Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » srp 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog - srpanj 2014
nedjelja, srpanj 13, 2014
ČETVRTAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ne gubimo previše vrijeme, odmah se spremamo i rano krećemo prema autobusnom kolodvoru. Uzimamo lokalni autobus u susjednoj ulici (onaj koji smo Letica i ja htjeli čekati prije nego su se umiješala ona dvojica i odvezla nas autom). Međutim, iako su nam rekli da je to upravo ta linija, Damir nije siguran i želi da netko od nas pita je li to autobus za kolodvor. Svi jednako dobro (ne) govorimo farsi, azerski tek mrvicu bolje, a vrlo je malo vjerojatno da vozač autobusa znade išta osim farsija i azerskog, pa tako Damirovo nagovaranje da pitamo uvijek dobiva jedan te isti odgovor: „Pitaj, ako ne vjeruješ.“ Na koncu se ipak odlučuje sâm pitati, na nekoj čudnoj mješavini gestikulacije i riječi otobus i terminal. Izgleda da je odgovor potvrdan jer se vraća do nas umiren.

Autobus nas iskrcava pored autobusnog kolodvora. Ispred njega je veliko parkiralište na kojem se nalazi uobičajeni prizor u ovim zemljama – hrpa privatnih automobila, taksija i minibusa, oko kojih vas salijeću njihovi vozači u nadi da ćete odustati od autobusa i poći na svoju destinaciju baš s njima, naravno, za cijenu skuplju od autobusne.

Mi međutim imamo kartu (nije da baš znamo što na njoj piše, to je komad papira s hrpom perzijskih natpisa, prepoznajemo tek brojeve i onda dešifriramo što je vrijeme polaska, a što broj sjedala). Srećom su nam još prethodni dan dečki rekli s kojeg će perona krenuti naš bus, tako da nemamo problema s lutanjem uokolo, premda ima više autobusa za Teheran. Zanimljiva je stvar da se u Iranu obično rute ispišu pomoću slova koja se izravno nalijepe na staklo. Naravno, to ne sprečava vozača da vozi i drugim rutama, pa tako imate slučaj da vam na autobusu piše Kerman-Širaz, a vozi iz Teherana za Istanbul. Sve se nedoumice lako riješe komunikacijom – naravno, ako znate farsi, ali tada ste po svoj prilici Iranac, pa vas to ionako ne zbunjuje.

Nabavljamo još neke kekse i vodu, a potom se smještamo na peronu gdje već čeka naš autobus. E sad, autobusi u Iranu se ugrubo dijele u dvije velike skupine: mahmuli i VIP. Mahmuli znači „običan“ i obuhvaća autobuse vrlo širokog raspona kvalitete – od nečega u stilu firme Krstić i sin, pa do solidnih autobusa kakve nalazimo i u Hrvatskoj. VIP autobusi su nešto skuplji, ali i dalje besramno jeftini (cijena Tabriz – Teheran je pedesetak kn, a riječ je o 600 km vožnje). Nadalje, VIP autobus je veličine našeg međugradskog autobusa, ali umjesto 50 sjedala, u njemu se nalazi dvadesetak. Razmak među redovima je otprilike dupli, tako da se sjedala mogu spustiti do nekih 45°. Također, u jednom se redu nalaze tri sjedala – dva s jedne i jedno s druge strane prolaza. Obavezna je klima, a unutrašnja se oprema razlikuje – u ovome je svako sjedalo imalo utičnicu i televizor u naslonu sjedala ispred. Usto svaki bus ima i stjuarda koji vas poslužuje prigrizima i pićima – iako, ruku na srce, ne čini to toliko često kao u Turskoj, obično samo na početku rute i to je to. Prtljaga se prilikom ukrcavanja u bunker numerira slično kao na garderobi – putnik dobije neku gumenu alkicu s brojem pod kojim je zavedena njegova prtljaga i pomoću iste ju podiže prilikom iskrcaja.

Smještamo se u bus, uživamo u udobnosti, i započinje truckanje prema Teheranu. Iako je vožnja trajala nekih 6-7 sati, uglavnom sam ju proveo u kunjanju, nadoknađujući skraćeno spavanje. Mogu jedino primijetiti da su iranske autoceste dobre, slične turskima, a kako bi se spriječilo divljanje vozača, postoji obaveza – barem za vozače službenih vozila, kao što su autobusi i kamioni – da otprilike svakih 2 sata vožnje stanu na policijskim kontrolnim točkama i predaju listiće tahografa na uvid. Isto tako, povremeno pored autoputa na istaknutoj platformi stoji neki auto potpuno skršen u nesreći, kao zlokobni podsjetnik na prebrzu vožnju.

Inače, unatoč kaotičnoj vožnji Iranaca, valja priznati da jednu stvar poštuju više od nas – ležeće policajce. U slučaju nailaska na jedan od njih drastično smanjuju brzinu i praktički se šuljaju preko njega, da bi odmah potom raspalili po gasu.

Čitavu vožnju prema Teheranu obilježile su tek dvije anegdote. Prvo smo stali na nekom odmorištu nedaleko Zandžana. Autobus se zaustavio na pumpi da dotoči gorivo, ali je pustio putnike da izađu i pješice odu do zgrade malo dalje gdje se nalaze WC-i, kafić, prodavaonice... I mi odlazimo na WC, koji izgleda šokantno. Čučavac koji smrdi toliko da ne mogu disati. Vrata su neka teška i metalna, i kako sam ih zatvorio za sobom, na trenutak ih prilikom otvaranja ne uspijevam pomaknuti. U djeliću sekunde dok se hrvam s njima pomišljam kako bi bilo da u ovoj smrdljivoj rupčagi moram provesti neko vrijeme dok netko ne razvali vrata, ali srećom vrata gotovo odmah popuštaju i ja brže-bolje napuštam to grozno mjesto. Srećom, u Iranu se i u najgroznijim zahodima može naći sapun.

Izlazim na parkiralište i upućujem se prema autobusu koji još uvijek stoji na pumpi. Dolazim do njega i vidim da je prazan te da su mu vrata zatvorena. Dolaze još i Damir i Letica, a onda vidimo vozača kako kreće s autobusom i prolazi pored nas. Damir naravno počinje panično vikati da bus odlazi s našim stvarima, ali mu ja samo pokazujem da se vozač uputio prema zgradi sa zahodima kako putnici ne bi morali hodati skroz natrag do pumpe. Uostalom, baš bi se pomogao s našim vešom i tko zna čime još. Da ne govorim da se vozimo s autobusom službene kompanije, a ne nekim kokošarom.

Krajolik uokolo odmorišta:



Krećemo dalje. Nakon nekog vremena ponovno stajemo, ovaj put na ručak. Ulazimo u restoran na odmorištu, koji funkcionira kao menza: gost prvo na blagajni kaže što hoće i plati, potom ode na pult s računom i pokupi hranu. Ima tek jedan manji problemčić – kompletan meni je na perzijskom pismu. Čak i ako uspijemo dešifrirati, ne znamo što je točno koje jelo. Odlučujemo se stoga za obrnuti pristup – odlazimo izravno na pult, te uz malo gestikulacije pokušavamo objasniti da ćemo prvo odabrati hranu, pa potom neka ženska na blagajni zaključi što je to i naplati nam. Naravno, s cijenom u tomanima.

Na kraju ispada da se samo ja odlučujem za jelo, drugi nisu gladni. Ovaj puta jedem nekakav đuveč, ponovno s velikim količinama riže. Iranci redovno uz jela trpaju ogromna brda riže koje ima više nego glavnog jela. Obično ju pospu šafranom i sjemenkama nara (katkada znaju biti i komadići mesa ili grožđice). S obzirom da je riža močvarna biljka za čiji je uzgoj potrebno puno vode, nije mi jasno gdje se u prilično suhom Iranu nađe dovoljno vlažnih područja za ispuniti sve potrebe za rižom. Riža se inače kaže berendž, što je preko turskoga pirinç u srpskome dalo pirinač.

Nastavljamo vožnju dalje prema Teheranu, ovo bi trebao biti Ghazvin:



(katkada ga pišu i Kazvin, premda je prvi glas te riječi sličan arapskom glasu ain)

I dok se mi tako vozimo prema Teheranu, napisat ću ponešto o samom Iranu. S površinom od 1 648 195 km2, Iran je 18. najveća država na svijetu, više nego duplo veća od Turske. Ima preko 77 milijuna stanovnika. Prostire se između Kaspijskog jezera i Perzijskog zaljeva, a većina zemlje leži na visoravni, koju od mora odvaja mlado nabrano gorje Zagros. Iran se nalazi u seizmički aktivnom području i prilično su česti razorni potresi. Od sredine prema istoku nalaze se dvije velike pustinje, Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Sjeverno područje, uz Kaspijsko jezero, ima znatno umjereniju klimu, dobiva mnogo kiše (štoviše, Irancima je to atrakcija, pa mnogi posjećuju to područje samo da bi uživali u kiši), zbog čega je šumovito i zeleno. Ostatak iranske visoravni je suh i vruć, no vrućine se zbog suhoće zraka lakše podnose. Iran nema duljih rijeka, osim na granicama (Araks, Karun, Šat-el Arab).

Područje Irana dom je nekima od najstarijih svjetskih civilizacija – Elamci su ovdje stvorili svoju državu na prelasku iz 4. u 3. st. pr. Kr. Prvi koji su ujedinili državu bili su Medijci, koji su 625. pr. Kr. stvorili svoje carstvo, koje je postalo regionalnom silom. No tek će za vrijeme Ahemenida perzijska država doživjeti svoju potpunu afirmaciju. Svi veliki perzijski kraljevi za koje smo iz povijesti učili da su se ustremili na Grčku – Kir, Darije, Kserkso – pripadali su dinastiji Ahemenida. Ahemenidsko carstvo utemeljio je Kir Veliki 550. pr. Kr., a trajalo je do 330. pr. Kr., kada ga je srušio Aleksandar Veliki. U čitavom svijetu Aleksandra smatraju velikim državnikom, jedino ga u Iranu mrze. Detaljnije ću o tome kada dođem do Perzepolisa. Ipak, zanima me kako se Makedonija i Iran slažu...

Nakon što se Aleksandrovo carstvo raspalo, na površinu su isplivali prvo Parti, a potom Sasanidi, koji su 224. po Kr. ponovno učinili Perziju regionalnom silom. 633. Iran napadaju Arapi s juga, donoseći novu religiju – islam, koji ubrzo potiskuje staru manihejsku i zoroastrističku religiju. Arapi su Perziju posve zauzeli 651., no Perziji se dogodilo nešto slično kao i Grčkoj s Rimom – kulturno je nadjačala svoje osvajače i oplemenila njihovu kulturu. Iako Iranci preziru Arape i užasno se uvrijede ako ih netko zamijeni s njima, činjenica je isto tako da su gorljivi muslimani. Perzija je postala jezgrom šijitizma, sljedbe u islamu koja vjeruje da samo Allah može odabrati onoga tko će bdjeti nad islamom i duhom Kur'ana (ta se osoba kod šijita naziva imamom; za razliku od njih, kod sunita je imam obični vjerski poglavar). Šijiti žive uglavnom u Iranu,. Azerbejdžanu, dijelu Iraka, Sirije i Libanona (tzv. šijitski polumjesec), a vjeruju da je nakon Muhamedove smrti vodstvo nad muslimanskom zajednicom preuzeo Muhamedov zet Ali, suprug njegove kćeri Fatime. Za razliku od šijita, suniti vjeruju da je Ali tek četvrti od kalifa. Šijiti vjeruju da je nakon Alija Allahov odabir prelazio na još nekoliko imama, a njihov se broj razlikuje: pet, sedam ili dvanaest, s tim da su ovi koji vjeruju u dvanaest imama najbrojniji.

Najviše su za „perzijanizaciju“ islama na području Irana učinili Abasidi, dinastija koja je 750. zbacila Umajadski kalifat, te uvela Perziju u „Zlatno doba“ u 10. i 11. st. U to se vrijeme radilo i na kultiviranju perzijskog jezika kako bi se spriječila arapska asimilacija. Tada stvara i jedan od najznačajnijih perzijskih pjesnika, Firdusi. Tijekom 10. st. sa sjevera dolaze turkijska plemena koja Abasidi isprva koriste za svoje ratnike, a potom se iz toga rađa snažna perzijsko-turska mješavina koja će kulminirati u Horezmijskom Carstvu. Početkom 13. i pred kraj 14. st. Perziju su napali Mongoli pod Džingis-kanom, odnosno Timurom, u oba navrata počinivši strašne masakre stanovništva (prema nekim tvrdnjama, stanovništvo Perzije se tek u 20. st. vratilo na razinu otprije Džingis-kanovog napada). Zanimljivo je međutim da bi uvijek nakon tih pokolja osvajači usvojili perzijsku kulturu. Početkom 16. st. na vlast dolazi dinastija Safavida, čime Perzija ponovno postaje snažnom državom koja se s Turskim Carstvom bori za prevlast na Bliskom Istoku. Safavidi su Perzijom vladali preko 200 godina, da bi potom uslijedilo razdoblje nemira i građanskih ratova, nakon čega je 1794. na vlast došla dinastija Ghadžara. Razdoblje Ghadžara u Perziji je razdoblje propadanja, siromašenja, uništavanja. Krajem 19. st. Iran je izgubio dosta područja u korist Rusije (prvenstveno u srednjoj Aziji), što je dovelo do narodnih nemira i zahtjeva za donošenjem ustava i stvaranjem parlamenta. To je i učinjeno, parlament je oformljen 1906., da bi već dvije godine kasnije bio ukinut. Borba se međutim nastavila, ali Ghadžari su se održali na vlasti sve do 1921. i vojnog udara koji je izveo Reza Kan, koji se potom proglasio šahom i oformio dinastiju Pahlavi. Reza Šah (kako ga danas zovu u Iranu) htio je napraviti nešto slično Atatürku u Turskoj – pretvoriti Iran u modernu državu, no nije imao ni karizme ni umijeća u tome, pa su njegove reforme naišle na otpor kod konzervativnih slojeva stanovništva. Upravo je Reza Šah 1935. promijenio ime države iz Perzija u Iran, što znači „zemlja Arijaca“. Dok je u isto vrijeme Hitler po Europi širio svoje tlapnje o arijevskoj rasi, Iranci su pokazali tko su doista Arijci (naime, to je bio izvorni naziv za iranska plemena nakon njihovog odvajanja od najbližih srodnika, Indijaca). 1941. Reza Šah Pahlavi prisiljen je abdicirati u korist svoga sina Mohammada Reze Pahlavija, čija će politika kasnije biti izravan uvod u Islamsku revoluciju i ono što se kasnije događalo s Iranom. Ali o tome nešto kasnije.

Mi se konačno približavamo Teheranu. Iranski glavni grad golema je košnica od preko 14 milijuna ljudi u svom metropolitanskom području, koji se smjestio ispod planine Alborz. Zbog ogromnog broja automobila, grad se gotovo stalno kupa u oblaku smoga. Kako je relativno kasno postao glavnim gradom Irana (32. u njegovoj povijesti pod raznim inkarnacijama), to je moderan i ne pretjerano lijep grad. Ipak, na neki čudan način, Teheran ima određenu dozu šarma, pogotovo u sjevernim, bogatijim i liberalnijim dijelovima.

O Teheranu ću još pisati, a sada mogu reći da smo vozača zamolili da nas ostavi nedaleko metro stanice koja nam odgovara, kako ne bismo morali klipsati od autobusnog kolodvora (jednog od tri glavna – ovaj se obično u govoru zove Terminal-e Aržantin, Argentinski terminal, nazvan prema obližnjem trgu).

Autobus nas iskrcava na nekoj brzoj gradskoj cesti, odakle moramo još nekih desetak minuta hodati na sjever, do stanice metroa. Sredina je popodneva, poprilično je vruće, no srećom uspjeli smo se odmoriti u busu, pa imamo snage za nošenje.

Dolazimo na stanicu metroa. Teheranski metro je spasitelj grada. Trenutno ima 4 linije, s ukupnom duljinom od 130 km. Dvije se još grade, a u planu su još dvije. Izgradnja se planirala još od sedamdesetih godina, čak se nešto i počelo graditi (izvođači su bili Francuzi), ali je dolazak Islamske revolucije to prekinuo i tek je 2001. otvorena prva linija. Prevozeći oko 2 milijuna ljudi dnevno, metro je pomogao barem malo umanjiti problem smoga i prometnog krkljanca u ovom zagušenom gradu. Cijena jedne vožnje je oko 1 kn, s tim da se mogu kupiti magnetne kartice za jednu ili dvije vožnje, koju poništite prilikom ulaska u sistem, a kad ste unutra možete se voziti koliko god hoćete. Vozila dolaze iz Kine (nisam slikao, zbog osjetljive prirode fotografiranja infrastrukture u Iranu), i sva su u jednom komadu, povezana zglobovima. Prvi i zadnji vagon, te pola drugog i pola predzadnjeg rezervirani su isključivo za žene i odvojeni plastičnim vratima, premda žene mogu putovati i u ostalim dijelovima vlaka (dok muškarci ne mogu u ekskluzivno ženski dio).

Idemo tri stanice linijom 2, pa potom pet stanica linijom 4, do stanice Darvazeh Dovlat. Po izlasku nalazimo se na Aveniji Enghelab (Revolucija). 400-tinjak metara prema istoku skrećemo u ulicu Šarijati, nazvanu po sociologu Aliju Šarijatiju, ideologu Islamske revolucije. Naš bi hotel trebao biti u jednoj od uličica pored ulice Šarijati. Adresa hotela je „uličica Niru, blizu kina Iran, između Maleka i Taleghanija, ulica Šarijati, Teheran“. Teoretski, u Iranu postoje kućni brojevi, i oni su čak vidljivo i istaknuti. No ti brojevi zapravo pokazuju poslovne prostore, tako da je moguće da jedna kuća ima više kućnih brojeva, ali oni će vam biti relevantni samo ako tražite neki lokal. Ako pak tražite nešto što se nalazi u samoj zgradi, onda ćete dobiti onakvu opisnu adresu i ići na blef.

