Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » kol 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog - kolovoz 2012
petak, kolovoz 31, 2012
PETAK 6. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ustajem negdje oko 9, ali Letica je još u hostelu. Upravo završava s doručkom. Neće stići u Ortaköy, ali će barem pogledati Bazilikinu cisternu i prošetati se malo uokolo. Usput će otići kupiti i karte za bus. Ja bih mu se bio pridružio, ali on žuri, jer neće stići sve pogledati. 

Putem do Cisterne i on slika negdašnji nulti kilometar: 



A onda odlazi u Bazilikinu cisternu. 
Yerebatan Sarnıcı (Potopljena cisterna) najveća je cisterna u Istanbulu, a izgrađena je za vrijeme cara Justinijana, u 6. stoljeću. Gradilo ju je navodno 7000 robova, ima kapacitet od 80 000 kubnih metara vode, a koristila se sve do 20. stoljeća. Okružena je 4 metra debelim zidom od cigle, a svod podržava 336 mramornih stupova. Voda dolazi s brežuljka udaljenog 19 km sjeverno, preko dvaju akvedukata (jedan je onaj Valensov). 
Danas je unutra svega metar-dva vode, ali vrlo je atmosferična: 

 





Stupovi: 





Kapiteli s Meduzinom glavom: 


 




U vodi plivaju ribe:

 

Izvana: 



Mi se isto ustajemo i vrzmamo uokolo, a onda nam u jednom času dolazi poruka od Letice da se požurimo, jer je bus skoro posve pun i neće nam ostati mjesta. Ovi se još tuširaju, pa mu velim da on plati za nas, pa mu mi vratimo, no on nema dovoljno lira.
Požurujemo do Sultanahmeta. Plava džamija: 



Aja Sofija:



Letica nas je pričekao, karte su kupljene, shuttle busa nema, dakle morat ćemo ipak sa stvarima klipsati do kolodvora. No sad imamo nekih 2 i pol sata vremena i imamo slobodan program. Letica će svojim putem, a mi svojim. 
Mi smo otišli u Gülhane, sjeli u kafić s pogledom na Bospor, naručili pretjerano skupi čaj i većinu vremena proveli kunjajući i razgovarajući. Zabilježili smo jedan kapitalac koji je prošao kroz Bospor: 



Potom smo se lagano, s noge na nogu, vratili u hostel.

Letica je imao zanimljiviji itinerer. Rastrčao se po ovom dijelu Istanbula. Prepuštam vas njemu. 

Mezarje kod Sinan-pašine medrese: 


 

 

 
Bajazidova džamija: 

 

Ulaz u Veliki bazar: 



Isti iznutra:
 

 

 




Ćilimi: 



Đinđe:



Otvoreni dio bazara: 


 

 




Nad ulicama obično razvuku ovakve tende protiv sunca:
 




Ulaz u tržnicu začina:



Turci jako vole orašasto voće: 





Slatkiši: 



Začini: 


 


 

Sušeno voće ("turska Viagra"?):

 

Kana: 



Hurme (tj. datulje): 



Yeni cami - portal:


 

 
Pogled na Eminonü:

 

Yeni cami - dvorište: 





Unutrašnjost: 


 








Most Galata:


 
Trg Eminönü: 

 



Tržnica začina izvana: 

 

Te godine Istanbul je bio europska prijestolnica kulture:



 

Ulični život: 

 

Rüstem-pašina džamija - dvorište:


 

 

 

 
Iznutra: 





Opet Eminönü: 



Zastave turkijskih zemalja - slijeva nadesno, Azerbejdžan, Kazahstan, Sjeverni Cipar, Kirgistan, Mongolija (!), Uzbekistan, Turska, Turkmenistan: 



Još jednom Yeni cami:



Pogled na Galatu: 



Most:


 

 

 
Izletnički brodovi, u pozadini Atatürkov most: 

 

I na galatskoj strani: 



Galata: 



E onda je opet otišao do stubišta Camondo, i ovaj puta snimio DEVETNAEST slika istoga.  
Evo jedne zgodne: 



Potom se uputio natrag. Most Galata s druge strane:


 
Gradski brod za Aziju: 

 

Pristanište gradskih trajekata na Sirkeciju: 



Ovi su skočili na ručak: 



Pogled uz Bospor, lijevo je Karaköy: 



Azija: 



Još jednom most: 



Galata i Karaköy: 



Mi smo bili u hostelu kad nam je poslao poruku da "malo kasni, ali stiže". S obzirom da će često tako kasniti, prozvali smo ga Lejtica. 

Kada se napokon pojavio, uzeli smo stvari, odjavili se na recepciji, a onaj mi je tip vratio mojih 10 lira. Laughing 

Još malo dotrajalih zgrada kod našeg hostela: 



Na Sultanahmetu idemo na tramvaj. Gužva je za popizditi, još se ne možemo dogovoriti gdje točno moramo sići za presjedanje na metro. Rekli su nam na stanici Aksaray, ali postoje dvije. Naravno da mi silazimo na krivoj, pa imamo još desetak minuta pješice do prave stanice. Naposljetku kupujemo žetone na automatu i krećemo - no nema Nikole i Hrvoja. Oni se naime još bakću s lovom, izgleda da nemaju dosta sitnoga, nešto im pomaže jedan čovjek. Naposljetku smo svi ušli i spuštamo se u metro.

Izlazimo na autobusnom kolodvoru koji je ogroman i na nekoliko razina: 



Smještamo se kod našeg perona, no busa još nema. U jednom času svi odlaze po vodu, ostajemo samo Hrvoje i ja čuvati stvari. Vraćaju se, ali busa još uvijek ni od korova. Ali zato postoji hrpa prosjaka, svako malo nam neki uleti. 
Napokon evo i busa, super je luksuzan, čak u svakom sjedalu postoji mali ekrančić na kojemu se može individualno pratiti TV program od nekih 6-7 kanala.

Krećemo. Do Trabzona se vozimo 17 sati. Istanbulska zaobilaznica: 


 
Grad se proteže u beskraj na sve strane: 

 



 

Istanbul ima oko 16 milijuna stanovnika. Zanimljivo je i pomalo zastrašujuće da se u njega svakodnevno doseljava 500 novih stanovnika, što znači da godišnje Istanbul proguta jednu Rijeku.

Ovo je Türk Telekom Arena, novi stadion Galatasaraya, tada još u izgradnji: 





I evo nas na mostu Mehmeda II. Osvajača (to je onaj drugi, noviji most preko Bospora). Uloviti Bospor zbog gustog je prometa teško, pa se događaju ovakvi biseri: 



A onda se napokon nešto i vidi. Prema Crnom moru: 

 

Prema Mramornom moru (vidi se drugi most): 



Rumelihisarı u prvom planu: 



Na sredini smo mosta, da se vidi užad:



Zdravo, Azijo: 



Moderni azijski dijelovi grada: 











Popodnevna je špica, ljudi idu doma iz Europe: 



Stajemo na jednom kolodvoru u azijskom dijelu grada. Budući da mi sjedimo na zadnjim sjedalima, a vozač se sparkirao u rikverc do rubnika s kotačima, zapravo visimo u zraku: 



Pristižemo u İzmit, ili Kocaeli, prvi veći grad nakon Istanbula: 



Vozimo se dalje, razgovaramo, no to očito iz nekog razloga smeta tipu ispred nas. Nitko drugi ne razgovara u busu, osim nas. Je li to zabranjeno? Tip stalno nešto prevrće očima. U jednom času se digne i počne se derati na nas na turskome. Mate mu se obrati na hrvatskome, ne pretjerano pristojno, no koristeći dva turcizma: "majmun" i "budala". Stari krene da će odvaliti Mati šamar, u taj čas dođe stjuard i smiruje situaciju. 
Doista ne znam, ali ako dotičnom smeta razgovor, neka si nabavi čepiće za uši. Na kraju se premjestio par sjedala naprijed. 

Ubrzo su krenuli s dijeljenjem čaja i kave. Mi smo prvo uzeli čaj, onda smo shvatili da nakon toga dijele sokove. Komentirali smo kako smo trebali pričekati, no Letica jedini nije imao srama da povrh čaja još traži i Pepsi.

