, a potječe iz 18. stoljeća. Zanimljivo je da je sagrađena od ćerpiča i drveta, a svojom organizacijom ukazuje na patrijarhalne odnose u obitelji – podijeljena je na muški i ženski dio (te na dio za služinčad). Od ulice je odvojena visokim zidom, u unutrašnjem se dvorištu nalazi šadrvan (vodoskok), a kuća ima i đul-bašču (ružičnjak) i povrtnjak. U prizemlju su prostorije za dnevni boravak i primanje gostiju (hajat), a na katu su prostorije za odmor (divanhane).

Zgrada Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa:



I Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini:



Vila trgovca Heinricha Reitera:



Muzej Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, smješten u bivšoj vili sarajevskog advokata Nikole Mandića:







Obje vile zajedno:



Nikola Mandić, bivši vlasnik vile u kojoj je smješten Muzej ZOI, bio je jedini premijer Nezavisne Države Hrvatske. Naime, NDH izvorno nije imala premijera, već je tu funkciju imao poglavnik (NDH je formalno trebala biti kraljevina). Kada je Italija kapitulirala, a nesretni Aimone od Savoje i Aoste (Tomislav II.) posve iščezao iz kombinacija da preuzme hrvatsko prijestolje, Pavelić je odlučio stvoriti položaj premijera (promaknuvši time sebe u de facto predsjednika), a za tu mu je ulogu poslužio istaknuti sarajevski odvjetnik Mandić, koji nije dotad bio politički angažiran u životu NDH (iako je bio zastupnik u ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS i još ranije u Bosanskohercegovačkom zemaljskom saboru, kojim je čak i predsjedavao). Tako se nesretni Mandić pod stare dane (imao je tada 74 godine) spleo s ustašama, što ga je koštalo glave, budući da je u povlačenju iz Jugoslavije uhićen u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima, te je osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945.

Pogled niz Dalmatinsku ulicu:



Nekadašnja sefardska sinagoga na Mejtašu:



Ovo nisam siguran sasvim što je, ali mi izgleda kao neki spomenik šehidima:



Spomenik poginuloj djeci Sarajeva u Velikom parku:



Letica nastavlja pješke preko Marindvora, i dolazi do Povijesnog muzeja Bosne i Hercegovine, danas zatvorenog i zapuštenog:



Naime, država nema dovoljno novca da bi financirala rad muzeja, pa je on tako zatvoren, kao i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija.

I potom dolazi do Avazovog tornja, ispred kojega se treba naći s nama. 15 minuta prerano. No, nakon ove okinute slike:



produžuje ravno na vrh. Mi ćemo mu se ubrzo tamo i pridružiti.

Avazov toranj, službeno Avaz Twist Tower, visok je 142 metra, s još tridesetmetarskom antenom na vrhu. Ima 40 katova. Građen je od 2006. do 2008., a karakterističan je po svojoj uvinutoj staklenoj fasadi. U trenutku izgradnje bio je najviša građevina na Balkanu (danas je to obnovljeni TV toranj na Avali). U njemu se nalazi sjedište novinske kuće Avaz i drugi uredi, a na najvišim katovima su ugostiteljski objekti. Na visini od 100 metara nalazi se vidikovac s otvorenom terasom. To je ujedno i razlog našeg posjeta ovoj zgradi.

Do vidikovca se penjemo staklenim liftom koji ide po vanjskoj strani, omogućujući tako pogled prema sjeveru. Damir je užasnut, jer ga hvata strah od visine. Kažem mu da mu je to trening za avion sutradan.

Nakon što smo platili 1 marku za ulaznicu (bolje rečeno, izlaznicu) na terasu, susrećemo tamo Leticu, a potom se divimo panorami.

Pogled na sjever, prema Koševu:



Sjeveroistok, prema Višnjiku:



Istok, centar grada:



Bijela tabija:



Skenderija:



Poslovna četvrt i Marindvor, desno se vidi hotel Holiday Inn:



Pogled direktno na jug, prema američkoj ambasadi i Grbavici:



Nije mi jasno, s jedne strane ograđuju ambasadu 2,5 metra visokim zidom, s kamerama i ophodnjom policije, a s druge strane bilo tko može s Avazovog tornja dalekozorom pratiti sve što se događa u krugu ambasade. Tako vidimo i da su si izgradili i tenisko i košarkaško igralište. Vjerojatno su i to važne diplomatske aktivnosti...

Grbavica i dva zatvorena muzeja – lijevo Zemaljski muzej BiH, desno Povijesni muzej:



Pogled na staro židovsko groblje na Kovačićima:



Sarajevsko židovsko groblje inače je drugo najveće u Europi (nakon praškoga) i službeno se smatra da je osnovano u 17. st., premda ima i starijih grobova. Nastalo je pored negdašnje nekropole stećaka.

Dalje na jugozapad, prema Grbavici i Igmanu:



Na zapad, prema Novom Sarajevu:



Željeznička stanica:



Duž pruge prema Alipašinom Mostu:



Sjeverozapad, Velešići:



I opet na sjever, prema Koševu:



Stadion Sarajeva na Koševu:



Stadion Željezničara na Grbavici:



Filmić.

Nekoliko generalija o tornju:



Mate, Damir i ja se spuštamo, jer se bliži dogovor s Nikolom. Letica ostaje „još malo slikati“.

Pogled na toranj iz žablje perspektive:



Ispod tornja nalaze se stare oronule radničke zgrade, upitne kvalitete stanovanja. Vjerojatno će nastavkom gentrifikacije ovog područja one biti srušene, a obitelji koje u njima žive uklonjene nekamo gdje ne smetaju uglednoj poslovnoj klijenteli koja se sada ovdje okuplja. Naravno, teško da će im ti biznismeni ponuditi rješenje stambenog pitanja...

Nas trojica pješačimo do Tehničke škole, no na tamošnjoj stanici nema prodavaonice karata. Produžujemo zato do iduće stanice, ali tamošnji kiosk ne radi, jer je nedjelja popodne. Zamisao o švercanju odbacujemo jer vidimo dvojicu na stanici koji su očigledno kontrolori. Odlučujemo se stoga prošetati još jednu stanicu, pa ući na idućoj, znajući da su kontrolori otišli. Kod Skenderije ponovno srećemo istu dvojicu, koji su očito ušli u tramvaj, vozili se jednu stanicu i potom sišli da pričekaju idući. Odlučujemo nastaviti pješke još jednu stanicu... Ukratko, ova se priča ponavljala sve do Latinske ćuprije. Ponekad bi nas prestigla čak dva tramvaja, ali svejedno bismo uvijek na idućoj stanici zaticali rečenu dvojicu. Na dogovor Nikoli zakasnili smo preko pola sata, i to zato što sam ja smatrao da nema smisla slati mu poruku kad ćemo ionako ući u idući tramvaj. Laughing Na kraju smo kod Latinske ćuprije presjekli na Baščaršiju i našli Nikolu na dogovorenom mjestu, kod Sebilja. Nikola je smrknut, ali ipak prihvaća objašnjenje, uz odmahivanje glavom u nevjerici.

Što je on vidio u međuvremenu? Zaputio se rutom sličnom Letičinoj, pa se i on obreo kod željezničke stanice na Bistriku:



Bacio je pogled na Sarajevo:



Spustio se do Sarajevske pivare:



I to je više-manje bilo to od njegove šetnje, barem ono što je dokumentirano fotografijama.

Nikola je već poprilično gladan, pa se stoga odmah zapućujemo na večeru. Obično smo na ćevape išli kod Mrkve, ali ovaj puta Mate, ponukan jednom usputnom primjedbom jedne poznanice, kako je „Mrkva najobičniji fast food“ predlaže da odemo jednom probati i kod Ferhatovića. Nikola i Damir malo negoduju, ali ipak prihvaćaju. Kod Ferhatovića je veća gužva, ali ipak uspijevamo naći stol. Meso je korektno, Mate inzistira da je bolje nego kod Mrkve, ja ne mogu baš usporediti.

Ubrzo dolazi poruka od Letice s najčešćim pitanjem u komunikaciji na ovakvim putovanjima: „Gdje ste?“ Objašnjavam mu i on dolazi još prije no što smo završili s jelom.

On je još malo fotografirao unutrašnjost Avazovog tornja:



Još se jednom vratio do Povijesnog muzeja:



Slikao Miljacku:



Zatim susjedni Zemaljski muzej:



Hotel Holiday Inn:



Prošao je i pored Ali Pašine džamije u ulici Hamze Hume:





Te još uslikao zgodan grafit u Ulici Danijela Ozme:



Ulica Jezero, u kojoj su živjeli Mak Dizdar, Emir Kusturica i Abdulah Sidran. Lijevo je jedan od prvih sarajevskih nebodera:



Nakon večere odlazimo u našu tradicionalnu slastičarnu Carigrad, na kolače i bozu (Damir se navukao), a potom slijedi još jedna šetnja gradom, i nadi da ćemo pronaći neko mjesto vrijedno sjedenja. Grad je živahan, ulice su pune ljudi, ali mi smo svi pomalo autistični, tako da nećemo previše duljiti, pa već oko pola 10 krećemo prema hostelu. Dok se svi istuširamo, operemo, popijemo preostale pive, izrazgovaramo, bit će već i 11. Nikola je već i zakunjao na svom krevetu, što ja ne kužim, nego ga u jednom času trknem da mu nešto pokažem. Ispada da ne samo da sam ga probudio, nego sam aktivirao i njegovu nesanicu, jer se čovjek nakon toga posve razbudio (prošao je pravi trenutak za san, što li) i više nije mogao zaspati veći dio noći.

