Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » srp 2013
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - srpanj 2013
srijeda, srpanj 31, 2013
Ja sam trenutno na ljetovanju, pa potom idem u Iran. Nakon povratka, u rujnu, slijedi novi putopis "15 otoka u 15 dana".

psihoputologija @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 25, 2013
NEDJELJA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se nakon doručka upućujemo istom rutom kao i prethodne večeri do starog grada. Putem prolazimo pored Karađozbegove džamije:



Karađozbegovu džamiju je 1557. izgradio najveći turski arhitekt Mimar Sinan po narudžbi mostarskog plemića Mehmed-bega Karađoza. Bila je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a tijekom posljednjeg rata gotovo posve srušena. Obnovljena je 2004. Najveća je džamija u Hercegovini. Ujedno je to i posljednja džamija pokraj koje smo prošli na ovom našem putovanju, no nikada nismo uspjeli ni u jednu ući. Tako da će Ena morati čekati neku drugu priliku da prvi puta posjeti džamiju.

Nastavljamo dalje i u daljini već vidimo kulu Helebiju:



Helebija je jedna od dviju kula (druga je Tara) koje omeđuju Stari most – simbol i eponim Mostara. No prije no što konačno dođemo do mosta, bacimo još jedan pogled na brdo iznad grada:



33 metra visok križ na brdu Hum izgrađen je službeno za jubilej 2000 godina kršćanstva, a neslužbeno, kao i onaj na brdu Vodno iznad Skopja, da bi iritirao one druge (u Skopju Albance, ovdje Bošnjake muslimane). Inače, jedan od argumenata koji katolici (i pravoslavci) u BiH koriste u pogledu izgradnje vjerskih objekata je „pa ako oni mogu graditi tolike džamije, možemo i mi crkve“. Pritom se zaboravlja da je općenito frekvencija džamija u islamskom svijetu mnogo veća, i da je zapravo normalno da u gradu u kojem je omjer muslimana i kršćana podjednak, bude više džamija, jer džemat obuhvaća manje područje od župe/crkvene općine (otprilike jednu mahalu).

I evo ga, konačno puca pred nama pogled na Stari most u svoj njegovoj ljepoti:



(toranj desno je Tara)

Stari most izgrađen je 1566., za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, a graditelj je bio Mimar Hajrudin, Sinanov učenik. U svoje je vrijeme bio najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dug je 30 metara, širok 4 metra, a na najvišoj točki nadvisuje Neretvu za 24 metra. Evlija Čelebija je u 17. stoljeću zapisao kako na svom putu kroz 16 zemalja nije nigdje vidio tako visok most. Gradio se 9 godina, a do danas nisu poznati svi podaci o tome kako je, s ondašnjom tehnologijom, točno izgrađen. Valja napomenuti da je konstrukcija koja je most pridržavala dok se gradio bila drvena. Prema legendi, Hajrudinu je bilo rečeno da će u slučaju neuspjeha biti osuđen na smrt. Čak je pripremio svoj pogreb na dan skidanja konstrukcije. Most je ipak ostao stajati, Hajrudin je sačuvao živu glavu, a most je stajao još idućih 427 godina, sve do Slobodana Praljka. Ostaci mosta pali su u Neretvu, iz koje su kasnije izvađeni, te je obnova mosta započela 2001., a završila tri godine kasnije. Iduće je godine most uvršten na popis Svjetske baštine UN-a (zanimljivo, i drugi bosanskohercegovački spomenik na toj listi je most – onaj preko Drine u Višegradu. Ironično, u zemlji kojoj su ponajprije potrebni mostovi među ljudima.).

