Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Blog - rujan 2012
nedjelja, rujan 30, 2012
Bus kreće na svoje putovanje prema Ečmiadzinu: 



Upućujemo se Avenijom Mesropa Maštoca na jug i dolazimo ubrzo do obale Hrazdana. S druge strane mosta vidi se tvornica poznatog armenskog konjaka Ararat: 



Ararat se proizvodi od 1887., a zbog izvrsnog okusa Francuzi su službeno izdali dopuštenje da se naziva konjakom, iako se pravi konjak radi samo u Francuskoj. Njime se na konferenciji u Jalti posebno oduševio Winston Churchill, koji je tražio da mu se otad šalju redovno kutije s bocama Ararata. Kažu da su mu slali oko 400 boca godišnje. 
Navodno se u tvornici nalazi i jedna bačva koja neće biti otvorena sve dok se ne postigne trajno mirovno rješenje oko Karabaha. 

Nasuprot njemu je tvornica vina, izgrađena na ruševinama stare perzijske tvrđave:



Crkva Sv. Sargisa: 



Tvornica Ararat iz veće blizine: 



Izlazimo iz grada i vozimo se kroz predgrađa. Letica nas nudi marelicama. Jest da su sušene, ali, kako će se ispostaviti, drugih nismo jeli. 

I tako, nakon nekih pola sata vožnje dolazimo u 20-ak km udaljeni Ečmiadzin. Očito je da su busevi mnogo sporiji od maršrutki. 

Grad Ečmiadzin zapravo se zove Vagharšapat. Zanimljivo, tu informaciju doznajem tek sada. Laughing Naime, Ečmiadzin je ime koje je grad nosio od 1945. do 1992., a izvorno se radi o imenu crkvenog kompleksa u gradu, koji je zapravo i najznačajnija znamenitost. Zanimljivo je da je Ečmiadzin (koji me podsjeća npr. na Veliku Goricu - čak je i manji, ima ispod 60 000 stanovnika) zapravo četvrti najveći grad u Armeniji, nakon Erevana, Gjumrija i Vanadzora. 
Ečmiadzin zovu i "armenskim Vatikanom". Naime, ono što je Vatikan za rimokatolike, Ečmiadzin je za pripadnike Armenske apostolske crkve. Sada bi trebalo reći ponešto i o toj crkvi. 

Dakle, dok su Gruzijci pravoslavci, slično Rusima, Grcima, Rumunjima, Bugarima, Srbima...Armenci većinom pripadaju posebnoj Armenskoj apostolskoj crkvi. Osim što je najstarija državna crkva na svijetu, crkva je relativno egzotična i po svojem vjerovanju. Naime, Armenska apostolska crkva spada u tzv. istočne ili pretkalcedonske kršćanske crkve, koje priznaju samo prva tri crkvena koncila, ali ne i onaj kalcedonski, na kojem je uspostavljena dogma o tome da su ljudska i božanska priroda u Kristu odvojene, tj. da Krist jest i Bog i čovjek, ali ne istovremeno. Pretkalcedonske crkve vjeruju da su Božja i ljudska priroda u Kristu neodvojive, tj. da je Isus imao jednu jedinstvenu prirodu, ali s božanskim i ljudskim karakteristikama. Zbog toga se te crkve često naziva monofizitskima, iako bi precizniji naziv bio miafizitske crkve (razlika je u tome da "mono" znači jedinstvo, a "mia" kompleksnu cjelinu). Osim Armenske apostolske crkve, tim crkvama pripadaju Sirijska pravoslavna (sa svojim dvjema ispostavama u Indiji), Koptska pravoslavna, Etiopska pravoslavna i Eritrejska pravoslavna crkva. 

Kršćanstvo u Armeniju dolazi još s apostolima. Vjeruje se da su apostoli Tadej i Bartolomej prvi propovijedali kršćanstvo Armencima. No glavnu je ulogu u širenju kršćanstva imao Grgur, nazvan Prosvjetitelj. Grgur je bio Part, čiji je otac Anak ubio armenskoga kralja Hosrova I. Zbog toga mu je otac osuđen na smrt, a mali je Grgur pobjegao u Cezareju (današnji Kayseri) gdje se obrazovao i postao uvjerenim kršćaninom. Po povratku u Armeniju, Hosrovljev sin Trdat III., koji je u tom času vladao, dao je uhititi Grgura i bacio ga u podzemnu tamnicu u mjestu Hor Virap. Grgur je u tamnici proveo 13 godina. U međuvremenu, Trdat, čiji je mentor bio rimski car Dioklecijan, također je progonio kršćane. Kada je 301. u Armeniju došla skupina od 37 kršćanskih djevica koje su bježale pred progonima u Rimskom Carstvu, Trdat se zaljubio u jednu od njih, Hripsime, i poželio je imati. Kada ga je odbila, dao ih je sve pobiti. Spasila se samo jedna od njih, Nino, koja je...znate već, Gruzija i te spike. Ubrzo je Trdat obolio od mentalne bolesti. Nakon vizije koju je imala njegova sestra Hosroviduht (tj. „Hosrovljeva kći“), Trdat je oslobodio Grgura iz tamnice, a Grgur ga je izliječio od bolesti. Ozdravljeni Trdat potom je proglasio kršćanstvo državnom religijom Armenije. Grgur je postao prvi katolikos (vjerski poglavar Armenske apostolske crkve), te je jednom prilikom, meditirajući u gradu Vagharšapatu imao viziju Krista koji silazi s neba i udara čekićem u zemlju, da bi iz toga mjesta niknula ogromna crkva. Grgur je stoga odlučio na rečenom mjestu osnovati crkvu i prozvao je mjesto Ečmiadzin, tj. "mjesto silaska Jedinorođenoga". 
Kršćanstvo je ujedno potaklo i razvijanje pismenosti. Katolikos Sahak zatražio je od biskupa i filozofa Mesropa Maštoca da prevede Bibliju na armenski (dotada je liturgijski jezik bio grčki). Maštoc je 406. ne samo preveo Bibliju, nego je stvorio i posebno pismo za zapisivanje armenskog jezika. Time su postavljeni temelji kulturnoj renesansi Armenije. 
Pod jurisdikcijom Armenske crkve bila je sve do 7. stoljeća i Gruzijska pravoslavna crkva, koja je potom prihvatila kalcedonske odredbe. 

Na čelu Armenske apostolske crkve je katolikos, čije je sjedište u Ečmiadzinu. Postoji, međutim, i drugi katolikosat, cilicijski, čije je današnje sjedište u libanonskom gradu Anteliasu. Razlozi za postojanje dvaju katolikosata leže u povijesnim i političkim prilikama. Naime, cilicijski je katolikosat osnovan za vrijeme armenskog progonstva u 11. stoljeću. Nakon obnove armenskog kršćanstva na Kavkazu, cilicijski je katolikosat nastavio postojati kao drugi po važnosti, no povremeno se smatrao i jedinim pravim zastupnikom armenskog kršćanstva - npr. u doba SSSR-a, kada su katolikosa u Ečmiadzinu smatrali tek sovjetskom marionetom. S druge strane, bilo je i slučajeva da cilicijski katolikos postane i ečmiadzinskim katolikosom, no bez ujedinjenja dviju funkcija. Osim dvaju katolikosata, postoje i dva patrijarhata, onaj u Jeruzalemu (Armenci su jedna od vjera koje imaju pravo na jednu četvrtinu starog grada Jeruzalema, zajedno sa židovima, muslimanima i ostalim kršćanima), te onaj u Konstantinopolu. 

Mi ulazimo u kompleks Ečmiadzina, koji se nalazi u središtu grada, u velikom parku. Na ulazu nešto grade, ali nisam uspio doznati što:



Glavni ulaz u kompleks: 



Pogled na drugu stranu, prema glavnoj crkvi:



Glavna crkva, ečmiadzinska katedrala: 



Službeno nazvana Svetom Majkom Božjom (Surp Astvacacin) ili Majr Tačar, najstarija je državna crkva na svijetu. Građena je između 301. i 303., pod nadzorom Svetog Grgura Prosvjetitelja. U današnjem obliku postoji od 7. stoljeća, a zvonik je iz sredine 17. stoljeća. 

Ulaz u crkvu: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Vrata Svetog Trdata, koja vode prema patrijarhovoj palači: 



Svatko crkvu portretira na svoj način:



Još malo crkve izvana: 





Kadionica: 



Zvonik: 



U vrtu su, naravno, hačkari. Ovaj predstavlja spomenik žrtvama genocida 1918-1923.: 



U malo široj perspektivi: 



Sjedamo na klupice u vrtu i ćaskamo. Objašnjavam im razlike između katoličanstva, pravoslavlja i miafizitizma. Hrvoje kaže da je zapravo skužio da je od tih triju pravoslavlje u pravu. Vjerojatno misli da mu ono da Duh Sveti "izlazi od Oca po Sinu" izgleda logičnije od "izlazi od Oca i Sina". No daleko od toga da bi to rekao ozbiljno. Više kaže da bi ga zanimala reakcija njegove prilično konzervativne majke kada čuje da se vraća na kršćanstvo (olakšanje), ali da postaje pravoslavac (šok i nevjerica). 
Letica je opet otperjao u crkvu. Naime, spomenuo sam mu da se ispod crkve nalaze ostaci starog zoroastrističkog svetišta - pragmatično su zaključili da je dobro imati pričuvu, za slučaj da ta priča s kršćanstvom ne uspije. Letica se nada da će se uspjeti uvući unutra na šarm. Ne uspijeva mu – u crkvi nema nikoga. Ali ipak uspijeva uloviti još nešto iznutrica crkve: 



Riznica crkve je također zanimljiva. U njoj se navodno nalazi i Sveto Koplje (Surp Geghard), kojim su probili Isusova prsa na križu. 

Još jedan lijep globalni kadar crkve: 



Pogled na patrijarhovu palaču: 



I Trdatova vrata s druge strane: 



Još malo vrta: 


 

 

 

 
Ne znam kakva je ovo točno kapela: 



Na, čitajte: 



Još hačkara: 





Posljednji pogled na katedralu:



Izlazimo iz kompleksa i tražimo stajalište maršrutki. Uz rub parka nalazi se nekoliko lijepo izrezbarenih drva: 





Odlazimo do jednog ugibališta na cesti gdje vidimo da ljudi stoje. Ubrzo nam dolazi taksist i nudi prijevoz. Ima nas petorica, ne stanemo u taksi. Ne da se on smesti, iako vjerojatno vozi neku poluraspadnutu Ladu. Velimo da ćemo ipak na maršrutku. On tvrdi da tu ne stoje maršrutke. Dakle, uobičajeni trik. Baš vidimo jednu maršrutku kako prilazi i usporava, ali taksist joj počne mahati da ode. Znači, igramo prljavo. U redu. 
Odlazimo malo dalje niz cestu, prema semaforu. Na semaforu moraju stati, pa ćemo tu upasti u jednu. Prolazi jedna koja nije za Erevan, jedna prazna, još jedna koja ne reagira na naše mahanje. Vidimo i jednu u daljini, koja upravo staje na onom našem ugibalištu. Trčimo prema njoj, ali ne stižemo, bježi nam. Na kraju se pojavljuje autobus, i to isti onaj s kojim smo došli. Vozač nas prepoznaje i smije nam se. 
Sad opet truckanje u busu. Srećom da ide dovoljno sporo, tako da Letica može uhvatiti ime mjesta koje zvuči prilično bizarno: 



Bus je ovoga puta prazniji: 



Sumorna predgrađa Erevana: 



Jezero Jerevanjan (tj. „Erevansko“): 



Američko veleposlanstvo: 



Gledano ovako, doista ne izgleda kao neki ljepotan: 







Pogled preko Mosta slobode na središnji do grada i tvornicu vina: 



Prelazak preko mosta - pogled na jugozapad: 



Iskrcava nas na istom mjestu odakle smo i krenuli. Želim otići pogledati zatvorenu tržnicu, ali ona je - zatvorena: 



Letica pretrčava Mesrop Maštoc poghotu, kako bi iz blizine poslikao vrata tržnice. Pogled prema Majci Armeniji na kraju ulice: 



Evo tih vrata:



I detalj ornamenata na vratima: 



psihoputologija @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 29, 2012
ČETVRTAK 12. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 

(iako smo Letica i ja više pjevušili ovu)



Budim se ujutro i izlazim na hodnik. Već je svanulo. Noć je opet kraća za jedan sat. Naime, po treći puta mijenjamo vremensku zonu. Bugarska i Turska su jedan sat ispred Hrvatske. Gruzija i Armenija su dva sata ispred Turske, no Gruzija nema ljetno računanje vremena, tako da je ljeti Gruzija jedan sat ispred Turske, a Armenija još jedan sat ispred Gruzije. 

Gledam kroz prozor i dočekuje me prekrasan prizor: 



Vjerojatno nema planine na svijetu koja je toliko bremenita simbolikom, a istovremeno toliko mistična i neistražena kao Ararat. Ovaj neaktivni vulkan, na kojem je zadnja podzemna erupcija zabilježena 1840., nalazi se na krajnjem istoku Turske, čiji je najviši vrh, s 5137 metara. Prema biblijskoj priči, upravo se na visovima Ararata zaustavila Noina arka nakon Potopa (neki vjeruju da se ispod vječnog snijega ispod vrha još nalaze ostaci velikog izduženog objekta, koji bi mogao biti arka ukopana u led - na fotografijama je ta pojava poznata kao "Araratska anomalija"), a Ararat ima svoje mjesto i u armenskoj nacionalnoj povijesti, kao simbol, kako domovine, tako i okupirane zapadne Armenije. Nerijetko Armenci iz dijaspore, kada prvi puta dođu u Armeniju i vide Ararat uživo, ne mogu suspregnuti suze. Ararat dominira nad čitavom centralnom Armenijom, no najbliži put iz 40-ak km udaljenog Erevana do Ararata traje više od jednog dana, budući da se mora ići ili preko Gruzije ili preko Irana. 
Ararat se nalazi na armenskom grbu, na prvoj seriji novčanica armenskog drama, a često služi i kao umjetnička inspiracija - losangeleski bend System of a Down, čiji su članovi Armenci, napravio je pjesmu Holy mountain, posvećenu Araratu. Kanadski režiser armenskog porijekla Atom Egoyan napravio je film Ararat, posvećen armenskom genocidu i opsadi Vana. Kao što je rekao armenski pjesnik Jeghiše Čarenc (čiji lik krasi novčanicu od 1000 drama): "Možete tragati po cijelom svijetu i nikada ne naći takvu planinu." 

Još jedna slika Ararata iz daljine (lijevo je niži vrh, Mali Ararat): 



Nakon što smo se svi razbudili, ustajemo, pakiramo stvari i pomalo se kotrljamo prema Erevanu. Oko 7 sati pristižemo na erevanski kolodvor. 

Letica dolazi do nas s onim Kataloncem. Dok se oni još nešto dogovaraju, ja odlazim zaviriti u plackart, doduše samo kroz prozor. Nisam si naime nikad mogao predstaviti kako to izgleda, uvijek sam mislio da su kreveti postavljeni uzdužno kroz vagon, no sada vidim da su isto kao i u kupeima, samo bez pregrada. 

Zgrada kolodvora iznutra izgleda impresivno: 

 



Trg pred kolodvorom, nažalost direktno u sunce: 



Tip na konju je Sasunci Davit, David od Sasuna, epski junak koji je istjerao Arape iz Armenije. 

Prolazimo pored štandova, na kojima se prodaje još jedan simbol Armenije. Naime, rekao sam već da je posteljina u vlaku bila kričavonarančasta. Isto tako, armenska je zastava crveno-plavo-narančasta trobojnica. Narančasta boja predstavlja "sveto voće" Armenije, čiji je okus jednako toliko asocijacija na domovinu kao i Ararat, voće koje je čak i u latinskom nazivu poznato kao "armenska šljiva", Prunus armeniaca, tj. marelica. Iako se svjetskom prijestolnicom marelica smatra turska Malatya, to samo pokazuje koji je narod nastanjivao područje oko Malatye i dalje na istok. Laughing 

Zgrada kolodvora, građena u tipičnom staljinističkom monumentalnom stilu: 





Pokušavamo se orijentirati gdje je centar. Katalonac također ide s nama. Pitamo jednog taksista, on nas upućuje. Imamo nekih 20-ak minuta hoda do centra. 

Erevan (ili Jerevan, pitanje je sad - naime, i ruski i armenski na početku riječi pišu e, a izgovaraju je, no nekako je uvriježeno pisanje Erevan, pa stoga ostajem pri tome) ima oko 1 100 000 stanovnika. Iako je jedno od najstarijih neprekidnih naselja na svijetu, sve do 1918. bio je relativno beznačajno naselje. Nakon što je postao središtem Demokratske Republike Armenije, a kasnije i Armenske SSR, populacija je počela rasti, i danas u njemu živi oko trećina stanovništva cijele države, a gravitira mu preko polovine. Grad se - čudna li čuda - prostire na sedam brežuljaka uz rijeku Hrazdan. 
Utemeljen je 782. pr. Kr., kao urartska tvrđava Erebuni. Kasnije gubi na važnosti, sve do 7. st. po Kr. i arapske vlasti. Bio je strateški bitno mjesto na križanju trgovačkih putova, koje je između 1513. i 1737. čak četrnaest puta prelazilo iz turskih u perzijske ruke i obratno. 1828. zauzimaju ga Rusi. Broj Armenaca u gradu, koji je dotada iznosio oko 20%, porastao je na preko 50%. Rusi su grad zamislili kao središte gubernije, što je u drugoj polovici 19. st. rezultiralo uređenjem grada u europskom stilu. Početkom 20. st. Erevan je gradić od 29 000 stanovnika, od toga 49% kavkaskih Tatara (tj. Azera), 48% Armenaca i 2% Rusa. 1902. željeznička je pruga povezala grad s Aleksandropolom (današnji Gjumri), Tbilisijem i Julfom u današnjoj azerbejdžanskoj eksklavi Nahičevanu. 
Zanimljivo, u času kada je proglašen glavnim gradom Demokratske Republike Armenije (inače trinaestom armenskom prijestolnicom u povijesti), Armensko narodno vijeće se tek trebalo preseliti u njega iz Tbilisija, koji je, iako u Gruziji, funkcionirao kao središte armenske inteligencije. 
Erevan je bio prvi grad u SSSR-u za koji je izrađen urbanistički plan, kojim se planiralo povećanje s 30 000 na 150 000 stanovnika. Upravo zbog tog plana Erevan je i danas prilično pregledan grad, čiji se centar lako obiđe u jednom danu. Nažalost, ta je planska gradnja uništila mnoge starije spomenike, poput crkava, džamija, hamama ili karavansaraja. 
U sovjetsko vrijeme grad se snažno urbanizirao, jer je privukao mnoštvo Armenaca iz dijaspore diljem SSSR-a i Irana. Godine nakon postizanja nezavisnosti bile su teške, no krajem devedesetih konačno se započelo s velikim investicijskim projektima, koji su uspjeli transformirati grad iz tipičnog postsovjetskog depresivnog velegrada u grad koji je mnogo više po mjeri čovjeka - iako je ta transformacija zasada uglavnom ograničena na centar grada. 

Tipična stambena arhitektura: 



Hodamo prema gradu Avenijom kralja Tigrana (Tigran mec poghota) i dolazimo do katedrale Sv. Grgura Prosvjetitelja (Surp Grigor Lusavorič), najveće armenske crkve na svijetu:



(nažalost, sunce ne surađuje) 

Crkva je sagrađena povodom 1700-godišnjice kršćanstva u Armeniji i posvećena je 2001. U crkvu su inače iz Napulja preneseni posmrtni ostaci Sv. Grgura Prosvjetitelja, koji je pokrstio Armence 301. Crkvu u biti čine tri crkve - glavna katedrala, te kapele Sv. Trdata (kralja koji se prvi obratio) i Sv. Ašhen (kraljeve supruge). 
Gospodin na konju je Zoravar Andranik Ozanian, prozvan "armenskim Georgeom Washingtonom", general s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji je svoju slavu stekao u borbama protiv Turaka.

Skupina stranaca korača Erevanom: 


 
(Katalonac je nosio šator, to mu je ovo okruglo) 

Natkrivena tržnica nasuprot katedrali Surp Grigor Lusavorič: 



Letičin pogled u erevansko dvorište: 



I sada dolazimo do glavnog erevanskog trga, Trga republike, čije je izvorno ime meni osobno najsmješnije od svih bizarnih naziva s kojima smo se susretali na Kavkazu: Hanrapetutjan hraparak. Trg je elipsastog oblika, okružen zgradama koje su sve u istom arhitektonskom stilu i u ovoj smeđecrvenkastoj boji bazalta koja uglavnom dominira po čitavom Erevanu. Letici se ta boja nije sviđala, meni je baš bila elegantna. 
Zanimljivo, i on je nekoć nosio Lenjinovo ime. 

Hanrapetutjan hraparak: 







(ovo zadnje je zgrada armenske Nacionalne galerije) 

Zgrada armenske vlade, izbliza:
 

  




Zgrada središnje pošte: 



Jugozapadno se prostire park: 



Nacionalna galerija izbliza: 


 

 
Fontana ispred Nacionalne galerije je muzička, svaku se večer ovdje okupljaju ljudi i slušaju popularne klasične i zabavne melodije uz odgovarajuće svjetlosne i vodene efekte. 

Ja sam inače pokušao putem na nekoliko bankomata dignuti drame, no ili ne prihvaćaju moju karticu, ili se ne mogu povezati s Hrvatskom. Nije ni čudo, ovdje je oko 9 sati, dakle u Hrvatskoj je 6, vjerojatno još rade backup sistema prije no što otvore banke. Upućujemo se prema hostelu Envoy. To je onaj čiju adresu imam, iako znam da ćemo moći tamo biti samo jednu noć. Ako ništa drugo, oni imaju adresu drugog hostela, pa će nas poslati tamo. Malo smo zbunjeni kamo treba krenuti, no ja pokušavam dokučiti smjer. Letica ipak pita, po mom mišljenju nepotrebno, jer nas upućuju u točno onaj smjer kamo sam skužio da treba ići. 

Tzv. Sjeverna avenija, nova pješačka i trgovačka ulica: 

  

(na kraju se vidi zgrada Opere) 

Pokušavam na još jedan bankomat, opet ništa. Znam da je ono objašnjenje koje sam dao razumno, ali ipak postoji tračak sumnje - što ako... Sjećam se onog bankomata u Istanbulu, možda mi je maznuo PIN, nikad nisi siguran...živčan sam zbog toga. Letica me pita jesam li digao novce. Otresam se na njega zbog tog pitanja, onda njemu nije jasno zašto sam živčan. Ne zna on što mi sve prolazi kroz glavu. On je svoje novce posijao već na početku. 

Dolazimo u hostel. Uzet će nas na jednu noć, a za drugu noć hostel ima ugovor s jednom ženskom u blizini, koja ima velik stan, pa onda gosti odsjedaju kod nje kad se hostel napuni. Neka vrsta odušnog ventila. 
Hostel je čist, uredan, vode ga Australci, iako je osoblje armensko. Raspravljamo s recepcionarkom oko toga bismo li mogli tražiti da nam se preko hostela organizira obilazak nekih zanimljivih lokaliteta u državi - to je česta praksa, budući da je Armenija mala, a prometne veze su lutrija (nikad ne znate kada vam točno idu maršrutke), pa onda hoteli i hosteli organiziraju ture do nekih lokaliteta. Moguće je čak i da nas petorica sami unajmimo kombi s vodičem, no to je naravno skuplja opcija. Jeftinije je ići na neku od organiziranih tura, no tada možda nećemo vidjeti nešto što smo planirali. Kažemo da ćemo još razmisliti, vrtimo više kombinacija: Dilidžan, jezero Sevan, Gjumri, Garni, Geghard, Hor Virap...sve je blizu Erevana (izuzev Gjumrija), ali na različite strane, tako da je teško izvedivo u vlastitom aranžmanu. A organizirane ture su malo penzionerskije, ne obilaze baš tako brzo. 
Letica postavlja recepcionarki pitanje: "Kako se osjećaš kad vidiš Ararat?" Ne znam kakav odgovor očekuje, želi li dobiti neku patetiku ili što, no Marijana (kako se recepcionarka zove), djevojka u ranim dvadesetima, odgovara jednostavno "Kad ga vidim, osjećam se dobro. Osjećam se doma." 

Pokraj recepcije stoji karta Armenije, all inclusive: 



(naravno, ciljao sam na Nagorno Karabah) 

Iz karte se možda baš i ne vidi, no Armenija je u biti okupirala i čitav međuprostor između armenske granice i pravog Nagorno Karabaha (to je čitavo ovo bijelo područje koje sjeverno, zapadno i južno okružuje Karabah). Taj je prostor danas posve pust, izuzev nomadskih plemena jezidskih Kurda. Ni sam Nagorno Karabah nije osobito naseljen - čitava država ima 150 000 ljudi. 
Inače, armenski naziv te regije je Arcah. Ime Nagorno Karabah trojezična je himera: znači "planinski crni vrt" s riječima iz ruskog, azerskog i perzijskog. 

Moramo pričekati da nam se oslobode sobe, što je tek oko 12. Ostavili smo stvari u spremištu. Katalonac se negdje izgubio. Odlazimo u dućan iza ugla u kojem je mjenjačnica. Ja sam srećom nosio nešto sitno eura, da baš ne budem potpuno ovisan o bankomatima, no sada mijenjam skoro do zadnjega. Barem imam drame. Inače, riječ „dram“ srodna je s nazivom „drahma“.
U susjedstvu nam se nalazi počasni konzulat Slovenije: 



Vraćamo se još na internet u hostel, a potom krećemo u šetnju, da iskoristimo jutro, dok nam se ne oslobodi soba. 

Prelazimo Mesrop Maštoc poghotu, glavnu prometnu arteriju: 





U produžetku se na brdu vidi kip Majke Armenije (Majr Hajastan):



Majka Armenija, postavljena 1967., u ruci drži mač i gleda prema Araratu i Turskoj. Slučajnost? Ne bih rekao. 
Prije nje, na pijedestalu se nalazio, naravno, Staljinov kip, podignut 1950. Arhitekt Rafajel Israeljan rekao je da je pijedestal oblikovao u obliku armenske trobrodne crkve, budući da je bio svjestan da je slava diktatora prolazna i da će čitava struktura vjerojatno s vremenom dobiti drugu funkciju. 

Sudeći po ovom plakatu, u Erevanu igra Don Kihot: 



(dok mi je gruzijsko pismo jednostavno drugačije i takvim ga doživljavam, armensko mi pismo liči na izvitoperenu latinicu, pa onda u slovima tražim vrijednosti koje ona zapravo nemaju) 

Stražnji ulaz u Operu: 



Francuski trg (Fransiajs hraparak) i Majka Armenija: 



Spomenik Martirosu Sarjanu u pokrajnjem parku:



Martiros Sarjan bio je ruski Armenac, slikar pejzažist, koji je između ostaloga dizajnirao i sovjetski armenski grb. Zanimljivo, u SSSR-u su doista angažirali poznate umjetnike da osmisle državne simbole republika (izuzev zastava, koje su bile jezivo ujednačene). Tako je himnu sovjetske Armenije napisao čuveni skladatelj Aram Hačaturjan. 

Pogled niz Maršal Baghramian poghotu: 



Zgrada Opere na Francuskom trgu:



Nikolina slika nekog erevanskog lutalice - znajući ono što će uslijediti, ova slika nije bezveze ovdje: 



I potom dolazimo do Kaskade:


 
Kaskada je dugačko stepenište koje vodi do spomenika 50-godišnjici sovjetske Armenije. Zamišljeno je još sedamdesetih godina kao neka vrsta uzlaznog korza, kojom bi se na vrhu došlo do panorame koja puca na čitav grad. Međutim, projekt je imao velikih problema s dovršetkom, sve dok ga 2001. nije počeo financirati američki poslovni čovjek i filantrop armenskog porijekla Gerald L. Cafesjian. Cafesjian je Kaskadu zamislio kao park skulptura koji bi bio dio kompleksa zgrade u kojoj bi izložio svoju kolekciju umjetnina, darovanu Erevanu. 

Na početku Kaskade nalazi se spomenik čovjeku koji je osmislio Erevan kakvoga poznajemo, arhitektu Aleksandru Tamanjanu: 



I s leđa, gdje promatra jedno od svojih djela - zgradu Opere: 



Iza spomenika Tamanjanu, prostire se park u kojem su već postavljene neke skulpture: 



 

(nepoznato djelo) 



(Lynn Chadwick - Stepenice) 



(Barry Flanagan - Zec na zvonu) 



(Fernando Botero - Rimski ratnik) 



(pretpostavljam da se ovaj valjda zove "Zec na nakovnju"? Undecided ) 



(a ovo "Zečevi plešu akrobatski rokenrol") 



("Konj"?) 



(Fernando Botero - Mačka) 

Približavamo se Kaskadi: 



Vrtlari rade punom parom: 



Prva tura stepenica...puf, pant...vidik: 



Nije nešto. Hajdemo još gore:





Naravno, ništa u Armeniji ne ide bez hačkara: 



Hačkar (dosl. "kamen s križem") vrsta je kamenog spomenika, sličnog našem stećku, koji se obično podizao kao zavjet, ili u smislu obilježavanja nekog važnog događaja. Najstariji hačkar za koji se sa sigurnošću zna, potječe iz 879. Klesanje hačkara vrhunac dosiže u 14. st., da bi nakon mongolske invazije opalo, premda tradicija postoji i danas. Računa se da danas postoji oko 40 tisuća hačkara. Najveća zbirka nalazila se u Julfi u Nahičevanu, sve dok ih azerbejdžanska vlada nije dala uništiti. 

Približavamo se vrhu Kaskade: 



Krš na vrhu: 



Panorama grada: 







Zbog količine smoga, ne vidi se Ararat, koji je za bistrih dana inače na dohvat ruke.

S vrha Kaskade treba zaobilaznim putem doći do platoa na kojem je veliki obelisk posvećen 50-godišnjici sovjetske Armenije. Ispod njega je još uvijek veliko gradilište: 


  

 
Obelisk: 



Pogled prema Majci Armeniji: 



Pogled prema Cicernakaberdu, kamo ćemo kasnije toga dana: 



Tamo bi trebao biti Ararat, ali ćorak: 



Pokraj obeliska nalazi se neka čudna zgrada: 



No unutra je ovo, pa zaključujem da je to valjda neki spomenik neznanom junaku ili tako što: 



Ornament na podnožju obeliska: 



Vruće je, a i uspon je naporan. Sjedamo na ogradu pored prskalice za travu koja ugodno osvježava. U daljini novi atraktivni stambeni kompleks u izgradnji: 



Ovdje ćemo prijeći ulicu (tj. pretrčati) do ulaska u Park pobjede (Haghtanak park): 



Park pobjede očito je bio isprva posvećen pobjedi SSSR-a u Drugom svjetskom ratu, pa je pun spomenika poput ovoga:



Očito se radi o nekom spomeniku narodnom otporu ili takvo što. Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, ima i spomenka novijim ratovima. 

Uhvatila me žeđ, što je rezultiralo time da sam kod prodavača u parku zatekao još jedan napitak od estragona. Nažalost, ovaj je bio loš. 

Dolazimo do Majke Armenije. U njenom je postolju smješten Vojni muzej, a veći su izlošci smješteni uokolo. 
Ne treba zaboraviti da je jedan od konstruktora MiG-a bio Armenac: 



Artjom Mikojan bio je strojarski inženjer, koji je zajedno s Mihajlom Josifovičem Gurevičem od početka 40-ih godina 20. st. radio na konstrukciji sovjetskih lovačkih aviona, koji su po inicijalima konstruktora dobili ime MiG. 
Artjomov brat Anastas bio je iskusni sovjetski političar, jedan od rijetkih Staljinovih suradnika koji je uspio ne samo iznijeti glavu na ramenima, već se efikasno slizati i s Hruščovom. 

Majka Armenija iz žablje perspektive: 



Pored toga nalazi se i kamion s Kaćušom: 



Dok sam okidao ovu sliku, s druge strane kamiona prolomio se strahovit lavež pasa, otprilike kao kada se svi zajedno bacaju na plijen. U idućem trenutku vidio sam Nikolu da trči, a čopor pasa za njime. Tada se pojavio odnekud neki čovjek i otjerao pse. Međutim, Nikola je zabrinuto gledao u pozadinu svog lista na nozi. Naime, bježeći pred psima, osjetio je da ga je jedan od pasa dotakao. Je li ga ogrebao ili ugrizao, nije znao, tek, imao je ranicu na nozi, što je uzrokovalo zabrinutost. 

Što se dogodilo? Nikola se približio da slika Kaćušu: 



No, kada je podigao iPhone i uperio ga prema psima koji su bili pod kamionom, oni su to očito shvatili kao napadačku gestu i pojurili. 

Što sad? Naravno, nismo sigurni jesu li psi bijesni. To su lutalice, mogli bi biti. Nikola šalje poruku majci, koja je doktorica, i traži savjet kako postupiti. Svakako misli da bi se trebao cijepiti, no zanima ga koliko vremena ima fore. 

Dok čekamo da se to raspetlja, slikamo. Rekli su mi da je ovo raketa zemlja-zrak dugog dometa tipa S-75: 



Majka Armenija: 



Ispred toga je spomenik neznanom junaku i vječna vatra: 



("Ime tvoje je nepoznato, podvig tvoj je besmrtan", kaže natpis.) 

Pogled na grad:



Glavna transverzala je Mesrop Maštoc poghota. 

Pogled na Cicernakaberd i spomenik genocidu: 



Zgrada u prvom planu je, mislim, sveučilište: 



Još jednom cijeli plato: 



Nikola je dobio odgovor od majke da ima 10 dana fore. Ali ranu treba ipak dezinficirati. Stoga kreće pronaći neku apoteku u kojoj bi našao neki jod ili što takvoga. Mi idemo malo sporije, pa je on odjurio naprijed. 

Hačkar posvećen "Herojima Sovjetskog Saveza": 



Spomenik vojnicima poginulim u Afganistanu: 



("Afganistan živi u mojoj duši") 

Još jedan hačkar, ne znam komu posvećen: 



U daljini vidimo Nikolu kako pokušava piti vodu iz javne česme. On to uvijek radi, usprkos upozorenjima da voda ima crijevne nametnike, tvrdeći da "on ionako doma pije vodu iz bunara i ništa mu nije". Uvijek postoji prvi put, a ne bi baš bilo zgodno da mu se prvi puta zgodi u Armeniji. Nije ni ugriz psa očekivao, pa eto. 
Opet ga nismo uspjeli spriječiti da popije vodu. 