Ali, o tom potom. Zadnja noć prije leta. Vjerojatno je Damir najnervozniji, čeka ga prvi let u životu...

psihoputologija @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 14, 2014
SUBOTA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem u neobično tmurno i oblačno jutro. Kiša još ne pada, ali opasno visi u zraku. Obavljam još završna pospremanja po stanu, uzimam ruksak, potrebne dokumente, novčanike i ine potrepštine i krećem na kolodvor. Dok pješačim prema Glavnom, započinje kišica. Nikola mi javlja da će malo kasniti, Damir bi trebao biti točan. Međutim, Nikola dolazi na kolodvor tek minutu nakon mene, ali Damira nema. Odlazimo kupiti karte i zovemo Damira da vidimo gdje je. On se ne javlja. U tom ga času vidim kako šeće po drugom peronu. Mašem mu da dođe do nas. On dolazi do nas prilično nadrkan, čudi se zašto karte nismo kupili ranije nego tek sad, uvjeren je da će nam pobjeći vlak, iako do njegovog polaska ima još petnaestak minuta. Zašto se nije javio – odlučio je ne nositi mobitel u Iran. Kartica mu neće raditi, a ionako ga ne koristi puno, pa ga je ostavio doma. Na šalteru doznajemo da pruga taj dan nema zatvor, tako da ćemo se skroz od Zagreba do Sarajeva voziti vlakom. Doduše, zbog popravka Zelenog mosta vlak ide obilazno preko Žitnjaka.

Nikola uzima karte, plaća za sve nas, prebija dio duga meni za rezervaciju hotela, potom se smještamo u vagon. Sada konačno mogu Nikoli dati putovnicu (Damiru sam ju dao dva dana ranije, kada smo se našli oko još nekih detalja), pa on slika svoje dvije vize:



Primijetit ćete da iranska viza vrijedi od 1. 5. do 30. 6. 1392. To je datum po perzijskom kalendaru, u kojem godina isto tako ima 365 dana, ali počinje oko 21. ožujka (taj se blagdan u Iranu zove Novruz), a godine se broje od hidžre (samo je brojka manja u odnosu na islamski kalendar jer on koristi lunarnu godinu koja je 11 dana kraća, pa se tako za tridesetak godina nakupi jedna godina manje). Prvih 6 mjeseci perzijskog kalendara imaju 31 dan, idućih 5 30 dana, a posljednji mjesec ima 29 ili 30, ako je u prijestupnoj godini. Iranci koriste sva tri kalendara: perzijski im služi za svakodnevne obaveze, islamski za vjerske obaveze, a gregorijanski za komunikaciju sa strancima. Zato je pitanje „Koji je danas datum?“ malo složenije za odgovoriti u Iranu.

Polazimo, i opet se, kao i svaki puta dosad, vozimo iz Zagreba na istok, premda ovaj put samo do Čulinca. Potom skrećemo na jug-jugozapad, prema Velikoj Gorici. Damir nas zabavlja pričama o svojim ludim obiteljskim odnosima, pogotovo o mukama koje ima sa svojom bakom koja boluje od Alzheimerove bolesti. Nažalost, situacija nije baš smiješna, ali dogodovštine koje proizlaze iz takvog njenog stanja su bizarne. Dotična baka živi s njima u stanu, ali više joj nije jasno tko su ti ljudi koji žive s njom. Onda, žena je, osim što je dementna, ujedno i gluha ko top, ali je uvjerena da joj iz cvijeta afričke ljubice koji ima u sobi cijele dane nešto zuji. Nije bogme ni Damiru lako u životu...

Negdje oko Siska zovem Leticu kako bih mu javio da se pripremi. Nazovem ga, ali mi slušalica na mobitelu ne radi. Primijetio sam to još prethodne večeri kada sam zvao Enu. Prebacujem Leticu na zvučnik i dogovaram se s njim, a potom pokušavam osposobiti mobitel. Navodno se takva stvar na Xperiji dogodi kad vas netko nazove dok vi slušate glazbu s telefona na slušalice, što se meni i dogodilo prethodni dan. Najpraktičniji način je da još jednom napravite istu stvar, i trebalo bi proraditi. Posuđujem slušalice od Nikole i molim ga da me nazove. Potom mu vraćam slušalice i molim ga da me još jednom nazove, radi provjere – i sad radi. Eto, ako ikad ikomu zatreba...

Pristižemo u Sunju, Nikola gleda kroz prozor, ali ne vidi nigdje Leticu. Krasno, on putovanje započinje u svom stilu. Na kraju ga spazimo kako trči i uskače u neki od prednjih vagona, te se kroz vlak upućuje prema nama. Doista je održao riječ – ima manji ruksak od Nikole, veličine školskog. Jest napunjen do vrha ali svejedno izgleda nestvarno malo za 17 dana Irana.

Za dvadesetak minuta izlazimo nad dolinu Une:





Ubrzo smo u Volinji. Damiru je osobito drago što izlazi iz Europske unije. Budući da je pesimističan u pogledu preživljavanja barem jednog od četiriju letova, misli kako bi mu to možda mogao biti i posljednji izlazak iz EU i to mu se sviđa.

Put kroz sjeverni dio Bosne i Hercegovine protječe mirno, bez pretjeranih događaja. Letica bilježi tek sliku kolodvora u Omarskoj:



Iza Banja Luke shvaćam da sam gladan i da ću do Sarajeva pregladnjeti, pa se tako veselim promjeni lokomotive u Doboju, koja će mi omogućiti da kupim nešto za pojesti.

Ulazimo u Doboj, pogled prema tvrđavi koju smo posjetili za Uskrs 2012.:



Čim smo stigli u Doboj skačem van, za mnom i Letica, te se dajemo u potragu za bilo čim jestivim. Nalazimo međutim tek kiosk ispred zgrade na kojem se prodaju novine, a ima i ponešto junk-fooda. Uzimamo po dvije vrećice bruschetta svaki, još nešto za popiti, a po povratku na peron vidimo da je druga lokomotiva već priključena i da smo skoro zakasnili. Srećom sve je u redu, vraćamo se u vlak, a ni Damir ne izgleda previše uznemiren tim našim kašnjenjem (ubuduće to neće biti slučaj).

Krećemo dalje prema jugu. U Doboju je u vlak ušao i neki tip koji prodaje pića (ali ne i hranu), a na Damirovo zadovoljstvo ima i Sarajevsko pivo. On uzima jedno, a potom raspreda hvalospjev kvaliteti Sarajevskog piva i čistoj vodi koja je presudna za njegovu kvalitetu.

Pogled na stari grad u Maglaju, kamo smo također svratili za na našem tradicionalnom krstarenju Bosnom 16 mjeseci ranije:



Slikovita zgrada (crkva?) u Žepču:



Pastoralna idila na ulasku u Zenicu:



I malo manje slikovite fotografije zeničke željezare:







Pogled prema centru Zenice:



Ovo nije legendarni stadion u Bilinom polju:



Još malo vizura Zenice i rijeke Bosne:







I Zenicu smo posjetili 16 mjeseci ranije, čak smo i spavali ondje. Sumoran grad, u kojem se odmah po izlasku iz automobila osjeti težak zrak pun dima. Željezara je dvosjekli mač: dok radi, truje, ali barem zapošljava ljude, što je ovdje ključno. Spavali smo u hotelu znakovita imena: Rudar, u kojem je u sobi namještaj izgledao kao da je skupljen s kojekakvih rasprodaja po salonima namještaja (ako ne i s krupnog otpada), a većinu noći hotel je odzvanjao zvukovima svadbe u hotelskom restoranu.

Prolaskom kroz Visoko opet debatiramo o tome jesu li piramide stvarne. Nikola, koji je uvijek skeptičan oko takvih stvari, govori da je to sve izmišljotina, a Damir, koji prati literaturu Davida Ickea i ostalih, uvjeren je da tu ima istine. Osobno nemam o tome nikakav stav jer nisam previše pratio fenomen bosanskih piramida. Ovog smo Uskrsa bili u Visokom i vidjeli da su piramide pretvorene u pravu turističku atrakciju, što ovoj inače prilično uspavanoj kasabi donosi toliko potreban priljev gostiju.

Letica ne propušta fotografirati ni legendarnu opjevanu postaju:



Jedan od primjera propale industrije, odmah iza Podlugova:



Nakon 9 sati truckanja u vlaku pristižemo konačno u Sarajevo. Fotografija bivše vojarne Maršal Tito koja se sada pretvara u kampus sarajevskog sveučilišta:



Peroni sarajevskog kolodvora, prevelikog za današnji opseg prometa:



Srećom, tramvaj nas već čeka ispred kolodvora i krećemo za tili čas prema Baščaršiji. Iz tramvaja slikamo američku ambasadu koju su prije par godina podigli u središtu Sarajeva, ogradili ju 2,5 metra visokim zidom i providjeli znakovima zabrane fotografiranja na svakom uglu. Kao da to nije dosta, uokolo se još šeću i policajci. Neka, dobar je strah komu ga je Bog dao...

Sporna građevina:



Na ulazu nema zida, ali su zato druge vrste barijera:



Zgrada Parlamenta BiH, pred kojom su par tjedana ranije bili prosvjedi oko matičnog broja građana. Sada nema nikog:



Inače, zanimljivo je da smo se mi bojali kompliciranja situacije s Iranom, a onda su krenuli protesti u Istanbulu i Sarajevu. Srećom, situacija se smirila prije našeg puta.

Silazimo na Baščaršiji i upućujemo se uzbrdo, prema Kovačima. Naime, mene je zapala dužnost rezervacije hostela, pa sam na kraju suzio izbor na dva, koja sam stavio na glasovanje. Dečki su bili za jedan koji je odmah na Baščaršiji, a ja za drugi na brdu, jer je taj imao peterokrevetnu sobu (u drugome bismo morali ili dijeliti sobu s još nekim, ili biti razdvojeni). Kako sam ja rezervirao, uzeo sam ipak tog na brdu.

