Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » srp 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog - srpanj 2012
utorak, srpanj 17, 2012
Dragi moji čitatelji (i nešto rjeđi komentatori).

Nakon završetka putopisa iz Rumunjske trebao bi ići putopis iz Zakavkazja, no kako je on poprilično dugačak, a ja u petak navečer odlazim na godišnji odmor, smatram da je bolje pričekati s njime do moga povratka, krajem kolovoza. Nadam se da dotada nećete zaboraviti ovaj blog, predstoji nam još puno zanimljivih putovanja, a i ovoga ljeta idem u zanimljivu akciju "15 otoka u 15 dana", gdje ću obilaziti hrvatske otoke od juga prema sjeveru i koja će naravno doći na red i za opisivanje u nekom od budućih putopisa.

Ostajte mi živi i zdravi, pa se čitamo najesen! Naravno, komentari su uvijek dobrodošli.

psihoputologija @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 15, 2012
Pet dana nakon što sam se riješio ove dvojice, ja sam opet išao u Rumunjsku. 
Točnije, dva dana nakon što sam se vratio u Debrecen, u posjet mi je došla Tatjana, moja kolegica iz ureda.

Prvo smo se jedan dan vozili biciklima po Debrecenu, potom smo drugi dan otišli u Hortobágy (i temeljito pokisli), a treći sam dan ja predložio jednodnevni izlet do Velikog Varadina. Rečeno-učinjeno. 
Odabrali smo jutarnji direktni međunarodni putnički vlak Debrecen-Oradea, koji ide oko kere, tj. preko Nyírabránya i Valee lui Mihai, pa potom uz granicu do Oradee. Uostalom, pogledajte kartu: 



Prvo se vozimo na istok. U Nyírabrányu ulazi granična kontrola, prvo mađarska. Pita nas kamo idemo. Velim u Nagyvárad. Ona se čudi: "U Nagyvárad? Ovim putem?". Naravno, bliže je preko Püspökladánya, uz presjedanje. No mi radimo kružnu turu. 
Dolazimo u Valeu lui Mihai (Érmihályfalva - Rumunjima je ovo -falva, "selo", zvučalo kao valea, "dolina" - iako je ovo potpuna ravnica). Mijenjamo smjer i odlazimo na drugu stranu. Vozimo se uz granicu. Tatjana je prvi puta u Rumunjskoj. I baš kao i ja prvi puta, i ona ide u Oradeu. No razlika je 12 godina i njen će dojam biti malo bolji. 

Nakon sat vremena vožnje, stižemo u Episcopiu Bihor, predgrađe Oradee, u kojem je inače međunarodni granični prijelaz na glavnoj koridorskoj pruzi od Püspökladánya prema Cluju. Ovuda smo prošli 13 dana ranije, samo tada je lijevala kiša. Pogled na okoliš je ipak depresivan. S jedne se strane vidi golemi deponij smeća, a s druge strane je ovo: 





Kemijska industrija Cesal dominira čitavim ulazom u grad iz smjera Mađarske. 

Desetak minuta kasnije ulazimo na velikovaradinski kolodvor. Evo ga izvana: 



Dakle: Veliki Varadin (Oradea, Nagyvárad, Großwardein) glavni je grad županije Bihor i u njemu živi oko 200 000 ljudi. Leži na rijeci Brzi Kriš (Crişul Repede, Sebes-Körös) u ravnici Crişane, 8 km od mađarske granice. Grad se prvi puta spominje 1113. kao Varadinum. Tada je bio sjedište biskupije u doba kralja Ladislava (slično dakle kao i Zagreb). U 13. i 14. stoljeću grad doživljava svoj procvat koji nisu omeli ni Mongoli. U 15. stoljeću u gradu je djelovao austrijski astronom Georg von Peuerbach, koji je utemeljio zvjezdarnicu, te je predložio varadinski meridijan za polazni. 1474. grad razaraju Turci. 1536. u gradu je sklopljen ugovor Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, kojim su se uzajamno priznali za kraljeve podijeljenog mađarskog kraljevstva. Tijekom 16. i 17. stoljeća grad je prelazio iz ruke u ruku - njime su vladali Habsburgovci, Turci i erdeljski kneževi. 1660. konačno pada pod Turke i postaje središte varatskoga ejaleta. 1692. oslobodile su ga udružene njemačko-mađarsko-hrvatske snage. 
Tijekom druge polovice 18. stoljeća započinje obnova grada u baroknom stilu. U doba revolucije 1848. u gradu djeluje najveća mađarska tvornica oružja. 
U drugoj polovici 19. stoljeća grad ima nekoliko poetskih nadimaka: Mađarska Compostela, Felix civitas, Pariz na rijeci Pece, Grad sutrašnjice, Atena na Körösu... No prosperitet grada zaustavljen je Trianonskim mirovnim sporazumom, kojim je grad postao tek provincijski pogranični gradić. Kao da se to željelo naglasiti, 1925. Oradea Mare (tj. "Velika") postala je samo Oradea. Ujedno je takva politička situacija označila početak teških vremena za varadinske Mađare. Grad je 1910. imao čak 91% mađarskog stanovništva. Već 1919. (dakle, prije Trianona) taj je postotak pao na 62%. U međuvremenu, broj Rumunja je s 5% porastao na 11%. Danas je u gradu 28% Mađara i 70% Rumunja. 
No čak i takva osiromašena Oradea bila je još uvijek bogatija od ostatka Rumunjske. BDP po glavi stanovnika u Oradei iznosi 150% rumunjskog prosjeka. Grad je usto i važan sveučilišni centar, a u njemu se nalazi i nekoliko privatnih i vjerskih sveučilišta. U gradu su pokopani i mnogi poznati mađarski kraljevi, između ostalih i Ladislav I. Arpadović (sv. Ladislav), Andrija II. i Žigmund Luksemburški. 

Ja sam u Oradei prvi puta bio 1998. i iako se vidjelo da je to grad sjajne prošlosti, većina zgrada bila je oronula, svugdje se vidjela bijeda i opći dojam (pogotovo s obzirom na onu tvornicu na ulazu u grad) bio je da je Mađarska već tada, 1998., bila Europa u usporedbi s Rumunjskom. Oradea iz 2010. je neka posve druga Oradea, ružno se pače opet pretvara u labuda. 

Upućujemo se prema centru grada, kroz Caleu Republicii. Nekadašnja zgrada javnih financija, danas poliklinika:



Katolička crkva Sv. Duha: 



Zasada svi koje srećemo na ulici pričaju mađarski. Očito dolaze neka bolja vremena za varadinske Mađare. 

Calea Republicii, dio koji se koristi kao korzo: 

 



Nacionalno kazalište u centru: 

 

Pogled na Crişul Repede i sinagogu: 



U gradu danas ima svega stotinjak Židova, dok su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće oni činili značajnu zajednicu. 

Piaţa Unirii, na lijevoj strani kompleks Crni orao, zgrada s prolazom sličnim našem Oktogonu, desno Biserica cu Lună, barokna crkva s astronomskim satom koji prikazuje mjesečeve faze: 



Gradski park:

 

Zgrada Medicinskog fakulteta: 



Prolazimo kroz park, a potom se vraćamo obalom Crişa. Ovdje je tlo trusno, pa pločnik propada, odvajajući se od donjeg ruba zgrada, pomalo otkrivajući temelje: 

 

Nakon napravljenog kruga odlazimo na ručak u jednom restoranu u Calei Republicii. Uzimam opet ciorbu de burtu, tj. škembe-čorbu (jušne fileke), na Tatjanino zgražanje. Potom još neke špagete koji mi baš nisu legli, jer su bili preljuti i premasni. Tatjana inače jede kao ptičica i nisu joj jasne količine hrane koje trpam u sebe. Uz to oboje uzimamo i pivu Ciuc, koja se proizvodi u Miercurei Ciuc/Csikszeredi, jednom od najčišćih mađarskih gradova u Rumunjskoj, glavnom gradu županije Harghita. Nije loša. 

Budući da sve skupa imamo tri sata vremena u Oradei, primiče se vrijeme polaska. Šećemo se prema kolodvoru. Usput slikam poprilično oronulu palaču Moskovits, građenu 1905.: 



Ovaj dio grada prepun je secesijskih zgrada, izmiješanih s baroknima. 

U šetnji i ugodnom razgovoru stižemo i do kolodvora: 



Iako je višak novca koji mi je ostao od prethodnog putovanja bio dovoljan za platiti ručak za oboje, za kartu ću ipak morati još nešto podići. Kupujemo kartu do Püspökladánya. Vlak je već tu - IC Bihar, s kojim smo onomadne išli u drugom smjeru, prema Cluju. 

Potom već rutinsko putovanje do Püspökladánya (naravno da su nam u Episcopii Bihor uzeli pasoše i pregledavali ih zasebno), gdje smo u jednom času u Berettyóújfaluu uletjeli u potop biblijskih dimenzija, da bi već par kilometara dalje sjalo sunce. Stigli smo u Püspökladány taman da ulovimo brzi za Záhony. I 45 minuta kasnije iskrcali smo se opet u Debrecenu.

I tu je kraj ovih putešestvija rumunjskim zemljama. Smile

Slike korištene u putopisu su moje i Nikoline.

psihoputologija @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 8, 2012
UTORAK 25. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Osvanuo je tako i Dan mladosti. Tijekom jednog dijela noći gnjavio me neki komarac, koji mi je uletio kroz prozor pored glave. Spremamo se, doručak naravno nije uključen. Glavna i (ne)odgovorna ekipa spava, hostel je poprilično mrtav. Izlazimo, nitko nas ne prati. Na odmorištu stubišta naslagano je 15-20 gajbi piva. Sve si nešto mislim je li hostel u biti izvor prihoda kojima ovaj tip nabavlja neke narkotike. Nije važno, mi smo svoje odspavali, nije nam ništa ukradeno, to je dovoljno. 

Pokraj našega hostela nalazi se nekakva vojarna, a tu je i gimnastička dvorana sa zanimljivim motivom iznad vrata Laughing : 



Ne znam što im to znači, ali da je bizarno, jest. Još je to i vojni objekt, pa smo poskrivečki slikali. 

Idemo na kolodvor. Prvo ćemo riješiti kartu. Objašnjavamo što je bilo na stvari, izdaju nam karte bez problema. OK, Hrvoju je sad laknulo. Još odlazimo u nabavku hrane i pića i potom još jedemo doručak u čekaonici. 

Ovako Rumunji selektiraju otpad: 

 

Imate različite otvore, ali u principu sve pada u isti koš. 

Vlak postavljaju na kolosijek. Sibinjski je kolodvor poprilično malen s obzirom na važnost grada, ima svega tri ili četiri kolosijeka. 
Kada smo jučer dobili rezervacije, po brojevima smo vidjeli da nismo u istom odjeljku. No kako je nastala strka s padom sistema, ostalo je tako. 
Iako je na rezervaciji pisalo da je vlak s kupeima, ipak nije. No Nikola i Hrvoje su u jednom odjeljku od 4 sjedala oko stola, a ja sam iza njih, u drugome. Srećom, IC Transylvania, koji povezuje Sibinj s Budimpeštom, gotovo je posve prazan, pa ćemo se moći premještati. 
U 8:40 krećemo. 

E sad, vlak po voznom redu dolazi u Budimpeštu u 16:47, a EN Venezia za Zagreb polazi u 17 sati. Ako se vlak bude držao voznog reda, trebali bi stići. Ja sam ionako kupio rezervaciju i kartu do Szolnoka, jer tamo silazim i idem za Debrecen. Dogovor je - ako vlak do Szolnoka nakupi preveliko kašnjenje, onda i oni silaze i idu prespavati kod mene u Debrecen. Dan prije Nikola je na internetu izvukao vozni red IC Transylvania sa svim stanicama i voznim vremenima, to smo uredno popisali, pa ćemo tako pratiti ima li kašnjenja. 

Pejzaž Transilvanije:
 

 

 

 


Prva stanica, Sebeş, točni smo u minutu. 
Druga stanica je Vinţu de Jos: 

 

Ovdje dolazimo pod struju, pa nam mijenjaju lokomotivu i još nešto čekamo. Nakupili smo već 5 minuta čekanja. Dečki su malo nervozni, pogotovo Hrvoje. 

Nastavljamo put: 



Sada se lagano vozimo uz tok rijeke Mureş. Slijedi Simeria, pa Deva. Stari grad Deva na brdu: 



Grad Deva poznat je po tome da se u njemu nalazi rumunjski nacionalni centar za gimnastiku. Sve slavne rumunjske gimnastičarke, poput Nadie Comaneci, Lavinie Miloşovici, Gine Gogean...svoju su karijeru započele upravo u Devi.

Ostatak se puta vozimo dolinom Mureşa, jer nakon Deve vlak ne staje nigdje do Arada. Onda u jednom času izroni iz tog kanjona i pred vama se otvori beskrajna ravnica: 



Zadnji pogled na Munţi Apuseni:

 

Još ravnice, na drugu stranu: 





Nikola veli da mu se čini da je u daljini, usred polja, vidio tramvaj. Znači da smo blizu Arada. Radi se o međumjesnoj tramvajskoj liniji Arad-Ghioroc. 

Stižemo u Arad, stojimo neobično dugo, više negoli je potrebno. Kašnjenje je već preko 15 minuta. Dečki su rezignirani, izgleda da će me gledati još jedan dan. 

Naposljetku krećemo. Ubrzo nakon Arada dolazi Curtici, granica. Ulazi granična kontrola, srećom vlak je skoro posve prazan, ono nešto malo ljudi što ih je i bilo većinom je izašlo u Aradu. Dolaze rumunjski carinici, kada vide naše pasoše ispada da znaju i par hrvatskih riječi. Ili vjerojatnije srpskih. Vraćaju nam pasoše, odlaze. Potom Mađari. Naposljetku dolazi i mađarski kondukter, koji jako liči na Vladu Šolu. Pitam ga ima li šanse da u slučaju kašnjenja Venezia pričeka ovaj vlak. Kondukter veli da ne. Objašnjavam mu da dečki moraju hvatati vezu, a da je vlak već u zakašnjenju. On mi odgovara da do Pešte ionako više neće biti zakašnjenja. 
I doista, dolazimo u Lőkösházu i krećemo prema voznom redu. Predviđeno produljeno stajanje skraćeno je na samo minutu, a uz skraćeni pregled u Curticiju odjednom smo opet po voznom redu. Usto smo se vratili sat unatrag, jer je Rumunjska sat ispred Mađarske. Gledamo iduće stanice, svugdje sve kako treba. U Békéscsabi se vlak opet počinje puniti, ovaj puta mađarskim putnicima u unutrašnjem prometu. 