Problem koji mi imamo (a ne znamo da ga imamo, nasreću – naročito je dobro da Damir to ne zna) jest taj da ulica Šarijati ima 15-ak km dužine. Srećom, hotel ipak jest u donjem dijelu, samo do tamo moramo hodati barem kilometar. Letica pita nekog tipa, koji čak zna engleski, i on nam potvrđuje da smo blizu. Naposljetku, evo nas pred hotelom Sasan. Ulazimo unutra, dvojica tipova na recepciji malo šepaju s engleskim, dajem im vaučer, i čini se da je ipak sve u redu. Dvije sobe, jedna trokrevetna, jedna dvokrevetna, za dva noćenja s doručkom. Oko 23€ po osobi za jedno noćenje. Uspinjemo se na naš kat, lift ima zgodnu foru da počne puštati glazbu tek kad krene i prestaje isti čas kad se zaustavi. Letica i ja smo u dvokrevetnoj, ostatak u trokrevetnoj. Imamo čak i zahod s normalnom školjkom, čujem Damira kako oduševljeno viče iz druge sobe. Čini se da je sada njega počela mučiti probava, Mate zasad uspješno odolijeva.

Nakon kratkotrajnog osvježenja, odlučujemo se malo prošetati do grada. Relativno blizu nas je bivša američka ambasada, pa ćemo barem dotamo, a za ostalo ćemo vidjeti.

Vraćamo se ulicom Šarijati do trga Taleghani (taj je nazvan po uvaženom kleriku koji je pretrpio mučenja u doba zadnjeg šaha, ali je ipak doživio Revoluciju), gdje slikam fontanu:



Primijetite visinu rubnjaka. To je nužnost jer jedino to može zadržati vozače od toga da krate put preko pločnika, cestovnih otoka i sličnog.

Nastavljamo dalje ulicom Taleghani prema ambasadi, a usput bilježim zanimljiv motiv:



Možda se ne vidi baš najbolje, no slika prikazuje Hrvatsku u poprilično neobičnim granicama – izgleda kao da se NDH spojila s Mađarskom. Istovremeno, Bosna se preselila na mjesto Crne Gore, a Slovenija je progutala Austriju. Nama to izgleda smiješno, možda čak i nečuveno, no koliko ljudi u Hrvatskoj zna točno razgraničenje Indije i Bangladeša? A mi smo Irancima otprilike jednako relevantni kao nama Indija i Bangladeš.

Ubrzo dolazimo i do bivšeg američkog veleposlanstva, koje se danas zove „Američka špijunska jazbina“. U zgradi koja je od 1951. do 1979. bila veleposlanstvo danas se nalazi centar za obuku Revolucionarne garde, pa je tako nemoguće fotografirati (a osim toga, već je i sumrak). Ambasada je okružena zidom na kojem su naslikani slikoviti antiamerički murali, s porukama „Smrt Americi“, prikazom američkih bombardera, slikom Kipa slobode koji umjesto lica ima mrtvačku glavu i slično. Nakon Islamske revolucije i talačke krize u veleposlanstvu, SAD nemaju diplomatske odnose s Iranom, a konzularne poslove za njih obavljaju Švicarska (u Iranu), odnosno Pakistan (u SAD-u).

Upletenost SAD-a u iransku politiku počinje 1953. Dvije godine ranije premijerom Irana postao je Mohammad Mossadegh. Odmah je počeo provoditi opsežne socijalne reforme, kako bi poboljšao položaj najsiromašnijih Iranaca. No najvažniji njegov potez bio je odluka da nacionalizira iransku naftnu industriju i izvore nafte, koji su dotada bili u rukama stranaca, prvenstveno Britanaca. Time je došao u sukob s Velikom Britanijom, no trebalo je pričekati neko vrijeme, dok na vlast ponovno ne zasjedne Winston Churchill. Britanci su na sve načine pokušavali natjerati Mossadegha da opozove odluku i da iransku naftu vrati „pravom“ vlasniku (njima, naravno), uvevši i embargo, čime je znatno otežana jedna od glavnih Mossadeghovih zamisli, naime da zaradu od izvoza nafte upotrijebi za poboljšanje uvjeta života Iranaca, prvenstveno najsiromašnijih. Naposljetku, kada je Mossadegh odlučio prekinuti diplomatske odnose s njima, odlučili su se za očajničku mjeru – nasilnu smjenu Mossadegha. Budući da su sami za to bili preslabi, odlučili su se osloniti na pomoć CIA-e. Amerikanci su nakon Eisenhowerova dolaska na vlast također bili zainteresirani, naime, Mossadeghove su ih mjere previše podsjećale na komunizam (iako je Mossadegh otvoreno tvrdio da mu se komunizam gadi), a u Americi je upravo vladao makartizam. Uslijedila je Operacija Ajax, prva operacija kojom je CIA uklonila nekog demokratski izabranog vođu neke svjetske države. Glavni operativac je bio šef CIA-inog odjela za Afriku i Bliski Istok, unuk Theodora Roosevelta, čovjek komičnoga imena Kermit Roosevelt. Uslijedio je propagandni rat protiv Mossadegha i pritisak na šaha da ga smijeni. Šah je oklijevao, budući da je Mossadegh imao veliku podršku u narodu. Zato se agresivnom propagandom kako je Mossadegh „sovjetski čovjek“ išlo za razvijanjem animoziteta prema njemu u konzervativnim vjerskim krugovima. Infiltrirani CIA-ini operativci prikazivali su se kao socijalisti i nacionalisti i slali prijetnje konzervativnim muslimanima ako ne budu podržali Mossadegha, kako bi stvorili lažnu predodžbu da Mossadeghovi pristaše prijete svojim neistomišljenicima. Usto je CIA obilato podmićivala šaha da konačno napravi ono što se od njega traži, te je konačno u kolovozu 1953. Mossadegh smijenjen, a šah se potom na nekoliko dana skrivao u inozemstvu. CIA je brižljivo isplanirala huškanje dviju suprotstavljenih frakcija, iz čega je na kraju proizašao vojni udar, a vlast je preuzeo CIA-in čovjek, general Fazlollah Zahedi. Cilj je postignut, iranska je nafta ponovno potekla prema svijetu, a stranci su nastavili ubirati profit od iste. Ipak, Amerikanci su, kao nagradu za dobro obavljen posao, dobili veći udio u crpljenju iranske nafte.

Šah je američku podršku shvatio kao znak da može nastaviti sa sve autokratskijom politikom. Politički su protivnici bili hapšeni i premlaćivani ili čak ubijani (Mossadegh je izbjegao smrt, ali je do kraja života ostao u kućnom pritvoru), a šah je nesmiljeno trošio novac (recimo, prilikom proslave 2500 godina Perzijskog Carstva, sagradio je pored Perzepolisa pravo selo od šatora za svoje uzvanike, a svaki je šator imao kupaonicu s mramorom, hrana se dovozila iz pariškog restorana Maxim...). Iran se ponovno podijelio: s jedne je strane bila bogata prozapadna elita, bliska šahu, s druge su strane bili siromašni i neobrazovani, često i konzervativni muslimani. Dva se Irana nisu razumjela, nisu se ni željela razumjeti. Negdje u sredini, ali u poluilegali, bile su progresivne struje iranske ljevice, koja se borila i protiv vjerskog fanatizma i protiv šahove dekadencije. Stvari su zakuhale tijekom 1978., kada je Iran zahvatila serija štrajkova. Protiv šaha se ujedinila čitava država: liberalni, konzervativni, nacionalisti, marksisti, islamisti...svi su tražili njegov odlazak. Naposljetku, u siječnju 1979. Mohammad Reza Pahlavi i njegova treća žena Farah Diba pobjegli su iz Irana u Egipat. Odmah potom, u veljači, iz svoga se egzila u Francuskoj vratio Ruhollah Homeini, heroj konzervativnoga dijela Irana. Pod njegovom karizmom u Iranu je proveden referendum i uvedena je islamska republika. A potom je uslijedio „zeleni teror“, obračunavanje s ostalim frakcijama koje su sudjelovale u rušenju šaha. Diljem Irana izbile su demonstracije, no ubrzo su ugušene. Šah je u međuvremenu zbog teške bolesti otišao u SAD na liječenje. Narod u Iranu zahtijevao je od Amerikanaca da ga izruče kako bi mu se sudilo. Amerikanci su to odbili, što je 4. studenog 1979. rezultiralo napadom na američko veleposlanstvo, njegovim zauzećem i uzimanjem prisutnih kao talaca. Pedeset dvoje ljudi provelo je idućih 444 dana u veleposlanstvu, sve dok nisu oslobođeni u siječnju 1981. U međuvremenu, Jimmy Carter je izgubio izbore, a na čelo SAD-a stigao je Ronald Reagan. Mohammad Reza Pahlavi preminuo je 27. srpnja 1980. u Kairu.

Amerika je Islamskom revolucijom doživjela poraz svoje politike, a čini se da je imala svoje prste i u izazivanju Iračko-iranskog rata, potaknuvši preko svoga još tadašnjeg saveznika Saddama Husseina rat s ciljem destabilizacije nove vlasti. Unatoč 8 godina ratovanja, irački (a ni američki) cilj nije postignut. Homeini je umro 1989., naslijedio ga je Ali Hamnei, koji je u vrijeme Homeinija bio predsjednik, Iran je postupno postao manje konzervativan, ali i dalje odolijeva američkim pritiscima. U posljednje se vrijeme govorka o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa, ali jedno je sigurno – ova zgrada više nikada neće biti američko veleposlanstvo.

Nakon pogleda na veleposlanstvo izvana (točnije, na zid koji ga okružuje) zaobilazimo ga sa stražnje strane (gledajući usput podeblje štakore u kanalu pored veleposlanstva), kupujemo vodu, te potom dolazimo do jednog parka unutar kojega se nalazi tzv. Kuća umjetnika. Riječ je o nekakvoj kombiniranoj zgradi u kojoj se nalazi kazalište, izložbeni prostor i restoran. Mi dolazimo radi ovog potonjeg. Restoran ima na prvom katu terasu s pogledom na park. Naručujemo hranu koja je solidna, ali ništa posebno. Ovo i nije mjesto gdje bismo probavali izvornu iransku hranu (ja se sjećam da sam jeo neki curry). Gledamo druge goste, primjećuje se da je ovo liberalnija sredina – žene nose vrlo nemarne hidžabe, sunčane naočale su im na vrhu glave, pa tek onda počinje hidžab, jako su našminkane... Inače, još jedan kuriozitet u Iranu su operacije nosa. Iranci prirodno imaju velike nosove, ali ih zbog estetskih razloga smanjuju. No dok je kod nas to nešto što se uporno poriče (pogotovo ako ste javna osoba, kolikogod to bilo vidljivo iz rutinske usporedbe vaših slika „prije“ i „poslije“), u Iranu je operacija nosa statusni simbol. Samo u Teheranu ima 3000 plastičnih kirurga, a godišnje se u Iranu izvede do 90 000 operacija remodeliranja nosa. I sve su poprilično skupe, iznos jedne operacije premašuje mjesečnu plaću. Ali ipak se nekako skupi. Oni koji ne uspiju skupiti, uvijek imaju mogućnost jednostavno staviti flaster na nos i glumiti kao da su imali operaciju. Neki to doista i rade.

Mati se prilikom ove večere događa isto kao i večer ranije u Tabrizu – tijekom večere traži još jedno piće, konobarica prima narudžbu i zaboravlja mu donijeti. Izgleda da ga ignoriraju. Previše liči na Iranca. Laughing

Doista, u nekoliko sam se navrata skoro obratio nekim nasumičnim likovima na ulici jer sam mislio da je Mate. Čovjek se fizionomijom savršeno uklapa u iranski prosjek.

Nakon večere zaključujemo da smo umorni i da bi bilo najbolje da odemo ranije spavati, kako bismo sutra maksimalno iskoristili dan. Vraćamo se dakle u hotel. Prije hotela nabavljamo novu turu bezalkoholnih piva s okusom. Moram priznati da sam se navukao na eksperimentiranje s istima.

Hotel ima kompjutor za internet, ali je spor. Postoji i wi-fi, ali boljka je da je većina stranica blokirana. Službeno, u Iranu je blokiran i Facebook (nakon prosvjeda poslije predsjedničkih izbora 2008., koji su organizirani preko Facebooka, odlučilo se stati na kraj tomu) no u svakom kafinetu – kako ovdje zovu internetske kafiće – moguće je uz nekoliko kodova zaobići vladinu cenzuru. Ne i s wirelessa, doduše...

Bizarna je stvar da je blokiran Advance.hr, iako je riječ o stranici lijeve provenijencije, koja inače podržava i iransku politiku. S druge strane, moguće je komotno čitati Jutarnji.hr.

Još jedan (prilično loš) Nikolin kadar njihove sobe:



Ovaj paravan im dijeli sobu na pola. On i Mate su iza, a Damira su ostavili ovdje u predvorju.

Ha ništa, sutra onda u obilazak Teherana...

psihoputologija @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 12, 2014
Sad sam tek vidio da mi je pobjegao jedan dio posta o Tabrizu, ali me nitko u dva mjeseca nije na to upozorio. Čita li uopće itko ovaj blog?

Dakle, dio koji nedostaje:

 

Pored toga je džamija Hamzah, u kojoj je pokopan Hamzah, sin Muse al-Kadhima, sedmog šijitskog imama:



Potom se opet vratio na jug. Vatrogasni toranj na ulici Hagani:



I ovdje se nalazi dio bazara, ali na otvorenom:



A potom je i on stigao do Plave džamije:





Detalj jedne od pločica:



On je uspio slikati unutrašnjost:



I još jednom izvana:



Pored Plave džamije nalazi se Muzej Azerbejdžana:



Gradski muzej pored zgrade vijećnice:



Obližnji Muzej mjera, smješten u 160 godina staroj vili:



Toranj gradske vijećnice:



I naposljetku citadela sa stražnje strane, pored gradilišta džamije:





U hotelu se dogovaramo oko plaćanja. Meni netko od njih nešto duguje (možda je to čak ona Letičina oklada) pa sam bezbrižan oko plaćanja računa. Stoga puštam njih da odu platiti. Ubrzo izvana čujem neku buku. Po povratku ostalih u sobu shvaćam da su se Damir i Letica zakvačili oko raskusurivanja. Letica naime inzistira na čistim računima, tj. da se svakomu vrati precizno onoliko koliko treba, dok je Damiru neshvatljivo da netko cicijaši oko iznosa koji vrijede desetak kuna. Ja se ovdje načelno priklanjam Letici, ne volim to balkansko hohštapliranje „sitniš je bezvrijedan“, više volim „čist račun, duga ljubav“. Damiru je to neshvatljivo, on kaže da su mu međuljudski odnosi bitniji od novca, jer novac ne usrećuje.

Nakon te rasprave odlučujemo još malo do grada. Htjeli bismo obići četvrt Valiasr, u kojoj se u Tabrizu odvija nešto najbliže noćnom životu. Damiru se ne da, on će ostati u hotelu. Njega su naime taj dan prilično nažuljale natikače, jer je biser kupio nove natikače za Iran i prvi ih puta obuo za put (dakle nije ih prije toga razgazio). Da stvar bude bolja, nije ponio ni zamjensku obuću...

Nas ostala četvorica uzimamo taksi ispred hotela i otpućujemo se. Valiasr se nalazi nekih 7 km istočno od našeg hotela, tako da se moramo dosta voziti, isprva modernom gradskom brzom cestom, a potom uzbrdo, jer je Valiasr smješten na obroncima jednog od brda u okolici grada.

Došavši u Valiasr, ja očekujem da ćemo negdje sjesti i popiti piće (ima nekoliko kafića na glavnom trgu i ulicama oko njega, čak i dosta mlađarije, s obzirom da je radni dan), no preostala trojica samo besciljno lutaju ulicama, tražeći...ne znam točno što. Na koncu se opskrbljujemo pićem u jednoj od usputnih prodavaonica i lagano krećemo nizbrdo, nadajući se da ćemo ustopirati neki taksi za povratak u grad. To nam ne uspijeva ni nakon 15-ak minuta stajanja pored ceste. Ili su puni, ili ih prekasno skužimo, a nisu baš ni česti. Vraćamo se stoga uzbrdo, na službeno stajalište taksija. Tamo nalazimo jedan koji nas ubrzo prebacuje do grada, iako nije sasvim siguran gdje je taj naš hotel, pa mora zapitkivati kolege usput.

Inače, iako su taksiji u Iranu službeniji nego npr. u Gruziji ili Armeniji, i dalje nemaju taksimetre, nego cijenu dogovarate prilikom ulaska u auto. Isprva smo se držali toga da svaku cijenu dijelimo na onoliko dijelova koliko nas je bilo u autu, dok nismo shvatili da bi nam bilo daleko praktičnije da svaki puta vožnju plati drugi od nas po sistemu rotacije – iako bi to moglo značiti da će ponekad netko od nas platiti više, a netko manje. Damiru to ne bi smetalo, Letici i meni malo više. Laughing

Taksist nas konačno dovozi do hotela, ja se još jednom odlazim opskrbiti pićem u onu prodavaonicu, a Letica će prošetati malo niže da vidi radi li još ona kebabdžinica budući da nije stigao ništa večerati.

Ja se vraćam u hotel, a za mnom dolazi i Letica. Zatvoreno je, morat će preskočiti večeru. Prodajemo Damiru uobičajenu priču o „strahovitom propustu“ što nije išao s nama u Valiasr, ali ne možemo dugo glumatati. Ukratko, Mate zaključuje da mu je Tabriz totalno bezveze, ništa posebno (isto ono što je prije 3 godine govorio za Dilidžan u Armeniji), meni je OK, uobičajeni veliki grad. Nikola se priklanja Mati, Damir ima neke svoje zaključke (hrana je OK, dakle ni grad nije loš), a Letica čini mi se ima mišljenje slično mojemu.

Spremamo se za počinak, Damir opet traži moj gel za tuširanje na posudbu. Kada pokušam to pretvoriti u problem i upozoriti ga da je posudba jednom u redu, ali odbiti kupiti gel i stalno posuđivati tuđi nije, on tvrdi da mu nije jasno zašto se ja oko toga uznemiravam, kad ionako imam dovoljno gela. Istina, imam ga dovoljno, ali za sebe, jer sam gel i kupio za sebe. Onda mi on pokušava predložiti da će mi kupiti gel za tuširanje kad se vratimo u Hrvatsku. Ne treba meni naknadna kompenzacija, stvar je u načelu. Kupio sam gel sebi i ja ga namjeravam i potrošiti. Mogu ga posuditi nekomu komu se zalomi da mu usfali, ali ako netko računa na žicanje, to bogme ne mislim podržavati. Na kraju u cjenkanju postižemo dogovor – ja ću mu posuditi gel ako on mene pusti da se prije otuširam, budući da se obično tušira po pola sata. Ulaskom u kupaonicu opažam da se na zidu nalazi onaj plastični spremnik za gel i da Damiru zapravo uopće ne treba posuditi gel, jer ionako ima hotelski. Kada mu to kažem, ponaša se kao da sam ga izigrao – on me je velikodušno pustio da se otuširam prije njega, a ja sam preuzeo obavezu da mu posudim gel. I bez obzira što on ovdje ima besplatni gel, i dalje smatra da sam mu ja obavezan posuditi. Jer je moj gel „puno ugodniji“. Na kraju u tom natezanju popušta i tušira se hotelskim gelom.