Usput prolazimo pored groblja. Šehidsko mezarje na Kovačima mjesto je na kojem su sahranjeni borci Armije BiH poginuli u ratu u BiH, a među njima je i mezar prvog predsjednika BiH, Alije Izetbegovića. Groblje je podignuto na blagoj padini koja se uspinje prema Žutoj tabiji, tvrđavi na brdu iznad Miljacke i starog dijela grada. Kada sam tri tjedna ranije bio s Enom u Sarajevu popeli smo se na Žutu tabiju. Bio je Ramazan i gore su se okupljali ljudi čekajući pucanj iz topa koji će označiti kraj posta i početak iftara. Iskusili smo to već u Karsu tri godine ranije. No dok u Turskoj prvo krene ezan (mujezinov poziv na molitvu), pa tek onda pucanj, pa iftar, ovdje su grunuli iz topa, ljudi su nagrnuli na hranu, a onda se tek negdje u daljini začuo mujezin.

No penjući se na Žutu tabiju primijetili smo neke pse lutalice kako prekapaju po jednom od mezara u najvišem redu, ispod same tabije. Nadam se da je to zapravo bila samo prazna raka koja je tek čekala ukop nekog šehida ekshumiranog iz masovne grobnice, jer bi u protivnome doista bila sramota da psi prekapaju po grobovima na jednom od simbola bošnjačke žrtve u proteklom ratu, u središtu glavnog grada.

Nekoliko Letičinih slika mezarja (idućeg jutra će ga detaljnije poslikati):





Malo bolji pogled na Žutu tabiju:



Dok on ovo slika, mi smo se zaputili prema hostelu koji se nalazi u mirnoj uličici preko puta mezarja. Naša soba-dormitorij je u podrumu. Jedan dvokatni i tri normalna kreveta. Nikola će na dvokatni, donji kat čuvamo za Matu. Odabirem jedan od kreveta potpuno nesvjestan kakvu sam pogrešku napravio. Naime, krevet koji sam odabrao ima rupu posred madraca, dovoljno veliku da mi u nju upadne čitava sredina tijela dok spavam. Nažalost, to ću doznati tek navečer, a nisam htio ispasti gad i ostaviti taj krevet Mati.

Nakon što smo malo došli k sebi, spuštamo se na Baščaršiju na večeru. Ulazimo u prvu ćevabdžinicu do Sebilja, smještamo se na terasu i naručujemo. Damir je sretan i zadovoljan, on obožava Sarajevo (nije da se puno naputovao dosad, a i kvalitetu gradova procjenjuje prvenstveno po hrani u njima), pa nas časti večerom.

Nakon večere odlazimo u obližnju slastičarnicu na desert. Nagovaram Damira da proba bozu, Letica i ja ju tradicionalno uzimamo, na Nikolino zgražanje (njemu općenito nije jasno kako nekomu boza može biti fina – doduše, njemu ni piva nije fina). Damiru se međutim boza sviđa. Paše mu kiselkasto osvježavajući okus.

Nastavljamo večernju šetnju kroz Sarajevo prema zapadu, prešavši s Baščaršije u austrougarski dio grada. Na ulici Ferhadiji nalazi se zanimljiv displej, koji pokazuje trenutnu proračunsku potrošnju Bosne i Hercegovine:



Skoro 5 milijardi maraka, to je oko 20 milijardi kuna, a već je kolovoz. Dakle, do kraja godine bit će oko 35 milijardi kn. A Hrvatska ima oko 125 milijardi kn, uz sličan broj stanovnika i površinu. A BiH još ima, koliko ono, 14 vlada i ogroman državni aparat...

Dolazimo do Parka djece Sarajeva, potom se vraćamo paralelnom ulicom, koja nosi ime Branilaca Sarajeva, odnosno Zelenih beretki, prešavši usput preko trga čije ime me svojom nezapamtljivošću uvijek zabavi: Trg Harem Kalin Hadži-Alijine džamije. Laughing

Naposljetku sjedamo na još jednu terasu popiti po još jedno piće. Damir naravno ne odustaje od Sarajevskog. Lagano nas hvata umor, pa ćemo se polako uputiti prema hostelu, ali izbit ćemo ipak prvo na obalu Miljacke, pa s druge strane uslikati Vijećnicu, koja je obnovljena, doduše samo izvana:



Zgrada sarajevske vijećnice sagrađena je krajem 19. stoljeća i najreprezentativniji je primjerak pseudomaurskog stila u arhitekturi Bosne i Hercegovine. Arhitekt Alexander Wittek navodno je zbog izgradnje te zgrade, točnije zbog nedovoljnog osvjetljenja njene unutrašnjosti, umno obolio i izvršio samoubojstvo (iako je prema drugim izvorima umro od tuberkuloze). Uz njenu se gradnju vezuje i priča o Inat-kući. Naime, kako bi se impresivno zdanje sagradilo, bilo je potrebno srušiti mnoštvo manjih kućica na kraju Baščaršije. No jedan je vlasnik, imenom Benderija, tvrdio da je njegova kuća njegov duševni mir i ni pod koju cijenu nije dopuštao da mu ju sruše. Na kraju je pristao na kompromis – Monarhija mu ima isplatiti vreću dukata, a kuću preseliti na drugu obalu Miljacke, ciglu po ciglu, tako da izgleda isto kao i dotada. Tako je i učinjeno, a kuća je prozvana Inat-kućom, kao spomenik Benderijinom prkosu. Stoji još i danas na drugoj obali Miljacke, a u njoj se zadnjih 15-ak godina nalazi nacionalni restoran.

Vijećnica je sve do 1949. služila kao ured gradske uprave, kasnije zgrada Okružnog suda i sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Zatim je u nju useljena Nacionalna i sveučilišna knjižnica BiH. Teško je nastradala u ratu, kada je u noći s 25. na 26. kolovoza 1992. granatiranje izazvalo požar u kojem je izgorjelo 80% fundusa i čitav katalog. Neki knjižničari pokušali su spasiti dio fundusa izloženi snajperskoj vatri, pri čemu je jedna osoba poginula. Obnova je započela 1996. donacijama austrijske vlade, čime je spriječeno urušavanje, te je saniran krov. Uslijedile su još dvije faze obnove, a trenutno je u tijeku četvrta, kojom se minuciozno rekonstruira unutrašnjost Vijećnice, a koja bi trebala završiti do svibnja 2014. U obnovljenoj zgradi trebale bi se održavati sjednice gradske skupštine Sarajeva, u nju bi se trebala vratiti i knjižnica, a koristila bi se i za razne protokolarne događaje, koncerte i izložbe.

Vraćamo se u hostel, kupujući još pivu u obližnjem Konzumu (iz EU smo izašli, ali iz Todorićevog zagrljaja još ne). Uz pivicu se lagano spremamo za odlazak na počinak, usput odlazeći jedan po jedan na tuširanje. Damir nije ponio svoj gel za tuširanje, pa računa na to da mu ga drugi posuđuju. Danas je odlučio pitati mene. Nadam se samo da se to neće pretvoriti u praksu. Osim toga, za razliku od nas ostalih, koji se otuširamo za 10 minuta, on se uvali u kupaonicu na pola sata, i to među prvima. No da je to jedini problem s njim još bi se i moglo izdržati...

Prvi dan puta apsolviran...

psihoputologija @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 8, 2014
Nakon nekoliko godina priprema i premišljanja, te pauze u zajedničkim putovanjima, konačno smo se odlučili da u ljeto 2013. krenemo u Iran. Politička je situacija bila malo uzavrela, ali smo razmišljali da je bolje krenuti na put dok se stvari puno gore ne zakompliciraju, premda nismo previše računali da bi moglo doći do otvorenog rata s Iranom. Ipak, Izrael je uvijek spreman za neku spačku...

U veljači smo počeli s ozbiljnijim dogovorima, planovima, slaganjem itinerera. Uključeni smo bili Letica, Nikola, Mate i ja. Hrvoja smo pitali, ali on je bio kratak i s vremenom i s novcem. A kako ni mi baš nismo imali puno vremena na raspolaganju (Letica isprva nije mogao dobiti dulje od 2 tjedna godišnjeg; unatoč tomu htio je u prvoj verziji itinerera uključiti i Azerbejdžan), odlučili smo se da ovaj put na putovanje krenemo avionom. Srećom, i do Irana se može doći low cost prijevoznicima, točnije turskim Pegasus Airlinesom, koji u regiji opslužuje Beograd i Sarajevo, a glavni hub mu je na istanbulskom drugom aerodromu, Sabihi Gökçen. Prvo smo planirali krenuti krajem srpnja, no Mate je imao dvije svadbe u obitelji, tako da smo na kraju dogovorili da krećemo 12. kolovoza iz Sarajeva, jer je tih dana bila u toku neka akcija, pa su letovi iz Sarajeva bili jeftiniji od onih iz Beograda. Također, s obzirom da svi letovi iz pravca Europe u Teheran dolaze rano ujutro (oko pola 4) odlučili smo se da nam je komotnije iz Istanbula letjeti do Vana, na istoku Turske, pa potom put preko granice nastaviti vlakom. U povratku bismo letjeli iz Teherana. Vlak nam je omogućio da vidimo i Tabriz, koji bi nam inače bio malo izvan ruke.

Naravno da su se neki ljudi oko nas zgražali – Iran, pa to je opasno, pa to su sve divljaci, tamo će nas netko ubiti, opljačkati, pojesti... Nikolini su prednjačili – majka mu je i inače paranoična, a onda se još i sestra, koja živi u Americi i pod utjecajem je tamošnje propagande, počela snebivati, bez obzira što je zapravo veća vjerojatnost da vas netko ubije u Americi nego u Iranu. Dodatno je majčin strah pojačavala činjenica da u Iranu navodno ne rade strane SIM-kartice, što znači da neće moći stupiti u kontakt s Nikolom tijekom dva tjedna.

S druge strane, neki su bili oduševljeni i izrazili poluozbiljnu želju da nam se pridruže, ali od svega na kraju nije bilo ništa.