Slijede Mezőberény, Gyoma, Mezőtúr, Szajol...i ja se polako pripremam za izlazak. Prelazimo poprilično nabujalu Tisu: 



I vlak stiže u Szolnok. Uzimam stvari, spremam se, skoro zaboravljam jaknu. Pozdravi, zagrljaji, želje za sretnim nastavkom puta, i, što se njih tiče, ovaj prizor: 



Odlazim u kolodvorsku zgradu, IC mi dolazi za 10-ak minuta. Poluprazan, udoban, kao i uvijek. Kondukter mi nije ni pogledao kartu. Zavaljen, truckam se tih sat i pol do Debrecena. Malo prije Debrecena šaljem Nikoli poruku da bi po mojim proračunima trebali upravo ulaziti u Peštu, dok ja upravo stižem u Debrecen. 
Izlazim iz vlaka, vozim se tramvajem prema doma, i taman na putu od tramvajske stanice do stana dobivam Nikolinu poruku da im je vlak pobjegao i mogu li na internetu pogledati neki jeftini hostel. U prvi mah mislim da se Nikola zeza, jer je sklon takvoj zafrkanciji, znajući moju sklonost panici. No ovaj je put istina, vlak im je stvarno pobjegao. Kaže "sve je bilo super do Budimpešte, a onda se počeo vući na ulasku u grad i taman je došao u času kad je Venezia otišla". 
Odlazim brzo na internet, pronalazim im jedan hostel za 8 eura po noći, u blizini Nyugatija. 

Tu se moja priča u vezi ovoga putovanja završava, a što se još njima dvojici sve izdogađalo, opisat će Nikola:

Elem, da dovršim priču o ovim putešestvijama, ja kojem dotične nisu završile u Szolnoku...tamo smo se oprostili od Kreše, uz komentar "ode budala" (jedna od poštapalica s putovanja, koje je Krešo nepravedno zanemario. Tko ne zna o čemu s radi, neka baci oko) Krećemo iz Szolnoka, vlak točan ko da smo u Italiji po Mussolinijevu usponu na vlast. Već u glavi slažem put do doma, Venezia bi trebala doć u Dugo Selo dovoljno rano da uhvatim zadnji putnički za Novsku...ako će sve ić po špagi, doma sam do pol 12. 

A onda se primičemo Budimpešti. I tu odjednom - škriiiiip. Stojimo. Kog vraga sad ima stajat? Vozi, majke ti! Dobro, kreće kroz par minuta. Vozi međutim sumnjivo sporo. Pa to još prereže ponovnim kočenjem. Prestiže nas nekakovi vlak. Mislim si koji đava, po čem se njima žuri više neg nama?! Miči se!! (osjećaj je ovakav) Hrvoje polako počinje strepiti da će me morati gledati još jedan dan. Njemu brzo dojade ljudi, a upravo je proveo 10 dana s dva iritantna mamlaza koja su mu pila krv na slamčicu. Mobitel mu zakeljen za ruku, pogledava na sat svakih pola minute. Uzdiše "nema nade, nema nade...". Ja se ne uzbuđujem previše. Nije da me oduševljava mogućnost provođenja noći u Budimpešti s hiljadu i pol forinti u džepu (preračunato dva kebaba), šetajuć gradom s teškim ruksakom, spavajuć na klupi u parku (jer budimpeštanski kolodvori prek noći se zaključavaju), a sve to u društvu čovjeka koji bi me najradije zadavio vezicama od cipela. Sljedeći vlak je u pol sedam ujutro...ne bi bio prvi put da probdijem noć, al poslije deset dana s dva iritantna mamlaza koja su mi pila krv na slamčicu - oću svoj krevet, svoj tuš, i svoj frižider!! 

Vlak se medtem toga i dalje teli, a minute ubrzavaju. Ustajemo sa sjedala i premještamo se do vrata kako bi mogli iskakati čim se nesretna Transilvanija Express parkira na Keletiju. I eno, već vidim onaj grdi stadion u susjedstvu kolodvora, nazirem dobro poznatu zgradu i veselo objavljujem Hrvoju: "Evo nas na korak smo do cilja!" (dotad nismo ni znali gdje smo točno). On i dalje zdvaja. Stižemo na peron, izletavamo iz vlaka, uzvikujem "Trči!". Nemamo pojma gdje nam stoji vlak, moramo se prvo dokopati početka perona, točnije displeja. A radi se o par stotina metara; nije to lako istrčati nakrcan ruksakom i vrećicama. Sati: minut-dvije poslije pet (Venezia kreće točno u 17). Evo nas do displeja, di je Venezia, Venezia...?! Eno je! Šesti peron! Ravno pred nama! Piše, kasni deset minuta! O sreće! I opet sprint. Dotrčavamo do perona, tamo nema ničega. Obraćam se (si čuo, Krešo?) nekom kondukteru koji stoji uz obližnji vlak: "Venezia Express?". On odvraća: "Elment". Toliko mađarskog razumijem: "Otišao je." 
Hrvoje ispaljuje par riječi presočnih za ovo mjesto i zavitlava svoje stvari u pod. Padamo na najbližu klupu daščući. Mliječna kiselina kipi u mišićima. Dovraga, vlak je otišao baš u času dok smo trčali peronom, jer nismo ga vidjeli da nas mimoilazi. Prisjećam se da sam čuo škripu polazećeg vlaka dok smo napredovali prema displeju...bit će da je to bilo to... 

"Što ćemo sad?" pitam. "A šta ćemo?! Idemo u (još jedna sočna riječ) Debrecen!" "Ček, ček malo, kog ću vraga sad ić u Debrecen, to su tri sata vožnje, a vlakovi ne voze odavde neg s Nyugatija..." "A šta ću ovdje?! Kuda ćemo?!" "Pa idemo u kakav hostel..." Pišem poruku Kreši, odlazim do voznog reda...vlakova za Debrecen s Keletija nema. Vraćam se do Hrvoja koji očajava na klupi. Skulirao se, sad je skloniji ostanku u Budimpešti. Razmatramo čak i mogućnost da ostavimo prtljagu u garderobi i provedemo noć lutajući gradom. Nakon što smo ustanovili da bi nam garderoba pojela dobar dio budžeta, odustajemo. 
Stiže poruka od Kreše - ima jedan hostel relativno blizu, veli on "kod Oktogona". Ja ga naravno moram još pitat da mi objasni kak da dođemo tamo. I onda - put pod noge. 

Hostel nije odveć daleko, fino, nećemo morat ujutro klipsat previše (tramvaj ne dolazi u obzir jer nemamo love, a nije nam još i do natezanja s mađarskim kontrolorima). 
Upadamo u hostel, ispada da je cijena još manja od one koju nam je Krešo saopćio – 6 i pol eura za dorm od 10 ljudi. Onaj od 6 košta osam i pol, al nama je u ovom času sve ravno ko mađarska pusta. U dormu ionako pusto, nikog osim nas i neke cure. 

Odlazimo van kako bismo zadnje novce utrošili za kakav-takav pošten obrok. Cijelog dana u vlaku grickamo perece i nekakve biskvite obojene titanovim spojevima. Vani grmi, pogađa nas par kapi kiše. Ja želim pronać kakvu prčvarnicu (vidio sam ih gomilu na putu do hostela) di ima i kebaba i falafela (da Hrvoje, vegetarijanska dušica, ne bude zakinut). Kiša se opasno pojačava. Nailazimo na Pizza Hut, Hrvoje predlaže ulazak, no ja zazirem od tih franšiza (Hrvoju je zazor nestao pod tonama mesa koje se nude u prosječnoj istočnoeuropskoj zalogajnici). Velim mu „Ma fućkaš Pizza Hut, oni su skupi, kapitalistička đubrad, ja bi kebab“ i produžujem dalje. Jadan nema izbora neg da me slijedi. 
Onih par kapi pretvara se u par minuta u jedan od najgorih proloma oblaka koji sam u životu doživio. Kidamo u najbliži haustor, u kojem se već skupila grupica ljudi. Kiša ne pokazuje namjeru jenjavanja. 

Velim Hrvoju da mi je žao što sam zakuhao ovu kašu, al on odvraća da mu je toliko dosta svega da više nije ni živčan. Kaže: „Totalni zen.“ 

Kiša prestaje kroz nekih pola sata, pronalazimo nekakvu tursku kebabdžinicu. Ne nude falafel nažalost, al Hrvoje veli da nema veze i poslužuje se baklavom i salatom.

Vraćamo se u hostel. Iako je jedva prošlo osam, Hrvoje veli da će u krpe. Namjerava se probudit prije pet ujutro. Želi smanjit rizik kašnjenja na minimum. Buduć da se mene ni puškom ne bi natjeralo da zaspim prije ponoći, odlučim prošetati gradom. Nudim Hrvoju da mi se pridruži, ali on ne želi ni čuti. Pokriva se dekom preko glave. 

Ja pak obilazim par budimpeštanskih highlihtova, završavajući na Lánchídu. Tu malo otpočinem, promatrajući noćnu panoramu Budimpešte i par nekih avanturista koji su se popeli do vrha nosača mosta. Vraćam se u hostel nešto poslije deset i pridružujem Hrvoju u krpama (ne u istom krevetu, moliću lijepo!).


 

Evo i kratkog pregleda posljednjeg, neplaniranog dana naše odiseje. Budimo se u neka vampirska vremena, hostelsko osoblje još spava na kauču. Šećemo do Keletija, pronalazimo IC Kvarner, utrpavamo se. Fiju. Prema voznom redu koji visi na kolodvoru trebali bi stići u Zagreb u 11.59. Ja se čudim, 5 i pol sati mi se čini brzo. Nadam se da vlak stoji u Dugom Selu jer mi nije do čekanja (a baš oko podneva ima rupa od skoro dva sata u voznom redu vlakova na relaciji ZG-IG). 

Vožnja vlakom protječe manje-više u kunjaju i izjedanju zadnjih zaliha hrane. 

Nevolje počinju po dolasku u Gyékényes. Po mojoj procjeni držali smo se voznog reda do granice. Ne vjerujemo da ćemo se dugo zadržati ovdje, jer vlak je poprilično prazan, granična kontrola trebala bi biti odrađena dok bi dlanom o dlan. Međutim, službeno osoblje se ne pojavljuje. Postajemo blago nestrpljivi. Bacam pogled na peron. Na njemu nema ni žive duše. Sumnjivo. 

Poslije nekih 20 minuta besmislenog čekanja odjednom se pokrećemo. U smjeru suprotnom od Hrvatske. Načas me užasne pomisao da smo sjeli u krivi vlak i da krećemo nazad u Mađarsku. Odmah je otklonim kao malo vjerojatnu, ali - mi i dalje klizimo kamo ne bi trebali. Odvlače nas na neki slijepi sporedni kolosijek. Tu stojimo još dobrih 20 minuta. Sad je red na mene da izgubim živce. Počinjem naglas, biranim riječima, psovati Mađare i njihove šugave vlakove. Hrvoje umire od smijeha, veli mi neka se smirim, čut će me ljudi...meni puca prsluk za to, vjerujem da moje osjećaje dijeli dobar dio putnika. Vadim mobitel da vidim koliko je sati. Prema onom voznom redu s Keletija mi bi trebali već biti u Zagrebu. Uočavam da mi se mobitel prištekao na hrvatsku mrežu, pa koristim to da odem na internet i bacim oko na vozni red. Tek sad shvaćam da se Mađarima omakao tipfeler i da Kvarner u Zagreb stiže u 12.59. Svejedno smo već skupili lijepo zakašnjenje. 

Mavovci nam konačnu ukazuju milost i vuku nas natrag u kolodvor. Na isti kolosijek s kojeg su nas izvukli. Smisao onog tavorenja u šikari pokraj kolodvora i dan-danas mi izmiče (ako netko zna kakvo suvislo objašnjenje, zamolio bih da ga podastre). U vlak upadaju i mađarska i naša granična kontrola. Dvije muhe jednim udarcem...naši carinici prekopavaju nam ruksake. Mislimo da smo im sumnjivi jer putujemo iz istočnoeuropske nedođije, ali nam objašnjavaju da rade nekakvu anketu o tome što putnici nose preko granice. 

Kontrola je obavljena ali mi se i dalje ne mičemo. Stiže i naš kondukter, pitam ga hoćemo li konačno krenuti. Veli, granična policija još nešto obavlja. Bacam pogled na peron i vidim grupicu službenika koji besposleno stoje pokraj lokomotive. Ajde više...osim toga, niste li mogli prionuti na posao sat vremena ranije? 

I konačno krećemo. Zakašnjenje točno jedan sat. Opet slažem u glavi put do kuće...ako nadoknadimo malo zakašnjenja, stići ćemo u Dugo Selo taman koju minutu prije brzog za Vinkovce. 
Naravno, nisam ja te sreće. Čekaju nas još 3 križanja (Lepavina, Križevci, Vrbovec). Stižemo u Dugo Selo taman u času da vidim brzi kako odmiče. Nije kraj svijeta, ima putnički za 15-ak minuta...


I evo naposljetku još karte čitavog puta:



psihoputologija @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 5, 2012
PONEDJELJAK 24. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Rano se budimo, kako bismo još nabacili jutarnju šetnju. Sinoć nam je Flavia rekla da za Sibinj uglavnom voze minibusevi, te da oni svi dolaze odnekuda, tako da ima malo slobodnih mjesta. Stoga ćemo krenuti tako da ulovimo onaj u pola 11, ako nam taj izmakne, imamo još jedan u 1. Prije toga ćemo se prošetati do centra. 

Piaţa Unirii u rano jutro: 



Školsko igralište: 

 

Poarta Ecaterina, jedna od dvojih očuvanih gradskih vrata: 



I ulica iza nje: 



I poznata Strada Sforii, Užarska ulica, najuža ulica u Transilvaniji: 









Dugačka 80 metara, široka između 111 i 135 centimetara, Strada Sforii bila je građena kao požarni prolaz. Danas ju neki smatraju najužom ulicom u Europi, ali to nije točno - ta čast pripada Spreuerhofstraße u njemačkom gradu Reutlingenu, koja na najužem mjestu ima 31 centimetar. 

Tâmpa je još tu: 



A i Bijela kula: 



Glavna ulica: 

 

Natpisi:



(prelazite samo na zeleno - dajte primjer djeci) 



(prelazak na ovom mjestu je zabranjen - pješački prijelaz je u blizini) 

Opet glavna ulica i spomenuti pješački prijelaz: 



Trasa žičare na Tâmpu: 



Vraćamo se lagano u hostel, kadli ja spazim samoposluživanje. Naime, mene je prehlada prošla, no još imam začepljene sinuse. Kako u trenutku pakiranja nisam bio prehlađen, nisam iz Debrecena ponio dovoljno rupčića, tako da se sada moram krpati s kojekakvim salvetama koje zdipim u restoranima i slično. Jedan od razloga zašto nisam kupio maramice jest i taj što ne znam kako se kažu na rumunjskom. Pogledao bih u rječnik, ali rječnik je njemačko-rumunjski, a ne znam ni kako se kaže na njemačkome. Ulazim sada u samoposluživanje, tamo ću ih moći uzeti bez problema. No nema ih. Vidim samo salvete i papirnate ručnike. Ništa, uzet ću paket salveta. I već krećem na blagajnu, kad vidim na blagajni prodaju papirnate maramice. Sjajno. Vraćam salvete, kupujem maramice.