Ovo više ne znam koje je mjesto, ali već smo zagazili u Anatoliju: 



Odradili smo i prvo stajanje, i piš-pauzu. Potom iza mjesta Bolu skrećemo s glavne magistrale koja vodi prema Ankari i krećemo prema Samsunu. Turska autocesta, s karakterističnim jarkom umjesto zelenog pojasa: 



Na televizoru, osim televizije, možete pratiti i kako vozač vozi: 



Lagano pada noć, a mi sve više zalazimo u brda koja Anatolsku visoravan odvajaju od crnomorske obale: 





Sljedeće dijeljenje pića, opet Letica traži Pepsi preko reda. Kako smo stalno gledali riječi iz rječnika, Mate komentira "Letica, evo ti jednog poznatog i prigodnog turcizma - džiber." Laughing 

Još jedno stajanje, a potom je već pala noć. Meni je dosadno, pa sam našao prigodni program - tursko Kolo sreće: 



Treće stajanje, izlazimo svi van. Gledam, ima prodavaonica rahat-lokuma. Pokazujem to Hrvoju, pitam voli li rahat-lokum. On ne zna što je rahat-lokum. Pokušavam mu objasniti, ali na vlastiti užas shvaćam da ni sâm ne znam od čega se točno rahat-lokum radi, iako sam ga puno puta jeo. Srećom, spašava me žena koja nam iz otvorene kutije nudi da kušamo. Hrvoje nije baš oduševljen. 
Da, sada doznah da se radi od škroba i šećera. 

Konačno smo svi pozaspali. U jednom času shvaćam da mi je Letica pošteno zakrmio na ramenu. To treba zabilježiti:



Poslije se naravno nije ničeg sjećao. Ali to ga nije priječilo da kad se probudi opet traži Pepsi. Stjuard je ovoga puta bio neumoljiv: "Yok". Nema više Pepsija. Letica je popio sve zalihe. Zadirkujemo ga da će postati ozloglašen u Metro Turizmu, autobusnoj kompaniji kojom se vozimo (inače najkvalitetnijoj u Turskoj). 

E sad stvarno treba ubiti oko do jutarnjeg dolaska u Trabzon...

psihoputologija @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 30, 2012
ČETVRTAK 5. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Prije ponovnog potonuća u san shvaćam da je već prošla ponoć, što znači da Mati treba čestitati rođendan.

Kada se ponovno budim, već je dan, no nemam pojma gdje smo točno i koliko smo udaljeni od Istanbula. Međutim, izvana dopire poprilično neugodan smrad metana, što znači da se vozimo kroz neko močvarno područje. Kako je prozor blago otvoren, da imamo dovoljno zraka, smrad se osjeća jače. Ujedno me strah da će mi nešto uletjeti kroz prozor direktno u glavu, jer spavam s glavom okrenutom na tu stranu. 
Pomalo se i drugi razbuđuju, a potom se pojavljuje pratitelj i traži da mu damo posteljinu. Dajemo mu posteljinu, što znači da se svi moramo ustati. Osim Nikole. On uopće nije ni spavao na plahti. Nije mi jasno kako mu se ne gadi. 
Vlak ubrzo staje. Primjećujemo komešanje na hodniku. Izgleda da ovdje dosta ljudi izlazi. Gledamo ime kolodvora - Çerkezköy. Čerkesko selo. Netko mi je jednom spomenuo da je ovdje postojala velika čerkeska zajednica. Vidimo vani nekoliko autobusa. Čudimo se da toliko ljudi izlazi u ovom relativno beznačajnom mjestu. Očito se radi o nekoj organiziranoj turi, pa će ih prevesti dalje, valjda na obalu Mramornog mora. 
Onda meni sine - a što ako je pruga zatvorena, a ovo je zapravo nastavak prijevoza do Istanbula? Ma ne, ne može biti, rekao bi nam pratitelj. Ostajemo u vlaku. Onda netko, mislim Nikola, odlazi pogledati uokolo po vagonu i kaže da je sve prazno. Letica pita pratitelja, i on veli da doista trebamo ovdje sići, i da se put nastavlja busevima. Mogao nam je to ranije reći. Izlazimo i dajemo prtljagu u jedan bus, no u njemu više nema mjesta. Tako mi idemo u drugi bus, a prtljaga ostaje u ovome. Valjda se neće razdvojiti... 
Ubrzo krećemo. Koliko uopće do Istanbula? Vidimo tablu na izlasku na autoput - 80 kilometara. Mislio sam da smo bliže... 
Vožnja traje oko sat i pol. Vozimo se blizu obale Mramornog mora, na mjestu gdje su dva manja jezera (limana). Zadnjih pola sata vozimo se praktički kroz najzapadnija predgrađa Istanbula. Pitamo se hoće li nas ostaviti na središnjem autobusnom kolodvoru ili će nas ipak odvesti na Sirkeci. Treba nam Sirkeci, otamo nam je daleko bliže do hostela. 
Prolazimo pored kolodvora, ipak idemo na Sirkeci. Ulazimo u stari dio grada, te se vozimo uz Zlatni rog. Stajemo pored Sirkecija i po izlasku odmah primjećujemo da u gradu vlada strahovita sparina. Vlaga se približava 100%, a tek je jutro. 

Potom odlazimo u zgradu kolodvora, kako bismo upitali hoće li se zatvor pruge raščistiti do časa našeg povratka, 21. kolovoza. Vele nam da neće, da se i na povratku prijevoz organizira autobusima. Po povratku u Zagreb doznat ću da se radilo o urušavanju tunela, te da to nisu bili tek radovi na održavanju pruge.
Prigradski vlakovi sa Sirkecija voze. Ovako izgleda unutrašnjost tog prilično malog kolodvora: 



Naravno, dominira Atatürk i njegovo "Ne mutlu Türküm diyene" (Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin".). Ta rečenica ima smisla kada se zna da je u Atatürkovo doba Turci bio naziv za običan puk, dok je plemstvo i elita za sebe rabila naziv Otomani. Atatürk je u biti razvio svijest o tome da turski identitet nije nužno identitet plebsa, već identitet iskonskog, neiskvarenog naroda. Od sramotne odrednice, Turčin je u Atatürkovo doba postala pozitivna i poželjna osobina. 

Penjemo se prema Sultanahmetu. Budući da nakon dvije noći u vlaku nisam htio riskirati još i tumaranje po gradu u potrazi za hostelom, odlučio sam preko Hostelworlda rezervirati smještaj u jednom hostelu. Mate je, kada sam ga pitao da li da rezerviram, rekao "Ma bit će mjesta." Naravno da u onome na koji je on mislio (onom od prethodne godine) nije bilo slobodnog mjesta (što sam utvrdio provjerom na netu), pa sam rezervirao jedan drugi hostel. Bio je relativno jeftin, 11€, imao je dobre kritike, i nalazio se odmah ispod Plave džamije. Upućujemo se tamo već poznatim putem. Dečki još usput staju promijeniti novce. Ja tražim bankomat. 

Ovo je Bâb-ı Âli, iliti Visoka Porta: 



Iza ovih vrata je zgrada u kojoj je stolovala vlada Otomanskog carstva. Običaj je naime bio da se poslanici koji su išli na audijenciju dočekaju na ulaznim vratima čitavog kompleksa, pa je tako to postala metonimija za čitavu vladu. 

Plava džamija: 



Nakon nekih desetak minuta hoda nalazimo i naš hostel, Anzac Wooden House, koji je smješten u jednoj od tipičnih staroistanbulskih drvenih kuća. Ulazimo unutra, na recepciji nema nikoga. Čekamo nekih 5 minuta, nitko se ne pojavljuje. Naposljetku s gornjeg kata dolaze jedan mladić i djevojka. Kažemo im da imamo rezervaciju, preko Hostelworlda, oni gledaju, nema ništa zapisano. Ali imaju mjesta. Pozivaju nas da se smjestimo u potkrovlju, gdje je kuhinja, dok se to sa sobom ne sredi. Odlazimo gore, uzimamo si čak i čaj. Tu Letica pokušava komunicirati na turskome, no to završava otprilike kao prošlogodišnja Nikolina epizoda sa saç kavurmom. Naime, pitao je je li šećer besplatan, i to na način "Şeker caba?" Iako "caba" znači "besplatno" (to je naše "džabe"), u ovom se slučaju koristi "bedava" (iliti naše "badava"). Iako nije bilo posve nerazumljivo, lokalcima je to bilo smiješno.
U taj čas dolazi onaj dečko s recepcije i veli da trebamo platiti sobu. U redu. No ispada da treba platiti punu cijenu, iako je prilikom rezervacije meni s kreditne kartice već skinuto 10% ukupne cijene (znači, ja sam već platio nekih 7€, i trebao bih platiti samo 4€). On tvrdi da njima nije ništa pristiglo na e-mail i neka im pokažem svoju potvrdu. Ja potvrdu naravno nemam, dosada je to s rezervacijama uglavnom funkcioniralo, nisam doživio da me bijelo gledaju kada bih rekao da imamo rezervaciju. Štoviše, u Rumunjskoj su mi odmah znali i ime. 
Ispada da tip zapinje s engleskim, pa predlažem Mati da mu prevede na turski što mu hoću reći. Ovaj odgovara Mati na turskome, no Mate sada započinje razgovor s njime, umjesto da mi prevede ono što mi ovaj kaže. Trebam ga kao prevoditelja, ne kao pregovarača. Na kraju mi Mate kaže ono isto što sam već čuo od ovoga: "Kaže da njima ništa nije stiglo i da trebamo platiti punu cijenu." Na kraju smo se dogovorili ovako: ako ja njemu pokažem potvrdu o rezervaciji, on će mi vratiti novce. Lukavac zna da ja potvrdu nemam i tako će dobiti punu cijenu, a to što je sustav meni s kartice skinuo 7€, koga briga.
Ionako trenutno nemam novce, pa će mi ih posuditi upravo Mate. Moram dignuti lire, imam samo neku siću od prošle godine.
Smještamo se u jedan dormitorij u prizemlju, pored je i kupaonica, talijanskog tipa (nema tuš-kade, nego je čitava kupaonica zapravo tuš-kabina. Tuširamo se, odlazimo još i na internet i potom smo spremni za šetnju. 