Negdje tijekom svibnja Nikola je opet počeo komplicirati – dolazi mu rečena sestra iz Amerike, a ona još ne zna kad će točno dobiti godišnji, pa postoji mogućnost da on neće moći ići u Iran, jer bi htio provesti neko vrijeme s njom. U međuvremenu se pojavio još jedan interesent – bio je to Damir, Nikolin kolega sa studija, koji je bio u kombinacijama i za naše putovanje u Rumunjsku i Moldaviju 3 godine ranije, ali je na kraju otpao zbog nedostatka novca. U međuvremenu je došao do nekog nasljedstva, a i inače ga je Iran intrigirao, pa je tako predložio da nam se pridruži. Pitanje je jedino bilo što će reći Mate, koji inače ne voli ljude sa strane, ali budući da zna Damira, nije bilo problema. Odnosno, na kraju se Damir sâm pokazao kao problem. Naime, iako je on načelno dobra osoba i dosta pametan, ima jednu jako nezgodnu osobinu – strahovito je pesimističan i paranoičan. A kako je Iran zemlja u kojoj ima prostora za pesimistično gledanje na situaciju, Damir je to obilato koristio. U početku nas je to zabavljalo, na kraju nam je toliko išlo na živce da ćemo dobro promisliti idemo li još kamo s njim.

U međuvremenu, Letici su poslodavci odlučili ne produžiti ugovor, tako da je mogao ostati koliko hoće (što je omogućilo da se ipak vratimo 2 dana kasnije), Nikolina sestra (to je inače ona koja nas je tri godine ranije pustila da čekamo u Herceg Novom) je na kraju ipak uspjela srediti raniji godišnji, a i Nikola se u međuvremenu financijski potkožio, jer je otišao na onaj EU-propagandistički kviz Eunigma i pobijedio (tako da si je osim Irana mogao najesen priuštiti i posjet sestri u Pasadeni), te smo krajem svibnja konačno mogli kupiti karte. Zbog praktičnosti sam ja odlučio kupiti sve na svoju karticu, no pritom sam probio mjesečni limit za koji nisam ni znao da ga imam na kartici, pa mi transakcije uporno nisu prolazile. Sad je mene uhvatila paranoja, tim više jer sam na internetu našao još slučajeva ljudi kojima je Pegasus navodno teretio karticu iako transakcije nisu prošle. Srećom, iz kartične službe su mi objasnili što je posrijedi, podigli mi limit i tako smo dobili karte. Doduše, za povratak iz Teherana smo se odlučili za drugu low cost kompaniju, AtlasJet, ali svejedno.

Potom je trebalo riješiti vizu. Preporuke su svugdje da se viza traži što ranije, jer postupak traje (navodno oni zaprimljeni zahtjev faksiraju u Teheran, pa dok se to vrati...), pa smo se mi odlučili na posjet veleposlanstvu već početkom lipnja. Nikoli nije bilo praktično dolaziti iz Ivanića, pa smo na razgovor otišli nas četvorica. Razgovarali smo s konzulom, kojem smo ukratko opisali svoj put i razloge zašto želimo posjetiti Iran, kao i čime se bavimo u životu i što smo sve dosad posjetili (inače, ulazak u Iran se odbija svima koji imaju dokaze da su bili u Izraelu). Konzul nas je poslušao i potom nam objasnio da smo došli prerano i neka dođemo mjesec dana prije puta, da će to biti dovoljno. Inače, u to se vrijeme Iran pripremao za predsjedničke izbore, pa je ulaz strancima bio posve ograničen tih par tjedana. U veleposlanstvu smo doznali još jednu bitnu stvar – to da nije obavezno putno osiguranje, za što je na drugim mjestima pisalo da jest. Time smo uštedjeli dio novca, iako nam Nikolino iskustvo iz Gruzije može ukazati da bi ponekad bilo oportuno uplatiti si osiguranje. Isto tako, trebali smo imati potvrdu smještaja u Iranu (bilo kao pozivno pismo ili kao rezervaciju hotela – hostele zaboravite, toga tamo nema). Taj se zadatak pokazao prilično kompliciranim, budući da jako mali broj hotela u Iranu (a da su u nekakvom normalnom cjenovnom rangu) ima dostupan internetski kontakt, a i onima koji imaju mail adrese su uglavnom mrtve. Uspio sam poslati jedan jedini mail koji mi nije odbijen, i na njega sam dobio potvrdan odgovor – mjesec i pol kasnije. U međuvremenu sam se nekako dočepao rezervacije preko jedne turske stranice za rezervaciju hotela, tako da sam imao što pokazati u veleposlanstvu.

Inače, konzul je bio susretljiv, premda pomalo sumnjičav. To je naravno bilo dovoljno da Damir počne teoretizirati kako nam sigurno neće dati vizu jer smo mu sumnjivi. Mate i Letica su ga pokušavali razuvjeriti, da je to uvijek tako (Damir inače nije baš previše putovao po svijetu – bio je dotad samo u Sloveniji, Austriji i BiH), ali to nije raspršilo njegov skepticizam.

Početkom srpnja u veleposlanstvu smo osvanuli sva petorica i dobili formulare zahtjeva za vizu. Konzul je vrlo letimično pogledao rezervaciju hotela, kao da je ona u međuvremenu postala nevažna. Trebali smo platiti 25€ pristojbe u Zagrebačkoj banci (zbog sankcija pod kojima je Iran to nije moguće izvesti u bilo kojoj banci), te se potom vratiti s ispunjenim formularom, nakon čega ćemo za tjedan dana dobiti vizu. Nikoli se smrklo, jer je on dva dana kasnije morao ići na more, a u međuvremenu je pasoš idući dan morao ostaviti u američkom veleposlanstvu, radi tamošnje vize (inače, logistička je začkoljica bila koju vizu tražiti prvu, tj. hoće li mu izdati onu drugu ako ima prvu u putovnici; na kraju smo se dogovorili da prvo ide po iransku, ali eto, ispriječile su se druge okolnosti). Kako je i Letica u međuvremenu išao na jedan put, pitali smo moramo li baš svi doći osobno predati formulare, ili to može napraviti jedna osoba. Rekli su da ne moramo biti svi, tako da je Nikoli laknulo. Odlučili smo ipak pričekati nekih 2 tjedna da se Letica vrati s puta i da Nikoli (točnije, njegovoj obitelji) pošalju putovnicu iz američkog veleposlanstva. Treći posjet veleposlanstvu, konačno predajemo formulare i putovnice. Tjedan dana kasnije nazivam veleposlanstvo, vize su nam odobrene, možemo ih pokupiti. U međuvremenu knjiga je spala samo na dva slova – Damir je na moru, Mate je s curom otišao u Italiju i na Korziku, a vratit će se preko Prapatnica i direktno u Sarajevo (baš je komentirao kako je super da smo ušli u EU u međuvremenu, pa mu ne treba putovnica za landranje po Europi Laughing ), tako da smo ostali samo Letica i ja za pokupiti putovnice. Mate je ovlastio mene da mu pokupim putovnicu i donesem ju u Sarajevo, jer „nema povjerenja u Leticu“. Naravno, trebalo je srediti još i tursku vizu, koju su nam u međuvremenu Turci uveli zbog ulaska u EU, ali to se moglo srediti e-vizom, koju se preko interneta dobije za nekoliko minuta.

Logistički je problem bio i koliko novca uzeti. Naime, zbog već spomenutih sankcija Iranu, tamo se ne možete osloniti na bankomate. Mislim, oni imaju bankomate, ali nisu povezani s međunarodnom mrežom, tako da ništa od dizanja novca. Odlučio sam se stoga uzeti 1000 dolara (naime, s obzirom na bankarske komplikacije, u Iranu možete mijenjati samo mali broj valuta: dolare, eure, funte, saudijske riale, emiratske dirhame i možda još koju, a čuo sam da dolare vole više od eura). Na kraju će mi to biti i više nego dovoljno, jer sam potrošio nekih 600-tinjak dolara. Drugi problem bila je odjeća. Naime, u Iranu su zabranjene kratke hlače, a kako su se očekivale temperature od oko 40 stupnjeva, morali smo odabrati duge hlače od laganog materijala. Odlučili smo se za lan, što mi je još davno preporučio administrator Željeznica.net, koji je svojedobno bio u Iranu. Treći problem bila je prtljaga. Naime, ostali su se odlučili da će nositi što manje stvari, kako bi mogli uzeti manje ruksake, tako da ne moraju uokolo po vrućini posrtati pod frižiderima. Ja sam iz Irana namjeravao donijeti i neke poklone, pa sam se stoga odlučio za veliki ruksak. Budući da je to značilo da ću ja morati predavati prtljagu na aerodromima, drugi su pokušali iskoristiti to da se riješe i ono malo solidarnosti, i uvale sve tekućine meni u ruksak, tako da se oni mogu rasterećeno šetkati uokolo dok ja čekam ispred karusela. To sam srezao u korijenu, tako da je na kraju barem Nikola predavao prtljagu zajedno sa mnom (naravno, onaj njegov legendarni ruksak Laughing ).

Budući da nam je let bio u ponedjeljak, 12. kolovoza iz Sarajeva, bilo je pitanje hoćemo li u Sarajevo krenuti u nedjelju ili subotu. Letica je htio pod svaku cijenu ići vlakom, jer se nije nikad vozio vlakom do Sarajeva. Ja jesam, 4 puta prije toga, i odgovarao sam ga od toga, budući da znam koliko to taljiganje traje. No nije se dao krstiti. Htio je usput vidjeti i Tunel spasa, pa je rekao da bi mogao to otići pogledati u ponedjeljak ujutro prije leta (jer vlak dolazi u Sarajevo nakon zatvaranja). Ja sam ga nagovarao da onda odemo u subotu u Sarajevo, pa da u nedjelju pogleda Tunel. Nikoli se pak nije dalo previše drežditi u Sarajevu, niti ga je Tunel zanimao, tako da je on navijao za nedjelju, Mate je rekao da će on ionako doći iz Prapatnica u Sarajevo u nedjelju. Na kraju je Letica prelomio i rekao da „što se njega tiče, on ide u subotu, ali da će onda u nedjelju otići do Kozje ćuprije, a u ponedjeljak do Tunela“. Undecided Uzevši u obzir da smo ga zvali i Lejtica, vjerujem da shvaćate moju zabrinutost takvim aranžmanom. Damir, koji obožava Sarajevo, također je bio za subotu, tako da se Nikola morao povinovati. Naravno, ostalo je i to da se ide vlakom, unatoč radovima na pruzi u Turopolju, što je značilo da ćemo se morati seliti na autobus pa opet na vlak. Letica je taj vikend bio kod curine bake u Donjem Hrastovcu, te nam se odlučio pridružiti tek u Sunji.