Vraćamo se do hostela, uzimamo stvari i krećemo put kolodvora. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga. Locirali smo peron s kojega polaze busevi za Sibinj i sada čekamo vrijeme polaska. Odmah nam prilazi par lokalaca, koji nas ispituju kamo idemo. Zašto ih to zanima? Otpiljujem ih, vide na kojem peronu stojimo, očito je da znamo kada nam ide bus. Onda prilaze neki cigančići, ti pak traže novce ili hranu. Ima ih nekoliko, razmiljeli su se uokolo. Nikola im daje neke perece koje je kupio još u Moldaviji. Oni me opet počinju piliti da pitam nekoga. Meni se to naravno ne da. Raspravljamo o tome odakle meni socijalni invaliditet i nevoljkost razgovora s nepoznatim ljudima. U međuvremenu promatramo i ove cigiće. Jedna curica je uspjela užicati nešto malo više hrane. Dolaze dečki i otimlju joj to. Eh, zakon jačega čak i na tom nivou. 

Već se skupila poprilična masa ljudi koji svi idu u Sibinj. Izgleda da nećemo svi stati, ako je Flavia bila u pravu. 
Dok čekamo, jedan od tih lokalaca koji tamo vise (očito neki dokoni taksist) povremeno dođe, pa nam postavi pitanje. Prvo je bilo "Kamo idete?" "U Sibinj." "Aha, bus vam ide u pola 11." "Znamo." Kasnije nam opet dolazi, čuje naš jezik, pa nas pita "Jeste li vi iz Poljske?" Naposljetku, kako se primaklo vrijeme polaska, dolazi i pokazuje nam jedan od minibuseva i veli "Taj vam je za Sibinj, ali je pun. Ako hoćete sa mnom, ja vas mogu odvesti za 50 leja." 
Aha, tu smo. Taksist lešinar. Ne bismo, hvala. Ne vjerujemo takvima, a iskustvo nas uči da kada ti taksist kaže da nema busa, onda ga uvijek ima. Izuzev Kakavije prethodnoga ljeta, gdje smo morali uzeti taksi. I doista, ubrzo dolazi luksuzni bus, posve prazan. Pitamo vozača ide li za Sibinj, da, ide. Odlično. Ulazimo u bus, sjedamo na zadnja sjedala i čekamo da krene. Iznutra vidimo našega taksista i sve si nešto mislimo da li da mu zlobno mahnemo. Ma neka ga. 
Bus međutim ne kreće. Mislim si, možda čeka 11 sati. No ne kreće ni tada. Tek se počeo puniti. Vrijeme prolazi, već je skoro 12. Kažem dečkima da mi se čini da je to možda bus koji ide u 1. Oni se smiju, smatraju to forom. No vrijeme prolazi, bus je sve puniji, ali još ne kreće. Na kraju su puna sva sjedala, on nam je čak svima prodao i karte, ali bus stoji. Ulazi još ljudi. Neki stoje po središnjem prolazu. Valjda idu u neko obližnje mjesto... Napokon, malo prije 1 dupkom puni autobus kreće. 

Izlazimo iz Braşova: 



Idemo malo prema sjeverozapadu, pa se udaljavamo od Karpata: 



Braşov i Sibinj su povezani i željezničkom prugom, ali veze su loše i spore, te nitko ne ide vlakom, pa tako ni mi. 

Predgorje Karpata: 







I transilvanska visoravan: 







Jedno od usputnih mjesta - tradicionalna ušorenost koju nismo navikli viđati u brdima:



Sada se vozimo paralelno s Karpatima: 



Čak im se i približavamo - a njihovi su vrhunci ovjenčani snijegom: 







Ovdje se inače nalazi i najviši vrh Rumunjske, Moldoveanu. To su čuveni Munţii Făgăraşului, Fogaraške planine, kroz koje vodi i jedna od najspektakularnijih gorskih cesta u Europi. 

Prolazimo Făgăraş, negdašnje sjedište županije u mađarskom kraljevstvu, jedino veće mjesto na ovom putu, gdje stojimo desetak minuta. Potom nastavljamo put. Oni stojeći putnici su čitavo vrijeme u busu i vjerojatno isto idu do Sibinja - dakle, dva i pol sata stajanja. 

Prelazimo neku veliku rijeku, u trenutku snimanja još ne znam koja je, jer ću ploču vidjeti tek na kraju mosta, u suprotnom smjeru: 



To je Olt, lijeva pritoka Dunava, jedna od rijetkih rijeka koja je uspjela probiti Karpate i kroz zapadni dio Vlaške (koji se po njoj zove Oltenija) sliti se u Dunav. 

I tako polako stižemo u Sibinj. I ovdje je autobusni kolodvor pored željezničkoga, pa Nikola predlaže da se odmah raspitamo za sutrašnji vlak. Opet natezanje oko toga tko treba pitati, na kraju njemu puca film i on odlazi pitati. Nakon što smo to riješili, krećemo prema hostelu. 

Na trgu ispred kolodvora je crkva Sv. Križa: 



I zgrada kolodvora: 



Ja još dižem novce na bankomatu, trebat će mi. Nikola isto tako. On još nešto i duguje Hrvoju. No u prvi se mah ne može sjetiti PIN-a. Nasreću, od druge uspijeva. 

Gdje li je sad naš hostel? Koliko se sjećam karte sa Hostelworlda, negdje u centru. Krećemo stoga prema centru, kadli na ulici vidimo plan. Tražim ulicu (zove se Ştefan cel Mare - opet), i shvaćam da nije baš u centru, da imamo nekih 15-ak minuta hoda. Dečki me žele ubiti. Ali što je, tu je, ionako nismo nikuda krivo skrenuli, čak nam je kroz centar i kraće. 

Ubrzo smo se zatekli u ugodnom kvartu starih vila:
 


 

Pitam (!) jednog prolaznika gdje je točno Strada Ştefan cel Mare, jer imam osjećaj da će me ovi ubiti. Veli da je to upravo ova pred nama. Odlično, ulicu smo locirali, a gdje je hostel? Na pravom broju nalazi se neki fitness centar. Hm, je li to ulica koju trebamo? Idemo do kraja bloka, nema ploče na kraju ulice. Opet pitamo neku ženu. Da, to vam je Strada Ştefan cel Mare. Piše vam i na ploči. Kojoj ploči? Aha, tu je gore. Znači opet smo bezveze pitali. 
Vraćamo se do zgrade s fitnessom i nalazimo stvarno sa strane ulaz u hostel. Unutra nigdje nikoga. Piše da je recepcija niz stube. U podrumu su vrata, otvaram ih, unutra leže neki tip i ženska. Frajer skače na noge i kaže da će odmah doći. Očito sam ih omeo u nečemu. Laughing 

Čekamo ga gore, on dolazi. Izgleda kao neki hašišar. Kaže da je prethodnu noć malo previše tulumario, izgleda kao da se upravo probudio. Daje nam sobu. Hostel izgleda dobro, možda malo staro, ali neće nam smetati za tu jednu noć. Malo ćemo se osvježiti, a onda otići prvo do kolodvora, kupiti kartu za sutra, potom u obilazak grada. 

Putem do kolodvora, sibinjska sinagoga: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu. Žena nam je taman uspjela ispisati i isprintati rezervacije, kad joj je krepao sistem. Morat ćemo sutra ujutro kupiti karte. Hrvoje je očajan. Već mu je dosta nas dvojice, gleda nas već 10 dana po čitav dan, želi imati u rukama tu kartu koja ga vodi doma. Zapravo, on je gunđalo, ali mu u biti ne smetamo toliko. Samo tvrdi da bi mu svatko išao na živce nakon toliko vremena skupa.

E sad idemo u centar. Sibinj (Sibiu, Nagyszeben, Hermannstadt) nekadašnji je glavni grad Transilvanije (tijekom 18. stoljeća). Ujedno je i važno središte transilvanskih Nijemaca (koji su se nažalost uglavnom iselili nakon Drugog svjetskog rata). Grad ima oko 150 000 stanovnika i 2007. je bio kulturna prijestolnica Europe. Nalazi se nedaleko zemljopisnog središta Rumunjske, u podnožju Karpata, na rječici Cibin. Kao takav je jedno od važnijih prometnih čvorišta Rumunjske. Grad se prvi puta spominje u 12. stoljeću kao Cibinium (prema imenu rijeke). U 14. stoljeću već je važan trgovački grad s čak 19 cehova. Ujedno je i najvažniji od sedam njemačkih gradova u Transilvaniji (Transilvanija se na njemačkome zove Siebenbürgen, odakle i hrvatski naziv Sedmogradska; tih sedam gradova su Braşov, Sighişoara, Mediaş, Sibiu, Sebeş, Bistriţa i Cluj). U 17. stoljeću smatrao se najistočnijim gradom "prave" Europe, a ovdje su završavale i poštanske rute. Tijekom 18. i 19. stoljeća Sibinj postaje i središtem transilvanskih Rumunja, te se u njemu otvara prva rumunjska banka. Sibinj postaje i metropolitansko sjedište Rumunjske pravoslavne crkve. Nijemci su u gradu činili većinu sve do 1941., danas ih ima oko 2000. 

O važnosti Sibinja najbolje govori podatak da je imao: prvu bolnicu u Ugarskoj (1292.), prvu zabilježenu javnu školu u Ugarskoj (1380.), prvu ljekarnu u Ugarskoj (1494.), prvu tvornicu papira u Ugarskoj (1534.), da je u njemu tiskana prva knjiga na rumunjskome (1544.), da je imao prvo kazalište u Transilvaniji (1788.), da je u njemu 1928. otvoren prvi zoološki vrt u Rumunjskoj. I dan-danas je jedan od gradova u koje se najviše ulaže u Rumunjskoj. 

Stari dio grada smješten je na brdu i mi sad idemo do njega. Njime dominira Piaţa Mare, Veliki trg: 

  







Na njemu se nalazi i vijećnica s tornjem koji podsjeća na stari toranj zagrebačke katedrale: 

 

Još malo zgrada na trgu: 



Isusovačka crkva: 

 

Lijevo je palača Brukenthal, gdje se nalazi umjetnička galerija s oko 1200 djela europskih majstora između 15. i 18. stoljeća, kao i knjižnica s preko 300 000 jedinica: 



Strada Nicolae Balcescu: 



Evangelička katedrala: 



Ispred crkve je spomenik Georgu Danielu Teutschu, sibinjskom biskupu:

 

Stražnja strana isusovačke crkve: 



Piaţa Mică, Mali trg: 



I na drugu stranu, ulica prema donjem dijelu grada: 



Mi stojimo na Mostu lažljivaca, koji je navodno dobio ime po obližnjim trgovcima koji su neprekidno prekomjerno hvalili kvalitetu svoje robe. Navodno postoji i legenda da će se most srušiti ako netko na njemu izrekne laž. Inače, to je prvi most od lijevanog željeza u Rumunjskoj, izrađen 1859. 

Još malo Piaţe Mice:
 




Sad već tražimo nešto za jesti. Željeli bismo nešto tradicionalno, a ne neke kerefeke. Još jednom Veliki trg: 



Odlazimo u jedan restoran koji ima transilvanska njemačka jela, ali dečki se nećkaju, gledaju jelovnik na ulazu. Nikola bi sjedio negdje vani, a ovaj nema stolce vani. Ništa, vraćamo se onda do jednog restorana na Velikom trgu. 

Naizgled apsurdni prometni znak: 



(ipak, radi se zapravo o T križanju, iz kojega su ulice i lijevo i desno jednosmjerne) 

Sjedamo na ručak, ali vani puše ko ludo i smrzavamo se. To je to Nikolino sjedenje vani. Opet uzimam žgance i neko meso, ali nije baš bogznakako dobro. 

Nakon ručka nastavljamo obilazak. Još malo Strade Nicolae Balcescu: 





 

Dolazimo i do pravoslavne katedrale Svetog Trojstva:
 

 

 
Dečki imaju ideju da se ipak prošećemo do kolodvora, jer imamo vremena, a možda se popravio sistem. Nakon što se spustimo u donji dio grada, tu već ima bjednijih uličica: 



Dolazimo na kolodvor, sada pak nema nikoga na blagajnama. Ipak ćemo morati sutra. 

Opet oni i njihova kopilad:

 

I na kraju opet svi putovi završavaju na Velikom trgu gdje sjedamo u jednu kavanu i slastičarnicu i promatramo vrevu: 



Malo delicija: 







Lagano pada večer:



...pa krećemo prema hostelu. Usput ćemo se još prošetati uz gradske zidine i poslikati bastione: 





Ako me Braşov podsjećao na Samobor, Sibinj me podsjeća na Varaždin. Pogotovo taj centar. Da vas netko baci onamo i traži od vas da pogodite zemlju u kojoj se nalazite - nema šanse da biste uspjeli. 

Vraćamo se u hostel, ekipica sjedi vani u vrtu i razgovaraju. Mi ćemo biti asocijalni, jer trebamo na počinak, sutra se ujutro vrlo rano dižemo. Još malo razgovaramo u sobi, a potom odlazimo na spavanac.

psihoputologija @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 4, 2012
NEDJELJA 23. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim što mi krevet nije imao zaštitni remen, još sam i spavao na onom krevetu koji je udaljeniji od smjera vožnje, tako da sam u slučaju kočenja mogao elegantno sletjeti na pod ili barem na Nikolu, koji je spavao dijagonalno ispod mene. Stoga sam se čitavu noć stiskao uz pregradnu stijenu između dvaju kupea. Ipak, čak sam se i uspio donekle naspavati. U 6 ujutro stižemo u Bukurešt. Provodnik dolazi i otvara vrata bez ikakve muke. Ukazujem Nikoli na to. Laughing 
Spremamo se, nastaje strka u onom malom kupeu. Zanima me kako izgleda kad ih je četvero unutra. Naposljetku izlazimo, pa slikam naš vagon izvana - prvenstveno hrđu koja ga dobrano izjeda: 



Prvo ćemo kupiti kartu za Braşov, a potom ostaviti stvari na garderobi. Imamo vremena do 1, nećemo valjda tegliti sve po gradu. Nakon što smo obavili garderobu, ja odlazim na WC. Naravno da se on plaća. Pitam dečke imaju li sitno, da ne razbijam 10 leja, vele da nemaju. Dolazim do klozetfrau s 10 leja, a ona počinje šiziti da mi ne može vratiti, da odem razmijeniti. WC inače košta 1 lej. Prebrojavam sitniš, imam 90 bana. Pitam ju može li mi oprostiti tih 10 bana, ne može. Očito siromašni više ne mogu ni pišati. Vraćam se do ove dvojice i kažem im što je na stvari. Hrvoje se tek tada sjeti da bi mogao pogledati ima li sitnog. Priznaje da je rekao da nema jer mu se nije dalo tražiti. Foot in mouth 
Daje mi traženi iznos, i ja ga dajem klozetfrau. Dok ulazim u zahod čujem ju kako gunđa da sam joj ipak dao 90 bana. Provjeravam u džep, stvarno, jedna kovanica mi je ostala. Dajem joj na izlazu. Stara lihvarka. 

