Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » ruj 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog - rujan 2014
ponedjeljak, rujan 29, 2014
Izlazimo na stanici Haram-e Motahar, budući da se u blizini nalaze dva lokaliteta koja želimo posjetiti. Prvo se upućujemo na sjeverozapadnu stranu, prema mauzoleju Imama Homeinija:



Ova impresivna građevina počela se graditi nedugo nakon Homeinijeve smrti 1989., ali još uvijek nije dovršena. Kada se izgradi, kompleks bi trebao obuhvaćati 20 km2, a osim mauzoleja, tu bi trebao biti kulturni centar, islamsko sveučilište, parkiralište s 20 000 mjesta i neizbježni šoping centar (jer zašto sjećanje na pokojnika ne iskoristiti za malo kupovine). Kompleksom trenutno rukovodi Homeinijev unuk Hassan. Lokacija mauzoleja odabrana je s ciljem – nalazi se 15-ak km južno od Teherana, grada u kojem je započela revolucija kojom je došao na vlast, na putu prema Ghomu, gradu u kojem se teološki obrazovao.

Prolazimo pored velike i nažalost prazne fontane, pa dolazimo bliže:



Bliži pogled na ogromnu iransku zastavu koja vijori iznad svega:



Nakon revolucije, sa zastave je uklonjen lav, simbol šaha, te je umjesto toga postavljen ovaj amblem koji ima više simboličkih vrijednosti: oblikom podsjeća na tulipan, koji je iranski simbol mučeništva (jer se vjeruje da tulipani rastu iz šehidskih grobova), ujedno je stilizirani ispis riječi Allah, a predstavlja i polumjesece kao simbol islama. Na rubu zelene i crvene boje kufitskim je pismom 22 puta ispisano Allahu Akbar (Bog je velik).

Zaobilazimo kompleks i upućujemo se prema glavnom ulazu. Ovdje su žene mnogo konzervativnije odjevene – ipak je Homeini ikona konzervativnog Irana:



Damir žene u čadorima zove jednostavno „nindže“. Laughing

Iako kompleks izvana liči na džamiju, vodi se zapravo pod huseiniju (mjesto na kojem se šijiti okupljaju radi komemorativnih događaja, posebno tijekom muharamskog žaljenja – sjećanja na Huseina, trećeg šijitskog imama). Razlika između huseinije i džamije jest ta što se u huseiniji ne moraju održavati molitve, premda mogu – u Homeinijevom se mauzoleju održavaju molitve, štoviše, budući da je petak, u tijeku je upravo džuma namaz, najvažnija tjedna molitva.

Evo i nas, odjevenih po iranski prihvatljivoj modi, pred mauzolejem:



Ulaz u mauzolej dopušten je i nemuslimanima, uz uobičajene mjere (skidanje cipela), i neke manje uobičajene (ostavljanje fotoaparata). Srećom, mobitele nam nisu dirali, tako da ipak imamo slika iz unutrašnjosti.