Ja sam se iz Zlarina vratio u srijedu popodne, obavio još neke sitnice po gradu, u četvrtak popričao s Tatjanom, kolegicom s posla koja je pak u srpnju bila u Japanu i pričala mi svoje dogodovštine, te se pomalo pripremao za veliku avanturu... Petak je donio meteorološku najavu „oluje svih oluja“ u Zagrebu, od koje nije bilo ništa, ali su me ljetna kiša i malo jači vjetar osvježili jer sam znao da će mi idućih dva tjedna toga manjkati...

psihoputologija @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 7, 2014
SRIJEDA, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stiglo je tako i posljednje jutro na mom putu. O voznom je redu ovisilo koji će mi biti 15. otok – naime, budući da je bio blagdan Velike Gospe, nisam znao hoće li Bišovo ploviti po voznom redu od nedjelje ili radnog dana. Stoga sam dva dana ranije, na putu sa Silbe, pitao jednog od mornara, da bih dobio odgovor da na Veliku Gospu plove kao da je radni dan. To je značilo da ipak idem na Ilovik (u protivnome bih preko Cresa išao do Brestove).

Nisam se previše dugo ujutro zadržavao u Malom Lošinju, uzimam stvari i krećem prema pristaništu. Doručak ću srediti na Iloviku, sada samo kupujem novu bocu vode. Bišovo ubrzo uplovljava, te se ukrcavam, zajedno s mnoštvom turista koji idu za Zadar (nekako je Mali Lošinj mjesto gdje se odvija smjena putnika na brodu – malo ih ide izravno iz Pule za Zadar, premda je to zapravo vrlo praktična linija).

Nakon četrdesetak minuta plovidbe (od kojih je 20-ak otišlo na isplovljavanje iz malološinjske luke), pristajemo na Iloviku. Prvi dojam:



S druge strane uskoga kanala nalazi se otok Sv. Petar, koji s Ilovikom čini prirodnu cjelinu (tamo se nalazi i ilovičko groblje):



Na Iloviku je nedavno obnovljena riva, što je očito bio povod stavljanju ovog (ciničnog?) natpisa:



Kanal je zakrčen brojnim plovilima:



Sjedam na kavu u jednu lokalnu slastičarnu. Ilovik (tal. Asinello, odakle i stari hrv. naziv Tovarnjak) ima površinu od 5,8 km2, a na njemu živi 85 stanovnika, u istoimenom naselju. Ilovik je inače poznat po izuzetnoj dugovječnosti svojih stanovnika, te ga zovu otokom devedesetogodišnjaka. Radi se o prilično niskom otoku (najviši je vrh Did s 92 metra) koji se zapravo nastavlja na Lošinj, što znači da je najjužniji dio cresko-lošinjskog grebena. Osim po devedesetogodišnjacima poznat je i po raznovrsnom cvijeću, oleanderima, palmama (cikasima?), a ima i dva stabla eukaliptusa. Kao i na Silbi, Unijama i Susku, ni na Iloviku nema automobila.

Već sam spomenuo da čini jedinstvenu cjelinu sa susjednim otokom Svetim Petrom, te su u povijesti dva otoka često nosila isto ime. Najstarije poznato ime zabilježeno je 1071., kao Neumae Insulae (dakle, već u množini). Kasnije je bio Sanctus Petrus de Nimbis, pa Tovarnjak, pa Sveti Petar Ilovik. Sami Ilovičani otok Sveti Petar zovu jednostavno Priko.

S obzirom da je glavni plovni put iz Kvarnera prema Zadru vodio kroz kanal između dvaju otoka, oni su bili naseljeni još od doba Liburna. Na otoku i u njegovom podmorju nalazimo ostatke iz rimskog doba, postoje i ruševine ranosrednjevjekovne crkve, kao i benediktinskog samostana na Svetom Petru iz 11. st. 1597. Mlečani su na Svetom Petru sagradili i obrambenu kulu koja je kanal štitila od uskoka.

Hrvati su se prvi puta u većem broju naselili na otoku u 18. st., kada su došli s Lošinja kao nadničari na samostanskoj zemlji. Kao i Unije i Susak, Ilovik je pretrpio snažnu emigraciju nakon Drugog svjetskog rata, te danas oko 5 puta više Ilovičana živi u SAD-u nego u Hrvatskoj.

Krećem u šetnju. Premda ne poričem ljepotu i mir Ilovika, dojma sam da me nakon ovih 15 dana teško može impresionirati, i zaključujem da se radi o sasvim prosječnom sjevernojadranskom otoku, ništa posebno. Mjesto je malo, po ulicama baš i nema hlada, a ja danas ruksak vučem za sobom, što nije osobito ugodno. Upućujem se prema južnom kraju otoka, izlazim iz mjesta i nastavljam uz plažu, no put postaje sve lošiji. S druge strane na Sv. Petru slikam ruševine mletačke utvrde, nazvane jednostavno Fortica:



Utvrda je tu funkciju obnašala do napoleonskih ratova, kasnije je tu bila lučka uprava, pa carinarnica, da bi zgrada bila srušena u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.

Vraćam se ponovno prema mjestu. Pogled na sjever, na mjesto i na krajnji jug Lošinja:



Većina lokalaca na Ilovik dolazi tako da cestom dođe do krajnjeg juga Lošinja, uvale Mrtvaška, odakle brodom prijeđu na Ilovik. Mogao sam i ja tako, no nema javnog prijevoza između Malog Lošinja i Mrtvaške.

Glavna ilovička ulica, paralelna s obalom:



Glavna otočka crkva nosi ime Svetih Petra i Pavla:



Sada je jasno zašto ga zovu i Otokom cvijeća:



Studenac – izvor žive vode u središtu mjesta:



Sjedam na ručak u gostionici Amico na obali, koja je navodno najstarija u mjestu. Posljednji put na ovom se putovanju častim jadranskim delicijama i vinom. Potom još neko vrijeme kunjam u hladu, a zatim odlučujem iskoristiti vrijeme do polaska Bišova i krećem na jug, prema unutrašnjosti otoka. Tu se nalazi kapelica posvećena meni nepoznatom zaštitniku:



I pogled od kapelice unatrag prema mjestu i Lošinju:



Nažalost, dalje od kapelice nisam išao, jer mi je utroba počela slati uznemirujuće signale, te sam se morao brže bolje vratiti u mjesto. Još jedan kadar usput:



Svoj boravak na Iloviku opet završavam u slastičarnici koja se zove jednako kao i otok, uz koktel koji se također zove po otoku, a zahvaljujući curaçaou ima boju koja me podsjeća na deterdžent:



Bliži mi se vrijeme polaska. Možda bih na Ilovik trebao doći još jednom izvan sezone, kako bih ga bolje obišao. Tražim mjesto gdje se kupuju karte, no ostali koji čekaju kažu da se kupuju na brodu. Vidjet ćemo.

Smiješno mala bitva:



Bišovo dolazi, neki se iskrcavaju, no vidim da je brod prilično pun. Krećem prema brodu, kažem da molim jednu kartu do Pule, no nastaje problem – katamarani teoretski ne bi smjeli ukrcati više ljudi nego što imaju kapacitet, zbog prsluka za spašavanje. Trenutno su puni i ne bi me smjeli primiti. Neki od putnika koji se ukrcavaju imaju kartu (odakle im?), no mene i još neke cure ne može pustiti na brod. Pitam ga može li me barem prebaciti do Malog Lošinja, to je 40-ak minuta vožnje. Zapravo znam da će me ipak primiti, jer, naposljetku, ja ću platiti kartu, a to je njemu vjerojatno bitnije od sigurnosti mene kao putnika. Na kraju tako i ispada – daje mi kartu do Pule, čak mi ju redovno ispisuje (dakle nisam ilegalno na brodu), uz ogradu da ako bi brod nakon Malog Lošinja bio posve pun, onda drugi putnici imaju prednost.

Nema veze, glavno da sam ja na brodu i da neću zaglaviti na Iloviku, a rizik da brod počne tonuti negdje nasred Kvarnera sa mnom kao prekobrojnim u ovom ću trenutku prihvatiti.

Nakon već poznate procedure miljenja kroz zaljev (peti puta u tri dana) pristajemo u Malom Lošinju:



Iskrcavamo putnike iz Zadra, ukrcavamo one za Pulu, te ponovno milimo kroz zaljev, zatim već poznatim putem istočno od Velih Srakana, pa zapadno od Unija (u koje danas ne pristajemo) upravljamo pramac prema krajnjoj južnoj obali Istre. Ja sam čak i našao mjesto za sjesti, tako da nisam previše fotografirao (a i stakla katamarana su mutna), no evo jedne fotke kroz prednje staklo, gdje se u daljini vidi krajnji jug Istre s rtom Kamenjak:



Mobitel mi je na umoru, no ipak obavještavam Enu o svom dolasku u Pulu. Ona će s ocem doći po mene, te će me onda njih dvoje autom prebaciti do Rovinjskog Sela, gdje ću provesti iduće dvije noći, a onda bismo Ena i ja u petak trebali opet katamaranom iz Pule za Zadar, te potom u Zlarin.

Dok smo pristigli u Pulu već je pao mrak, tako da nisam više stigao slikati ni svjetionik Porer nedaleko rta Kamenjak. Pristajemo nedaleko Arene, nakon dva tjedna otkako sam krenuo iz Dubrovnika, moj put završava u Istri. Sada mi još samo preostaje pronaći novi autobusni kolodvor (sjećam se staroga, koji je bio neka vrsta garaže, no njega više nema), tamo će me njih dvoje pokupiti.