Ulica pred našim hostelom: 



Odlazim do bankomatâ nedaleko Aje Sofije. Tamo ih je nekoliko, pred jednim nema reda. Guram karticu unutra, potom se ekran bankomata samo u jednom času ugasi. Stišćem mahnito gumb za prekid, ali ništa se ne događa. Što sad? Nije valjda krepao? Nije mi pojeo karticu? Okrećem se i vičem to dečkima. Mate se oduševljeno smije, kao da ga to upravo zabavlja, iako mu treba biti jasno da neće dobiti povrat duga ako ja ostanem bez kartice. Nasreću, bankomat je ipak ispljunuo karticu. Uzimam ju i prelazim na drugi bankomat. I taj je ćudljiv. Na trećem napokon uspijem dignuti željeni iznos, 500 lira. 

Sad konačno svi imamo novce i možemo se uputiti u šetnju, a i nešto pošteno pojesti.

Letica je predložio da odemo u sjeverni dio starog Istanbula, tj. kvartove Fener i Fatih. Tamo nismo bili lani, pa prihvaćamo. Dotamo prolazimo pred zgrade sveučilišta: 



Uputili smo se prema Sulejmaniji, a potom Daniel predlaže da skrenemo u kompleks sveučilišta. Mate mu kaže da se ne može proći unutra, no Daniel tvrdi da može. Hajdemo onda vidjeti kako to izgleda iznutra. Središnja zgrada: 



Pred kojom je naravno Atatürk:

 

U središnjoj zgradi nekoć se nalazilo otomansko ministarstvo rata. 

Tu sad započinje moja muka čitavog tog dana. Naime, iako je Daniel nosio čak dva fotoaparata, u tu šetnju nije ponio nijedan. Jedan mu je javljao da mu je kartica puna nakon što je okinuo jednu sliku, iako je bio siguran da ju je formatirao. Drugi fotić nosio je reda radi na put, jer je tvrdio da nije dobar za slikanje. Stoga me zamolio bih li mu mogao "posuditi par slika". Ja sam to shvatio na način da okinem par kadrova koje on odabere, a koje sâm ne bih slikao. On je međutim imao u vidu da mu posudim fotoaparat da on okine pokoju sliku. Sve to ne bi bilo toliko grozno i naporno da on nema potrebu okidati prečesto, i to one, što bih ih ja nazvao, "National Geographic fotografije", u kojima obično slika ljude, svakodnevni život i slično. Mene je prvenstveno bio strah da mi se ne isprazni baterija od tolikog slikanja, jer ipak je on u jednom danu poslikao koliko ja u 4 dana, a isto sam se tako bojao i da mu čitav fotić ne ispadne, jer ga nije nosio vezanog oko ruke...jednostavno, čovjek koji može ostaviti svoj novčanik u vlaku, dovoljno je smeten da i nehotice ošteti tuđi fotoaparat. Ja sam ipak najmirniji kad je on kod mene u torbici.

Na drugoj strani kampusa puca pogled na Sulejmaniju:



Uspjeli smo nekako izaći iz kompleksa sveučilišta, i ulazimo u vrt Sulejmanije. I dalje ju obnavljaju, tako da i opet nećemo uspjeti ući. No u vrtu se nalazi groblje: 

 

kao i dva turbeta (mauzoleja). U prvome od njih počiva sultan Sulejman Veličanstveni, njegova majka Dilaşub Saliha, sestra Asiye i kći Mihrimah: 

 

 

Impresivan svod: 



U turbe smo ušli samo Letica i ja. Ovu trojicu to ne zanima. Hrvoje čak i kaže kako je on "odavno raskrstio s interesom za kulturu". Mate je vjerojatno već ranije bio unutra, a Nikoli se, po običaju, ne da. 

Detalj jednog nišana (nadgrobnog spomenika) u vrtu: 



U drugom turbetu pokopana je Rokselana, tj. Hürrem Sultan, ili Karima, četvrta Sulejmanova konkubina: 



Iako joj pravo ime nije poznato, vjeruje se da se zvala Aleksandra Anastazija Listovska. Rođena je u gradu Rohatinu, u današnjoj zakarpatskoj Ukrajini. Nadimak Rokselana jednostavno znači upravo njeno porijeklo - Rusinčica. Kao tinejdžerka je dovedena kao robinja u Istanbul, gdje ju je kupio sultanov prijatelj Ibrahim-paša i darovao ju Sulejmanu za harem. Vedra i lijepa crvenokosa djevojka ubrzo je zapela za oko sultanu, a njen bistar um i sklonost umjetnosti učinili su da mu ubrzo postane više od priležnice. Sultan i Rokselana bili su prije svega prijatelji, te je Sulejmana za nju vezalo nešto mnogo više od puke privlačnosti. Kraće rečeno, zaljubio se u nju, učinio je slobodnom, te se vjenčao njome, postavši tako prvi sultan u 200 godina koji je imao suprugu. 
Unatoč silnom rivalstvu ostalih priležnica, Sulejman je Rokselani ostao vjeran do njene smrti, a iako ju je nadživio za 8 godina, nikada se više nije vezao ni za jednu drugu ženu. Rodila mu je petero djece, od kojih je jedan, Selim (zvan Pijanica), postao Sulejmanov nasljednik. Usto je bila sposobna žena, koja je često savjetovala svog supruga u donošenju važnih političkih odluka. Bavila se i filantropskim radom, davši izgraditi nekoliko džamija, medresa, bolnicu za žene, te javnu kuhinju za siromahe u Jeruzalemu.

Preko puta Sulejmanije nekoliko je restorana, pa ćemo tu nešto zameziti. Konobar nam predlaže jedan miks od svih jela na meniju, a za Hrvoja vegetarijanski miks. Uz to uzimamo još i cacik (hladnu salatu od jogurta s krastavcima i češnjakom), i to je bio najbolji cacik koji sam ja u životu jeo, u svim ovim putešestvijama Balkanom i okolicom. 

Potom odlazimo još nešto popiti u onu vrtnu čajanu gdje smo i godinu ranije ohanuli: 


 
I dalje nemaju salep. Uzimam stoga neku limunadu, dečki uzimaju čaj od jabuke. Na zidu vise velika turska i turkestanska zastava: 

 

Sada ćemo se zaputiti konačno prema Feneru i Fatihu. U ovom dijelu grada ima puno napuštenih kuća. Mnoge su od njih drvene:
 


 

no neke i nisu:



Potom dolazimo do džamije Şehzade, još jednog uratka mimara Sinana: 



Ova se džamija smatra prvim velikim Sinanovim djelom, ujedno je i jedan od prvih spomenika klasičnog otomanskog stila. Dao ju je izgraditi Sulejman Veličanstveni u čast svog sina Mehmeta, koji je umro od boginja s 21 godinom (po službenoj verziji). 

Iznutra: 



Ova dvojica su se izvalili i divane - mislim da su Francuzi: 



Baš komentiram kako mi džamije zbog tog tepiha izgledaju puno toplije od crkava. 