Dok se spuštamo niz Kaskadu već smo ga izgubili iz vida. Još je prerano za otići u hostel, pa Letica i ja sjedamo u jedan kafić na uglu naše ulice, koji nudi i palačinke, dok će se Mate i Hrvoje još prošetati, budući da ih obojicu muči probava i ne žele jesti ništa osim suhe hrane. Dogovorili smo se u 2 u hostelu. 

Ljudi sjede vani, kultura življenja malo podsjeća na Francusku. Nije ni čudo, ipak je najbrojnija armenska dijaspora tamo. Naravno, u pozadini se puštaju pjesme besmrtnog Charlesa Aznavoura. Pravim imenom Varenagh Aznavurjan, on je rođen u francuskoj armenskoj obitelji, ali nikada nije zaboravio svoje korijene. Čak je pristao obnašati i dužnost armenskog veleposlanika u Švicarskoj. Kada je 1988. težak potres pogodio Armeniju, upravo se Aznavour angažirao oko humanitarne pomoći, osnovavši zakladu Aznavour za Armeniju i snimivši band aid Pour toi, Arménie. Stoga mu je u Gjumriju, koji je bio najviše pogođen potresom, podignut i spomenik. 

Dok Letica i ja jedemo, dolazi Nikola. Veli da si je stavio neki jod, ali da će se uputiti još i cijepiti. Naravno, njemu je i opet problem zbog novca. Putno zdravstveno osiguranje nema nitko od nas, a ne zna koliko bi mu mogli naplatiti to cijepljenje. No opet, na putu smo još taman nekih 10 dana, možda koji dan više, ne bi se htio kockati. Dogovaramo se da ćemo se smjestiti u hostel, a onda ćemo vidjeti što ćemo. 

Soba se oslobodila, nas trojica odlazimo u hostel, ove dvojice nema. Tuširamo se. Shvaćam da sam ostavio ručnik s ostalim stvarima u Tbilisiju, a u posteljinu nije uključen i ručnik, nego ga moram posuditi (tj. otkupiti) na recepciji. 

Ova dvojica se konačno vraćaju, s debelim zakašnjenjem, a mi ih potom pitamo hoće li nas pratiti na cijepljenje. Nisu baš zagrijani. Dogovaramo se u 5 sati na mjestu odakle polaze busevi za Ečmiadzin, jer tamo idemo na izlet popodne. Potom Letica, Nikola i ja odlazimo tražiti bolnicu. Jedna je u blizini, odmah na Mesrop Maštoc poghoti. 

Putem dotamo, Letica slika arhitektonski detalj: 



(ovo mi izgleda kao neki muzej Undecided ) 

Ovaj put nećemo pretrčavati, nego ćemo se spustiti kroz pothodnik, koji je naravno zakrčen prodavaonicama: 



Dolazimo do te prve bolnice i uviđamo da je to - klinika za ženske bolesti. Ništa, onda idemo u European medical centre. Taj bi trebao biti dobar, piše u vodiču. 

Arhitektura: 



Šahumjanov trg: 



Dolazimo do European medical centrea. On izgleda ovako: 



Ne znam što se ovdje dogodilo, ali ne izgleda kao da radi. 
Što sad? Ništa, idemo u još jednu bolnicu koju sam vidio na planu grada, ta je navodno moderna i opremljena. Treba malo hodati dotamo, ali ne više od 10-15 minuta. 

Prolazimo kroz park, u kojem Letica slika spomenik zahvale Crvenoj armiji: 



("Borcima herojske radničko-seljačke Crvene armije - zahvalni armenski narod" - vjerojatno s velikom figom u džepu) 

U blizini je i rusko veleposlanstvo: 



Zgrada ruskog veleposlanstva izgleda mi većom od zgrade armenske vlade. Uostalom, tko tu vodi glavnu riječ? 

Tipična erevanska zgrada u boji bazalta: 



Prolazimo kroz mračan i neugodan pothodnik u kojem začudo nema trgovaca. 

Iredentistički grafiti - zasad samo za ujedinjenje s Karabahom: 



(ovdje prepoznajem da je druga riječ "Hajk", tj. Armenac, treća "Arcah", tj. Nagorno Karabah, a četvrta neki oblik od "Hajastan", tj. Armenija - dakle, moguće bi značenje bilo "Armenske zemlje - Nagorno Karabah i Armenija)



U nastavku prolazimo pokraj simpatične krojačnice za popravak odjeće: 



A onda izbijamo do razmaka među zgradama, odakle puca pogled na nogometni stadion Hrazdan: 



Hrazdan je nacionalni armenski stadion. Ime je dobio po rječici Hrazdan, koja protječe kroz kanjon ispod njega: 



Prva zgrada u koju smo ušli pripada armenskom Crvenom križu. Šalju nas dalje niz ulicu. Ali iza nema više ničega: 



A ravno se vidi crkva Surp Hovhanes Mkrtič (Sv. Ivan Krstitelj):



Letica pita nekog tipa gdje je bolnica. On nam pokazuje gdje je, pače, odvodi nas unutra. Usput nam kaže da je predsjednik armenske federacije za capoeiru. Pa mi upoznajemo čak i lokalne celebrityje. Objasnili smo mu što trebamo, pa nas on odvodi na adekvatan odjel. Usput priča s jednom sestrom, koja izgleda fantastično. Općenito, meni su Armenke ljepše od Gruzijki, iako su i Gruzijke vrlo lijepe, posve neusporedive s Ruskinjama. Armenke recimo liče na Iranke, ali su kršnije. I da, imaju velike nosove, Letica je bio u pravu. Laughing 

E sad treba osoblju objasniti u čemu je stvar. Odlučujemo ne riskirati s engleskim, sumnjam da ga znaju, pa ćemo objasniti na ruskome. Sada je vrijeme za testiranje konverzacijskih sposobnosti mog i Letičinog ruskog. 
Uglavnom, Nikolu su uredno smjestili na ležaj, oprali mu ranu jodom (opet) i potom rekli da nemaju cjepivo protiv bjesnoće. Rekli su da je najsigurniji način da se ustvrdi je li pas bio bijesan taj da se promatra hoće li u idućih 40 dana uginuti. Ej, ljudi, ali ovo je erevanski lutalica, gdje ćete ga naći? Uostalom, 40 dana je dovoljno dugo vrijeme da bi i Nikola mogao uginuti. Kažu da pas 99% nije zaražen, no ipak, treba biti siguran. Ovaj capoeirist nam priča da je njega pred par godina pas lutalica ugrizao i držao za ruku, nije se cijepio i opet mu nije ništa bilo. 
Zaključak: ako vam je stvarno hitno za cjepivo, pitajte u drugim bolnicama, mi nemamo. Ali da, naplatit ćemo vam ovaj pregled. 20 000 drama (oko 42€). Nikoli su to zadnji drami, taman toliko ima. Bijesan je i zlovoljan. Nisu mu ništa napravili, a oteli su mu novce. Ipak, kažu da mu mogu izdati račun, pa da on pokuša po povratku u Hrvatsku naplatiti taj trošak. Samo neka navrati sutra iza 2 po to. Hajde, barem nešto. 

Ništa, moramo na dogovor s Matom i Hrvojem, razmislit ćemo još o opcijama, a možemo i navečer otići po to cjepivo. 

Ispred bolnice puca pogled na dolinu Hrazdana: 



Vraćamo se prema dogovorenom mjestu. Postolar: 



Mate i Hrvoje su na rečenom mjestu, ali bus još ne kreće. Ja tražim neki dućan i bankomat. Trebam dići još drama, želim provjeriti što je bilo ujutro s novcem, tj. je li stvarno stvar samo u backupu, te želim Nikoli posuditi tih 20 000 drama. 

S druge strane ceste je Plava džamija:



Iz bližega: 



Džamija je izgrađena u 18. stoljeću, a 1931. su ju sovjetske vlasti zatvorile i pretvorile u Muzej grada Erevana. Devedesetih godina obnovljena je zahvaljujući iranskom financiranju i danas je jedina funkcionalna džamija u Erevanu i cijeloj Armeniji.

Bus kojim idemo do Ečmiadzina je ova krntija:


 
Našao sam bankomat i dućan. Sve je u redu, lova je tu. Dajem Nikoli 20 000, a Letica nas opet ostavlja kod busa i odlazi nekamo. Bliži se 5 i vrijeme polaska. Međutim, Letice nema. Šaljem mu poruku, ali mislim si da bi mu jednom trebalo da zakasni, kako bi se prestao šetkarati uokolo do zadnjeg trenutka. 
Bus već kreće, kadli se on pojavljuje u zadnji čas i ulijeće unutra. 

Otišao je iza ugla, do velike natkrivene tržnice: 

 



 





 



Srećom je kupio sušene marelice, pa barem nećemo ostati na tome da smo bili u Armeniji, a nismo jeli marelice.

psihoputologija @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2012
SRIJEDA 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Za doručak je opet onaj sladoled. Letica je svoj dio već pojeo, ja svoj razvlačim već drugi dan. Danas idemo na drugu stranu nego prethodnih dana. Naime, kada sam sastavljao itinerer, ideja je bila da odemo na istok, u regiju Kaheti. Po prvoj smo verziji trebali ići u Telavi i okolicu, no Telavi mi se naknadno učinio bezveznim, pa smo se odlučili za Sighnaghi, gradić za koji kažu da ima atmosferu kao negdje u Italiji, okružen je vinogradima, a i u blizini je još jedna znamenitost. Pala je odluka, idemo u Sighnaghi. No maršrutke za Sighnaghi polaze s metro stanice Samgori, u jugoistočnom dijelu grada. Stoga ovaj puta idemo u nepoznato. 
Izlazimo na Samgoriju i po izlasku se odmah zatičemo na tržnici. Guramo se kroz koloplet prolaza i izlazimo na glavnu ulicu. 

Zanimljiv dizajn lopti: 



Letica je bio nabrijan na kupovinu lubenice, tako da je čak jednu i kupio prethodni dan i zbuksao ju u ionako prepun hostelski frižider. Meni lubenice ne pašu, tako da nisam sudjelovao u tranširanju iste. 
Inače, još je u Batumiju izbila rasprava u stilu cikasa i palme o tome je li lubenica voće ili povrće. Naravno da je povrće, ali Mate tvrdi da je voće, jer "nije bitno srodstvo, već kako se jede". Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da su njemu onda masline povrće, a za kesten doista ne znam. 

Uobičajeno stajalište maršrutki na periferiji nekog postsovjetskog grada: 



Na rečenom mjestu nema maršrutke za Sighnaghi. Prema informaciji koju imamo, trebala bi krenuti u 7,30. Neki prodavač koji tamo stoji kaže nam međutim da polazi tek u 9. Ništa, tih ćemo sat i pol iskoristiti da odemo do kolodvora i pokušamo sada obaviti kupovinu karte za vlak. Vraćamo se do metroa, promašujemo ulaz u kaosu tržnice, pa ulazimo na drugoj strani. 

Napokon dolazimo do kolodvora: 





Blagajna radi od 8, a to je za 15-ak minuta. Letica kaže da će iskoristiti to vrijeme da ode do jedne zgrade koju je prethodni dan vidio na internetu, zgrade Ministarstva za ceste, koja mu se učinila arhitektonski zanimljivom. Mate će mu se pridružiti. Daju nam novce da kupimo i njima karte i odlaze. Budući da nas je petorica, Letica je rekao da on ide u plackart (spavaći vagon u kojem su svi kreveti u jednom prostoru, bez kupea), a preostala četvorica ćemo uzeti kupe. Dogovorili smo se za okupljanje malo prije 9 na Samgoriju. Mi čekamo dok se blagajna otvori, tada stajemo u red. Ispred nas je još nekoliko ljudi, no službenica na šalteru je toliko jezivo spora da nam vrijeme ubrzano ističe, a mi uviđamo da nećemo doći na red. Naposljetku, došlo je i pola 9, a ispred nas je još dvoje ljudi. Pokušali smo i sa susjednom blagajnom, no jedino je ova međunarodna. Ništa, krećemo natrag, morat ćemo ići kupiti karte po povratku iz Sighnaghija. 

Letica i Mate uputili su se pak prema rečenoj zgradi. Prvo metro stanica Vagzlis moedani: 



Nakon komplikacija, budući da su im krivo objasnili kamo trebaju ići, dolaze do rečene zgrade. Zgrada je arhitektonski zanimljiva, jer izgleda kao nekoliko kutija koje su složene unakrsno jedna na drugu: 
 

 






Smještena je odmah uz Mtkvari, na desnoj obali, sjeverno od starog dijela grada:


 

 
Vraćaju se opet preko Vagzlis moedanija: 


 
Mi smo naravno stigli ranije na stajalište maršrutki, njih još nema. Stižu u zadnji čas. Ima još mjesta, skrasili smo se i kreće vožnja na istok. 

Obojica smo u karakterističnim pozama: 



Cesta je isprva dobra, dok ne izađemo iz Tbilisija. Poslije postaje prava kostotresna. I krajolik je drugačiji, ovdje je već gotovo pa polupustinjski:


 
Regija Kaheti obuhvaća krajnji istok Gruzije, a okružena je Rusijom i Azerbejdžanom. Ujedno je i jedna od turistički najposjećenijih regija Gruzije, a razlog je prvenstveno vino. Naime, Gruzijci su ponosni na to da je upravo njihova zemlja pradomovina vina, jer je upravo na području Gruzije 6000 godina pr. Kr. po prvi puta udomaćena Vitis vinifera, tj. vinova loza. Gruzijska riječ "ghvino" vjerojatno je i temelj indoeuropske i semitske riječi za to piće. 

Nakon što sam odspavao (koliko je to bilo moguće u poskakujućoj maršrutki), probudio sam se ugledavši prekrasan gradić na izdanku brda, s pogledom na dolinu rijeke Alazani, koja se proteže prema Azerbejdžanu. Nikola, koji se isto probudio, rekao je da je u prvi mah pomislio da je u Španjolskoj, dok mu nije sinulo da je na posve drugom kraju Europe. 
Sighnaghi ima svega 2000 stanovnika, ali je središte gruzijskog turizma. Nedavno je grad posve obnovljen, i to se doista vidi. Nema tu nikakve neurednosti, kakvu smo zaticali drugdje, izgleda kao da je upravo izvađen iz kutijice. Istra, Toskana, taj đir. 
Iako je područje nastanjeno od paleolitika, grad je osnovan tek 1762., od kralja Ereklea II., kao obrana od upada pljačkaških plemena iz Dagestana. Ime grada znači "sklonište" i turskoga je porijekla. Nakon ruske aneksije Gruzije proglašen je gradom, a u sovjetsko je doba bio glavni centar poljoprivrede. Nakon nezavisnosti grad je dosta dugo tavorio, sve dok mu nova vlast nije vratila perspektive, razvijajući vinoturizam. Danas se u gradu svakoga listopada održava vinski festival. 

Mi smo se iskrcali na trgiću na ulazu u grad:



A potom krenuli u obilazak nevelikog gradića: 

 





Dolazimo do crkve Kraljice Tamare: 







Nastavljamo: 



Letica tu skreće desno, mi lijevo. On slika pogled na jugoistok: 





A i mi također: 



Ulične scene Sighnaghija: 
 








Glavni trg nazvan je po Davidu Graditelju i karakteriziraju ga ovi visoki čempresi:


 

 

 
Gradska vijećnica: 



Detalj murala, posvećenog vjerojatno palim borcima: 





Na kraju trga pruža se pogled prema crkvi Cminda Giorgi: 



Dolina i obližnji grad Cnori: 



Zanimljivo, utvrde grada su uglavnom sačuvane, premda se pružaju tako da obuhvaćaju nenastanjeni dio brežuljka sjeverno od grada: 



Uputili smo se u tom smjeru, ali tamo doista nema ničega, a ne da nam se zaobilaziti čitavo brdo. Vraćamo se stoga natrag. 

Cminda Giorgi (Sv. Juraj):



Dolina: 



Letica je pak skrenuo nizbrdo:
 

  

 

 

 

 

 




Zidine koje obilaze brežuljak:


 
Onuda gore smo se mi maločas šetali: 

 

Pogled na Cminda Giorgi: 



Mi se vraćamo odozgo i također se upućujemo prema Cminda Giorgiju. Ususret nam dolazi Letica. Naravno, odmah počinje s "Jeste vidjeli ono...", na opće oduševljenje nas koji smo znali da će opet izvući nešto takvo. Potom se i mi otpućujemo ulicom iz koje je Letica upravo došao. 

A i Letica će okinuti još jednu sliku Cminda Giorgija: 



Opet zgodna registracija: 



Centar grada je iznad nas: 



Tipična ulica: 



Pokušavamo ući u Cminda Giorgi, ali je zaključan. Pa barem ćemo ga poslikati izvana: 







Vraćamo se na središnji trg. Još malo murala: 



Letica nas opet ostavlja i odlazi na sjevernu stranu: 





Očito se popeo na neku od kula: 









Filmić

Crkvica Stepancminda (Sv. Stjepana): 



Smještena odmah pored rečene kule: 



Vraća se na trg: 



(spomenik pripada Solomonu Dodašviliju, gruzijskom prosvjetitelju iz 19. st.) 

Još samo jedan završni pogled: 



Dolje je i neki restorančić, za slučaj ručka koji kasnije planiramo:



Ali, prije toga ćemo uloviti taksi da odemo do obližnjega manastira Bodbe. To će biti zanimljivo, jer nas ima pet, što znači da ćemo se četvorica tiskati otraga. U praksi, najlakši od nas, Nikola, sjedi preko svih nas. 
Srećom, vožnja traje oko 5 minuta i potom dolazimo do kompleksa manastira. Vozač će nas pričekati dok to ne obiđemo.

Manastir Bodbe osnovan je u 4. st., na mjestu gdje je svoje posljednje godine života provela Sv. Nino. Tijekom srednjeg vijeka, manastir je dobio na važnosti, pa su se tako u njemu krunili i kahetski knezovi. Bio je središte teološkog života, s jednom od najvećih vjerskih knjižnica u Gruziji. 1924. sovjetske su ga vlasti zatvorile i pretvorile u bolnicu, ali mu je 1991. vraćena izvorna namjena. 

Glavna crkva, izgrađena između 9. i 11. st.: 


 
Zvonik, dograđen u 19. st.: 



Kompleks je ukusno uređen: 



U crkvu je uključena starija i manja crkva, izgrađena nad grobom Sv. Nino. 
Mi se upućujemo strmim puteljkom nizbrdo, koji vodi do svetog izvora: 



Puteljak nakon početnih stepenica postaje obična strma šumska staza, koja se spušta još nekih 800-tinjak metara, dok ne izađe iz šume pokraj kapelice Sv. Zebuluna i Suzane (koji su inače bili roditelji Sv. Nino): 



Izvor je iza kapelice:



Izvor je nazvan svetim, jer se navodno pojavio nakon molitava Sv. Nino, i ima ljekovita svojstva. Ja ću si natočiti svete vode u bocu, možda mi pomogne. 

Pogled kroz prozorčić kapelice: 



Nasuprot kapelici je isto neka zgrada, meni nepoznate funkcije: 



Opet uspon kroz sjenovitu šumu. Malo me ta dionica podsjeća na uspon na Japetić preko Velikih vrata. Konačno stepenice:



Vrt manastira: 







Otamo smo došli:



Još malo crkve: 





Letica je naravno uspio slikati iznutra, iako je mene jedna kaluđerica spriječila: 



Vozač nas čeka i krećemo nazad. Prije Sighnaghija ga zamolimo da nam stane, da možemo poslikati panoramu grada: 





Vraćamo se u Sighnaghi. Maršrutke nam idu taman tako da možemo ili odmah otići u Tbilisi, ili pak moramo čekati zadnju, koja ide u 4. Budući da smo ovamo došli i radi toga da kušamo pravo gruzijsko vino, ići ćemo na onu u 4. Valjda će biti mjesta. 

Sighnaški balkoni: 



Odlazimo u onaj restorančić koji je Letica vidio, Radi se zapravo o pansionu koji nudi i hranu. Kuća je dosta neuređena, no ne sumnjamo da će hrana biti dobra. Naposljetku, u Gruziji smo! 
Čim smo sjeli, dolazi nam žena i pita želimo li ručati. Menija nema, već ona jednostavno počinje donositi sve što ima. A toga ima poprilično. Tu je goveđa juha (nažalost, opet s lišćem korijandra, i dosta žilavim mesom), potom neka vrsta ćevapa, ogromna zdjela salate, mnoštvo kruha (i to onog gruzijskog, lepinjastog), čitav pladanj sira, vino - odmah 2 litre bijeloga, dvije litre vode uz to... 

Dok čekamo da nas posluže, Letica već studira Armeniju: 



A ovaj čitavo vrijeme puta ima jednak izraz lica:



Ručak u fazi jedenja: 



(sad vidim da su tu još bili i pečeni krumpiri i neka vrsta ajvara) 

Na kraju su nam donijeli i lubenicu. Pitamo žensku imaju li možda čaču, poznatu gruzijsku voćnu votku. Ima. Donosi nam bocu, jaka je, ali fino paše. 

Za susjednim je stolom još jedan sredovječni par, također pričaju s gospođom na ruskom. U jednom času mi nešto pričamo i ja spomenem kako mi prezime Marčulionis također zvuči kao neki Gruzijac koji se politavio, kadli tip za susjednim stolom poviče na ruskom "A otkud ty znaeš Marčulionisa?" Ispada da je tip Litavac. Laughing Malo razmjenjujemo dojmove. Mate je netom prije ovog puta bio na turi oko Baltika, bio je na nekoj konferenciji u Vilniusu. Malo priča s tipom i na litavskome. Frajer se čudi otkuda je u Gruziji naletio na Hrvate od kojih jedan zna i litavski. Ha, čujte... 

Ostaci ostataka, prepušteni osama: 



Po Nikolinom se izrazu lica vidi da je vino bilo jako: 



A ovaj sveudilj ni da trepne: 



Tražimo račun. Razmišljamo koliko bi te bakanalije mogle izaći. U Hrvatskoj bismo valjda sve to platili nekih 700-tinjak kn. Dolazi račun: 70 larija. 210 kn. Za nas petoricu! To je 42 kn po osobi. Više košta pizza negdje na hrvatskoj obali. 
Bože, kako volim Gruziju... 

Na putu k maršrutki (po tome kako gestikuliram na slici vidite da sam očito nacvrcan): 



Hm, da, definitivno sam pod gasom: 



Letica još ide poslikati jednu rundu, dok se maršrutka ne pojavi. Trg Ereklea II.: 





Pogled u pravcu Bodbea: 



Ulice Sighnaghija:


 

 

 

 
Kad je došla maršrutka, nahranjeni i napojeni utonuli smo u san. Čak mi u jednom času i nije bilo osobito dobro od tog drmusanja, ali nasreću je sve dobro završilo. 

I ovdje se vidi neravna površina ceste: 



Neposredno prije Samgorija, prolazimo pokraj zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije: 



Stižemo na Samgori, spuštamo se u metro: 



Opet idemo na kolodvor. Sada moramo kupiti karte. Nadamo se samo da ćemo imati vremena skoknuti do Dodo. 
Stižemo na kolodvor, stajemo u red. Čini se da sada ide brže, iako i dalje mili. 
Kolodvor je nedavno obnovljen i glavna se dvorana prostire ponad perona, tako da odozgo puca pogled na vlakove: 



Dok Nikola i Hrvoje čekaju, ja odlazim na WC, pa u dućan, a Letica mora opet nabaviti novce. Jutros je Nikola rekao da je WC na kolodvoru katastrofalan, no ja nalazim jedan čisto pristojan u prizemlju. On je pričao da su ga slali nekamo izvan zgrade, preko perona, u neku mračnu izbu. Tko zna što je on točno izveo. 

Pred kolodvorom je također jedan od glavnih punktova za međugradske maršrutke: 



Vraćam se na blagajnu. Nikola je odlučio malo pridrijemati: 



Već mu se sad spava. Kako će tek biti sutra... 

Kako se približavamo blagajni, vidimo da to toliko traje jer ona karte ispisuje ručno. Usto, karte se pišu u nekoliko primjeraka, a vjerojatno nema indigo-papir. Da stvar bude bizarnija, na kraju kartu reže škarama u obliku nekakvog bizarnog kolaža, te onda taj odrezak predaje putniku. 

Naposljetku dobivamo kartu i vraćamo se u hostel po stvari. Ja moram konačno dovršiti i onaj sladoled. Pitamo Dodo je li izvedivo da stvari ostavimo u hostelu, na nekom posebnom mjestu, budući da se ionako iz Armenije vraćamo preko Tbilisija (armensko-turska granica je zatvorena), pa ćemo onda uzeti samo manje ruksake za taj trodnevni izlet. Osim Nikole, koji NEMA manji ruksak. I Hrvoje je odlučio uzeti svoju punu ratnu spremu. Letica i ja uzimamo male ruksake, a Mate plastičnu vrećicu. Laughing Dodo nam pokazuje jednu prostoriju u stražnjem dijelu dvorišta, tamo je spremište. Unutra ima još stvari, očito nismo jedini koji imaju taj aranžman. 
Večer prije razgovarali smo s Dodo o Gruziji, pa nam je pokušavala savjetovati što bismo još trebali obići. Jednostavno, ne stignemo. Da, treba otići u Davit Garedžu, u Omalo, u Svaneti...ali sve sam uvjereniji da ću se vratiti u ovu zemlju. I ne samo ja. 

Napokon smo se spremili za put u Armeniju i krećemo put kolodvora. Točnije, nas četvorica. Letica se još ide tuširati. Valjda će stići na vlak...

Pristižemo na kolodvor. Tražimo pravi peron. Pothodnik i stubišta nisu još obnovljeni, pa je taj dio kolodvora pomalo oronuo. Napokon nalazimo naš vlak. Na početku su plackarti, a naš je vagon na kraju kompozicije. 

Pogled po peronu, naš vlak je ovaj desni: 


 
Ulazimo u vagon, brzo pronalazimo naš kupe. Ista razina komfora kao i onaj kojim smo se vozili iz Moldavije. Samo što je u ovom kupeu posteljina već na svom mjestu i kričavonarančaste je boje. Odlažem kartu na stolić i fotografiram je. Budući da je provodnik odmah došao po nju, nemam bolju sliku ove bizarne izrezotine: 



Pogled na peron i zgradu: 



Iako vagon pripada Armenskim željeznicama, svugdje se nalazi ruski natpis "Južnokavkaskaja železnaja doroga". Naime, to je naziv kompanije koja je vlasnik Armenskih željeznica - 2008. su Ruske željeznice dobile 30-godišnju koncesiju za upravljanje željeznicama u Armeniji. 

Opet imamo problema s organizacijom u kupeu, nikako da se dovedemo u red. Ja uzimam gornji krevet, Nikola isto tako. Potom krećemo. Šaljem poruku Letici da vidim je li stigao. Ne odgovara. Valjda jest. 

Tbilisi tone u noć, nad gradom dominira osvijetljena katedrala Sv. Trojstva:



Mate komentira kako je prije mjesec dana bio u pribaltičkim republikama i da mu izgleda nevjerojatno da je i ono i ovo bila ista država. A to je tek europski dio bivšega SSSR-a. 

Ne vozimo se dugo, možda nekih sat vremena, dok se na vratima kupea ne pojavi gruzijski carinik. Ta je kontrola relativno jednostavna. No onda se pojavljuje provodnik s formularima za armensku vizu. U međuvremenu mi je Letica poslao poruku s pitanjem koja je adresa našeg smještaja u Erevanu. Sad bar znam da je u vlaku i da ispunjava formular za vizu, jer se ta informacija traži. Mi nemamo nikakav rezerviran smještaj - naime, dok sam prethodne večeri pokušavao rezervirati sobu, internet u hostelu je krepao. Znam samo da u hostelu koji nam je bio prvi izbor (od ukupno dva koja postoje) nije bilo mjesta za drugu noć. Ali to je jedini čiju adresu imam u vodiču. Uostalom, to je ionako samo pro forma. 
Formular za vizu pisan je armenskim i engleskim. Srećom, jer armensko pismo nismo stigli savladati, tako da ćemo tamo uglavnom zujati pred natpisima. 

Ubrzo ulazimo u armenski granični kolodvor Ajrum. Izlazimo van. Po prvi puta čujemo armenski, pregledači kola se međusobno razgovaraju. Što se nas tiče, ne čuje se nikakva razlika u odnosu na gruzijski, jednako je nerazumljiv. 
Odlazimo u ured granične policije u zgradi kolodvora. Iz kontra smjera dolazi Letica s neko dvoje Poljaka koje je upoznao u svom vagonu. Pita nas jesmo li primijetili kako Armenci izgledaju bitno drugačije od Gruzijaca. Ukazuje na to da imaju orlovske nosove. Mate mu se smije, da priča gluposti, da sigurno ne bi ni znao da su Armenci kad ne bi znao kontekst u kojemu se sve odvija. Letica ustraje. 
Predajemo formulare za vizu, putovnicu i 3000 drama (odnosno, njihovu protuvrijednost, 6€), koliko košta izdavanje vize. Meni lijepe vizu u pasoš i ja izlazim u predvorje, čekam ostale. Potom me ponovno zovu nazad unutra. Nije mi jasno zašto. Nitko mi ne zna objasniti. Traže da im vratim putovnicu. Dajem putovnicu cariniku i pokušavam od njegovog kolege doznati zašto, ali mi ovaj to ne zna objasniti. Onda mi Letica govori da se ne derem na carinika. Ne derem se, samo govorim malo glasnije, jer mi nije jasno za kog me vraga sada tu zadržavaju ako sam dobio vizu i mislim da imam pravo zahtijevati objašnjenje. Opet mi daju da ispunjavam formular za vizu. Ispunjavam ga drugi puta, ali prije nego sam završio, carinik mi uzima formular i stavlja putovnicu u snop svih drugih putovnica iz vlaka. 
Napokon svi izlazimo van i čekamo pred zgradom. Dolazi policajac s hrpom putovnica i ulazi u vlak, stacionira se u jednom kupeu. Vlak je već krenuo, onda on počinje s razdiobom putovnica. Prilično šareno međunarodno društvo, tu je neka Finkinja s ruskom putovnicom, Poljaci, mi, neki Španjolac (ustvari Katalonac)... 

Nakon čitavih peripetija vraćamo se u kupe. Sad konačno možemo odspavati. 