O Ruhollahu Musaviju Homeiniju možemo imati svoje mišljenje, no nitko ne može poreći da je bio jedna od najznačajnijih političkih ličnosti 20. st. Rođen je 24. rujna 1902. u Homejnu, gradiću u srednjem Iranu, 325 km južno od Teherana. Otac mu je ubijen 5 mjeseci po njegovu rođenju, te su ga odgojile majka i teta. U dobi od 6 godina započeo je s vjerskim učenjem, te se 1920. upisao u islamsko sjemenište u gradu Araku. Sljedeće godine sjemenište se seli u sveti grad Ghom, kamo prelazi i Homeini. Studirao je islamsko zakonodavstvo i sudsku praksu, ali zanimali su ga i pjesništvo i filozofija, osobito Platon, Aristotel, Avicena i Mula Sadra. Čak je i sâm pisao pjesme mistične, socijalne i političke tematike. Po završetku studija predaje političku filozofiju, islamsku povijest i etiku na islamskim sveučilištima u Ghomu i Nadžafu. Bavio se i temama koje su u to vrijeme smatrane kontroverznima, poput misticizma. Iako je u nekim svojim spisima kritizirao duhovnost i religiju, kasnije je prigrlio važnost utjecaja religije na politički i društveni život i protivio se sekularizmu. 1963. postao je mardža (šijitski klerikalni autoritet koji ima autoritet donošenja i tumačenja zakonskih odluka u okvirima islamskoga prava – nakon Kur'ana, Proroka i imamâ, mardže su najviši autoritet među sljedbenicima dvanaestoimamskog šijitizma). U isto vrijeme, odlučio se aktivnije politički angažirati, nakon što je šah počeo sprovoditi daljnje sekularne reforme (tzv. Bijelu revoluciju). Homeini je pozvao na odbijanje reformi koje je smatrao napadom na islam. Šah je uzvratio retorikom kojom je prozvao kler da pruža otpor samo zbog straha od gubitka vlastitih povlastica. Tijekom čitave prve polovice 1963. izmjenjivana je oštra retorika između šaha i Homeinija (Homeini je čak pozvao na bojkot svečanosti Novruza – perzijske Nove godine – kao protest zbog šahove politike). Nakon što je 3. lipnja, na dan Ašure (sjećanja na pogibiju imama Huseina i njegovih pristaša u Karbali) Homeini održao govor u kojem je šaha prozvao jadnim, patetičnim čovjekom i usporedio ga s kalifom Jazidom (koji je naredio rečeni pokolj), upozorivši ga da će, ako ne promijeni svoje ponašanje, doći dan kada će narod biti sretan zbog njegovog odlaska iz države, šah je naredio njegovo uhićenje. Homeini je prebačen iz Ghoma u Teheran, gdje je zadržan u kućnom pritvoru. Diljem Irana izbili su veliki nemiri njegovih pristaša, pri čemu je život izgubilo 400 ljudi. Nakon dva mjeseca Homeini je pušten iz pritvora. U listopadu 1964., nakon što je šah donio zakon kojim se američkom vojnom osoblju koje počini kazneno djelo u Iranu ne može suditi na iranskim sudovima, već su za njih odgovorni američki sudovi, Homeini je ponovno napao šaha, prozvavši taj potez kapitulacijom. Ovaj je puta uhićen i zatvoren na pola godine. Nakon puštanja, premijer Hasan Ali Mansur pokušao je Homeinija uvjeriti da se ispriča šahu za uvredu i prestane prkositi vladi. Homeini je to odbio, a iznervirani Mansur ga je u bijesu ošamario. Dva tjedna kasnije, Mansur je ubijen u atentatu koji su izveli Fadajan-e Islam, militantna skupina koja je podržavala Homeinija. Homeini je nakon toga otišao u progonstvo, prvo u tursku Bursu, a zatim u irački Nadžaf, gdje je živio idućih 13 godina. Iako je isprva podržavao ideju ograničene monarhije, razočaranje šahovom politikom uvjerilo ga je da osmisli novi politički sistem, u kojem bi vodstvo imali klerici, budući da je smatrao da je za dobro upravljanje državom potrebno dobro poznavanje šerijata, a to je moguće jedino ako je netko mardža. U svojim je predavanjima žestoko kritizirao šaha, nazivajući ga izraelskim špijunom i gujom čiju glavu treba razbiti kamenom. Kazete s njegovim govorima uspijevale su naći svoj put do Irana, gdje je sve više tinjalo nezadovoljstvo šahovom politikom. Nakon što je 1977. umro Ali Šarijati, dotada vodeći islamistički protivnik šaha, Homeini se nametnuo kao neprikosnoveni vođa konzervativne opozicije. U to je vrijeme Iranom kružila priča o proročanstvu sedmoga šijitskog imama Muse al-Kadhema iz 799. kako će „iz Ghoma doći čovjek i okupiti ljude na pravi put“. Neki su tvrdili da se Homeinijevo lice može vidjeti u punom Mjesecu. Konzervativni Iran dobio je svoga velikog duhovnog vođu. U isto vrijeme, tadašnji potpredsjednik Iraka Saddam Hussein sugerirao je Homeiniju da više nije dobrodošao u Iraku, te je on s turističkom vizom otišao u Francusku, gdje je živio u jednom mjestu nedaleko Pariza, sveudilj motivirajući Irance na otpor i svrgavanje šaha. Tvrdio je da se neće vratiti u Iran dok je šah tamo. Nakon što je šah 17. siječnja 1979. pobjegao iz Irana, Homeini se 1. veljače vratio u zemlju, gdje ga je dočekalo mnoštvo od čak 5 milijuna ljudi. I dok su svi očekivali da će Homeinijeva uloga u novoj vlasti biti više duhovna, on ih je sve iznenadio kada se odmah obrušio na privremenu vladu Šapura Bahtijara, uz komentar „Ja sam taj koji formira vladu.“ 11. veljače imenovao je svoju vlastitu vladu, kojoj je na čelu bio Mehdi Bazargan. Homeini je tvrdio da je to „Božja vlada“ i svaka kritika vlade ujedno je i kritika njegova autoriteta, a time ujedno i Boga. Dio vojske priklonio se Homeiniju, koji je zaprijetio onima koji to odbiju. Ubrzo je Bahtijarova vlada pala, Homeinijevi pristaše su dobili vjetar u leđa, te je krajem ožujka održan referendum s poprilično pretenciozno složenim pitanjem: „Treba li ukinuti monarhiju i zamijeniti je islamskom vladom?“ 98% glasača je odgovorilo potvrdno. Homeini se potom obračunao s političkim protivnicima, pozatvarao nepoćudne medije, te u studenom 1979. donio novi iranski ustav. Iako je država formalno postala republikom, iznad predsjednika nalazilo se klerikalno Vijeće čuvara revolucije, na čijem se čelu nalazio Vrhovni vođa (što je naravno bila funkcija za Homeinija). Unatoč svemu, podrška nije jenjavala, a talačka kriza u američkom veleposlanstvu u Teheranu samo je pojačala osjećaj nadmoći, budući da čak ni Veliki Sotona (kako je Homeini nazvao SAD) nije uspio osujetiti iranske poteze. Homeini je čvrsto vjerovao i u izvoz Islamske revolucije u druge zemlje. Prvo je pozvao na sličnu revoluciju u susjednom Iraku, koji je također imao šijitsku većinu. Međutim, iračka sekularna vlada stranke Baath imala je drugačije planove. Pokušavajući loviti u mutnome i vjerujući u oslabljenost iranske vojske pokušala se domoći naftnih polja u iranskoj provinciji Huzestan, i tako je izbio Iračko-iranski rat. Vjerojatno je tu određeni poguranac dala i CIA koja je rat vidjela kao idealnu priliku za destabilizaciju nove iranske vlasti. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Iranci su pružili žestok otpor, a Iračani nisu bili vični takvom načinu ratovanja, te je, nakon početnog napretka Iraka, već početkom 1982. Iran vratio sve izgubljene teritorije. Irak se potom pokušao nagoditi, no Iranci su tražili odštetu i odlazak Saddama Husseina s vlasti. To je Iraku bilo neprihvatljivo, pa je rat trajao sve do kolovoza 1988., ostavivši iza sebe ukupno 1 250 000 žrtava na objema stranama. U zanimljivom apsurdu međunarodne politike, Irak su podržavale i zapadne zemlje i SSSR, jer su se svi bojali širenja Islamske revolucije, dok je SAD kao i uvijek vodio shizofrenu politiku – s jedne je strane dostavljao oružje iranskoj vojsci, iako su im bili ideološki neprijatelji (afera Iran-Contra), s druge je pak strane napadao iranske brodove i naftna postrojenja, te čak srušio i jedan putnički zrakoplov.