Nije mi poznata svrha ove niše pored vrata: 



Šadrvan: 



Prolazimo kroz parkić, a potom izlazimo kod Valensovog akvedukta:


 
Ovdje će Letica okinuti jedno 5 slika, pa će onda valjda probirati najbolju. 
Kao što mu i ime kaže, akvedukt je izgradio rimski car Valens u 4. st. po. Kr. Sačuvan je skoro čitavom duljinom, fali mu samo 50 metara od ukupno skoro kilometra duljine. Koristio se skroz do 20. stoljeća, za prijenos vode do centra grada, gdje se nalazila velika cisterna (Yerebatan Sarnıcı). 
Pogled s druge strane (istanbulski taksiji u prvom planu): 

 

Idemo poprijeko prema idućoj džamiji. Ovaj dio grada zove se Fatih, u prijevodu "Osvajač", a dobio je ime po džamiji koju je izgradio sultan Mehmed II Osvajač (koji je i zauzeo Carigrad i pretvorio ga u Istanbul). Nekoć je bio četvrt srednje klase, no s vremenom je sve više postao radnička četvrt, budući da se stanovništvo srednje klase iselilo u predgrađa, obično na azijskoj strani grada. Usto je poznat i po relativno konzervativnoj vjerskoj atmosferi. 

Nekoliko Letičinih "National Geographic fotografija" gradskog života u Fatihu: 







Karakteristične gradske kuće srednje generacije. Obično su uske i visoke (slične onima u Nizozemskoj, npr.), a zanimljivo je da vrlo često svaka kuća ima ime: 



Iz malo veće blizine: 

 

Dolazimo do džamije Fatih, no prije toga ćemo otići u dvorište iste, gdje se nalazi turbe Mehmeda II. Osvajača i njegove žene Gülbahar Hatun:



Dok smo bili unutra (jasno, opet samo Letica i ja), javlja mi se mobitel. Opća bruka, budući da piše da mobitel treba isključiti na ulazu, no tko bi si mislio. Još je zanimljivije od koga je poruka. Od Hostelworlda. Potvrđuju moju rezervaciju hostela Anzac Wooden House... Sjajno, izgleda da ću onom muljatoru ipak imati što predočiti. 

Rub krovića na turbetu: 



Čini mi se da se ovaj moli, sudeći po položaju (jasno, Letičina slika): 



Džamija je dakle izgrađena sredinom 15. stoljeća, na ruševinama bizantske crkve Svetih Apostola. Čitav džamijski kompleks protezao se sve do Zlatnog roga i obuhvaćao je 8 medresa, knjižnicu, bolnicu, ubožnicu, karavanseraj, tržnicu, kupalište, osnovnu školu i javnu kuhinju. Kompleks je oštećen u potresima 1509., 1557. i 1754., nakon čega je svaki put obnavljan. No 1766. nije mu bilo spasa. U potresu je džamija posve uništena, urušila se glavna kupola, te je pristupljeno izgradnji nove džamije, koja je otvorena 1771. 

Džamija iznutra (nije bogznakakva slika): 

 

Dvorište iza džamije (Letica): 





Voćarna pored:

 

Zlatarne: 



Sad smo već ušli u Fener. Fener (na grčkome Fanari, "svjetiljka") dio je Istanbula u kojem je nakon pada grada pod Turke nastavila živjeti grčko stanovništvo. Sve do danas u Feneru se nalazi sjedište vaseljenskog (ekumenskog) pravoslavnog patrijarha, te se kojiput izraz Fener koristi na način na koji se Vatikan koristi za Rimokatoličku crkvu. Grci iz Fenera nazivani su Fanariotima. Fanarioti su odigrali važnu ulogu u otomanskoj povijesti Balkana, budući da su bili vješti trgovci i diplomati, koje je Tursko carstvo često rabilo kao svoje poslanike i zastupnike interesa na Balkanu. Najveću su ulogu odigrali u Vlaškoj i Moldavskoj, gdje su činili političku elitu.

Svjetovno i duhovno: 



Radi se o džamiji Yavuza Selima, drugoj najstarijoj carskoj džamiji u Istanbulu. 
Unatoč Grcima, ovo je također konzervativan muslimanski kvart: 



Dvorište džamije: 



Sama je džamija izgrađena 1522., za Sulejmana Veličanstvenog. 

Iznutra:

 

Iza džamije je terasa s koje puca prekrasan pogled na Zlatni rog i novije dijelove grada u daljini: 



 

Prema Galati i Bosporu: 



Još jednom džamija: 

 

Silazimo od džamije prema obali Zlatnog roga. Ipak nećemo direktno. Jedna od ulica: 



Vijećamo kamo ćemo: 



Već smo počeli privlačiti čudne poglede. Naposljetku krećemo dalje. Istanbul je sav zbrda-zdola, pa se stalno nekamo penjete ili spuštate: 



Građevina na vrhu je pravoslavna gimnazija:



Iako druga najveća grčka škola u Turskoj, danas ima samo 12 učenika i 4 nastavnika. Škola je sekularna, u potpunom skladu s turskim nastavnim programom, ali s dodatnim satovima grčkog jezika, književnosti i religije. 

Ulica u Feneru: 



I ovdje ima dosta napuštenih dotrajalih zgrada: 



Iduća je postaja zgrada Patrijaršije. Nitko nas ništa nije pitao na ulazu, pa smo tako uletjeli unutra. U tijeku je liturgija. Tri svećenika jednoglasno mole, a u klupama sjede tri monahinje. Svećenici su se malo lecnuli kada su vidjeli nas petoricu da ulazimo, ali su nastavili s molitvom. 
Crkva iznutra: 



U jednom je času još jedan izvirio iza ikonostasa:



Patrijaršijska bazilika Svetog Georgija izvana: 

 

A ovo je očito zgrada Patrijaršije:



Izgleda kao da je Patrijaršija dobila minaret: 

 

Ovo se dogodi kad svaka zgrada želi imati pogled niz ulicu:


 
Još malo fenerskih ulica: 





(gimnazija na vrhu) 



Totalno ruševan balkon: 



Sada ulazimo u Balat. Za razliku od Fenera, gdje su Grci, u Balatu su (bili) Židovi. Danas ih je ostalo još jako malo. 

Letičine ulične scene: 



Nalazimo i sinagogu, tj. ulaz u njen kompleks. Evo da vidite razliku kako isti motiv slikam ja: 



i Letica: 



Dok se ja trudim da na slici NEMAM ljudi (tj. napraviti dokumentarističku sliku), on obavezno ulovi nekoga, a glavni objekt na slici stavi negdje izvan fokusa. Malo niže ćete vidjeti zoran primjer.

Naravno, radi se o sasvim legitimnom pristupu, razlika je samo u našim gledištima na ulogu fotografije. Ja dok putujem već u glavi slažem putopis i želim imati dokumentarističku fotku, dok je Letica zaigraniji.

Balat je već poprilično siromašna radnička četvrt, iako je u centru grada. Kuće su trošne i često ruševne. Neke su već srušili i sada čekaju izgradnju novih. Pustimo malo da to naš fotograf zabilježi:



 





Ovaj tip ga je zamolio da ga slika. Gledajte kamo ga je smjestio: 



Još ulica: 



 



A malo i naših junaka: 





Napokon smo izbili na obalu Zlatnog roga i njom ćemo se vratiti nazad. Preko puta je brodogradilište: 



(obratite pažnju na ovu malu lijevo na slici, ubrzo će postati bitna) 

Pogled uz Zlatni rog: 



E sad. Letica je odmakao naprijed i fotkao ovo na slici. Mi smo malo zaostali. Dok sam se ja približavao, ona mala me počela dozivati i tražiti novac. Ja sam ju uredno odignorirao, no ne i Hrvoje. Upustio se u neku vrstu razgovora s njom. Ne znam više što joj je govorio, tek je rekao da je stekao dojam da se mala (a ima nekih 10 godina, maksimalno) pokušava prostituirati, ako joj netko ne da novce kao običnoj prosjakinji. Navodno je napravila neku gestu kao da se nudi. 
Uglavnom, mi smo sjeli malo se odmoriti, a mala se i dalje drži Hrvoja. Već ga zezamo da je pedofil. Ona pita i nas ostale za novac. Mate veli da Letica nema novca. Nema ni novčanika. Ostavio ga u vlaku, budala - kaže joj Mate. 

Evo nas u pedo-idili: 



Na drugu stranu, pogled prema pravoslavnoj gimnaziji, i ispod nje bugarskoj pravoslavnoj crkvi: 



Niz Zlatni rog:



Napokon smo se otarasili male i krećemo dalje. Klinci se kupaju u Zlatnom rogu: 



Bugarska pravoslavna crkva Svetog Stefana: 

 

Crkva je zanimljiva jer je izgrađena od - lijevanog željeza. Naime, nakon što je prethodna drvena crkva izgorjela, a s obzirom na nedovoljno jako tlo, koje ne bi izdržalo beton, odlučeno je da se izgradi crkva od prefabriciranih dijelova koje je proizvela bečka kompanija Waagner. Dijelovi su potom brodom transportirani Dunavom i Crnim morem do Istanbula, gdje je crkva sastavljena i posvećena 1898. 