Gara de Nord izvana: 



Nedjelja je, pola 7 ujutro. Grad je potpuno pust. I moram priznati da mi je dojam nekako ljepši nego zadnji put. Vraćaju mi se sjećanja otprije 2 godine. Stoga i neće biti nekakvih većih specifikacija, sve to uglavnom imate u tadašnjem putopisu. 
Par slika jutarnjeg Bukurešta: 

 



Idemo prema centru putem kojim smo i onda prolazili, prolazimo i pored našeg tadašnjeg hostela. Ulica, tada raskopana, sad je posve uređena. 

Na ovom zidu prije 2 godine pisalo je "organele", pa smo mislili da je tu vadionica organa. Danas više ništa od toga: 



Prolazimo kroz park Cişmigiu: 



(natpis je ime tog travnjaka) 

Jezerce u parku: 



Imaju i crne labudove: 



Zanimljivo - "dopušteno je gaziti travu": 



Odlazimo do Piaţe Revoluţiei. Crkva Creţulescu: 

 



Zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta rumunjske partije, danas Ministarstvo unutrašnjih poslova:
 

 
Sveučilišna knjižnica i spomenik žrtvama revolucije 1989.: 

 

Spomenik Iuliu Maniu: 



Iuliu Maniu bio je političar iz Erdelja, jedan od zagovaratelja sjedinjenja Erdelja s Rumunjskom, a kasnije i trostruki premijer Rumunjske. Iako je bio politički protivnik Željezne garde i dosta angažiran oko prekida antisemitske politike koja je u to vrijeme vođena, uz njegovo se ime vezuje i takozvana Manijeva garda, koja je u doba Drugog svjetskog rata vršila zločine nad erdeljskim Mađarima. Nakon dolaska komunista na vlast, Maniu je došao u sukob s njima, te je, kao 80-godišnjak i umro u zatvoru. 

Još jednom spomenik žrtvama revolucije: 



 

Ovaj spomenik nije baš omiljen, ne zbog povoda podizanja, nego zbog izgleda. Naime, kipar koji ga je dizajnirao uglavnom se bavi primijenjenim dizajnom, što znači da dizajnira namještaj i slično. Mnogi ovaj spomenik posprdno zovu "maslinom na čačkalici", "krumpirom revolucije" ili "vektorom s krunom". 

Kraljevska palača, danas Nacionalni muzej: 

 

Negdašnje sjedište Securitatea, danas Društvo rumunjskih arhitekata: 



Na Bulevardulu Magheru Nikola pronalazi ekstrem što se tiče žica: 



Eh, jednu poznatu vizuru Bukurešta nisam uslikao prošli puta. Evo je stoga sada. Hotel Intercontinental, u kojem su za vrijeme revolucije bili smješteni novinari: 

 



Nacionalno kazalište Iona Luce Caragialea: 



I oboje zajedno: 



Na Bulevardulu Bratianu kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva:

 

To nije jedina u Bukureštu, postoji još jedna i na Piaţi Romani. 
Inače, kip Kapitolijske vučice ima još 15 drugih rumunjskih gradova i Chişinău. 

I dolazimo na Piaţu Unirii: 



Ni ovdje se nije ništa promijenilo - Katedrala nacionalnog spasa i dalje čeka neke bolje dane za izgradnju: 



Jedino je isključena impresivna fontana nasred trga: 









Tu malo sjedamo na klupu i otpočinemo. Potom krećemo niz Bulevardul Unirii prema monstruoznoj palači: 



(ovako u rano jutro i u pustom gradu, ovaj se drvored čini beskonačan) 

Palača izgleda još veće kada ju se gleda u kontekstu bulevara, koji sužuje pogled: 



Tipičan primjer čaušeskuovskog stila u arhitekturi:



Niz bulevar: 



Evo je. Opet: 



Ogromni trg je prazan, pa se čovjek osjeća još sitnijim: 



Bulevardul Unirii:



Zgrade na trgu (čije je službeno ime Piaţa Constituţiei): 





Zgrada Rumunjske akademije: 



Ulice su totalno puste: 





Zanimljivo je napomenuti da je na vrh Palače naroda trebao još doći i tornjić sa satom, koji bi bio standard prema kojem bi se namještalo vrijeme u Rumunjskoj. 
Malo sa strane: 



Posljednji pozdrav ovom dijelu grada i onomu što se u rumunjskom slengu naziva Ceauşima (tj. spoj od Ceauşescu i Hiroshima): 

 

Da bi napravio sve ovo, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Brojne crkve i povijesne zgrade platile su njegovu megalomaniju. 

Bez obzira na njihovu službenu politiku, Rumunji ne vole Amerikance, očito:
 




Dâmboviţa: 



Palača banke CEC: 



Nažalost, ovo ne znam što je:



Strada Lipsceni: 





Vraćamo se do sveučilišta. U pokrajnjoj ulici je ruska crkva sv. Nikole: 







Odlazimo otpočinuti u Cişmigiu. Nikola se opet nije naspavao u vlaku i sad skoro ovdje tone u san. Ja razmišljam bismo li mogli stići nešto pojesti prije vlaka. Možda da odemo do čuvene La mame, kod koje sam se pred dvije godine skoro nasmrt prežderao? Tražim po GPS-u i začudo nalazim da ima jedna La mama još bliže centru, odmah s druge strane Piaţe Revoluţiei. Velim dečkima da možemo probati. Jest da je nedjelja ujutro, ali to je ionako samo 15-ak minuta šetnje. 

Na spomen hrane, Nikola se odmah probudio. I opet slika žice: 



I revizionističke grafite: 



(Besarabija - rumunjska zemlja) 

Dolazimo do La mame i doista se čini kao da su otvoreni. Doduše, od 10 - što je za 20-ak minuta Pričekat ćemo u obližnjem parku. Tu je i dječje igralište s toboganom koji liči na veliku bananu ili na nešto još vulgarnije. U jednom se času odlučim spustiti niz taj tobogan. E sad, čitava ta scena je izazvala salve smijeha i privukla pažnju zaštitarke koja je čuvala obližnju zgradu. Ona prilazi i nešto mi govori. Pitam ju da mi ponovi, da ju nisam razumio. Ali ona ništa, samo me gleda. Onda nešto javlja na radio. Mislim si koji je sad vrag. U međuvremenu se već bliži 10, pa odlazimo u La mamu ne doznavši što je točno smetalo onoj zaštitarki. 
Naručujemo, ja za predjelo uzimam mamaliguţu (žgance) s vrhnjem i ribanim sirom. Pita me konobarica hoću li malu ili veliku porciju. Poučen lošim iskustvom otprije dvije godine, uzimam malu. Kad su mi je donijeli počinjem se pitati kako onda izgleda velika, jer mala je dupkom puni tanjur standardne veličine.
Glavno jelo su bila pileća krilca s umakom od hrena, a onda još i papanaşi za desert. Ipak se nisam prejeo toliko kao zadnji puta. 
E sad, kad smo u Bukureštu, Nikola i ja smo se sjetili Vesne. Šaljemo joj pozdrave iz Bukurešta, iz La mame. Ona odgovara čuđenjem, pa joj objašnjavamo kako smo opet tu i što radimo. Nakon toga nam ona želi sretan nastavak puta i kaže "Ako sve bude u redu, za 6 mjeseci ću i ja postati la mama." Sada je na nama red da se čudimo i snebivamo. Ja nisam ni znao da si je našla nekoga, a kamoli da je već s njim zatrudnjela. Uglavnom, ispada da je od prošlog ljeta s dečkom i da nisu još ništa planirali, ali, eto, dogodilo se. 
Ne znam, nisam siguran kakva će Vesna biti mama...

Jedemo i polako razvlačimo taj ručak, ionako nemamo više ništa za obavljati po gradu. Hrvoje je jasno uzeo neki pohani sir, Nikola neku mesinu, traje to. Na kraju čitav taj ručak ispada nekakvih 30-35 leja po osobi (dakle, nekih 50-60 kn). Još su uvijek jeftini, a porcije su za konja ubiti. 

Idemo prema kolodvoru. Palača Creţulescu: 

 

Strada Berzei: 



I vraćamo se na kolodvor, uzimamo stvari i trpamo se u vlak za Braşov. Vlak je pun, tu su i neki Finci koji putuju s djecom, hrpa Rumunja... 
Prvi dio puta je dosadan, vozimo se kroz Vlašku nizinu (posjetom Vlaškoj obišli smo na ovom putu i treću od 4 tradicionalne rumunjske regije - promakla nam je samo Dobrudža). Nakon Ploieştija počinjemo se lagano penjati uz prve obronke Karpata. A onda krajolik postaje sve brdovitiji. Čitavo vrijeme pratimo dolinu rijeke Prahove: 





A iznad nas se dižu Karpati, koji postaju sve strmiji:
 

 

 


 

Stajemo u Sinaii. Sinaia je mondeno odmaralište u samim njedrima Karpata, koje podsjeća na brojna alpska odmarališta, poput Bleda, Sankt Moritza, Davosa, Cortine d'Ampezzo i sličnih. Rumunjski kralj Carol I ovdje je imao svoju ljetnu rezidenciju, a ovdje je živio i skladatelj George Enescu. Zbog svog planinskog položaja bila je omiljena i kao lječilište, a i među rumunjskom elitom. Ovdje se nalazi i kasino, koji je izgrađen kao kopija monegaškoga. Mi se nažalost nemamo vremena ovdje zaustaviti, samo ćemo poslikati još malo Karpata, točnije onoga dijela koji se naziva Bucegi, a u kojem se nalazi i poznata geomorfološka konfiguracija Sfinga, jedan od simbola Rumunjske: 



(sliku Sfinge posuđujem s Wikipedije) 



I još brdâ: 





A predio je i dosta šumovit: 





Nakon jednog jako dugačkog tunela ulazimo opet u Transilvaniju. Odjednom više nismo u klancima, nego smo opet na visoravni. Pred nama je Braşov. 

Prva vizura po izlasku iz kolodvora: 



Ovdje moramo na autobus. U uputama kako doći do hostela, pisalo je kojom linijom i koliko stanica trebamo ići. Nikola bi pješke. Gledam na kartu, to je skroz drugi kraj grada. Ipak pristaje na bus. Odlučujemo ne riskirati, nego kupiti kartu. Naš bus dolazi, pitam vozača koliko je karta, on mi kaže da on ne prodaje i da moram na kiosk. Trknem na kiosk i kupim tri karte. 4,5 leja. Dajem novčanicu od 10 leja, uzimam karte i kusur od pola leja i otrčavam, zaboravivši da trebam dobiti još 5 leja natrag. Panika mi je da mi autobus ne pobjegne. Kada sam ušao u autobus shvaćam što sam napravio, ali sad se bojim trčati natrag, opet da mi ne pobjegne bus. Probam poništiti kartu, ne radi. Poništivači se uključuju tek kad autobus uključi motor. 

I tako se mi krenemo voziti, kad shvatimo da ovaj ipak ne staje na svakoj stanici. Nedjelja je popodne, nema potrebe stajati na stanicama na kojima nema putnika. Tako da sad više ne znamo koliko još stanica. Konačno dolazimo do jedne na kojoj dosta ljudi izlazi. Ova me dvojica opet tjeraju da pitam. Velim vozaču koju ulicu trebamo, on veli "Pa ta ulica vam je tamo. Trebate hostel?" "Da." "Onda morate sići ovdje." 

"Ovdje" je ovo:



I ovo je Piaţa Unirii: 

 



E sad, gdje je ulica koju trebamo? Nailaze neka dvojica tipova, mlađih, i pitaju nas tražimo li hostel. Mi velimo da. Oni vele ime hostela, koje je drugačije od onog koje mi trebamo. Ja velim ne, mi trebamo drugi. Aha, veli jedan, pa to je moj prijatelj. Sad ću ga nazvati. 
Nakon toga nam kažu da moramo otići malo dalje uz tu ulicu. Naime, mi jesmo u pravoj ulici, ali na krivoj strani. I tu se s ove strane doista nalazi hostel, ali taj nije onaj koji mi trebamo. Znači, vozač nam je dobro rekao, ali nije znao što mi tražimo. Ova dvojica nas vode prema hostelu. Mi mislimo da je sigurno neka muljaža, da će nas uvaliti nekom drugom, da će tražiti novac za to što su nas odveli, sto različitih negativnih scenarija... Na kraju dolazimo pred nekakva velika dvorišna vrata i on zvoni. I to mi izgleda sumnjivo. No iznutra dolazi žena od nekih 30-40 godina, koja nas pogleda i pita "Koji je od vas Krešimir?" OK, dakle ipak je to to mjesto, imaju našu rezervaciju. 
Hostel još nije potpuno dovršen, iako se vidi da će biti lijepo mjesto. U sobi je dosta hladno, bit će ugodno spavati. Žena s recepcije (zove se Flavia) pokazuje nam što sve treba vidjeti u gradu, označava nam na karti, uključivo jasno i restorane. Izgleda da je vrlo dobro pripremljena. Pokazuje nam i atrakcije uokolo Braşova, iako za njih ovaj puta nemamo vremena. 
Malo smo se osvježili, pa krećemo u obilazak. Braşov (Brassó, Kronstadt, a 1950-1960. i Oraşul Stalin) osmi je najveći grad u Rumunjskoj. Ima nešto manje od 300 000 stanovnika, a smješten je na samom sjevernom podnožju Karpata, koji se uzdižu iznad grada. Prvi se puta spominje u 13. stoljeću kao Corona, odakle dolazi i njemačko ime grada. Grad je povezan s naseljavanjem transilvanskih Sasa, koje je još u 12. stoljeću pozvao mađarski kralj Géza II. Sasi su razvili trgovačke odnose, uspostavili rudnike i općenito donijeli gospodarski zamah Transilvaniji. Grad je bio pretežito njemački sve do novog vijeka, kada zbog industrijalizacije započinje doseljavanje Rumunja iz okolnih sela. Inače, građanska prava bila su vrlo dugo rezervirana prvenstveno za Nijemce i Mađare, iako je Braşov igrao važnu ulogu u razvitku i rumunjske nacionalne svijesti (ovdje je otvorena i prva rumunjska tiskara 1558.).
Zanimljiv je porast broja Mađara u gradu između 1860. i 1910. - sa 13,4% na 43,4%, dok je omjer Nijemaca i Rumunja ostao podjednak. 
Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalizma, Nijemci su se uglavnom iselili, tako da ih danas u gradu ima tek 0,60%. Mađara danas ima oko 8%. 
Po svojoj arhitekturi, Braşov je čisto njemački grad. Da ne znate gdje ste i da ne vidite ružna predgrađa s neboderima, pomislili biste da ste u Bavarskoj. A položaj Braşova u uskoj dolini između brda i njegova arhitektura mene podsjećaju na neku veću verziju Samobora. 