Most je toliko povezan s gradom, da je dao čak i ime Mostaru. Doduše, tada još nije bila riječ o ovom mostu (čak ne ni o onom srušenom), već o njegovom prethodniku, visećem mostu podignutom stotinjak godina ranije. Tara i Helebija već su tada postojale, a oko njih se razvilo malo naselje. Međutim, samo ime spominje se po prvi puta u turskom popisu stanovništva 1468. Mostar je svoj razvoj započeo u doba turske vlasti, kada je postao sjedište hercegovačkog sandžaka. U 19. stoljeću taj je sandžak postao pašalukom, a 1840. došlo je do velikog progona mostarskih katolika. Austrougarsko razdoblje donosi modernizaciju grada, a najbrži razvoj dogodio se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kad se grad širi, razvija industriju i postaje centrom kojemu gravitira čitava Hercegovina. Nažalost, sve je to zaustavio rat, u kojem je glavnu ulogu imao sukob između Hrvata i Bošnjaka (Srbi su držali brda okolo grada, ali su otamo otjerani već u kasno proljeće 1992.), koji su držali dvije obale Neretve (Hrvati desnu, zapadnu, Bošnjaci lijevu, istočnu – premda je prava linija razgraničenja išla nešto zapadnije, tzv. Bulevarom, tako da je Neretva čitava bila u bošnjačkom dijelu). Pritom su čitav grad i okolica pretrpjeli ogromnu kulturnu štetu: još je na početku rata, prilikom granatiranja od strane JNA, uništen franjevački samostan i biskupska palača s knjižnicom od oko 50 000 knjiga, kao i Karađozbegova džamija. Potom je HVO uništio nekoliko pravoslavnih vjerskih objekata u gradu i okolici: sabornu crkvu Svete Trojice, manastir u Žitomislićima i crkvu Rođenja presvete Bogorodice. Štetu na civilnim objektima ne treba ni spominjati: Mostar je bio najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Iako se život normalizirao, još uvijek se u zraku osjeća implicitna podjela – mnogi Hrvati se libe ići u istočni dio grada i obratno.

Pogled s mosta na Koski Mehmed-pašinu džamiju:



I pogled u dubinu:



Stari je most poznat i po skakačima s njega. Prvi skok s mosta zabilježen je još 1664., a odonda su gradski mladići redovno dokazivali svoju hrabrost i impresionirali djevojke skokovima. Osim velike visine, problem je i u samom doskoku, budući da je Neretva puna opasnih stijena i virova, a i u temperaturnoj razlici (Mostar je jedan od najtoplijih gradova u Europi, a Neretva je hladna). Od 1968. održava se i službeno natjecanje u skokovima, a skakači su danas oformili i neku vrstu udruge (kojoj je sjedište u Tari), te rade skokove po narudžbi – naravno, za odgovarajuću novčanu protuvrijednost, koja se penje i do nekoliko stotina eura za skok na glavu.

Pogled na Taru:



I Helebiju:



Na mostu je uvijek gužva:



Iako je kamen korišten za obnovu uglavnom nov, već je poprilično uglačan tisućama nogu, i vrlo sklizak. Srećom, na mostu postoje ovi „ležeći policajci“, bez kojih bi prelazak bio nemoguć, no svejedno treba paziti.

Nastavljamo dijelom Starog grada koji se nalazi na desnoj obali Neretve. Ovdje se u Neretvu ulijeva rječica Radobolja, preko koje je također podignut manji most, nazvan Kriva ćuprija:



I on je bio srušen, ali ne projektilima. U ratu je bio oštećen, a onda je 1997. Radobolja zimi nabujala i podlokala već ionako krhki most. Inače, Kriva je ćuprija starija od Starog mosta, i navodno je poslužila kao uzor za njegovu gradnju.

Spuštamo se skroz do Neretve. Na zidiću sjedi neki tip, priča da je inače Hrvat iz Njemačke, a da je bio u narkomanskoj komuni u Međugorju i da se sad vraća kući. Pita možemo li mu novčano pomoći. Ha tko zna, vjerojatno mulja, ali mu ipak dajem 5 maraka, sitnijeg nemam.

S obale puca krasan pogled na Stari most:



Sjeli smo u hlad i malo kunjamo. U jednom trenutku primjećujemo neko komešanje na mostu. Jedan se mladić, očito skakač, popeo na ogradu, i očito se sprema skočiti:



Ostat ćemo još malo, da pokušam zabilježiti trenutak skoka. Međutim, on nikako da skoči. Glupo mi je imati upaljen fotoaparat, pa računam na graju s mosta koja će me upozoriti na skok. Minute prolaze. Deset, dvadeset, pola sata...očito se još nije iscjenkao za pravu cijenu za skok. Bliži nam se vrijeme povratka u hostel, trebamo uzeti stvari i krenuti prema autobusnom kolodvoru. Ovaj i dalje stoji. Krećemo, i u povratku prelazimo preko Starog mosta. Nismo ništa  propustili, on i dalje stoji na ogradi, šepuri se i ne pokazuje namjeru da u skorije vrijeme skoči. Razmišljam da ga onako u prolazu nonšalantno gurnem i prekinem taj igrokaz. Laughing

Na povratku u hostel još jednom bilježim Karađozbegovu džamiju, iz šireg kuta:



I to je ujedno posljednja fotografija na ovom putovanju.