Još jedna slika: 



Tri minareta gotovo u liniji: 



Obala uopće nije obzidana, i za plime se more prelijeva po šetalištu: 



Kao npr. ovdje: 



Tu su i tradicionalni ribiči: 



Ulični prodavač: 



Ovo naprijed desno je simit, posebna vrsta turskog pereca. U Srbiji ga zovu đevrek.

Iako je Zlatni rog odvratno prljav, klinčadija se kupa u njemu. Skaču s privezanih brodova, plivaju u nafti... 
Letica i Nikola su skinuli majice i tako šeću uokolo. To inače nije osobito neuobičajen prizor u Istanbulu. Ali su zato kratke hlače čudne.

Prelazimo Atatürkov most (naprijed je Nikola):



Letica slika ribiča: 

 

Pogled prema Feneru - džamija Yavuza Selima dominira:



Uz Zlatni rog: 



Tu je Letici palo na pamet da bismo možda mogli prijeći na drugu stranu mosta. E, ali to je most s četverotračnom cestom na sebi. "Pa šta ima veze", veli Letica. Velim mu da mi da onda fotoaparat, ako ga zgaze, da barem fotoaparat ostane cijeli. "Ali kako ću onda fotografirati?", veli on i zaputi se preko. Mogao si si uzeti svoj fotoaparat, pa izigravati kaskadera. 

Mi nastavljamo istom stranom, ali on slika Sulejmaniju:



I Yeni cami na Eminönüu, sa stajalištem brodova za ture Bosporom: 



Galatska strana:

 

I njegova strana mosta: 



Vodoskok u Zlatnom rogu: 

 

Evo da vidite kako izgleda most. Isprika, nije četverotračan, nego šesterotračan: 



Na kraju mosta shvaćamo i mi da nema prolaza ispod mosta, i da, ako želimo doći na Letičinu stranu, i mi trebamo pretrčati. Srećom, promet je dovoljno gust da automobili mile, pa se možemo progurati između njih. Ipak, nije baš blistavo. 
Sad prolazimo kroz obalni dio Galate. Idemo do kule Galata. Već nas bole noge od hodanja, a gore se treba penjati. Mate predlaže da odemo uspinjačom, ali Letica inzistira da želi vidjeti stepenište Camondo, koje je izgradila bogata istanbulska sefardska obitelj. Stubište je lijepo, jer se u biti sastoji od dva usporedna stubišta, koja iz visine izgledaju kao dvije sinusoide. Evo ga:



Opalivši ovu (doduše, ne baš najbolju) fotografiju smatrao sam da je to dovoljno i za Leticu, no on me moli da mu posudim fotoaparat. "Kaj će ti, slikal sam ja?" "Ma hoću još koju sliku..." "Pa dobro, koliko još?" "Ma daj još dvije." "Evo ti, ali stvarno, samo dvije." 
On slika, vrzma se uokolo, nekako mi se čini da neće slikati samo dvije. Nakon nekih tri minute sam već poprilično iznerviran, uzimam mu fotoaparat i velim da je to to. Što je danas snimio, snimio je, već mi je lagano pun kufer. Provjeravam slike, snimio ih je DESET. Deset slika jednog te istog stepeništa. Eh, gdje su oni divni dani kad su filmovi imali 36 slika, pa si dobro razmišljao hoćeš li u jednom gradu opaliti tri slike, a ne da se danas nemilosrdno peglaju kartice... 
Ja stvarno ne volim kad me netko mulja da bi ishodio ono što želi. Prvi mi je poriv bio da mu od tih deset slika obrišem osam, kako bih ga naučio pameti, ali onda si mislim pusti ga. Ionako mu više neću dati fotoaparat, pa neka stekne osjećaj za mjeru. 

Evo još točno dvije slike tog čuvenog stepeništa:
 


 

I konačno dolazimo do kule Galata:

 

Tu je i česma: 



Mate i ja odlazimo kupiti nešto za popiti, ostalima kažemo da smo u dućanu. Obavljamo svoje, vraćamo se, a ovih ni od korova. Vraćamo se do kule Galata, nema ih ni tamo. Sjest ćemo i pričekati ih. Ubrzo Mati dolazi poruka, no to je samo još jedna čestitka za rođendan. Ne da mi se slati im poruku, u inozemstvu smo. Na kraju im ju ipak moram poslati jer ih nema već desetak minuta. Šaljem im lokaciju, potom se pojavljuje prvo Letica, a onda i ova dvojica. Naravno, Nikola je od prošle godine uspio zaboraviti o kojem je dućanu riječ, iako smo i lani bili unutra, mislim čak sva trojica. I tako su se oni čudili kamo smo mi tako brzo nestali.

Sada ćemo na İstiklâl Caddesi: 



Tu ćemo se naravno počastiti dondurmom, uz sav ritual koji uz to ide (izmicanje korneta, kuglice i sličnog). Ovaj sam puta bio lukaviji i uhvatio sladoledara za šipku kojom mi je pružio sladoled. No cijena je lopovska - 12 lira, tj. 6€ za tri kuglice. Tko zna, možda je to cijena za one koji ga zafrknu... 

Hodamo kroz vrevu glavne ulice, pokušavajući se ne razdvojiti. Nije nam uspjelo - izgubili smo Leticu. On je naravno u jednom času samo nestao. Naposljetku ga vidim, srećom da je visok, pa strši iznad mase. Otišao je naime na drugu stranu ulice i kupio si još jedan sladoled. 

U jednoj pokrajnjoj ulici je grčka pravoslavna crkva Svetog Trojstva (Aja Triada): 



A tu je i nostalgijski tramvaj koji vozi gore-dolje od Taksima do Tünela: 



Evo ga na Taksimu:



Spomenik Atatürku na sredini Taksima: 



Vidimo nekog tipa s majicom "Armenia". Mislimo da je armenski turist i da mu uletimo s time da idemo u njegovu zemlju...a onda zaključimo da nema valjda toliko blesavih turista koji uokolo hodaju s majicom na kojoj imaju ime vlastite zemlje. Očito ni taj dakle nije Armenac. 

Sjedamo malo u parkić iza Taksima. Nikola, Letica i ja na jednu klupu, Mate i Hrvoje na drugu. Jasno je o čemu će oni razgovarati. Laughing 
Nikola drijema, on se nikada ne može naspavati kada se nekamo putuje noću. To ga ne sprečava da zagovara putovanje noću čak i kad ono nije prijeko potrebno. 

Nakon dvadesetak minuta odlučujemo se uputiti prema hostelu. Usput stajemo kupiti vode. Opet nam se događa ista stvar koja se Mati i meni dogodila već u onom prethodnom dućanu. Mati tamo blagajnik nije htio prihvatiti kovanicu od jedne lire. Govorio je "Problem!". Na kraju mu je Mate dao drugu. Ja sam sugerirao da je možda nevažeća, ali je Mate rekao da nije, da on nema starih lira. No u ovom dućanu opet ista stvar. Ja plaćam, a ovaj mi veli "Problem!". Sada Mate na turskom pita u čemu je problem. Ovaj mu veli da je ta kovanica nevažeća. I Mate opet veli "Otkud meni nevažeća kovanica ako sam u Tursku došao bez kovanica?" Nato mu ja velim da sam mu ja jutros vratio 4 lire u kovanicama. A ja sam u Tursku došao s kovanicama... Mate naravno odmah mene napada, da sam ga namjerno zeznuo. A ja pojma nisam imao... Zadržat ću ipak te kovanice, možda ih uvalim negdje dok nitko neće gledati, npr. na onim tanjurićima gdje se ostavlja novac za plaćanje WC-a (kasnije će se ispostaviti da toga u Turskoj nema - vjerojatno bi svi pokrali novac - tako da te kovanice još uvijek imam). 