I doista, ubrzo ih vidim kako prolaze pored mene autom i skreću u pokrajnju ulicu. Pozdravljamo se, po prvi puta susrećem Eninog oca. Potom se zapućujemo prema Rovinjskom Selu. Enini žive tamo zadnjih desetak godina, nakon preseljenja iz Rovinja. Prije Rovinja živjeli su u Buzetu.

Rovinjsko Selo je jedno od najvećih istarskih sela, ima oko 800 stanovnika, a u posljednje vrijeme se broj povećava dijelom i zato što su troškovi života niži nego u Rovinju. Nalazi se u unutrašnjosti, 3 km udaljeno zračnom linijom od Rovinja. Iako je samo naselje nastalo u 16. st., područje je bilo naseljeno od rimskog doba. Samo mjesto nije osobito zanimljivo, iako istini za volju nisam previše ni lutao uokolo, a kako Enini žive na rubu sela, prolazili smo kroz ostatak sela autom.

Prvotni je plan bio da u petak Ena i ja krenemo na Zlarin, što znači da smo imali slobodan četvrtak. Proveli smo ga uglavnom kod kuće, ja sam iskoristio vrijeme da operem prljavu robu, a popodne smo se otputili do Rovinja. Nakon dva tjedna koje sam većinom proveo u miru i tišini otoka (s izuzetkom Dubrovnika, Splita i Zadra), Rovinj mi se činio kao košnica. Iako redovno dobiva nagrade kao najbolje turističko mjesto u Hrvatskoj, nekako smatram da ljetni odmor u Rovinju nije odmor. A i cijene su prilagođene stranoj klijenteli – Talijanima i Rusima. Premda ja jako volim Istru, ne volim njena ljetovališta.

Predvečer sam nazvao u Pulu, kako bih rezervirao kartu za katamaran idući dan. Zaključili smo da je najzgodnije ići Bišovom od Pule do Zadra i potom produžiti busom do Šibenika, umjesto da se taljigamo do Rijeke, pa potom kroz podvelebitsko područje. Nažalost, karata više nije bilo, katamaran je bio pun. Odlučili smo stoga krenuti u subotu, a petak iskoristiti za izlet do Pule, uz nabavku karata.

U petak ujutro otišli smo busom iz Rovinja do Pule i imali što vidjeti – Bišovo privezano uz gat u vrijeme kad je već trebalo biti na pola puta do Zadra. Odgovor smo dobili u agenciji – pokvario se motor, danas ga popravljaju i sutra bi trebao biti spreman za plovidbu. Usrdno smo se tomu nadali, jer jedini bus iz Rovinja za Dalmaciju polazi ranije od Bišova, tako da bismo izgubili još jedan dan ako ga ne osposobe.

Imali smo još vremena u Puli prije povratka u Rovinj, pa smo malo prošetali uokolo, a ja sam iskoristio priliku i kupio si bocu Pašarete. Pašaretu sam otkrio negdje 2006. i odonda ne propuštam priliku da ju popijem. Riječ je o bezalkoholnom gaziranom piću, s aromom koja bi otprilike vukla na nekakvu jagodu. Rašireno je na području Istre i Slovenskog primorja, a zapravo je prežitak nekadašnjih voćnih soda i oranžada. U Istri navodno rade i lokalnu verziju bambusa u kojoj umjesto cole upotrebljavaju pašaretu.

Grafit u Puli:



(Nije možda posve čitko: „Što ne možeš napraviti sam, bar pokvari drugome.“)

Po povratku u Rovinjsko Selo opet opušteno popodne i večer kod kuće, zatim rano spavanje jer se dižemo u cik zore.

Ujutro Enin tata vozi nas i neku Ruskinju, poslovnu kolegicu, do Pule (točnije, Ruskinju vozi na aerodrom). Bišovo je osposobljeno, ipak ćemo se danas dočepati Zlarina.

Po isplovljavanju iz pulske luke slikam svjetionik Porer koji sam tri dana ranije propustio:



More je prilično valovito, tako da naš katamaran poskakuje. Meni to ne smeta (imam dovoljno jak želudac), ali Eni je zlo. Nije baš da povraća, ali vidi se da joj nije drago što je pristala na katamaran.

Uz stajanja u Malom Lošinju, Iloviku i Silbi, stižemo u Zadar oko podneva. Imamo taman vremena za kratku šetnju do Morskih orgulja, a potom se gradskim autobusom upućujemo na autobusni kolodvor. Premda bi nam bus trebao uskoro krenuti, ispada da kasni, te tako čekamo dobrih pola sata, dovodeći u pitanje hoćemo li uhvatiti brod u pola 4 iz Šibenika za Zlarin. Napokon se bus pojavljuje, krećemo, ali uz sva stajanja usput dolazimo u Šibenik nekih desetak minuta nakon polaska broda. Polako uzimamo stvari, odlazimo na WC, te se onda upućujemo prema luci - i ugledamo brod kako isplovljava. Kasnio je u polasku. Da smo se požurili i izravno uputili na brod, stigli bismo.

Idući brod nam polazi tek u pola 7 navečer. Osim ako se ne odlučimo za onaj iz Vodica u 6. Odlučujemo prvo ručati, pa potom vidjeti što ćemo. Budući da smo s ručkom brzo gotovi (uzeli smo pizzu), odlučujemo se okušati sreću s Vodicama. Nažalost, bus iz Šibenika za Vodice dolazi u Vodice tek 10 minuta prije polaska broda. A autobusni kolodvor i gat s kojega brod polazi udaljeni su nekih pola kilometra. Ako odemo na autobus, bit će to jurnjava... Ili da pokušamo s taksijem? Kratak razgovor s taksistom, koji traži oko 150 kn od autobusnog kolodvora u Šibeniku do Vodica razuvjerava me od te zamisli. Dakle, autobus...

Autobus polazi po voznom redu, ali se vuče kroz Srimu, gubeći vrijeme na raspravu s nekom Slovakinjom koja ne zna točno gdje treba izići. Napokon stižemo u Vodice i započinje jurnjava. Ena je inače jako spora osoba, i trčanje je nešto što ona poduzima samo u krajnjoj nuždi (što mene iskreno tjera u ludilo, ja sam pak kao navijen). Ali sad je jedna od takvih situacija, inače ćemo se morati opet vraćati u Šibenik. Ako i tamo stignemo, uz ovakav vozni red... Kao bez duše trčimo, Ena vuče za sobom svoju torbu na kotačiće, ja se probijam naprijed s ruksakom, kako bih prvi uletio u brod i rekao im da eventualno pričekaju Enu...ali, srećom stižemo prije polaska. Šesnaesti otok je nadomak ruke...

 

Što reći na kraju ovoga putopisa? Zaključak je da je hrvatska obala opravdala moja očekivanja, da su otoci doista svijet za sebe i da svaki ima nešto posebno. Najljepše mjesto, uz Lastovo, bila mi je Komiža, najviše su me razočarale Sali. Nije baš bilo najjeftinije (sve skupa sam potrošio oko 6500 kn), no vrijedilo je upoznati i ono što mi je pod nosom, da ne bi kasnije ispalo da sam bio u Erevanu, ali ne i na Visu. Na mnoga mjesta koja sam posjetio volio bih se vratiti i još ih detaljnije proučiti, no sada barem znam o čemu je riječ.

I napokon karta cijelog puta:



psihoputologija @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 1, 2014
UTORAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem praktički s izlaskom sunca, ubrzano pakiram ono što sam uopće morao izvaditi za ovo jedno noćenje, te nakratko izlazim iz kuće kako bih fotografirao Unije u zoru. Pogled na unijsko uzletište:



Čujem neko šuškanje u travi ispod kuće, pa uz veliki zum uspijevam zabilježiti ovaj plahi primjerak unijske faune:





Pogled na mjesto odozgo:



Uzduž otoka prema jugu:



I sjeveru:





Kapelica, ako dobro tumačim natpis, Uznesenja Blažene Djevice Marije:



Uvala Maračol i u pozadini masiv Osorščice na Lošinju:



Pogled prema južnom dijelu Lošinja:



Put prema Maračolu:



U daljini vidim kako se približava moj današnji prijevoz – brod Premuda:



Vraćam se u sobu, uzimam stvari i krećem nizbrdo, do pristaništa. Budući da Premudi treba vremena, stižem još zabilježiti i ove neobične vigvame na drugoj strani uvale:



Pristiže Premuda. Plovio sam jednom na njoj dok je po zimi zamjenjivala Tijat u šibenskom arhipelagu, a plovio sam i na njenom blizancu Iloku, koji je godinama vozio za Žirje i Kaprije. U Unijama se ukrcava mnogo djece, idu na kupanje na Susak.

Isplovljavamo iz Unija:



U daljini se vidi obala Istre, točnije uzvisine između Plominskog i Raškog zaljeva:



I Unije imaju klifove:



Evo sada i toga svega bez zuma, iza Unija se vidi rub Cresa:



Osorščica:



U daljini se, između Cresa i Unija, vidi otok Zeča:



Plovimo uz Vele Srakane (to je ovaj neobični niski otok u prvom planu):



A pred nama se vidi i Susak:



Južno od Velih Srakana su Male Srakane:



Čujem još jedan poznati jezik - na brodu su i neke vojvođanske Mađarice.

Približavamo se Susku:



Oboje Srakane:



Približavajući se Susku, odmah se primjećuje jedna neobičnost. Dok su ostali jadranski otoci iz daljine uglavnom zeleni, Susak je žut:



Posljedica je to osobitog sastava susačkog tla, ali i vegetacije koja ga prekriva.