Dan je započeo Damirovim nebulozama, dan i završava njima. Nadam se samo da ove noći Tabriz neće biti pogođen nekim od potresa koji su ovdje toliko česti i razorni...

psihoputologija @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 0
SRIJEDA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Iz sna me budi Damirovo dozivanje. Traži me da brzo otvorim vrata kupea. Ona su zaključana i to nekakvom zeznutom bravom koju čini metalni nastavak koji se umeće u kutijicu, povlačeći ga potom tako da više ne može ispasti. Uspijevam nekako raspetljati tu bravu u polusnu i otvaram vrata. Stojimo na nekakvoj bezveznoj stanici, u nekom malom mjestu. Damir gleda van, potom me traži da zatvorim vrata. Zatvaram ih, ali sad traži i da ih zaključam. To je još kompliciranije od otključavanja u situaciji u kojoj se nalazim, pa ga samo šaljem kvragu i okrećem se na drugu stranu s namjerom da nastavim spavati. On međutim nastavi pizditi i sad me već razbudio. Pitam ga koga je uopće vraga tražio da mu ja otvaram vrata. On kaže da se bojao da smo već u Tabrizu i htio je provjeriti, a nije mu se dalo dizati, dok je po nečemu zaključio da ja valjda ne spavam (ja često u snu znam imati poluotvorene oči). Zaboga, Tabriz je zadnja stanica i osim toga je grad od preko milijun i pol ljudi, nema šanse da to prespavamo. Šaljem još jednom kvragu njegovu paranoju, nekako uspijevam zaključati vrata i opet tonem u polusan.

Nakon nekog se vremena svi razbuđujemo, i to zato što je poprilično vruće. Naime, legli smo spavati odjeveni i pokrili se dekama, ali sad nas one previše griju. Bacam pogled na mobitel i ostajem ugodno iznenađen. Čini se da imamo mrežu. Štoviše, ubrzo mi dolazi i poruka kojom mi žele dobrodošlicu u Iran.

Oblačimo se, umivamo, ponovno podižemo krevete i vraćamo se u sjedeći položaj.

Izlazim na hodnik. Krajolik je tipična visokogorska pustoš, kao npr. u Armeniji:





Na drugu stranu Nikola slika kroz prozor:



Već je oko pola 10, što znači da kasnimo nekih 3 sata u odnosu na vozni red. Naposljetku se počinju pomaljati znaci da ulazimo u neki veći grad. Skladišta, tvornice, sve više cesta...i napokon ulazimo u tabriški kolodvor. Izlazimo iz vlaka i upućujemo se prema ulazu u kolodvorsku zgradu. Tu međutim stoji policajac koji traži od putnika da mu pokažu dokumente. Uglavnom zagleda, potom ih propusti. Nama međutim uzima putovnice, a potom se zajedno s još jednim kolegom udaljava u jednu kancelariju. Ostajemo zbunjeno stajati u kolodvorskoj dvorani, jer ne znamo što nam je činiti. Čekamo da nam vrate putovnice ili da nam daju nekakve daljnje upute. Damir naravno ima teoriju da više nećemo vidjeti putovnice. Postoje inače situacije lažnih policajaca u Iranu koji vas traže da im pokažete putovnicu, a potom nestanu s njom, budući da tamo postoji jako crno tržište putnih dokumenata. Stoga smo si napravili kopije putovnica prije puta, no ovaj nas je ulovio na prepad. Ipak, sumnjam baš da postoji skupina od desetak lažnih policajaca koji neprimjećeni na kolodvoru u Tabrizu vrebaju naivne turiste kojima će oteti putovnice. Sudeći po onome što smo vidjeli u vlaku, mi smo bili jedini stranci (ako ne računamo Turke – čak je s jednim Nikola nešto malo razgovarao na hodniku).

Nakon desetak minuta nam vraćaju putovnice i slobodni smo krenuti dalje. Tražimo mjenjačnicu po kolodvoru, ali nema je. Postoji jedan bankovni šalter, ali oni ne mijenjaju novce. Ništa, izgleda da ćemo u potragu za lokalnom valutom morati do grada.

Pogled na kolodvorsku zgradu izvana:



Već vidite neke od glavnih predstavnika voznog parka u Iranu. Ukratko, taj je vozni park prilično jednoličan. Njegovih otprilike 95% čini svega nekoliko vrsta automobila:

- Paykan – dosl. „strijela“, iranski nacionalni auto, kojega je tvrtka Iran Hodro proizvodila od 1967. do 2005. Po dizajnu je jednak nekadašnjem Hillman Hunteru. Sedamdesetih godina bio je praktički jedina marka automobila u Iranu. Ozloglašen zbog velike količine goriva koju guta (što i nije toliko problematično, jer je u Iranu gorivo vrlo jeftino), kao i zbog emisije ispušnih plinova. Nakon 2005. zamijenjen suvremenijim i ekološkijim Samandom (nazvanim prema vrsti brzih konja).

- Peugeot 405 – također proizveden u tvornici Iran Hodro, kasnije pod imenom Peugeot Pars. Izgledom mu je sličan i Peugeot RD 1600 (kasnije Roa) koji međutim ima šasiju Paykana i pogon na stražnje kotače.

- Kia Pride – u Iranu ih proizvodi tvrtka Saipa, sa svojim imenima modela (Saba, Nasim)

- Zamyad – pickup rađen po licenci Nissan Juniora

U svakom trenutku u vidnom polju će vam biti barem jedan od ovih tipova (dok god gledate automobile, jasno).

Registracija izgleda ovako:



(Postoje i registracije za inozemstvo, no ova je za unutrašnju upotrebu.)

Kolodvor je smješten na zapadnom rubu grada i odavde prema centru vodi široka ulica kojom se mi zapućujemo. Njome bismo trebali stići ravno do centra, tamo imamo i smještajne mogućnosti, a usput se nadamo proći pored koje banke i zamijeniti novce.

Ubrzo se susrećemo s blagodatima iranskog prometa – točnije, na prvom većem križanju. Naime, svugdje smo čitali upozorenja o užasima prometa u Iranu, no nakon što smo iste stvari čuli i za Tursku i Gruziju, a u realnosti se to moglo podnijeti, smatrali smo i da u slučaju Irana pretjeruju. Nažalost, nisu. Promet u Iranu najbolje se može opisati kao mravinjak – ima neku svoju unutarnju logiku i strukturu, ali ona izmiče svima onima koji to promatraju sa strane. Takav je sustav najbolje ostaviti da sam teče i ne ga ometati vanjskim intervencijama. A ako ste pješak koji želi preći cestu, vi ste upravo to – faktor ometanja. Civilizirani Europljanin prvo će ostati zabezeknut nedostatkom semafora na većini križanja. Umjesto semafora, tamo se obično samo nalaze žuta trepćuća svjetla koja vozače upozoravaju da je tu nešto neuobičajeno. Semafori postoje jedino na križanjima dviju velikih cesta, kako bi se izbjegla darvinistička borba do iznemoglosti. No čak i u tom slučaju, ako ste pješak koji prelazi na zeleno, vi nemate pravo prolaska. U najboljem slučaju dobit ćete trubljenje, u većini ostalih, pokušat će vas zaobići ispred ili iza vas kako bi došli čim bliže križanju prije no im se upali zeleno. Zato je prilikom prelaska ceste važna jedna stvar – prelazi se brzim korakom (ne treba trčati, osim ako ne nailazi kolona), odrješito, bez gledanja prema vozačima (oni će to protumačiti kao vašu neodlučnost i neće stati, naprotiv). Ako se držite odrješitog i stalnog koraka, vozači će predvidjeti vašu putanju i znati s koje vas strane trebaju obići. Ne bojte se, neće vas zgaziti, dok god ne činite nagle promjene smjera ili brzine. Najvažnije je ne uspaničiti se. Vjerujte vozačima, oni su iskusni, znaju kako to funkcionira i nije im u interesu da vas zgaze. Možda će prozujati na nekoliko centimetara od vas, ali dok god ostajete hladnokrvni, preživjet ćete. Naposljetku, kad konačno prijeđete cestu i približite se drugom kraju, čuvajte se još jedne zamke – većina velikih ulica uz svoj rub ima otvoreni kanal, koji je nekada služio kao vodovod, a danas uglavnom služi za odvod oborinskih i otpadnih voda, te povremeno kao štakornjak. Oni mjestimično jesu nadsvođeni, ali na podosta ih mjesta treba preskočiti.

Po prvim dojmovima, Iran se ne razlikuje previše od Turske. Primjetna je razlika to što su sve žene pokrivene. Razlikuju se dvije vrste pokrivanja: čador i hidžab. Čador je tradicionalni ogrtač, obično crne boje, koji prekriva tijelo od kose do gležnjeva (lice je otkriveno), a kako nema nikakvih sredstava za kopčanje, mora ga se sprijeda pridržavati rukom ili, rjeđe, zubima. Čadore nose konzervativnije žene. Hidžab je marama kojom se prekriva kosa, dok je ostatak tijela odjeven u svakodnevniju odjeću, s time da ta odjeća ne smije biti pripijena i gornji dio odjeće mora prekrivati stražnjicu. Hidžab uglavnom nose mlađe i liberalnije žene, često vrlo labavo, tako da im se nalazi praktički na tjemenu, a uredno im se vidi i kosa na prednjem dijelu glave, kao i pramenovi koji im izviruju ispod marame sa stražnje strane. Postoji, doduše, moralna policija koja one žene za koje procijene da su se previše otkrile upozorava da se pokriju. Ipak, što se odjeće tiče primjetna je liberalizacija koja je započela krajem devedesetih, vladavinom reformističkog predsjednika Mohamada Hatamija. Ranije, a pogotovo u vrijeme Homeinija, prevladavali su čadori ili vrlo striktni hidžabi, a ženama nije bilo dopušteno šminkati se (danas je većina mladih našminkana i to vrlo ukusno – općenito, Iranke su predivne žene koje se ne libe istaknuti svoju ljepotu čak i uz tako skučen manevarski prostor).

Prošli smo pored nekoliko banaka, ali nijedna ne pripada banci Melli (tj. „narodnoj“), za koju kažu da je jedna od rijetkih koja je ovlaštena mijenjati novac. Napokon nalazimo jednu poslovnicu, no oni nam kažu da nam ne mogu promijeniti, neka pitamo u centru. Nastavljamo dalje i ubrzo nailazimo na još jednu njihovu poslovnicu. Ponovno ulazimo i dolazimo na šalter. Službenik nam tamo bez previše skanjivanja objašnjava da nam on doduše može promijeniti dolare, ali da je taj tečaj loš i da bi nam se mnogo više isplatilo mijenjati kod privatnih mjenjača. To je istina, tečaj je kod privatnih mjenjača mnogo bolji, barem dok je mjenjač dobronamjeran – u banci ćete dobiti jednu trećinu iznosa koji ćete dobiti kod mjenjača. Ali da nas iz banke šalju konkurenciji, to je zanimljivo.

Napokon, nakon skoro sat vremena hoda, dolazimo i do prvog od hotela koji se nalazi u mom vodiču, hotela Morvarid. Smješten je na samom rubu centra grada. Ulazimo i pitamo imaju li soba, te bez previše komplikacija dobivamo peterokrevetnu sobu. Pokazuju nam sobu, izgleda zadovoljavajuće, no morat će ju još očistiti od prethodnih gostiju, tako da ćemo mi ostaviti stvari na recepciji, pa se kasnije vratiti u hotel da se smjestimo u sobu, a sada ćemo se otputiti u obilazak centra, pa onda i na ručak.

Tabriz je, s nešto manje od dva milijuna stanovnika, četvrti najveći grad u Iranu i glavni grad provincije Istočni Azerbejdžan. Leži na visini od 1350 metara, u dolini na sutoku rijeka Ghuru i Adži. Riječ je o gradu s dugom tradicijom, no koji leži u seizmički aktivnom području pa je tako dosta puta u povijesti bio rušen i obnavljan. Tvrdi se da se nalazi na mjestu na kojemu je svojedobno bio Rajski vrt. Osnivačicom današnjeg Tabriza smatra se Zubaida, supruga kalifa Haruna ar-Rašida, koja je 791. obnovila grad nakon potresa i proljepšala ga do te mjere da se može reći da je utemeljila novi grad. Važan položaj na Putu svile donio je gradu prosperitet, te je on bio glavnim gradom nekoliko srednjevjekovnih azerskih država. 1392. ga je opustošio Timur, ali je ubrzo obnovio sjaj. 1501. u grad je ušao safavidski vladar Ismail I. i priključio Tabriz Perziji, štoviše, učinio ga je glavnim gradom, što će ostati do 1548. Turci su grad okupirali u dva navrata: 1514., kada su ubrzo potjerani, te 1585., nakon čega su ga držali 18 godina. Po povratku pod Safavide grad je izrastao u trgovačko križanje između Rusije, Perzije, središnje Azije, Indije i Turskoga Carstva. U 18. stoljeću zadesile su ga dvije tragedije: prvo su ga 1724. opet okupirali Turci, te pritom pobili oko 200 000 građana, a potom ga je 1780. pogodio i potres, u kojem je i opet poginulo 200 000 ljudi. 1826. nakratko su ga okupirali Rusi, a nakon njihovog povlačenja princ Abas Mirza započeo je s modernizacijom grada u zapadnjačkom stilu. Početkom 20. st. Tabriz je bio središte Iranske ustavne revolucije, kojom se željelo demokratizirati zemlju. Iako je Iran bio neutralan u oba svjetska rata, Tabriz je u oba rata okupiran – u Prvom svjetskom ratu u grad su ušli prvo Rusi, pa Turci, a u Drugome Saveznici. Dolazak Reze Pahlavija na vlast 1925. (to je otac onog nesretnika kojega će 54 godine kasnije svrgnuti Islamska revolucija) označio je provođenje centralizacije, s čime se većina stanovnika Tabriza, etničkih Azera, nije slagala, budući da su im bila uskraćena manjinska prava. Nakon Drugog svjetskog rata na području sjeverozapadnog Irana uspostavljena je Azerbejdžanska narodna vlada pod patronatom SSSR-a, sa sjedištem u Tabrizu, koja je ubrzo provela i agrarnu reformu, no nakon godinu dana sovjetske su se snage povukle, a šahova vojska zauzela to područje, poništivši rezultate agrarne reforme i ponovno zatrijevši azersku autonomiju. Nakon rata slijedila su ulaganja u grad, čime se on pretvorio u jedno od glavnih industrijskih središta Irana. Islamska revolucija Tabrizu nije donijela osobito zadovoljstvo, dijelom zbog toga što Azeri nakon centralističke politike Pahlavijevih nisu osjetili poboljšanje u pravima, a dijelom i zato što je u Tabrizu bila utjecajna liberalnija klerikalna struja koja se nije slagala s tvrdolinijašima koji su pobijedili.

Kao važno industrijsko središte, s rafinerijom, Tabriz je pretrpio bombardiranja u Iračko-iranskom ratu osamdesetih godina, nakon čega je krenula mukotrpna obnova. Situacija se polako poboljšava i za Azere – 1999. pokrenut je azerski program na sveučilištu, iako se u školama i dalje uči na perzijskome. Na ulicama, međutim, vlada azerski – većina stanovnika grada i dalje su Azeri.

U Iranu Azere inače zovu jednostavno „Turci“, budući da govore jezikom bliskim turskomu, a očito se Perzijanci ne zamaraju finesama. Jedna glavna razlika između Azera i Turaka je ta što su Azeri, kao i Perzijanci, šijiti, a Turci su suniti.

Iz hotela krećemo prema istoku, ulicom Imama Homeinija, te ubrzo dolazimo do nove džamije Mosalla u izgradnji:



Na pročelju se vidi slika Ruhollaha Homeinija, a s lijeve bi strane vjerojatno ubrzo trebala doći slika Alija Hamneija. Ta dvojica redovito dolaze u paru, svugdje vas zajedno promatraju sa zidova, pročelja, plakata... Damir ih je prozvao „zlim Djedovima Mrazovima“, iako smo nakon nekog vremena ipak morali priznati da Hamnei izgleda mnogo blaže i susretljivije od vječito smrknutog Homeinija. Doduše, i Hamnei je konzerva i još uvijek je miljama daleko od prihvatljivog vođe, ali je svejedno pomak u odnosu na strahovladu iz vremena Homeinija, o kojoj ću još pisati.

Komentiramo kako ne znamo što će se zbiti s tim prikazima kada Hamnei umre – hoće li jednostavno početi dodavati i sliku trećeg Vrhovnog vođe pored spomenute dvojice, ili će taj novi zamijeniti Hamneija na slici.

Prelazimo cestu, pri čemu Letica skoro završava pod kotačima autobusa – naime, uz već ionako kaotičan promet, autobusi imaju posebno odvojenu traku pored dvosmjerne ceste, unutar koje se promet također odvija dvosmjerno (zapravo je dakle riječ o paralelnoj cesti). Tako da je Letica, nakon prelaska glavne ceste za automobile, ostao gledati u istom smjeru, a autobus mu se stvorio iza leđa.

Pješačka ulica Tarbijat:



Krećemo kraticom kroz šoping centar Šams-e Tabrizi, kako bismo došli do jedne mjenjačnice koju nam preporučuje naš Lonely Planet. U prolasku kroz šoping centar ostajemo zgranuti izborom odjeće koja se nudi:



Naravno, u ovakvoj dekadentnoj odjeći Iranke ne smiju izaći u javnost. Mogu ju nositi samo pred svojim muževima (eventualno drugim članovima obitelji) ili u isključivo ženskom društvu (naravno, na nekoj privatnoj zabavi). No ipak se dakle to i dalje nosi, Iranke obdržavaju stil, a Homeini se okreće u grobu.