No putovanje još nije gotovo. Nakon uzimanja stvari u hostelu krećemo na kolodvor, koji se nalazi odmah uz željeznički, u istočnom dijelu grada. Kupujemo karte za autobus do Splita. Autobus dolazi iz Sarajeva i već u dolasku kasni. Napokon se pojavljuje, udoban, dvokatni, klimatiziran. Sjedamo na donji kat i započinje vožnja prema Splitu. U Čapljini prolazimo pored displeja koji pokazuje vrijeme i temperaturu – trenutno je 45° C. Kako se vozimo, primjećujem da je Ena sve snuždenija i da joj nije dobro. Sjedimo okrenuti leđima u smjeru vožnje, možda je to. Premješta se sučelice. Nije, i dalje joj se vrti. Na kraju doznajem u čemu je problem – ona je naime u silnom strahu da ju ne potjera na WC tijekom puta odlučila to jutro piti što manje tekućine, i tako je dehidrirala. Ja joj dajem svoju vodu, ali ni nje nema previše. Ipak je nekako izdržala do prvog stajanja, kod Baćinskih jezera, gdje smo konačno kupili dvije litre vode.

U nastavku puta javlja se međutim primarni problem – nakon što je rehidrirala tijelo, sad joj pak mjehur ne da mira. Iako autobus ima WC, nismo sigurni koristi li se on uopće, pa to čuvamo samo kao najzadnju opciju (OK, postoji i ona iza nje – zaustavi autobus, pa u grmlje). Put traje beskrajno dugo, prvo kroz Makarsku rivijeru, pa onda kroz Poljicu, gdje je tradicionalno gužva...pokušavam joj nekako skrenuti pažnju, pokazujem joj more, otoke...ali ne pomaže, sila je sve jača. Pokušava se u sebi dogovoriti sa svojim mjehurom da ju pusti na miru do Splita, ali on je tvrdoglav. Ipak nekako naposljetku dolazimo na splitski kolodvor i dok ja kupujem karte za Šibenik ona stiže obaviti svoje.

Krećemo dalje i odmah upadamo u gužvu u Kaštelima i na ulazu u Trogir. Predvidljivo bismo trebali stići u Šibenik 15 minuta prije polaska broda za Zlarin, ali toliko smo već nakupili zakašnjenja. Nakon Trogira autobus, umjesto da produži obalnom cestom, kreće u brdo, preko Boraje. Već u mislima vidim kako nam brod odlazi, no u tom času još ne znam da je cesta preko Boraje, iako uža i lošija, zapravo kraća i stoga brža. I doista, preko Vrpolja stižemo u Šibenik 10 minuta prije polaska broda...

OK, boravak u Zlarinu imao je također svojih trenutaka, jer smo očito negdje putem još pokvarili probavu, pa smo se tri dana oporavljali, no sve u svemu, smatram da je putovanje bilo uspješno, pogotovo za Enu, koja, kao što sam rekao, nikad prije nije putovala toliko dugo, i još na ovakav način. Bilo je tu svakako određenih problema na koje nisam navikao na putovanjima s onim svojim haharima, ipak je Ena manje otporna na prljavštinu i loše uvjete puta, te je puno sporija – ali zato sam i odabrao rutu za koju sam smatrao da ju možemo odraditi i malo sporije (usporedbe radi, naš put u Zakavkazje je trajao također 17 dana). Ironično, Ena je smatrala da je tempo našeg putovanja bio daleko brži od onoga na koji je ona navikla. Laughing

I time je još jedan putopis priveden kraju. Smile Za kraj, ruta čitavog puta:



psihoputologija @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 23, 2013
SUBOTA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ćemo na doručak na Baščaršiju, naravno na burek i jogurt. Putem dotamo snimam ime trga s čijim pamćenjem problema vjerojatno imaju i sami stanovnici:



Odmah pored toga je i narodno kazalište:



Nakon doručka upućujemo se na tramvaj koji će nas odvesti sve do svojeg zapadnog terminusa – Ilidže. Zbog specifičnog reljefa, Sarajevo ima samo jednu tramvajsku prugu, koja se pruža od Baščaršije do Ilidže, s kratkim odvojkom do željezničkog kolodvora, ali je ipak na čitavoj toj trasi napravljeno nekoliko okretišta (Skenderija, Čengić Vila, Nedžarići), tako da kombiniranjem tih okretišta ukupno postoji čak sedam linija. Najdulja je trojka, koja transverzalno prelazi čitav grad, i kojom se mi sad vozimo.

Ilidža je nekoć bila prigradsko naselje, a danas se praktički spojila sa Sarajevom. Ujedno je i mjesto najstarijeg naselja na sarajevskom području – u obližnjem Butmiru, gdje je danas sarajevski aerodrom, nađeni su arheološki tragovi neolitske kulture iz oko 2600 godina pr. Kr. U rimsko doba ovdje se nalaze toplice – Aquae Sulphurae (Sumporne toplice), inače i najvažnije rimsko naselje na području Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku, čitavo je područje poznato kao Vrhbosna, što je i danas ostao naziv za sarajevsko područje u katoličkoj terminologiji (Vrhbosanska nadbiskupija). Ime Ilidža turskog je porijekla, i također znači „toplice“. Do rata, naselje je imalo relativnu srpsku većinu, ali je ipak pripalo Federaciji BiH, prouzročivši na taj način migracije stanovništva. Prije rata Ilidža je bila jedna od najrazvijenijih općina Jugoslavije, s posebno razvijenim turizmom. Naime, osim termalnih izvora (koji se poprilično olfaktivno osjete), na području Ilidže nalazi se i izvor rijeke Bosne, kao i zimski sportski centar na Igmanu.

Mi se otpućujemo prema spomenutom Vrelu Bosne, no prije toga evo opet malo revolucionarnih grafita:



Do Vrela Bosne vodi oko 3,5 kilometra dugačak drvored platana i kestena, u kojem se nalazi i mnoštvo vila iz austrougarskog razdoblja. Hodanje kroz drvored nakon nekog vremena postaje zamorno, unatoč prekrasnoj prirodi, budući da se nikako ne nazire kraj. Oni ljeniji, ali financijski potkoženi mogu iznajmiti fijaker koji će ih prebaciti do odredišta. Za one koji hodaju to znači da se pored beskonačnog hodanja još svako malo moraju izmicati fijakerima i izbjegavati konjsku balegu.

Ipak, nakon kojih pola sata hoda, dolazi se u vilinski pejzaž:





Rijeka Bosna ovdje izbija iz nekoliko vrela, te oblikuje više jezeraca, po kojima plivaju patke i labudovi. Subota je, pa ima dosta izletnika. Totalni kontrast naspram prošlog puta kada sam bio ovdje, u siječnju 2008.

Za vrijeme rata čitavo je područje bilo jako zapušteno i prepušteno nekontroliranoj sječi drva za ogrjev. Uz pomoć lokalne mladeži i međunarodnih ekoloških udruga, Vrelo Bosne je 2000. obnovljeno i odonda je jedna od glavnih turističkih atrakcija Sarajeva i uopće čitave BiH.

Uživajte još malo:





Prerano je još da bismo jeli, pa odlučujemo ručati po povratku u grad. Šetkamo se uokolo, odugovlačeći s povratkom kroz onaj beskrajni drvored. Međutim, s obzirom da nam i natrag treba oko pola sata, valja nam krenuti.

Po prispijeću na tramvajsko okretište odmah nalazimo jedna kola – subota je i tramvaji zbog izletnika voze pojačano.

Silazimo kod kolodvora, kupujemo kartu za predvečer, te se potom lagano šećemo nazad prema gradu.