Uplovljavamo u susačku luku:



Susak (tal. Sansego) maleni je otok, površine svega 3,77 km2. U geološkom smislu, riječ je o vapnenačkoj hridi na kojoj se nalazi nekoliko desetaka metara debeo sloj prapora. Nije sasvim jasno odakle taj nanos na otoku koji je posve isturen u odnosu na ostatak arhipelaga, premda se slični nanosi nalaze i na jednom dijelu Unija i obojim Srakanama. Prema jednoj teoriji, riječ je o nanosima rijeke Po, koja je u posljednjem ledenom dobu tekla duž čitavog sjevernog Jadrana (more je tada započinjalo tek oko Kornata). Prodor mora isprao je većinu nanosa, a sačuvao se samo dio ispod kojega je bila vapnenačka ploča. To bi obrazložilo iznimno strme obale Suska – gotovo na svim dijelovima otoka praporni se sloj strmo ruši u more. Iznimka je jedino uvala na istočnom dijelu otoka, gdje se i razvilo jedino naselje.

Najviši vrh otoka je Garba, visoka 98 metara. Susak danas ima dvjestotinjak stanovnika, premda je nekoć bio najgušće naseljeni prostor u Jugoslaviji. Na kraju Drugog svjetskog rata otok je imao preko 1800 stanovnika. No nakon što je 1964. uveden porez na vino, glavni otočki proizvod (nekad je 97% otoka bilo pod vinogradima, autohtona sorta je trojišćina) započinje iseljavanje u SAD, prvenstveno u grad Hoboken u New Jerseyu (inače rodni grad Franka Sinatre). Suščani (Suičani, Sansegoti) u Hobokenu zadržali su vrlo zatvoren oblik zajednice, koji su zapravo prenijeli sa svog rodnog otoka. Gotovo se isključivo žene međusobno (zbog čega i na Susku postoji velik broj regresivnih genetskih bolesti), a govore zanimljivim jezikom koji je mješavina autohtone susačke čakavštine i iskrivljenih amerikanizama. Štoviše, kaže se da su strani lučki radnici u Hobokenu prije naučili susački nego engleski.

Izolirani položaj Suska i vrlo teški životni uvjeti oduvijek su upućivali Suščane jedne na druge, te poticali nepovjerenje prema strancima. O strancima su međutim bili ovisni, budući da je svaki kamen za svaku kuću na Susku morao biti donesen izvana. Iz tog je razloga današnje naselje Susak pod zaštitom i nije dozvoljeno nikakvo rušenje, ali ni nova izgradnja. Samo se naselje zapravo sastoji iz dva dijela – Donje Selo (zvano i Spjaža) je noviji dio, uz samo pristanište, dok se iznad njega, na strmoj istaci, nalazi Gornje Selo.

Povijest Suska je pomalo maglovita, budući da se držao izvan glavnih tokova zbivanja. Prvi su mu stanovnici bili Iliri, zatim Grci, pa Rimljani. Spominje ga i Plinije Stariji, kao pjeskoviti otok nedaleko Pule. U 8. ga stoljeću naseljavaju Slaveni, te potom u 10. ulazi u sastav hrvatskog kraljevstva. U doba Petra Krešimira IV. na otoku je uspostavljen benediktinski samostan koji ubrzo postaje opatijom. Benediktinci će na otoku ostati do 1770. Početkom 19. st. otok dolazi pod austrijsku vlast, koja uređuje zemljišne knjige, gradi svjetionik i šetnicu. Poslije Prvog svjetskog rata, kao i ostatak arhipelaga, i Susak pripada Italiji, koja provodi talijanizaciju prezimena (što objašnjava nekoliko različitih oblika današnjih susačkih prezimena – ukupno ih inače ima 10: Tarabokija, Picinić, Skrivanić, Busanić, Morin, Hrončić, Matesić, Mirković, Lister, Sutora). Bilo je to međutim i razdoblje gospodarskog prosperiteta – 1936. izgrađena je vinarija, a 1940. tvornica ribe. No, kako smo već naveli, šezdesetih godina počinje emigracija (zapravo je Susak izbjegao filokseru koja je potamanila dalmatinske vinograde početkom 20. st., ali nije izbjegao porez na vino šezdesetak godina kasnije), te je danas otok izvan sezone uglavnom mrtav, premda ljeti oživi zbog brojnih turista, vikendaša i nautičara.

Specifičan sastav susačkog tla uzrokovao je i posve različitu vegetaciju nego na ostalim otocima. Dok druge otoke prekriva uglavnom alepski bor i makija, Susak je mahom prekriven bjelogoricom, ali i 2,5 do 3 metra visokom trstikom, što čitavom otoku daje bizaran ugođaj. Usto, ime otoka navodno dolazi od grčke riječi sansegos, što znači origano, kojega također ima po otoku.

Ja sam se iskrcao s Premude i trenutno sam na glavnom gatu. Pogled na Donje Selo:



Lagano se upućujem prema mjestu:



Naravno, i Susak, kao i svako mjesto u Hrvatskoj, ima Albanca koji drži slastičarnicu. Susački se zove Osman Osmani.

Uske uličice Donjeg Sela:



Sve kuće su numerirane jednostavno kao „Susak“, no poneki vlasnik ipak stavi dodatnu oznaku, kako bi se znalo čija je kuća:



Na kraju Donjega Sela započinje uspon prema Gornjem Selu:



Sve donedavna, jedina veza između dvaju sela bilo je stubište, što je značilo da u Gornjem Selu nema nikakvih vozila s kotačima (osim bicikala i tački). Sada je napravljen i zaobilazni put, tako da se čak i traktorčićem može popesti u Gornje Selo.

Neobična vegetacija:



Moram priznati da ima prilično neugodan miris.

Granica dvaju dijelova naselja – po formulaciji mi se čini da je autor bio iz Gornjeg Sela Laughing :



U Gornjem Selu rastu čak i banane:



Uličice:





Izlazim iz Gornjeg Sela. Pogled na unutrašnjost otoka:





(u daljini se vidi i svjetionik, koji je zbog osobitog oblika otoka izgrađen na vrhu)

Pogled na Donje Selo:



Od ovoga se sastoji otok – stijene koja je dovoljno prhka da ju se može habati udarcima noge i u nju urezivati natpise:



Šećem se prema groblju. Prolazim pored dvojice koji pričaju susačkim. U jednom času jedan od njih dvojice ubaci „ajdonou“ (I don't know). To su ti amerikanizmi o kojima sam govorio.

Pogled na jug, prema Premudi, Škardi, Istu...:



Groblje je vrlo lijepo uređeno, sjajni bijeli grobovi, uredna mala kapelica...i nevjerojatna monotonost prezimena. Laughing

Vraćam se ponovno do Gornjeg Sela. Još malo uličnih vizura:



Crkva Sv. Nikole:



I pripadajući joj toranj:



U crkvi se nalazi križ koji mještani zovu Veliki Bouh. Tijekom jedne oluje doplutao je do obala otoka, te su ga mještani stavili u crkvu. Kada su ga jednom poslije toga željeli iznijeti iz crkve, radi neke procesije, nisu to mogli – križ je prevelik da bi ga se iznijelo. Stoga se u procesijama koristi njegova replika (ne znam doduše može li se nju iznijeti iz crkve, ili ju čuvaju negdje vani).

Sjedam na neko vrijeme na trgić ispred crkve, čitam nešto, odmaram se. Ruksak i dalje nosim sa sobom. Pogled na Donje Selo:



Duhoviti (iako pogrešni, barem ako se mislilo na raj, ne na utočište) natpis na zvonu župnoga dvora:



Još jedna uličica:



Pogled na plažu i Donje Selo:



Oni klinci jutros s broda uživaju u brčkanju u pjeskovitoj plitkoj uvali.

Spuštam se ponovno u Donje Selo. Većina mještana sjedi u Klubu iseljenika, na čijoj terasi piju i igraju karte ili šah. Pored toga je škola u kojoj je i ured lučke kapetanije (možda i najmanje na Jadranu, jer obuhvaća samo Susak i Srakane), a u blizini se nalazi i spomen ploča Suščanima poginulim u NOB-u:



Zanimljivo mi je bilo da pored imena svakoga piše i kućni broj. Vjerojatno je to zato što ima mnogo sličnih imena, pa čak i u slučaju očeva i sinova.

Sjedam nakratko kod Osmanija i uzimam neku pizzu. Nije baš najbolja, mala je i zagorjela, no, s obzirom na okolnosti, i takva je dobra. Nakon ručka ga molim mogu li ostaviti ruksak kod njega, kako ga ne bih teglio uokolo, te dobivam dozvolu. Rasterećeno se zapućujem dalje.

Uličica u Donjem Selu:



Zanimljiv natpis, pogotovo što se sintakse tiče:



Ovo je drugo stubište koje spaja Donje i Gornje Selo:



Iza Gornjeg Sela nastavljam kroz šikaru u unutrašnjost otoka, pored groblja, pa još dalje. Pejzaž je nestvaran:



Trstika koja uokolo raste ne daje nikakvu sjenu, a i zaklanja vidik:



Ispred nogu mi stalno bježe gušteri. Na Susku nema otrovnih zmija, kao ni na susjednom Lošinju.

Ovu vizuru bismo prije mogli zamisliti negdje u Slavoniji:





Premda sam isprva htio otići skroz do zapadnog rta otoka, odustajem i vraćam se prema svjetioniku. U njemu i dalje živi svjetioničar, tako da ću samo poslikati ulaz izvana:



Pogled od svjetionika prema Donjem Selu i Lošinju:



Kao i prema Gornjem Selu:



Jedna od udolina u unutrašnjosti, u kojoj su nekad bili vinogradi:



Pogled na oba dijela mjesta Susak:



Strmom se stazicom spuštam natrag u Donje Selo, odmah iza Osmanijeve slastičarne. Još ću malo sjesti i odmoriti se u hladu, no približava se vrijeme polaska. Pogled na uvalu:



U vrijeme svoga boravka na Susku nisam vidio karakterističnu žensku nošnju s kratkom zvonolikom suknjom, svojevrsnom minicom, po kojoj je Susak poznat. Međutim, dok čekam na ukrcaj, slušam razgovor nekolicine ribara. Osobno nemam poteškoća s razumijevanjem nijednog hrvatskog govora. Bez problema razumijem i viški i bednjanski. No susački mi je dosada najteži za razabrati. Fonologija je slična slovenskoj, i ako se govornik nalazi malo dalje od vas, nećete razabrati nijednu riječ.