Izlazimo na drugoj strani šoping-centra, na ulicu Džomhuri-e Eslami (Islamske Republike), te ju potom prelazimo kako bismo došli do ruba tabriškog bazara. Pogled na sjever, prema bazaru:



Napokon nalazimo mjenjačnicu i mijenjamo svaki po 100 dolara. Za tu svotu postajemo milijunaši – dobivamo oko 3 100 000 iranskih riala. Novčanice su zanimljiv kupus papira u kojekakvom stanju, a na svima se nalazi Homeinijevo lice. Izuzetak je jedino najveći apoen – na novčanici od 500 000 riala piše jednostavno „Iran cheque“ i nalazi se slika neke džamije zajedno sa žigom banke. Razlog za to je sljedeći: najveća službena novčanica jest ona od 100 000 riala. Za iznose iznad toga pojedine banke imale su ovlast izdavati čekove koji su na rok od godinu dana funkcionirali kao novčanice. 2008. godine Središnja iranska banka ukinula je tu ovlast, i sada samo ona može izdavati takve čekove, a zasad ih izdaje u apoenima od 500 000 i 1 000 000 riala. Iz aspekta nas kao korisnika, savršeno je irelevantno jesu li to novčanice ili čekovi, dok ih god možemo koristiti kao novčanice. Ono što je međutim za nas mnogo bitnije jest način na koji Iranci izriču iznose. Naime, budući da su riali očito nezgrapni, zbog prevelikih apoena, Iranci cijene obično izražavaju u tomanima, što je deset puta manja jedinica (sam naziv dolazi od stare valute, koja je bila u upotrebi do 1932., a tada je zamijenjena rialom u omjeru 1 toman = 10 riala. Sjećate li se da sam se čudio da Albanci još govore cijene iz doba prije devalvacije leka 1960-ih? Ovi su još gori.). No kako je cijena i u tomanima i dalje velika, mnogi će jednostavno taj iznos još podijeliti s tisuću i reći vam cijenu u toj novoj vrijednosti. Dakle, ako nešto košta 500 000 riala, to je 50 000 tomana, a prodavač bi vam mogao reći samo 50 tomana. Potrebno je dodati 4 nule na rečeni iznos, kako biste znali koju nominalnu vrijednost morate platiti.

Naravno da je i tu nastao raskol među nama kada bismo diskutirali cijene. Nikola i Damir odlučili su se čvrsto držati onoga što piše na novčanicama i govoriti cijene u rialima. Letica i ja smo prihvatili iranski običaj govorenja u tomanima, a Mate je odmah  krenuo u ovaj trgovački način, izbacivši 4 nule. Ukratko, nastao bi kaos u situacijama kada bih ja Nikolu tražio da mi dadne 20 000, a on bi mi dao novčanicu od 20 000 (umjesto od 200 000), pa bismo se onda derali jedan na drugoga, pri čemu je on mene optuživao za nepotrebno preseravanje i pravljenje Irancem, a ja njega za potpuno neuklapanje u okolinu. Da stvar bude bolja, neki od njih su na početku još pokušavali i preračunavati cijene, kako bismo doznali koliko je to točno u kunama, ali smo ubrzo od toga odustali. Orijentacije radi, jedna kuna je oko 500 tomana (odnosno 5000 riala). Kad vas taksi vozi za 4 kn po osobi, ili pivu platite 2 kn, onda preračunavanje doista nema nekog prevelikog smisla.

Ukratko, glavna zafrkancija kada bi netko ostao zbunjen prilikom međusobnog raskusurivanja i postavio pitanje „Koliko ti onda trebam vratiti?“, bila je „Jednu onu s Homeinijem.“

Sad kad smo konačno nabavili riale, krećemo dalje u obilazak, a usput ćemo pronaći i neko mjesto za ručak, prije no što se vratimo u hotel i uselimo u sobu. Na proširenju na sredini ulice nalazi se sljedeći spomenik:







Sudeći po ikonografiji, riječ je o sedmorici šehida iz Iračko-iranskog rata. Premda je rat završio prije 25 godina, kult mučenika je još uvijek jak.

Krećemo na jug, prolazeći uz male prodavaonice svega i svačega. Ulazimo u jedan dućančić u kojem se prodaju živežne namirnice i kupujemo sokove. Ono čime Iran stvarno obiluje to su prirodni voćni sokovi. I to doista prirodni, bez konzervansa. Ima ih raznih vrsta, od nara, žutike (to je neka bobica slična brusnici), preko uobičajenijeg voća, poput marelica i bresaka (latinsko ime breskve je Prunus persica, tj. perzijska šljiva), pa do kojekakve egzotike, domaće i uvozne: datulja, aloje, tamarinda... Na Damirovu žalost, ima i Coca Colinih proizvoda (on se veselio Iranu kao jednoj od „nepokorenih“ država, ali Coca Cola se licencno puni u Iranu), ali i lokalnih kopija, kao što je Parsi Cola ili Zam Zam Cola (prema svetom izvoru u Meki). Ono što je zanimljivo jest da se sokovi uglavnom prodaju u staklenim bocama. Limenke postoje, ali su puno skuplje, a plastike gotovo uopće nema. Čudno zapravo, s obzirom na zemlju koja proizvodi ogromne količine nafte i njenih derivata.

Ponovno smo na ulici Imama Homeinija, pa Letica slika gradsku vijećnicu Tabriza:



Ovo je već prilično riskantno – naime, u Iranu nije preporučljivo fotografirati državne zgrade ako ne želite imati okapanja s policijom. Pogotovo ako ste stranac.

Nastavljamo na zapad Homeinijevom prema jednom od restorana koje preporučuje Lonely Planet. Letica zastaje kraj jedne slastičarnice, uželio se sladoleda. Mi produžujemo, nema smisla jesti sladoled prije ručka. Ubrzo nalazimo i restoran, nazvan Modern Tabriz, u jednom podrumu. Čini se prosječnim, ima preporuku, pa da vidimo. Naručujemo hranu, u cijenu je uključen i samoposlužni salata-bar, a možemo si sami uzeti i piće. Nakon što smo naručili primjećujemo nekog kukca kako nam šeće po stolu. Nije baš žohar, ali nije ni daleko od toga.

Hrana ubrzo dolazi, nije uopće loša, ali nije ni nešto spektakularno. Svugdje sam slušao hvalospjeve iranskoj kuhinji, pa sam možda imao i veća očekivanja. Dok jedemo, pridružuje nam se Letica, koji nas je uspio pronaći. On je pak oduševljen sladoledom koji je pojeo i pomalo egzotičnim okusima, kao što je šafran. Usput je još poslikao ljude koji čekaju autobus:



Primijetite da na stanici postoji segregacija. Žene čekaju s jedne strane, muškarci s druge. Načelno, u autobusima je stražnja polovica rezervirana za žene, prednja za muškarce (dva su dijela čak i odvojena štangom koja se nastavlja na rukohvat srednjih vrata), ali pridržavanje tog pravila, kako ćemo kasnije vidjeti, nije toliko striktno – viđali smo žene u prednjem dijelu (a i muškarce u stražnjem) bez ikakvih posljedica.

Na gornjoj se slici ujedno lijepo vide i razlike između čadora i hidžaba.

Još jedna usputna crtica:



Ručamo dakle svi zajedno, pa tako konačno otvaram po prvi puta i iransku pivu. Budući da je Iran islamska republika, piva mora biti halal, što znači da ne smije sadržavati nimalo alkohola. Dakle, nisu to one naše pive kod kojih službeno piše da su bezalkoholne, a zapravo imaju manje od 0,5% alkohola, ovdje doista nema alkohola. Okus je poprilično bljutav. Doduše, nedostatak alkohola je proizvođačima omogućio poigravanje s raznim aromama, pa tako u Iranu možete piti pive s mnogo većim dijapazonom okusa od onih u Europi: nar, šumsko voće, metvica, limun, jabuka, kava (što ima okus sličan kvasu)... Dok god to ne doživljavate kao pivu, nego kao sokić od ječma s voćnom aromom, sasvim je prihvatljivo i osvježavajuće. Najmasovnije se pije Istak, koji se proizvodi u Sanandadžu u iranskom Kurdistanu, premda je u svakodnevnom govoru ime jedne druge marke postalo sinonim za pivu, a to je Delster. Zapažen je još i Šams, a postoje i neke manje marke, a čak i neke strane firme proizvode bezalkoholne pive za iransko tržište (ali i za druge islamske zemlje).

Nakon ručka se vraćamo u hotel kako bismo se konačno uselili u sobu. Soba je spremna, pa tako malo priliježemo i dogovaramo planove za popodne. Soba je prilično velika, s jedne se strane nalazi širok dvostruki krevet, a s druge tri jednostruka. Mate i Nikola će na dvostruki. Soba ima i prozor, s pogledom na nekakvo unutrašnje dvorište/vrt, koje je obraslo sparušenom travom i zajedno s nereprezentativnim zidovima daje otprilike ugođaj kao da gledate na neko unutrašnje dvorište zatvora Folsom. Imamo i kupaonicu, u kojoj je WC naravno čučavac. U Iranu su čučavci već toliko rašireni da ćete zapadnjački WC dobiti samo u boljim hotelima. Uz to naravno ide i nedostatak toaletnog papira. Dok su ostali odlučili nabavljati toaletni papir (koji se onda, naravno, zbog ograničene propusnosti ne smije bacati u WC nego u kantu za smeće), ja sam se, kao i u slučaju riala/tomana, odlučio prilagoditi lokalnim običajima i rabiti crijevo za ispiranje. Čišće je, manje iritira stražnjicu i ne stvara probleme s odvodom. Jedino pitanje koje me uvijek mučilo dok sam uzimao to crijevo u ruku bilo je „A što ako je onaj prije mene slučajno crijevom očešao...?“

Valja reći da je i crijevo ustupak modernoj tehnologiji. Nekada se higijena održavala tako da se ispiranje odvijalo izravno rukom. Naravno, lijevom, jer se ona smatra nečistom.

Dogovaramo se da ćemo u popodnevnim satima otići na autobusni kolodvor kupiti karte za Teheran za sutradan. Većini se ne da ići dotamo, tako da ćemo izgleda otići samo Letica i ja. Ostali nam daju novce, a potom dogovaramo sastanak na početku ulice Tarbijat i krećemo.

Do kolodvora smo planirali ići autobusom, tako da odlazimo do stanice u susjednoj ulici, ali prije toga navraćamo na još jedan sladoled u usputnoj slastičarnici. Ovdje nažalost prodavač ne zna engleski, a sve je ispisano na farsiju. I dok nas dvojica petljamo, pored nas se pojavljuju dvojica mladića, od nekih 25 godina i pitaju nas na engleskom treba li nam pomoć. Kažemo da bi nam dobro došla i zamolimo ih da nam prevedu imena sladoleda. Odlučujemo se za malo manje uobičajene okuse, kao što su mango ili mandarina. Dečki koji su nam pomogli inzistiraju da oni i plate. Letica i ja se opiremo, no oni ustraju: „Molimo vas, vi ste naši gosti.“ Iako mislimo da je riječ o tarofu, ovi brže-bolje vade novce i plaćaju naše sladolede. Malo nam je neugodno, nama su ti sladoledi sigurno jeftiniji nego njima, ali čini se da je njima to pitanje časti.

Kad sam već spomenuo tarof, bio bi red da pojasnim taj koncept koji je prilično važan u Iranu. Tarof je skup komunikacijskih rituala kojima se uspostavlja i potvrđuje društvena hijerarhija. Slična stvar postoji u mnogim kulturama, ali nama je Iran bio prvi susret s nečim takvim, makar na načelnoj razini. Tarof nalaže uvijenost komunikacije, zbog čega Iranci ostavljaju dojam da im je neugodno, da nešto izbjegavaju ili da vas muljaju. Tako npr., ako želite povišicu, vi ćete prvo desetak minuta razgovora s poslodavcem pričati o njegovim vrlinama, okolišati na sve druge načine, podrazumijevajući da i poslodavac zna koja je vaša prava namjera i da ju prvi spomene, budući da je na višem društvenom položaju. Isto tako, tarof zahtijeva da vi ponudite uslugu, bila ona vama draga ili ne, a da druga strana prvo odbije, bez obzira odgovara li joj to ili ne. Sasvim je jasno da tu često može doći do nesporazuma i neugodnih situacija – recimo, oboje mogu na kraju raditi nešto što ne žele, jer su prepristojni da odbiju onog drugog. Zapravo, manje je uvredljivo pristati na nešto što ne želite, nego jednostavno reći da vam nije do toga i na taj se način zamjeriti ponuđaču (čak i ako njemu takav ishod zapravo odgovara). Zapadnjacima je tarof čudan i nemaju strpljenja za njega, pa imamo situaciju gdje npr. pitate prodavača koliko nešto košta, a on kaže da to uopće nije vrijedno i da ne košta ništa. On naravno tarofira i očekuje da mu platite, ali se od vas očekuje da inzistirate na plaćanju. Nakon nekoliko takvih izmjena (koje ovise o socijalnoj distanci), prodavač će konačno „popustiti“ i reći cijenu. Ako ste usto još na bazaru, tada može krenuti i cjenkanje, čime se jednostavan proces novčane transakcije produljuje na složeni ritual koji može trajati i po pola sata. Međutim, Zapadnjak koji ne poznaje lokalnu kulturu možda će nakon prve prodavačeve replike zaključiti „OK, on mi to poklanja, hvala, doviđenja“. Vjerojatno je to i razlog zašto se u komunikaciji sa strancima tarof baš ne koristi.

Što se nas tiče, nama je tarof dobro došao kao interna fora: „Evo, možeš posuditi moj gel za tuširanje.“ „Dobro, daj mi ga.“ „Ma kaj ti je, pa to je bio tarof!“

Momci koji su nama platili sladoled ipak izgleda nisu tarofirali, budući da inače ne bi izvadili novce i tutnuli ih prodavaču. Sada razgovaramo s njima na ulici, pitaju nas odakle smo (to je najčešće pitanje koje će nam biti postavljeno u idućih tjedan i pol, često i bez ikakvog razgovora, samo u prolazu na ulici). Farsi je dosta naziva za države preuzeo iz francuskoga, pa je tako naša država za njih „Krovasi“ (s naglaskom na i). Nemojte ni pokušavati s Kroejšom, neće vas razumjeti, čak i ako znaju engleski. Krovasi međutim uglavnom kuže. Možda zbog tarofa, a možda zbog nekoliko naših nogometnih trenera koji su djelovali ili djeluju u Iranu (Ćiro Blažević, Branko Ivanković, Cico Kranjčar).

Ovi momci dobro govore engleski. Jedan se zove Abas, drugomu se ne sjećam imena. Jedan od njih studira u Turskoj, u Erzurumu. Obojica su na nekim tehničkim fakultetima. U Iranu je to vrlo popularno, jer je to jedna od rijetkih mogućnosti za otići iz zemlje, što uglavnom želi velik broj visokoobrazovanih. Ujedno je to i razlog zašto je Iran još uvijek, unatoč sankcijama, tehnički vrlo napredna zemlja.

Kažemo im da smo krenuli na kolodvor kupiti karte za sutra. Oni se nude da će nas odbaciti dotamo. Sad, tarof ili ne, dobro će nam doći nečija pomoć na kolodvoru, jer ako su poput onih u Turskoj (a vjerojatno još i kaotičniji) nas dvojica ćemo teško riješiti sami stvar. Auto im je u blizini, naravno da je riječ o Peugeotu. Vožnja do kolodvora traje petnaestak minuta i sada imam prilike promotriti iranski promet iz perspektive vozača. Mijenjaju se trake, trubi se pješacima, skreće se bez žmigavca, prolazi se kroz crveno (ako negdje ima semafora)... Sve to teče prilično glatko, tek na jednom križanju vidimo manji sudar – dvojica vozača su se očito malo jače očešala, ali bez ikakvih ozbiljnih posljedica. Zanimljivo, to je bio jedini sudar koji smo vidjeli u Iranu.

Usput pričamo o našem putovanju, pa nam kažu kako ne vole Perzijance. Zbog onoga što sam gore napisao, to je donekle i razumljivo. Inače, Iran je etnički vrlo šarolika država. Glavninu stanovništva (oko 60%) čine Perzijanci, koji žive u središnjem dijelu države, i govore farsijem (ili novoperzijskim) koji spada u iransku granu indoeuropskih jezika (usporedbe radi, brojevi na farsiju su: jek, do, se, čahar, pandž, šeš, haft, hašt, noh, dah; „otac“ je padar, „voda“ je ab i još mnogo srodnih riječi s ostalim indoeuropskim jezicima). Druga najveća populacija su Azeri, kojih ima oko 20% i govore azerskim jezikom, iz turkijske porodice. Na zapadu Irana prisutna je i brojna kurdska populacija (ima ih oko 7 milijuna), koje ostali Iranci smatraju divljima i opasnima (iako su to uglavnom predrasude). U susjedstvu žive i gorski nomadi Luri, koji govore jezikom koji je mješavina farsija i arapskog. Na jugozapadu, u provinciji Huzestan, te uz obalu Perzijskog zaljeva, žive Arapi, kojih ima oko 2% ukupne populacije. Arapi u Huzestanu su šijiti koji su izbjegli iz Iraka tijekom rata, oni uz Perzijski zaljev (zvani Bandari, tj. „lučani“, jer žive po lučkim gradovima) uglavnom su suniti. Na jugoistoku žive Baludži, narod iz iranske skupine koji nastanjuje i zapadni Pakistan, a bore se za stvaranje vlastite države, te gerilski ratuju u jugoistočnom Iranu. Na sjeveroistoku ima Turkmena, koji se lako uočavaju po svojoj kosookoj fizionomiji. Naposljetku, diljem Irana živi još mnoštvo manjih nomadskih naroda, nekih turkijskih, nekih iranskih, koji se i danas sele sa svojom stokom na ispašu diljem gorja Zagros ili po pustinjama.

Dolazimo na kolodvor, kažemo im što točno želimo, koje vrijeme, kakav bus, za sutra ujutro za Teheran, pet ljudi. Nakon malo muvanja po šalterima pronalazimo odgovarajući autobus. Ovaj puta odmah inzistiramo da ćemo mi platiti, da nas ne bi slučajno opet dignuli na foru, ali mislim da ni oni nisu toliko ludi.

Potom nas opet vraćaju do grada, usput navivši neku njihovu glazbu do maksimuma, tako da mi od basova podrhtava utroba. Zanimljivo je to kako je službeno pop-glazba haram i zabranjeno ju je javno puštati, no domaća produkcija pop-glazbe s elementima narodnog melosa je sveprisutna i očito je halal. Pričaju kako večeras idu na koncert nekog poznatog azerbejdžanskog pjevača i kako se još moraju spremiti, te odbijaju naš poziv na piće nakon što nas vrate u grad.