Spuštamo se do Tophanea i idemo na tramvaj. Na stanične se platforme može ući jedino kroz barijere, ili ih zaobići po kolosijeku. Inače je to nemoguće, jer kraj barijere stoji čuvar. No na jednoj strani ove stanice nije stajao, i tako smo se prošvercali. Klimatizirani tramvaj nam je ugodan nakon cjelodnevne sparine. Izlazimo na Sultanahmetu, Nikola će uzeti još neki kebab. Dok čekamo, nailazi grupica Makedonaca. 
Vraćamo se u hostel. Ja prvo odlazim pronaći onog tipa i pokazati mu SMS potvrde. On se opet izvlači, tvrdi da i dalje nisu ništa dobili. Nije mene briga jesu li oni nešto dobili, bitno je da sam ja dobio dokaz da ne lažem. Prvo mu sâm pokušavam reći na engleskom, onda opet zovem Matu da mu pojasni na turskom. Opet isti prizor, Mate umjesto da mi prevodi upada u diskusiju s njime. Frajer se drži kao da mu to sve očito ide na živce, ima upaljen Facebook i chat na laptopu i očito mu se ne da sada još meni vraćati novce. Na kraju mi veli da mu dođem sutra ujutro, i onda će mi ih vratiti. 
Mi smo našli neki Lonely planetov vodič po Turskoj, pa razmišljamo kako najbolje urediti sutrašnji dan, tj. kada krenuti, kako bismo sve stigli. Nakon vijećanja odlučujemo se ipak za izravni bus iz Istanbula za Trabzon (mislili smo ići preko Ankare, ali ne bismo baš ništa uštedjeli, dapače), tako da idemo busom koji u pola 4 kreće iz Istanbula. Imamo slobodno jutro, Letica ima svoje planove za sutra. 
U našoj sobi su i neki Slovenci, a to smo skužili tek kad je cura, pokušavajući proći između nas, rekla "Samo malo". Oni su bračni par, a sad se vraćaju doma, obilazili su malo Tursku. 

Letica i ja ćemo se otići još prošetati, ostatak je preumoran. On je želio otići skroz do Ortaköya, zanima ga tamo jedna džamija i jedna ribarnica. Nažalost, prekasno je, a on se planira već u 7 dignuti da sve stigne. Tako ćemo se ipak samo prošetati do Eminönüa. 

Plava džamija noću: 

 

Aja Sofija noću: 



Usput još odlazimo pogledati u poslovnicu autobusne agencije na Sultanahmetu. Zanima nas kada rade sutra, tako da si možemo sve isplanirati. Navodno imaju i svoj shuttle bus sa Sultanahmeta do kolodvora, tako da se ne moramo patiti s metroom. Potom poprečnim ulicama odlazimo do Sirkecija i zatim na obalu. Letica će ovdje uzeti jedan balık ekmek (kruh s ribom). To je jedan od rituala u Istanbulu, uzeti sendvič s ribom. Pečenu ribu prodaju direktno s broda. Ja ću preskočiti. Niti sam ljubitelj ribe, a pogotovo ove, za koju ne znam odakle je, a sigurno nije iz baš čiste vode. 
Uzet ću međutim neke kolače s obližnjeg štanda.

S ovog broda prodaju ribu: 



Most Galata i kula Galata noću: 

 

Restorani na mostu Galata: 



Yeni cami noću: 



Nismo išli dalje od mosta Galata, bilo je već kasno, a željeli smo još sjesti u jednu slastičarnicu kraj Sirkecija. Ja sam uzeo zerde, puding od riže sa šafranom, a Letica isto neku vrstu sütlaça (riže na mlijeku). 
Napokon, nakon ovog hiperdugog i napornog dana, upućujemo se prema krevetu. Našem prvom na ovom putu.

psihoputologija @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 29, 2012
SRIJEDA 4. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se negdje na stanici Novi Beograd. Promiču sumorne zgrade, potom mjesto gdje je do prije godinu dana bio Karton siti: 



Potom ulazimo u beogradski kolodvor, silazimo i krećemo u već poznatu nabavku Flexipassova. Jest da ćemo ih ove godine manje koristiti, no ipak će nam dobro doći. Pozdravljamo se s onom curom koja se vozila s nama, ta očito neće tako brzo zaboraviti to iskustvo. Nakon što smo obavili čitavu zavrzlamu s kupovinom (jer neki imaju kartice, neki gotovinu, pa onda to traje), izlazimo malo pred kolodvor. Imamo nekih sat i pol do vlaka za Sofiju i Istanbul, pa se nećemo previše udaljavati. A i nismo nešto pretjerano odmorni. Rano je jutro, ionako je sve uglavnom zatvoreno. Izišli smo tek toliko da Hrvoje (koji je prvi puta u Beogradu) vidi grad. 
Vrijeme je tmurno, a pred nama se pruža Nemanjina: 



Hm, je li ovo ulica ili trg Undecided : 



Nakon što smo za one neke dinare koji su nam ostali (uglavnom meni i, mislim, Nikoli) kupili neku popudbinu, smještamo se u vlak. Iako ove godine ima turski kušet skroz od Beograda, odlučujemo se za kombinaciju "pullman do Sofije, a dalje kušet". Smještamo se u predzadnji vagon. U susjednom kupeu neki tipovi koji se šeću uokolo bez košulje. Govore nekim čudnim jezikom, po naglasku je totalno ruski, no ne razabiremo nijednu riječ. Pomišljam da nisu neki Čečeni, Tatari...neki od tih naroda. Možda čak i Gruzijci ili Armenci. Laughing 
Naposljetku krećemo. Vlak se vuče izlazeći iz beogradskog kolodvora, polako mili prema jugu, ispod Gazele. Kasnije ćemo doznati da je struja isključena zbog radova na Gazeli i da nas vuče dizelka, brzinom od valjda 10 na sat. 
U jednom času u kupe ulazi još jedan putnik, pita je li slobodno i smješta se pored nas. Nešto mi je čudno, podsjeća me na nekoga...i u taj čas se sjetim - Gogo! Gogo s foruma Željeznice.net, koji je najavio da upravo taj dan ide u posjetu sestri u Sofiju i još rekao kako ćemo se možda sresti. Ne znam je li nas namjerno tražio po vlaku ili se slučajno obreo baš ovdje. 
I tako dolazimo do stanice Topčider, gdje čekamo još 20 minuta. Mislim si hoćemo li uopće stići u Niš prije 1, kada bismo se trebali sresti s Danielom. Naposljetku vlak kreće. 
Put kroz Srbiju protekao je u relativno monotonom truckanju, polukunjanju, neobaveznim razgovorima. Zanimljivo je bilo da je kondukter, kad je vidio Goginu kartu Požega-Sofija prvo pitao "Zašto ovuda idete iz Požege?". Naravno, prvo je pomislio na srbijansku Požegu, na pruzi Beograd-Bar. Onda je shvatio da je Gogo iz slavonske Požege.
Do Niša smo još dvaput stajali na otvorenoj pruzi, jednom se više ne sjećam gdje, a drugi puta kod Stalaća. 
Vlak po voznom redu ima oko pola sata bavljenja u Nišu. No mi upravo ulazimo u kolodvor Niš u času kada bismo iz njega trebali krenuti.
Tražim Daniela po kolodvoru. Vidim ga u daljini i mašem mu. Evo ga: 



Mislim si, pa neće valjda hodati uokolo po Zakavkazju s torbom na kotačiće. Kako se kasnije ispostavilo, ta se torba može staviti na leđa, a nosio je i dva manja ruksaka. 

Daniel se smjestio u kupe i atmosfera je odmah postala življa. Ispalo je da se i on i Mate znaju - naime, Daniel je prije par godina vodio jednu turističku grupu u Pariz u kojoj je tada bio Mate i njegova tadašnja djevojka. Nikola ga je pak znao iz viđenja, budući da sva trojica zajedno sudjelujemo na jednom kvizu koji se održava svaki tjedan. 

Daniel nam je ponudio burek, koji je kupio na kolodvoru. On je jutros pristigao iz Podgorice, noćnim vlakom. Priča nam kako mu u Podgorici na šalteru informacija nisu bili u stanju dati nikakve informacije, jer je službenica bila zaokupljena ručkom, tako da je informacije morao tražiti na autobusnom kolodvoru. 

Naravno, tko će drugi prihvatiti burek:



Iako sam o Danielu imao dojam kao o šutljivoj osobi, ispostavilo se da je vrlo brbljav. Točnije, nije zatvarao usta otkako je ušao u kupe. Opskrbio se svim mogućim vodičima koje je imao doma, razgovornim priručnicima, pa nam je to stalno razdjeljivao. Zanimljivo, meni su ta tri sata od Niša do granice protekla prilično brzo, ali se ne sjećam baš razgovora. Pričali smo o kvizu, o planovima za put... Hrvoju je Danielova razgovorljivost išla na živce, pa se on uputio na hodnik slušati glazbu. Općenito, Hrvoje je bio dijametralna suprotnost Letici. Jedan je bio totalno veseo, hiperaktivan i razuzdan, a drugi neprekidno mrzovoljan, bez trunke inicijative i šutljiv. Obojica su imala poprilično loše mišljenje o onom drugom ("Nisu mi jasni ljudi koji se upute na takav put, a da ih gotovo ništa ne zanima." - "Mrzim takve ljude koji su stalno nabrijani.")