Nasuprot željezničkog kolodvora nalazi se novi neboder novinske kuće Avaz, nazvan Twist tower:



Vraćamo se na glavnu sarajevsku transverzalu, Ulicu Zmaja od Bosne. U doba rata, čitav je ovaj potez, od zapadnih predgrađa do Marijin dvora, bio poznat kao Snajperska aleja, budući da je riječ o širokom brisanom prostoru okruženom visokim zgradama, kao stvorenom za snajperiste. U Sarajevu je ukupno tijekom rata od snajpera ubijeno 225 ljudi, a ranjeno 1030.

Ono što je u Bukureštu u doba rumunjske revolucije bio hotel Intercontinental, u Sarajevu je u doba rata bio Holiday Inn:



U tom su hotelu za čitavo vrijeme rata bili smješteni strani novinari, koji su tako iz prve ruke mogli pratiti život u opsjednutom gradu u kojem je svaki dan mogao biti posljednji.

Malo dalje prema centru nalazi se katolička crkva Sv. Josipa, sagrađena potkraj tridesetih godina 20. stoljeća:



I tada napokon dolazimo do Marijin dvora, koji je nekoć predstavljao zapadni ulaz u grad:



Marijin dvor je zapravo naziv za zgradu u lijevom dijelu slike, ispred koje stoji tramvaj. Riječ je o stambeno-poslovnoj zgradi koju je 1885. dao izgraditi austrijski poduzetnik August Braun, nazvavši je po svojoj supruzi Mariji. Velika zgrada na četiri ulice postala je simbolom tog novog dijela grada tako da se čitav predio, skroz do željezničkog kolodvora, nazvao po njoj.

Skrećemo prema Miljacki, no kako je obala Miljacke na suncu, odlučujemo se za sjenovitije ulice centra grada. Put nas opet vodi na Baščaršiju, na ručak. Ja ću uzeti ćevape, a Ena, koja ne voli mljeveno meso, uzet će neku piletinu. Postoji nekoliko teorija o tome gdje su najbolji ćevapi na Baščaršiji. Neki navijaju za Ferhatovića, neki za Želju, a ja sam još kod svog prvog posjeta Sarajevu dobio preporuku da su najbolji ćevapi kod Mrkve. Ćevabdžinica čiji je vlasnik Ejub Mrkva nalazi se pri samom kraju Baščaršije, iza Baščaršijske džamije. Moram priznati da su me Mrkvini ćevapi već prvi puta toliko zadovoljili da nisam imao potrebe eksperimentirati s ostalim ćevabdžinicama u kvartu.

Iako se svi oni koji su Sarajevo posjetili nakon rata kunu u to kako to više nije ono predratno Sarajevo, kako je ono imalo jednu puno pozitivniju vibru, ja moram priznati da sam u svojim posjetima Sarajevu također osjetio pozitivan duh toga grada, čak i danas. Da nije bilo tog nesalomljivog duha i specifične vrste humora, ovaj grad teško da bi izdržao jezivu sudbinu koju je trpio skoro 4 godine.

Ali nije to samo do Sarajeva, čitava je BiH takva. Sjećam se kada sam u Budimpešti naletio na grafit, nažvrljan u jednoj stražarnici kod kraljevske palače: „Jebo zemlju koja Bosne nema.“ Laughing

Doista, kada razmišljam o ovom putovanju, pada mi na pamet jedna paralela: Albanci su trokonfesionalan narod, ali nikada nisu pomislili da su tri različita naroda. Vjera ih možda razdvaja, ali spaja ih zajednički jezik, kultura, povijest... Možda su Albanci imali tu sreću da su jezično odvojeni od svojih susjeda, pa su bili upućeni jedni na druge. S druge strane, BiH je tek dio kontinuuma, smješten između dva dominantna pola, toliko dominantna da su BiH uvijek gledali kao prepreku nacionalnom objedinjenju. I zato su Albanci jedan narod s trima vjerama, a u BiH su tri vjere dale tri naroda. Upravo zato što je prvi rasadnik nacionalnog identiteta u BiH bila Crkva, katolici su svoj identitet vezali za najbliži katolički, a pravoslavci za najbliži pravoslavni narod. Muslimanima etnički identitet sve do stvaranja Jugoslavije nije bio bitan – oni su jednostavno pripadali Bosni i Hercegovini. Kasnije su se izjašnjavali svakojako, već prema dominantnoj kršćanskoj denominaciji u njihovoj općini. Tako se Raif Dizdarević (rođen u Fojnici) izjašnjavao u početku kao Hrvat, a Meša Selimović (rođen u Tuzli) kao Srbin. Neki su se već tada zalagali i za naziv Bošnjak, koji po tome ne bi bio vezan uz vjeru – bilo tko se mogao izjasniti Bošnjakom, bio on i katolik ili pravoslavac. Međutim, 1968. u ustav SFRJ dodan je novi konstitutivni narod, Muslimani, koji je u principu obuhvatio ne samo bosanskohercegovačke muslimane, već i razne druge izolirane skupine islamske vjeroispovijesti po bivšoj Jugoslaviji (Gorance, Torbeše, sandžačke muslimane, Pomake...). Ujedno su na taj način zatvorena vrata mogućnosti stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog naroda, neovisnog o vjeri. BiH je postala Jugoslavija u malome, i doista, jedino je identitet Jugoslavena mogao zadovoljiti one koji su se osjećali kao da im je domovina Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska ili Srbija (sklon sam tu uvrstiti primjerice i Ivu Andrića).