Ostavljaju nas opet kod onog spomenika šehidima, tako da se upućujemo pješice prema dogovorenom mjestu sastanka. Imamo još vremena, pa i opet kupujemo sok, a potom i sladoled, u onoj slastičarnici u kojoj je jutros Letica kupio sladoled. Ovdje prodavač zna engleski, a ako nešto i ne zna, odmah poseže za rječnikom (naravno, sve to radeći izuzetno flegmatično, tako da na odgovor koja je ta i ta vrsta sladoleda možemo čekati i do dvije minute). Uzimam šafran i sviđa mi se. Pridružujem mu kokos i limetu. Dok kupujemo sladoled pred slastičarnom se zaustavlja Mate, koji je također krenuo po sladoled. Čini se da smo po nečemu bili uočljivi, kada nas je tako lako primijetio... Potom lagano krećemo prema mjestu sastanka s ostatkom skupine.

Dok se dogovaramo kamo ćemo, prilazi nam neki stariji gospodin u odijelu (ovdje neobično puno ljudi nosi odijela) i na prilično dobrom engleskom nam želi dobrodošlicu u svoju zemlju. Eto, tek tako, malo je pročavrljao s nama, poželio nam da se lijepo osjećamo u Iranu i potom se udaljio. To je ta lijepa iranska gostoljubivost o kojoj smo slušali.

Krećemo prema bazaru. Tabriški je bazar najveći pokriveni bazar na svijetu i jedan od najstarijih na Bliskom istoku. Od 2010. nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Nedavno je i obnovljen, a pokriva 7 km2. Većina svodova sagrađena je tijekom 15. stoljeća. Iako je površinom ogroman, izvana izgleda prilično neprimjetno, tako da treba vremena da skužite gdje je ulaz. Mi ulazimo pored mjesta gdje se navodno nalazi turistički ured, jer Leticu zanimaju brošure. No iako bi ured prema Lonely Planetu trebao biti ondje, nema ga.

Pogled na džamiju pored ulaza:



I jedan od ulaza:



Prolazimo uličicama bazara, izbjegavajući pritom motocikle, koji se znaju zaletjeti kroz pokrivene uličice, bez obzira što ispušni plinovi nemaju kamo otići.

Bazar iznutra:





Izlazimo na ulicu s istočne strane, pa ponovno presijecamo kroz bazar sve do zapadnog ruba. Popodne je već odmaklo, pa je dosta dućana i zatvoreno. Ovdje je atmosfera malo mirnija:









Na zapadnom se rubu bazara nalazi džamija koja se zove Džame, odnosno „kongregacijska“ - što je i inače ime koje se daje glavnim džamijama u nekom mjestu (to je otprilike ekvivalent katedrale u katoličanstvu ili saborne crkve u pravoslavlju). Od toga naziva inače dolazi i naš naziv za taj vjerski objekt uopće, izvorna arapska riječ za džamiju je „,masdžid“ (od toga npr. „mošeja“, „mosque“ i ini zapadnjački nazivi) što se kod nas pak koristi za malu džamiju, obično u obliku uređene prostorije za molitvu u nekom objektu koji nije primarno vjerske namjene. Ukratko terminologija nam je posve obrnuta (slično kako se kod nas za svakodnevni predmet kaže „vrata“, dok su „dveri“ monumentalne i svečane, dok je u ostalim slavenskim jezicima uglavnom obrnuto).

Džamija je posve arhitekturalno uklopljena u bazar, jedino se iznad nje ističu minareti. Pogled u džamiju:



I dvorište ispred nje, zajedno s minaretima:



Minareti iz veće blizine:



Druga strana dvorišta:



(primijetite „zle Djedove Mrazove“ na krovu)

Minareti s druge strane:



(zanimljiv prizor gdje ovi nešto ukrcavaju u Paykan, dok ovaj klerik pored njih izgleda kao da ne pripada ovamo)

Vraćamo se u bazar i obilazimo dio s prehranom. Prodavač tikava koje na prerezu izgledaju kao lubenice:



Izlazimo iz kompleksa bazara i slikamo crkvu Sv. Marije koja se nalazi s druge strane ovog prometnog križanja:



Malo detaljnije (nije nam se dalo prelaziti cestu – u Iranu se to ne radi bez prijeke potrebe):



Crkva potječe iz 12. st., a spominje ju i Marko Polo. Nekoć je bila nadbiskupsko sjedište. Kršćanska zajednica u Tabrizu postoji još od samih početaka kršćanstva.

Na usputnom štandu kupujemo stvar pod imenom šarbat-e tohme šarbati. Riječ je o piću koje se radi od vode (s malo šećera) i sjemenki bosiljka. Prodaje se iz uobičajenih plastičnih miješalica iz kakvih se kod nas obično prodaje limunada. Sjemenke obično potonu na dno, ali okus je svejedno osvježavajuć. I još košta nekih 100 tomana (oko 20 lipa).

Inače, u Iranu je voda svugdje pitka i nema problema s crijevnim nametnicima, izuzev na jugoistoku. Mi smo zbog velike vrućine uglavnom pili voćne sokove, rjeđe vodu.

Nastavljamo prema već poznatom dijelu grada, ponovno pored spomenika šehidima, no cestu ovaj puta prelazimo pješačkim nathodnikom, koji su srećom dosta česti u Iranu. Vraćamo se ponovno do one slastičarnice i navraćamo na voćne šejkove. Ima ih raznih, od banane, dinje, ananasa, manga... Nakon nekog vremena odlučujemo se na posjetu Plavoj džamiji, koja se nalazi malo niže niz ulicu Imama Homeinija. Na kružnom toku kod vijećnice Letica se odlučuje odvojiti, te kaže da ide još jednom potražiti onaj turistički ured, a potom će nas sustići. Više ga nismo vidjeli do večeri. Laughing

Plava se džamija nalazi pored parka koji nosi ime pjesnika Širvanija Haghanija, azerskog pjesnika iz 12. stoljeća. Pogled preko parka na džamiju:



Pročelje:



Plava džamija (Džamija Kabud) sagrađena je 1465., a nakon izgradnje još su 25 godina prekrivali njene zidove pločicama majolike i kaligrafskim natpisima. Preživjela je težak potres 1727., ali se srušila u onome iz 1779. Potres je preživio samo ulaz (to je ovaj na gornjoj slici). U ruševnom je stanju stajala skoro 200 godina, do 1973., kada je konačno započela obnova, koja međutim do danas nije gotova (još uvijek je većina zidova gola jer se pločice vrlo pažljivo rekonstruiraju). U džamiji se inače nalazi i manja džamija u kojoj su pokopani šahovi azerske plemenske federacije Qara Qoyunlu. Taj je dio također preživio potres.

Ostatak ekipe nije zainteresiran za ulazak, tim više jer se ulaz naplaćuje, a pogled kroz vrata pokazuje da se isplati pričekati dok u potpunosti dovrše obnovu.

Inače, odnedavna je uvedena različita tarifa ulaznica u kulturno-povijesne znamenitosti za Irance i strance, pri čemu stranci plaćaju oko 5 puta više. Još su uvijek to dosta bagatelne cijene (manje od 30 kn), ali ipak.

Čekamo Leticu, ali on se ne pojavljuje. Zaključujemo stoga da je otišao svojim putem, pa krećemo lagano u potragu za večerom. Usput prolazimo pored benzinske pumpe i uz malo preračunavanja zaključujemo da litra benzina u Iranu košta oko 40 lipa. Stvari međutim ipak nisu toliko jednostavne – budući da proizvodnja nafte za domaće tržište ne zadovoljava potrebe, benzin je racioniran, tj. svaki vozač ima posebnu karticu za gorivo kojom može kupiti određenu količinu.

Prvi restoran u koji smo se zaputili ne uspijevamo pronaći, pa odlučujemo još jednom proći tim potezom, ali prvo ćemo baciti pogled na tabrišku citadelu, točnije ono što je ostalo od te građevine iz 14. st.:



Citadela se nalazi pored džamije Mosalla čija joj izgradnja potkopava temelje, pa je stoga nemoguće približiti joj se.

Ni drugi pokušaj traženja restorana ne daje ploda, pa se dajemo u potragu za idućim koji nam preporučuje Lonely Planet. Putem do njega prolazimo pored neke kebabdžinice i ovi su već spremni ući unutra, ali ih ja od toga odgovaram, jer taman posla da ćemo i u Iranu jesti samo kebabe. Iranska kuhinja je navodno izvrsna i želim probati što više različitih stvari. Sa mnom se u tome načelno slaže i Damir (on isto tako kaže da gradove i države procjenjuje po hrani), ali sada je ljut, jer mu se više ne da hodati i ide mu na živce moje inzistiranje da pronađemo točno određeni restoran. Ipak, hoda dalje bez pogovora. Dolazimo do lokacije gdje bi trebao biti idući restoran, i tamo također nema ničega. Lonely Planet zna tako povremeno pogriješiti – kada je riječ o ovakvim zemljama, vjerojatnost pogreške (tj. zatvaranja restorana) prilično je velika. Ipak, ne mislim da bih ga trebao spaliti, kao što mi Damir u ovom trenutku predlaže.

Ništa, priznajem poraz i vraćamo se natrag do one kebabdžinice. To je omanja prčvarnica, koja ima i nekoliko stolova na galeriji. Sjedamo i svi naručujemo po kebab i ajran. Kebab je u Iranu dugački komad mesa koji se servira s rižom (obično duplo više nego je se može pojesti) ili kruhom (i to plosnatim lepinjastim kruhom koji se naziva naan) i povrćem (paprikom i paradajzom, također sa žara). Ukratko, ovaj koji smo mi naručili izgledao je ovako:



(Nikola i ja pijemo ajran, Mate i Damir – nevjerojatno – Coca Colu)

Hrana nije nešto spektakularno loša, ali nije ni sjajna, tim više jer je jednolična. Tada još nismo znali strašnu istinu – hrana u iranskim restoranima uglavnom i jest to što smo dosad vidjeli, ako hoćemo pravu iransku kuhinju, trebamo biti pozvani u goste k iranskoj obitelji. A pet bilmeza u komadu nitko neće pozvati, tako da će naši kulinarski apetiti uglavnom ostati nezadovoljenima.

Vraćamo se prema hotelu, ja usput kupujem još jednu bezalkoholnu pivu u prodavaonici u kojoj sam ju kupio popodne, na putu na kolodvor. Upao sam u zao čas – upravo je vrijeme večernjeg namaza i vlasnika sam prekinuo u molitvi. Ipak, kolega mu pomaže i dobivam svoje piće.

Jedna razlika koja se primijeti u šijitskoj zemlji jest da su ezani mnogo rjeđi. Naime, dok se suniti mole pet puta dnevno, šijiti su spojili dva puta po dvije molitve, pa se mole samo tri puta. Tako smo pjev mujezina čuli mnogo češće u sekularnoj Turskoj nego u Islamskoj Republici Iran.

U hotelu nam se pridružuje i Letica, koji je nakon našeg rastanka odlutao prema sjeveru. Nije našao turistički ured, ali je slikao palaču zgrade uprave provincije Istočni Azerbejdžan:



Potom prešao rijeku Mehran:



(ovdje se gradi tabriški metro, zato to izgleda ovako)

I stigao do zgrade koja se naziva Maghbaratošoara, odnosno mauzolej pjesnikâ:





Ova zgrada je mauzolej preko 400 pjesnika, mistika, znanstvenika i slavnih ljudi s područja Tabriza. Iako kompleks postoji od srednjeg vijeka, ova je zgrada izgrađena sredinom 1970-ih.

Još slika:







Iznutra:









psihoputologija @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 6, 2014
UTORAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Do jutra je buka zamrla. Nama je let u 10, no morali bismo biti na aerodromu najkasnije u 9, što znači da moramo uloviti bus s Kadıköya u 7,45. Ustajemo oko 7, nabrzinu spremamo stvari, odjavljujemo se iz hostela i krećemo. Letica usput slika armensku crkvu Surp Takavor:



Stižemo na bus na vrijeme, kupujemo još vodu i simit, te krećemo. Vožnja do aerodroma prolazi bez prevelikih poteškoća, i za manje od sat vremena smo tamo. Odmah na ulazu je prva rendgenska kontrola – dakle, da biste uopće ušli u zgradu, trebate dati prtljagu na pregled. Obavljamo check-in, Letica je ovaj puta odlučio ne riskirati s time koje će mu sjedalo dati službenica na šalteru, nego obavlja elektronski check-in na jednom od automata, i uzima si mjesto do prozora. Mi ostali čekamo u redu, pa onda opet moramo službenici na pitanje gdje nam je peti objašnjavati da je on pomalo na svoju ruku. Srećom, ovaj puta nema granice, tako da krećemo izravno na drugi rendgen, a potom se smještamo u čekaonici, s još dvadesetak minuta do leta. Letici nije bilo dosta što je prethodni dan već izgubio jednu okladu sa mnom (naime, kladili smo se koja je točno od dviju susjednih sarajevskih zgrada Marijin Dvor), nego me i opet izaziva s okladom tvrdeći da se prezime francuskoga nogometaša Roberta Pirèsa piše bez naglaska (po tome kako sam ga napisao vidite tko je dobio okladu). Više se ne sjećam što je bio ulog i je li mi ga na kraju uopće isplatio.

Konačno nas pozivaju na izlaz. Dok hodamo kroz most prema avionu, primjećujem neobičnu naljepnicu na zidu mosta:



Ja sam i za ovaj let rezervirao svoje sjedalo prilikom kupnje karata, i opet sam se uspio smjestiti pored krila. Ipak, budući da ovaj put letimo s Boeingom 737, a ne Airbusom, malo je bolji pogled. Letica si je upiknuo neko mjesto naprijed, no žali se da tamo zapravo uopće nema prozora (nisam najbolje shvatio, prozor bi trebao biti u svakom redu). Pored mene je sjedalo dobio Damir. Sad ću morati slušati njegove strahove tijekom leta...

Već dok rulamo zabrinuto me pita mora li se krilo toliko tresti (vrh krila podrhtava na neravninama aerodroma). Pojašnjavam mu da je krilo konzola i da ga s vanjske strane ništa ne drži, pa je i logično da se na vrhu trese. Pače, mora biti elastično. Začudo, kad smo poletjeli smirio se i počeo normalno razgovarati. Kako je treće mjesto u našem redu bilo slobodno, pridružio nam se Letica, koji je zaključio da je bolje barem nešto vidjeti kroz prozor, makar sjedio uz sam prolaz.

Letimo u blagom jugoistočnom pravcu, vidljivost je dobra, pa ja pokušavam procijeniti preko kojih gradova letimo, ali mi ne uspijeva. Ujedno, sustav obavještavanja putnika preko ekrana ne radi (nije ni na prošlom letu), tako da moramo nagađati.

Nakon malo manje od sat i pol leta nadlijećemo akumulacijsko jezero Keban na Eufratu:



I uz uglavnom miran let, s tek sitnim turbulencijama, ubrzo dolazimo i nad jezero Van i započinjemo slijetanje prema Vanu. Zašto smo uopće išli u Van? Postoje dva razloga. Prvi je taj da letovi iz Europe prema Teheranu svi dolaze u ranojutarnjim satima (oko pola 3 ujutro, npr.), što nije baš idealno vrijeme za doći u zemlju poput Irana. Osim toga, put izravno u Teheran bi zakomplicirao našu namjeru da posjetimo Tabriz, koji je jedini bio izvan kruga koji smo planirali opisati. Drugi razlog ćete čuti malo kasnije.

Pista vanskog aerodroma nalazi se praktički na samoj obali, tako da imate osjećaj da avion slijeće u jezero, budući da tek na nekoliko metara visine dođe nad kopno i pistu. Aerodrom je malen i nosi ime po bivšem turskom premijeru Feritu Melenu.

Izlazimo iz zrakoplova:



I odmah se vidi kontrast u krajoliku. Dok je krajolik oko Istanbula još uvijek više-manje mediteranski, u Vanu je tipična bliskoistočna visokogorska pustara. Brda uokolo su gola i užarena, bez obzira što smo na 1700 metara nadmorske visine.

Dok Nikola i ja čekamo prtljagu, a Damir nam pravi društvo, Mate i Letica su već odšetali. Jedva ih nalazimo na klupama ispred zgrade aerodroma. Upućujemo se pješke prema glavnoj cesti, tamo bi trebao prolaziti gradski bus kojim ćemo do centra. Međutim, uz cestu stoji i nekoliko dolmuşa. Vozač prvoga nas pita trebamo li do grada. Kažemo mu da trebamo „tren istasyonu“ i ako nas može tamo odbaciti. Veli da može, da je to 3 lire po osobi. Odlično.

Od našeg prošlog boravka u Vanu tri godine ranije, grad su pogodila dva razorna potresa, u listopadu i studenom 2011. Na području zahvaćenom potresom poginulo je 644 ljudi, a ozlijeđeno ih je oko 4 i pol tisuće, dok je oštećeno preko 11 tisuća zgrada. Najteže je bio pogođen grad Erciş, no stradao je i Van. Tragovi potresa vidljivi su još uvijek, mnogo je praznih parcela na kojima su donedavno bile zgrade, neke kuće još uvijek stoje oštećene.

Čini mi se da nas dolmuş vozi u krivom smjeru od onoga kojim bismo trebali ići, a moje sumnje su potvrđene kada dolazi do stajališta dolmuşa na kojem smo prije tri godine čekali dolmuş za Akdamar, staje i kaže nam da smo stigli. Ovdje se uključuje Mate sa svojim pregovaranjem na turskom. Pojašnjava mu da to nije željeznička stanica i da smo ga mi tražili da nas tamo odveze. Vozač se pravi lud, tvrdi da smo mi tražili otogar, a ne tren istasyonu. Taman posla, pa valjda nas pet zna što smo mu rekli. Vozač kaže da je do željezničke stanice 5 lira. Mi odbijamo platiti, jer nam je rekao 3 lire. Evidentno nas pokušava smuljati. Mi se ne damo navući, ostajemo sjediti u dolmuşu i ponavljamo da nas odveze na željezničku stanicu. On se pravda kako je benzin skup, kako nas ne može voziti ispod cijene...uobičajene taksističke muljaže. Čeka on, čekamo i mi. On misli da se nama žuri i da ćemo ili odustati i izaći, ili platiti. Mi imamo vlak u 8 navečer (trenutno je 1 popodne), i zasad nam je savršeno svejedno koliko nas on misli zavlačiti, možemo i 6 sati sjediti u tom dolmuşu, a on u međuvremenu gubi klijente.

Ponašamo se kao da ćemo u dolmuşu ostati dulje vremena. Odustali smo od razgovora s vozačem, međusobno se razgovaramo na hrvatskom, smijemo se, idemo na to da ga izludimo. Začudo, čak se ni Damir ne buni previše zbog ovakvog razvoja situacije.