Nahvamdis, Sakartvelo - barev, Hajastan. Iliti, doviđenja, Gruzijo - zdravo, Armenijo. Država u koju smo ušli, Republika Armenija (arm. Hajastani Hanrapetutjun) danas je malena kontinentalna država na sjeveroistočnom rubu Anatolijske visoravni. Površina joj je 29,800 km2 (što znači da je malo veća od Albanije) i u njoj živi oko 3 300 000 ljudi. To je sve što je ostalo od nekoć moćne antičke države - a i to je spašeno teškom mukom. Zanimljivo, Armenija je u tom času bila jedna od 5 europskih država - zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Vatikanom, Albanijom i Kosovom - koja nema McDonald's restoran. Zanimljiv kuriozitet. (Inače, u međuvremenu je i Island zatvorio svoje McDonald'se, a u BiH ih se nekoliko otvorilo.)
Porijeklo Armenaca prilično je nejasno. Oni danas govore jezikom koji pripada indoeuropskoj porodici, iako unutar nje predstavlja izolat, tj. samostalnu granu (isto kao i albanski i grčki). Prema nekim teorijama, armenski bi mogao biti nasljednik frigijskoga, koji se govorio u zapadnoj Anatoliji. Ono što znamo, jest da je na području negdašnje Armenije tijekom staroga vijeka postojalo nekoliko država čiji su pripadnici govorili neindoeuropskim jezicima. Ono što se danas naziva Armenijom bilo je tada pod vlašću kraljevine Urartu. Prva država koja se može nazvati Armenijom utemeljena je 600. g. pr. Kr., od strane dinastije Oronta. Država je svoju najveću moć dostigla u razdoblju od 95. do 66. pr. Kr., u doba vladavine kralja Tigrana I. Velikog. U to se vrijeme Armenija prostirala od Kaspijskog jezera do Sredozemnog mora, obuhvaćajući pritom čitavo južno Zakavkazje, sjeverozapadni Iran, sjeverni Irak, istočnu Tursku i gotovo čitavu Siriju i Libanon. No zbog svog važnog strateškog položaja, ubrzo je došla u sukob s Rimom, te su joj granice smanjene. 
Izvorno zoroastristička, Armenija je zarana došla u dodir s kršćanstvom - već 40. godine. Kralj Trdat III. godine 301. proglasio je kršćanstvo službenom državnom religijom, čime je Armenija postala prva država u svijetu u kojoj je kršćanstvo postalo državna religija. Armenci se i dan-danas jako ponose tom činjenicom. Trdatova je odluka navodno bila potaknuta time što ga je Surp Grigor Lusavorič (Sv. Grgur Prosvjetitelj) izliječio od ludila, no analitičari kažu da je Trdat prepoznao kršćanstvo kao novu utjecajnu silu, te ju odlučio suprotstaviti zoroastrizmu. 
Nakon što je 428. palo kraljevstvo, Armenija je ušla u sastav Perzije. Buna Armenaca 451. omogućila im je vjersku slobodu u Perzijskom Carstvu. Od VII. do IX. st. Armenija je u vlasti Arapa, potom opet zadobiva nezavisnost. 1045. pada pod vlast Bizanta, zatim 1071. Seldžuka, nakon poraza Bizantinaca u Bitci kod Manzikerta, na sjeverozapadnoj obali jezera Van. Međutim, jedan je dio armenske državnosti preživio, u vidu izbjeglica koje su osnovale Armensku kraljevinu Ciliciju u istoimenoj maloazijskoj pokrajini (to je onaj dio današnje Turske gdje završava mediteranska obala na istoku, i potom skreće ravno na jug). Tako je armenska kultura dobila još jedno središte, u koje je ubrzo premješteno i sjedište Armenske apostolske crkve. 
Nakon pada Seldžuka, kavkasku Armeniju zauzimaju Mongoli, a potom dolazi do podjele između Otomanskog Carstva i Perzije. Rusi stižu početkom 19. stoljeća i do 1828. posve uključuju istočnu Armeniju u svoj sastav. 
Zapadni dio Armenije, koji je bio u sastavu Otomanskog Carstva, uživao je relativno veliku slobodu. Armenci su u Turskom Carstvu imali velik utjecaj u umjetnosti i kulturi (arhitekt koji je izgradio istanbulsku sultansku palaču Dolmabahçe bio je Armenac). No kada su se potkraj 19. st. Armenci počeli boriti za veće vjerske slobode, sultan Abdulhamid II. odgovorio je s nekoliko masakara u kojima je pobijeno između 80 i 300 000 ljudi. 
Nažalost, to je bio tek početak. Tijekom Prvog svjetskog rata mladoturska je vlast gledala na Armence s izrazitom podozrivošću, smatrajući ih agentima ruskog utjecaja na istoku Anatolije. Rješenje je bilo monstruozno - tijekom triju godina, od 1915. do 1917., nestala je čitava otomanska populacija Armenaca, dijelom pobijena na licu mjesta, dijelom prognana, a dijelom poslana na iscrpljujuće marševe u Sirijsku pustinju. Brojka pobijenih u tom pogromu kreće se između 800 000 i milijun ljudi. Genocid Armenaca vjerojatno je drugi najmasovniji pogrom nekog naroda u povijesti, poslije Holokausta. Ono što je najstrašnije u čitavoj priči jest to da Turska do dana današnjega negira da je ikakvog genocida bilo, a ako su doista neki ljudi poginuli "ha, čujte, bilo je takvo vrijeme, moglo se dogoditi da neki ljudi pritom i nastradaju". Turska ide toliko daleko da prekida diplomatske odnose s državama koje priznaju Armenski genocid. 
Na području pod ruskom vlašću proglašena je Demokratska Republika Armenija, nakon što je propala ideja kratkotrajne Transkavkaske Federacije. Prema mirovnom prijedlogu američkog predsjednika Wilsona, toj se Armeniji trebalo priključiti i Armencima nastanjene krajeve iz Turskog Carstva (to je tzv. Wilsonova Armenija). Turska je vojska međutim imala druge planove, pogotovo kada je Kemal-paša krenuo sa svojim ratom za nezavisnost. Turci su potisnuli Armence iz čitave regije oko jezera Van i gradova Erzuruma i Karsa, došavši sve do grada Aleksandropola (današnji Gjumri). Netom što je rat završio mirom u Aleksandropolu, sa sjevera je nahrupila Crvena armija i Demokratsku Republiku Armeniju integrirala u Sovjetski Savez. SSSR je sklopio novi sporazum s Turskom, mirovni ugovor u Karsu, kojim je Turska SSSR-u vratila Adžariju, a zadržala zapadnu Armeniju. 
Armenija je relativno prosperirala tijekom života u SSSR-u, iako je u vrijeme Staljina bila prisutna opresija religije. 1965., nakon masovnih prosvjeda, u Erevanu je podignut spomenik Armenskom genocidu, povodom 50. godišnjice. Stvari su se pogoršale krajem osamdesetih. Naime, Armenci su se sve više bunili zbog zagađivanja uzrokovanih sovjetskom industrijom, a došlo je i do međuetničkog sukoba između Armenaca i Azera u azerbejdžanskoj autonomnoj oblasti Nagorno Karabah, većinski nastanjenoj Armencima. Da stvar bude gora, Armeniju je krajem 1988. pogodio i razorni potres. 
Sve je to dovelo do nezadovoljstva Armenaca, koji su održali velike demonstracije u svibnju 1990., slaveći obljetnicu proglašenja Demokratske Republike Armenije. Sovjetska milicija otvorila je vatru na demonstrante, ubivši pritom petoricu. Ranije te godine, u siječnju, došlo je do pogroma Armenaca u Bakuu, što je rezultiralo odlaskom 200 000 azerbejdžanskih Armenaca iz te republike. Kada se u ožujku 1991. održao referendum o budućnosti SSSR-a, Armenija je, uz baltičke republike, Gruziju i Moldaviju taj referendum bojkotirala. 23. kolovoza 1991. Armenija je proglasila nezavisnost od SSSR-a, međutim ubrzo se upetljala u krvavi rat oko Nagorno Karabaha, što je rezultiralo ekonomskom blokadom od strane Turske (zanimljivo, Turska je bila jedna od prvih država koje su priznale Armeniju). Zbog te blokade, tursko-armenska granica zatvorena je sve do danas. Bilo je govora o njenom otvaranju, no to je dvosjekli mač - kolikogod Armenija željela to otvaranje, time bi pokazala da priznaje tu granicu, a to bi u nacionalistički naelektriziranoj političkoj atmosferi Armenije bilo političko samoubojstvo, otprilike jednako kako bi prošao neki srpski političar da javno prizna da je Kosovo izgubljeno. 
Rat oko Karabaha završen je primirjem 1994., a Nagorno Karabah otada funkcionira kao de facto nezavisna država, koju nitko ne priznaje, pa čak ni Armenija. 
Danas je Armenija u bizarnom geopolitičkom položaju. Ima vrlo loše, zapravo nikakve, odnose s Azerbejdžanom, tek mrvicu bolje s Turskom, s Gruzijom je u relativno dobrim odnosima, iako se ni oni baš ne ljube previše (prvenstveno zbog položaja armenske manjine u gruzijskoj regiji Samche-Džavaheti), s Iranom su u dobrim odnosima, iako je Iran relativno nezainteresiran - a istovremeno ima vrlo solidne odnose s Rusijom i SAD-om. Armenska dijaspora utjecajna je po čitavom svijetu - ponajviše u Francuskoj i SAD-u. 

Za razliku od Gruzije, Armenija je u potpunosti smještena na visoravni (najniža točka nalazi se na 390 metara), najviši vrh je Aragac s 4090 metara visine. Krajolikom države dominira veliko jezero Sevan. Država ima oblik blagog kvadrata, s jednim ispruženim krakom koji razdvaja Azerbejdžan od njegove eksklave Nahičevana i završava kratkom, 40-ak kilometara dugom granicom s Iranom. 

Detaljnije o Armeniji govorit ću idućih dana, kako budemo razrađivali naš put dalje. Zasada toliko.

psihoputologija @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 22, 2012
Dok se spremamo za večeru, nastaje rasprava. Naime, mi bismo zapravo po itinereru trebali spavati 4 noći u Tbilisiju. Platili smo za tri, dakle trebamo platiti za još jednu noć. Međutim, tu opet kreće priča o tome ne bismo li ipak išli vlakom za Erevan. Taj se prijedlog cijelo vrijeme vrtio, no ja sam ga (oh, bogohulnosti) odbacio još kod slaganja itinerera, jer vožnja do Erevana vlakom traje 14 sati ne računajući kašnjenja (barem tako kaže Lonely planetov vodič), a maršrutkom 6 sati. U svakom slučaju, vremenski mnogo isplativije. Isto tako, vlak ide noću, što znači da praktički nema nikakve koristi od vožnje, jer nećemo ništa vidjeti. A vožnja moldavskim spavaćim kolima uvjerila me da ne očekujem nikakav posebni standard, pogotovo ako uzmemo kupe. Nasreću, ispalo je da vlak za Erevan vozi svaki drugi dan, a nama se datum baš poklopio tako da ne bismo mogli ići s njim. 
Nadao sam se da je tako taj slučaj riješen, ali ne lezi vraže. Letica je opet izvukao tu ideju, i na internetu našao da preko ljeta vlak vozi svakodnevno. Isto tako, navodno mu treba samo desetak sati. Nikola je to jedva dočekao. No nije stvar da Nikola toliko želi putovati vlakom. Zapravo, u slučaju relacije Chişinău-Bukurešt, on je navijao za autobus. Fora je isključivo u tome da je tada autobus bio jeftiniji, a sada je vlak jeftiniji. Dakle, Nikola se vodi isključivo škrtošću. Ja mu pokušavam nabrojati komparativne prednosti maršrutke: brže smo tamo, naspavat ćemo se u poštenom krevetu umjesto u sovjetskim spavaćim kolima, neće nas nitko usred noći buditi radi granice, vidjet ćemo Armeniju putem do tamo...sve je to uzalud, jer njemu je samo bitnije da uštedi. I to koliko? Niti 5 eura. Dapače, govori kako mu se ne da biti još cijeli jedan dan u Tbilisiju, kog će vraga raditi tu, sve je već vidio... 
Mate je naravno na njihovoj strani, jer je to opet protiv "tiranije itinerera", a on sadistički uživa u tome da ja pizdim. Gledam Hrvoja, on bi kao control freak mogao imati razumijevanja. Kaže da se načelno slaže sa mnom, ali da je, što se njega tiče, jedina prednost vlaka ta da ima zahod, a kako njega muči probava, bolji mu je kakav god zahod u vlaku, nego nikakav u maršrutki. Kažem Nikoli da točno znam što će se dogoditi - glavinjat će Erevanom kao zombi, zato jer se neće pošteno naspavati (nikad se pošteno ne naspava u takvim situacijama). I da onda, što se mene tiče, preksutra ujutro, po prispijeću u Erevan idemo u obilazak grada militarističkim tempom. Neshvatljivo mi je da je netko u stanju biti sâm sebi neprijatelj samo da ušpara neku siću. 

Krasno, sad prije večere još moramo otići i do kolodvora vidjeti ima li karata.

Do kolodvora idemo metroom, izlazimo na stanici Vakzlis moedani. Tbiliški kolodvor je nedavno preuređen, i sada izgleda svjetski: 


 
Penjemo se na drugi kat, kupiti karte, ali na blagajni nam kažu da karte moramo doći kupiti sutra, jer nam ih danas ne mogu prodati. Fenomenalno. 

Odlazimo na večeru, u onaj restoran s "Dealishes food". Zanima nas kakva je hrana. Ja nisam osobito gladan, tako da uzimam samo neki namaz. Nikola je uzeo neko jelo s pečenim patlidžanima, Hrvoje juhu od gljiva, koja mu ne prija zbog začina koji je stavljen unutra (lišće korijandra), Letica više se ne sjećam što, a Mate uzima hinkalije. Nikola ga upozorava da se vrh ne jede. Mate iz nekog razloga oponira: "Kakva je to glupost? Sad ću baš pojesti i vrh." Onda kaže da mu vrh baš i nije nešto. 
Ja sam uzeo i svoj čuveni sok od estragona, pa da vidite kako to izgleda: 



Nakon večere se razdvajamo. Mi ćemo potegnuti u hostel, a Letica ostaje još malo u gradu i fotografira Tbilisi by night. 
Prvo se otpućuje u Baratašvilijevu ulicu. Jedna kuća s karakterističnim tbiliškim balkonima: 



I u blizini još jedna zanimljiva vizura:



I on je slikao nažigača: 



Razigrani kolorit: 



I ove ste već vidjeli: 



Izbija na Baratašvilijev most. Predsjednička palača noću: 



Pogled prema Metehiju i Mostu mira: 



Skulpture na ogradi Baratašvilis hidija: 



Narikala, Kartlis Deda...: 



Vraća se natrag. Katedrala Sioni: 



Crkva Sv. Nikole na lijevoj obali Mtkvarija: 



Mšrali hidi (Suhi most): 



Kameni lav na početku Galaktionovog mosta, inače čest motiv u Gruziji (nalazi se na i grbu Gruzijske banke i na larijima):



I još jedno tbiliško dvorište na putu kući: 



Letica se vraća u hostel, svi smo izmoreni današnjim pentranjem, a sutra se dižemo još i ranije nego danas, pa stoga, hrrrr...

psihoputologija @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 20, 2012
UTORAK 10. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Opet rano buđenje, pa doručak - onaj famozni sladoled za 18 larija. Treba vremena dok se mi koordiniramo. Nikola je već spreman i čeka vani. Ja sam isto gotov, Hrvoje je tu, Mate...samo se Lejticu čeka. Nikola veli da mu se više ne da tu stajati, da on kreće i da nas čeka na ulazu u metro stanicu. Odlazi. Odmah zatim dolazi i Letica i krećemo i mi. Vidimo Nikolu kako hoda 50 metara ispred nas. Još si mislim kog je vraga s tim postigao. Navraćamo još u dućan, po vodu. Potom se upućujemo prema stanici metroa. Dolazimo tamo, ali Nikole nema. Nema ga ni pred zgradom ni unutra (ulaz u metro je inače napravljen u prizemlju jedne zgrade). Zaključujemo da se vjerojatno spustio dolje, jer ga nigdje u nadzemnom dijelu stanice ne vidimo. Silazimo na peron. Nema ga ni tamo. Što sad? Očito mu se ni tu nije dalo čekati, pa se uputio prema Didubeu. Čekamo idući metro, krećemo i mi prema Didubeu. Izlazimo na Didubeu, nije ni tamo. Veli Letica "Pa možda nas čeka vani". Na stanici Didube, koja je na nadvožnjaku, izlaz vodi kroz jedan pothodnik, a potom ulazi u kaos, mješavinu tržnice i autobusnog kolodvora. Teško da će nas tamo čekati. Ipak, odlazimo onamo, i njega očekivano ne zatičemo tamo. Upućujemo se prema mjestu gdje stoje maršrutke za Kazbegi, a ja mu šaljem poruku. Poruka međutim ne dolazi. Nazivam ga, ali znam da se neće javiti, jer mu je to preskupo. Naravno da se ne javlja. Maršrutka za Kazbegi je već tu, mogli bismo uloviti zadnja slobodna mjesta da je on s nama. Ali ga nema, a maršrutka upravo odlazi. Ponovno ga zovem. U tom se času javi i veli da nas vidi. Za pola minute dolazi do nas. 
No, što se s njim dogodilo? Panj je otišao promijeniti novce u obližnju mjenjačnicu kod metro stanice Mardžanišvili, ali to naravno nikomu od nas nije rekao. Rekao je "Čekam vas na metro stanici", umjesto da je rekao "Idem usput promijeniti novce, ako me nema tamo, čekajte me." On je vjerojatno očekivao da ćemo mi stajati ondje bez obzira bilo njega tamo ili ne, jer, Bože moj, rekao je da će nas čekati na metro stanici. Da stvar bude bolja, postoji mjenjačnica odmah pored blagajne metroa, ali on se uputio u neku dalju, i naravno, nije pazio hoćemo li mu mi promaknuti dok to radi. 

Srećom, sljedeća maršrutka je ubrzo ovdje i počinje se puniti. Kupujemo karte kod vozača - zanimljivo, jučer, kad smo išli u Mchetu, dobili smo čak uredno isprintane karte na blagajni, koja se nalazi u jednom od kioska na parkiralištu. 

Krećemo, izlazimo iz Tbilisija i upućujemo se prema sjeveru. Most preko Mtkvarija između Tbilisija i Mchete: 



Promičemo pokraj Mchete autoputom koji smo dan ranije pretrčavali i ubrzo skrećemo s njega, kada on zaokrene na zapad prema Goriju. Mi idemo ravno na sjever, u srce Kavkaza. Cesta kojom se vozimo nosi naziv Gruzijska vojna cesta (Sakartvelos samhedro gza) i povezuje Tbilisi i Vladikavkaz, glavni grad ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Radi se o ruti koja je bila poznata još u antici - spominje ju još Strabon, a vjeruje se da je ovuda prošao i Pompej u ratu protiv Parta. Stoljećima je to bio glavni trgovački put između Iberije i sjevernih obronaka Kavkaza, a njime su stizali i osvajači. Rusi su 1799. odlučili izgraditi cestu kako bi poboljšali komunikaciju s Gruzijom, koja je dvije godine kasnije anektirana. Cesta je dovršena 1817., i u to su je vrijeme zvali "ruskim Simplonom". Cesta se nastavila uređivati sve do 1863., i opisuju ju u to vrijeme kao dvo- i trotračnu cestu sa željeznim mostovima preko klanaca, što je u to vrijeme, u koje ni u samoj Rusiji nije bilo poštenih cesta, bio vrhunac cestogradnje. U doba SSSR-a imala je izuzetnu važnost, budući da je komunikacija Gruzije s Rusijom svedena na ukupno 4 pravca - obalni put od Sočija u Abhaziju, tzv. Osetsku vojnu cestu koja izlazi u Svanetiju, Transkavkasku magistralu kroz tunel Roki (danas pod kontrolom Južne Osetije) i Gruzijsku vojnu cestu. Nakon raspada SSSR-a gubi na važnosti, često biva i zatvorena. Danas je granični prijelaz na njenom kraju zatvoren za građane trećih država. 
Gruzijska se vojna cesta spominje i u kultnom Ljermontovljevom romanu Junak našeg doba. 
Vožnja Gruzijskom vojnom cestom vodi kroz neke od najdivljijih i najljepših predjela Gruzije i Kavkaza, i zapravo je i sâm put njome vrijedan kao izlet, nekmoli ono što nas čeka na njenom kraju. 
U početku se vozimo dolinom rijeke Aragvi, pored velikog umjetnog jezera Žinvali (čije slike ćete vidjeti na povratku, jer sam sjedio s krive strane). Vegetacija se lagano prorjeđuje: 







Aragvi i pogled prema brdima: 



Vododerine iz južnoosetskih brda: 





Aragvi nastaje kod mjesta Pasanauri, gdje se spajaju Tetri (Bijeli) i Pšavis (Crni) Aragvi. Mi nastavljamo kanjonom Bijelog Aragvija, sve dok iznad mjesta Zemo Mleti ne dođemo do malog proširenja na kojem gruzijske bakice prodaju hranu, kolače i vunene prerađevine (kape, sokne...). 
Selo se nalazi praktički na granici s Južnom Osetijom: 







U stijeni iznad odmorišta uklesan je ovaj portret Aleksandra Petroviča Jermolova, ruskoga generala odgovornog za izgradnju ceste: 



U blizini je i mali vodopad:



Dok oni piju čistu kavkasku vodu, ja ću kod jedne od bakica kupiti čurčhelu. Radi se o gruzijskom slatkišu koji se radi tako da se orahe, lješnjake, bademe ili grožđice pričvrsti na špagicu, a potom ih se umoči u gust karamel napravljen od grožđanog soka i kukuruznog brašna. Izgledaju kao tanke kobasice, i moram priznati da su ukusne. Letica je već kupio jednu na Didubeu.

Po povratku u maršrutku počinjemo se nizom serpentina penjati prema najvišoj točki na Gruzijskoj vojnoj cesti, a to je prijevoj Džvari, na 2379 metara. Krajolik postaje sve divljiji: 


  

  




Promičemo kroz Gudauri, malo planinsko mjesto koje je poznato kao skijaški centar. Snijeg se u ovim predjelima zadržava do svibnja. 

Neobični amfiteatar nasred polja. Murali mi govore da bi mogao imati neke veze s razdobljem komunizma: 



Tetri Aragvi ostao je u ambisu pod nama: 



Pašnjaci: 



Kao da smo na vrhu prijevoja: 



Negdje kod samog prijevoja nailazimo na jednog planinskog pastira sa svojim mnogobrojnim stadom ovaca: 



Gruzijska policija susreće ovce: 



A tu su i vjerni čuvari, koji vjerojatno pripadaju pasmini kavkaskog ovčara: 



Kavkaski se ovčar smatra najagresivnijom pasminom pripitomljenih pasa. Nadimak koji ima jedna njegova kratkodlaka varijanta, volkodav, dovoljno govori o hrabrosti i agresivnosti tih pasa, koji su navikli živjeti u ekstremnim uvjetima na otvorenim kavkaskim pašnjacima. Kavkaski je ovčar izuzetno opasan i za ljude, budući da samo svoga vlasnika i njegove članove obitelji smatra svojim "čoporom", dok prema svim strancima iskazuje izuzetnu nepovjerljivost. 

Opraštamo se od doline Tetri Aragvija i prelazimo glavnu vododjelnicu Kavkaza: 


 


Neki ovuda i planinare: 

 

Iako smo u klancu, cesta počinje lagani silazak u dolinu rijeke Tergi: 






 


Prolazimo i kroz par tunela, te preko jednostavnih zidanih mostića: 


 
I evo nas u dolini: 

 









I napokon stižemo u Kazbegi: 



Središnji se trg zove, za Gruziju ne sasvim neočekivano, Stalinis moedani. 
Kazbegi, ili Stepancminda (Sv. Stjepan), leži na visini od 1740 metara, u dolini rijeke Tergi. Sa svih je strana okružen strmim brdima i zapravo je jedini gradić u ovom dijelu Gruzije. Ima 1820 stanovnika. Izvorno ime dobio je po pustinjaku Stjepanu, koji je živio u ovim brdima. Kada su Rusi anektirali Gruziju, stanovništvo ovih krajeva podiglo je bunu. Njoj se suprotstavio lokalni plemić Gabriel Čopikašvili, koji je za svoje zasluge u gušenju bune dobio čin generala u ruskoj vojsci. Čopikašvili, kojem je predak bio stanoviti Kazi-beg, uzeo je prezime Kazbegi, te se po njemu često nazivalo i samo mjesto. Ime mjesta službeno je promijenjeno 1925. 2006. vraćeno je izvorno gruzijsko ime. 
Unuk Gabriela Čopikašvilija bio je Aleksandre Kazbegi, poznati gruzijski književnik iz 19. stoljeća, ruski đak, koji je nakon studija odlučio živjeti s pastirima, kako bi upoznao život običnih ljudi. Kasnije je radio kao novinar, pa romanopisac i dramatičar. Pretkraj života patio je od duševne bolesti. Kada je umro u Tbilisiju, njegovo je tijelo preneseno u Stepancmindu, gdje je uređen i mali muzej. Njegov spomenik vidite na prethodnoj slici. 

Iznad mjesta nalazi se vrh Kazbek, te crkva Cminda Sameba, koju smo došli obići: 



(Kazbek se ne vidi, jer je u magli, ali se Cminda Sameba vidi na vrhu brda na lijevoj strani slike - samotna stoji nad ponorom)

Prije nego krenemo na planinarenje, sjest ćemo nešto prezalogajiti u obližnji restorančić. Mate njurga da zašto sad gubimo vrijeme, da ćemo jesti poslije. Poslije ćemo možda žuriti na maršrutku, sada imamo vremena. Mate neće jesti, jer ga opet muči probava, nego će se prošetati uokolo. 

Naručujemo još vrući hačapuri i limunadu. Hrvoje se odlučio samo za limunadu, jučer ga je isto mučila probava.
 
Nakon ručka, otpućujemo se prema crkvi. Još jednom provjera cilja: 


 
Brda s druge strane: 

 



Spomenik Aleksandreu Kazbegiju: 



Neugledni kućerci Kazbegija: 



Putokaz: 



Vladikavkaz je u sovjetsko doba nosio ime po gruzijskom boljševiku Sergu Ordžonikidzeu. Nalazi se 30-ak km udaljen od Kazbegija. Još je 10-ak km ceste na gruzijskoj strani, prije strahotnog klanca Darjal (od Dar-i-Alan, Vrata Alanâ), u kojem je smješten pogranični punkt. 

Prelazimo rijeku Tergi: 





Tergi, ili na ruskome Terek, izvire u gruzijskim brdima, ali probija se na sjever kroz kavkaski masiv i utječe u Kaspijsko jezero. Na Tereku leži i Vladikavkaz. S druge strane, Grozni ne leži na Tereku, iako se nogometni klub iz Groznog zove Terek.

Skrećemo prema zaseoku Gergeti: 



Crkva je i dalje tamo:

 

Iskreno, ne želim znati kakvu vrstu usluge pružaju u ovom pansionu: 



Već smo se dosta popeli:



U mjestu je i spomenik poginulim borcima iz Drugog svjetskog rata: 



(primjećujete da su prezimena uglavnom ista - koliko vidim pročitati, Sudžašvili, Cikdauri, Hucišvili)

Iza spomenika su i slike: 



Dolazimo u podnožje brda na kojem je crkva (vidite ju desno gore, u kutu slike - koja je malo ukoso): 



Kamena arhitektura:



Dok smo se mi gegali i slikali, Nikola je odjurio naprijed. Ja po vodiču tražim gdje moramo točno skrenuti kako bismo išli pravim putem. Piše iza groblja. Ali ja groblje ne vidim. Napravili smo zaobilaznicu kroz selo. Potom vidimo Nikolu kako se penje po strmom putu u podnožju brda. Valjda je to taj put. Nikola se penje poput divokoze, iako ima obične sandale isusovke. Nije uzeo tenisice jer mu zauzimaju prostor.

(Kasnije se ispostavilo da je na kraju skinuo i isusovke i penjao se bos, nagazivši usput na čičak.)

I nas se trojica otpućujemo za Nikolom, Letica je zaostao, pa nas slika: 



Stepancminda iz ovog kuta: 


 
I dalje za nama: 

 

Pod stijenom su privezana dva magarčića:



Uspon zapravo vodi pored osamljene stražarske kule: 



Gergeti:



Uspeli smo se, i sada nastavljamo ljevkastim klancem koji je među brdima probio potočić: 



Kula iz različitih stupnjeva udaljenosti:
 




Put pred nama ne izgleda osobito obećavajuće: 


 
Krajolik je međutim predivan: 

 





Letica nas je prešišao i sad on udara tempo. Ja sam zaostao, a Nikola se više ni ne vidi, tko zna gdje je on već. 

Hodamo već dvadesetak minuta kroz taj kanjončić, i po mom proračunu, crkva nam je već ostala iza leđa. Letica je uvjeren da će put jednostavno zaobići brdo i prići crkvi sa stražnje strane. No put cijelo vrijeme ostaje na više-manje istoj visini i vodi dalje u brdo. Najkraće bi nam bilo da se uspnemo strmim obronkom ravno uvis. Naravno, to je i najnapornije. Već sam odavno shvatio da put kojim se uputio Nikola nije onaj iz Lonely planeta. Uostalom, pustiti Nikolu da nekamo vodi ionako obećava katastrofu. A našu skupinu pak predvodi Letica, koji je jednako sklon stranputicama. 

Ništa, valja nam strmo u brdo. Potok ostaje pod nama: 



A nad nama se vidi crkva kako visi na obronku: 



Letica je isto tako odjurio naprijed, dok Mate, Hrvoje i ja stojimo na strmini i predišemo. Fotografiram, kako bih barem doma mogao uživati u krajoliku, jer sam sad preiscrpljen: 





Napokon izlazimo na sedlo, s kojega trebamo skrenuti desno do crkve. Lijevo je pogled prema planini Kazbek, i dalje u magli: 



Crkva je skoro nadohvat ruke: 

 

Evo je: 



Iz malo veće daljine (slika je Nikolina - on je očito još malo dulje hodao kroz klanac):



Naravno da se do crkve može doći i cestom, samo je put cestom dulji i nije fora. 

Pogled od crkve prema brdima: 



I Stepancmindi:



Pred crkvom ruski i japanski džip: 



(desno vidite česmu na kojoj smo utažili žeđ)

Letica nas je spazio kako se vučemo: 


 

 
I onda napokon krećemo prema crkvi. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) nalazi se na 2170 metara, a izgrađena je u 14. stoljeću. Zbog svoje atraktivne pozicije jedna je od najkarakterističnijih vizura Gruzije. U prošlosti je služila kao skrovište za crkvena blaga, u doba kada ih je bilo preopasno držati u nizinskoj Mcheti. Ovdje se neko vrijeme čuvao i križ Sv. Nino. U sovjetsko doba bogoslužje je bilo zabranjeno, no crkva je svejedno bila turistička atrakcija. Zanimljivo, 1988. sovjetske su vlasti odlučile izgraditi žičaru od Stepancminde do crkve, no lokalno stanovništvo smatralo je to oskvrnućem svetog mjesta i srušilo žičaru.

Ono što je nevjerojatno jest da se ukrug od desetak km od Cminde Samebe nalaze Južna Osetija, Sjeverna Osetija-Alanija i Ingušetija. Čečenija je malo dalje, udaljena je 40-ak km.

U kompleks crkve ulazi se kroz prolaz u zvoniku: 

 

Iako je Kazbek zavijen u oblake, tamo nad Darjalom sija sunce: 



Na crkvi traju radovi:
 






Komentiram kako je lijepo vidjeti i svećenstvo da nešto radi, što znači da ih ovdje još nije iskvario novac, kao npr. na Meteorima.

Zvonik: 


 

 
Okoliš: 

 

Opet Stepancminda: 



I Gergeti: 



Tu u dubini je onaj potočić:
 

 
Još malo crkve: 

 

Pogled odozgo na parkiralište i česmu: 



Prema Darjalu: 



Filmić

Crkva iznutra. Upravo traje bogoslužje: 



Nikola čezne da se uputi do sljedećeg brežuljka. On se voli šetati planinama, a misli da je to još nekih 15-ak minuta hoda u onom smjeru:

 

Letica će mu se naravno pridružiti. 
Oni polaze, i pozdravljaju crkvu: 


 




Još malo prirode: 







I još jedan filmić - ovdje je dosta živahno.

Tu je improvizirana kapelica, poput onih koje preživjeli pomorci podižu po raznim rtovima: 



Motiv za desktop: 



Ubrzano se smrkava, iz pravca Kazbeka stiže oluja, a Kazbek proviruje iz magle: 



Kazbek (ili kako ga Gruzijci još zovu, Mkinvarcveri - Ledenjački vrh) visok je 5033 metra (što znači da je viši od Mont Blanca) i sedmi je najviši vrh Kavkaza, treći u Gruziji. Radi se o neaktivnom vulkanu, ali ne i ugaslom, budući da je čitavo područje tektonski aktivno, s dosta potresa i geotermalnih vrela. Zadnji incident te vrste dogodio se kada je 2002. došlo do urušavanja jednog ledenjaka na sjevernoj, ruskoj strani, što se pripisuje podzemnim solfatarama. 
Kazbek se uzima kao mjesto na kojem je Zeus prikovao Prometeja kao kaznu za to što je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. Gruzijci imaju sličnu varijantu mita, samo što se kod njih glavni junak zove Amirani. 
Na mjestu gdje je Prometej navodno bio prikovan, kasnije je napravljeno pustinjačko utočište, u špilji nazvanoj Betlemi. Prema pričama, u špilji su se nalazili mnogi vjerski relikti, poput Abrahamovog šatora, Isusovih jasli i sl. 

Tu se njima dvojici pridružio psić. Naime, čak i u Lonely planetu postoji priča o određenom psiću koji se smuca uokolo Cminde Samebe i služi kao neka vrsta vodiča putnicima namjernicima - pridruži im se i odvede ih do crkve. E da je došao ranije, kad je Nikola zalutao u onaj klanac... 
Evo ga:



Valja im krenuti natrag prema crkvi: 



Oproštaj s Kazbekom:



I livadama: 



Psić je i dalje uz njih: 



Pogled na kapelicu: 



Kazbek se otkriva: 



Kako je počela kiša, nas trojica ostalih smo se pokupili. Iako smo ujutro u Tbilisiju raspravljali kako treba uzeti nešto dugih rukava, ja sam se pitao hoće li mi to stvarno trebati. Naposljetku sam uzeo kišnu kabanicu - jedino što sam imao s dugim rukavima. Dobro mi je došla. 

Ovaj ćemo puta ravno ispod crkve, preko livade, pa u šumu, gdje ćemo izbiti na cestu. To znači onamo: 





Crkva ostaje strmo iznad:
 


 

(ovo su zapravo Letičine slike - vidite psa - jer mi nismo slikali, a oni su isti put prošli odmah za nama) 

Kako smo krenuli, počela je kišurina. Put je strm, a ima i skliskog kamenja. Naravno da sam u jednom času neugodno aterirao na trticu. Ipak, sve se dobro završilo, dočepali smo se ceste i potom se u serpentinama spustili do Gergetija. 

Ova dvojica hvataju još jedan pogled na Kazbek: 



Osamljeni križ na usponu: 



Sramežljivi Kazbek: 



Puteljak koji vodi u ambis: 



Svi elementi skupa: 



Posljednji pozdrav crkvi: 



I psiću: 



Opet se vedri: 



A i Stepancminda se približava:



Mi smo već sišli u selo, i shvaćamo gdje smo prije krivo skrenuli. Naime, pravi put odvaja se totalno nelogično, vodi između kuća i kroz nečije vrtove, te ga ne bismo pronašli da smo dolazili odozdo. 

Letica i Nikola nailaze na spomenik nekom borcu: 



Na vrhu su Gergetija: 



Crkva još proviruje kroz pukotinu u šumi: 



Ulične scene Gergetija:
 

 

 

 

 

 
Konj, potpuno neshvatljivo zaglavljen na strmom brežuljku: 

 

Dok se oni polako spuštaju, mi smo već u centru. Ovdje su već dvije maršrutke. Jedna je puna, u drugoj još ima mjesta. Ja umirem od žeđi i moram nešto popiti. Odlazim u onaj restorančić gdje smo prije sjedili. Čekam nekih 5 minuta da me uopće posluže. Usta su mi puna skrame, nema šanse da ću izdržati do Tbilisija. Dok čekam, slikam Cmindu Samebu: 



Na kraju se selim s terase unutra. Primijetili su me. Naručujem. U taj čas dolazi Mate i kaže mi da u maršrutki ima još dva slobodna mjesta i da se požurim ako želim stići na nju. Velim mu da sam naručio i da dolazim čim popijem. E sad tu dolazi na scenu klinac koji desetak sekundi ne uspijeva otvoriti bocu otvaračem. Mrda, mrda, na kraju mi donese. Velim mu da mi odmah da i račun, jer mi se žuri. Konobar u prvi mah ne kuži, potom ipak shvati. Tutnem mu novac i ispijem limunadu na eks. Trčim van, maršrutka je još tu. 
Uglavnom, po planu bi maršrutke trebale ići svaki sat. Zadnja ide u 6. Sada je malo prije 5, i ona prva, već ispunjena maršrutka, jest ta koja ide u 5. Ova druga, u kojoj su još dva slobodna mjesta, jest ona od 6, zadnja tog dana. Nas trojica smo ovdje i imamo mjesto za sebe, no gdje su ova dvojica? Nemamo pojma, mi smo ih vidjeli zadnji puta kod crkve. Što se nas tiče, možda su još na vrhu brda. Ima li ih smisla obavijestiti? Ionako nema mjesta u maršrutki za njih, a ne znamo gdje su. Ako su dovoljno blizu, stići će, ako nisu, šteta poruke, ionako ne mogu ništa napraviti. Imaju taksi ako im maršrutka pobjegne. 

Međutim, oni su već u Stepancmindi: 



Dok sjedimo u maršrutki čujem izvana Letičin glas. Stigli su! Imaju više sreće nego pameti. Mate izvodi nekakav manevar kojim im uspijeva pribaviti još jedno mjesto, taman da se Nikola ugura, ali za Leticu nema više mjesta, morat će sjediti na podu. On je nezadovoljan, pa se pokušava uvaliti Mati u krilo.

Letica nam zamjera što im nismo javili, nego smo se kao kurve uvukli u maršrutku. Mate mu pokušava objasniti ono što sam i ja malo iznad napisao - što se nas tiče, mogli su biti bilo gdje, ili 100 metara iza nas, ili već na pola puta do Kazbeka. S obzirom na duljinu puta, veća je bila vjerojatnost da su negdje odakle neće stići. Pogotovo jer sam ja bio uvjeren da se Nikola stvarno otputio na Kazbek u isusovkama. 