Nažalost, takvo je stanje stvari i dovelo do krvoprolića devedesetih. Nacionalističke propagande Hrvatske i Srbije pokušavale su Bosnu i Hercegovinu prikazati kao umjetnu tvorevinu, bez ikakve povijesne utemeljenosti (a zašto bi Tomislavova Hrvatska ili Nemanjina Raška bile „utemeljenije“ od Tvrtkove Bosne?) za koju bi najbolje bilo da nestane, a onda slijedi grabež i podjela prema „prirodnim“ etničkim granicama. Muslimani? Ma oni nemaju ni kučeta ni mačeta, neće se nitko za njih zauzeti, lako ćemo mi s njima...

Početkom devedesetih, Muslimani su konačno počeli tvrditi da su Bošnjaci. Načelno, otvorili su ponovno vrata i Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. No malobrojni su ih poslušali. Ostali su uglavnom utaboreni u svojim zadojenim nacionalističkim taborima, gledajući u Bošnjacima uvijek samo muslimane. Štoviše, neki su ih gledali i kao Turke, u svojoj zadrtosti zaboravljajući činjenicu da je u povijesti bilo Bošnjaka muslimana koji su ratovali s Turcima (najpoznatiji je svakako Husein-beg Gradaščević). Da stvar postane bizarnija, mnogi Muslimani u ostalim predjelima Jugoslavije počeli su se automatizmom također izjašnjavati kao Bošnjaci. I dok je još donekle razumljiv bošnjački identitet u Sandžaku, koji je sve do aneksije 1908. bio dio Bosne i Hercegovine, malo je teže razumjeti postojanje Bošnjaka na Kosovu ili u nesandžačkim dijelovima Crne Gore. Pada mi na pamet onaj naš taksist iz Skadra, Burhan Osmanagiq, koji se izjasnio kao Crnogorac. No u Crnoj bi ga Gori vjerojatno danas smatrali Bošnjakom, iako s Bosnom nema nikakve veze.