Atmosfera:



Nakon nekog vremena odlučujemo se za novu dimenziju bahatosti: Nikola se ide malo prošetati, usput možda kupi nešto za pojesti, pa donese i nama. Mi ostali ostajemo sjediti u dolmuşu i nastavljamo po starom. Razmišljamo si hoće li možda vozač pozvati neko pojačanje i postati neugodan, ali to se ne događa. U jednom času – Nikola se još nije vratio – vozač pali motor i kreće. Vjerojatno računa na to da ćemo se uspaničiti i nećemo dozvoliti da nam prijatelj ostane ovdje, pa ćemo ga zaustaviti, a on će onda imati protuargument za pregovore. Međutim, on ne zna da smo mi odlučili žrtvovati Nikolu ( Laughing ), te da osim toga poznajemo ponešto Van, jer smo u njemu već bili. Reda radi smo mu rekli da stane, ali kada se oglušio, prepustili smo se. Doista, vozi nas u smjeru kolodvora. Iskrcava nas doduše kod odvajanja s glavne ceste, odakle imamo još kojih pola kilometra hoda, ali barem smo postigli dio cilja. Telefoniram Nikoli i objašnjavam mu što se dogodilo, dogovaramo se za sat vremena na križanju u centru. Kartu za vlak možemo kupiti i bez njega. Barem se nadamo...

Željeznički kolodvor u Vanu je pust. Na kolodvoru stoji jedan vlak, s iranskim vagonima, ali to je vjerojatno taj naš večernji. Drugog prometa ovdje nema. Budući da je zgrada također oštećena u potresu, ured za prodaju karata preseljen je u kućicu na peronu. Kupujemo kartu do Tabriza za nas petoricu, te rezervacije za spavaća kola. Ostavljamo i prtljagu u spremištu, te smo spremni za povratak prema gradu i ponovni susret s Nikolom.

Glavna dvorana vanskog kolodvora:





Izvana:





Preko puta kolodvorske zgrade je parkić s dobrodošlim hladom dok se čeka dolmuş:



Čekanje dolmuşa se otegnulo, pa obavještavam Nikolu da ćemo još malo kasniti. Napokon dolazi, ali ide zaobilaznim putem, preko glavne avenije. Konačno dolazimo do mjesta sastanka. Prizor s ulice:



Fontana u centru, kod koje smo dogovorili sastanak:



Vidim Nikolu s druge strane ceste, zbunjeno se ogledava. Rekao sam mu na uglu kod fontane, ali on se naravno nacrtao na dijametralno suprotnom uglu, i sad gleda u svim drugim pravcima od onoga u kojem mi stojimo. A nije baš da nas je teško primijetiti, četiri tipa koji izgledaju bitno drugačije od prosječnih Vanaca (Vanjana?). Konačno nas spazi i kreće prema nama. Naravno da nas je prvo napao što smo otišli, jer je njemu bilo „dosadno“. A samoinicijativno se odlučio prošetati.

E sad je vrijeme za onaj drugi razlog zbog kojega smo odlučili ići preko Vana. Već sam bio spomenuo u prošlom putopisu iz ovih krajeva da je Van diljem Turske poznat po svojim doručcima. Turski doručci su inače obilni, a vanski je obilan i za turske okvire. Kultura doručaka u Vanu toliko je jaka da postoje specijalizirani restorani koji poslužuju samo doručke, i to veći dio dana. Postoji čak i jedna ulica puna takvih salona i mi se upućujemo upravo onamo. Nalazimo jedan, sjedamo na terasu i konobarima je odmah jasno zašto smo došli. Doduše, čini se da smo došli u zadnji čas, jer su već bili pred zatvaranjem (negdje je oko pola 3). Nema veze, gost je u ovim krajevima svetinja. Odmah počinju donositi pladnjeve i tanjuriće. Ima tu svega: sirevi, povrće (rajčica i krastavac), masline, kajmak, posebna kaša od kukuruza koja po teksturi liči na kajganu, zatim jaja, med, pekmez, tradicionalni bliskoistočni lisnati kruh i čaj u neograničenim količinama. Uglavnom, stol nam je posve ispunjen tim ingestibilijama, ali Letica je ipak našao dovoljno prisebnosti da to uslika prije nego što navali:







I tako smo odblagovali svoje, a čak je i Damir bio zadovoljan, zaključivši da mu se Van mnogo više sviđa od Istanbula. Izgleda da ipak ima nade za Tursku kod njega...

Nastavljamo sa šetnjom. Čitav taj kvart pun je doručkovaonica i čajana koje su zakrčile čitavu ulicu svojim stolovima:



Naravno, klijentela je strogo muška. Ovo je konzervativan kraj.

Pogled u jedan šaht:



Pronađi uljeze na slici:



Letica slika doručak na posteru jednog restorana:



Onaj koji smo mi jeli bio je lišen nekih namirnica s ove slike.

Plakat za film:



(Natpis kaže: Çanakkale: Kraj puta, a čini mi se da bi film mogao biti o Galipoljskoj bitci)

Nakon još malo muvanja po centru, i jedne pojedene dondurme (vanski dondurmadžije ne izvode one kerefeke kao istanbulski) odlučujemo se razdvojiti. Letica želi ići na tvrđavu, do koje ima dosta hoda, a nama je vruće i radije bismo se nekamo zbuksali. On stoga sam odlazi na tvrđavu, a mi se vraćamo do Simit Sarayıja (turski lanac zalogajnica u kojima se mogu kupiti peciva, sendviči i topla i hladna pića). Žedni smo, pa se osvježavamo, hvatamo wi-fi (zadnji prije Irana), te nakon nekog vremena, pogonjeni dosadom, i sami odlučujemo otići do tvrđave. Vremena imamo, na kolodvoru su nam rekli da dođemo oko pola 8.

Ali prije toga ćemo pogledati što je Letica vidio.

Jedna od parcela na kojoj je bila zgrada koja se srušila u potresu:







Prešao je glavnu aveniju i nastavlja prema tvrđavi, do koje još uvijek ima nekih 2 km:



Srećom, ubrzo se pojavio dolmuş koji će ubrzati taj put. Malo kičastog unutrašnjeg uređenja dolmuşa:



I tvrđava je odjednom mnogo bliža:





Vanska tvrđava potječe iz 8. i 7. st. pr. Kr., iz doba države Urartu i najveća je građevina takve vrste. Smještena je na velikoj stijeni koja se izdiže iz ravnice zapadno od grada Vana, a odmah uz istočnu obalu jezera Van. Nalazila se pored drevnog urartskog grada Tušpe. Donji dijelovi tvrđave izgrađeni su od nežbukanog bazalta, a gornji od ćerpiča.

Podnožje:



S južne strane nalaze se ruševine Tušpe:





Pogled prema utvrdi na vrhu:



Tijekom opsade Vana 1915., Turci su navodno bacali Armence s ovih stijena.

Spilja u podnožju stijene:



Pogled unazad, prema gradu:



Ostaci stare seldžučke džamije (u daljini se vidi i Husrev-pašina džamija:





Još stijena tvrđave i raznih struktura pod njima:







Ponovno osvrt:



Pogled prema jezeru pored seldžučkog minareta:



U stijeni je ploča na kojoj je Kserkso u 5. st. pr. Kr. napisao jedan od tipičnih trojezičnih natpisa (na staroperzijskom, babilonskom i elamskom), ujedno jedini takav ahemenidski natpis izvan Irana:







Natpis kaže: "Veliki bog je Ahura Mazda, najveći od bogova, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebesa, koji je stvorio čovjeka, koji je stvorio sreću za čovjeka, koji je učinio Kserksa kraljem, jednim kraljem za sve, jednim vladarom za sve.

Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj svih naroda svakoga porijekla, kralj ove zemlje velike i široke, sin kralja Darija Ahemenida.
Kralj Kserkso kaže: Kralj Darije, moj otac, milošću Ahure Mazde izgradio je mnogo dobroga i naredio je da se iskopa ova niša, ali budući da nije postavio natpis, ja sam naredio da ga se postavi.
Neka Ahura Mazda i ostali bogovi štite mene, moje kraljevstvo i ono što sam učinio."

Inače, ovaj je natpis odigrao važnu ulogu u dešifriranju staroperzijskog klinopisa, tridesetih godina 19. stoljeća.

Pogled na džamiju u sastavu tvrđave:



I još jedan osvrt:



Iz malo daljega:



Na onom kraju stijene najbližem jezeru nalazi se i mali šumarak, pa je ovdje malo sjenovitije:





Zatim je zaobišao tvrđavu i uputio se uobičajenim turističkim puteljkom koji se na nju penje sa sjeverne strane. Ovdje je stijena nešto blaža, pa je bilo potrebno izgraditi zidine:



Osvrt:



Pogled duž hrpta na šumicu i jezero:





Pogled na sjeveroistok, prema gradu:



Pogled na jugozapad:



I zapad:





Istok, prema gradu:



I s umjetničkim odmakom:



Pašnjak ispod tvrđave:



Pogled na središnji dio, izgrađen od ćerpiča:





Ostaci stare Tušpe gledani svisoka:





Vraća se na puteljak:



Ne znam da li ovi grade tvrđavu ili ju razgrađuju – u svakom slučaju, nijedno ne bi bilo dobro:



Puteljak ide uz same zidine:



Uspio se popeti do one gornje džamije:



Pogled u ambis iz ovog kuta:



Odavde se dobro vidi gdje su nekada u Tušpi bile ulice, a gdje građevine:



Plato ispred džamije je i omiljeni vidikovac:



Džamija s druge strane:





Naravno, nacionalizam se mora isticati na svakom koraku, pogotovo ako se zna da su u Vanu danas većina Kurdi, a nekoć su bili Armenci:



Još jedan pogled na Tušpu:





Pogled na aveniju kojom se dolazi do tvrđave:



I s malo većim zumom, uz još malo fortifikacija:



Ponovno prema jezeru:







Završni zajednički pogled na Tušpu, Van i prilaznu cestu:



Pogled prema jugu:



U podnožju sa sjeverne strane nalazi se turbe šejha Abdurahmana Gazija:



I vraća se polako u podnožje:



U šumici na zapadnoj strani nalazi se i jezerce sa zgodnim mostićem, a ovdje je i glavni ulaz u kompleks, s odgovarajućom pločom s informacijama:



Ovakvi natpisi obično u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza stoje na ulazima u mjesta:



Ista informacijska ploča za Tušpu:



Ovaj bi friz trebao prikazivati glavne atrakcije u kompleksu tvrđave i oko nje:



Odlično mjesto za piknik u podnožju tvrđave:



Još tri panoramska pogleda na tvrđavu:







Letica snimajući ovu zadnju fotografiju nije bio svjestan da smo mi prošli ovuda samo nekoliko minuta ranije. Naime, dok se on smucao po tvrđavi, mi smo pješice krenuli prema tamo. Tri kilometra, pa to začas prođemo. Tek nakon nekih pola puta, kada je pored nas promakao dolmuş s natpisom „Kale“, palo nam je napamet da bismo mogli uštedjeti pješačenje i odvesti se dotamo. OK, sljedeći je naš. No sljedećega nema. Hodamo i dalje, sad smo već uvelike izašli iz centra i hodamo po znatno ruralnijem dijelu Vana. Sada Damir počinje paranoizirati, da je već 6 sati, da nećemo stići na vlak (a on polazi u 8), da bismo se trebali vratiti...uglavnom ga ignoriramo, iako mu ja pokušavam razumnim argumentima pojasniti da, jednostavno rečeno, kenja, ali ti argumenti kod njega ne prolaze.

I ja slikam jednu od parcela na kojoj je do potresa stajala zgrada:



A danas se tu mirno hrani lokalna fauna:



Napokon nam dolazi jedan dolmuş, na opće olakšanje, jer će to možda oraspoložiti Damira. Međutim, u dolmuşu je tolika gužvetina da se jedva uspijevamo uvući, što mu daje novog štofa za prigovaranje. Srećom, budući da smo propješačili već veći dio puta, vožnja traje možda 2-3 minute, te nas onda iskrcava na kraju prilazne ceste. Sad još imamo za propješačiti dionicu uz tvrđavu, do njenog ulaza na drugom kraju stijene.

Negdje na dvije trećine tog puta uz stijenu nalaze se vrata u ogradi kroz koja se ulazi u kompleks tvrđave. Ulazimo, te potom idemo stazicom uz samo podnožje stijene. Pogled na utvrde:





Nikola u jednom času primjećuje neku kozju stazu koja se prilično strmo uspinje uvis, prema glavnom puteljku, pa odlučuje presjeći. Za njime ide i Mate. Meni nije drago, ali pridružujem se. Damir opet negoduje. Ja mu kažem da je on taj kojemu se žuri i da bi mu onda trebalo biti u interesu to što smo odabrali kraticu. On kaže da, što se njega tiče, nismo trebali ni dolaziti na tvrđavu, a ne se sad ovdje mučiti. Šaljem ga kvragu i pentram se za ovom dvojicom.

Nakon dolaska na iduću razinu, slikam opet zidine, sada od ćerpiča:



(Nemam pojma kakav je ovo stroj s lijeve strane. Možda nešto od onih koje je Letica slikao da grade ili razgrađuju.)

Poduzetni Turci na ulazu u glavni tvrđavni kompleks prodaju vodu, računajući na žeđ posjetitelja. Naravno, cijena je viša nego u gradu.

Nikola i Mate opet odlaze na jednu stranu, Damir i ja na drugu. Sada ja slikam jezero:



Prema sjeverozapadu:



Džamija, i neki japanski turisti koji su se stali na najuži dio prolaza i posve flegmatično se namještali za slikanje nekih petnaestak sekundi, bez obzira što je bilo očito da želim proći pored njih:



Druga strana tvrđave:



Nakon još malo vrzmanja uokolo, Damir i ja se odlučujemo zaputiti dolje. Ali, treba pričekati Matu i Nikolu, za koje sam vidio da su otišli prema drugom kraju tvrđave. Čekamo ih, ali njih nema, bez obzira što su i sami rekli da nećemo biti gore dulje od 20 minuta. Zovem Matu da ih pitam gdje su, on mi kaže „Evo, tu smo.“ (divnog li odgovora, s obzirom na relativnost njegova karaktera) Velim mu „Požurite se, čekamo vas.“ i onda laganim korakom Damir i ja krećemo nizbrdo, ne žureći previše, kako bi nas ova dvojica mogli stići. Povremeno još zastanemo, gledamo, ali njih nema nigdje na vidiku. U jednom času meni zvoni mobitel. Mate. Pita „Pa gdje ste VI, mi smo se već dogovorili s taksistom da nas prebaci do kolodvora!?“ Ja mu objašnjavam da smo bili uvjereni da su oni iza nas i da stižemo za tri minute. Naravno da je to idealna prilika Damiru da pizdi, ali unatoč tomu bez poteškoća stižemo u podnožje, izlazimo na glavni ulaz, ja krajičkom oka primjećujem da se možda za ulaz u tvrđavu plaćaju i ulaznice (što mi nismo napravili jer smo ušli na krivi ulaz), te se nalazimo s ovom dvojicom kod taksija. Taksi nas za desetak minuta prebacuje do kolodvora, pristižemo tamo u 7.10, 20 minuta prije vremena za koje su nam rekli da bismo trebali biti na kolodvoru. Skrećem Damiru pažnju na to. On uviđa da je bezveze živčanio, ali iz toga neće u ostatku putovanja izvući nikakvu pouku.

Uzimamo prtljagu, kupujemo još neke namirnice, ponajprije vodu, i čekamo Leticu. Odlučili smo ga nasamariti i prodati mu priču kako smo cijelo popodne proveli u gradu i zatim sa zanimanjem slušati što smo sve „propustili“ na tvrđavi.

Letica se pojavljuje, puši foru, ali onda ne možemo izdržati i kažemo mu da smo ipak našli za shodno obići tvrđavu. Doduše, kao što se vidjelo iz slika, on JEST vidio više, jer je obišao i južni kraj tvrđave.

Sad da još vidimo što je on vidio u međuvremenu. Dok smo mi šalabazali tvrđavom, on je išao u suprotnom smjeru. Njegov pogled na zidine:





Turbe šejha Abdurahmana Gazija izbliza:







Nažalost, ne znam ništa detaljnije o pokojniku i njegovom turbetu.

Nastavak puta:



Ružičnjak:



Potom je izgleda ustopirao neki prijevoz do grada, gdje je uslikao Atatürka:



A onda opet drugim prijevozom stigao do kolodvora. Ljudi se lagano okupljaju, na sredini fotografije vidite i nas preostalu četvoricu:



I iz žablje perspektive:



Ja još telefoniram Eni, to bi trebala biti zadnja prilika da imam mrežu prije ulaska u Iran. Potom se svi polako upućujemo prema našem vagonu. Pratitelji vlaka pokušavaju razgovarati s nama, no dok jedan govori perzijski (koji uglavnom ne razumijemo), drugi govori „neki čudni turski“ (za što ćemo kasnije utvrditi da je azerski – naime, u sjeverozapadnom Iranu živi puno Azera), pa je tako komunikacija otežana.

Ulazimo u vagon, nije katastrofa, ali nije ni bogznakako bajno. Zahod prilično smrdi, kupe ima šest kreveta, što znači da je više kušet nego spavaća kola. Budući da su srednji kreveti podignuti, ostavljamo stvari na najviši krevet i sjedamo na donji. Na jednom najgornjem krevetu nalaze se već neke dvije torbe. Nije nam jasno što je u njima, a najsumnjičaviji je naravno Damir. Budući da nam nisu donijeli posteljinu, mi ostali pretpostavljamo da je u njima posteljina, no čekamo da vidimo hoće li netko doći po njih.

Vlak konačno kreće, a potom u naš kupe dolazi jedan od konduktera. Uzima karte, a potom nam pokaže da zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Govori na azerskome, i spominje stalno riječ „taş“. Hm, taş je kamen, ali što hoće... Onda nam veli „çobanlar, çocuklar, taş“, čineći pritom kretnje kao da nešto baca. Onda nam sine – želi nam reći da je u ovim krajevima omiljena zabava pastirske djece kamenovanje vlaka i da radi svoje sigurnosti zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Iako zvuči apsurdno, za nekih desetak minuta ispostavlja se da je bio u pravu. Odjednom izvana zaredaju tupi udarci po oplati vagona. Srećom, nijedan nije udario u naš prozor, iako je izgledalo da su neki bili prilično blizu. Kamenovanje se ponavljalo u nekoliko navrata, da bi nekih sat vremena vožnje od Vana konačno prestalo.