I tako smo se polako približili Sofiji. Gogo se dogovorio sa sestrom da ga dočeka na kolodvoru, a mi smo izašli iz našeg vagona i prebacili se odmah u susjedni, onaj kušet, koji su nakalemili potom na drugu kompoziciju. Srećom, ovaj put nije bilo "kolodvorskih vodiča", nego nam je sve bilo odmah pod nosom. 
Kušet opet košta 10€, mi se smještamo unutra, uz naravno logističke poteškoće, jer nas je 5, a kreveta 6, što znači da smo zakrčili kupe s hrpom prtljage, koju je svatko ostavio poprilično provizorno i onda čeka da oni ostali pomaknu svoju prtljagu kako bi mogao svoju bolje smjestiti. Najviše prostora sa svojom prtljagom zauzima Letica. No tu počinje problem. Ispostavlja se da ne može naći svoj novčanik, pa mahnito pretura po prtljazi. Ne može se sjetiti čak ni kad ga je zadnji puta vidio, vjerojatno je to bilo u Nišu. Nakon što je pregledavši svu prtljagu došao do zaključka da nije tamo, odlazi tražiti naš prošli vagon, koji su u međuvremenu već prikopčali na novu kompoziciju za Beograd. Vraća se par minuta kasnije, tvrdeći da ga nije našao. Doduše, on je zaboravio u kojem smo mi točno kupeu bili, tako da nije sigurno je li uopće pregledao naš kupe. Po njegovoj teoriji, novčanik mu je vjerojatno ispao između sjedala, ili mu je čak ostao na sjedalu. Ili mu ga je Gogo uzeo. Laughing 
Uglavnom, problem nije toliko alarmantan - u novčaniku mu se nalazio tek dio novca (150€), kartice i vozačka dozvola (naime, razmišljao je da u Gruziji uzmemo rent-a-car, iako ja nisam bio siguran koliko je to pametna ideja, s obzirom na njihove vozačke navike). 
Vlak već treba krenuti, čekamo da se Letica vrati iz svoje potrage, a potom polazimo. On još jednom, reda radi, pretražuje čitavu prtljagu, obavještava bugarskog pratitelja u vlaku da javi u ured za izgubljene stvari, šalje zamolbu prijateljici s kojom je bio u Nišu (a koja je iz Beograda) da se raspita i u niškom i beogradskom uredu za izgubljene stvari, ako je novčanik kojim slučajem ostao u vagonu, pa ga netko kasnije nađe. Ako ni zbog čega drugog, zbog dokumenata, fućkaš 150€. 
Potom šalje molbu sestri da mu odjavi kartice, iako se plaši da će mu zbog toga ukinuti i roaming. Ispostavit će se međutim da se to nije dogodilo, tako da je barem mogao komunicirati s drugima, što se u nekoliko navrata pokazalo ključnim.
Budući da je naš kupe pun kao šipak, nekako preslažemo prtljagu, uređujemo si krevete i potom lijegamo u njih, jer smo em neispavani od prethodne noći, em je ovo najekonomičniji način korištenja kupea, umjesto da se svi tiskamo na sjedalicama.
Većinom smo ubrzo i pozaspali, osim Nikole, koji se meškoljio, pa malo i tumarao uokolo vlakom.
Bude nas bugarski carinici radi kontrole pasoša. Vlak je u međuvremenu promijenio smjer, no nije mi bilo jasno gdje točno. Znam da su bili neki radovi oko Dimitrovgrada i da se vozilo zaobilazno, ali detalje ne znam. 
Nedugo zatim slijedi i Kapıkule, gdje moramo van iz vlaka, pa na prijavu u zgradu granične policije. Prizor dobro poznat od prethodne godine. I to rutinski obavljamo. Na povratku u vagon turski pratitelj traži Daniela da mu ode kupiti šteku cigareta. Onaj bugarski, na kojega je Daniel računao u vezi svog novčanika, nekamo je nestao. Vjerojatno je sišao još u Bugarskoj. 
Nakon graničnih formalnosti krećemo konačno prema Istanbulu...

psihoputologija @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 28, 2012
Još sam 2009., početkom rujna otkrio informaciju da državljani Hrvatske ne trebaju vizu za ulazak u Gruziju. To je bila prilično dobrodošla informacija, pa se tako odmah počela oblikovati u glavi ideja. Već sam spomenuo da svake godine radimo sve veći krug, i da bi sljedeći bio, logično, oko Crnog mora. No zbog viza za Rusiju i Ukrajinu (koja je u međuvremenu ukinula vize za hrvatske državljane preko ljeta) to je opako visjelo. Kada sam doznao da za Gruziju ne trebaju vize i otkrio trajekt Burgas-Poti, sve je odjednom izgledalo smislenije. Naravno, trebalo je onda vidjeti što se još može obići u Zakavkazju. Armenija ima vizni režim, no viza se može lako nabaviti bilo u njihovim veleposlanstvima (za nas je nadležno ono u Ateni, ali mogli smo pokušati doći do nje u gradovima koji su nam usput - Sofiji ili Tbilisiju), bilo na graničnim prijelazima (to sam doznao kasnije, što je eliminiralo velik dio problema). Azerbejdžan, pak, ima tipični sovjetski vizni režim, dakle ne samo da vam treba viza, nego još i pozivno pismo kako biste uopće dobili vizu. Budući da nismo išli preko agencije, kombinacije s vaučerima su otpale, ukratko, otpao je cijeli Azerbejdžan. Ne bismo ni stigli, u tri tjedna koliko smo imali na raspolaganju. 
Za moj rođendan (30. rujna) Tatjana (moja kolegica iz ureda) mi je poklonila Lonely Planetov vodič po trima zakavkaskim republikama. Potom sam ja otišao u Debrecen. Nakon prošlog putovanja Mate je izjavio da više neće putovati s nama dvojicom, što mi je, iskreno rečeno, bilo drago, jer sam putovanje po Kavkazu želio provesti u mirnoj atmosferi, bez nečijih zanovijetanja. Međutim, kad smo Nikola i ja diskutirali o tom putovanju, ispalo je da je Mate ipak zainteresiran, a i Nikola me počeo nagovarati, da to nije ista ekipa ako on ne ide, da zašto mi to smeta... Kada smo sredinom svibnja bili u Moldaviji, s nama je išao Hrvoje, Nikolin kolega iz srednje škole. Budući da je putovanje proteklo bez trzavica, pomislio sam kako bismo možda mogli pozvati Matu ako i Hrvoje ide u Gruziju, jer bi veća skupina ljudi lakše amortizirala nesuglasice. Stoga sam rekao neka onda ipak ide Mate. 
U međuvremenu smo, zbog tradicionalnog Nikolinog mršavog budžeta, odlučili ipak ne ići brodom (košta 150€ i vozi tri dana), nego vlakom i busom preko Turske - i tamo i natrag. Ja sam se bojao da će to biti užasno naporno, no put dotamo prošao je neizmjerno ugodnije i manje naporno od puta natrag. 
No početkom srpnja su počeli problemi. Nikola je odjednom shvatio da je naknap s vremenom za dovršenje diplomskog rada i da možda neće stići sve srediti, te će stoga žrtvovati put. To je ostavljalo poprilično neugodan scenarij u kojem ja naposljetku putujem s Matom i Hrvojem. Provesti tri tjedna s dvojicom ljudi koji većinu vremena tupe o marksizmu i revoluciji nije bila osobito blistava perspektiva. Od puta nisam želio odustati, jer je čitava zamisao bila moja, a i godinu dana sam se spremao za njega, no nisam htio kasnije žaliti zbog lošeg putovanja. Nikola mi nije mogao ništa obećati, tako da sam bio poprilično zdvojan. 
Onda se umiješao slučaj. Jedne večeri na Štrosu sam sreo Daniela Leticu (zvali smo ga uglavnom prezimenom tijekom puta, zato ga navodim punim imenom i prezimenom), kolegu iz srednje škole, generaciju starijeg. Nismo se nikada osobito družili, premda smo se znali iz viđenja i pozdravljali se. No tako se poveo razgovor o nekim njegovim putovanjima Balkanom, da bih se onda ja nadovezao s planovima za ovo ljeto. Čak sam ga, napola kurtoazno, napola ozbiljno, pitao želi li nam se pridružiti. On je tada rekao da ne može, da ide u Crnu Goru, a kasnije planira nešto do Italije... No, sljedećeg mi se dana javio, rekao da ga je ipak ideja zaintrigirala i da ga zanima kako smo mislili ići i što smo sve mislili obići, te koliko bi to koštalo. Poslao sam mu plan puta i javio mi se da je načelno za, samo mora naći 500€ koje je nekamo zatutnuo. 
E sad je to već izgledalo bolje. Daniel, Hrvoje, Mate i ja - pa Nikola onda ne treba ni ići. Daniel mi se činio ozbiljnim, na temelju ono malo što sam ga znao, putovao je dosta i samostalno, što ga dakle nije trebalo činiti napornim putnikom, nadao sam se da neće pričati o marksizmu, a shvatio sam iz njegovih priča da voli obilaziti crkve, što je meni isto bila želja, budući da smo išli u dvije najstarije kršćanske nacije na svijetu, a ostatak ekipe to uopće ne zanima (Daniel također nije vjernik, ali cijeni sakralnu umjetnost i arhitekturu). 
Suvišno je reći da sam Daniela pogrešno procijenio. Laughing Mislim, on je OK dečko, mnogo ugodniji suputnik od Mate, manje zahtjevan od Hrvoja, no ima drugu vrstu mušica, koje ćete čuti u nastavku. No barem nije pričao o marksizmu, tj. imao je o njemu slično kritičko mišljenje poput mene. 
Naposljetku je Nikola ipak rekao da ide i on ("Jebo diplomski"), jer je vidio da će sve stići. Tako je bilo uglavljeno da krenemo iz Zagreba vlakom za Beograd, navečer 3. kolovoza. U biti, iz Zagreba smo na put trebali krenuti samo Mate, Hrvoje i ja, Nikola je trebao ući u Ivaniću, a Daniel tek u Nišu, budući da je on ranije otišao u Crnu Goru. Predviđeno trajanje puta bilo je 19 dana, tj. oni bi se u Zagreb vratili u ranim jutarnjim satima 23. kolovoza. Ja sam planirao ići u Zlarin, što znači da se ne bih vratio s njima. 