No to smo nekako sredili i krećemo natrag. Vozimo se kroz kotlinu u kojoj leži Kazbegi: 















(je li ono u daljini Kazbek? Undecided ) 



Preko presuhle rijeke: 





Trošnih mostića: 



I pored stada ovaca:



Brda prema prijevoju Džvari: 





I evo nas kod prijevoja: 



Silazak prema Gudauriju: 



Opet onaj amfiteatar: 



Zemo Mleti u dolini: 



Opet stajemo na odmorištu. Odlazimo protegnuti noge. Maršrutka je puna nekakvih Talijana iz Milana. Letica se malo opružio: 

 

Nastavljamo dalje, vozeći se uz Tetri Aragvi: 

 

Dogovor je bio da na povratku stanemo kod Ananurija. No kako je ovo zadnja maršrutka, ne smijemo ju propustiti. Jedino da zamolimo vozača da nam stane na par minuta, da poslikamo. Meni je neugodno tražiti ga takvo što, ali Letici nije. I dosta, vozač nam staje. Svi imamo foto-pauzu:
 


Ananuri je stara utvrda iz 13. st., koja je bila u vlasništvu dinastije Aragvi. Korištena je do 19. st., a sada je kandidat za UNESCO-vu listu svjetske baštine. U tvrđavi se nalaze i dvije crkve, Bogorodice i Uznesenja. Ova veća je Uznesenja:
 




Ispod kompleksa nalazi se umjetno jezero Žinvali: 







Komentiramo kako je jezero zapravo dodatno uljepšalo čitav kraj. Hrvoje nas kritizira, jer tvrdi da su umjetna jezera smrt za ekosustav. To nitko ne spori, kao što nitko ne spori ni da je lijepo. 

Tvrđava i jezero skupa:



Most kojim cesta nastavlja prema Tbilisiju: 



Naša maršrutka na Nikolinoj strani uopće nema prozor: 



Krećemo dalje. Još jedan pogled na Žinvali: 




 
I Ananuri, s objema crkvama: 

 

Do Tbilisija nema nikakvih spektakularnih događanja. Stižemo na Didube, probijamo se kroz gužvu prema metrou. Letica opet nešto govori za to što ih nismo čekali u Kazbegiju, ja mu pokušavam objasniti, ali kao što to redovito kod njega ide, on nije u stanju dulje od pet sekundi pratiti nečije izlaganje da ne skrene pozornost na nešto drugo. Doista sam sve uvjereniji da taj čovjek ima ADHD. Ovaj put mu pažnju skreće kvas, koji prodaju pored stanice. Uzimamo obojica po jednu čašu. Ostali odlaze naprijed. Penjemo se na stanicu metroa, Letica odlazi još promijeniti novce. Ja se pridružujem ostalima na peronu. 
Naš metro dolazi i mi krećemo prema hostelu. Letica se zadržao na mjenjačnici pa će doći idućim. To će mu omogućiti da opet ulovi Maksima Mrvicu: 



Ja svoju lovu dižem na bankomatu na Mardžanišviliju, a potom se svi vraćamo u hostel. Ubrzo stiže i Daniel. 

psihoputologija @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2012
Idemo sada u obilazak Tbilisija s Leticom. Vodite računa da ja ne znam kuda se točno kretao, tako da i ja moram nagađati neke lokacije. 

I on je sa svojim obilaskom počeo na Tavisuplebis moedaniju:

 

Sv. Juraj: 



Potom se otputio u Stari Tbilisi. Kuća u islamskom stilu na uglu ulice Ereklea II.: 



Ulica Ereklea II. s kafićima: 



Katedrala Sioni: 





Katedrala Uznesenja, poznata i kao Sioni (nazvana tako po jeruzalemskom brežuljku Sionu) bila je tbiliška katedrala i sjedište Gruzijske pravoslavne crkve do posvećenja Cminde Samebe 2004. Izgrađena je izvorno u 6. st., ali su ju srušili Arapi. Današnja varijanta potječe iz 13. st. (izgradio David Graditelj), s manjim dodacima iz 17. i 19. st. U katedrali se još danas čuva križ Sv. Nino, a ujedno je u njoj 12. travnja 1802. potpisana aneksija Gruzije od strane Rusa. Plemići su pozvani u katedralu, koju je opkolila ruska vojska, i tamo se od njih zahtijevalo da potpišu odanost caru. Tko je odbio, postao je talac. 

S druge strane je novi zvonik, jedan od prvih primjera ruskog klasicizma u Tbilisiju: 



Zgrada pored: 



Katedrala iznutra: 







Na križanju ulica Šardeni i Bambis rigi stoji ovaj kipić: 



Na južnom kraju starog grada nalazi se Gorgasalis moedani: 



U sredini slike je armenska katedrala Sv. Jurja, a iznad nje tvrđava Narikala, s crkvom Sv. Nikole. 

Pogled prema Kartlis Dedi: 



Gorgasalis moedani nekoć je bio tbiliški bazar, danas je neugledno križanje. 

Na drugoj obali Mtkvarija, na stijeni na samom zavoju rijeke, stoji crkva Metehi: 



Lijevo od crkve stoji kip Vahtanga Gorgasalija, na mjestu negdašnje kraljevske palače Vahtanga Gorgasalija, Davida Graditelja i Tamare. Palaču su razorili prvo Mongoli u 13. st., ali je obnovljena, sve dok ju nisu dokrajčili Perzijanci 1795. 
Crkva je izgrađena u 13. st. Lavrentij Berija planirao ju je srušiti, čemu su se suprotstavili gruzijski intelektualci, predvođeni slikarom Dimitrijem Ševardnadzeom (nije u rodu s bivšim predsjednikom). Berija je pristao da se napravi kopija crkve u muzeju, kako bi ju ljudi mogli vidjeti, i obećao Ševardnadzeu mjesto ravnatelja tog muzeja. Ovaj je to odbio, te je stoga bio ubijen. Crkva je ipak spašena, ali je 1974. bila pretvorena u kazalište, da bi joj 1988. vratili prvobitnu namjenu, nakon štrajka glađu disidenta (i kasnijeg predsjednika) Zvijada Gamsahurdije. U njoj se nalazi i grob Sv. Šušanik - kršćanske mučenice koju je 544. ubio njen muž, jer je odbila preći na zoroastrijanizam. 

Na Metehiju je navodno u 8. st. bio ubijen i Sv. Habo, svetac zaštitnik Tbilisija. Povodom toga, u podnožju stijene je izgrađena kapelica: 



Crkva u daljini je Fericvalebis eklesia - Crkva Preobraženja: 



Slikano je s mosta Metehi, koji je u dva navrata u povijesti korišten za vjersku konverziju. Džalaledin 1226. i Perzijanci 1522. bacali su s mosta one Tbilišane koji nisu željeli prijeći na islam. 

Pogled na desnu obalu i Narikalu: 



Duž mosta, prema Kartlis Dedi: 



Uz Mtkvari, prema Mostu mira: 



Potom se otpućuje jednom od strmih ulica koje vode prema Narikali: 



Tbiliška dvorišta: 





Armenska crkva Surp Gevorg (Sv. Juraj): 



Opet pogled prema crkvi Fericvalebis, desno dolje je džamija: 



I prema četvrti Abanotubani i Metehiju: 



Pogled na drugu obalu, lijevo Metehi, iznad nje crkva Cminda Sameba, desno od njih (lijevo od dugačke zgrade u sredini) Ečmiadzinska armenska crkva: 



Još malo ulijevo od prethodne slike: 



I još lijevo, prema centru: 



Jedina stvar koja mi se ne sviđa u Tbilisiju su ova gola brda uokolo, ona vas podsjećaju da niste u Europi:

 

Pogled na Abanotubani s malo veće visine. Niska zgrada u sredini slike, ispred koje su parkirani Hummeri, poznato je tbiliško termalno kupalište: 



Na ulazu u Narikalu stoji ovaj križ:



Narikala je izgrađena u 4. st., pod imenom Šuriscihe (Osvetnička tvrđava). Proširili su ju Umeidi i David Graditelj. Mongoli su joj dali današnje ime (Narin Qala, dosl. "Mala tvrđava"). 1827. je oštećena u potresu i otada je ruševina. 

Cminda Nikoloz, tj. Sveti Nikola: 



I njegova zvonca: 



S Narikale puca spektakularan pogled: 



 



Opet Sv. Nikola i ona crkva Fericvalebis u daljini: 



I pogled na istok-jugoistok: 



Potom se odlučuje popeti na sam vrh tvrđave, što je jedna oštra stijena na čijem je vrhu križ. Pogled na stražnji zid tvrđave i Botanički vrt, koji se nalazi nalijevo: 



Unatrag: 



Bolji pogled na Botanički vrt:



Sv. Nikola i Mtkvari: 



Stari grad. Desna crkva je katedrala Sioni, lijeva je Džvris Mama (Otac Križa): 



Ispod Džvris Mame vidi se crvena zgrada tbiliške sinagoge. 

Pogled duž hrpta brda: 



S vrha se sve vidi kao na dlanu: 



Snimio je i filmić (neki klinac mu je upao u kadar).

To je taj križ na vrhu: 



Gustiš s druge strane:
 


 

Zidine:



 

Potom se prošetao do Kartlis Dede:
 


 

Kip je podignut 1958., povodom 1500-godišnjice Tbilisija. Izrađen je od aluminija i visok 20 metara. 

Opet Botanički vrt: 



Pale se svjetla Tbilisija: 





A i sama Majka Gruzija biva prosvijetljena: 



Kao i Surp Gevorg: 



Detalj vrata: 



Majka Gruzija bdije nad armenskom crkvom: 


 
Noćne ulice Starog Tbilisija:
 

 








Pogled prema Narikali, koja se kupa u svjetlosti: 



Džvris mama i iza nje Norašeni, armenska crkva:



Samo Norašeni: 



Most mira noću:



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju: 



I tako Letica dolazi do nas. Razmišljamo kamo ćemo jesti. Ja u Lonely planetu nalazim jedan zgodan restorančić na Rustaveliju, možemo tamo probati. Opet ovi pretrčavaju Rustaveli, ja ću kroz pothodnik. Zanimljivo, pothodnik na Tavisuplebis moedaniju oslikan je nekom vrstom prezentacije Gruzije i njenih znamenitosti. Letica kupuje gruzijske novine, vjerojatno za uspomenu, jer čitati ih sigurno neće. Na naslovnici neka slika Saakašvilija, izgleda da ga članak kritizira. 

Šećemo se Rustavelijem, ali traženog restorana nema. Ne znamo gdje je, na rečenoj adresi nema ni traga. Vijećamo što ćemo. Letica i ja bismo u jedan restoran u blizini, Mate neće, zbog proljeva, ne da se ni Nikoli, a Hrvoje ipak odlazi s nama. Hrvoje kaže da i njega lagano hvata proljev, ali pokušat će izdržati do kuće. Obavljamo večeru, to je neki restoran u stilu našeg Daily Fresha, uzeli smo neku salatu s tijestom, ne znam više što sve. 
Vraćamo se Rustavelijem do metroa. Na jednom zidu spomen-ploča: 



Tri jezika, tri pisma. Da su još stavili ruski, bilo bi i četvrto. 

I još zgodna skulptura: 



Vraćamo se u hostel. Uobičajena lijena večer, internet, razgovor s Dodo, tuširanje... Netom prije spavanja shvaćam da mi je ispao mobitel iz džepa. Naime, nosio sam dva mobitela na put, jedan je na mađarskoj mreži, ali ima GPS (koji nije baš osobito koristan u Zakavkazju). Tog sam posijao. Pokušavam ga nazvati, da vidim gdje je. Jasno, daje mi signal da je isključen. Vrtim film gdje mi je mogao ispasti. Možda dok sam se penjao na središnju pregradu autoputa kod Mchete. Ma nije, čuo bih. Općenito, redovito prepipavam džepove. Ne znam kad sam zadnji puta provjerio da mi je bio u džepu. Nigdje nisam dizao nogu toliko visoko, niti mi ga je netko mogao uzeti iz džepa (nosim ga u dubokom džepu u ravnini koljena, koji ima preklop). OK, pokušat ću poslati poruku na njega, možda netko vidi. Već sam se doduše pomirio s gubitkom. Letica novčanik, ja mobitel... 
Šaljem poruku i čujem zvuk dostavljene poruke negdje u hostelu. Vraćam se u društvenu prostoriju i doista, tamo je. Ispao mi je dok sam ležao na kauču. Ipak je sve u redu, ostaje uz mene. 

E sutra se opet treba dići malo ranije, idemo u brda...

psihoputologija @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 13, 2012
Dakle, Nikola, Hrvoje i ja krećemo na ručak. Okušat ćemo opet sreću s onom prčvarnicom koja je bila zatvorena prethodne večeri. Ovaj je puta otvorena. To je neka vrsta šljakerske birtije, i meni je ispisan na ploči isključivo na gruzijskome. Pokušavam iščitati ponudu, ali ne razumijem imena mnogih jela. Da stvar bude gora, Hrvoje je vegetarijanac i sada još moram naručivati za njega nešto bez mesa. Pitam tipa za šankom što ima bez mesa, odgovara da ima lobio. Lobio je neka vrsta variva od graha. To je jedina vegetarijanska stvar u ponudi. A Hrvoje baš ne voli grah. Ipak će ga uzeti, tek toliko da ne komplicira. Tip za šankom je mrzovoljan, kao da mu se ne da pričati na ruskome, odgovara minimalno. Nikola i ja smo odlučili uzeti hinkalije. Nikola ih želi uzeti 10. Upozoravam ga da su ogromni i da ih neće moći sve pojesti. Naposljetku ih uzima sedam. Traži i vino. Tip mu toči vino u pivsku kriglu od pola litre. Ja uzimam pivu, Hrvoje Coca-colu. No dok naručujem, dolaze i još neki turisti iz našeg hostela, Izraelci. Traže da sada naručim i za njih. Također su vegetarijanci. Velim im da imaju samo lobio. Oni pokušavaju da im pomognem oko još nečega, ali ni sami ne znaju što točno žele. Ispričavam se i odlazim do svog stola. Malo smo kratki s vremenom. 

Hrvoje jede svoj lobio. Kaže da nije toliko loše koliko je očekivao.

Hinkaliji: 



U pozadini vidite vino. Zanimljivo je da se u Gruziji koristi posebna tehnika kod izrade bijelih vina, gdje ono fermentira na kožici, što je inače karakteristično samo za crna vina. Stoga je rezultat kod bijelih vina crvenkastozlatna nijansa koja podsjeća na pivu. U prvi mah, kad mi je tip na šanku krenuo točiti vino u pivsku kriglu doista sam mislio da mi toči pivu. 
Hinkaliji se inače jedu prstima, i to tako da ih se uhvati za vrh i odgrize (vrh se ne jede, to se smatra znakom siromaštva ako netko jede vrhove). Pritom je bitno voditi računa o nekoliko stvari - hinkali je prvo prevelik da ga čitavog strpate odjednom u usta. Dakle, nužno ga je pregristi. Ali, iznutra se nalazi mljeveno meso u saftu, i taj saft vam počne curiti ako nevješto pregrizete. Znači, morate malo odgristi, isisati saft, i onda pregristi do kraja. Stvar se dodatno komplicira time što ih Gruzijci obično obilato popapre prije nego ih stave u usta. 
Pred kraj ručka vidimo da u uličnom izlogu pored vrata prodaju hačapurije i da je Hrvoje, u krajnjoj liniji, mogao tamo uzeti nešto vegetarijansko. No eto, nije mu ni lobio bio toliko loš, jedino mu je smetalo što je užasno ljut, tako da je ostatak prepustio Nikoli. 

Nakon ručka uviđamo da nećemo stići do pola 6 na sastanak s Matom, pa pomičemo na 6. Potom odlazimo metroom samo jednu stanicu, do Rustavelija. Prošetat ćemo se Rustavelis gamzirijem danju, kako bismo ga bolje promotrili. 

Na početku Rustavelis gamzirija je Rustavelis moedani, na kojem se nalazi i zgrada Gruzijske akademije:



A nasred trga je kip Šote Rustavelija: 



Šota Rustaveli je najveći gruzijski pjesnik. Živio je na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, bio je dvorski pjesnik kraljice Tamare, a najpoznatiji je po svom epu Vephistqaosani (Vitez u tigrovoj koži), najvećem djelu gruzijske sekularne poezije. Po njemu nosi ime i najviša gruzijska književna nagrada. 

Nastavljamo Rustavelis gamzirijem. Ulice s desne strane vode u brdo, na čijem se vrhu nalazi park Mtacminda, s TV tornjem i Nacionalnim panteonom: 



Pogled niz Rustavelis gamziri: 



Na koncu dolazimo i do Tavisuplebis moedanija: 



Nad njime, na brdu, dominira kip Kartlis Deda, Majke Gruzije: 



(u gruzijskome riječ "deda" označava majku, dok se otac kaže "mama"!) 

Kartlis Deda u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj bokal vina, simbolizirajući gostoljubivost, ali i nepokorivost Gruzijaca. 

Nalazimo se s Matom na klupicama na kojima smo sjedili i prethodne večeri, i nastavljamo Puškinovom ulicom prema Mtkvariju. Pogled ravno, preko mosta, otkriva nam veliku crkvu Cminda Sameba na brdu: 



Mate ju je već ranije primijetio i predlaže da se odšećemo dotamo.

Još jedna zgrada u sovjetskom monumentalnom stilu: 


 
(na slici vidite i karakteristični tbiliški žuti autobus) 

Mate i Nikola pretrčavaju, Hrvoje i ja idemo kroz pothodnik. Doista mi ne trebaju adrenalinski šokovi. 
S druge strane ulice nalazi se nešto što su očito preuređena stara kola tbiliškog tramvaja: 



Tbilisi je imao tramvaj od 1883., kada je uveden konjski tramvaj, pa do 2006., kada je ukinuta zadnja linija tramvaja (i trolejbusa). Postoje neke inicijative da ga se ponovno uvede, no to ovisi prvenstveno o novcu. 

Nastavak Puškinove ulice, Baratašvilijeva, prolazi uz sjeverni bedem starog Tbilisija. Ja odlazim zaviriti u uske uličice staroga dijela grada, iako Mate kaže da nema ništa posebno za vidjeti. Oni me čekaju vani. 
Na Baratašvilijevoj ima nekoliko zgodnih spomenika: 





Mtkvari ćemo prijeći Baratašvilijevim mostom. Most je napravljen u dvije razine, slično kao most Galata u Istanbulu. Hrvoje i ja opet idemo pothodnikom, pa se penjemo na gornju razinu, ova dvojica pretrčavaju. 
S mosta puca pogled na novoizgrađenu predsjedničku palaču: 



Palača je građena od 2004. do 2009. godine. Isprva je trebala biti samo rekonstruirana stara palača, no na kraju su se odlučili na izgradnju potpuno nove zgrade, koja po stilu pomalo podsjeća na berlinski Reichstag. Zanimljivo je da je zgrada građena tako da joj je nemoguće prići s pročelja, tj. pročelje je otvoreno prema rijeci, a brdo se neposredno ispred nje strmo ruši prema obali. 
U crnoj zgradi s desne strane nalazi se državni ured. 

Nešto niže niz Mtkvari nalazi se moderni pješački Most mira (Mšvidobis hidi): 



Most je svečano otvoren u svibnju te godine, ali još nije bio posve dovršen. Također je inicijator njegove izgradnje bio Saakašvili. 

Most mira, iznad njega tvrđava Narikala i desno kip Kartlis Deda: 



Uspinjemo se drugom obalom. Cesta ide zaobilazno, pa moramo ići paralelno uz obalu. Ovdje je Mtkvari zapravo oblikovao kanjon, uz obalu su strme litice:



Odlazim usput u jedan dućan po vodu. Potom slikamo armensku crkvu, nazvanu po Ečmiadzinu (o tome što je Ečmiadzin, kada dođemo do Armenije): 



U dvorištu se opet nalazi hačkar: 



Sada skrećemo prema Cmindi Samebi. Ovaj kvart je dosta zapušten, i mnoge zgrade izgledaju kao da samo što se ne sruše: 



Neke su ipak uređenije: 



A onda napokon dolazimo i do crkve. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) najveći je vjerski objekt u Gruziji i na čitavom južnom Kavkazu. Danas je sjedište Gruzijske pravoslavne crkve. Građena je od 1995. do 2004., i to uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika. Gradnja je trebala započeti još 1989., povodom proslave 1500-godišnjice autokefalnosti Gruzijske pravoslavne crkve, no zbog turbulentnih događanja početkom devedesetih, stvari su odgođene. 
Donacije vjernika bile su toliko obilne da je odlučeno da se pored crkve podigne još jedna manja crkvica. Ta je crkvica izvor kontroverze, budući da se navodno nalazi na starom armenskom groblju. Naime, čitava četvrt Avlabari nekoć je bila armenska (zato uostalom i ona armenska crkva malo niže). Gruzijska pravoslavna crkva odbacuje optužbe kao propagandu. 

Pogled na obje crkve u kompleksu (ova u prvom planu je na groblju):



Sama crkva Cminda Sameba: 



Iznutra - lijevo zastava Gruzijske pravoslavne crkve (s križem Sv. Nino), desno državna zastava: 



Pogled prema oltaru i biskupskom prijestolju: 



Kupola: 



Opet izvana: 



Ogromni prostor ispred crkve i pogled prema Mtacmindi na drugoj obali Mtkvarija: 



Pogled s pročelja: 



Odlazimo se prošetati do predsjedničke palače. Čitav ovaj dio Avlabarija izgleda kao slam. Zanimljivo, zgrade vrhovne vlasti države i Crkve obje su smještene u ovaj neugledan kvart. Valjda se nadaju da će to potaknuti gentrifikaciju. 

Dolazimo do predsjedničke palače, ali tu se ne može slikati. Uz zgradu stoji nekoliko policajaca, raspoređenih u pravilnom razmaku, i promatraju nas. Prilično je izvjesno da nas drže na oku da ne pokušamo neku nepodopštinu. 

Ono što se međutim može slikati, to je kupola Cminde Samebe, koja groteskno nadvisuje ove kućerke: 



Ne znam iskreno što da mislim o Saakašviliju. Možda sam mu od svih nas najskloniji, iako ga ne smatram idealnim. Svi mu naravno zamjeramo što je neoliberal i propagator slobodnog tržišta, te američki pijun. Isto mu tako zamjeramo i hohštaplerske poteze poput ove palače, ili pak otpor prema opoziciji. No, s druge strane, činjenica je da je Saakašvili učinio Gruziju i posebno Tbilisi daleko ugodnijim mjestom za život i posjet, da je uveo i neke opsežnije socijalne mjere (pa je tako npr. penzionerima besplatan telefon i prijevoz), da se obračunao s korupcijom koja je bila rak-rana Gruzije još u doba SSSR-a... Daleko je od idealnoga, no nakon nacionalista Gamsahurdije, i korumpiranog i prepredenog Ševardnadzea (kojega sami Gruzijci zovu Bijela lisica), Saakašvili je konačno Gruziju osovio na noge, i učinio zapravo na taj način ono što je bitno - vratio povjerenje građana u državu, što je u socijalističkom sustavu izuzetno bitno. 

Pogled odozgo na Most mira i preko toga Stari Tbilisi: 



Spustili smo se opet do obale Mtkvarija. Još jedna od iritantnih vizura za naše marksiste: 



Pogled preko još neuređenog gradilišta prema predsjedničkoj palači: 



Napokon dolazimo i do mosta:



Sâm most: 



Na krajevima mosta nalaze se policajci. Čemu oni točno služe shvatio je Nikola kad je uperio iPhone prema predsjedničkoj palači. Policajac mu je isti čas dao do znanja da se palača ne smije slikati. Ne znam samo iz kojeg razloga, kada ju je ionako moguće slikati iz mase drugih kutova s druge obale. 
Štoviše, malo niže smo na mostu vidjeli policajca kako jednom paru kontrolira fotoaparat i tjera ih da izbrišu slike na kojima se vidi predsjednička palača. 

Kada smo prešli most, ulazimo u Stari Tbilisi. Odmah iza ugla je jedna dionica ulice Ereklea II., koja je ispunjena otmjenim restoranima i barovima: 



Već se smrknulo, a mi se vraćamo prema Tavisuplebis moedaniju. Putem do tamo spazim simpatičnu blamažu s engleskim: 



(vjerojatno nisu znali kako se točno piše [dilišz], tj. "delicious", pa je ispalo nešto što liči na kvazinjemački) 

I još jedna registracija, ovaj put prikladna:



Sjedamo na Tavisuplebis moedani i odmaramo se. Ovdje pitam Hrvoja ono što mi nikada nije bilo jasno kod njega. On je inače jedan od onih tvrdih zagovornika isključivo biologizma (tj. sve ono što se naziva duhovnošću isključivo je produkt biološke osnove, ostalo je sve nadgradnja i kao takvo je manje bitno; usto, svi oni koji vjeruju u pacifizam, premoć duha nad materijom i ostalo, za njega su "hipiji"), pa me stoga zanima zašto se on, koji čovjeka isključivo promatra kao produkt biološke evolucije, zapravo bavi stvarima poput anarhosindikalizma. Načelno, iz te perspektive bitno je prvenstveno da se čovjek razmnoži, tj. da proslijedi svoje gene. Ideje poput "kvalitete života" zapravo su u takvom sustavu također hipijevština. On mi kaže da je to zapravo točno. Ali da on uviđa neodrživost kapitalističkog sustava, koji se rasteže do pucanja, te da je svjestan da će ubrzo doći do daleko ozbiljnijih kriza i da u tom trenutku želi biti siguran da je na pravoj strani. Pritom prvenstveno misli na peak oil, kasnije na rezerve pitke vode i ostale krize koje nam predstoje. Pitam ga koje mu je mišljenje o tome da upravo kapitalizam, tj. naftaški lobiji, sami stopiraju istraživanja alternativnih izvora energije i bojkotiraju otkrića na tim područjima, jer žele ostaviti čovječanstvo ovisno o nafti. On kaže da, kolikogod mu to zvučalo kao teorije zavjere raznih svjetskih paranoika (koje također očito prezire), u tom slučaju iskreno želi vjerovati da su u pravu, i da će u danom trenutku izroniti prava alternativa. 

Negdje u ovo vrijeme dolazi nam poruka od Letice, da gdje smo. Kažem mu da sjedimo na klupicama gdje i jučer. On je također toga popodneva lutao gradom. A što je on vidio, u idućem nastavku.

psihoputologija @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2012
PONEDJELJAK 9. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Kako se vidi na karti, danas ne idemo daleko. Dapače, od Dodo do Didubea metroom jednako je kao i od Didubea do Mchete. Zato i nismo ustajali u cik zore, nego smo krenuli negdje oko pola 9. 
Dok se vozimo metroom prema Didubeu, primjećujem da je pun kojekakvih tipova s turbanima, vjerojatno Iranaca. A opet, tko zna, možda su i Abhazi? Prolaze mi kroz glavu neki dramatični scenariji, moram priznati da ne bi baš bilo ugodno da izvedu neku diverziju. 
Sretno stižemo na Didube i pronalazimo maršrutku za Mchetu. Mcheta je udaljena nekih 20-ak km od Tbilisija, skoro pa da je predgrađe istoga. 

Uobičajena gužva u maršrutki: 



Prije ulaska u Mchetu prelazimo most preko Mtkvarija: 



I potom stižemo u Mchetu, prolazimo centar i u neznanju ostajemo u maršrutki koja nas vozi prema novom dijelu grada. Izlazimo na prvom sljedećem stajalištu i sljedećom se maršrutkom vraćamo do centra. 

Mcheta ima danas 19 423 stanovnika i zbog iznimnih povijesnih spomenika nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. 
Mcheta je bila prva prijestolnica Gruzije, u razdoblju od 3. st. pr. Kr. do 5. st. po Kr., kada je prijestolnica prenesena u Tbilisi. Upravo je ovdje 327. kršćanstvo proglašeno državnom religijom Gruzije. Mcheta je do danas ostala sjedištem Gruzijske pravoslavne crkve. Čak i nakon što je prestala biti prijestolnicom, Mcheta je bila mjesto na kojem su se krunili i pokapali gruzijski kraljevi sve do 19. st. 

Mi stojimo pred kompleksom samostana kojim dominira crkva Samtavro: 



Ispred je spomenik glumcu Sandru Kandelakiju:



A na brdu se vidi i crkva Džvari, do koje planiramo kasnije:

 

Pođimo do crkve Samtavro. Odmah desno od ulaza u kompleks nalazi se crkvica Ninocminda (Sv. Nino): 



Na ovom je mjestu navodno u 4. st. molila Sveta Nino, pokrstiteljica Gruzijaca. 

Samtavro (dosl. "kneževina"):
 




Crkvu je u 4. st. dao izgraditi kralj Mirian III., a u današnjem obliku postoji od 11. st. U crkvi su pokopani Mirian i njegova žena, krajica Nana. 

Iznutra:
 


 

Samreklo (tj. "zvonik"): 



Improvizirani oltar: 



Još jedan pogled na ulaz:



U kompleksu se nalazi i ženski manastir Sv. Nino, no tamo nismo išli. 

U daljini, iznad novijeg dijela Mchete, dominira tvrđava Bebriscihe: 



Središnji trg:



(zgrada ravno je muzej Mchete) 

I tipični socijalistički mural na zgradi koja izgleda kao neki zapušteni društveni dom: 



Krećemo prema drugoj crkvi. Mcheta izgleda kao prilično uspavano mjesto, gotovo selo. Očito se centar života preselio u novi dio. 

Ne znam čemu je ovo spomenik:



Iduća crkva je Svetichoveli: 





Crkveni je kompleks okružen zidom, a zid ima neke suvremene dodatke: 



Ulaz u kompleks: 



Crkva izbliza:



I dvorište: 



Katedrala Svetichoveli ("Živi stup") druga je najveća crkva u Gruziji. Izgrađena je u 11. st. na mjestu starije crkve. 

Prema priči, gruzijski Židov, imenom Elioz (Ilija), zatekao se u Jeruzalemu u doba Isusova raspeća. Otkupivši Isusovu halju u kojoj je bio raspet, donio ju je u Gruziju. Kada je njegova sestra Sidonija uzela halju, isti je čas umrla od vjerskoga zanosa, držeći halju toliko čvrsto da je više nisu mogli odvojiti od nje. Stoga su je pokopali zajedno s haljom. Na njenom je grobu kasnije izrastao golemi cedar. Kralj Mirian, želeći podići crkvu, naredio je da se cedar sruši, te je od drveta napravljeno sedam stupova. Jedan je stup bio čaroban, te se uzdigao u nebo. Nakon cjelonoćne molitve Svete Nino, stup se vratio na zemlju. Iz njega je navodno kasnije tekla sveta tekućina koja je imala ljekovita svojstva. Odatle ime katedrale. 

Unutrašnjost: 






 
Kraljevski grobovi:


 
Freske:
 


 

Ikone: 









U crkvi se nalazi umanjena kopija jeruzalemske crkve Sv. Groba: 



Crkvica je izgrađena u 13-14. st., kako bi označila katedralu Svetichoveli kao drugo najsvetije mjesto kršćanstva, baš zbog Kristove halje. Ispred crkvice nalazi se oznaka Sidonijina groba i ostaci izvornoga stupa. 

Prijestolje patrijarha: 



Eparh Mchete ujedno je i poglavar Gruzijske pravoslavne crkve. 

Ikonostas: 



Grob na ovoj slici pripada kralju Vahtangu Gorgasaliju: 



Zvonik:



Još malo crkve izvana: 









Glavni ulaz: 



Ostatci negdašnje palače patrijarha:



I izvan kompleksa: 

 

Mi smo naravno završili ranije (Letica je slikao još), pa smo ga čekali u hladu. U jednom času Matu tjera na WC, a kako nigdje u blizini nema WC-a, on odlazi iza nekog auta. Uto nailazi Hrvoje, pita gdje je Mate, ja mu kažem. Hrvoje se prikrada i snima filmić na kojem Mate čuči iza auta. Nažalost, Mate ga je skužio, i sada zahtijeva od Hrvoja da obriše filmić. Hrvoje neće. Potom Mate otima Hrvoju mobitel iz torbice za pojasom, i počinje mu ga trgati, kako bi ga prisilio da obriše. Na kraju Hrvoje ipak popušta, ali prekasno - Mate mu je već oštetio mobitel.

Uz obalu rijeke Aragvi, koja ovdje utječe u Mtkvari, nalazi se crkva Antioki: 



Letica nas je našao. Pogled na Džvari, s komadićem Aragvija: 



Ovo je fenomenalan kadar: 



Još malo Antiokija: 





Antioki u prvom planu, iza nje Svetichoveli: 



A sada Antioki i Džvari: 



Ja sam zavirio unutra, no kako je to također manastir, nisam se želio vrzmati. Letica međutim jest:
 

 




Unutra su i freske: 



Pismo na ovoj freski je hucuri, tj. stariji oblik gruzijskog pisma. 

Dok Letica slika, mi krećemo dalje. Hodamo po lokalnom, razlokanom putu, tražeći most preko Aragvija. Naime, ja sam predlagao da zbog vrućine uzmemo taksi do Džvarija, no Nikola se nabrijao na hodanje. Ja ne znam koliko bi moralo biti vruće da Nikola poželi sjediti u hladu i ništa ne raditi. 

Nakon što sam kupio vodu u centru, krećemo ipak pješke prema Džvariju, tj. prvo tražimo most. Jest da smo malo krivo skrenuli, pa lutamo nekom šikarom. Opet Bebriscihe: 


 

 
Napokon izbijamo na obalu Aragvija i shvaćamo da ta rijeka, slično Bosutu, teče unatrag, tj. uzvodno: 



Pogled prema ušću, lijevo gore na brdu je Džvari: 



Letica je za to vrijeme također lunjao obalom rijeke nešto niže, tražeći nas i most: 





Most je našao:



Ovo je valjda nekakav restoran s terasom nad rijekom, iako meni izgleda kao nasukani brod: 



Bebriscihe, stopljen s okolinom: 



Mi smo prešli rijeku i našli se pred novom preprekom - put za Džvari počinje s druge strane, no između se ispriječio autoput! Iako nemamo Leticu sa sobom, ovi su se odlučili pretrčati autoput. 