Inače, premda je Van na samo 50-ak km udaljen od Irana, pruga dosta zavija jer se uspinje, pa nam je trebalo skoro dva sata do granice. Negdje prije granice odlučujemo se presvući u duge hlače – u Iran ne smijemo ući u kratkima. To je pomalo zahtjevno, budući da nas je strah izaći iz kupea, jer tko zna, možda kamen doleti i s druge strane.

Napokon stižemo u Kapıköy. Iako se granični prijelaz službeno zove po selu, ono je udaljeno oko 2 km, preko brda. Oko kolodvora je nekoliko zgrada, no sve izgleda kao potpuna pustoš. Svi moramo izaći iz vlaka i otići na graničnu kontrolu u ured koji se nalazi u kolodvorskoj zgradi. Stvari prolaze relativno bezbolno i za manje od sat vremena krećemo. E sad već raste uzbuđenje. Ulazimo, dakle u Iran. Na naš je vlak već nakačena iranska lokomotiva, koja će nas povući do susjednog mjesta Razi, gdje se nalazi iranska granična kontrola. Nekih kilometar od izlaska iz kolodvora Kapıköy prolazimo kroz neku vrstu slavoluka, osvijetljenog jarkim reflektorima. Izgleda mi kao neka vrsta rendgenskog skenera. Ubrzo potom uplovljavamo u Razi. Potom opet mir, tišina i čekanje. Na susjednom kolosijeku je teretni vlak, neke cisterne. Vidim vojnike kako prolaze pored i zagledaju pod njega. Nakon nekog vremena teretni vlak odlazi prema Turskoj. Vani su sada samo neki psi. Čekamo da netko dođe, da nam pregledaju putovnice. Još uvijek ne znamo što ćemo s onim torbama. Nitko nije došao po njih. Što se Damira tiče, tu uopće nema sumnje – unutra je heroin ili takvo što. Pokušavam mu reći da heroin ide u suprotnom smjeru – iz Afganistana, preko Irana i Turske u Europu, ali on na to kaže da je možda unutra neka druga droga. Iznervirani njegovom paranojom, odlučujemo pogledati što je unutra, na što on počne paničariti da to nikako ne činimo, jer će nam onda na torbama ostati otisci. Naposljetku Nikola povlači zatvarač na jednoj od torbi i, očekivano – unutra je posteljina. Laughing

U međuvremenu smo odmakli zavjese na prozoru, jer nam ne izgleda da će nas netko ovdje kamenovati. S druge strane je kolodvorska zgrada, a neki su ljudi izašli na peron i puše. Damir primjećuje da ga jedan od tih ljudi „čudno i neobično dugo gleda“, pa zaključuje da sigurno nešto nije u redu (začudo).

Nakon nekih dvadesetak minuta, ljudi u vlaku počinju se komešati i prolaziti duž hodnika pored našeg kupea. Ipak, nitko ne izlazi van. Odlučujem pogledati o čemu je riječ i uviđam da je pored našeg vagona vagon restoran, a u njega su se smjestili iranski graničari s laptopom. Kažem to svojim suputnicima, i krećem obaviti graničnu kontrolu. Kad sam došao na red, graničari mi vele da pozovem i svoje kolege. Kolege naravno nisu uopće našle za shodno da se nakon moje prve obavijesti da su graničari u susjednom vagonu dignu i upute za mnom, nego ih moram još jednom pozvati. Dolaze sva četvorica, obavljamo graničnu kontrolu, sve je u redu, vize su isto u redu, dobivamo ulazni žig i službeno možemo u Iran. Vraćamo se u kupe i čekamo da se pregleda ostatak putnika. Tada primjećujemo da sve veći broj ljudi izlazi iz vlaka i nosi prtljagu u staničnu zgradu. Izgleda na carinu. Mate pita nekoga trebamo li i mi ići na carinski pregled, odgovor je potvrdan. Kupimo prnje i krećemo u staničnu zgradu. Već smo pomalo umorni i spava nam se. Dok hodamo prema zgradi, primjećujemo da je staklo jednog kupea na jednom od vagona iza našega razbijeno. Očito je neki od kamenovatelja bio precizan, vjerojatno će večeras biti glavni baja u selu...

U staničnoj zgradi je već poveći broj ljudi, od kojih svi čekaju da nas konačno puste u susjednu prostoriju gdje se nalazi carina. Neki tip nam na lošem engleskom objašnjava da je to rutinska kontrola i da neće biti nikakvih problema za nas. Vjerujemo mu (osim Damira, naravno), strance rijetko gnjave, tim više jer doista nemamo nikakvih problematičnih materijala (alkohola, svinjetine, pornografije, dekadentne glazbe, robe s natpisima na hebrejskome i sl.).

Sjedamo na klupice i kunjamo. Na zidu velika slika Homeinija, s nekakvom opaskom o ženskom hidžabu, koja piše i na turskom i na perzijskom. Prije puta sam pokušavao malo učiti perzijsko pismo (koje je zapravo više-manje isto kao arapsko, koje ne znam), ali i dalje imam poteškoća s čitanjem. Ljudi i dalje ulaze, vuku hrpe robe, tehnička roba, prtljaga svih vrsta...jedino nema životinja. Mislim si kad ćemo doći na red, s obzirom na tu gužvetinu...

U jednom trenutku vrata se otvaraju. Nama mašu da krenemo među prvima. Eto, to je prednost bivanja strancem. Ulazimo u prostoriju, stavljamo prtljagu na niski stol, otvaramo ruksake, reda radi carinici zaviruju u njih – i potom smo slobodni. Možemo se vratiti u vlak. Pomičemo vrijeme za sat i pol unaprijed (Iran ima tu čudnu vremensku zonu), te potom razmišljamo kad ćemo stići u Tabriz. Službeno bismo po voznom redu tamo trebali biti u pola 7 ujutro, ali čini nam se da već kasnimo, a s obzirom na onu repinu na carini, moglo bi to potrajati i još.

Prije spavanja odlazim na vagonski WC (naravno, čučavac), ali od pranja zubiju ću, bojim se, morati odustati jer nema vode. Spuštamo preostala dva kreveta i svi liježemo. Srećom, vlak ne ide dalje od Tabriza, tako da će nas u svakom slučaju probuditi kada tamo pristignemo...

psihoputologija @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 5, 2014
PONEDJELJAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao što sam rekao, Nikolu je nakon onog mojeg nehotičnog buđenja (nisam naime bio svjestan da spava, mislio sam da samo žmiri) počela prati nesanica, tako da je veći dio noći proveo prevrćući se i usto uzdišući. Time je pak u jednom času probudio Matu koji je spavao ispod njega. Onda je njegovo negodovanje probudilo mene. Ja sam uzeo mobitel da provjerim koliko je sati (bilo je 3 ujutro), ali mi je pritom ispao iz ruke na noćni ormarić, pa je to probudilo Damira. Iz sna se trgnuo i Letica, ali je ubrzo opet utonuo u san i počeo hrkati. Njegovo hrkanje, Nikolino uzdisanje i light-show Matinog netom napunjenog mobitela međutim bili su izazov za nas ostale prilikom ponovnog zaspivanja. Ipak, nakon 15-ak minuta svi smo ponovno pozaspali. Osim Nikole.

Letica se prvi od nas budi, kupi prnje i odlazi iz sobe, rekavši usput da se vidimo na aerodromu. Mi ostali još malo kunjamo (čak je i Nikola u neko doba uspio uloviti malo sna), a potom se i mi krećemo spremati. U neko doba mi Letica šalje poruku da je, jasno, zaboravio u sobi punjač za bateriju fotoaparata i da mu ga ne zaboravimo donijeti. Srećom, mi ne bismo otišli iz sobe a da ne pregledamo što je ostalo u njoj.

Spuštamo se do Baščaršije na doručak. Odlučujemo se za još jednu buregdžinicu, no ne gubimo previše vremena, malo nas pere i nervoza prije leta. Pješice se upućujemo prema stajalištu taksija kod Doma Armije. Usput, u parku kod saborne crkve nailazimo na neke sprave za razgibavanje, te se ja u punoj ratnoj spremi odlučujem malo iz zafrkancije razgibati. Mate mi se pridružuje, pa nas Nikola ovjekovječuje:





Kod Doma Armije odmah nalazimo taksi koji nas je voljan prebaciti do aerodroma. Taman smo četvorica, tako da stanemo svi, uz relativno malu gužvu. Po Iranu ćemo se međutim redovno taksijem voziti sva petorica, što neće biti osobito ugodno.

Vozeći se prema aerodromu prolazimo i pored Džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, čiju je izgradnju financirala Saudijska Arabija i za koju se tvrdi da je promicalište vehabizma u BiH. Čitav kompleks uživa eksteritorijalnost, tako da tamo ne vrijede zakoni BiH, već Saudijske Arabije. Već sam ranije razgovarao o tome s dečkima, a sada im opet ukazujem na to. Pritom dobivam lakat u rebra od Damira, koji je naravno uvjeren da je naš vozač prikriveni vehabija (a čovjek izgleda kao sasvim obični urbani Sarajlija).

Bez problema stižemo na aerodrom, Letice naravno još nema. Ne žuri nam se, odlazimo još svi na WC, i potom nakon nekih 15-ak minuta stajemo u red za check-in. Žena na šalteru nas pita gdje nam je peti. Naime, sve je kompjutorski evidentirano, nama zapravo ni ne trebaju fizičke karte, imaju nas u sistemu. Kažemo da peti kasni i da će valjda doći na vrijeme, ali neka nama svejedno izda boarding-passove. Predajemo prtljagu (točnije, Nikola i ja), a zatim vidimo Leticu kako ulazi u zgradu. Uskoro i on obavlja svoju papirologiju, pa se tako svi upućujemo na kat, prema graničnoj kontroli. No kako ista još nije počela, morat ćemo i gore pričekati 20-ak minuta, što će Letica iskoristiti za još malo šetnje uokolo.

Što je on vidio toga jutra? Prvo se zaputio do Ilidže, gdje je poslikao spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu:





A potom i Veliku aleju koja vodi prema Vrelu Bosne:





Jedan od fijakera čeka turiste:



Karta kompleksa Vrela Bosne, koji je proglašen spomenikom prirode i u koji se tjedan nakon toga počeo naplaćivati i ulaz:



Srećom, do Vrela Bosne nije išao, nego se vratio prema Ilidži, poslikavši usput hotel Austrija u središnjem parku Banje Ilidže:



Prešao je rijeku Željeznicu cestovnim mostom, umjesto uobičajenog pješačkog, koji se vidi na slici:



Zatim se uputio busom od okretišta tramvaja na Ilidži prema Tunelu spasa. Pogled od Tunela prema sarajevskom aerodromu:



Sarajevo je grad koji je doživio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja. Tijekom preko tri godine Sarajevo se nalazilo u potpunom obruču srpskih snaga, a jedina veza sa slobodnim teritorijem nalazila se na jugozapadu grada, u predjelu Butmira. Na tom dijelu ostao je jedan uzak koridor koji je priječio da srpske snage posve zatvore obruč. Razlog je bio taj što je preko toga koridora prelazila pista sarajevskog aerodroma. Praktički je dakle ta poveznica bila nefunkcionalna. Ipak, mnogi su pokušavali ostvariti komunikaciju sa slobodnim teritorijem pretrčavajući pistu, što je bilo vrlo riskantno, budući da su se srpski položaji nalazili na obama krajevima piste. Nije potrebno napominjati da su se ta pretrčavanja uglavnom odvijala noću, ali budući da je pista bila osvijetljena, bili su svejedno vidljivi i dosta je ljudi izgubilo život prilikom pretrčavanja (navodno 800-tinjak). Budući da je u opsjednutom gradu vladala nestašica svih namirnica, jedini način da ih se nekako dobavi bio je dokopati se slobodnog teritorija i onda ih prošvercati u grad. Stoga je odlučeno da se ispod piste aerodroma prokopa tunel, koji bi spojio sarajevsko naselje Dobrinju s Butmirom na slobodnom teritoriju. Gradnja je započela 1. ožujka 1993. pod kodnim imenom „Objekt BD“ (Butmir-Dobrinja). Planove za izgradnju izradio je inženjer Nedžad Branković, no zbog vremenske stiske većina izgradnje bila je puka improvizacija. Gradilo se 24 sata dnevno, u osmosatnim smjenama, uz pomoć lopata i krampova, a iskopani materijal se odvozio tačkama. Polet kojim se gradio moguć je jedino kod ljudi koji su na rubu očaja, svjesni da nemaju što izgubiti. U izgradnji su donekle pomagali ljudi koji su imali iskustva u rudarstvu, ali većinom je kopao svaki raspoloživi čovjek. Istovremeno se kopalo s obiju strana, no kopači nisu bili koordinirani s onima s druge strane, tako da nije bilo jasno hoće li se uopće susresti. Kopači su se susretali s podzemnim vodama, koje su morali ručno ispumpavati. Drugi problem je bio nedostatak drva za potpornje, budući da je većina drvnog materijala u Sarajevu bila posjećena za ogrjev. Stoga su sa sarajevske strane potpornji uglavnom rađeni od starog željeza iz tvornica. Kada su kopači konačno uspjeli čuti one s druge strane, počelo se kopati čak i rukama, kako bi se stvar što prije završila. Na kraju je tunel u potpunosti probijen 30. lipnja 1993., nakon 4 mjeseca kopanja (uz samo 11-centimetarsku pogrešku, i to po visini!), a počeo se redovno upotrebljavati već idućeg dana. Kroz tunel su provučeni kablovi za struju, mali naftovod i telefonske žice. Duljina tunela je oko 840 metara: 160 na dobrinjskoj strani, 340 pod pistom i 340 na butmirskoj strani. Visina je 1,60 metara na dobrinjskoj, odnosno 1,80 metara na butmirskoj strani, a širina oko 1 metar. Na najdubljem dijelu prolazi 5 metara ispod piste. Ulaz s dobrinjske strane bio je u garaži jedne stambene zgrade, a s butmirske u podrumu kuće obitelji Kolar. Oba ulaza bila su izuzetno dobro čuvana.

Isprva je tunel bio obični podzemni prolaz kroz koji se sve prenosilo ručno, no 1994. su u njega položene tračnice kroz koje je teret prevožen na vagonetima. Dobio je i rasvjetu. Unatoč tomu, podzemne vode su često probijale u tunel, a kako nije bilo ventilacije, svatko tko je u njega ulazio morao je nositi i masku.

Svaki dan kroz tunel je prošlo tri do četiri tisuće ljudi, te oko 30 tona robe. Vjeruje se da je tijekom rata kroz tunel prošlo između dva i tri milijuna ljudi. Većina ljudi koji su tada napustili Sarajevo izašla je upravo kroz tunel. Prolaz kroz tih 840 metara spasa trajao je oko 2 sata. Nažalost, mnogi su iskoristili tunel da profitiraju od njega. Vojnici su znali tražiti i do 120 dolara za prolaz civila, a u Butmiru i Hrasnici cvjetalo je crno tržište, na kojem su cijene namirnica bile astronomske: npr. 100 maraka za kilu šećera!

1994. za tunel je saznala i Vojska Republike Srpske, te je Ratko Mladić tražio od UN-ovaca stacioniranih na aerodromu da zatvore tunel. Kada se to nije dogodilo, pokušali su sami prokopati svoj tunel i preusmjeriti vode Željeznice da potope Tunel spasa, no bezuspješno.

Nakon rata, Bajro Kolar, vlasnik kuće u Butmiru gdje je bio izlaz tunela, privatno je u svojoj kući uredio muzej posvećen tunelu. Idućih 15 godina muzej je bio njegov privatni projekt, sve dok država nije prepoznala turistički potencijal.

Danas se može posjetiti svega 20-ak metara tunela na butmirskoj strani (dobrinjski je ulaz zatvoren). Postoje ideje da se tunel u cijelosti obnovi, ali problem je naravno novac, tim više jer bi ga trebalo sanirati, budući da je nakon rata zapušten, a dijelom i uništen prilikom obnove piste. U podrumu kuće Kolarovih može se pogledati i projekcija filma (zapravo amaterskih snimaka) iz doba opsade Sarajeva. U prizemlju se nalaze slike i memorabilije, a tu je sačuvan i stolac kojim su kroz tunel prevozili Aliju Izetbegovića.

Unutrašnjost tunela:





Kuća Kolarovih izvana:





Naravno da stvari baš ne idu glatko, pa se u međuvremenu ispostavilo da pravi izlaz nije bio baš posve u kući Kolarovih, već pokraj, a kuća Kolarovih je služila samo kao stražarnica. Međutim, isto je tako činjenica da je tunel spašen za javnost upravo zahvaljujući Kolarovima (koji su tom prilikom i podosta zaradili, sve naravno na crno).

Umjesto da se vraća do Ilidže, pa potom preko Nedžarića ide do aerodroma, Letica se zaputio s druge strane, preko teritorija koji je danas u Republici Srpskoj. Taj put je kraći, iako prolazi kroz drugi entitet („manji entitet“, kako eufemistično nazivaju Republiku Srpsku u federalnim medijima, iako RS obuhvaća oko 49% BiH).

Evo ga ponovno na ulazu u Sarajevo i Federaciju BiH:



Na drugu stranu:



Ulica Vahide Maglajlić, poznata po tome što joj je južna strana (desna na slici) u Republici Srpskoj, a sjeverna (lijeva) u Federaciji BiH:



Pogled preko aerodroma prema Butmiru:



Preko razglasa najavljuju da se putnici za let za Istanbul upute prema graničnoj kontroli. Letica se u međuvremenu vratio iz svog šetkanja uokolo, tako da se sva petorica upućujemo na pregled putovnica. Svi prolazimo bez ikakvih problema – osim Damira. Njega je, prema njegovom vlastitom opisu, policajka „čudno gledala“, i postavljala mu još neka pitanja koja nije pitala nas ostale. To mu je naravno sumnjivo i nije mu jasno što smjeraju... Mi ga pokušavamo oraspoložiti humorom, ali on je smrknut. Nervozan je zbog prvog leta u životu (za koji je prilično uvjeren da ga neće preživjeti) i sad ga još i policajci sumnjiče.

U čekaonici su već neki bekpekeri, od kojih jedan spava uguran u hrpu vreća koje inače služe za sjedenje:





S obzirom na položaj, nismo sasvim sigurni je li uopće živ, a posve je izvjesno da ove vreće na sebe nije mogao sam nakrcati.

Ubrzo slijeće i naš zrakoplov, koji stiže iz Istanbula, iskrca putnike i ukrca nove, natanka se i odmah ide natrag. Low cost kompanije ne vole prazni hod pa je dnevna iskorištenost zrakoplova velika.