Inače, samo ukratko, naši osobni kartoni: 

Mate, 28-29 godina (put počeo kao 28-, završio kao 29-godišnjak), prof. lingvistike i hrvatskog jezika i književnosti, doktor lingvistike, docent na Filozofskom fakultetu, marksist, ateist. 
Hrvoje, 25 godina, dipl. ing. ekologije, nezaposlen (friško diplomirao), anarhist, ateist. 
Nikola, 25 godina, apsolvent antropologije i španjolskog jezika i književnosti, nezaposlen (osim povremenih prevoditeljskih angažmana), nespecificirane lijeve orijentacije, agnostik s tendencijom prema ateizmu. 
Daniel, 32 godine, prof. povijesti i zemljopisa, slobodni turistički vodič, nespecificirane lijeve orijentacije, ateist. 
Krešo, 30 godina, prof. lingvistike i mađarskog jezika i književnosti, znanstveni novak u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, umjereni ekonomski socijalist, unitarijanski univerzalist.

UTORAK 3. KOLOVOZA 2010.

Tematska pjesma



S obzirom da ovaj dan ima ravno 5 minuta provedenih na putu, ovo neće biti dug post. 
Nakon što sam sve stvari spakirao u ruksak i porukom provjerio hoće li nas Daniel dočekati u Nišu, otputio sam se po popriličnom pljusku na kolodvor. Iskreno sam se nadao da će ostati na tome, budući da nisam ponio kišobran, nego kišnu kabanicu, jer je mnogo praktičnija za nositi. Nažalost, ne može pokriti i ruksak. 
Na kolodvoru su me dočekali Mate i Hrvoje. Ipak sam dakle na put krenuo samo s njima dvojicom. Laughing No čak je i tih 45 minuta vožnje do Ivanića bilo dovoljno da mi počnu ići na živce, posebno Mate (Hrvoje još koliko-toliko, dijelom i zato jer je malo realniji). 
Možda je ovdje prilika da pojasnim osnovne razlike u stavovima i zašto je meni odbojna ta čitava revolucionarna spika. Iako moram posve iskreno priznati da nisam čitao gotovo ništa od Marxa (osim nekih tekstova na sociologiji), poznate su mi osnovne postavke njegove teorije. Dodatni problem jest taj što u raspravama s Matom on nikada neće koristiti izjave poput "mi smatramo da..." ili "prema marksističkoj teoriji..." već su one uvijek aksiomatske - to je tako i nikako drugačije. Dakle, ako ja dovedem u pitanje ideju historijskog materijalizma ili toga da je povijest pokretana isključivo ekonomskim odnosima, to znači da ću doživjeti ad hominem napad kako nemam pojma o čemu pričam jer nisam pročitao ništa od Marxa. Ideja da bi me čitanje Marxa odmah učinilo marksistom jednaka je ideji da bi me čitanje Kur'ana učinilo muslimanom. Mogu ja to pročitati, no to svejedno neće kod mene uzrokovati da odjednom počnem smatrati da je klasa primarna socijalna grupacija ili da je proleterska (ili bilo kakva) revolucija jedino sredstvo za izmjenu postojećeg sustava (za koji se slažem da je loš). U biti, iako se generalno slažem s ciljevima koje oni zagovaraju, neslaganje s metodom provedbe tih ciljeva (oko koje se, nota bene, ni njih dvojica međusobno ne slažu), kao i s epistemološkim postavkama marksizma dovoljno je da me Mate proglasi "reakcionarom", a Hrvoje "hipijem" (budući da zagovaram nenasilje prije svega, čak toliko da bih bio spreman radije odustati od borbe nego dopustiti da nasilje eskalira). 
Uglavnom, marksizam je po mom mišljenju dobra ekonomska teorija, koja argumentirano kritizira kapitalizam, relativno je uspješan i kao sociološka teorija, no definitivno mu je prevelik zalogaj smatrati ga općom teorijom povijesti, jer su neki njegovi zaključci, postavke i prognoze jednostavno naivni. Meni je posebno omiljen primjer te naivnosti marksistička kritika religije i prognoza kako u komunističkom društvu neće biti potrebe za religijom, jer će svi ljudi svoje potrebe moći ostvariti u tom društvu, tj. to će biti raj na zemlji. Nastranu to što se gotovo nijedna religija, osim paulijanskog kršćanstva, ne bavi nekakvim idealnim društvom u onostranosti, time se pokazuje nepoznavanje mehanizama koji uzrokuju religioznost. Komunističko društvo čovjeku će ostvariti nadu u pravednije društvo, ali će u tom društvu i dalje biti bolesti, prirodnih katastrofa i tragedija, što su sve slučajevi u kojima čovjeku treba nada, pa makar i iluzorna. Isto tako, oslobođeni neposredne brige za egzistenciju, ljudi u komunizmu moći će više vremena posvetiti samorealizaciji, spoznaji i mnogo će si češće postavljati pitanja o porijeklu svijeta i čovjeka, te o eventualnoj svrsi ljudskoga bivstvovanja. Dakle, upravo suprotno očekivanjima marksista, komunističko bi društvo potaknulo jednu višu razinu vjere i duhovnosti. Ali to je moguće shvatiti samo ako se pojedinca, a ne društvo, promatra kao primarnu jedinicu.

U Ivaniću nam se pridružio Nikola, pa je razgovor postao još življi, ali smo se barem maknuli od marksizma. U kupeu je s nama bio još i neki tip koji je išao do Tovarnika (taj je većinu vremena spavao) i jedna ženska koja je išla za Novi Sad. Ta se čitavo vrijeme pokušavala ubaciti u naš razgovor (koji je, moramo priznati, bio sulud, jer smo razgovarali o dijapazonu tema od proleterske revolucije, preko seksualnog fetišizma, do zdravstvene njege kod međimurskih Roma). Kiša je i dalje padala, a vlak se kotrljao prema Beogradu. Ja sam, posve nesvjesno, utonuo u san negdje iza Rume, a ovi su, kako sam kasnije vidio, upriličili čak i foto-session s mojim polurazjapljenim ustima. Barem nisam slinio... 
Dolazak u Beograd je tehnički novi dan, pa ćemo se tu zaustaviti.

psihoputologija @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2012
Evo, dragi moji (i tihi) čitatelji, poslije povratka s godišnjeg odmora, ubrzo nastavljamo s putopisima, a na redu je, kako je i najavljeno, Zakavkazje. Čitamo se doskora.

psihoputologija @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.