Izraz mog lica jasno pokazuje što mislim o toj ideji, dok je Nikola odlučan: 



Oni su pretrčali, ja se još nećkam: 



Odvažio sam se: 



S druge strane nalazi se zanimljiv putokaz koji daje orijentaciju koliko smo daleko: 



(Gruzijci glavni grad Abhazije zovu Sohumi, a Abhazi ga zovu Suhum. Dakle, Suhumi je nekakva kombinacija. Istanbul se na gruzijskome kaže „Stambuli“.)

Ovdje nam neki pastir objašnjava kuda moramo ići. Treba proći kroz polje puno čičaka do šume, odakle onda vodi put do Džvarija. 
To bi bilo tamo negdje



Ha, ništa, idemo. Podloga: 



Ono u daljini je već početak Kavkaza: 



Pogled prema Mcheti, vidi se kupola Svetichovelija: 

 

Nakon izuzetno napornog uspona (prvenstveno zbog žeđi - strahovito je bilo vruće), našli smo se konačno na planinskom izdanku iza Džvarija: 

 



Pogled na novi dio Mchete u dolini: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu s dolinom Aragvija: 



A sada ono zbog čega se ponajviše i vrijedi penjati na Džvari - pogled na sutok dviju rijeka i stari dio Mchete: 



Idemo obići Džvari:
 

 


 

Manastir Džvari (Križ) najsvetije je mjesto Gruzijske pravoslavne crkve, svetije i od Svetichovelija. Na ovom je mjestu u 4. st. Sveta Nino podigla mali drveni križ na mjestu negdašnjeg poganskog svetišta. Križ je navodno imao čudesno djelovanje i hodočasnici diljem Kavkaza pristizali su ovamo. Stoga je 545. podignuta prva crkva, tzv. Mala crkva. Na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, kralj Stepanoz I. gradi današnju crkvu. U kasnom srednjem vijeku crkva je utvrđena, a utvrde se vide do danas. Manastir je bio teško zanemaren u sovjetsko doba, a pristup ograničen, zbog obližnje vojne baze. Nakon nezavisnosti, vraćena mu je vjerska funkcija. Uslijedila je obnova, nakon čega je uklonjen s UNESCO-ve liste ugrožene baštine. Nažalost, zbog istaknutog položaja, crkva je izložena eroziji vjetra, te joj je potrebna stalna obnova. 

Mi smo čitavo vrijeme tog penjanja bili uvjereni da je Letica iza nas, jer smo ga ostavili još u Antiokiju. No kako smo se stalno zezali da se on uvijek nekako provuče, zaključak je bio da će još prije nas stići gore. I točno: 



Mi dolazimo gore, a on je već tamo. 

Terasa ispred ulaza u crkvu: 



Ulaz: 



Motiv: 



Idemo unutra. Pogled kroz prozor na Mchetu:



I Mtkvari: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Pretpostavljam da je ovo krstionica: 



Sv. Nino: 



Sveta Nino rođena je oko 300. g., vjerojatno u Kolastri u Kapadociji. Prema legendi, bila je u rodu sa Svetim Jurjom. Kako je došla u Iberiju nije poznato. Po službenoj legendi, imala je viziju Bogorodice koja joj je rekla da ode u Iberiju i tamo propovijeda Evanđelje. Po rimokatoličkoj verziji, došla je tamo kao ropkinja. Putem do Iberije pokrstila je nekoliko sela u Armeniji. No pravi uspjeh postigla je kada je izliječila kraljicu Nanu, ženu kralja Miriana III., koja se potom obratila na kršćanstvo. Miriana je bilo malo teže uvjeriti. Proganjao je kršćane, a prijetio se i razvesti od žene ako se ne odrekne kršćanstva. Tada je jednoga dana u lovu iznenada oslijepio. U očaju je zazvao "Nininog Boga", zarekavši se da će se obratiti ako mu se vid povrati. Ostatak priče možete pogoditi. Sama Nino umrla je ubrzo nakon toga, 332. godine. 

Sv. Nino u ruci drži svoj poznati križ, s karakterističnim povijenim kracima. Križ se do 541. čuvao u Svetichoveliju. Potom je, pred invazijom Perzijanaca, prenesen u Armeniju i tamo je ostao do 12. st., kada biva vraćen u Mchetu. U 17. stoljeću, s novim invazijama, premještaju ga na sigurnije mjesto, u crkvu Cminda Sameba iznad sela Gergeti, potom u manastir Ananuri, pa onda u Rusiju. Od 1802. križ se čuva u tbiliškoj katedrali Sioni. 

Unutra je svećenik koji prodaje kojekakvu crkvenu robu odlučio malo ubiti oko: 





Opet vani: 



Improvizirani zvonik: 



Ostaci utvrda:



Informacije: 



Valja nam se spustiti:


 
Nakon novog pretrčavanja ceste dolazi do razdvajanja. Oni će se okupati u Aragviju, a ja ću sjesti u hlad i naručiti dugoočekivanu limunadu. 

Kupači: 



Lokacija:



Svi su, sljedeći Nikolin primjer, u vodu skočili goli, na užas nekog lokalca koji se tamo zatekao s istom namjerom (naime, da se okupa, ne nužno gol).

A ja uživam: 

 

Nakon nekih pola sata, oni dolaze do mene. Točnije, dolaze Nikola, Mate i Letica. Hrvoje je malo zaostao. Sjedimo i odmaramo se. Hrvoja nema. Navodno je trebao biti odmah iza njih. No već ga nema desetak minuta. Nije se mogao izgubiti. Kažem Nikoli da ga nazove. Nikola to neće. Nada se da će nas Hrvoje naći. Ali Hrvoje je inače osoba koja se baš ne snalazi u prostoru (čudno za jednog prirodoslovca) i u principu putuje kao kofer. Nikola se radije nada da će se Hrvoje pojaviti, nego da riskira poziv. Jest da dotični ovdje stoji nekih 20 kn, ali opet... 

Mi smo popili svoje, a njega i dalje nema. Što sad? Nikola odlazi do mjesta gdje su se kupali, možda je još tamo. Ali se ubrzo vraća, nema ga. Zaključujemo da se vjerojatno otputio prema mjestu. Letici se međutim ne da ići do mjesta, nego predlaže da ovdje stopiramo maršrutku, a Hrvoje će već u centru Mchete naći nešto za Tbilisi, pa ima 25 godina, nije derište, snaći će se. To je logičan način razmišljanja, no Hrvoje je posebna vrsta. Doduše, sada ćemo vidjeti može li se snaći kad ga sila primora. 

Na mjestu gdje čekamo maršrutku nalazi se drugi putokaz. To je onaj koji sam vidio jučer: 



Bliže smo Teheranu nego Istanbulu.

Citeli Hidi (Crveni Most) granični je prijelaz prema Azerbejdžanu. Teheran se kaže „Teirani“.

Letica je uspio uštopati maršrutku, i maše nam. Ništa, Hrvoje će se morati snaći bez nas. Ulazimo svi u maršrutku i krećemo se truckati prema Tbilisiju. Ne znam više kako, no Nikola je doznao da neki tip u maršrutki zna španjolski. Nikola i on pričaju na španjolskom. Nikola ga pita odakle zna jezik, ovaj mu veli da je živio u Barceloni. Nikola kaže "Aha, radio si?" "Ne, krao sam." Laughing 
Kaže da je bio i u Zagrebu par puta. Eto na kakve egzemplare nalijećemo. 

Dolazimo na Didube, odlazimo do Dodinog hostela. Prije hostela Letica i ja opet svraćamo u dućan. Dok kupujem nešto svoje vidim da se Letica upustio u razgovor s jednom prodavačicom. Ako se to uopće može nazvati razgovorom, jer ona njemu govori na gruzijskom, on njoj odgovara na ruskom, koji ona baš i ne razumije. Prilazim i pitam u čemu je stvar. Uglavnom, ona mu pokušava uvaliti Mövenpickov sladoled od 500 grama, što je nekakva posebna ponuda. Letica se smješka, i pita mene "Hoćemo li uzeti?" Ali već ga ionako drži u ruci, tj. kao da navija da ga uzmemo. Naposljetku uzimamo jedan sa šumskim voćem i odlazimo na blagajnu. Blagajnica nam kaže "Ovo košta 18 larija, sigurno to hoćete?" Mi: "Da, naravno." "Ali to vam je 18 larija." "Samo vi dajte." 
Osjećamo se kao dva idiota. Upravo smo kupili sladoled koji košta, preračunato, 54 kn. To je skupo i za hrvatske pojmove. Pitam Leticu što mu je došlo. On veli da je pao na osmijeh prodavačice i da je očekivao da mu ja kažem da ne želim, pa da ima izliku vratiti. Ja kažem da je meni bilo glupo reći mu da neću, kad sam stekao dojam da je on već naumio to uzeti. Ispali smo kao ona dva slijepca koji jedan drugoga vode u jamu. Ha ništa, barem smo podijelili trošak i najest ćemo se finog sladoleda. 

Dok se vrzmamo po hostelu, dolazi Hrvoje. Prvo nam kaže da smo idioti. Laughing Onda mu Letica objašnjava da mu je on još s mosta doviknuo kamo idu, ali ga Hrvoje očito nije skužio, prema tomu greška je i njegova. Mene više zanima kako je uspio doći doma. Kaže da je igrom slučaja jučer zapamtio kako se piše Tbilisi na mhedruliju, tako da je znao koji natpis treba tražiti na maršrutki. A isto je tako znao da se naša metro stanica zove "nešto na -švili". Sva sreća da je Mardžanišvili doista jedina stanica koja nosi ime po prezimenu s tim čestim sufiksom, u protivnome bi se našao u nebranom grožđu. Zamislite da u Zagrebu znate samo da ime stanice završava na "-ićeva". 

Odlazim na WC. Dok sjedim unutra, netko mi je izvana slučajno ugasio svjetlo. Lupam po vratima, derući se "Light! Light!" Netko je izvana čuo, shvaćam po komešanju, ali svjetlo se ne pali. Tada u jednom času na svoj užas shvaćam da mi pokušavaju razvaliti bravu na vratima. Očito su mislili da sam ostao zaglavljen. Zaderem se na ruskome "Svetlo!", i tada konačno shvate u čemu je stvar. Laughing 

Koji je plan za popodne? Letica će malo odspavati, Nikola, Hrvoje i ja idemo na ručak, a Mati su opet počeli probavni problemi, kao i lani, pa će on propustiti ručak i uputiti se samo u šetnju. Dogovorili smo se na Tavisuplebis moedaniju u pola 6.

psihoputologija @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 9, 2012
Krenuli smo iz Gorija. Pogled na posljednje kuće istog: 





Vraćamo se na magistralu. Ono tamo su brda Južne Osetije: 



Južna Osetija (oset. Hussar Iryston, gruz. Samhret Oseti) ima status djelomično priznate države. Od međunarodno priznatih država, priznaju ju Rusija, Nikaragva, Venezuela, Nauru i Tuvalu; također ju priznaje i Abhazija koja je u istoj poziciji, a i Pridnjestrovlje, koje je u još goroj poziciji. 
Oseti, potomci iranskog plemena Alana, živjeli su u donjem toku rijeke Don, sve dok ih otamo nisu potjerali Mongoli u 13. i 14. st. Oseti se potom sele na Kavkaz, gdje formiraju tri teritorijalne jedinice: Digor, Kudar i Iron. Digor, koji je bio najzapadniji, ubrzo je potpao pod utjecaj susjednih Kabardinaca, naroda iz sjeverozapadne kavkaske jezične skupine. Kabardinci, po vjeri muslimani, ubrzo su na islam preobratili i digorske Osete (inače su Oseti po vjeri pravoslavni kršćani). Kudar je potpao pod vlast gruzijske kneževine Samačablo, i njegove granice odgovaraju granicama današnje Južne Osetije. Iron je od 1767. pod ruskom vlašću i čini danas teritorij ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Kada je 1801. gruzijski teritorij postao dijelom Rusije, došlo je do ujedinjenja kudarskih Oseta sa svojim sunarodnjacima na sjeveru. To je trajalo sve do revolucije 1917., kada Južna Osetija ulazi u sastav Demokratske Republike Gruzije, dok Sjeverna Osetija postaje dijelom Terečke Sovjetske Republike (nazvane po rijeci Terek). Vlasti Demokratske Republike Gruzije nisu vjerovale Osetima na svom teritoriju, optužujući ih da rade za boljševike, zajedno sa svojom braćom na sjeveru. Stoga su Oseti u Gruziji tražili nezavisnost od Gruzije. Do eskalacije je došlo kad su 1920. gruzijske vlasti poslale vojsku i žandare u Chinvali, glavni južnoosetski grad, da rastjera demonstrante. Pritom je ubijeno 5000 ljudi, a 13 000 je umrlo naknadno od gladi i epidemija. 
Kada je Crvena armija zauzela Gruziju, unutar novog sustava državnog uređenja Južna Osetija dobila je status autonomne oblasti (treća razina autonomije, nakon sovjetske socijalističke republike i autonomne sovjetske socijalističke republike). Gruzija je tako, nakon Rusije, bila federalna jedinica s najviše podjedinica - dvjema ASSR i jednom AO. Osetski je jezik imao djelomičnu autonomiju i učio se u školama. 
Stvari su tekle mirno sve do 1989. Tada je Oblasni sovjet Južne Osetije zatražio od Vrhovnog sovjeta Gruzije da unaprijedi status Južne Osetije u autonomnu sovjetsku socijalističku republiku. Zahtjev je ignoriran. U ljeto 1990. Vrhovni sovjet Gruzije zabranio je osnivanje regionalnih stranaka. Oseti, koji su u to vrijeme već imali svoju stranku Ademon Nyhas, na to su odgovorili proglašenjem Južnoosetske Demokratske Republike, kao punopravne članice SSSR-a. Shodno tomu, bojkotirali su gruzijske parlamentarne izbore. Zvijad Gamsahurdija proglasio je bojkot nelegalnim i posve suspendirao osetsku autonomiju. U siječnju 1991. izbio je rat, u kojem su počinjene velike materijalne štete, spaljena sela, ubijeno 1000 ljudi, a još je oko 100 000 Oseta pobjeglo iz Gruzije i Južne Osetije. 23 000 Gruzijaca također je izbjeglo iz Južne Osetije. Da stvar bude gora, iste je godine Južnu Osetiju pogodio i potres od 7 stupnjeva po Richteru. 
Primirje je postignuto 1992., raspoređeni su promatrači i zadržan je status quo. Idućih 12 godina situacija je bila mirna. Ševardnadze se nije želio miješati u taj sukob, jer je Rusija podupirala Osete. Istovremeno, u Južnoj je Osetiji cvjetalo crno tržište, a zemljom su krstarile naoružane pljačkaške bande. Kada je Saakašvili preuzeo vlast, dao si je zadatak privesti Južnu Osetiju gruzijskoj vlasti. U Tbilisiju je ustrojena progruzijska vlada Južne Osetije, a vojska je ušla na teritorij Južne Osetije, gdje je pokušala uvesti red. Naišla je na otpor osetskih paravojski i dobrovoljaca iz Rusije. Ponovno je postignuto primirje, no Gruzija se žalila na sve veći utjecaj Rusije u Južnoj Osetiji, čime Rusija koristi svoj položaj mirotvorca kako bi privela Južnu Osetiju svojim interesima. U kolovozu 2008., nakon pograničnih čarki i razmjene paljbe, pri čemu je navodno ubijeno nekoliko Oseta u pograničnim selima s Gruzijom, došlo je do ruske invazije na Gruziju upravo iz Južne Osetije. Ruske su trupe zauzele Gori i krenule prema Tbilisiju, no onda su se zaustavile. 26. kolovoza 2008. Rusija je priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. I takvo stanje traje do danas. U svakom slučaju, turistima se ne preporučuje ići u Južnu Osetiju, tim više jer se osim prekrasne prirode Kavkaza tamo doista nema ništa za vidjeti. 

Mi se vozimo dalje prema Tbilisiju. Ubrzo su svi zadrijemali. Nakon nekih pola sata vožnje primijećujem odjednom da se svi oko mene križaju. Gruzijci su jako pobožni i često se križaju. Budući da smo na autoputu, zamisao da prolazimo kraj raspela nije vjerojatna, stoga počinjem tražiti crkvu. Nalazim ju na brdu iznad ceste: 



To je Džvari, crkva koju ćemo posjetiti sutra. 

I tako se pomalo približavamo Tbilisiju. U jednom času vidim putokaz sličan onomu iz Kutaisija, samo što ovdje piše udaljenost do Teherana. Iako iznosi 1200 km, još uvijek je sama ideja da se pojavljuje na putokazu već nešto što nam daje osjećaj koliko smo daleko od Hrvatske. 

I onda se, poprilično iznenadno, zateknemo u Tbilisiju. 
Tbilisi (u prijevodu "Toplica" - to je, eto, jedna od tih nostratičkih riječi; gruzijski pridjev "tbili" srodan je s našim "topao" ili s latinskim glagolom "tepere") glavni je i najveći grad Republike Gruzije. Poznat je i pod imenom Tiflis, koje je do 1936. bilo i službeno. Grad ima između milijun i milijun i pol stanovnika, ovisno o metropolitanskom području. U SSSR-u je bio četvrti grad po važnosti (nakon Moskve, Lenjingrada i Kijeva) i peti po veličini (iza prethodna tri i Taškenta). Leži na rijeci Mtkvari, koja u gradu formira i kanjon. 
Tbilisi je poznat kao staro križanje trgovačkih putova između Europe i Azije, stjecište naroda, kultura i vjera (Tbilisi je, uz Sarajevo i Paramaribo, jedan od rijetkih gradova u kojemu se u krugu od nekoliko desetaka metara nalaze crkva, džamija i sinagoga). Raznolika povijest ostavila je trag u arhitekturi ovog prekrasnog grada, koji neki nazivaju i Parizom Kavkaza. 
Prema legendi, grad je 458. osnovao kralj Vahtang I. Gorgasali, dok je bio u lovu sa svojim sokolom. Zastavši usred šume, sokol je ulovio fazana (inače, još jednu pticu kojoj je pradomovina Kolhida), te je potom zajedno s njime pao u termalni izvor koji se tamo našao. Impresioniran, Vahtang je tamo podigao grad. 
Ipak, arheologija nam kazuje drugačije. Područje Tbilisija bilo je nastanjeno još od 4. tisućljeća pr. Kr., a najstariji tragovi današnjeg naselja potječu iz 4. stoljeća, punih 100 godina prije navodnog Vahtangovog lova. Tvrđavu je izgradio kralj Varaz-Bakur, da bi ju potom osvojili Perzijanci. Vahtang Gorgasali zapravo je obnovio tu tvrđavu, koja je tijekom godina izgubila na važnosti. Nije isključeno da se pritom namakao u nekom od brojnih sumpornih vrela kojima grad obiluje. 
Početkom 6. st. Vahtangov nasljednik Dači I. Udžarmeli (ti Gruzijci imaju vrlo zabavna imena, zar ne?) prebacio je prijestolnicu iz obližnje Mchete (imaju i zanimljive toponime) u Tbilisi. Time je grad postao prijestolnicom Iberije i uspjeh mu je, zbog odličnog prometnog položaja (nekoć je i Mtkvari bio plovan do samog grada), bio zajamčen. 
Nažalost, taj je povoljan položaj učinio da grad bude poželjna meta za napade raznih osvajača. Počev od 6., pa sve do 10. stoljeća gradom su, osim Gruzijaca, vladali i Perzijanci, Bizantinci, Arapi i Seldžuci. U dva su ga navrata napali i Hazari. Konačno je 1122. u grad ušao David Graditelj, te ovamo prenio svoju prijestolnicu iz Kutaisija. Krajem 12. stoljeća Tbilisi je bio, za ondašnje pojmove, velegrad od 80 000 ljudi. U to vrijeme Tbilisi je kulturni centar ne samo Gruzije, nego i ovog dijela svijeta. 
Nažalost, to razdoblje nije trajalo više od 100 godina. 1226. opet dolaze Perzijanci (Horezmijsko carstvo), a deset godina kasnije i Mongoli. Iako su Mongoli očuvali gruzijsku autonomiju, grad je bio pod snažnim mongolskim utjecajem. Nakon daljnjih 100 godina, Mongoli su protjerani i grad je opet postao gruzijskom prijestolnicom. 1366. poharala ga je kuga. 
U nastavku ništa novo: Perzijanci, Gruzijci, Turci, pa opet Perzijanci... Kada je 1795., u pokušaju da obrani Tbilisi od gruzijskog kralja Ereklea II. šah Aga Mohamed Kan spalio Tbilisi, Erekle se za pomoć obratio Rusima. Rusi su došli 1801. i ostali. Tbilisi je postao gubernijsko središte za čitavo Zakavkazje, i do 1850. povratio sav nekadašnji sjaj i važnost. Bio je u pravom smislu riječi međunarodni grad. Zanimljivo, u to vrijeme premoćnu većinu stanovnika u gradu činili su Armenci i Rusi. Gruzijci su u samom gradu bili prisutni tek marginalno. 
Nakon ruske revolucije grad je kratko vrijeme sjedište Zakavkaske Federacije, potom Demokratske Republike Gruzije. Nakon invazije Crvene armije prvo je glavni grad Zakavkaske SFSR, pa Gruzijske SSR. Grad se industrijalizira i širi. U Tbilisiju je 1980. održan i prvi rock-festival u SSSR-u. Nakon nezavisnosti, grad je upao u tešku krizu, ogrezao u kriminal i mafijaške obračune. Naposljetku, stvari su se promijenile Revolucijom ruža 2004., kada konačno dolazi do poboljšanja u životnim uvjetima, u sigurnosti i u izgledu grada. U rusko-gruzijskom ratu 2008. grad je nekoliko puta napadnut iz zraka. 
Tbilisi je dosta brdovit, budući da se nalazi u kotlini, pa se raširio na brežuljke uokolo. 

Dok ulazimo u grad, jednom od širokih avenija, čujem Hrvoja kako kaže da ga malo podsjeća na Chişinău. I doista, ako takav dojam i postoji na samom ulazu u grad, po prispijeću u centar sve se to raspršuje, jer su dva grada neusporediva. 
Mi dolazimo na Didube. To je autobusni kolodvor za maršrutke iz sjevernog i zapadnog dijela države. Zapravo se radi o nizu povezanih parkirališta, isprepletenih s kojekakvim daščarama, prodavačima voća i povrća i slično. Tipičan tranzicijski kaos. Tražimo metro. Ne vidim nigdje stanicu. Naposljetku nas upućuju - stanica se nalazi iznad Didubea, pored željezničke pruge, na nekoj vrsti nadvožnjaka. 
O tbiliškom metrou ovdje je dovoljno reći da se plaćanje odvija pomoću standardne sovjetske metode žetona. Žeton košta 40 tetrija (oko 1,20 kn) i kada jednom uđete u sustav, možete se vozati amo-tamo koliko vas volja. Postoje i nekakve pretplatne kartice, ali to nas nije zanimalo. 

Izlaz na peron. Natpis kaže "Ja volim Tbilisi": 



Vozila metroa su tradicionalna Metrovagonmašova. Modernizirane verzije su u bojama gruzijske zastave: 



Ubrzo dolazi i naš metro. Postoje inače dvije linije, jedna u pravcu sjever-jug i druga u pravcu istok-zapad. 
Ulazimo unutra i stojimo, osim Letice. On je uvijek, koliko god bio pun vagon, našao mjesto za sjesti. Laughing 

Izlazimo na stanici Mardžanišvili, koja je dobila ime po ulici Konstantinea "Kotea" Mardžanišvilija, poznatog gruzijskog kazališnog redatelja iz prve polovice 20. stoljeća. Kako je metro u centru vrlo dubok, dok se vozimo pokretnim stepenicama gledamo na televizore koji su postavljeni iznad njih. Eto, tko kaže da nećemo u Gruziji sresti Hrvate - na televiziji upravo svira Maksim Mrvica: 



Izlazimo iz metroa. Mardžanišvilis quča, Mardžanišvilijeva ulica, jedna je od najpoznatijih lokacija za jeftini smještaj u Tbilisiju. To je ugodna donjogradska ulica, s umjerenim intenzitetom prometa, i drvoredom na samom početku. Cilj nam je pronaći jedan hostel koji sam našao u svom vodiču. Krećemo isprva na jednu stranu, ali shvaćamo da je kriva. Trebamo na drugu. Nakon nekih pet minuta hoda, odmah iza ruske pravoslavne crkve, dolazimo na željenu adresu, no tamo ništa ne piše. Srećom nam jedna žena pokazuje da moramo ući u dvorište u kojem je hostel. Hostel se zove Dodo's Homestay, a smješten je u nizu prizemnih zgrada raspoređenih oko sjenovitog dvorišta. Vodi ga Dodo, simpatična gospođa u svojim, rekao bih, sedamdesetima, koja govori solidan engleski za osobu njene dobi u Gruziji. Usto joj pomažu i dvije mlađe cure, vjerojatno neke rođakinje. Daje nam sobu za nas petoricu, zapravo dormitorij. Šesti je krevet rezerviran za nekog Španjolca. Nadamo se da ne hrče, imamo neugodne reminiscencije iz Chişinăua. 
Hostel je prilično kaotičan, namještaj izgleda kao da je nabacan s raznih strana, kupaonica je improvizirano sklepana izba sa spuštenim stropom u predvorju, kuhinja je veličine kuhinje u stanu...ali ima neki šarm, hostel je pun turista, imaju i internet (jezivo spor, doduše), i tri dana koje ostajemo ovdje sasvim ćemo se dobro provesti. Jedino je cura koja obavlja registraciju užasno spora. 13€ noćenje. Sasvim prihvatljivo. 
Nastaje rasprava hoćemo li prvo tuširanje ili jesti. Letica se hoće istuširati, mi ostali smo za jelo. Vidjeli smo u blizini jednu zgodnu prčvarnicu, mislimo da ćemo tamo. Kažemo Letici da navrati onamo kada obavi svoje. 

Nakon što smo došli do prčvarnice, uviđamo da zatvaraju. Nedjelja je predvečer, očito im se žuri doma. Ništa, naći ćemo nešto drugo. 

Makdonaldsi: 



A onda vidimo neki pristojan restorančić koji služi hačapurije. OK, opet isto kao i u Batumiju, ali, kako rekoh, s hačapurijem ne možete fulati. Šaljem Letici poruku o promjeni lokacije. 
Ovaj sam puta uzeo hačapuri s grahom, tzv. lobiani. 

A evo i njega: 



(na zidu iznad možete vidjeti sličice hačapurija) 

Nikola je za piće naručio limunadu. Konobarica mu donosi nešto što po boji nalikuje na malinovac. Ispada da je to gazirani sok od grožđa. Naime, isto kao i u Češkoj, ovdje je "limunada" naziv za bilo koje bezalkoholno osvježavajuće piće (slično kao npr. "soda" u engleskome). Ima ih u raznim okusima: grožđe, kruška, breskva, limun (začudo), krema (što definitivno nije prirodan okus) i nezaobilazni estragon. 

Nakon obilne večere izlazimo u večernju šetnju. Mardžanišvilijeva ulica na kraju izlazi na Mtkvari, i prelazi ga mostom Galaktionis hidi. Iznad grada, na brdu Mtacminda nalazi se TV-toranj: 



Uspinjemo se na drugu stranu i dolazimo na početak Rustavelis gamziri, Rustavelijeve avenije, središnjeg gradskog bulevara. Ova 1,5 km duga ulica glavna je arterija gradskog života Tbilisija, a po svom stilu podsjeća na pariške bulevare. Dok šećete njome, imate osjećaj da se nalazite u nekom zapadnoeuropskom gradu, i tek vas sovjetski automobili i čudno pismo podsjećaju da ste zemljopisno daleko od Europe. 

Letica opet dolazi na ideju da ide pretrčavati ulicu. I ovi svi za njim. Pa ja doista ne znam što je tom čovjeku. Na kraju i ja pretrčavam. 

Zgrada Tbiliške opere i baleta, u maurskom stilu: 



(trenutno ju obnavljaju, zato izgleda tako mračno) 

Malo niže je Rustavelijevo državno akademsko kazalište: 



Kako dolazimo do zgrade parlamenta, primjećujemo ovaj sramotan plakat. Mate se mora slikati kraj njega: 



Zgrada Parlamenta: 





Zanimljivo je da se ideja parlamentarizma u Gruziji javlja prije engleske Magne Charte. Već se u 12. stoljeću, u doba kraljice Tamare, pojavila inicijativa za ograničenje kraljevske vlasti u korist plemstva i građanstva, no nije zaživjela. 

Zgradu parlamenta započeli su graditi još prije Drugog svjetskog rata, ali su ju dovršili njemački ratni zarobljenici nakon rata. Ispred nje se 9. travnja 1989. zbio masakr demonstranata, tu je točno dvije godine kasnije proglašena nezavisnost, u siječnju 1992. ovdje se četiri tjedna skrivao Zvijad Gamsahurdija, prije nego što je utekao, a pred zgradom su održane i demonstracije u doba Revolucije ruža.

S druge se strane ulice nalazi crkva Kašveti: 


 
"Kašveti" znači "kameno rođenje". Prema legendi, jedna je žena optužila Davita Garedžu, jednog od Trinaest sirijskih otaca (srednjovjekovnih redovnika koji su došli ojačati kršćanstvo u Gruziji) da joj je napravio dijete. Davit joj je odgovorio da nije i dodao: "Ako je to što ti kažeš točno, rodit ćeš dijete. Ako je ono što ja kažem točno, a ti lažeš, rodit ćeš kamen." Ostatak priče je jasan. 

Rustavelis gamziri izlazi na Tavisuplebis moedani, Trg slobode:



Tavisuplebis moedani je središnji tbiliški trg. U carskoj Rusiji nosio je ime po Ivanu Paskeviču Erevanskom, ruskom generalu koji je osvojio Erevan. U sovjetsko doba zvao se Leninis moedani, Lenjinov trg. Na sredini trga stajao je Lenjinov kip, koji je srušen u kolovozu 1991. Na njegovo je mjesto u studenom 2006. postavljen kip Svetog Jurja kako ubija zmaja, znan i kao Spomenik slobodi: 



Mate komentira "Šta su išli tu glupost postavljati, umjesto da su vratili Lenjina?". No comment. 

Na trgu je inače pokopan i Semeno Ter-Petrosjan, poznatiji kao Kamo, gruzijski boljševik armenskog porijekla i rani Staljinov suradnik. Grob mu je danas neoznačen. 
U pozadini na slikama vidite i gradsku vijećnicu. Trg je često bio poprište raznih demonstracija, a na njemu su 2005. Miheil Saakašvili i George W. Bush govorili pred 100 000 ljudi povodom 60. obljetnice kraja Drugog svjetskog rata. 

Malo sjedamo na klupice pored fontane. Ovdje se negdje nalazi Kamov grob. Sjedimo, upijamo noćnu atmosferu Tbilisija. Grad je izuzetno ugodno iznenađenje, a nismo ga pošteno još ni vidjeli. 
Umor nas polako svladava, pa krećemo prema hostelu. 

Silazak u metro - tzv. lančana slika: 







Putokazi u metrou su na gruzijskom pismu, tako da ste j... ježa ako ga ne znate: 



Stanica Tavisuplebis moedani: 



Ravno vidite buket ruža u bojama gruzijske zastave. Svaka od podzemnih stanica ima tako neki motiv. Na Mardžanišviliju se nalazi Mardžanišvilijeva bista, na Rustaveliju Rustavelijev kip... 

Inače, redari baš ne dopuštaju fotkanje po stanicama metroa. 

Vraćamo se u hostel. Letica i ja ćemo još svratiti do obližnjeg dućana. Dok hodamo prema hostelu, u jednom času prelazimo ulicu dok jedan auto želi skrenuti. Kako Letica prelazi, tako auto uzima sve veći i veći luk, u želji da skrene prije njega. Na kraju je Letica stao nasred ulice i propustio ovoga, jer teško da bi on propustio Leticu da prijeđe cestu. 

Još se malo muvamo po hostelu, i potom spremamo na počinak...

psihoputologija @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 8, 2012
Krećemo na vožnju prema Tbilisiju. Ovdje je možda prilika da nešto kažem o zemljopisu Gruzije. 
Gruzija se prostire u udolini koju sa sjevera i juga omeđuju dva gorja. Na sjeveru je Kavkaz, koji se prostire u blagom sjeverozapadno-jugoistočnom pravcu duž čitave prevlake između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Kavkaz ujedno tvori i granicu prema Rusiji. Na jugu se paralelno s njime nalazi Mali Kavkaz, koji je, kako mu i ime govori, niži, a on čini sjevernu granicu Armenske visoravni. Dva su gorja udaljena stotinjak km, a povezuje ih okomiti gorski lanac Lihi, koji dijeli udolinu među njima na dva dijela - zapadno je Kolhida, istočno Iberija. Kolhida zbog blizine Crnog mora ima suptropsku klimu, dok je klima u Iberiji kontinentalnija, na krajnjem jugoistoku i polupustinjska. Najviši vrh Gruzije je Šhara na Kavkazu, visok 5201 metar. Budući da je Kavkaz tektonsko gorje, česti su i potresi, pogotovo u području Malog Kavkaza. U tom području također ima i mnogo izvora termalnih voda (npr. poznato kupalište i lječilište Bordžomi). Na Kavkazu se nalazi i najdublja špilja na svijetu, to je Voronja u današnjoj Abhaziji, čija je dubina istražena do 2140 metara. 
Dvije glavne gruzijske rijeke su Rioni na zapadu (na kojem leži Kutaisi) i Mtkvari (ili Kura) na istoku (na kojem leži Tbilisi). 
Oko 40% zemlje pokriveno je šumom. Inače, za razliku od Armenije ili unutrašnjosti Turske, gruzijski krajolik ne izgleda nimalo egzotično. Većinu vremena imate osjećaj da se vozite kroz neku srednjeeuropsku zemlju. 

Ovako recimo izgleda krajolik odmah iza Kutaisija: 



Zanimljivo, masline smo viđali dosta duboko u kopno, mnogo dublje nego u Hrvatskoj. 

Ubrzo prolazimo kroz Zestaponi. Most preko rijeke Kvirile, i vrlo dugačak putnički vlak: 



A nakon toga počinje uspon kroz Lihi. Pejzaži su alpski, ali zbog zavojite ceste i tresuće maršrutke stvarno je teško slikati: 





Letica u jednom času predlaže da, kad već prolazimo uz Gori, odemo i tamo. Prva mi je pomisao da opet opstruira itinerer i već kreće moj obrambeni mehanizam, no onda se zaustavim i shvatim da ta ideja zapravo uopće nije toliko loša. Gori je naime bio u planu sutra. No ako ga odradimo danas, kada ionako prolazimo uz njega, onda ćemo sutra imati više slobodnog vremena u Tbilisiju i tako nadoknaditi onaj dio koji smo danas propustili. Letica je ipak popravio stvar. Sad još samo to treba reći vozaču i zamoliti ga da nam vrati razliku u cijeni, jer idemo kraću dionicu. 