Vraćamo se opet do Piaţe Unirii: 



Ovo je crkva sv. Nikole (zar opet?) s kraja 15. stoljeća: 

 









Velik je to kompleks: 





Zgrada prve rumunjske škole iz 16. stoljeća: 



Na trgu je i spomenik neznanom junaku: 



Brdo neposredno iznad grada, s imenom grada. U Americi piše tako Hollywood, a kod nas - Tito: 



Kroz ovu šumu do odašiljača na vrhu i vidikovca vodi žičara (vidi se i prosjek na lijevoj strani slike). Nažalost, taj dan više nije vozila. Može se gore i pješke, ali nije preporučljivo noću - naime, Braşov je poznat po tome da u šumama oko njega ima medvjeda, koji se sasvim nesmetano spuštaju u grad i prekapaju po kontejnerima.
Rumunjska inače ima jednu od najvećih populacija medvjeda u Europi. 

Pored Braşova se inače nalazi i poznati centar zimskih sportova Poiana Braşov, omiljen ne samo među Rumunjima nego i među skijašima iz drugih zemalja. Poiana Braşov razmišlja o kandidaturi za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. 

Ulica u centru: 



Crna crkva (Biserica neagră), prema nekima najveća gotička crkva u jugoistočnoj Europi: 



Crkva je izvorno građena negdje u 14. stoljeću, pa je dograđivana, a nakon požara 1689., u kojem je oštećena, a izvana pocrnjela, dobila je naziv Crna crkva. Inače pripada luteranskoj zajednici. 

Još crkve: 









Johannes Honter, koji je donio luteranstvo u Transilvaniju: 

 

U prolazu čujem neke Mađare. Čujem da je mađarski, ali zvuči užasno čudno s obzirom na izgovor. Zaključujem stoga da su Sekelji - hungarofona manjina koja živi u jugoistočnoj Transilvaniji. 

Glavni trg (Piaţa Sfatului): 

 

 











Tzv. Bijela kula, jedna od negdašnjih gradskih utvrda: 



Pogled još jednom na brdo s odašiljačem, koje se zove Tâmpa: 



Negdašnja gradska vijećnica (Sfat) na sredini trga: 



Ulaz u pravoslavnu katedralu: 

 

Katedrala je u dvorištu iza toga. U ovoj zgradi na ulazu nalazi se banka. Embarassed 
On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!" (Mk 11:15-17) 

Još malo centra: 



Ovo je pak Crna kula, drugi očuvani bastion: 



Oba se bastiona nalaze iznad uskog klanca kojim teče potok: 



Penjemo se do Crne kule i dolazimo joj straga: 



A odozgo se pruža prekrasan pogled na grad: 









Silazimo s Crne i odlazimo do Bijele:

 

Odavde se trg vidi kao na dlanu: 



A i trasa žičare: 



Silazimo s Bijele kule:



I prolazimo kroz vrata Graft bastiona: 



Te stižemo u podgrađe: 



Sada je vrijeme za hranu. Odlazimo u jedan restoran s tradicionalnom rumunjskom hranom. Za zalogajčić dok čekamo donose nam - čvarke. Nikola je oduševljen, Hrvoje se zgraža. 
Hrana nije loša, samo što sam ja uzeo neku žilavu srnetinu. Za desert opet papanaşe. Ali restoran je stvarno ajnc-a. 

Poslije večere šećemo se prema hostelu. Iz nekog neobičnog razloga, u Braşovu se nalazi konzulat Hašemitske kraljevine Jordan: 



Natpis na Tâmpi noću svijetli:

 

Ovaj put idemo pokrajnjim ulicama. Pitamo se hoćemo li vidjeti medvjeda. Ne nalazimo ništa, no kada napokon skrenemo kako bismo došli prema našem hostelu, opet se nalazimo tamo gdje ne bismo trebali. Vadim kartu i konzultiram se, kadli nas jedan od dvojice tipova koji stoje kraj auta pita "Tražite li hostel?" "Da." Kažemo mu ime hostela i on veli da je on u biti vlasnik. A drugi tip pored njega jedan je od one dvojice koji su nas popodne doveli u hostel. No krasno, ispada da se svaki puta izgubimo. Što li će on misliti o nama... 
Vlasnik hostela, Gabriel, kaže da će nas odbaciti autom. U biti do hostela ima 200 metara, ali on ide autom, pa će biti i više. Naravno, vozi Daciu. 
U autu nas pita jesmo li probali neko domaće rumunjsko piće i kaže da će nam on nešto poslužiti u hostelu. Pitam ga misli li na ţuicu, rumunjsku varijantu šljivovice. On kaže baš na to. 
Dok se mi spremamo na počinak i pregledavamo mejl, Gabrijel nam donosi tri štamprla tople ţuice, u koju je dodao i neku travu i dva zrna papra za aromu: 



Ja ne volim rakiju, ali nikada je nisam pio toplu. I doista, u toploj se rakiji ni ne osjeti alkohol. Izuzetno je pitka, pogotovo na pun želudac. Sada mi je jasno zašto se pola rakije popije još u pecari. Nakon toga Gabriel nam donosi još jednu turu. Pije čak i Hrvoje. Potom se pozdravljamo i idemo na počinak. Sutra je opet rano dizanje, a ni sinoć nismo baš spavali...

psihoputologija @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 3, 2012
SUBOTA 22. SVIBNJA 

 

Tematska pjesma

Danas ćemo iskoristiti slobodno jutro da obiđemo Chişinău. Dulje smo spavali, nismo se žurili s doručkom, tako da tek oko podneva krećemo u grad. 

Chişinău, glavni i najveći grad Moldavije, ima oko 600 000 stanovnika, a s metropolitanskim područjem nešto manje od milijun. To je premoćno najveći grad u Moldaviji. Često je poznat i pod ruskom verzijom imena Kišinjov ili Kišinjev. 
Grad je inače pun zelenila, a ima i jedan od najvećih botaničkih vrtova u Europi. 
Osnovan je sredinom 15. stoljeća, a do početka 19. stoljeća bio je mjesto od nekih 10 000 stanovnika. Dolaskom pod rusku vlast 1812. postaje glavnim gradom besarapske gubernije, te u idućih pola stoljeća stanovništvo grada narasta na skoro 100 000. Rusi su napravili urbanistički plan, koji se u gradu i danas očuvao. 
Grad je imao veliku židovsku populaciju (na prijelazu u 20. stoljeće Židovi su činili 42% stanovništva), što je u kombinaciji s antisemitizmom izazvalo u travnju 1903. velike nemire koji će kasnije biti zapamćeni kao Kišinjevski pogrom. U tim nemirima ubijeno je pedesetak Židova, teško ozlijeđeno stotinjak, a još oko 500 ih je bilo lakše ozlijeđeno. Naravno, uza sve to išla je i velika materijalna šteta počinjena na židovskoj imovini. Dvije godine kasnije, ono što je počelo kao protest za veća građanska prava također se pretvorilo u novi pogrom, ovaj put s 19 židovskih žrtava. 
Nakon ujedinjenja Moldavije s Rumunjskom između dvaju svjetskih ratova, Chişinău je bio provincijalni grad koji je tavorio u svojoj učmalosti. U Drugom svjetskom ratu grad je skoro izbrisan s lica zemlje. Prvo ga je osvojila sovjetska vojska, a onda je čitavu Moldavsku pogodio snažan potres. Nakon toga uslijedilo je teško njemačko bombardiranje. Grad je pao pod njemačku vlast u srpnju 1941. Naravno, to je rezultiralo novim pogromom, ovaj puta je stradalo 10 000 Židova. 
Na kraju rata, 1944. sovjetska je vojska uz teške borbe ponovno zauzela grad. U tom trenutku u gradu više nije postojalo 70% zgrada koje su u njemu stajale 1939. 

1950-e su donijele ubrzani rast stanovništva i veliku obnovu, prvenstveno u vidu jeftinih panelki koje su prisutne posvuda, osim u samom centru. 
Danas je Chişinău moderan tranzicijski grad sa svim što se pod tim podrazumijeva: skorojevićima, prosjacima, ekskluzivnim restoranima i buticima ispred kojih promiču Lade i rasklimani trolejbusi... 

Chişinău je međutim i Meka za neke pjevačke zvijezde kojima je prošlo vrijeme: 



Slavoluk pobjede, izgrađen 1841., i katedrala Rođenja Gospodnjeg: 



Tu je i zgrada vlade Republike Moldavije: 



Spomenik Stjepanu Velikom i Svetom: 

 

Preko puta je kazalište: 

 

A onda monstrum u kojem se nalazi nekoliko ministarstava (npr. poljoprivrede, gospodarstva...): 





Okrećemo se i vraćamo, jer još trebamo jesti, vratiti se u hostel po stvari i stići na vlak, koji ide u 4. 
Ovo je uvijek svima smiješno: 



"Copil" na rumunjskome znači jednostavno "dijete". Bilo koje, neovisno o bračnom stanju roditelja. Ovo je dakle "Dan djeteta". 

Predsjednička palača: 



Još jedan pogled na zgradu vlade: 



Još jedan pogled na katedralu: 



Spomen ploča povodom obnove Slavoluka pobjede. Jedan od rijetkih ćiriličnih natpisa na moldavskome izvan Pridnjestrovlja: 



Slavoluk pobjede posvećen je pobjedi u Rusko-turskom ratu.

U susjednom parku bizaran prizor. Ovo su neki lokalni cugeri, ekipica koja visi na klupi, ništa neobično - osim što je jedan od njih odjeven kao tigar: 



Da parafraziram naslov epa Šote Rustavelija - Klošar u tigrovoj koži. Laughing 

Nakon što smo obavili hranjenje u jednoj pizzeriji (zabilješka - nikad ne putuj s vegetarijancima, prehrambeno su dosadni), nastavljamo prema hostelu. Stat ćemo još u onom dućanu u koji zalazimo svaku večer i kupiti jedno od čuvenih moldavskih vina. Nikola ih je čak i probao, uz večeru, ja nisam. 
Kad sam govorio o problemima tranzicijskog grada, onda sam mislio i na ovo: 



Dakle, krepana mačka u pol bijelog dana leži nasred pločnika u glavnoj kišinjevskoj ulici - i nikoga nije briga.

Obavljamo kupovinu i krećemo prema hostelu. Dok hodamo oko šoping-centra, započinje kiša. I to prilično. Srećom, hostel je blizu. No Hrvoje, koji je mislio ostaviti kišobran u hostelu, dijelom i zato jer ga ne može iznijeti iz njega onakvog rastvorenog, sada je na mukama. Njegova istraga tko mu je strgao kišobran nije urodila plodom. Dan prije su mu dali neki hostelski na korištenje. Sada će ga još jednom pokušati popraviti, iako ne vjeruje u uspjeh. 

Nikola i ja odlazimo još u sobu po stvari, puštamo njega da se hrva s kišobranom. Na kraju dolazi i veli da ga je uspio zatvoriti, tako da je potrgao neku žbicu. Sad se međutim ne da više otvoriti do kraja, no za silu može poslužiti. 
U sobi pak uviđa da mu je nestala i jedna vrećica u kojoj je imao vodu. Nakon što je bio pun pohvala za smještaj u Cluju i Iaşiju, čini mi se da mu kišinjevski hostel neće ostati u dobrom sjećanju. Ja sam inače iz Chişinăua rezervirao, u konzultaciji s njima ("Rezerviraj koji god hoćeš"), i preostala dva hostela, vidjet ćemo što će biti... 

Pozdravljamo se s hostelom, ispraća nas Pinki:
 


Nadajmo se da neće završiti kao ona mačka gore. 

Opraštamo se i s pogledom s vijadukta: 



I krećemo prema kolodvoru. Ipak, ima tu zanimljivih grafita. Npr., različita poimanja oko toga tko (ni)je strateški partner Moldavije: 



A s druge strane ideološki obračun: 



(Ruski dio bi se mogao prevesti kao: "Pušili ste, pušite i pušit ćete." - naravno, ne u duhanskom smislu.) 

Kolodvor izgleda spektakularno izvana, to ste već vidjeli, a ni peronski dio nije loš. Naš vlak (očito je taj naš, jer je jedini na peronu):

 

Niz peron: 



I uz peron: 



E sad, pothodnika nema. Do svog perona dolazite preko kolosijeka (napravljen je prijelaz, ne trebate preskakati tračnice). 
Uz vlak: 



I pogled niz kolosijek (ovdje vidite te prijelaze): 



Iskreno, vagoni ne izgledaju blistavo, no tješim se da ti sovjetski vagoni obično iznutra izgledaju skockanije. Nažalost, s ovim to nije slučaj. 
Nakon što smo našli naš kupe, uviđamo da je netko već unutra. Nema problema, riješit ćemo to. Objašnjavamo im da mi imamo taj kupe i da je došlo do greške, a to im kaže i provodnik. Ljudi iz našeg kupea sele se dalje, iako nastaje zastoj na hodniku dok se to sve ne raščisti. 
Pogled na kupe otkriva 4 kreveta, bez umivaonika, s malim stolićem kao u normalnom kupeu...prije liči na kušet nego na spavaća kola. Kreveti usto izgledaju poprilično neudobno, a koliko vidim, potrgani su im i remeni kojima se noću spavač veže da ne padne. Uostalom, pogledajte i sami na što to liči: 



Naravno da su njih dvojica ćopili donje krevete, pa sam se ja morao penjati na gornji, i naravno da nema ljestava u ovom vagonu. 

Hodnik: 



I krećemo.

Nakon što smo krenuli, dolazi provodnik i daje nam posteljinu. U kupeu je doduše bila neka posteljina, no ispada da su to ipak samo jastuk i madrac (za kojega sam ja mislio da je poplun dok ga nisam razmotao). 

Stavljam posteljinu - prvo plahta, onda jastuk mećem u jastučnicu, onda "poplun" - i tek tada shvaćam da je to u biti madrac i da je prvo on trebao ići na ležaj. No nema veze, što je, tu je, imam još jednu plahtu za pokriti se, a tako svejedno ležim li na madracu ili na podstavnoj plahti. 

Malo sam prilegao: 



Negdje sam pročitao da se granica prelazi noću ili barem navečer. No, mi smo krenuli iz Chişinăua u 4, što znači da bismo se trebali voziti 4 sata do Unghenija. A to je ipak previše. 

Pejzaž Moldavije nije monoton, ali nije ni nešto pretjerano zanimljiv: 







Nakon nekih 2 sata vožnje (dakle ipak manje od predviđenog) stižemo u Ungheni, granični kolodvor: 



Tu je i lokalni vlak: 



Uzbuđen sam, jer ću prvi puta u životu doživjeti promjenu postolja. Naime, države bivšeg Sovjetskog Saveza imaju širi razmak tračnica u odnosu na standardnu europsku širinu (1520 mm naspram 1435 mm). Razlog je navodno strah od moguće invazije na Rusiju, još u doba carstva, a nekompatibilnost kolosijeka onemogućila bi transport zaliha i oružja okupatora željeznicom. U današnje vrijeme vagoni koji prometuju u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i iz njih na granici prolaze posebnu proceduru prilagodbe postolja za uži, europski kolosijek. Sličan je postupak i na granici sa Španjolskom, koja također ima širi kolosijek (1668 mm).