Sarajevski aerodrom je prvi na kojem imam priliku koristiti onaj most za izravni ulazak u zrakoplov. Dosad sam uvijek letio ili s aerodroma koji to nemaju, ili sam pak letio u avionima koji su preniski za pristajanje uz takav most (Dash, ATR). Promet na aerodromu je malen, naš avion je jedini koji je trenutno tamo.

Kada sam kupovao karte rezervirao sam sjedište za sebe, jer želim sjediti uz prozor. Nažalost, nisam bio dovoljno pažljiv i shvatio sam da sam rezervirao mjesto uz krilo. Ipak, nešto će se uspjeti vidjeti... Letici su izdali rezervaciju za sjedalo do mojega, ali on isto želi sjediti uz prozor, pa se odluči praviti blesav i sjeda uz prozor dva reda iza. Međutim, ubrzo ga dižu oni koji imaju rezervaciju za to mjesto. Nije se uspio iždžiberiti, pa se vraća na mjesto do mene.

Iako je avion posve pun, svi se ukrcavaju poprilično brzo, tako da krećemo desetak minuta prije predviđenog vremena. Damir je sada posve miran. Kaže „Sad više ionako ne mogu ništa učiniti.“

Uzlijećemo, uz lijep pogled na Vrelo Bosne, a potom zaokrećemo na istok-jugoistok. Promatram krajolik koji promiče, ne uspijevam prepoznati ništa iz zraka, sve dok u jednom času ne spazimo grad za koji se i Letica i ja slažemo da je Niš, s obzirom na smještaj rijeke, aerodroma i raster grada... Nakon toga uspijevam pratiti krajolik negdje do ulaska u zračni prostor Bugarske, a potom opet više ne prepoznajem gradove. Pretpostavljam da prelijećemo Sofiju, ali nju ne mogu vidjeti, jer je vjerojatno točno ispod zrakoplova...

Letica lista Pegasusovu brošuru. Opazio je na jednom mjestu neke recepte koji mu se čine zgodnima, pa bez pardona trga stranice s tim receptima i sprema ih u svoju torbu. Laughing

Nakon nekih sat vremena leta izlazimo nad Mramorno more i polako počinjemo ponirati prema Istanbulu. Kako je aerodrom Sabiha Gökçen smješten u azijskom dijelu Istanbula, nadlijećemo Prinčevske otoke koji se nalaze u Mramornom moru pred azijskom obalom Istanbula, kao i gomilu usidrenih tankera.

Približavanje Sabihi Gökçen i nadlijetanje azijskih kvartova Istanbula:



Slijećemo bez poteškoća. Pri izlasku iz aviona primjećujem temperaturnu razliku – u Istanbulu prži, za razliku od umjerene temperature u Sarajevu. Ovaj put smo opet na starome – iz aviona u bus, pa u zgradu. Nas četvorica u jedan bus, Letica flegmatično u drugi. Srećemo se opet na graničnom prijelazu, gdje se on već progurao naprijed. Pokazujemo vize, sve je u redu, unatoč Damirovoj pomalo paničnoj zamolbi da ostanem uz njega dok ne prođe graničnu kontrolu. Ovaj puta ga nitko ništa ne zapitkuje, ne gleda ga sumnjičavo...

Karuseli s prtljagom. Nikola je već podigao svoj ruksak, mojeg nema. Pa nije valjda da će mi izgubiti prtljagu kod prve predaje? Srećom, nije. Vidim još ljudi koji čekaju prtljagu oko karusela, što mi daje naslutiti da bi trebala doći još barem jedna tura. To se i događa, i moj ruksak je u njoj. OK, to smo riješili, sada još samo podići novce i spremni smo za polazak prema gradu.

Pred aerodromom stoji niz buseva kompanije Havataş, koja se brine o prijevozu s aerodroma do centra grada. Do Kadıköya je 8 lira, a vožnja traje nekih sat vremena. Odlučio sam se uzeti hostel na Kadıköyu jer sutradan imamo let u 10 ujutro, što znači da moramo krenuti rano iz hostela, a za to nam je praktičnije odsjesti na azijskoj strani.

Hostel se nalazi na pet minuta hoda od autobusne stanice i pristaništa gradskih brodova na Kadıköyu, u ulici punoj restorana. Riječ je o tipičnoj uskoj i visokoj istanbulskoj zgradi. Dvojica Turaka na recepciji govore vrlo dobar engleski. Daju nam jednu dvokrevetnu sobu i jedan četverokrevetni dormitorij u kojem će četvrti krevet biti nezauzet. Ujedno doznajemo da se idući dan doručak počinje servirati prekasno da bismo ga mogli pojesti prije polaska. Uvid u sobe pokazuje nam da je dvokrevetna soba zapravo jedan veliki bračni krevet. Odlučujem se stoga prepustiti taj veliki krevet Letici (taman posla da mi još hrče na uho), a ja ću se prebaciti na onaj četvrti slobodni krevet u dormitoriju.

Osvježavamo se i spremni smo za polazak u grad, prvo na ručak.

Pred hostelom ova maca flegmatično leži na otiraču:



Zanimljivo je da u Istanbulu čak i ulične mačke izgledaju njegovano.

Ručamo nekih 50-ak metara niže, u jednom „lahmacun salonu“. Nikola odmah uzima dva. Damir jede svoj lahmacun, ali nezadovoljan je, to mu je više predjelo, on bi nešto konkretnije. Letica i ja poslije ručka odlazimo u susjedni lokal, gdje prodaju istočnoanadolski med, a nude i savršen desert – jogurt s medom. Nakon toga krećemo prema pristaništu – popodne namjeravamo provesti u europskom dijelu.

Letica nije načisto hoće li nam se pridružiti na prelasku, ima neke svoje planove da ode poslikati nešto u Üsküdaru, ali na kraju se ipak odlučuje promijeniti plan jer i na europskoj strani ima lokacija koje želi vidjeti. Brod stiže gotovo odmah i ubrzo krećemo preko Bospora.

Haydarpaşa, koji će ubrzo izgubiti svoju kolodvorsku funkciju:



Bospor i prvi most preko njega:



Pogled prema palači Dolmabahçe:



Izlazimo na Eminönuu i odmah krećemo u slastičarnicu pored Sirkecija, gdje smo već navraćali na putu u Zakavkazje. Razlog je širok izbor pudinga i sütlaça:



A ni kolači nisu loši. Sjedamo i odabiremo deserte. Damir se buni da mu je preskupo, cijene su iste kao u Hrvatskoj, očekivao je da Turska bude jeftinija. Damir je inače a priori krenuo s pretpostavkom da mu se Istanbul neće svidjeti, pa je čak predlagao i da spavamo negdje na aerodromu, da uopće ne idemo do grada. Već sam rekao da on načelno formira stav o nekom gradu ili zemlji prije nego uopće dođe onamo, te je nemoguće da taj stav izravnim iskustvom popravi – najčešće zato što onda ni ne ode u to mjesto ako mu se a priori ne sviđa. Istanbul nije mogao izbjeći, ali se svojski trudio da održi uvjerenje da je to loše mjesto za njega. Doduše, neke su mu okolnosti u tome i išle na ruku, ali o tom potom.

Dok jedemo svoje deserte, opažam na meniju da imaju nešto za što sam već ranije čuo, ali nisam imao prilike probati – puding od pilećih prsa (tavuk göğsü). Riječ je o jelu kod kojeg se piletina raskuha u vrlo tanka vlakna, te se potom miješa s mlijekom, rižom i šećerom, čime nastaje gusta pudingasta masa. Može zvučati neobično, ali i želatina se radi kuhanjem kostiju, kože, papaka i tko zna čega sve. Letica i ja naručujemo još i to, pored svog redovnog deserta. Okus je zanimljiv. Kao riža na mlijeku, sa slabašnom aromom pečene piletine. Tekstura je blago vlaknasta. Damir uzima komadić, potom se vidi kako s gađenjem pretura po ustima i izvlači jedno vlakance prstima. Ogledava se uokolo, a kako sjedimo pored prozora, brzom kretnjom izbacuje vlakance na ulicu. Laughing

Dok tako jedemo svjedočimo i naletu jednog motociklista na pješaka, upravo ispred slastičarnice. Srećom, pješaku nije ništa, ali nama ostavlja temu za razmišljanje kako ćemo se snalaziti po Iranu, s obzirom da smo čuli horror priča o njihovim vozačima i prometu.

Nakon slastičarnice krećemo ponovno prema Eminönuu, no u jednom trenutku Letica zaostaje negdje za nama, kupujući nešto u jednoj prodavaonici. Čekamo ga malo dalje, no on se ne pojavljuje. Zaključujemo da je odlučio krenuti svojim putem, što je i najavio, pa mi tako nastavljamo preko mosta Galata i uzbrdo do kule Galata. Tamo se malo odmaramo, slušajući Damirova negodovanja. On je sad već ozbiljno gladan, a htio bi neki pošteni kebab. Naposljetku i nalazi nešto slično u jednoj od uličica pored kule Galata, ali ta mu je porcija premala za cijenu koju je voljan platiti. Dodatnu grešku je napravio Mate, koji mu je na pitanje kolika bi trebala biti cijena kebaba u Istanbulu, odgovorio 2 lire. Međutim, takva se cijena može dobiti isključivo u provinciji, u Istanbulu će to prije biti 3-4 lire. No Damir je Matinu primjedbu uzeo zdravo za gotovo i odbijao uopće pogledati bilo što što bi moglo koštati više od 2 lire.

I tako smo se nekako uspjeli dovući i do Taksima. Očekivali smo nekakve tragove nereda koji su se odvijali mjesec i pol ranije, ali sve je bilo sasvim uobičajeno. Pogled na sporni Gezi park, u kojem se vide tek tragovi započete pripreme gradilišta:



Ljudi se normalnu šeću uokolo, nema nikakvih tragova borbi, nema ni šatora prosvjednika, kao da prije samo 50-ak dana ovdje nije bilo gotovo ratno stanje.

Park iznutra:



Na samom licu mjesta, park izgleda prilično beznačajno. Kao i većina simbola borbe, u stvarnosti se ne osjeća nikakva aura simboličke vrijednosti nekog mjesta ili osobe.

Nakon kojih pola sata sjedenja, pri čemu je zašlo sunce, odlučujemo se lagano zaputiti prema nazad, ali ne İstiklalom, već poprijeko, prema stanici Tophane. Prolazimo ponovno pored nekoliko mjesta za hranjenje, ali to je i dalje „preskupo“. Sišavši na Tophane, nastavljamo pokrajnjim ulicama prema Karaköyu. Kontempliramo ući u nekoliko restorana, jer smo u međuvremenu i mi ogladnili, ali odustajemo zbog Damirovog njurganja, koji je u međuvremenu iz protesta zaključio da uopće ne mora jesti, jer ne želi više ostaviti ni liru više no što mora „u ovom odvratnom gradu“. Srećom da Iran barem načelno voli, inače bismo ga već sada utopili u Bosporu. Nekako u to vrijeme zaradio je nadimak „Sipica“, kojim smo ga zvali zbog permanentnog puštanja crnila. S vremenom će se nadimak promijeniti u „Exxon Valdez“, jer ćemo shvatiti da smo ga podcijenili. Laughing

Nakon bacanja koplja u trnje u pogledu večere, odlazimo na brod kojim ćemo se vratiti na azijsku stranu. Nakon isplovljavanja, pokušavam uslikati zgodan kadar – polumjesec iznad Sulejmanije:



I malo iz veće blizine, obnovljena Sulejmanija, u koju ni ovaj puta nismo stigli:



Naposljetku se vraćamo do našeg hostela, a potom primjećujemo na kraju naše ulice neki restorančić koji nam se čini zgodnim – barem nama ostalima, Damir je ionako izgubljen slučaj. Sjedamo i naručujemo pilav sa slanutkom, a na to pristaje čak i Damir. I cjenovno mu je prihvatljivo. Nije oduševljen (mora održati gard „Istanbul mi ide na živce“), ali vidi se da mu je drago što je konačno našao nešto što može pristati pojesti.

Poslije večere i kupovine vode, vraćamo se u hostel, a tamo je već Letica, koji je također imao zanimljivo poslijepodne.

Nakon što se odvojio od nas nabrzinu je uslikao Yeni cami:



I kulu Galata:



A zatim se ukrcao na brod kojim će se odvesti duž Zlatnog roga. I on je slikao Sulejmaniju:



Lijevo džamija Sultana Selima Okrutnog (Yavuz Sultan Selim cami), desno se nazire kupola grčke pravoslavne gimnazije:



Širi kut – slika s pristaništa Kasimpaşa:



Sada samo gimnazija:



Sulejmanija preko Atatürkova mosta:



Pogled unatrag – Atatürkov most i iza njega stupovi novog mosta za metro:



Pogled prema Feneru:



Ponovno gimnazija:







Zajedno s bugarskom pravoslavnom crkvom (to je ona izrađena od lijevanog željeza):





Sada im se još pridružuje i Yavuz Sultan Selim cami:



U parkiću u prednjem planu na putu u Gruziju upoznali smo onu klinku koje se neko vrijeme nismo mogli riješiti. Laughing

Pristanište Hasköy



Još jedan pogled unatrag:



Pogled na ayvansarayski park:





Pristanište Ayvansaray:





S druge se strane Zlatnog roga nalazi Muzej transporta. Tamo je i podmornica TCG Uluçalireis (S 338), povučena iz službe 2000. godine:



Prolazak ispod još jednog mosta, mosta Haliç (što je tursko ime Zlatnog roga):







Most je izgrađen 1974., u sklopu istanbulske obilaznice. Dugačak je skoro kilometar, širok 32 metra, a Zlatni rog nadvisuje za 22 metra.

Pogled na predio zvan Piyerloti:





I brodsko pristanište Eyüp:





Turbe sultana Mehmeta Reşata:



Mehmet V. ili Mehmet Reşat bio je sultan u doba Prvog svjetskog rata, a smatra ga se i jednim od najodgovornijih za Armenski genocid. Nije dočekao kraj rata, umro je 3. srpnja 1918.

Zlatni rog ovdje skreće udesno i naglo se sužava:



A s Eyüpa na Piyerloti vodi žičara:



Žičara je otvorena 2005. i bila je najskuplja žičara u Turskoj. Radove je izvela talijanska tvrtka Leitner Ropeways. Dužina žičare je 384 metra, visinska razlika 53 metra. Ima 4 kabine, koje voze u dva tandema po dvije, brzinom od 4 m/s. Vožnja traje malo manje od tri minute. Kapacitet je 576 putnika po satu.

Žičara prolazi iznad eyüpskog groblja, jednog od najstarijih i najvećih muslimanskih groblja u Istanbulu, gdje su pokopane mnoge poznate osobe. Groblje je nastalo na mjestu gdje je pokopan Abu Ayyub al-Ansari, Muhamedov bliski drug, koji je poginuo tijekom napada na Konstantinopol u drugoj polovici 7. st. Kako je želio biti pokopan što bliže gradskim zidinama, pokopan je na ovom brežuljku. Kada su Turci osvojili grad, sagradili su na tom mjestu grobnicu i džamiju, a mnoge su istaknute ličnosti Otomanskog Carstva željele svoje posljednje počivalište imati što bliže Eyüpu Sultanu, kako su ga Turci nazivali.

Letica se na vrh Piyerlotija uputio pješke. Nekoliko slika usput:















Pogled s gornje stanice žičare na Piyerlotiju:





Brdo Piyerloti nazvano je prema Pierreu Lotiju, francuskom pomorskom časniku i piscu, koji je u Istanbulu proveo tri mjeseca u jesen i zimu 1876. Običavao je šetati ovuda i ispijati kavu u kavani na vrhu brda, koja danas također nosi njegovo ime. Brdo je nazvano u njegovu čast zbog podrške koju je Loti izrazio turskom ratu za nezavisnost.

Pogled na zavoj Zlatnog roga i dva otočića u njemu:



Moderni kvartovi u daljini:



Pogled prema Beyoğluu i niz Zlatni rog:



Niz trasu žičare:



Most Haliç:



Donja stanica žičare:



Kavana Piyerloti:





Još jedan pogled na mezarje:



Kongresni centar na drugoj obali Zlatnog roga, na horizontu se vidi kula Galata:



Za spuštanje s Piyerlotija se ipak odlučio za žičaru:













A potom se uputio do Eyüpove džamije:









Džamija je sagrađena 1458. i bila je jedna od prvih u Istanbulu nakon turskoga osvajanja.

Displej kakav se često javlja u džamijama, barem u Turskoj, i pokazuje točna vremena dnevnih molitava:



Dvorište i šedrvan:







Još malo okolice džamije:





 



Sa stražnje strane kompleksa džamije nalazi se turbe Mehmed-paše Sokolovića, koje je oko 1572. izgradio Mimar Sinan:





Kao što se vidi na prethodnoj slici, turbe je zatvoreno, pa je moguće samo slikati kroz prozore:





Ovdje se nalazi nekoliko turbeta istaknutih otomanskih dužnosnika:



Lagano se vraća na pristanište:



Ali, kako brodovi više ne voze, kreće autobusom duž Zlatnog roga do Eminönüa, gdje prelazi na brod prema Aziji. Pogled na Bospor i Kız kulesi:



Vojarna Selimiye, danas sjedište turske Prve armije:



Plava džamija i Topkapı:



Haydarpaşa noću:



I tako i on pristiže u hostel. Muvamo se uokolo, tuširamo i lagano spremamo na počinak. Letica dolazi u našu sobu i pita može li uzeti ventilator iz naše sobe. Kažem mu da ne može, jer će i nama trebati, u sobi je prilično sparno. Par minuta kasnije, Letica se vraća, i počinje vući ventilator iz sobe. Na moj upit što izvodi kad sam mu rekao da ga ne damo, on odgovara neoborivom logikom: „Pa vidio sam da ga niste uključili, pa sam zaključio da ga ne želite.“ (Nismo ga uključili jer su nam vrata sobe bila otvorena, budući da se otvaraju karticom, a mi smo jedan po jedan odlazili pod tuš, pa da ne moramo nositi kartice ili pak inkomodirati ostale da nam otvore vrata, ostavili smo ih otvorenima.)

Uglavnom, nitko od ostalih se previše ne uznemirava zbog toga, pa onda ni ja ne radim neku frku. Damir se ovaj puta otišao prvi otuširati i odmah je zaspao, vjerojatno u želji da čim prije prespava ovu noć i makne se iz Istanbula.

Naposljetku smo se svi ušuškali, ali na ulici pod prozorom je prilična buka, vani trešti glazba, ne znam kako ćemo zaspati...

psihoputologija @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.