Stajemo na nekom usputnom odmorištu. Dio kroz koji prolazimo malo podsjeća na Gorski kotar. Evo naše maršrutke: 



Odlazim u WC, i ostajem zabezeknut. S jedne strane se na malom podestu nalazi niz čučavaca, koji su međusobno odvojeni pregradama od PVC-ploča, ali su s prednje strane otvoreni! Dakle, svatko tko uđe u prostoriju može vidjeti one koji se upravo olakšavaju. S druge je strane pisoar, koji pak izgleda kao jedna dugačka kopanja. Ajde, takve sam barem viđao. 

Vani na štandu prodaju neko slatko pecivo. Uzimam jedno, a uz to uzimam i bezalkoholno piće s okusom estragona. To sam već čuo, da u Gruziji imaju piće s tim okusom, no posebno je zanimljiva otrovno zelena boja koju to piće ima. Ne izgleda nimalo prirodno, iako jest. 

Tu je i izvor na kojem ekipa toči vodu koja je poprilično mutne crvenkastosmeđe boje. Mislim da se ne bih usudio to piti. Iako i ovaj estragon izgleda bizarno. 

Letica kaže vozaču da ipak idemo samo do Gorija i da nas tamo iskrca. On kaže da nema problema. No kaže da nam ne može vratiti razliku u cijeni. Hm. "Ne može" ili neće?

Nastavljamo put nakon nekih pola sata. Ovo je jedna od luksuznijih maršrutki. Ali, zanimljivo, svi vozači maršrutki imaju omaleno svetište puno ikonica iznad vjetrobrana: 


 
Nije valjda da tako loše voze da trebaju zaštitu svetih sila? 

Sad smo u ravnici Iberije. Dosta smo se odmakli od Kavkaza. Tamo negdje sjeverno od nas je Južna Osetija: 

 



Približavamo se Goriju. U jednom času vidimo putokaz lijevo za Chinvali. Chinvali je glavni grad Južne Osetije. Svega smo 40-ak kilometara udaljeni od grada. Od granice Južne Osetije možda koji kilometar. Čudan osjećaj. 
Malo prije Gorija prelazimo most na rijeci Veliki Liahvi, koji se obnavlja, jer je uništen u rusko-gruzijskom ratu dvije godine ranije. Nakon mosta dolazi putokaz za Gori, nadesno. Vozač staje i čeka da izađemo. Čekaj, pa zar nas neće odvesti u grad? Očito je da se njemu ne isplati voziti 4 km do grada i onda natrag, samo da bi nas iskrcao. A višak love si je mogao zadržati... 
Ha, ništa, valja nam dakle pješačiti. 4 km do grada. Razmišljamo što ćemo. Hoćemo li čekati neku maršrutku? Ako maršrutka ide u Gori, onda je vjerojatno da je pred samim gradom puna, jer se vozaču ne isplati ići s praznom maršrutkom. Tim više jer nas ima pet, a pet slobodnih mjesta sigurno nema. Da stopiramo - a tko će nam stati? Petorica smo, i još s prtljagom. Trebao bi nam stati kombi ili kamion. Tako se upućujemo pješke. Ništa, sat vremena ćemo hodati. 
Nikola hoda ispred nas. U jednom se času okrene i gleda prema nama. Stoji nasred križanja. Iza leđa mu dolazi auto, prilično brzo. Daje žmigavac da će skrenuti točno onamo gdje on stoji. Velim mu "Nikola, makni se!" On ne reagira. "Nikola, makni se, auto će te zgaziti!" On i dalje stoji. OK, znam da malo slabije čuje, ali nisam toliko daleko od njega, osim toga, vidi me da mu nešto govorim i mašem mu rukom da se makne. Auto već skreće na njega. Sada i ostala trojica poviču "NIKOLA, MAKNI SE!", i tek se u tom času on okrene i shvati da auto, koji je u međuvremenu usporio, ide prema njemu. Srećom ga je zaobišao. 

Evo nas u pohodu na Gori: 



Hodali smo možda pet minuta, kada nam je odjednom netko odostraga potrubio. Okrenuli smo se i ugledali kombi. Maršrutka! Ma kakvi, još bolje. Kombi u kojem su neki tip i ženska, sami. Pitaju nas na engleskom trebamo li do Gorija. Naravno da trebamo. Ulazimo unutra, odvest će nas. Tip se zove Zurab i živi u Goriju. Pričamo s njim, malo na engleskom, malo na ruskom. Ženska cijelo vrijeme šuti i smješka se. Valjda ne zna engleski. Zurab nam malo priča o gradu, Letica mu postavlja neka pitanja. 

Gori ima 49 500 stanovnika i glavni je grad regije Šida Kartli (Unutrašnja Kartlija). Leži pored rijeke Veliki Liahvi, na samom njenom ušću u Mtkvari. Ime grada dolazi od gruzijske riječi "gora", što znači isto što i na slavenskim jezicima (gruzijska mi etimologija nije poznata, možda se radi o posuđenici, jer teško da je to neki od nostratičkih korijena). 
Iako je po gruzijskim kroničarima grad osnovao David Graditelj, postoje nalazi koji ukazuju da je naselje na tom mjestu postojalo još od antike. 1299. osvajaju ga Alani, preci današnjih Oseta, ali samo na 20 godina. Budući da je bio važno križanje, često je mijenjao vlasnike: Perzijanci, Turci, pa opet Perzijanci... Konačno je potkraj 18. stoljeća pripao Gruziji, no ne zadugo. Ubrzo Rusija anektira Gruziju, a Gori 1801. dobiva status grada. Tada počinje njegov prosperitet, koji traje do 1920., kada je razoren u potresu. U SSSR-u je bio važan industrijski centar, no industrija je propala nakon nezavisnosti. Zbog svog važnog strateškog položaja u blizini južnoosetske granice, u Goriju se stacionirala 1. pješačka brigada gruzijske vojske, a ovamo je premještena i središnja vojna bolnica. 
U rusko-gruzijskom ratu 2008., Gori je napala ruska vojska, nanijevši gradu znatna oštećenja. Gruzijsko stanovništvo je pobjeglo iz grada, a ruska vojska i južnoosetske paravojne trupe povukle su se nakon 10 dana. Zanimljivo, rusko-gruzijski rat započeo je 8. kolovoza 2008., dakle danas je dvogodišnjica. 
Gori je svakako najpoznatiji po činjenici da je u njemu 18. prosinca 1878., u obitelji lokalnoga postolara Besariona Džugašvilija rođen sin Joseb, koji će kasnije postati jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća, Josif Visarionovič Staljin. O životnom putu dotičnoga ionako je ispisano već jako mnogo, i mislim da nam je svima poznat. Po mnogima on je jedan od najvećih zločinaca ljudske povijesti, uz bok Hitleru. Po drugima, on je nesumnjiva veličina i državnik. Winston Churchill jednom je slikovito rekao kako se o Staljinu može misliti štogod, ali činjenica je da je to čovjek koji je našao Sovjetski Savez s drvenim plugom, a ostavio ga s atomskom bombom. 
Gruzijci prema Staljinu imaju poseban odnos. Iako je bio na čelu mrskoga režima, koji je zatirao gruzijsku državnost i, posebno, Crkvu, još uvijek ostaje taj nekakav ponos da je on bio "jedan od njihovih". Vjerujem da to proizlazi iz činjenice da su Gruzijci bili pomalo kivni na Ruse, jer su ti "barbari sa sjevera" zavladali njihovom državom, iako su bili inferiorniji u smislu kulture i tradicije. A onda se pojavio jedan Gruzijac koji je opet zavladao tom Rusijom. Staljin sâm nije nikada posve izgubio iz vida da je Gruzijac, premda je postao i snažan ruski nacionalist. Do smrti mu se u ruskome osjetio gruzijski naglasak. 
Upravo je zato poprilično osjetljiva tema kritiziranje Staljina u Gruziji. Pogotovo u Goriju. 

Zurab nas je malo provezao gradom. Na trgu ispred gradske vijećnice do lipnja je stajao veliki Staljinov kip, jedan od posljednjih u bivšem Sovjetskom Savezu. Sada je uklonjen i bit će premješten u Muzej sovjetske okupacije. To se uklanjanje tražilo već 20 godina, međutim građani Gorija opirali su se tomu. Pa mogli su pričekati još dva mjeseca s time... 

Trg u okrnjenom izdanju: 



Na mjestu postolja danas je ovo zelenilo:



Napravili smo krug oko kompleksa Staljinova muzeja. To je naše odredište u Goriju. Zurab nas dovozi natrag i kaže nam da, nažalost, ima neki dogovor, inače bi nas pozvao k sebi, budući da mu je bila obljetnica očeve smrti, pa je imao neku vrst karmina. Ali daje nam svoj broj telefona, i kaže da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema ili nam bilo što treba. Nakon toga ga Letica pita ono što svi mislimo - koliko smo mu dužni za to. On se okreće Letici i kaže: "Pazi, ja sam jedan, a vas je pet. Ali ako mi još jednom postaviš to pitanje, sam ću vas svu petoricu istući. Hajde!" i pozdravlja se s nama. Eto, čuli smo priče o gruzijskoj gostoljubivosti, a sad ju i doživljavamo. 

Dakle, Staljinov muzej. Začudo, zgrada izgleda kao neka vrsta crkve: 



Muzej je otvoren 1957., a zatvoren 1989. Međutim, zbog zahtjeva mnogih turista, ubrzo je ponovno otvoren. Zanimljivo, zgrada je građena za lokalni muzej, ali su se ubrzo prešaltali na unosnije eksponate. 

Predvorje i stubište: 



Plaćamo ulaznicu i za 5 larija više uzimamo i vođenu turu. Ostavljamo stvari u predvorju i penjemo se na kat, gdje čekamo vodičicu. Na zidovima vise portreti iz života druga Kobe: 







Ubrzo dolazi i vodičica. To je mlada i poprilično zgodna cura, samo što se iz njenog tona vidi da je rečeni tekst izrekla već stotine puta i vergla ga bez imalo entuzijazma. Kad je čula da smo iz Hrvatske kaže kako su ranije toga dana imali još jednu skupinu Hrvata. Još je Nikola komentirao kako ćemo sigurno sresti neke zemljake putem. Mate misli da možda uopće nije bilo nikakvih Hrvata, nego da ova to kaže iz kurtoaznosti. 

Portret mladog Staljina, u dobi od 16 godina:

 

Iz doba kada je bio sjemeništarac u Tbilisiju: 



S političkim mentorom: 



Pitanje bi li se Lenjin ovako samozadovoljno smješkao da je znao koga je doveo na vlast. 

E, ovo je već Staljin kakvog znamo: 





Pogled kroz dvorane muzeja: 



Posmrtna maska: 



Portret preminulog Staljina: 



Kopija Staljinovog ureda: 





Iza toga nalazi se jedna prostorija u kojoj su sakupljeni darovi koje je Staljin dobio od stranih državnika. 
Reljef na zidu: 



Sudeći po krajoliku, ovo bi trebalo prikazivati mladog Staljina kako čita revolucionarnu književnost s drugovima u okolici Gorija:



Stubište odozgo (i neki krelci desno): 



U vrtu se nalazi negdašnja kuća Besariona Džugašvilija, u kojoj je mali Joseb prvi puta zaplakao: 



Kako bi ju zaštitili, iznad nje su podigli paviljon:



Ploča: 



(Datum je 21. prosinca 1879. Naime, oko točnog datuma rođenja postoje neslaganja, danas se najpouzdanijim smatra 18. prosinca 1878.)

U kući se nalaze dvije prostorije:

 



Nekako mi se čini da je namještaj preluksuzan za kuću jednog postolara u provincijskom gruzijskom gradu krajem 19. stoljeća. 
Zanimljivo, prezime Džugašvili vjerojatno je osetsko, od osetskog imena Džuga. Postoji etimologija i od starogruzijskog "džogi", što znači "čelik". To je bila osnova za Staljinov revolucionarni nadimak. Staljin je bio treće dijete, prva dva sina, Miheil i Giorgi, umrli su kao mali. Besarion je još prije Josebova rođenja počeo piti, a neki Staljinovu urođenu tjelesnu manu - srasla dva prsta na nozi - pripisuju očevom alkoholizmu. Staljinova majka, Ketevan (r. Geladze) bila je ta koja je željela da Joseb upiše sjemenište i postane svećenik. Kada je Besarion, koji je želio da mu sin izuči postolarski zanat, to čuo, od bijesa se napio, porazbijao lokalnu krčmu i došao u sukob s mjesnim šefom policije. Rezultat je bio progon iz Gorija u Tbilisi. Kada je Joseb otišao u sjemenište, sretao se s ocem, koji ga je nagovarao da napusti sjemenište i izuči zanat. Naposljetku su Joseba izbacili iz sjemeništa. Tada se posljednji puta sreo s ocem, jer je pokušao organizirati štrajk u tvornici u kojoj mu je otac radio. Navodno mu je otac rekao "Mani se toga i počni se baviti trgovinom." Besarion je umro 1909. i pokopan je u gradu Telaviju. 
Ketevan je bolje prošla. Nakon što se Staljin probio, omogućio joj je život u bivšoj kraljevskoj rezidenciji na Kavkazu, ali joj se rijetko javljao. O njoj se brinuo Staljinov zemljak Lavrentij Berija. Ketevan je sa sinom uglavnom kontaktirala putem pisama (bila je pismena, što je u to vrijeme bilo rijetko za osobu njenog društvenog položaja). Ketevan nikada nije naučila ruski, sa sinom je komunicirala isključivo na gruzijskom. Prema anegdoti, Staljin ju je jednom pitao "Zašto si me tako tukla dok sam bio mali?" Ketevan mu je odgovorila "Zato si i ispao tako dobar." Međutim, opet mu je rekla da bi mu bilo bolje da je postao svećenik. Umrla je 1937. 

Još jedan pogled na muzej izvana:



Pored muzeja nalazi se Staljinov vagon: 



Ovaj 81 tonu težak blindirani vagon Staljin je koristio od 1941., a njime je putovao i na konferencije u Jaltu i Teheran. Nakon Staljinove smrti trunuo je u depou u Rostovu na Donu, dok ga 1985. nisu dovezli u Gori. 

Idemo ga pogledati iznutra. Na početku je očito salon za sastanke:



Spavaća soba: 



Ovo je očito krevet za intimuse: 



Tehnikalije: 



Kuhinja:



Obavezni samovar: 



WC za službeno osoblje Laughing :



Hodnik: 



(gospodična u dubini je naša vodičica) 

Kupaona (s prekrivenom kadom):



E, OVO je Staljinov zahod: 



Hm, ova mi lampa za čitanje izgleda kao teški anakronizam Undecided : 



Izlazimo iz vagona. Pred muzejem je manji kip Staljina, iza se vidi paviljon koji štiti rodnu kuću: 



Inače, zanimljivo je da postoje razmišljanja nakon 2008. da se muzej prenamijeni u Muzej ruske agresije. 

Nakon što smo vidjeli muzej, uzimamo stvari i odlazimo još pogledati tvrđavu. Putem dotamo još par zanimljivih registracija: 







Evo tvrđave, koja dominira gradom: 



Goris-Cihe, tj. Gorijska tvrđava, utvrđena je još iz razdoblja prije Krista. Službeno se u kronikama prvi puta spominje u 13. st. Napuštena je tijekom 19. stoljeća, a 1920. je i oštećena u potresu. 

Tu je i katedrala koju obnavljaju. Vjerojatno je oštećena dvije godine ranije: 



Oni će se popeti na tvrđavu, ja sam preumoran da bih išao gore. Rado ću ih pričekati i pripaziti im na stvari. 

Ispod tvrđave se nalazi ovaj spomenik. Očito su to neki vitezovi, no detalje ne znam: 



Pogled na katedralu:



Oni se uspinju: 



Tvrđava je ogromni prazan prostor: 







Ali lokacijom dominira gruzijska zastava:



Pogled na sjeveroistok: 



I na sjeverozapad, prema Velikom Liahviju:


 
Ravno dolje:

 

I uz zidine: 



Ondje je autobusni kolodvor. Dobro da znamo: 



Pogled na jugoistok. Tamo je i gradska vijećnica:



Zidine na drugoj strani: 



Katedrala i spomenik vitezovima odozgo: 



Prema istoku:



I sjeveru:


 
I oni imaju grafitere: 

 

Silazak: 







Napokon dolaze do mene. Ja odlazim još kupiti vodu za sebe i Hrvoja, a Letica za to vrijeme zaviruje u katedralu: 



Kažu mi da je kolodvor s druge strane brda. Super. Krećemo jednom pokrajnjom ulicom oko tvrđave, i dolazimo nasuprot. Ovdje je bolji kut za slikanje: 



Ja želim izaći na glavnu ulicu. Letica mi veli da ne tamo, da treba još ići. Ja mu velim da smo prošli točno pola kruga oko brda i da smo trenutno točno tamo kamo je on pokazao rukom da je kolodvor. No da, on je očito pokazao krivo. Treba proći tri četvrtine kruga oko brda.

Ubrzo dolazimo na kolodvor i nalazimo maršrutku za Tbilisi. Prtljažnik je pun i morat ćemo stvari unijeti u maršrutku. No na ulazu nastaje čep. Netko štopa red. Iza mene stoje Hrvoje i Nikola, Hrvoje je već živčan, želi sjesti. Napokon i ja ulazim u maršrutku. Ali nema mjesta za prtljagu na gornjim policama, izuzev jednog jedinog, a to bi zahtijevalo da uguravam ruksak kroz rupu između dviju štangi, što znači da bih automatski sada JA štopao red, i opet Hrvoju dao povoda da gunđa. Ma, zajebi, ja ću sjesti i staviti ruksak na sjedalo pored sebe. Tri muhe jednim udarcem. Ne trebam dizati ruksak, ne štopam red, a još imam zajamčeno da nitko neće sjediti kraj mene, što se u maršrutki obično dogodi - netko nepoznat ti se uvali. Ali brus. Vozač pod svaku cijenu želi imati dupkom punu maršrutku i naravno da se neki tip želi uvaliti kraj mene. Traži me da maknem ruksak. Pokušavam mu objasniti da nemam kamo, u nadi da će odustati. Ne, on je baš zapeo. Ha, ništa, onda ću staviti ruksak u krilo. Sada me Nikola gnjavi s pitanjem zašto nisam stavio ruksak gore. Velim da prije nisam mogao, a sad mi se više bogme ni ne da dizati deset kila težak ruksak. Na kraju mi ga on diže gore. Barem da je jedanput napravio neku uslugu, a da ga nisam trebao moliti. 

Da vidite kako smo nagurani: 



Napokon je ovaj nagurao sve koje je htio i krećemo prema Tbilisiju.

psihoputologija @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 6, 2012
NEDJELJA 8. KOLOVOZA 

Tematska pjesma

(iako je Letica preferirao ovu



Nismo se baš naspavali, ali barem je soba imala klimu, pa smo uspjeli spavati u relativno svježem zraku. Ubrzano se pakiramo. Za doručak uzimam onaj komad peciva koji su dečki donijeli Letici i meni sinoć. Letica neće. Nudim njima hinkali koji sam im donio, ali nitko ne želi. Pa, neću ga baciti, pojest ću onda i njega. 

Kuća u kojoj je naš hostel, gledana s ulice: 



(obratite pažnju na mezanin, koji "visi" do pola veže; također, vidi se da frizeraj ima i natpis na turskome, što je u Adžariji često) 

Gruzijska riječ za hotel je "sastumro", ako ikomu zatreba. 

Ulica Konstantinea Gamsahurdije: 





(na ovoj se slici može vidjeti - tko čita mhedruli - da u gruzijskome nema slova f, pa tako na ovoj radnji piše "poto") 

Limuzine: 



Hodamo prema kolodvoru: 





U Gruziji ćete posvuda vidjeti štandove s lubenicama, prodaju ih na tisuće. Evo jednoga štanda u Batumiju: 



Odmah nalazimo maršrutku za Kutaisi i smještamo se u nju. Letica onda odlazi uokolo slikati. 

Maršrutka za Bahmaro: 



Autobusni kolodvor: 





Parking u rano jutro: 



Sunce izlazi iznad Malog Kavkaza, u prvom planu kompleks željezničkog kolodvora: 



Još jedna zanimljiva registracija:



Neizbježni motiv na vrhu stupa: 



A tu je i spomen ploča, koja kaže: 



Godine 1901-02. u gradu je boravio Staljin, koji je organizirao radnike u lokalnoj tvornici bitumena, te osnovao ilegalnu tiskaru. Zanimljivo, u gradu postoji i muzej posvećen Staljinu, u kojem se nalaze neke njegove osobne stvari iz tog doba. To je poseban kuriozitet s obzirom da će proći još 20-ak godina dok nije postao naširoko poznat. 

Ja pokušavam naći WC na kolodvoru, no to je nemoguća misija, iako ovaj kolodvor, za razliku od albanskih, bar ima zgradu. Ništa, izdržat ću do Kutaisija.

Krenuli smo. Pogled na luku: 


 
Batumi u daljini: 

 

Izlaz iz Batumija vodi uz željezničku prugu:



Unutrašnjost maršrutke: 



Ja sjedim baš uz vrata, koja vozač povremeno drži otvorenima, kako bi se maršrutka hladila. Bojim se zadrijemati, da slučajno ne ispadnem. 

Vozimo se dalje, cestom koja se malo odmiče od obale, pa joj se opet vraća. U jednom času ja se nešto uhvatim za džep u kojem držim novčanik i shvaćam da ga tamo nema! Oblijeva me hladan znoj. No samo na par sekundi. Shvaćam da sam ga tutnuo u krivi džep. Još bi mi samo to trebalo, drugi novčanik izgubljen na putu. 

Uz obalu idemo skoro do Potija. Iza ušća rijeke Rioni skrećemo na glavnu cestu prema istoku. Prolazimo Lančhuti, Samtrediju... Ovo je neki od tih gradova usput, mislim Samtredia: 



I napokon stižemo u Kutaisi, nakon nekih dva sata vožnje. Bilo je dogovoreno da ćemo onda grad razgledati ubrzano. Letica je identificirao par stvari koje treba vidjeti. 
Na kolodvoru za maršrutke ne postoji odlagalište prtljage. Previše je imamo da bismo ju vukli uokolo. No odmah pored je McDonald's. Pitat ćemo (tj. Uletica će pitati) možemo li kod njih ostaviti stvari dok obiđemo grad. Nema problema, možemo. Ostavljamo stvari unutra, svi osim Nikole, koji demonstrativno ne želi ni ući unutra. Mi ostali obavljamo i WC i spremni smo za polazak u grad. E sad, kamo za centar? Kažu nam da moramo na drugu stranu ulice i tamo čekati lokalnu maršrutku ili bus. Ona odmah dolazi, i za par minuta nas ostavlja u centru. 

Kutaisi, sa 192 500 stanovnika, drugi je najveći grad Gruzije. Leži na rijeci Rioni. Grad je poprilično zelen, s mnogim drvoredima. 
U antici se grad zvao Eja, i bio je glavni grad Kolhide. Vjerojatno je upravo ovdje stolovao kralj Ejet. Od 978. do 1122. bio je glavni grad ujedinjene kraljevine Gruzije, a od 15. st. do 1810. glavni grad zapadne kraljevine Imereti. Za vrijeme imeretskog kraljevstva više je puta padao u turske ruke, iako je formalno ostajao glavnim gradom. Imeretski vladari obraćali su se često za pomoć Rusiji, no ona na te pozive nije odgovarala, jer su joj bili bitniji dobri odnosi s Turskim carstvom. Tek je potkraj 18. stoljeća, za vrijeme Katarine Velike, Rusija poslala pomoć kralju Solomonu I., koji je uz pomoć njemačkog generala Totlebena oslobodio grad. Ubrzo poslije toga, 1810., Imereti je uključen u carsku Rusiju, a grad je postao sjedištem gubernije. 
U doba SSSR-a grad je bio industrijski centar, no većina industrije je propala nakon osamostaljenja. Mnogi stanovnici odselili su se u inozemstvo. Grad je donedavno imao poprilično lošu reputaciju zbog kriminala, no sada je mnogo mirniji. 

U središtu grada nalazi se Davit Aghmašenebelis moedani, Trg Davida Graditelja, s kipom dotičnoga na sredini: 



David IV. Graditelj bio je gruzijski kralj od 1089. do 1125. Mnogi ga smatraju i najvećim gruzijskim kraljem. Iako je vlast preuzeo u dobi od samo 16 godina, pokazao se izuzetno sposobnim vladarom, koji je uspio ujediniti većinu gruzijskih kneževina, te ustrojiti vojsku koja se organizacijom mogla suprotstaviti seldžučkoj. Iskoristivši tada križarske ratove, koji su Seldžucima također zadavali puno muke, pomalo ih je potiskivao iz Gruzije. Odbio je primiti bizantsku titulu, koja bi ga dovela u položaj vazala, signalizirajući da Gruzija može biti jedino ravnopravan partner Bizantu. 1104. uspio je u ujedinjenju zapadne i istočne Gruzije u jednu državu. To mu je dalo snage da u idućih 15-ak godina pomalo potiskuje Seldžuke i Arape iz Zakavkazja, da bi konačnu pobjedu postigao 1121. kod Didgorija. To mu je omogućilo da oslobodi Tbilisi, i prenese prijestolnicu tamo. Nakon toga nastavio je potiskivati Arape iz današnje Armenije, gdje su ga dočekali kao osloboditelja. Umro je 1125., i pokopan je u manastiru Gelati u Kutaisiju. 
David Graditelj osobitu je pažnju poklanjao obrazovanju svoga naroda, šaljući djecu na obrazovanje u Bizant. Osnovao je i nekoliko škola i sveučilišta diljem Gruzije, od kojih je najpoznatija bila ona u Gelatiju. Usto je propagirao vjersku toleranciju, omogućavajući ista prava muslimanima i židovima koji su živjeli na području Gruzije. Ukinuo je i poreze za pripadnike drugih vjera, a osobito je štitio sufije i muslimanske učenjake. Bio je i pjesnik, napisavši zbirku psalama u slobodnom stihu pod nazivom Galobani sinanulisani (Himne pokajanja). 
Današnja gruzijska zastava oblikovana je prema kraljevskoj zastavi Davida Graditelja, Orden Davida Graditelja najviše je gruzijsko državno odličje, a Miheil Saakašvili svoju je predsjedničku zakletvu položio upravo na njegovom grobu. Gruzijska pravoslavna crkva smatra ga svetim. 

Zgrada lijevo na prethodnoj slici je kazalište. Ono nosi ime po čuvenom gruzijskom kazališnom glumcu i redatelju Ladu Aleksi-Meshišviliju. Pokraj kazališta se nalazi i jedan kip za koji nisam ništa doznao, ali mogao bi biti upravo dotični, možda čak sa svojim sinom Šalvom, pravnikom i političarom: 



Opet Letičine fotke svakodnevice: 



Dok čekamo na ulici da Letica nešto poslika, u jednom času iza sebe začujemo kako nam se netko obraća sa "Šalom!" Okrećemo se, iz kuće izlazi neka žena i obraća nam se na hebrejskom. Mi joj odgovaramo na ruskome da nismo Židovi. Kaže da je mislila da jesmo, jer se u toj ulici nalaze čak dvije sinagoge, a izgledamo kao turisti. Kutaisi je inače imao jednu od najvećih židovskih zajednica u Gruziji, s oko 1000 obitelji, ali većina ih se odselila u Izrael nakon neovisnosti. Danas samo jedna od dviju sinagoga radi, i to je ova: 





Malo razgovaramo sa ženom, idemo zajedno do obližnjeg dućana kupiti vodu. Zanimljivo, ljudi u Gruziji su uglavnom znali gdje je Hrvatska. 
Izlazimo van, pojavljuje se i Letica. Nastavljamo.

Ovo je pravi white power - em bijeli auto, em ovakva registracija:


 
Na kraju ulice je druga, manja i zatvorena sinagoga: 

 

Na vrhu brežuljka nalazi se manastir Mcvane Kvavila (Zeleni cvijet), naš cilj: 



Dva su moguća puta. Ovo je jedan: 



Pitamo ovaj bračni par je li to put za manastir. Kažu da jest. Čak su i oni čuli za Hrvatsku.  Penjemo se i komentiramo kako se čini da su mnogi iz bivšeg SSSR-a zavidjeli Jugoslaviji na Titu, koji nam je ipak omogućio da putujemo po svijetu, dok oni uglavnom nisu mogli ni mrdnuti iz svoje države. 

Dolazimo do vrha. Pored manastira je groblje: 


  

 




Većina prezimena na grobovima završava na -dze. To je karakterističan nastavak za zapadnogruzijska prezimena. Riječ "dze" znači "sin". Istočnogruzijska prezimena završavaju na -švili, što znači "dijete". Mingrelska pak završavaju obično na -ia.

U sklopu kompleksa nalazi se i panteon zaslužnih Kutaišana. Pogled na crkvu: 


 
Tu je i improvizirani zavjetni oltar: 

 

Pogled dolje, u prvom planu neaktivna sinagoga:



Opazite neobičan detalj na idućoj slici: 



Letica je naime došao na ideju da se uspne na ruševni zid i odozgo poslika grad.

Pogled: 



Rioni: 







Dok ga čekamo, ja ću zaviriti u crkvu. Iznenađuje me kako je iznutra svijetla. Ipak ne slikam ništa, jer me malo čudno gledaju. Izgleda da će uskoro bogoslužje, mnogi ulaze, neki ljube dovratak crkve prije ulaska. Dolazi i neki stari svećenik, jedva hoda, oslanja se o drugoga (ili čak dvojicu, ne sjećam se više). 

Gruzijska autokefalna pravoslavna crkva druga je najstarija državna crkva na svijetu. Iako je pokrštenje Gruzijaca izvela sv. Nino u 4. st., osnivačem Crkve smatra se apostol Andrija, koji je prvi propovijedao Evanđelje u Kolhidi i Iberiji. 466. stekla je autokefalnost od Antiohijske crkve. Poglavar Crkve nosio je titulu Katolikos Kartlija. 1010. naslov je uzdignut na rang patrijarha. Autokefalnost je trajala do 1811., kada ju Ruska pravoslavna crkva ukida, a liturgijski jezik umjesto gruzijskoga postaje ruski. Iako su gruzijski biskupi jednostrano obnovili autokefalnost 1917., to nije priznala ni RPC, ni boljševici. Dapače, boljševička se vlast okomila na Gruzijsku pravoslavnu crkvu zatvarajući crkve i ubijajući monahe. Autokefalnost je RPC priznala tek 1943., no Crkva je i dalje bila izložena protureligijskoj kampanji sovjetskih vlasti. 3. ožujka 1990. autokefalnost je potvrdio i vaseljenski patrijarh, te je tim Gruzijska pravoslavna crkva opet stekla pravo javnosti. Nakon nezavisnosti Crkva doživljava preporod, a odnosi između Crkve i države regulirani su posebnom ustavnom odredbom. Oko 82% Gruzijaca pripada Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi, koja ima oko 5 milijuna pripadnika u svijetu, raspoređenih u 35 eparhija. Na čelu Crkve danas je patrijarh Ilija II., eparh tbiliško-mchetski. 

U dvorištu crkve nalazi se grob nekog djeteta:



Silazimo u grad drugim putem: 



Zanimljiva kuća: 



Još jedna crkva čije mi ime nažalost nije poznato: 



U nedostatku stupa, i drvo će dobro poslužiti: 



Upućujemo se prema katedrali Bagrati. Prije toga, posjetit ćemo još jednu crkvu. Mislim da je to crkva Navještenja: 





Unutrašnjost, opet u pastelno plavoj: 





Katedrala Bagrati nalazi se na brdu s druge strane rijeke: 



Već smo naknap s vremenom, a i ne da nam se penjati preko. Barem svima osim Letice. 
Katedrala Uznesenja Bogorodičina, odnosno katedrala Bagrati (nazvano tako po kralju Bagratu III. iz 11. st., koji je inače bio Abhaz) izgrađena je 1003., a 1692. raznijela ju je eksplozija, za koju su odgovorni bili Turci. 
Gruzijska pravoslavna crkva ju obnavlja kako bi jednoga dana bila ponovno pogodna za obavljanje bogoslužja (koja se i sada povremeno održavaju), no Međunarodno društvo za zaštitu kulturnih spomenika ne slaže se s tom rekonstrukcijom, i smatra da je crkvu bolje ostaviti u ruševnom stanju, nego ju nestručno obnoviti. 

Pogled na Rioni s obale: 



Most Čačvis hidi: 



Gruzijska riječ za most je "hidi". Svatko tko je bar jednom bio u Budimpešti zna da je mađarska riječ za most "híd". Vjerovali ili ne, te su dvije riječi srodne. Naime, u gruzijskome je "hidi" osetska posuđenica. Preci Oseta su Alani, a Alanima su jezično bili blisko srodni Sarmati, čiji se jedan odvjetak, poznat kao Jazigi (mađ. jászok) nastanio u Panonskoj nizini zajedno s Mađarima. Danas njihovo ime čuvaju mnogi toponimi u središnjem dijelu Alfölda (u županiji Jász-Nagykun-Szolnok), a vjerojatno i rumunjski grad Iaşi. 

Pogled na Rioni s mosta:



Kuće su do same obale: 

 

Prelazimo preko tržnice. Stajemo kupiti neku varijantu hačapurija. Na tržnici je živo: 







(ovo je inače zemlja u kojoj povrće doista ima okus povrća)

Reljef na zgradi pored tržnice, u kojoj je danas natkriveni dio iste: 


 


Ulazimo u autobus broj 1, koji nas vodi do međugradskog stajališta maršrutki. Prelazimo Tetri hidi, Bijeli most: 

 

(u daljini se vidi Citeli hidi, Crveni most) 

Dolazimo do tražene lokacije. Letica kaže da uzmemo i njegove stvari, on ide poslikati jedan zanimljiv putokaz koji je vidio putem. Smještamo se u McDonald's i čekamo ga. Uzet ću jedan shake, dobro će mi doći. Čak je i Nikola ušao, treba mu WC. Onda čak kaže da razmišlja da uzme sladoled. Mislim da ću se onesvijestiti. Nikola uvijek izbjegava McDonald's. Zanimljivo, Hrvoje kaže da njegovi prijatelji anarhisti vrlo često jedu u McDonald'su, čisto zato jer ih iritira apostrofiranje McDonald'sa kao jedinog eksponenta globalizma i američkog imperijalizma. Kao da je postalo pomodarstvo bojkotirati McDonald's, iako se realno globalizacija mnogo više vrši kroz druge tvrtke. McDonald's čak i uzima domaće ugovorne partnere u zemljama u kojima ima restorane, te tako od njih domaće gospodarstvo ima barem neke koristi. Njihov je način globalizacije više kulturološki - nameću unificiranu verziju prehrane bilo gdje u svijetu. A postoji i problem s neetičnim tretiranjem radnika. 