I tako je naziv „Bošnjak“ i opet na određeni način zacementirao muslimanski identitet toga naroda, onemogućivši eklektički pristup bošnjaštvu. Vjerski vođe, kao što je ef. Mustafa Cerić, svojim izjavama samo pojačavaju značaj islama kao glavne komponente bošnjaštva, što opet proizvodi reakcije kod drugih dvaju naroda. Oni malobrojni nemuslimani koji se odluče izjasniti kao Bošnjaci, poput Željka Komšića, ispadaju izdajice u očima svoje matične etničke zajednice. Hrvati i Srbi marginaliziraju utjecaj islama u kulturi BiH. Istovremeno, i u najzadrtijim hrvatskim i srpskim predjelima BiH jedu se ćevapi i burek, pije se kava i rakija, a o upotrebi turcizama u svakodnevnom govoru da se ne priča. Povijesne se ličnosti pokušava uklopiti u ladicu „naših“ ili „njihovih“, svojataju se Ivo Andrić, Tvrtko, Kulin-ban...pogled na povijest Bosne i Hercegovine postaje shizofrena opsesija u želji da se dokaže da smo baš „mi“ tu bili prvi, OK, oni drugi kršćani (naravno, zabludjeli) su također tu postojali – ali „Turci“ nemaju tu što tražiti. Zaboravlja se pritom da muslimani u BiH nisu niotkuda „došli“, došao je tek islam, koji je svoje plodno tlo u Bosni našao upravo zahvaljujući usrdnom progonu Crkve bosanske, koji su podjednako vršile i Katolička i Pravoslavna crkva. Većina pripadnika Crkve bosanske svoj je spas pronašla u konverziji na islam, zadržavši međutim krišom i stare običaje Crkve bosanske – u nekim muslimanskim obiteljima sve do 19. stoljeća. Dakle, postojanje muslimana u BiH posljedica je crkvene netolerancije u srednjem vijeku, a taj se stav nije promijenio sve do danas. S druge strane, činjenica da se Sarajevo naziva Malim Jeruzalemom, i da su u njemu svoj dom našli mnogi španjolski Sefardi koji su bježali iz Andaluzije pred katoličkim „osloboditeljima“, može se zahvaliti upravo islamu i njegovom pozitivnom pogledu na ostale narode Knjige (za razliku od kršćana, koji u jednima vide bogoubojice, a u drugima sljedbenike nekog shizofreničara iz pustinje). Ukratko, Bosna i Hercegovina, bila ona katolička ili pravoslavna ili katoličko-pravoslavna – bila bi u svakom slučaju jedno kulturološki puno siromašnije mjesto. Dobar uvid u tu kulturološki jednoličnu BiH pruža podjela iste na entitete, zasebne pješčanike za prakticiranje samo vlastite vizije BiH. Što dulje potraje ta podjela, postat će samoispunjavajuće proročanstvo o tome kako ne postoji izdvojena bosanskohercegovačka kultura.

Nakon ručka vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Odlučujemo se uzeti taksi, ne da nam se hodati ili se prtljati po tramvaju. Zaustavljamo taksi ispred hostela. Vozač pokušava s nama zapodjenuti razgovor, no pati od mucanja, tako da razgovor teče poprilično polagano. Razmišljam kako mucanje, iako ne ometa nečiju sposobnost da vozi taksi, ipak predstavlja određen hendikep u ovom poslu, budući da su taksisti obično komunikativni tipovi koji sa svojim mušterijama vole pretresati kojekakve teme.

Vlak na koji bismo trebali ići očekivano kasni. Naravno, riječ je o vlaku za Ploče koji dolazi iz Zagreba. Kasni kojih 40-ak minuta u trenutku našeg dolaska na kolodvor, no to će se u međuvremenu još i udvostručiti. Izgleda da će nas noć uloviti putem, te Ena tako neće vidjeti Bradinsku rampu i kanjon Neretve. Ništa, treba nešto ostaviti i za drugi put...

Vlak konačno dolazi, ukrcavamo se i ubrzo nastavljamo put. Akšam pada, te nas konačno dostiže negdje oko tunela Ivan. U njega smo još ušli po svjetlu, no u Bradini se već smrklo. Od Bradinske rampe Eni mogu pokazati tek svjetla Konjica u daljini, pa nakon nekog vremena ta ista svjetla na drugoj strani vlaka...

U Mostar stižemo oko 10 navečer. Nadamo se da će nas čekati u hostelu. Grad je poprilično pust, a žega se osjeti i u ovo doba. Nalazimo rečeni hostel, vlasnica je mostarska nevjesta, inače rođena Zadranka. Smještamo se u dormitorij u kojem već ima nekoliko ljudi koji već spavaju. Klima radi luđački. Budući da smo mi netom s vlaka, ne spava nam se odmah, pa ćemo se još prošetati do starog dijela grada. Obilazimo Stari most, prelazimo na desnu obalu, tu je već življe, turisti i lokalci se muvaju uokolo. Razmišljamo sjesti negdje na piće ili čak jelo, no ništa nam ne izgleda primamljivo. Naposljetku sjedamo u jednu staru slastičarnicu na lijevoj obali. Uzimam tufahiju i bozu, Ena, mislim, uzima samo limunadu.

Sutra imamo slobodno jutro u Mostaru, pa ćemo se pomnije prošetati i poslikati što već treba. A sada se idemo smrzavati u onaj dormitorij...

psihoputologija @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

psihoputologija @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

psihoputologija @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.