Zaustavljamo se s krive strane zgrade. Naime, kolodvorska zgrada u Ungheniju je s obiju strana okružena kolosijecima. Mi trenutno stojimo s one strane koja bi mogla biti "civilna". 
Otkvačili su nam lokomotivu koja nas je vukla od Chişinăua. Sada dolazi druga lokomotiva koja nas gura dalje, prema izlazu iz kolodvora i rumunjskoj granici. Potom nas vuče u postrojenje za izmjenu postolja.

Dakle, kako izgleda promjena postolja? Prvo se kompozicija vlaka dovuče u postrojenje, a potom manevristi otkapčaju jedan po jedan vagon, kako on, sporim kretanjem kompozicije, dođe na pravi položaj unutar velikih dizalica koje će ih podignuti. Same dizalice izgledaju ovako (vodite računa da je to ipak granica, pa da nisam baš mogao mahati fotoaparatom):

 

Susjedni vagon: 



(krajnja lijeva tračnica - lijeva europska, druga slijeva - lijeva sovjetska, druga zdesna - desna europska, krajnja desna - desna sovjetska) 

Dizalice dakle imaju četiri "kraka", po jedan uz svaki ugao vagona. Kako sam rekao, obrađuje se svaki vagon posebno. Ne znam koliko ih ima na jednom kolosijeku, tj. kompoziciju od koliko vagona mogu obraditi u jednom navratu. 
Kada je vagon namješten unutar "krakova" dizalice, manevristi olabavljuju postolja izvana, a jedan ulazi u prvi kupe sa svake strane vagona, diže podni poklopac i odozgo olabavljuje postolje. Kada je to sve obavljeno vagon u biti samo sjedi na postoljima koja se više ne drže za njega. Potom započinje dizanje vagona. 
Da stvar bude bolja, čitavo to vrijeme dok manevristi prtljaju po vlaku, obavlja se i granična kontrola. Tako nam je prvo došao moldavski carinik koji je s nama komunicirao na ruskom. Samo je pitao odakle smo i otišao. Nakon toga, budući da se ništa nije događalo, ja sam se vrzmao uokolo i fotografirao. I taman dok sam otišao do drugog kraja vagona da uslikam ovo:



vidim na povratku da je carinik opet kod našeg kupea. Hrvoje i Nikola mi upućuju bijesne poglede. Opet je došao i odmah ih pitao "Gdje vam je treći?" Objašnjavam mu da promatram promjenu postolja, nema problema. Potom opet odlazi. 

U međuvremenu, vagoni su polako dignuti na nekih pola metra visine iznad postolja: 



Primjećujete lijevo od kolosijeka metalnu sajlu. E, pa za tu sajlu se vežu postolja i, nakon što su sva oslobođena tereta vagona, uz pomoć te sajle se počnu šibati - na jednu stranu odlaze sovjetska, s druge strane dolaze europska. Kao po žnori. 

Tu mi je jedan manevrist počeo mahati da ne smijem slikati. 

Kada europska postolja dođu na svoje mjesto, postupak se ponavlja u obrnutom smjeru: vagon se spušta, a potom se pričvršćuju europska postolja. Nakon što je to gotovo, vagon je spreman za polazak preko Pruta. 
No iako je vlak tehnički spreman, nije administrativno. Sad se pojavljuje moldavska granična policija. Odred od desetak njih, sve listom žene. Hrvoje i ja komentiramo privlačnost žena u uniformi. Dolaze i u naš kupe, jedna me pita govorim li francuski. Pa, ako ćemo se tako igrati, može. 

Pobrale su pasoše cijelom vlaku i otišle. Sada vlak lagano izlazi iz postrojenja za promjenu postolja i čeka. Već smo sat vremena ovdje. Hrvoje bi trebao na WC, ali on je zaključan. 

Stanični natpis na nekom postrojenju: 

 

Postolja: 



Vraćaju nas na prvi peron, uz kolodvorsku zgradu. Još čekamo. U međuvremenu se spustio pljusak. Hrvoju je već dosta ovog čekanja. Čekamo još skoro sat vremena. Napokon nam donose pasoše, i opet idu od kupea do kupea, cijela svita. Vraćaju mi pasoš, ja zahvaljujem na rumunjskome. Ona ista otprije me pita "A govorite rumunjski? Pa zašto niste rekli?" Pa niste pitali... 

I konačno krećemo. Pogled na isprepleteni kolosijek: 



Granična čeka, uobičajeni prizor na svim socijalističkim granicama: 



Još nam je crveno:

 

(u daljini se vidi most preko Pruta, koji je gradila kompanija Eiffel) 

Krećemo. Tu se kolosijeci razdvajaju - europski na most, sovjetski u šturc: 



Ovaj mi puta Prut neće promaći: 



I evo nas u Rumunjskoj. Ovdje pak slijedi granična kontrola po pravilima EU, što znači da smo parkirani u odjel okružen bodljikavom žicom: 



I tako tu stojimo još oko sat vremena. Tri sata na granici, za promjenu postolja i dvije granične kontrole.
Naposljetku krećemo. Imamo nekih pola sata vožnje do Iaşija. Stižemo na kolodvor Iaşi, Nikola je gladan. Razmišlja da skokne na neki kebab u blizini, ali ne zna kad vlak kreće. Pokušavam uslikati vozni red na zidu zgrade s velikim zumom i skužiti što piše. Navodno imamo oko 20 minuta stajanja. Ja ga odgovaram, nikad ne znaš što se može dogoditi, a i tko zna ima li išta otvoreno i hoće li mu stići složiti, a i kakva je kvaliteta... Na kraju ipak nije otišao. Vlak kreće, a on iz vagona vidi da je na kraju perona stvarno neka kebabdžinica. Šta je tu je. 

Spremamo se na počinak, dolazimo u Bukurešt rano ujutro. Nikola pokušava zaključati vrata kupea. Zanima ga je li ih moguće otvoriti izvana. Ispada da nije, ali ipak imaju bravu s vanjske strane. Velim Nikoli da je to radi konduktera, koji mora moći ući u kupe, zlu ne trebalo. Nikola je paranoičan, jer "tko zna tko može uzeti ključ i po noći provaliti". Hrvoje i ja odmahujemo rukom. Ovo su spavaća kola, u koja ne može nitko ući bez znanja provodnika. Dakle, broj potencijalnih počinitelja je malen. 

Ah, kloparanje kotača na tračnicama. Najljepša uspavanka...

psihoputologija @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 2, 2012
PETAK 21. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Ujutro vidimo da je onaj stari spakirao stvari i otišao. Sjajno, barem ćemo se iduću noć naspavati...valjda. 
Silazimo u kuhinju na doručak. Danas je tu neki Nijemac, stariji, koji priča kako je putovao Kavkazom. Pitamo ga neke stvari za put predstojećeg ljeta. On danas ide u Pridnjestrovlje. Kažemo mu kako smo mi prošli i što može očekivati. Eh da, zaboravio sam napomenuti - ako pokažete da znate ruski, stvarat će vam mnogo manje problema na granici. Kažemo to i ovom Nijemcu. Zove se Anselm, inače.
Mi pak danas idemo u Gagauziju. To je bila okvirna ideja, rekao sam da nije obavezno, jer se tamo zapravo nema što za vidjeti. No Hrvoje se uhvatio imena i rekao da želi otići tamo samo da može reći da je bio u nečem toliko apsurdnoga imena. Ja sam doduše predlagao alternativu koja ima jednako zvučno ime - da odemo u Bălţi, treći najveći grad Moldavije. Ime tog grada izgovara se otprilike Blc. Hrvoje je priznao da je ime jednako zvučno, ali je ipak ostalo na tome da odemo u Gagauziju. 
Tonja je opet bila u kuhinji i kad smo joj rekli kamo danas idemo, pogledala nas je pogledom koji je značio "Zašto, pobogu, tamo?" Ipak nam je objasnila kako da dođemo do jugozapadnog autobusnog kolodvora odakle polaze autobusi i maršrutke prema Gagauziji. 
Prolazeći pored Mall-dove, primjećujemo skupinu ljudi iz Hrvatske. Pa naravno - dok smo čekali vizu u moldavskom veleposlanstvu, a konzul tražio Hrvojev formular, rekao nam je da su hrpa papira na stolu odobreni zahtjevi za vize i to hrvatskoj ragbijaškoj reprezentaciji. Tih se dana u Moldaviji igralo nekakvo prvenstvo. 
Nikola u prolazu nonšalantno dobacuje "Jeste vi iz Hrvatske?", a jedan mu frajer isto tako nonšalantno kaže "Da." Nitko se ne čudi, nitko ne zapitkuje... 

Naravno da smo promašili stanicu gradskog prijevoza na koju nas je uputila Tonja, pa smo završili na sljedećoj. Srećom, autobusni kolodvor nismo mogli ne primijetiti.
Na kolodvoru smo našli bus koji vozi prema Comratu, a zatim produžuje dalje na jug i ide sve do Renija, ukrajinskog grada na tromeđi Rumunjske, Ukrajine i Moldavije. Cijena je bila 40 leja.

OK, što je zapravo Gagauzija? Radi se o drugoj autonomnoj regiji u Moldaviji (ako Pridnjestrovlje smatramo prvom). Gagauzi su turkijski narod, iako njihovo porijeklo nije sasvim jasno (postoji 19 različitih teorija tko su i što su). U svakom slučaju, Gagauzi su živjeli na području Dobrudže do početka 19. stoljeća i govorili su balkanskom varijantom turskoga. Nakon Rusko-turskoga rata Turska ih je protjerala, te su se nastanili u Besarabiji. Razlog protjerivanja bila je njihova pravoslavna vjera (Gagauzi su, uz Čuvaše, jedini turkijski pravoslavni narod). 
Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, Gagauzi se nisu previše bunili. No nakon već spomenute priče s proglašenjem moldavskoga kao jedinog službenog jezika 1989. i Gagauzi su se osjetili ugroženi i počeli zagovarati ostanak u SSSR-u. Kada je Moldavija proglasila svoju nezavisnost, to je učinila i Gagauzija. I ovdje se vodio kratkotrajni rat, no Gagauzi su ipak bili pragmatičniji, a ruku im je pružio i tadašnji moldavski predsjednik Mircea Snegur - Gagauzima je ponuđena autonomija i pravo na samoodređenje ukoliko Moldavija promjeni svoj status (tj., ukoliko bi se Moldavija ujedinila s Rumunjskom, Gagauzi bi imali pravo birati žele li se i oni priključiti Rumunjskoj ili istupiti iz Moldavije). 1994. uspostavljena je Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija (Gagauz Yeri) na području južne Moldavije, koju čine četiri enklave s većinskim gagauskim stanovništvom. Gagauzija ima vlastiti obrazovni sustav, porezni sustav, policiju, pravo veta na zakone izglasane u moldavskom parlamentu, a koji bi bili u suprotnosti s gagauskim zakonodavstvom, kulturnu autonomiju... Gagauski jezik je službeni, zajedno s ruskim i moldavskim. No, budući da nema dovoljno kadrova, obrazovanje u Gagauziji ne odvija se na gagauskom, nego na - ruskom. 

I tako mi danas idemo u to, pretežno ruralno područje, u još jednu neobičnu postsovjetsku pojavu. Naravno, nemojte ni sumnjati da i u Gagauziji postoji stranka koja se bori za potpunu nezavisnost od Moldavije. 

Izlaz iz Chişinăua vodi preko polja. U daljini se vidi nedovršena zgrada Instituta vinogradarstva: 



A potom i jezero Danceni:



Malo pejzaža: 













Pejzaži Moldavije malo podsjećaju na unutrašnjost Istre. Iako ste u niskoj zemlji, nigdje ne možete vidjeti obzor, jer vam je stalno u fokusu neko brdo.

Dolazimo u Cimişliu, neugledan provincijski gradić: 


 
(primijetite vozni park autobusâ...) 

Nastavljamo:


 




Napokon i pruga, začudo, u dobrom stanju: 



I napokon stižemo u Comrat, nakon dva sata vožnje (a ceste su ovdje još lošije nego u ostatku države): 



Glavni grad, iliti baš-kasaba - a Comrat baš i jest kasaba. Prva stvar koju primjećujemo jest da je asfalt relativna novost u ovim krajevima, a na cesti su ogromne lokve. 
Kapelica pored autobusnog kolodvora:



Veze za natrag nam baš nisu sjajne, jedan bus nam polazi za sat i 15 minuta, a drugi dovoljno kasno da nećemo stići u Chişinăuu na kolodvor prije zatvaranja blagajne u 6, a kartu za sutra još uvijek nemamo. Stoga ćemo pokušati Comrat obići nabrzinu. 
To nije teško, jer se u Comratu doista nema što vidjeti. To je prašnjavi uspavani gradić u kojem su jedina atrakcija zgrade tijela lokalne uprave i još par stvari. 

Imaju i šoping-centar: 



Uobičajeni spomenik borcima: 



Auti imaju registraciju GE - Gagauz Eri: 



Pogled na crkvu Jovana Preteče (tj. Ivana Krstitelja): 



Tu je i neka vrsta nacionalnog panteona. Kipovi poznatih Gagaužana (ne nužno i nama poznatih). Ipak, dvije počasne biste zauzimaju poznata lica: 



Süleyman Demirel, bivši predsjednik Turske, poznat i kao jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu. 



Heydar Əliyev, bivši predsjednik Azerbejdžana, još jedan od živopisnih postsovjetskih autokrata (nakon smrti na čelu države naslijedio ga je sin Ilham). 

A tu je i Gagausko državno sveučilište (jedino u svijetu - a sva predavanja su na ruskom): 



I novije krilo: 



Očito da Rusija i Turska izdašno financiraju. 

Pogled odozgo na nacionalni panteon: 



Kada se dođe na vrh tog parka, slijede uobičajeni prizori Comrata: 



Malo Nikoline psihodelije: 

 

Pođimo do crkve: 

 

Posvećena je Ivanu Krstitelju, što se vidi i iz glave na pladnju (servirane Salomi): 



U parku pored, koji zbog ogromnog broja vrana koje grakću po stablima podsjeća na Hitchcockove Ptice, nalazi se i spomenik osnivanju grada: 



Relativno je mlad, tek 220 godina. 

E sad, gdje li su točno administrativne zgrade? Malo se vrzmamo uokolo i završavamo na tržnici. Ne, nije to. Nikola opet ima ideje da bi nekoga trebalo pitati. Ali jasno da nikoga ne pita. Na kraju sami nalijećemo na dom kulture: 



A malo dalje evo opet našeg starog znanca: 

 

I glavna komratska ulica zove se Lenjinova. 

Tu je i kombinirana zgrada predsjednika i parlamenta Gagauzije:



I oni imaju grb u sovjetskom stilu, a na vrhu su zastave Moldavije i Gagauzije: 



Kao dokaz:
 




To je uglavnom to. Vidjeli smo sve što smo htjeli, i sad se vraćamo prema kolodvoru. Jest ćemo ipak u Chişinăuu. Genijalno. Vozili smo se dva sata tamo i dva natrag, da bismo bili sat i 15 minuta u baš-kasabi Gagauzije. To je gotovo jednako besmisleno kao i fotografirati vlakove ili čitati vozne redove. Laughing 

Na jednom zidu podsjećanje na čuveni sovjetski crtić:
 


"Nu, zajc, pagadi!" 