Ponovno dolazi Premuda, koja ovaj puta ide u obrnutom smjeru, tako da ćemo ponovno prvo put Unija, a tek onda prema Malom Lošinju.

Još jedan pogled s broda na mjesto i luku:



Susački vodovod:



Ponovno Male Srakane:



I Vele:



Unije:



Nadam se da ću negdje usput vidjeti i dupine, koji obitavaju u lošinjskom akvatoriju, no nema ih.

Približavamo se mjestu Unije:



Evo ga. Lijevo od crkvenog tornja, pri vrhu mjesta, vidi se i svjetlozelena fasada kuće u kojoj sam odsjeo:



Još jedna veduta mjesta Unije dok obavljamo iskrcaj i ukrcaj:



I jedna na odlasku:



Plovimo kroz prolaz Veli Žapal između Unija i Velih Srakana:



Te potom uz Vele Srakane:





S druge strane, na Lošinju, vidi se slikovito mjesto Ćunski:



(na horizontu se čak vidi i Velebit)

Vele Srakane (tal. Canidole Grande) možda izgledaju kao pusti otok, no naseljene su. Štoviše, Premuda i pristaje na njima. Riječ je o otoku površine 1,18 km2, s 3 stalna stanovnika (nekoć ih je bilo i 170). Čini prirodnu cjelinu s južnijim Malim Srakanama, od kojih je odvojen plitkim prolazom Žaplić. Otok je uglavnom prekriven travom i niskim raslinjem, a obale su nerazvedene, s tek nekoliko manjih uvala nezaštićenih od bilo kojeg vjetra. U uvali Gornja Trata napravljen je gat na kojem za mirna mora pristaje linijski brod, dok mještani svoje čamce moraju izvlačiti na obalu. Na otoku ima struje, ali nema vode, kao ni prodavaonice živežnih namirnica. Jedini dan kada Velike Srakane živnu jest 25. srpnja, blagdan svete Ane, kada na otok dolazi procesija sa Suska u lokalnu crkvicu Svete Ane.

Pristajemo na Velim Srakanama:



Naselje i crkvica:



(veći dio naselja je s druge strane otoka)

Brodice otočana izvučene na obalu:



S druge strane gata, mnoštvo galebova:



Vidi se da su i Srakane prekrivene trstikom, kao i Susak.

Krećemo dalje. Pogled kroz Žaplić prema Susku:



Male Srakane. I one su naseljene, na njima živi dvoje ljudi (jedan hrvatsko-austrijski bračni par):



Pogled prema sjeveru. Desno je Osorščica, iza nje se vidi Cres, niski otok u sredini je Zeča, a lijevo su Unije:



Pristižemo u Mali Lošinj. Odlučujem se za smještaj prošetati do Velog Lošinja, budući da znam da tamo ima hostel (boravio sam tamo za Prvi maj 2009.). Prvo zastajem u Malom Lošinju u jednom kafiću, gdje obavljam WC i okrepljujem se pićem, a potom pješke krećem prema Velom Lošinju. Nakon izlaska iz Malog Lošinja, prelazim na obalnu šetnicu, koja vijuga, no ipak me naposljetku dovodi do Velog Lošinja i njegove slikovite uvale:



Lošinj (tal. Lussino) ima površinu od 74,37 km2 i jedanaesti je najveći otok u Hrvatskoj. Kao otok je nastao u rimsko doba, kada je kod Osora prokopan kanal kojim je odvojen od sjevernijeg Cresa. Kasnije je otok još jednom podijeljen, na ulazu u Mali Lošinj, gdje je na mjestu zvanom Privlaka probijen prolaz kojim se s istočne strane otoka može ući u malološinjsku luku. U antici se čitav cresko-lošinjski arhipelag zvao Apsyrtides. Vrlo razvedena obala Lošinja, kao i razasutost ostalih otoka arhipelaga dali su objašnjenje kako je ime dobio po Apsirtu, Medejinu bratu iz grčkoga mita. Naime, nakon što su Argonauti ukrali zlatno runo iz Kolhide, otplovili su na zapad, prema jednoj teoriji kroz Dunav (Kolhida je zapadni dio današnje Gruzije). S Argonautima je krenula i čarobnica Medeja, kraljeva kći, zaljubljena u Jazona, vođu Argonauta. Potjeru za njima vodio je njezin brat Apsirt. Prema priči, Medeja je namamila brata u klopku, ubila ga, njegovo tijelo narezala na komade i pobacala u more. Tako su nastali Apsyrtides. Tako kaže mit, a etimologija ipak to ime povezuje s Apsorus, antičkim nazivom Osora.

Najviši vrh Lošinja je Televrina na Osoršćici, visoka 588 metara. Južni dio je nizak i razveden. Zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih dana, Lošinj je bio poznat kao klimatsko lječilište još u doba Austrije. Najveća naselja su Nerezine, Ćunski, te Mali i Veli Lošinj. Kao što svaki pučkoškolac zna, Mali je Lošinj veći od Veloga (štoviše, Mali je Lošinj najveći otočki grad u Hrvatskoj), no ono što je mnogo manje poznato jest da u čakavskoj toponimiji pridjev „veli“ često označava mjesto starijeg postanja. Veli je Lošinj dakle osnovan ranije od Maloga.

Ja sam trenutno u Velom Lošinju i tražim smještaj. Nažalost, hostel je pun. Tamo je neka cura iz Osijeka, koja je na praksi, te koja me potom vodi do jednog dječjeg odmarališta gdje bi možda moglo biti mjesta. Međutim, na rečenom mjestu nema nikog od odgovornih, a da bih tamo mogao prespavati treba mi blagoslov šefa, kojega nema. Daju mi njegov broj, neka ga nazovem. Odlučujem se ipak još pronjuškati uokolo, možda nađem i neki privatni smještaj. U turističkom uredu kažu da imaju privatni smještaj, ali da je on u Malom Lošinju i da će me to preko njih koštati 700 kn. Molim? Pa za te novce mogu dobiti sobu u malo boljem hotelu! Odustajem od privatnog smještaja i obilazim još par punktova. U jednom času dolazim i do odmarališta za ZET-ove djelatnike, no pretpostavljam da ljubav prema tramvajima nije dovoljan uvjet da bih tamo odsjeo. Izmoren lutanjem po Velom Lošinju, koji mi je ostao u mnogo ugodnijem sjećanju prethodni put, odlučujem pokušati i u jednom od boljih hotela sjeverno od mjesta. Iako si mogu priuštiti takvu sobu (košta oko 750 kn, dakle kao onaj privatni smještaj), ipak se odlučujem malo urediti, ostavljam ruksak ispred hotela, jer imam osjećaj da bi me, u slučaju da jednostavno ušetam s ruksakom, odbili čak i ako imaju slobodnih soba. Stoga pokušavam izgledati malo finije, premda mi to teško uspijeva u znojavoj majici i kratkim hlačama, sa sandalama na nogama. Nažalost, nemaju slobodnih soba. Ili „nemaju“. Svejedno. Izgleda da ni tu nema nikakve šanse. Pitam u još jednoj turističkoj agenciji, ženska naziva nekoga za koga zna da iznajmljuje sobe, zapravo je to jedan restoran-pansion u kojem sam već pokušao. Osoba s druge strane joj veli da oni čekaju jedne goste koji se još nisu pojavili, i ako se ne pojave u idućih pola sata, da mogu doći k njima. Nakon pola sata dolazim na rečeno mjesto, no izgleda da su se spomenuti gosti pojavili.

Lutam ulicama ovog inače ljupkog mjestašca, u jednom času vidim i kuću u kojoj je smještena molitvena zajednica Betanija, koju vodi vlč. Sudac (premještena ovamo iz Ćunskog)...pokušavam u još jednom pansionu, ali tamo nema nikoga na recepciji, premda čujem neke zvukove iz kuhinje. Kako bi stvar bila bizarnija, Veli je Lošinj oblijepljen plakatima kojima se traži nestala žena iz Italije, koja je upravo ovdje iščeznula dva tjedna ranije. Kao da sam u nekoj zoni sumraka. Nakon upita u još jednoj turističkoj agenciji (u kojoj mi također kažu da nemaju nijednu slobodnu sobu), odlučujem se na posljednji potez (ili barem pretposljednji – imam i vreću, ali to je stvarno očajnička mjera) – zovem taksi da me prebaci natrag u Mali Lošinj. Možda tamo bude više sreće, veće je mjesto, s više kapaciteta.

Dolazi taksi, riječ je o kombiju. Vozi me tih 5 km do Malog Lošinja, a ja molim vozača, ako zna ima li koga tko bi mogao imati slobodnu sobu za večeras. Naziva jednog tipa, koji pak kaže da zna jednu ženu u samom centru, za 200 kn. Sasvim zadovoljavajuće.

Ono što međutim nije zadovoljavajuće je cijena taksija. Za 5 km od Velog do Malog uzima mi 100 kn. Je li me prevario ili je, s obzirom da je to kombi, noćna vožnja i Lošinj, uzeo pravu cijenu, ne znam, no ne mogu se baš ni prepirati s čovjekom koji mi je upravo vjerojatno našao smještaj.

Na rečenoj adresi nalazi se pansiončić, tamo je i neka ženska iz Varaždina na ispomoći (mislim da se zove Ljubica), sve je u redu, imaju sobu, a potom mi onda još žena servira i večeru, i to besplatno (pohane lignje). Plaćam samo piće. Sjajan završetak večeri, s obzirom kako je izgledalo sat vremena ranije.

Nakon večere odlazim još u kratku šetnju Malim Lošinjem, ali ipak je to već preveliko mjesto za moj ukus, pa više nema one idilične atmosfere koju bih osjećao u mnogim mjestima južnije. Nakon sladoleda vraćam se na počinak, rano sam ustao, a i pješačio sam danas podosta s ruksakom...

psihoputologija @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.