Letica je na ulici: 



I traži ovaj putokaz: 



A na putokazu na mhedruliju piše: Tbilisi, Erevani i Bako. Jedna stvar karakteristična za gruzijski je da imenice u nominativu moraju završavati na vokal, radi lakše deklinacije. Tako kod stranih riječi koje završavaju na konsonant ubacuju još jedno -i na kraj. Zato je Erevani. Slovo i je ujedno ono koje se prvo nauči, jer je među najčešćima.

Napokon evo i njega. Maršrutka za Tbilisi je već tu, ali još je prazna. Čekamo da se napuni, a za to se vrijeme svi uglavnom šeću uokolo. Nikola je ulovio wi-fi u McDonald'su i sada sjedi ispred restorana i priča preko Skypea sa sestrom koja je u Pasadeni. Tamo je subota navečer. Samo 11 sati vremenske razlike. Eh, šta ti je moderna tehnologija... 

Napokon krećemo na put za Tbilisi. Iz maršrutke bacam još jedan pogled na negdašnju industriju Kutaisija, sada u stanju propadanja: 



psihoputologija @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, rujan 5, 2012
Pred nama je Batumi, glavni grad Adžarije, ili Adžare, jugozapadne gruzijske autonomne regije. Za razliku od Abhaza, koji su narod iz sjeverozapadne kavkaske skupine, i nisu srodni s Gruzijcima ni etnički, ni jezično, Adžarci su zapravo Gruzijci, ali islamske vjeroispovijesti. Islam je ovamo prodro s turskim osvajanjem 1614., a Adžarija je ostala pod Turcima do 1878. Turci su Adžariju ponovno zauzeli nakon Prvog svjetskog rata, no mirovnim ugovorom u Karsu ona je prepuštena Sovjetskom Savezu, pod uvjetom da se lokalnom muslimanskom stanovništvu zajamči autonomija. Tako je Adžarija 1921. dobila status autonomne sovjetske socijalističke republike. Ironično, vjera, kao temelj uspostave autonomije, bila je istovremeno proganjana. 

Kada se SSSR raspao, Zvijad Gamsahurdija imenovao je predsjednikom adžarskog Vrhovnog sovjeta Aslana Abašidzea. Gamsahurdija je očekivao da će Abašidze pomalo razgraditi adžarsku autonomiju i posve inkorporirati Adžariju u sastav Gruzije. To se međutim nije dogodilo, a kad je Gamsahurdija počeo gubiti strpljenje, Abašidze je odgovorio mobilizacijom lokalnog stanovništva i neposluhom središnjoj vlasti. Nakon Gamsahurdijinog pada, Ševardnadzeova se vlast nije pretjerano bavila Adžarijom, što je omogućilo da se ta regija drži podalje od građanskog rata u državi, istovremeno prosperirajući od turizma i svog povoljnog položaja na granici s Turskom. Abašidze je međutim ekonomski prosperitet koristio prvenstveno za osobno bogaćenje i samovladu, pa čak i nepotizam (svog je sina imenovao gradonačelnikom Batumija). Zapravo, u mnogo čemu se ponašao kao lokalni šerif, očekujući da vlast u Tbilisiju pleše po njegovim uvjetima. Kada se to ne bi dogodilo, Abašidze je preuzeo kontrolu nad carinom, lukom u Batumiju, a stvarao je i vlastitu vojsku, istovremeno kontrolirajući jedinice gruzijske vojske stacionirane u regiji. Ševardnadze je bio prilično popustljiv, te je Abašidzeu omogućio veću autonomiju regije, uz jamstva da se isti neće kandidirati za predsjednika Gruzije. Abašidze je pristao, i do kraja Ševardnadzeove vlasti držao se postrani. Kada je provedena Revolucija ruža, Abašidze je to nazvao državnim udarom, ali je ipak pristao da njegova stranka sudjeluje na predsjedničkim izborima 2004. Nakon što je Saakašvili preuzeo vlast, zatražio je od Adžarije da surađuje s gruzijskim ustavom i razoruža paravojne formacije. Abašidze je ustvrdio da središnja vlast priprema invaziju, te je porušio sve cestovne mostove koji su vodili u regiju i pripremio se za oružani otpor. Umjesto toga, izbile su demonstracije samih Adžaraca, koji su zauzeli centar Batumija i zahtijevali da Abašidze odstupi. To se i dogodilo, 7. svibnja 2004. 
Danas je Adžarija i dalje autonomna regija, iako mnogi kritičari tvrde da je ta autonomija nominalna. U Batumiju se nalazi i sjedište gruzijskog ustavnog suda. 
Zanimljivo, danas je u regiji svega 30% muslimana, a čak 63% gruzijskih pravoslavaca. 

Batumi (ili Batum, na turskome) glavni je grad Adžarije, i sa 123 500 stanovnika treći najveći grad Gruzije. Ujedno je i terminal Transkavkaskog naftovoda i važna luka. Grad se spominje još u antici kao grčka kolonija Bathys. U Hadrijanovo doba postaje rimska utvrda, a dalje je dijelio sudbinu ovog dijela Gruzije. U 15. i 16. stoljeću nekoliko je puta prelazio iz turskih u gruzijske ruke i natrag, dok 1627. nije konačno zauzet od Turaka. Turci su ga pretvorili u važno središte trgovine robovima. 1878., mirom u San Stefanu, zauzima ga carska Rusija, te postaje slobodnom lukom. 1883. započinje izgradnja Transkavkaske željeznice Batumi-Tiflis-Baku, koja je dovršena 1900. Iste je godine dovršen i naftovod. Grad je tako postao glavna naftna luka Rusije, što je uzrokovalo strelovit rast stanovništva. 1918-1920. grad je bio pod turskom okupacijom, a otada je glavni grad Adžarske ASSR, tj. današnje Adžarije. Danas je glavna gruzijska luka, čije usluge koristi ne samo Gruzija, već i Armenija i Azerbejdžan, a u manjoj mjeri i Kazahstan i Turkmenistan. Prvenstvena izvozna roba je nafta - luka može primiti tankere do 80 000 tona nosivosti. 
Abašidzeov pad potaknuo je i strana ulaganja, prvenstveno u turizam - nakon gubitka Abhazije, Adžarija je danas glavna gruzijska rivijera. 
U gradu je do 2007. bila i ruska mornarička baza, no Rusi su se povukli. 

Mi ulazimo u Batumi. Neobična zgrada policije: 

 

Batumska pravoslavna katedrala Bogorodice: 

 

Ubrzo dolazimo i do autobusnog kolodvora, koji podsjeća pomalo na scene iz Albanije. Hrpa maršrutki i kaos. Pred sâm izlazak iz maršrutke opet započinje rasprava. Ja ne znam je li to uvjetovano kod nekih ljudi, ali meni je apsolutno neshvatljivo da će većina kontinentalaca čim se nađe u morskom kupališnom gradu prvo pomisliti na kupanje. Tako je i ovdje netko izvalio tu ideju da se okupamo. Ja na put nisam ni nosio kupaće gaće, ali kažem kako mi nije jasna ta opsjednutost kupanjem. OK, i ja sam kontinentalac, i imam kuću na moru, kao mali sam znao po dva mjeseca biti dolje, ali nikada nisam shvatio ljudsku potrebu za kupanjem, tu silnu fascinaciju da netko ide na more samo zato da bi se u njemu umakao. Ja sam prije polaska na put bio tjedan dana u Zlarinu i nisam se nijednom okupao (dijelom i zato jer je more bilo ledeno, budući da ga je ohladila bura). Meni je prva asocijacija na more šetnja uz obalu, odmor, a ne plaža. Drugi mi kažu da sam čudan. Ja ih izazivam da mi daju jedan logičan argument zbog čega se odrasli razumni ljudi raspomame za hrpom slane vode. Odlaze na more samo zato da bi se kupali. Kupati se možeš i u kadi, ako ti je samo do kupanja. Ako ti nije do kupanja, onda to znači da možeš otići na more i ne okupati se, a opet ne smatrati da si išta propustio. Prema tome, zašto bih ja bio čudan ako odvajam pojmove "more" i "kupanje"? No zadovoljavajuće objašnjenje ne dobivam. Umjesto toga me još časte kojekakvim epitetima. 

Prvi dojam o Batumiju je jako loš. Ona usporedba s Albanijom i nije promašena - ulice su neasfaltirane, možda ima manje smeća, ali promet je kaotičan, mnoštvo ljudi na ulici prodaje robu... 

Prizori:
  

 

 


 

Dok je Letica ovo slikao, mi smo odmaglili naprijed, gdje su ostali stali promijeniti novce. Ja još nisam vidio bankomat. Potom se dajemo u potragu za hostelom. Nalazimo ga u jednoj od okomitih ulica, koje vode prema obali. Ulica nosi ime po Konstantineu Gamsahurdiji, najutjecajnijem gruzijskom romanopiscu 20. stoljeća i ocu prvoga gruzijskog predsjednika Zvijada. Naš se smještaj zove hotel Iliko. To je mali obiteljski hotel u dvorištu. Pitamo imaju li mjesta, imaju, ali samo jednu trokrevetnu sobu. Razmišljamo možemo li se nekako nagurati. Idemo vidjeti na što soba liči. U sobi su dva kreveta i kauč, na kojem eventualno mogu spavati dvije osobe. Ova dva kreveta su nedovoljno uska za treću osobu, jer bi ona morala spavati u sredini, na rupi. Pitamo ih imaju li neki dodatni madrac, vele da nemaju. Hm, morat ćemo nešto iskombinirati. Ipak uzimamo sobu, a potom kreće red za tuširanje. 

Pogled s prozora:
 




Letica se prvi odlazi tuširati, potom ja. Tuš nema tople vode. Nema ni mlake. Samo neka voda sobne temperature. Ja se jednostavno ne mogu tuširati vodom koja je hladnija od tijela, nisam nikad ni mogao, to mi je jezivo neugodno, i uvijek imam osjećaj da ću dobiti infarkt. Sad imam neugodnu dilemu, smrdjeti po znoju ili se tuširati hladnom vodom. Skoro da bih radije smrdio, ali ajde, kad sam već ovdje, onda sam se otuširao, ili, bolje rečeno, samo sam rukom nanosio hladnu vodu po najkritičnijim mjestima, jer iznad pojasa ne mogu lijevati mlaz hladne vode po sebi. To mi je kao da sâm sebi čupam zube ili tako nešto. 

Svi smo se otuširali, a Letica prvi odlazi potražiti turistički ured. Kažem mu gdje bi to po karti trebalo biti i on odlazi. 

U svojoj šetnji uslikao je armensku crkvu Surp Prkič:



 

U dvorištu te crkve nalazi se i hačkar, ukrašeni kamen, obično s motivom križa, čest u armenskoj umjetnosti:


 
O hačkarima će još biti riječi. 

Još jedna pokrajnja ulica. Ovdje izgleda da je neasfaltirana jer ju popravljaju: 



Glavni trg u Batumiju zove se Evropas moedani, Europski trg. Nisam uspio doznati što je ova zgrada:


 
Na sredini trga nalazi se spomenik Medeji: 



(crvena zgrada iza je sjedište Ustavnog suda Gruzije, a ona desno od nje sjedište adžarske vlade) 

Kip Medeje otkriven je 2007., a postavljen je ovamo budući da se Medeja smatra "ženom koja je Gruziju približila Europi". Medeja je bila kći kolhidskog kralja Ejeta, unuka boga sunca Helija i supruga vođe Argonauta Jazona. Mit o Medeji pojavljuje se već kod Hesioda, a ona je sama bila inspiracija mnogim umjetničkim djelima (npr. grčki tragičar Euripid napisao je dramu Medeja). 
Priča o Argonautima kazuje kako se skupina junaka predvođenih Jazonom na brodu Argo otputila u Kolhidu, kako bi tamo uzeli zlatno runo, koje je Jazonu bilo potrebno da bi stekao pravo na prijestolje u Tesaliji. Ejet ih je primio i rekao da može, nema problema, samo treba izvesti par zadataka, kako bi se dokazalo da zaslužuju runo. Zadaci su bili rutinski - ujarmiti volove s plamenim dahom i njima izorati polje, posijati zmajeve zube iz kojih su niknuli vojnici i onda dotične pobiti, te naposljetku ubiti zmaja koji nikad ne spava. Kraljeva kći Medeja, čarobnica, zaljubila se u Jazona i pomogla mu u zadacima, pod uvjetom da se kasnije oženi njome. Nakon što su uzeli zlatno runo, Argonauti i Medeja su otplovili, a u potjeru za njima dao se Medejin brat Absirt. U toj je potjeri Medeja namamila svog brata k sebi, otrovala ga, ubila, i isjekla ga na komade. O samom povratku Argonauta i njihovoj točnoj ruti, te mjestu gdje se to sve dogodilo, ima više varijanata. Jedni kažu da ga je rasjekla kod grada Tome (današnja Constanţa u Rumunjskoj) i povezuju to ime s grčkim glagolom τέμνω "sjeći". Neki kažu da su Argonauti uplovili u Dunav, pa potom plovili uzvodno Savom i došli sve do današnje Slovenije, gdje je Jazon osnovao Emonu (Ljubljanu). Po toj je verziji potjera još uvijek trajala, sve dok Medeja nije ubijene komade svog brata Absirta bacila u more na području Kvarnera. Iz razrezanih dijelova njegova tijela nastali su otoci Apsyrtides (Cresko-lošinjski arhipelag). 

No pustimo sad mit o Medeji i Jazonu. Očito je Medeja u Gruziji viđena kao njihova prva međunarodna zvijezda, koja se probila na zapadu. 

Još jedan pogled na Evropas moedani: 



Uz obalu se, slično Crikvenici, prostire park u širini jednoga bloka. Tu je i novoizgrađeni hotel Sheraton: 



Ostavimo sad načas Leticu. Mi ostali smo bili u sobi i čekali da svi dovrše tuširanje. Ja sam se dao u potragu za nekim restoranom u vodiču. Red je da kušamo tu gruzijsku kuhinju. Nikola je malo ranije već bio sišao i na nekom obližnjem kiosku kupio neku vrstu peciva sličnog po teksturi krafnu, ali punjenog, mislim, sirom. Jako fino. Mi ostali međutim nismo još ništa jeli. Dok tražim i naglas im govorim opcije, očekujući povratnu informaciju, oni gledaju televiziju u sobi i upravo su okrenuli na neki program na kojem Fidel Castro drži svoj prvi govor u javnosti nakon nekoliko godina izbivanja. Dobro, jebeš Castra, hrana je bitnija. Nastavljam dalje tražiti restorane. Ali očito je njima Castro zanimljiviji, pa me Nikola čak moli da zašutim. 
E, pa dobro, onda ih doista nemam razloga čekati, niti tražiti njihovo očitovanje o tome kamo bismo mogli na večeru, neka oni u miru gledaju Castra, a ja idem sâm potražiti Leticu i nešto pojesti. 

Izlazim na ulicu: 



Na drugu stranu: 



(vozni park baš ne odgovara kvaliteti cesta) 

Tu je i bankomat. Dižem 300 larija i nastavljam prema Evropas moedaniju. Ustavni sud:

 

Medeja još jednom. U ruci drži zlatno runo, a na stupu je prikazan i Argo:



Inače, legenda o zlatnom runu nije neutemeljena - u Gruziji postoji tradicija ispiranja zlata u rijekama tako da se voda cijedi kroz ovčje runo. 

U tom času na trgu spazim Leticu. Pita me gdje su ostali. Gledaju Castra, kažem. Hoćemo li ih čekati, pita on. Kažem da ne znam, valjda će se javiti ako budu htjeli. Ili ako shvate da ne znaju kamo ići jesti. 
Ja odlazim kupiti mineralnu, no malo je nezgodno platiti mineralnu vodu koja košta 1 lari s novčanicom od 50. Letica mi posuđuje sitno. 

Ulica Dumbadze, koja vodi prema obali: 



I njen nastavak kroz priobalni park (Bulvari): 



Pogled prema Sheratonu: 



Plaža. Nije ništa spektakularno, ali je ogromna: 





Zalaz sunca. Tamo negdje u daljini je Samsun na sjevernoj obali Turske: 



Uz obalu je široka šetnica: 



Idemo umočiti noge. Da konačno kažem da sam umočio nogu u Crno more. Temperatura mora je idealna. Doista. Po mojoj procjeni, more je negdje 31, 32, što znači da čak ni meni ne bi bilo prehladno. 

Pogled iz mora: 







Ne znam kako je ovdje u vrijeme najgorih gužvi, ali izgleda da je košnica: 



Nastavljamo uz obalu, prema Sheratonu: 



Neki od modernih lounge barova na plaži:



Oglašavaju čak i neko događanje, Letica gleda program i kaže da je odabir DJ-a prilično dobar, sve neka poznata imena. 

U daljini se nalazi i batumski Riesenrad: 



(jesu li ovo cikasi ili palme?)

Sunce se izgubilo: 


 
Zgrada adžarskog sveučilišta: 

 



Fontana pred njom: 



Odlazimo na drugu stranu parka. Letica ne može izraziti svoje čuđenje Hrvojevom mrzovoljnošću i neinicijativnošću s kojom se otputio na ovaj put. Kad sam ga ja ranije toga dana pitao zašto uopće putuje tako daleko i tako dugo, ako je "odavno raskrstio s kulturom", rekao je da ga zanimaju različiti krajolici, drugačija priroda i slično. 

Tu je još jedna fontana. Preko ove vodi mostić: 





U blizini grade novi hotelski kompleks: 



Pokrajnja ulica je raskopana, a nasred nje je jedan šaht propao i predstavlja pravu minu:



(ovaj je izbjegao)

S druge se strane gradi hotel Medeja: 



A ovo je onaj prvi hotel: 



Na kraju ove ulice nekoliko socijalističkih zgrada, kojima boje malo daju živosti: 



Nekadašnja zgrada adžarske vlade, danas ruševna: 

 

Pogled prema luci, ovo bijelo je krov klizališta, a iza se vidi Mali Kavkaz: 
 


Zgrada kazališta: 

 

Ispred njega je kip Ilije Čavčavadzea, gruzijskog književnika, pjesnika, novinara i odvjetnika iz 19. stoljeća:



Čavčavadzea nazivaju "Ocem domovine", budući da je svojim radom potakao gruzijski nacionalni preporod, boreći se protiv rusifikacije. Zanimljivo je da je predavao i u pravoslavnom sjemeništu u Tbilisiju, gdje je upoznao mladog Staljina. Čavčavadze je hvalio Staljinov literarni talent. Ubijen je 1907. u zasjedi nedaleko Tbilisija, a vjeruje se da se radilo o ruskim komunistima, koji su Čavčavadzea doživljavali kao staromodnog buržuja i reakcionara, čija je borba za gruzijsku nezavisnost potkopavala temelje buduće revolucije. Tijekom 20. stoljeća Čavčavadze je poslužio kao inspiracija mnogim gruzijskim patriotima, a i Saakašvili je svoju stranku, Ujedinjeni nacionalni pokret, zasnovao upravo na Čavčavadzeovoj tradiciji. 
Gruzijska pravoslavna crkva 1987. je kanonizirala Čavčavadzea kao sv. Iliju Pravednog. 

One zgrade iz blizine izgledaju mnogo depresivnije: 





Upućujemo se u potragu za jedinom preostalom džamijom koja funkcionira u gradu. Usput prolazimo kraj jedne stare zgrade kojoj još samo zidovi stoje: 


 
Svuda uokolo raskopane ulice bez asfalta: 

 

Naša je ulica bila jedna od rijetkih koja je imala asfalt. 

Crkva sv. Nikole i iza nje toranj sa satom: 



I samo toranj sa satom: 



Ulica Zvijada Gamsahurdije (paralelna s ulicom njegovog oca): 



Još malo socrealističkih zgrada: 



I napokon džamija: 



Izgrađena je 1886. Letica kaže da mu nije jasno, ovo je navodno muslimanska regija, a svugdje vidi prvenstveno crkve i križeve. Ne sviđa mu se to. No, kako smo gore ustvrdili, ovo više nije pretežno muslimanska regija.

Tu Letica mora na WC, pa odlazimo do hotela. No soba je zaključana, oni su uzeli ključ i otišli. Pitamo recepcionara ima li rezervni ključ, ali nema. Onda recepcionar moli Leticu da mu pomogne spržiti neki CD s glazbom. Letica to obavlja, potom još ide na internet s tog kompjutora. U međuvremenu dolazi neki turist s ruksakom. Recepcionar mu kaže da nema više slobodnih mjesta i šalje ga u neki drugi, dalji hotel. Komentiramo kako smo uboli zadnja slobodna mjesta, a onda nam se turist obrati na hrvatskom. Ispada da je Slovenac, vraća se iz Gruzije, već je bio u Tbilisiju, planinario je po Kavkazu. Pitamo ga kakvi su mu dojmovi, kaže da je Tbilisi star grad, da je Kavkaz lijep, ali "vidjet ćete sami". Na kraju odlazi u taj drugi hotel. 

Zatum odlazimo na večeru u jedan restoran koji sam našao u vodiču. Malo je dalje, u unutrašnjosti. Velim Letici neka pošalje Nikoli poruku gdje smo, pa neka dođu. Odgovaraju mu da su se već snašli za jelo. 
Ništa, mi ulazimo u taj restoran, izgleda kao neki lokalni kvartovski restoran. Konobarica nam donosi meni na gruzijskom. Tražimo na ruskom, i dobivamo, no za većinu jela ne piše objašnjenje. OK, neka znam što su, pa ćemo tako to uzeti. Ja uzimam hačapuri ačaruli i 4 hinkalija sa sirom, Letica pak hačapuri ačaruli i 2 hinkalija s mesom. Usto obojica uzimamo pivu Kazbegi. Toliko smo prtljali s tom narudžbom, vraćali konobaricu tri puta, da se čudimo hoćemo li išta dobiti. Letica se konačno dočepao WC-a, pa odlazi obaviti svoje. 
Što smo mi to zapravo naručili? Hačapuri je apsolutno elementarni pojam gruzijske kuhinje. Radi se o nekoj vrsti bureka u krušnom tijestu, koji može biti okruglog ili elipsastog oblika, a koji se puni mesom, sirom, grahom ili različitim drugim nadjevima. Hačapuri ačaruli (tj. adžarski hačapuri) usto na vrhu još ima razbijeno jaje. Hinkaliji su s druge strane veliki ravioli, koji izgledaju kao npr. ono kad vam izvade zub, pa ga svežu u maramicu. Punjeni su mljevenim mesom, sirom ili krumpirom, obično se još i popapre, a jedu se rukom, i to tako da se vrh ne pojede. 
Dok čekamo jelo (što traje), u jednom mi času Letica kaže "Daj pazi ovo." Okrenem se i primijetim nekog lokalnog badžu koji u raskopčanoj košulji, s čitavom svitom prolazi kraj nas i odlazi u stražnju prostoriju, valjda za VIP-goste. Očito neki lokalni mafijaš. Budući da me Letica nije upozorio što mogu očekivati, ja sam se odmah okrenuo, tako da je i tip skužio da gledamo u njega, i uputio nam je poprilično neugodan pogled. 

Hrana je odlična, najeo sam se toliko da ne mogu niti pojesti jedan preostali hinkali. Letici se hinkaliji s mesom baš nisu sviđali. 
Šaljem jednu poruku, i u taj mi čas dolazi Nikolina poruka, poslana nekih tri sata ranije, u kojoj me pita kamo smo nestali. Očito je u međuvremenu već saznao kamo smo nestali. 
Vraćamo se i stajemo još kupiti nešto osvježavajuće u jednom dućanu. Vruće je i vlažno, prava ljetna sparna noć. Promet je kaotičan, a javna rasvjeta baš ne funkcionira, tako da je prelazak glavne ulice poprilično pogibeljan. 

Po povratku u sobu zatičemo tamo ostale. Ispada da su oni isto našli neki kafić s hranom i najeli se. Evo ukratko što su vidjeli. 

Toranj sa satom: 





Na svakom koraku prizivaju EU: 



Ovo je valjda Posejdon, ispred zgrade kazališta:



Evropas moedani: 



Zgrada Sahlibulvarši:



I na kraju Riesenrad, nakon što je već pao mrak: 



Pošto smo se našli u sobi, dajem im hinkali, da kušaju. Ne mogu kušati, prejeli su se. Imaju i oni komad nečeg svojeg, da mi kušamo. I mi smo se prejeli, ne možemo. Razmjenjujemo informacije o tome tko je što vidio. To će idućih dana postati redovni lajtmotiv - kad god bismo se razdvojili, poslije bi nastalo prepucavanje tko je vidio više, i onda ismijavanje one druge strane ako nije vidjela nešto od toga. Stvar je naravno ovdje u Batumiju započeo Mate. Naime, Letica je pričao da smo obišli skoro sav centar, onda je Mate pitao jesmo li vidjeli neku crkvu koju on jest, pa je onda krenuo zezati Leticu da kako smo to vidjeli puno toga, a nismo vidjeli ovo što nam je pod nosom. Onda je Letica rekao da želi vidjeti tu crkvu, pa mu je Mate spomenuo da će se ići još prošetati. Onda im se priključio Nikola, a i Hrvoju se onda valjda nije dalo ostajati u sobi. Ha, onda idem i ja, još jedna večernja šetnja prije spavanja, iako smo svi mislili otići ranije na počinak. 

Katedrala: 



Šećemo se kroz batumsku noć. Čudan je to grad. Dva bloka od obale je sve skockano i uređeno, a dalje počinje nešto što liči na Bejrut osamdesetih. Dućani s porazbijanim prozorima, ulice bez asfalta... 
Letica kaže kako će se u ponoć vratiti kući, želi se naspavati. Mogao bih i ja. No ipak ga nagovaraju da ode još malo, upućujemo se prema obali. Vidimo plakat za koncert Chrisa de Burgha. Ispada da se sve te bivše zvijezde sada bave koncertiranjem po bivšem SSSR-u - Toto Cutugno u Chişinăuu, Chris de Burgh u Batumiju... 

Dolazimo do obale. Njima je sad sinula ideja da se okupaju. Hvala lijepo, ja ipak neću. Nemam kupaće, nemam ručnik, čak i ako je voda topla, opet me to ne zanima. Oni se isto premišljaju, zbog nedostatka kupaćih i ručnika. Letica jedini ima kupaće na sebi i on se već skinuo. Mate se isto premišlja, izgleda da će se okupati u boksericama. Čak i Nikola razmišlja o kupanju. Ja se malo udaljavam. Onda mi mašu da im dođem čuvati stvari. Hm, pa Hrvoje se vjerojatno neće kupati, jer je on od svih najkompletnije obučen, a i najmanje komotan. Prisjećam se popodnevnog razgovora o kupanju, i moja mi paranoja kazuje da im možda uopće ne trebam čuvati stvari, nego me žele iz vica baciti u more. Bolje da se ja držim podalje... 
Na kraju vidim da se i Hrvoje skida i da svi idu u more. Sad se ipak približavam stvarima i čuvam ih. 
Nakon par minuta izlaze svi van. Nikola se kupao gol - on, naime, na ovakva putovanja, radi uštede prostora, ne nosi donje rublje, što je generalni predmet zafrkancije i zgražanja nas ostalih. Brišu se vlastitim majicama. Osim Nikole - on MISLI da se briše vlastitom majicom, no u stvari se briše Hrvojevom, na Hrvojev užas. Hrvoje mu psuje sve po spisku, jer ne želi nositi majicu u koju je Nikola upravo obrisao svoje golo tijelo. 
Najzad krećemo prema hostelu, ali brus - prvo ja kupujem vodu u parku, onda su oni malo sjeli otpočinuti, a tada Mate i Letica odlaze odigrati partiju stolnog tenisa. Naime, u parku ima nekoliko stolova za stolni tenis i bilijar. Na svakom stolu je reket. Nitko to ne krade, svatko može doći i odigrati partiju. Nakon 5 minuta igranja, konačno kreću dalje. No sad im smeta sol, pa se odlučuju istuširati u fontani na Evropas moedaniju, zajedno s nekom dječurlijom: 



Nakon čitave ove tirade ipak dolazimo u hotel i spremamo se na počinak. Ovo je tek naša druga noć u krevetu, iako smo već 4 dana na putu. 
Na kraju se Letica, Mate i ja dogovaramo da ćemo na onaj bračni krevet leći poprijeko, tako da stanemo sva trojica. Stisnuti smo kao sardine, ali nema nam druge. Rano ujutro je ustajanje, lovi se prva maršrutka...

psihoputologija @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 3, 2012
SUBOTA 7. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Budimo se u cik zore. Vozimo se uz crnomorsku obalu. Vozili smo se i jedan dio noći, ali to nismo vidjeli. Cesta u ovom dijelu kao na talijanskoj obali Jadrana ide izravno uz obalu, a i izgled mora podsjeća na talijanski Jadran: 



 

Uz crnomorsku obalu naselja su smještena u vrlo uskom obalnom pojasu, iza kojega se uzdižu brda. Ovo je već predgrađe Trabzona: 

 

Trabzon ima oko 230 000 stanovnika i glavno je središte istočne crnomorske obale. Grad su prema tradiciji osnovali kolonisti iz Mileta 756. g. pr. Kr. U antičko je doba bio poznat kao Trapezunt. Upravo je Trapezunt bio prvi grčki grad u koji su 399. g. pr. Kr., nakon 2 godine potucanja po visoravnima Anatolije, prispjeli grčki plaćenici koje je perzijski kraljević Kir Mlađi unajmio za borbu protiv svoga brata Artakserksa II. Kir je u bitci poginuo, a plaćenici su bili prepušteni sami sebi. Čitav put te grčke vojske opisao je povjesničar Ksenofont u svom dijelu Anabaza, koje zbog svog jasnog i preciznog jezika spada među prva djela u nastavi klasične filologije. Ksenofont je također bio jedan od spomenutih plaćenika. 
Grad je kasnije bio središte Pontskog kraljevstva, a u 1. st. pr. Kr. pao je pod Rimljane. Zbog svog važnog prometnog položaja u to se doba dograđuje njegova luka, kao i ceste koje od obale vode prema Armeniji i Iranu. 258. grad su opljačkali Goti, i unatoč obnovi trebalo je proći još 600-tinjak godina da opet stekne važnost, kada su obnovljene trgovačke veze i Put svile. U to vrijeme poznat pod imenom Trebizond, grad je bio i važno mjesto trgovinske razmjene između Bizanta i muslimanskih krajeva. Nakon Četvrtog križarskog rata 1204., pod patronatom gruzijske kraljice Tamare, ustanovljeno je Trebizondsko carstvo, bizantinska država-sljedbenica, koja je postojala do 1461., kada se njezin posljednji vladar predao Mehmedu II. Osvajaču. Iako su se s dolaskom otomanske vlasti u grad naselili i Turci, glavninu stanovništva i dalje su činili Grci, Armenci i Lazi.
Tijekom čitavog srednjeg vijeka, u Trebizondu postoji đenoveška trgovačka kolonija. Bio je važna pomorska orijentacijska točka - u talijanskome i danas postoji izraz "perdere la Trebisonda" u smislu "izgubiti osjećaj za smjer". 

Tijekom Prvog svjetskog rata Trabzon je osvojila ruska carska vojska, ali se iz njega povukla poslije Oktobarske revolucije. U doba Armenskog genocida u Trabzonu i okolici ubijeno je i spaljeno oko 5000 Armenaca. Ujedno, ubijen je i velik broj djece, i to pomoću injekcija morfija, otrovnog plina, ili pak jednostavnim odvoženjem brodovima u Crno more i bacanjem preko palube. 
Mir u Sèvresu odredio je da Trabzon ima pripasti tzv. Wilsonovoj Armeniji. No uslijedio je turski rat za nezavisnost, kojim je Mustafa Kemal-paša prisilio zapadne sile na reviziju rečenog sporazuma, pa je tako Trabzon po novom mirovnom ugovoru iz Lausanne ostao dijelom Turske. 
Drugi svjetski rat poremetio je trgovačke odnose, pa grad počinje ekonomski stagnirati. To se nastavilo i nakon rata - Trabzon je postao zabačeni lučki grad, nedaleko osjetljive granice sa Sovjetskim Savezom i, iako je profitirao od generalnog razvitka Turske, taj je razvoj bio mnogo sporiji od zapadnih dijelova države. 
Danas je Trabzon poznat kao centar ultranacionalističke turske politike. Još je Atatürk odabirao svoje osobne čuvare upravo među Trabzoncima, zbog njihove odanosti. 
Stanovništvo su pretežno Turci, ima i nešto Pontskih Grka, međutim njihov se jezik gotovo posve izgubio, govore ga još jedino stariji. 
Netrpeljivost prema Armencima posebno je prisutna u Trabzonu, a upravo iz Trabzona potječe i Ogün Samast, koji je kao šesnaestogodišnjak 19. siječnja 2007. u Istanbulu ubio Hranta Dinka, poznatog turskog novinara armenskog porijekla, koji je zagovarao pomirbu dvaju naroda i poticao Turke da prestanu poricati genocid nad Armencima. 
Poslije raspada SSSR-a u Trabzon se doselilo i dosta ljudi iz tog područja. Među prvima su bile, naravno, prostitutke, pa se tako u turskom slengu za prostitutku danas kaže i "nataşa". 
Grad ujedno služi i kao svojevrsna vrata pripadnicima turkijskih naroda s područja bivšega SSSR-a. 

Područje oko Trabzona poznato je kao najveći svjetski izvoznik oraha i trešanja. 
Trabzon je i rodni grad turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. 

Nakon dolaska na trabzonski kolodvor, prvo ćemo nabaviti kartu za dalje. Izgleda da Metro Turizm organizira direktno bus do Batumija, tako da se ne moramo patiti s presjedanjem u Hopi. Kupovinu karata prepuštamo Mati, koji zna turski. 

Nakon što smo ostavili prtljagu i kupili karte, idemo se prošetati do grada. Letica se nabrijao da stignemo još i do manastira Sümela, ali on je 40-ak kilometara od grada i to bi nam uzelo previše vremena. Uostalom, treba nešto ostaviti i za idući put. 