Vjerovali ili ne, u Comratu postoji i tečaj engleskoga. Još je zanimljivije tko ga drži: 



Što li je dotičnoga Luku natjeralo u Gagauziju, ne znam.

Možda bi ovdje trebalo navesti da se južno od Gagauzije nalazi moldavski izlaz na Dunav – Moldavija ima ravno 700 metara obale Dunava, gdje je smješten grad Giurgiuleşti. Taj izlaz ustupila im je Ukrajina, a Moldavija zahvaljujući tomu sada ima novi izvor prihoda – postali su u riječnoj plovidbi ono što je Panama u morskoj, tj. zemlja u kojoj je moguće jeftino registrirati brod.

Na kolodvoru već stoji naša maršrutka, dogovaramo se i ubrzo krećemo. Još malo pejzaža s povratka: 


 

 

 

 

 

 

 

 

 
Posvuda vinogradi: 

 





Vozač je ovaj puta puštao neki ruski i ukrajinski pop. Nije čak ni toliko grozno kako se čini.

Nikola je međutim nafrljio svoj vokmen tako da smo čak i mi pored njega uspjeli čuti što sluša. I onda se čudi da je nagluh.

Po dolasku u Chişinău sjedamo u gradsku maršrutku i jurimo na kolodvor. Danju izgleda još ljepše: 



Karta košta više nego smo mislili - oko 500 leja. Ja nemam toliko, no sva trojica zajedno ćemo skupiti za cijenu tri karte. Ja ću još podići novac za ovaj jedan dan koliko smo tu. Nikola opet nešto rogobori, njemu je uvijek sve skupo, on misli da bismo trebali ići autobusom. Hrvoje i ja mu objašnjavamo da autobus vozi gotovo isto koliko i vlak (preko 12 sati) i da se ne isplati zbog 100 kn više ili manje. Osim toga, Nikola zaboravlja da je ovo jedinstvena i rijetka prilika da vidimo promjenu postolja na vagonima. Za to vrijedi platiti. 

Odlazimo opet u onu palačinkarnicu i konačno uspijevamo biti posluženi. Za vrijeme ručka razgovaram s Hrvojem o anarhosindikalizmu. Iako je mnogo smireniji i razumniji od Mate, opet na kraju dolazimo do toga da nema odgovore na neke probleme, kao i to da se zalaže za nasilje u borbi za postizanje ravnopravnijeg svijeta, iako mu ja ukazujem da bi nasilje samo moglo odbiti pristaše. Već znate da ja ne vjerujem u revolucije, nego u evoluciju, a da smatram da se evolucija može poboljšati razvitkom ljudske duhovne sfere - a svi se ti anarhistički pokreti u biti baziraju na historijskom materijalizmu. Štoviše, odnose se vrlo posprdno prema vjeri, smatrajući je nečim nazadnim i zaostalim, iako se zapravo radi o najsnažnijem pokretaču koji ljudski rod ima. Jedino su južnoamerički socijalisti to shvatili, pa se kod njih razvila teologija oslobođenja. 
Ukratko, moj je stav - za pravedno društvo nije toliko bitno da li Bog doista postoji. No itekako je bitno je li ljudima dopušteno vjerovati da on postoji. Nema te ideologije koja bi čovjeku koji je vjernik mogla zamijeniti ulogu koju Bog igra u njegovu životu. Svaka ideologija koja se bazira na ateizmu nužno će propasti upravo zato jer ljudima silom oduzima Boga. 

Odlazimo do hostela. Zgrada moldavske akademije znanosti: 



I spomenik oslobođenju: 







"Spomenik je podignut u čast oslobođenja Moldavije od njemačko-fašističke okupacije" 

Još jednom, crkva manastira sv. Mučenika Teodora Tirona:



U onom slamu ispod mosta slikam ovo kako bih dokumentirao Hrvoju ono o čemu govorim: 



Žive u straćari, ali imaju satelitsku antenu. Zato jer su ljudi pohlepni i teže materijalnomu, a to nikakva revolucija neće promijeniti, jer će se samo promiješati karte, ali će osnovna ljudska motivacija i dalje biti ista - želja za posjedovanjem čim više toga, pohlepa. I opet će ubrzo doći do istoga raslojavanja. 

Iznad tih potleušica na vijaduktu stoji jumbo-plakat "Porsche Moldova". Opet kontrasti... 

Chişinău je dosta razbacan grad, ima ga po mnogim brežuljcima uokolo (začudo, nema ih sedam): 



Nakon povratka u hostel i malo vrzmanja onuda, odlučujemo obići obližnji šoping-centar Mall-dova. Hrvoju su rekli da bi tamo mogao kupiti i kišobran. 
Šoping-centar izgleda kao i svi ostali. Kišobrana nigdje. A nije da mu je baš ostalo puno love, taman za hranu još sutra za ručak. Danas smo imali sreće s vremenom, nije kišilo, osim lokalno (u Chişinău je pljusak valjda pao par minuta prije našeg prolaska preko vijadukta, jer je sve bilo mokro, a od kiše ni traga), no prognoze za dalje nisu baš blistave. 

Radimo još jedan krug po Bulevardulu Ştefan cel Mare. Ova dvojica pričaju i hodaju kao navijeni, ja ipak želim malo pogledati grad, a vidim da njih dvojica uopće nemaju namjeru prestati biti udubljeni u neke svoje rasprave o nacizmu, pa im prestajem skretati pažnju na zgrade oko nas i šećem se svojim tempom. Onda oni staju nekih stotinjak metara ispred mene i prigovaraju mi da sam spor. Kada ih dostignem i velim im što je na stvari, on opet kreću dalje i opet pričaju svoje, kao da se šeću po Jurišićevoj, a ne po Chişinăuu. 
Naposljetku se vraćamo u hostel. Onog starog definitivno nema, ali nam se vratila ona cura (koja je prethodnu noć spavala negdje drugdje). 
Za kraj, još slika Pinkija, hostelskog mačka: 



'noć!

psihoputologija @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 1, 2012
ČETVRTAK 20. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim hrkanja, ujutro smo shvatili da se iza našega hostela nalazi i kokošinjac, tako da nas je probudio pijetao.

Ovaj put imamo doručak u hostelu (kada sam prethodnu večer to napomenuo dečkima, Nikola je opet postavio bistro pitanje "A kaj je za doručak?" - na Nikolinu žalost, stranice Hostelworlda još ne stavljaju menije u svakom pojedinom hostelu). Budući da je hostelska kuhinja veličine one u prosječnom stanu, tko prvi dođe dobiva mjesto. Doručak je jednostavan - svako si sam tostira kruh, potom si maže pekmez, maslac, paštetu, što već želi. Toster ne izbacuje kruh dovoljno da bi ga se moglo nesmetano uzeti, pa ga moram izvaditi prstima (ne želim petljati metalnom vilicom oko njega). Vađenje rezultira gadnom opeklinom na palcu (koja mi je potrajala nekoliko idućih tjedana). 
Prilikom doručka upoznajemo Tonju, još jednu od hostelskog osoblja, mladu i uvijek nasmijanu djevojku. Razgovaramo s njom o današnjim planovima, govori nam neke stvari o Pridnjestrovlju. Kasnije dolazi i ona cura koja je spavala u našoj sobi. Hrvoje komentira kako smo Nikola i ja noćas prilično glasno šaptali u sobi dok je ona pokušavala spavati, i da nas ona sad sigurno mrzi. "Nismo se još ni upoznali, a već nas mrzi." No prije će biti da je i nju nervirao onaj stariji tip koji je hrkao kao nosorog. Nikola tvrdi da nije mogao zaspati do 5 ujutro od njegovog rondanja. 

Spremamo se i krećemo prema autobusnom kolodvoru. Jedna slika iz centra Chişinăua: 



Ove zgrade kakve vidite na sredini slike, panelke, karakteristične su za čitavu istočnu Europu. Građene su od unaprijed formiranih blokova, koji se samo sastavljaju na licu mjesta. Drugim riječima, ne zidaju se, već se doveze hrpa već gotovih zidnih elemenata koje se onda postavi na mjesto. Ne treba ni reći da kao takve nisu osobito kvalitetne, pogotovo u bivšem SSSR-u (istočnoeuropske su malo bolje kvalitete). Rupe između blokova zatvaraju se nekakvim fugama koje vrlo brzo popuste i onda imate vilu propuh. Iz daljine me malo podsjećaju na Hundertwassershaus. Laughing 

Pogled niz Bulevardul Ştefan cel Mare şi Sfînt: 



I evo nas na kolodvoru. Tu je danas kaos, za razliku od sinoć. Maršrutke i busevi za sve pravce, ali nigdje nijednoga za Tiraspol. Lunjamo uokolo, dok jedna skupina tipova ne skuži da smo turisti. Nude nam prijevoz za 60 leja, autom. Nama su rekli informativno da maršrutka košta oko 30 leja, pa im se zahvaljujemo na tome i tražimo maršrutku. I ubrzo ju ipak nalazimo. Potom polazimo za Tiraspol. 

E sad, što je točno to Pridnjestrovlje? Teško je opisati politički status tog područja - možda bi najpogodniji izraz bio "farsa". Priča naime ide ovako. Kada je stvorena Moldavska SSR nakon Drugog svjetskog rata, u njen je sastav ušla Besarabija (tj. dio između Pruta i Dnjestra) bez Budžaka (tj. crnomorskog primorja), ali i jedan malo dio negdašnje Moldavske ASSR (koja je bila u sastavu Ukrajine, dakle na lijevoj obali Dnjestra). Ostatak Moldavske ASSR prepušten je Ukrajini. Tako je to klapalo dok je bilo SSSR-a. Onda je došla perestrojka, a s njom i nacionalno buđenje u Moldaviji. Sve je počelo još krajem osamdesetih i prvim inicijativama da se moldavski proglasi jedinim službenim jezikom Moldavije. Na to je stanovništvo grada Tiraspola, na lijevoj obali Dnjestra - uglavnom Rusi - odgovorilo valom štrajkova. Nakon neuspjelog puča sovjetskih generala u kolovozu 1991. Moldavija zajedno s ostalim republikama proglašava nezavisnost. Tada kreće priča slična onoj iz Hrvatske ranih devedesetih. Naime, postkomunistička euforija pretvorila se djelomično i u nacionalističko ludilo - jedan broj Moldavaca pozivao je otvoreno na sjedinjenje s "maticom zemljom", tj. Rumunjskom, a oni ekstremniji pozivali su i na protjerivanje nerumunjskog stanovništva - mahom Rusa, Ukrajinaca i Gagauza - iz Moldavije. Uslijed čitave te situacije počeo se javljati otpor među prvenstveno ruskim stanovništvom, koje ne samo da je izgubilo zaleđe Moskve, nego je postalo i populus non gratus u Moldaviji. Kao središte otpora moldavsko-rumunjskom nacionalizmu nametnulo se područje istočno od Dnjestra, koje je ionako bilo priheftano Moldaviji ne zbog etničkih kriterija, već zbog sovjetske geopolitike. To područje, nazvano na ruskome Pridnjestrovlje, a na moldavskome Transnistria (jer se, u odnosu na Besarabiju, nalazi preko Dnjestra) odbilo je prihvatiti nezavisnost Moldavije i željelo je ostati u sastavu SSSR-a, a ako se on raspadne - što zapravo u tom trenutku već i jest - ostati u uniji s Rusijom. Stoga su proglasili nezavisnost od ostatka Moldavije pod imenom Pridnjestrovska Moldavska Republika, zadržali staru zastavu i grb socijalističke Moldavije kao svoje i nastavili živjeti kao da se SSSR nije nikada raspao. 
Naravno da je Moldavija odgovorila ratom koji je trajao dvije godine, da bi potom završio primirjem. Današnja se situacija može opisati kao pat. Pridnjestrovlje se smatra neovisnom državom, koju priznaju svega tri druge države. Jedna je i sama nepriznata - to je Nagorno Karabah. Dvije su djelomično priznate - Abhazija i Južna Osetija. Rusija ne priznaje Pridnjestrovlje, ali u skladu s poznatom politikom divide et impera, vojno potpomaže pridnjestrovske vlasti. Za Moldaviju, Pridnjestrovlje je autonomna jedinica Moldavije (slično kao i Gagauzija), a državljani Pridnjestrovlja moldavski su državljani. I doista, od oko pola milijuna stanovnika Pridnjestrovlja, njih 300-400 000 ima moldavske pasoše, a oko 70 000 ruske. Naravno, svi imaju i pridnjestrovske, no s istima ne mogu ništa. Pridnjestrovlje ima i svoju valutu, svoju graničnu kontrolu...naizgled bi rekli da je prava država. No sve skupa liči na farsu u kojoj se jedan 20 godina stari sukob pretvorio u izliku za igranje državnosti. Naravno da danas nerumunjsko stanovništvo Moldavije ima sva zajamčena građanska prava, ruski je općerašireni jezik međuetničke komunikacije, a i sami Moldavci se više ne žele u većem broju ujediniti s Rumunjskom - no pridnjestrovska politička elita uživa u svojoj maloj državici. 
Pridnjestrovlje inače izgleda bizarno. To je uski pojas teritorija na lijevoj obali Dnjestra, ne širi od 20 km na najširem dijelu, ukupne površine oko 4000 km2. Uza sve to, izgleda kao vremenska kapsula bivšeg Sovjetskog Saveza. 
Prva stvar koju su nam podijelili u maršrutki kao strancima bila je prijava pridnjestrovskom uredu za imigraciju: 





Bez tog vas papira na "granici" neće pustiti u Pridnjestrovlje. Jasno, granični službenici mogu tražiti i još neke stvari, financijske prirode, pogotovo ako ste zapadni turist. 

Pokušajte zamisliti kako je ispuniti ovaj formular u maršrutki koja pleše can-can po moldavskoj cesti, a piše da slova trebaju biti uredno upisana u kućice. Naravno da moja nisu bila, no nije bilo problema. 
Napokon, nakon nekih sat vremena vožnje od Chişinăua, dolazimo na granicu. Ne znam što možemo očekivati. Ja bih slikao punkt, ali imam fotoaparat, koji se primijeti. Nagovaram Nikolu da slika iPhoneom, ali se boji. Obavljamo prvo prijavu na carini, upisuju nas u kompjutor, skeniraju nam putovnice. Potom imigracija. Nitko ne traži mito, nasreću. Očito Hrvatska nije u skupini država koje su namijenjene mužnji. A možda i prisustvo vozača maršrutke, kojem je u interesu da čim prije prijeđemo, čini svoje. U svakom slučaju, ubrzo smo opet u maršrutki i ušli smo u Pridnjestrovlje. 
Prvi grad pred nama je Bender: 





Iako čitavo Pridnjestrovlje izgleda kao benderovština, Bender nije dobio ime po Ostapu Benderu. Rumunjskim imenom Tighina, to je jedini veći grad koji se nalazi na desnoj obali Dnjestra, a da pripada Pridnjestrovlju. Zapravo, službeno ne pripada, no kako je linija razdvajanja prošla zapadno od grada, Pridnjestrovlje je praktički anektiralo Bender. U samom se gradu nalazi i spomenik "ratu za oslobođenje", pored kojega je i vojna kontrolna točka. Naravno, i tu su ruski vojnici. 