Nikola u međuvremenu shvaća da je posijao gel za pranje ruku. Naime, opet je pokušao izvesti isto što inače radi, uvaliti bočicu s time meni u ruksak, neka mu ja nosim. No ja sam mu to uredno vratio, jer mi je pun kufer toga da on putuje s ruksakom za faks i praznih džepova, dok bih ja pored hrpe svojih stvari još trebao nositi i njegove. E, onda je on tu bočicu, umjesto da ju strpa u džep, stavio u neku vrećicu i objesio na sjedalo, da bi mu to stjuard kasnije odnio, misleći da je smeće. 
Barem je ispunio kvotu: preklani pasta za zube, lani gel za tuširanje, ove godine gel za pranje ruku.

Upućujemo se pješke prema centru. U jednom času nailazimo na petlju. Letica procjenjuje da mu se ne da ići pločnikom uokolo, već da je bolje pretrčati cestu i skratiti si put. Jebala ga hiperaktivnost. Najkraći put nije uvijek i najsigurniji. Ali svi idu za njime. Na kraju odlazim i ja, ali shvaćam da na kraju tog puta treba skočiti s metar i pol visine na poprilično uski pločnik pored ceste kojom jure auti. Nisam lud. Okrećem se i želim se vratiti, ali onda oni počinju s "Ma daj, kako ne možeš skočiti..." Eto, ne mogu, jer je pločnik preuzak, a ja nestabilan i obično u takvim situacijama poslije doskoka zateturam, a ovdje bih se mogao zanijeti na cestu. Na kraju mi Letica pruža ruku prilikom silaska i uspijevam se nekako spustiti.

Iako je Trabzon grad duge i slavne povijesti, danas izgleda poprilično bezvezno. Evo par slika s naše šetnje do centra (Letica je opet pretrčao cestu, jer mu ona druga strana nije bila dobra): 


 






 

Luka: 


 

 

 
Željeli bismo negdje sjesti, nismo ništa doručkovali. Nailazimo na jedan parkić u kojem je kafić, ali oni se premišljaju, jer tu nemaju nikakve hrane. Nikola se nabrijao na to da kupi kebab - u pola 8 ujutro! Nasreću, Turci su normalan narod, i ne računaju da netko može u rano jutro jesti pečeno meso, pa obično počinju peći kebabe negdje oko 10. 
Odlučujemo se popeti prema tvrđavi. Ta bi trebala biti negdje uzbrdo. 
Još malo kuća:
 

 




Vjerojatno najuža ulica u Trabzonu: 



Napokon Letica pita nekog tipa gdje je "kale". Ovaj ne zna. Pokazuje u nekom neodređenom smjeru. Vijećamo. Naposljetku ipak odlučujemo skrenuti nizbrdo i pronaći neko mjesto za sjesti. Sada je i Hrvoja počelo tjerati na WC, tako da je Letica premoćno nadglasan. 

U ovoj Turskoj su svi gradovi brdoviti: 



I napokon nalazimo neku lokalnu čajanu. Imaju čak i salep. E sad su i ostali odlučili probati to piće o kojemu Nikola i ja pričamo s takvom pobožnošću. Nažalost, rade ga s vodom, pa je rjeđi nego što bi trebao biti, ali svejedno je odličan. I drugi su zadovoljni. 

Hrvoje je naglo izgubio želju za WC-om kada se suočio s čučavcem. On je jedan od onih kojima je to ritual i voli poprilično dugo sjediti na zahodu, a čučavac mu ne omogućava taj komfor. 

Spremni smo za nastavak. Malo niže nailazimo na džamiju Yeni Cuma (Novi petak), koja je izvorno bila pravoslavna crkva sv. Eugenija. To se uostalom vidi i iz stila gradnje:



Zanimljiv motiv - dolje arapski natpis, a gore kršćanski monogram: 

 

Napokon nam puca pogled na tvrđavu, koja je na drugom brdu:



Pogled prema moru: 



Jedna nepoznata džamija: 



Džamija Hacı Kasım Muhittin: 



Napokon smo se spustili u centar grada. Centar grada izgleda poprilično moderno, nema starih zgrada. Tu se nalazi i Meydan Park u kojem je, naravno, i Atatürkov kip: 





Pogled na trg:



Letica odlazi pronaći turistički ured, kako bi uzeo neke prospekte. Mi ga čekamo i gledamo ima li negdje nešto za pojesti. Nikola još nije dobio svoj döner. Letice već neko vrijeme nema i Nikola i ja ga odlazimo potražiti na adresu gdje bi trebao, po mom GPS-u, biti turistički ured. Ali tamo nema ničega. Vraćamo se natrag do Mate i Hrvoja i shvaćamo da se Letica u međuvremenu vratio. Zabilježio je i par detalja: 





Imamo još oko sat i pol vremena. Naš je prijedlog da krenemo pješke prema kolodvoru, ali Letica je za to da se još malo prošećemo, pa odemo do kolodvora dolmuşom. Hajdemo onda. 

Pogled na luku: 



Odlazimo poprijeko na drugu stranu brežuljka Ganita, kako bismo došli do civilnog dijela obale. Ovuda prolazi brza gradska cesta, koja izlazi iz ovog tunela, ponad kojeg su ostaci zidina: 



Obala je odvratna, a ni more baš ne mami na kupanje: 


 


 

Lukobran: 



Ovo bi, kakti, trebalo biti kupalište: 



Vratili smo se još malo u centar grada. Nikola je konačno ugledao jedan döner, ali još nije pečen. Sad smo i mi već gladni (ali ne baš za döner). 
Ulica u centru: 



Jedna od stvari od kojih ne možete pobjeći u Trabzonu je Trabzonspor, lokalni nogometni klub. Trabzonspor je jedini neistanbulski klub koji je član Velike četvorke turskog nogometa - četiri kluba koji su dosada osvajali sve naslove prvaka Turske. To su Galatasaray, Fenerbahçe, Beşiktaş i Trabzonspor. (Inače, tradicija je prekinuta upravo 2010. - Bursaspor je osvojio svoj prvi naslov prvaka u povijesti.) 
Klupske boje Trabzonspora - svjetloplava i bordo - prate vas posvuda, ljudi često nose dresove, a nama su osobito bile zanimljive ove dvije žene odjevene poprilično islamski konzervativno, ali u dresovima Trabzonspora: 



Ni ovoj džamiji ne znam imena: 



U susjednoj ulici (koja se zove Uzun sokak, tj. Duga ulica) kupujemo nešto poput bureka sa sirom, tako da smo riješili glad. Osim Nikole, on i dalje tvrdoglavo želi döner. 
Odlazimo k stajalištu dolmuşa nedaleko središnjeg parka. Nikola je napokon našao döner i kupuje ga, zatim se Letica odlazi raspitati koji nam dolmuş odgovara za kolodvor. Našao ga je odmah i on isti čas kreće, te smo za 5 minuta na kolodvoru. Obnovit ćemo još zalihe vode, podići prtljagu, i potom krećemo na put za Batumi.

Trabzon nas se nije osobito dojmio. Očekivali smo više od njega s obzirom na starost grada. 

Čim smo sjeli u autobus, Hrvoje je zakunjao: 



On je osoba s dosta regularnim bioritmom, pa mu ovakva tumbanja istog, kakva se događaju na ovim putovanjima, nisu osobito odgovarala. 

Cesta dalje uz obalu prolazi ispod strmih Pontskih brda, koja su šumovita, pa me to podsjeća na istočnu obalu Istre. Česti su mostovi preko kojekakvih rijeka, koje su međutim zbog ljetnih suša vrlo malene: 





Prolazimo kroz Rize. Rize je do kraja Drugog svjetskog rata bio zabačeni provincijski gradić Bogu za leđima. Tada se u okolici grada počeo uzgajati čaj, i to je drastično promijenilo gospodarstvo grada. Danas Rize nazivaju "čajnom prijestolnicom Turske", a neki čak i "svijeta". 1958. u gradu je osnovan i Institut za čaj, a dodatni doprinos razvitku dalo je i otvaranje granice s Gruzijom, 90-ak kilometara istočno, čime je ova regija prestala biti slijepo crijevo. 
Iz Rizea inače svoje korijene vuku turski pjevač Tarkan i trenutni turski premijer Recep Tayyip Erdoğan (potonji je čak i proveo djetinjstvo u tom gradu). 

Pogled uz obalu prema granici: 



Tu započinje rasprava o našem itinereru kroz Gruziju. Letica me inače kad sam mu poslao plan puta pitao hoćemo li obići Mchetu i Kutaisi. Rekao sam da Mchetu možemo ubaciti, ali da je Kutaisi predaleko da bismo se iz Tbilisija otputili do njega. Ali on sad opet započinje taj razgovor ne bismo li ipak mogli ubaciti Kutaisi u itinerer. Ja mu objašnjavam da je bolje koncentrirati se na Tbilisi, nego se rastrčati okolo. Ja inače nisam pobornik čamljenja u nekom mjestu dulje nego što treba, ali u ovom smo slučaju ionako u Tbilisiju uglavnom večerima (kad sam slagao itinerer računao sam na to da Hrvoje voli dulje spavati - to mi je i u Moldaviji spočitavao - pa da se baš ne dižemo u 7, nego da krećemo oko 10, 11), a onda je teško doživjeti grad u potpunosti. A od Tbilisija do Kutaisija ima 4 sata u jednom pravcu, znači 8 sati puta, pa onda još obilazak... Osim toga, velim mu, negdje treba podvući crtu. Nećemo uspjeti cijelu Gruziju obići u tih par dana koje smo tamo, trebamo nešto ostaviti i za idući put. Letica predlaže da krećemo uvijek rano ujutro (gledam Hrvoja, ali on se ne uključuje u raspravu) i da ne gubimo vrijeme na kojekakva sjedenja po ručkovima (e tu ja sad odlučno protestiram, jer je hrana bila jedan od glavnih momenata prilikom organizacije ovog putovanja - gruzijska je kuhinja odlična i vrlo jeftina). Da stvar bude bolja, sada se u raspravu uključio i Mate, i to naravno protiv mene, iako je i on bio oduševljen itinererom kada sam mu ga poslao, i govorio kako je to Krešo krasno složio. Ali mu je sada očito zabavno držati štangu Letici, iako, realno nema pojma o tome što ima u Kutaisiju za vidjeti i ima li uopće išta. Matu zapravo ponajviše veseli mogućnost da meni "sjebe itinerer", jer vidi da mene poprilično nervira kada stvari ne idu po planu. Ja priznajem da sam poprilični control freak, ali to spada u one mane pojedinca koje se zna i uvažava, a ne da se pakosno uživa u nerviranju drugoga. Onda još počinje s posve neargumentiranim izjavama da se u Tbilisiju ionako nema ništa za vidjeti, dosta su nam dvije večeri za cijeli grad, i slična baljezganja. 
U jednom mi je času pukao film i eksplicitno sam rekao Mati da on ne bi ni išao na ovaj put da me Nikola nije gnjavio s time da smo mi tradicionalna ekipa i slično. Predobro poznam Matu da bih pomislio da bi on tri tjedna bio prijazno nastrojen i ne gazio ljudima po žuljevima. Ja stvarno nisam toliki mazohist da vodim sa sobom na put ljude koji će me neprestano pljuvati. Što se Letice tiče, kažem mu, možemo se dogovoriti. Ako on hoće ići u Kutaisi, neka ide sâm, ili neka ide s njim netko koga to zanima. Ja mislim da ima zanimljivijih stvari za vidjeti u Tbilisiju. Možemo se demokratski dogovoriti. Ja ne tražim od Letice da on sjedi sat i pol na ručku, ali neka on poštuje moju želju da ja to napravim, ako mi se tako prohtije. Nismo vezani pupčanom vrpcom. Uostalom, u Istanbulu je isto tako šalabazao sâm. 
Kako će se kasnije ustvrditi, preostaloj dvojici se također nije dalo ići u Kutaisi. Hrvoje mi je priznao da me razumije, jer je i on control freak i ne voli takve iznenadne promjene bez nekakvog razloga. (Kad sam ga kasnije pitao kako može istovremeno biti control freak i zastupati anarhizam, odgovorio mi je da je on čovjek pun proturječja). Ona pizda Nikola se zajedno s Matom smijao na moje pokušaje da objasnim razloge zašto sam izostavio Kutaisi dok sam slagao itinerer, da bi mi kasnije rekao da njega Kutaisi zapravo uopće ne zanima. Kad sam ga pitao zašto onda to nije rekao u vrijeme rasprave, ispalo je da uopće nije ni slušao srž rasprave, nego mu je samo bilo smiješno to što se ja nerviram. Zaboga, pa ja putujem s odredom sadista. Frown I što je još gore, ispada da ću i ubuduće morati sâm trpjeti Letičine napade na itinerer. Kao da se nisam potrudio maksimalno sve razmotriti, proveo dane i dane u istraživanju mogućih ruta, cijenama prijevoza, vezama... 

Sad nam opet govore da se stišamo. Pobogu, pa čak ni ne govorimo osobito glasno. Kad se sjetim kako su se lani Nikola i Mate svađali oko cikasa i palme u taksiju u Sarandi, ovo je ništa. A moramo izvesti nekakav zaključak, neću se sigurno moći smiriti i pričekati s raspravom do tko zna kad. 

U jednom od tih mjesta prije granice promijenio se i vozač autobusa. Komentiramo kako ovaj i fizički izgleda drugačije, što znači da sigurno nije Turčin, nego možda Gruzijac koji radi za Metro i vozi preko granice. 

Cesta prema granici: 



Ovo je vjerojatno svugdje u svijetu uobičajeni prizor pred većim graničnim prijelazom:



Ono tamo je već Gruzija: 



Ja i dalje proučavam kartu Gruzije u svom Lonely planetovom vodiču. Čini se da vidim rješenje čitavog spora. Naime, dok sam slagao itinerer, bio sam uvjeren da maršrutke od Batumija za Tbilisi idu cestom koja iz Batumija ide direktno na istok, i onda dolinom rijeke Mtkvari do Tbilisija. No, kako vidim u vodiču, ta je cesta zapravo planinska, uska i zavojita, te je čak i veći dio godine zatvorena zbog snijega. Ispada da maršrutke idu cestom uz obalu skoro do Potija, a potom skreću na glavnu magistralu i tako idu za Tbilisi. U tom slučaju mi bismo ionako morali proći pored Kutaisija, pa bi nam tako obilazak grada oduzeo nekih 2 sata vremena, umjesto 10. Kažem to Letici, uz ogradu da još uvijek treba provjeriti je li ta ruta točna. 2 sata možemo žrtvovati radi mira u grupi. U krajnjem slučaju, oni kojima se ne da ostati u Kutaisiju mogu produžiti za Tbilisi. Mate likuje, očito valjda to tumači kao pobjedu protiv "tiranije itinerera".

I onda konačno dolazimo na granicu. Kolone autiju. Vozač se okreće i kaže nam da je gužva tolika da ćemo brže prijeći ako siđemo i prijeđemo granicu pješke, te onda ulovimo maršrutku za Batumi. Ako bismo čekali s njim, nećemo ju prijeći za 5 sati. 
PET SATI???!!! 

Kada smo pokupili stvari i dogegali se do graničnog prijelaza, postali su nam jasni razmjeri:



Dakle, na granici je jeziva gužva, red se gotovo ne miče. Usto je još prisutan i smrad ispušnih plinova, jer auti ne gase motore dok čekaju u redu. Ne znamo što ćemo, ne izgleda nimalo obećavajuće, tim više jer se tamo naprijed red sužava u onaj koridor omeđen s obje strane ogradama, i tamo bi moglo biti i mrtvih i pregaženih kad krene. Stojimo u redu, sunce piči, priroda je uokolo lijepa, ali ja se baš ne usuđujem slikati, ipak je to granica. No Letica i Nikola slikaju. 

Gruzijske automobilske registracije su zanimljive. Podsjećaju po formi na mađarske, tj. sastoje se od tri slova i troznamenkastog broja, no dok su kod Mađara krenuli s AAA, u Gruziji je to očito prepušteno slobodnom odabiru, pa nastaju zanimljive kombinacije slova. Ova je bila na autu koji je stajao pored nas, a to je bila i naša reakcija kad smo vidjeli stanje na granici: 



Inače, zaboravio sam napomenuti da je ovo red za IZLAZ iz Turske, dakle obično ono što je manje problematično. Koliko čujemo po govoru, oko nas su uglavnom Gruzijci. Naime, kužimo da nije turski. Laughing I da, definitivno po intonaciji ne liči na one naše suputnike iz vlaka u Beogradu. Dok je ruski utjecao na izgovor rumunjskoga u Moldaviji, na gruzijskome nije ostavio traga. 
Gruzijci vuku ogromne količine razne robe, vjerojatno ponajviše špeceraja. Naime, za tri dana počinje Ramazan, a ovaj dio Gruzije je također muslimanski. 
Evo kako izgleda perspektiva tamo naprijed:

 

Nikola odlazi baciti pogled i vraća se rekavši da je stanje naprijed očajno. Na šalteru radi JEDAN službenik, koji uzme par pasoša u jednom navratu, pa ih onda provjerava. To objašnjava zašto se red svakih nekoliko minuta pomakne za otprilike 30 centimetara. 

Pada nam napamet jedna očajnička ideja. Budući da je Letica osoba bez srama, koja se elegantno uvaljuje kamo god poželi (stoga smo ga zvali i Uletica), odlučili smo njemu dati sve putovnice i pustiti ga da se progura naprijed. I doista, on kreće u taj pothvat, usput slikajući: 



Ovo su očajnici iza njega:



Nikola ide provjeriti stanje, veli "Dobar je Letica, fino se već progurao, ide to njemu." 
Probio se do šaltera: 



I uspio je:



U međuvremenu i Mate i Nikola odlaze naprijed vidjeti što se događa s Leticom. Ostavili su sve stvari meni i Hrvoju. Zapravo, ostavili su ih Hrvoju, jer sam ja stekao već nekih pola metra prednosti u redu i ne mogu više van, jer su me opkolili. Tako sad Hrvoje vuče svoj veliki i mali ruksak, Matin i Nikolin ruksak, te onu Letičinu torbetinu. U međuvremenu se naprijed i Letica pridružio ovoj dvojici izvan reda. Njih trojica stoje naprijed, smiju se, gledaju, a Hrvoju i meni nije jasno u kojoj su fazi naši pasoši i kod koga su. Hrvoje komentira "Pa zašto nam bar ne pošalju Nikolu da veli u čemu je stvar." Na kraju dolazi Mate, koji ide kupiti vodu negdje otraga. Veli da su putovnice predane i da sad moramo čekati. Vraća se s vodom i ostavlja nam bocu. 

U međuvremenu je red počeo malo brže napredovati, izgleda da je došao još jedan službenik. 
Čini se da bi uskoro moglo biti gotovo: 



Napokon, nakon nekih pola sata neizvjesnosti, pojavljuju se sva trojica s pasošima. Izlazni žigovi su unutra. Mate nam savjetuje da budemo elegantni i ne izazivamo bijes ostalih u redu zbog švercanja. Kaže da se lagano izvučemo iz reda i krenemo hodati natrag prema Turskoj (kao, odustajemo), a onda zaobiđemo kamione i sakriveni njima prošećemo se na drugu stranu. 

Ovo je pogled s druge strane na gužvu oko šaltera: 



A stvari nisu nimalo bolje niti u drugom pravcu. I ovdje je užasno dugačak red onih koji čekaju na ulaz u Tursku: 



Mnogi su počeli mahati i derati se Letici što slika njihov žalosni položaj. 

E sad, što je točno Letica napravio? On se progurao naprijed, ali nije dospio doći do samog šaltera. Kod šaltera je stajao neki tip, koji je uzimao putovnice i davao ih na šalter, te bi obrađene putovnice prosljeđivao vlasnicima. Tip je očito civil, koji je preuzeo tu ad hoc ulogu. Letica je naše putovnice isto tako dao njemu, premda nije uopće bio siguran hoće li ih ovaj dati na šalter. Upravo iz tog razloga njih trojica nisu htjela obavijestiti Hrvoja i mene o tome kakvo je stanje, jer nisu htjeli da se nerviramo oko moguće činjenice da će dotični odmagliti s našim putovnicama. No nasreću, sve je dobro završilo. 

Gruzijska strana graničnog prijelaza je posve prazna, pa ulazak ide brzo. Doduše, mislim da nam skeniraju rožnicu ili tako nešto, traže nas da buljimo par sekundi u kameru koju imaju na šalteru. Potom nam još na izlazu jedan službenik pogleda pasoš i kaže "Welcome to Georgia". Doista, nikada nisam doživio da mi netko poželi dobrodošlicu u zemlju već na graničnom prijelazu. 

Maršrutki za Batumi ima, ali mi nemamo novce. Bankomata na granici nema, pa ćemo morati promijeniti eure. Gruzijska se valuta zove lari (riječ je etimološki ista kao i lira), a sastoji se od 100 tetrija (doslovce "bijelih"). Jedan lari iznosi oko 3 kune. Mi međutim mijenjamo eure po katastrofalnom tečaju (inače je oko 2,4 larija za euro, no ovdje je 2,1 - a u Gruziji je to dosta velika razlika, s obzirom da je sve dosta jeftino). Mijenjamo stoga minimalno, taman za maršrutku, koja košta oko 1 larija. 

Maršrutka je spremna, trpamo se u nju i krećemo prema Batumiju, koji je udaljen 20-ak kilometara. Cesta vodi isprva uz obalu. Gotovo do same granice proteže se duga šljunčana plaža. Pogled unatrag, prema Turskoj: 







(ona džamija tamo desno na obali nalazi se u Turskoj) 

Prelazimo preko rijeke Čorohi: 

 

Na drugu stranu: 

 

Mi smo dakle prešavši granicu u mjestu Sarpi i službeno ušli u Zakavkazje. To je prilično neobična regija, koju u smislu međunarodne politike čine tri države, iako se realno na tom području nalazi čak šest država. Stisnuta je između tri ogromna susjeda i dva mora. Usto se radi o seizmički vrlo aktivnom području, budući da kroz njega prolaze dva mlada nabrana gorja - na sjeveru je to planinski lanac Kavkaza, koji regiju odvaja od Rusije, dok je na jugu to planinski sustav koji počinje s Malim Kavkazom, a potom se preko Armenije nastavlja u gorje Zagros. Uz tu poprilično nepovoljnu prirodnu situaciju i geopolitičku okolinu, zakavkaske su si države dodatno zakomplicirale život međusobnim ratovima i unutrašnjim sukobima. 

Gruzija, u kojoj se trenutno nalazimo, srednja je po veličini od triju zakavkaskih država. Nominalno joj je površina 69 700 km2, a realno 57 368 km2. Na tom području živi nešto više od 4 milijuna stanovnika, što znači da je dosta slična Hrvatskoj i veličinom i brojem stanovnika. Jedina od zakavkaskih država ima obalu na Crnom moru. 
Lokalni naziv države je Sakartvelo, što u biti označava "zemlju Kartvelaca". Kartvelci je zajednički naziv za nekoliko jezično blisko srodnih naroda koji svi žive na području između Kavkaza i Malog Kavkaza, te na krajnjem sjeveroistoku Turske. To su Lazi (u Turskoj), Mingrelci (u zapadnoj Gruziji), Svani (na južnoj strani Kavkaza u zapadnoj Gruziji), te Kartulci (u središnjoj i istočnoj Gruziji). Jezik ovih potonjih uzet je kao osnova književnog gruzijskog jezika. Prema legendi, predak kartvelskih naroda bio je Kartlos, praunuk Noinog sina Jafeta. Imena Gruzija i Georgija (pod kojima je zemlja poznata u svijetu) potječu vjerojatno od perzijskog oblika Gurg ili Gurz. Etimologije toga imena su nejasne. U smislu pučke etimologije, rečeno je da Gruzijci nose to ime jer osobito cijene sv. Jurja. Zbog toga je između ostaloga 2004. država prihvatila novu zastavu, koja na sebi ima 5 križeva sv. Jurja, a koja se navodno koristila i u srednjovjekovnoj Gruziji. 
Gruzija je jedna od najstarijih nacija na svijetu. Gruzijska se plemena spominju još u 12. st. pr. Kr., a već su u 4. st. pr. Kr. uspjela uspostaviti ujedinjenu državu. U doba antike na području Gruzije ističu se dva velika kraljevstva - na istoku je to bila Iberija (ili Kartulija), a na zapadu, uz Crno more, Kolhida. 
Isprva pod utjecajem Grka i Perzijanaca, poslije dolaska Rimljana 66. po. Kr. Gruzija postaje satelitskom državom Rimskog carstva, te će to ostati idućih 400 godina. 
Gruzija je zarana prihvatila kršćanstvo - 327. ga je kralj Mirian III. proglasio državnom religijom - postavši tako druga najstarija kršćanska zemlja na svijetu. Ujedno je imala i poprilično osjetljiv položaj, na granici kršćanskog i zoroastrističkog, a kasnije kršćanskog i islamskog svijeta. Isprva su njome naizmjence vladali Bizant i Perzija, da bi ju u 7. st. pokorili Arapi. Tek u 11. stoljeću pobunjene pokrajine oslobodile su se arapske vlasti i ujedinile u novo kraljevstvo pod kraljem Bagratom V. U idućem stoljeću, pod kraljem Davidom IV. Graditeljem koji je protjerao Seldžuke, kraljevstvo je proširilo granice po većem dijelu Zakavkazja i čak u današnju Tursku. 
Gruzija svoj vrhunac i renesansu dostiže prije europske - u 12. i 13. stoljeću, za vladavine kralja Davida Graditelja i njegove unuke kraljice Tamare. Na dvoru kraljice Tamare živio je i djelovao i najslavniji gruzijski pjesnik Šota Rustaveli. Grade se velike katedrale, njeguje filozofija, prisutna je vjerska tolerancija... 
Nažalost, potkraj 13. stoljeća Gruzija pada pod Mongole, i tamo će ostati do 15. stoljeća, kada se za njen teritorij počinju boriti Perzija i Otomansko carstvo. Uslijedilo je turbulentno doba u kojem bi se pojedini vladari povremeno osamostalili, no onda bi uslijedila strana invazija koja bi dokrajčila taj pokušaj. Tek 1762. dolazi do ujedinjenja pod kraljem Erekleom II. No i to je bilo kratkog vijeka. Već 1783. na obzoru se pojavila carska Rusija, koja je s istočnom kraljevinom Kartli-Kaheti potpisala ugovor o zaštiti. Kada su u idućih 10 godina Turci i Perzijanci dvaput napali Tbilisi i razorili ga, Rusija nije ponudila pomoć, već je umjesto toga anektirala dijelove današnje istočne Gruzije. To je i formalizirano 1800., kada je Kartli-Kaheti službeno inkorporirana u Rusko carstvo, a 1801. detroniziran je i posljednji kralj David Batonišvili. Plemstvo koje se protivilo ukidanju samostalnosti bilo je uhićeno. 
Tijekom 19. stoljeća Rusija je pomalo anektirala i zapadne dijelove današnje Gruzije. Do 1860. čitav današnji teritorij Gruzije ušao je u sastav Rusije. 
Nakon ruske revolucije, u svibnju 1918. proglašena je Demokratska Republika Gruzija. Nova je država odmah zaratila s Armenijom oko područja naseljenih Armencima u južnoj Gruziji. Isto su tako pokušali proširiti i obalu na Crnom moru sve do Sočija. Čitava ta gungula završila je tako da je Gruzija postala britanski protektorat. 1921. Demokratsku Republiku Gruziju napala je Crvena armija, čime je država uključena u Sovjetski Savez, isprva kao dio Transkavkaske SFSR, a od 1936. kao samostalna republika. 
Sovjetskom Savezu Gruzija je dala nekoliko istaknutih ličnosti. Nije niti potrebno spominjati Staljina, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti kasnije, no Gruzijci su bili i bivši sovjetski šef tajne policije Lavrentij Berija, kao i Gorbačovljev ministar vanjskih poslova Edvard Ševardnadze. Unatoč tomu, od 60-ih godina dvadesetog stoljeća postojao je jak disidentski pokret za obnovu gruzijske nezavisnosti. 
Stvar je dobila zamah nakon demonstracija koje su se dogodile u Tbilisiju 9. travnja 1989., i u kojima je sovjetska vojska pokušala rastjerati demonstrante, ali je sve završilo stampedom u kojem je poginulo 20 ljudi, a stotine su ozlijeđene. Već ujesen 1989. Vrhovni sovjet Gruzije (koji je bio prvi organ vlasti u SSSR-u izabran na višestranačkim izborima) osudio je sovjetsku okupaciju Gruzije 1921. i zatražio obnovu nezavisnosti. 9. travnja 1991., na dvogodišnjicu masakra u Tbilisiju, Gruzija je proglasila nezavisnost od SSSR-a. Za prvoga je predsjednika mjesec i pol kasnije izabran bivši nacionalistički disident Zvijad Gamsahurdija. Gamsahurdija je zastupao oštru nacionalističku politiku i zalagao se za beskompromisno rješavanje problema u separatističkim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji. Usporedbe radi, oko 30% stanovništva Gruzije su ne-Gruzijci, no Gamsahurdija je aktivno propagirao politiku "Gruzija Gruzijcima". Nakon pola godine, Gamsahurdija je svrgnut, a zemlja je kliznula u građanski rat između Gamsahurdijinih pristaša i protivnika. Gamsahurdija je pobjegao iz zemlje, a vlast je preuzeo Edvard Ševardnadze, bivši sovjetski kadrovik, koji se pokušao agresivno obračunati s Gamsahurdijinom politikom i njegovim pristašama. Gamsahurdija se međutim u ljeto 1993. vratio u zapadnu Gruziju, ondje okupio odane snage, i krenuo u obračun sa Ševardnadzeovom vlašću. Osvojio je nekoliko gradova u zapadnoj Gruziji, no onda je krenuo na Poti, lučki grad o kome ovisi izvozna trgovina Armenije i Azerbejdžana, a bitan je i ruskim interesima. Tada je došlo do unisone potpore Ševardnadzeu od strane susjednih zemalja, Rusija je ponudila i vojnu pomoć ako se Gruzija priključi ZND-u. To je ubrzo i učinjeno, te je uz pomoć ruske vojske Gamsahurdijina ofenziva zaustavljena. Sâm Gamsahurdija pronađen je mrtav tri mjeseca kasnije u ne sasvim razjašnjenim okolnostima. 
Tih je godina došlo i do sukoba s dvjema separatističkim regijama, Abhazijom i Južnom Osetijom. Sukobi su uzrokovali i velika preseljenja stanovništva, pa je tako 250 000 Gruzijaca iseljeno iz Abhazije, a još 23 000 iz Južne Osetije. Te su dvije regije, etnički drugačijeg sastava od ostatka Gruzije, postigle de facto nezavisnost već sredinom devedesetih, zahvaljujući patronatu Rusije. 
Ševardnadzeova vlast bila je obilježena korupcijom, a nakon što je 2003. optužen za izbornu prijevaru izbila je tzv. Revolucija ruža, kojom je smijenjen, a na vlast je došao mladi pravnik Miheil Saakašvili, obrazovan u Americi, koji je zacrtao politički smjer euroatlantskih integracija. Saakašvili se prvo obračunao s Aslanom Abašidzeom, koji je bio guverner jugozapadne gruzijske regije Adžarije, a koji je pokrajinom vladao kao lokalni šerif. Iako je situacija bila na rubu rata, Abašidze se povukao i otišao u azil u Moskvu. Ohrabren tom pobjedom, Saakašvili se odlučio posvetiti dvjema separatističkim regijama. Nažalost, tu je počinio pogrešku. U kolovozu 2008. došlo je do kratkog ali efikasnog rata u kojem je Rusija za kratko vrijeme osigurala granice Južne Osetije, ušla na gruzijski teritorij, zauzela grad Gori i krenula prema Tbilisiju. Istovremeno su blokirali crnomorsku luku Poti i onesposobili gruzijsku mornaricu. Nakon demonstracije sile povukli su se na svoje početne položaje, ali je Saakašvili dobio po prstima i upozoren je da se s Rusima ne igra. 

I tako je danas Gruzija prije svega posvećena čežnji za Europom, koju vjerojatno Gruzija ni ne zanima baš previše, ali i NATO-om, što Rusija teško da će dopustiti. 
Mi smo dakle ušli u zemlju burne prošlosti i relativno mirne sadašnjosti. Kako ćemo u idućih nekoliko dana vidjeti, Gruzija nije tek neka zabačena zemlja negdje u egzotičnim krajevima, već upravo suprotno, može ponuditi mnogo štošta putniku namjerniku. 

Što se gruzijskog jezika  tiče, on, kako sam već napomenuo, pripada kartvelskim jezicima, maloj i izdvojenoj skupini koja nije bliže srodna s nijednom drugom svjetskom grupom jezika. Na dubljoj razini moguće je da postoji srodnost s jezičnim skupinama središnjeg dijela Euroazije: indoeuropskim, uralskim, altajskim i dravidskim. 
Gruzijski jezik (kartuli ena) se, kao i svi kartvelski jezici, piše pismom mhedruli (dosl. "vojničko pismo"), koje se razvilo iz starijeg pisma hucuri ("svećeničko pismo"). Porijeklo tog pisma nije sasvim razjašnjeno, no bez njegova znanja u Gruziji ćete se teško snaći. Stoga sam poduzeo napor da prije puta naučim čitati mhedruli. 
Jedna stvar koju možete mirno ostaviti na granici Gruzije su samoglasnici. Gruzijski jezik voli duge nizove konsonanata (što ste možda već vidjeli iz nekih imena), pa se tako "hvala" kaže gmadlobt, "iskra" je brdzola, a monstruozni oblik gvprckvni znači "vi nas gulite", i osim kao kuriozitet, vjerojatno nikada nije ni izgovoren. 
Usto, gruzijski ima za nas neobičnu vrstu konsonanata, tzv. glotalne okluzive. Izgovaraju se tako da osim redovne artikulacije u ustima treba još proizvesti i dodatnu artikulaciju u grkljanu. To zvuči otprilike kao da si prstima pritisnete vrh vrata s obiju strana i izgovorite P, T ili K. Zapravo, nepažljivom uhu mogu zvučati skoro kao zvučni B, D i G. 

Naravno, unatoč zategnutim odnosima s Rusijom, u Gruziji, kao i bilo gdje u bivšem SSSR-u, ruski je jezik međuetničke komunikacije, i većina ga ljudi znade. U svakom slučaju, mnogo je korisniji od engleskoga.

psihoputologija @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.