Potom prelazimo Dnjestar i ulazimo u pravo Pridnjestrovlje: 



A ubrzo zatim ulazimo i u Tiraspol, glavni i najveći grad te "države": 



(ovi betonski natpisi na ulazima u gradove karakteristični su za čitav bivši SSSR) 

Pogled na grad u daljini, s trolejbusnom žicom u prvom planu: 



Stadion nogometnog kluba Sheriff:



Nogometni klub Sheriff je vrlo zanimljiva pojava. Osnovala ga je poslovna grupacija Sheriff, bliska političkoj eliti Pridnjestrovlja, koja otvoreno podržava nezavisnost. Ipak, FC Sheriff igra u moldavskoj nogometnoj ligi (dijelom zato što nema pridnjestrovske nogometne lige) i to vrlo uspješno: osnovan je 1997., a od 2001. do danas osvojio je sve naslove prvaka Moldavije. Ujedno je i prvi moldavski klub koji je osvojio međunarodni naslov (Kup ZND-a 2003.). Njegov stadion jedini je u Moldaviji koji zadovoljava sve kriterije FIFA-e i UEFA-e, tako da u vrhunskom obratu ironije na njemu svoje domaće utakmice igra i Moldavija.

Naša nas maršrutka iskrcava kod željezničkog kolodvora: 


 
Kao što se može primijetiti iz lijevog natpisa, u Pridnjestrovlju se moldavski i dalje piše ćirilicom. Bit će još tih natpisa. 
Pruga Chişinău-Tiraspol bila je inače prva željeznička pruga u Moldaviji. 

Prvi znaci propagande: 

 

Mijenjamo novce. Ako moldavski leji podsjećaju na novčanice iz Monopolyja, pridnjestrovski rubalj podsjeća na toaletni papir. Za 100 leja dobivam nekih 79 rubalja. 

Krećemo prema centru. Prvi dojam nije baš nešto: 





Opet pada i kiša, kao i sve dane dosada. 

Imena ulica su nesumnjivo komunistička: 







A za slučaj da netko ne zna, tu su povremeno i objašnjenja tko su ti ljudi, npr.: 



Vidi, vidi, pa tu postoji i opunomoćenik za ljudska prava (na sva tri službena jezika): 



Aha! Ovo je očito gradska skupština Tiraspola (premda smo mi prvo mislili da je to nešto na državnoj razini): 



U zgradi preko puta nalazi se sjedište trenutno vodeće stranke Obnova, a plakat na pročelju jasno pokazuje pod čijom je zaštitom ova država: 



Ako vam se tip ispred gradske skupštine činio poznat, pođimo malo bliže: 



Pa naravno, gos'n Uljanov. 

Nikola želi biti ovjekovječen kraj njega: 



Primijetite da Nikola ima majicu s natpisom Aeroflot. Ja sam ga uvjeravao da bi to moglo biti shvaćeno kao provokacija (u stilu, blesavi Zapadnjak se poigrava sa stereotipima), no on nije uvažio moje primjedbe. 

Još jednom pogled na sjedište stranke Obnova: 



Pored zgrade skupštine nalazi se galerija počasnih građana Tiraspola: 



Na početku naravno stoji on:


 
Igor Smirnov trenutni je i jedini dosadašnji predsjednik Pridnjestrovlja. Rođen je u Petropavlovsku Kamčatskom, a u Pridnjestrovlje je došao tek 1987., kada je preuzeo funkciju ravnatelja u tiraspolskoj tvornici električnih strojeva. Ubrzo je počela serija štrajkova, a Smirnov je u čitavoj priči isplivao kao sposobni vođa koji se nametnuo kao lider onih koji su se borili za ostanak Moldavije u SSSR-u. To mu nije uspjelo, ali zato već 20 godina vodi svoju kvazidržavicu, a za životni si je cilj zadao međunarodno priznanje Pridnjestrovlja. Tada će se, kaže, povući iz politike. 

Tu je i grb grada Tiraspola: 



Na lijevoj obali Dnjestra teška industrija, na desnoj vinogradi. 

Desetak dana ranije proslavljeno je 65 godina od pobjede nad fašizmom, a znamo da se u komunizmu to jako veličalo: 



Tiraspolsko kazalište: 



A pored toga: 



"Pridnjestrovlje, Abhazija i Južna Osetija trebaju postojati!" kaže plakat. Na slici, slijeva nadesno: Sergej Bagapš, predsjednik Abhazije; Edvard Kokoity, predsjednik Južne Osetije i Igor Smirnov. 

Iako nostalgija za SSSR-om pršti na svakom koraku, narod itekako žudi za zapadom. Npr., nabavljaju robu iz Amerike: 



Pokrajnje ulice Tiraspola jednako su jezive: 



Napravili smo krug: 



Zastava Pridnjestrovlja zapravo je stara zastava Moldavije iz doba SSSR-a. Zadržali su čak i srp i čekić: 



A i grb je iz tog doba, samo neznatno modificiran: 



Tiraspolski trolejbus: 



Tu smo već gladni, pa ulazimo u jedan dosta skockani lokal. Uopće se ne bi reklo da smo u Pridnjestrovlju, od socnostalgije ni traga. U jednom času otvaraju se vrata i ulaze tri crnca. Normalno odjeveni, kao da izlaze na kavu u kvartovski birc. Turisti nisu, možda su neki mirotvorci. Sumnjam da su useljenici. 

Slikam novčanicu pridnjestrovskog rublja: 



(lik na novčanici je Taras Ševčenko) 

Hrvoje je, već po inerciji, naručio pizzu margheritu, jer zna da tamo nema mesa. Nažalost, ovdje se neugodno iznenadio. U Pridnjestrovlju u margheritu stavljaju meso. Pokušava jesti, ali veli da ne može. Smrdi mu. Zovem konobaricu i pitam ju kako je to moguće. Ona veli da je samo vegetarijanska pizza bez mesa. Dobro, uzet će tu, a ovu ćemo srediti Nikola i ja. 

Nakon ručka pitam konobaricu gdje je točno zgrada parlamenta. Ona nam kaže da trebamo produžiti ravno još nekih 20-ak minuta hoda. Putem dotamo, evo malo "piši kako govoriš": 



A onda zanimljiv prizor: 

 

Za one koji ne prepoznaju zastave, evo i objašnjenja: 

 

A za one kojima tek sada ništa nije jasno, kažimo da su to predstavništva Abhazije i Južne Osetije u Pridnjestrovlju. 

Još malo podsjećanja na Dan pobjede:



(na ovu dvojicu s plakata ću se vratiti) 

Tu je i kip Aleksandra Suvorova, utemeljitelja Tiraspola: 



Suvorov se istakao u ratovima protiv Turske i Poljske, iako su njegove snage pritom počinile strahovite masakre: 40 000 Turaka u Izmailu, 20 000 Poljaka u Varšavi... Tiraspol je osnovao 1792., a grad je dobio ime po starom grčkom imenu Dnjestra - Tyras. 

Još malo parola: 

 

(ova na krovu kaže: Mi gradimo grad u kojemu ti trebaš živjeti.) 

Nasuprot tomu je veliki park: 



Općenito u sovjetskom stilu - puno velikih otvorenih prostora. 

Sve piše:

 

Kao i ovdje - Naša je snaga u jedinstvu s Rusijom: 



(ta zgrada je inače Dom pionira) 

Malo dalje, grb u nadrealnoj veličini:

 

I detaljnije: 



Tu je i zgrada škole u kojoj su socijalistički heroji, blablabla:



A onda dolazimo konačno do zgrade Parlamenta. I pred njom se šepiri Lenjin, u malo većem formatu: 



(iz ovog kuta izgleda kao anđeo s krilima) 



I opet se Nikola mora slikati ispred njega: 

 

A Hrvoje se isto tako slika i diskretno ovom izdajniku interesa radničke klase pokazuje srednji prst. Naravno, dok ga ne vidi nitko od aparatčika. Nažalost, tu sliku nemam. 

Zgrada Parlamenta izgleda kao neka stambena zgrada u Travnom: 



(uočite klima uređaje, koje si je valjda svatko sam postavljao) 

Ulaz: 



Gospodin u plavoj košulji počeo nam je vikati da ne smijemo slikati zgradu. Spomenik da, ali zgradu ne. Nasreću, ostalo je samo na upozorenju. 

S druge strane ceste je grob neznanog junaka, a iza njega i grobovi nekih znanih:

 

Tu je i vječna vatra: 



A nasuprot tomu tenk: 



Tenk, crkva Rođenja Kristova i komadić Doma Pionira: 



"Za domovinu!", kaže natpis na tenku: 



U Tiraspolu Dnjestar čini veliki meandar i posve se približava gradu. Prošetali smo do njega: 





S druge je strane jedan od tih džepova Pridnjestrovlja na desnoj obali Dnjestra. 

Prelazimo glavnu ulicu: 



Propaganda - Tiraspol, naš voljeni grad: 



I evo nas opet kod onog plakata - čvrst stisak ruke Medvedeva i Smirnova: 



(nota bene, liči li Smirnov još komu na Seana Conneryja?) 

Tu je i gradska palača kulture: 



Pa još malo pobjede nad fašizmom: 



Mural na temu poljoprivrede: 



U međuvremenu prolazi skupina vojnika (ne prva koju smo vidjeli). No ovi su komični, jer nose plastične vrećice s kruhom i mlijekom. 

"Sjećamo se...": 



A onda se i mi sjetimo da i ovamo prodire potrošačko društvo: 



Onaj toaletni papir kojim se plaća tiska se u ovoj banci:



I, nakon šetnje, vraćamo se prema kolodvoru, gdje bismo trebali pričekati maršrutku za Chişinău. Iako računamo da jedna polazi u 6, dok dolazimo do kolodvora, vidimo jednu kako odlazi. Mašemo vozaču i zaustavljamo ga, možda još ima mjesta. Ima. Sjajno. Rješavamo se preostalih rubalja, Hrvoje nema dovoljno (zbog dvije pizze), pa plaća u lejima. Vozač prima sve. Uostalom, navodno se i u Pridnjestrovlju može kupovati za leje. 

Na izlasku iz grada, ordeni kojima je grad odlikovan (slika je loša jer je slikana kroz mokro staklo): 



Na granici nema problema, puštaju nas iz države, opet smo pod punom kontrolom moldavskih vlasti. Ostavljamo iza sebe ovu čudnu državu čiji sami stanovnici nisu sigurni u čemu točno žive. Država u državi? Autonomna federalna jedinica? Separatistički teritorij? 

Ulaz u Chişinău iz smjera aerodroma određuju dva socrealistička giganta, nazvana Vrata Chişinăua. Ovo je lijevo krilo: 





Vraćamo se na početnu točku, autobusni kolodvor. Kiša lagano jenjava. Šećemo se prema hostelu. Slikam trolejbuse: 



Požar u hotelu Naţional: 



U ambasadi u Budimpešti uvalili su nam nekakvu brošuru o turističkim atrakcijama Moldavije. Tu sam brošuru ja u Debrecenu ostavio na vidljivom mjestu da ju ne zaboravim, a Nikola ju je sklonio jer mu je smetala da sjedne - te sam ja, pakirajući se, zaboravio da ju imamo. U njoj je ovaj hotel prikazan kao jedan od najboljih u Chişinăuu. Međutim, koliko smo vidjeli, on je posve napušten. Možda je bolje da nismo uzeli brošuru... 

Ekscentrično kičasti hotel Boutique, koji izgleda kao nešto iz gift shopa: 



Vraćamo se u hotel presvući, pa ćemo na palačinke. Ja ću još malo na internet. Nažalost, to se oduljilo, pa na kraju krećemo u žurbi. Hrvoje uzima kišobran koji je ostavio sklopljen u predvorju i vidi da ga je netko rasklopio da se osuši. No prilikom rasklapanja nešto se strgalo i sad ga više ne može zaklopiti. Mrda s kišobranom, na kraju odlučuje otići bez njega, jer kiša trenutno ne pada. Sad smo dakle ostali s jednim koliko-toliko funkcionalnim kišobranom, jer Nikola nema kišobran (njemu to "ne treba"), a Hrvoje svoj gotovo da ne može iznijeti kroz vrata hostela. 
Žurimo se do palačinki i stižemo u 10 minuta do 10. Još rade i čak nam konobarica donosi jelovnik. Hrvoje i ja se odmah odlučujemo, no Nikola će opet iščitavati jelovnik. Hrvoje gubi živce, pokušava mu objasniti da je 5 minuta do zatvaranja i da se nemamo što premišljati, nego uzeti ono što nam prvo odgovara. Podržavam ga, jer je Nikola stvarno dosadan s time, tim više što onda stalno ispituje što znače pojedine stavke na jelovniku i nikako da zapamti (tako me npr. tijekom puta triput pitao što je "varza" - kupus, Nikola, kupus). Nikola međutim nema namjeru odustati od listanja jelovnika (toliko o onome da mu se treba reći ako sâm ne kuži - ni to nema efekta). Dok se tako njih dvojica natežu, dolazi konobar koji kaže da zatvaraju. Eto, ništa od palačinki. 
No ja predlažem da odemo u obližnju pivnicu. Hrana je dobra, uzimam boršč, imaju i odlično domaće pivo... Pregledavam imovinsko stanje i kužim da imam 200 leja manje nego bih trebao imati. Hm. Čini mi se da mi neće biti dosta za preostalih dva dana ovdje. Veli Hrvoje da on ima više, pa će mi posuditi ako mi usfali. No mene zanima gdje su ti novci. 

Odlazimo opet do one cjelonoćne prodavaonice. Večer prije kupio sam ovdje kvas, tradicionalno rusko fermentirano piće. Meni je kvas odličan i osvježava, no ova dvojica frkću nosom. Nikola je čak i kušao, rekao da nije loše, ali je i dalje nastavio frktati. Komentiram to starom francuskom izrekom "Ne zna svinja što je dinja". Laughing

Na povratku u hostel Nikola slika ovo zanimljivo upozorenje: 



Bili smo upozoreni. 

Po povratku u sobu čujemo da je onaj stari opet tu i da već naveliko pili. Pa dobro, ja bih ljudima koji hrču zabranio spavanje u dormitorijima. Nikola mu fućka, cokće, ništa. Već ga je spreman likvidirati. Spava točno iznad mene na krevetu. U jednom času je i meni već dosta, pa ga opalim šakom kroz madrac. Tada nastane tajac. I to toliko dugo, nekih desetak minuta, da sam već mislio da je doživio infarkt. Već mi se u glavi vrti moldavska policija, ispitivanja, birokracija, deportacija...srećom, nakon nekih desetak minuta tip se okrene i nastavi hrkati.

psihoputologija @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.