Rat je pomogao Homeiniju da učvrsti svoju popularnost, te premda je donio ogromne gubitke u ljudstvu i troškovima, Iran se homogenizirao. I dan-danas je kult poginulih vojnika vrlo jak.

1988. Homeini je odlučio „popiti čašu otrova“ i pristati na primirje, no rekao je da ne žali što je odbio prihvatiti iračku ponudu 6 godina ranije. Već iduće godine Homeini je ponovno došao u fokus izdavši fetvu kojom je osudio britanskog književnika Salmana Rushdieja na smrt zbog njegove knjige Sotonski stihovi. Fetva još uvijek stoji, Rushdie je još uvijek živ, ali glavom je platio Hitoshi Igarashi, koji je knjigu preveo na japanski (fetva se naime odnosila na Rushdieja i na sve koji su sudjelovali u objavljivanju knjige, a da im je bio poznat njen sadržaj – pokušaje umorstva preživjela su još dva prevoditelja).

Homeini je preminuo 3. lipnja 1989. (zanimljivo – na isti dan kada je 26 godina ranije prozvao šaha „jadnikom“) od posljedica raka prostate. Ulice Irana preplavili su žalovatelji, a u kaosu koji je nastao deset ljudi je nasmrt izgaženo, a preko 400 ih je ozlijeđeno. Na pogrebu se okupilo 2,5 milijuna ljudi, a zbog stampeda koji je nastao, moralo ga se ponoviti. Naime, prilikom prvog pogreba rulja je nahrupila na drveni lijes, kako bi po posljednji puta vidjela tijelo, te su se potom stali otimati za komade tkanine kojom je tijelo bilo umotano (smatrali su ih relikvijama), pri čemu je tijelo skoro ispalo iz lijesa. 5 sati kasnije pogreb je ponovljen, tijelo je ovaj puta bilo u čeličnom lijesu, koji je, u skladu s islamskom tradicijom, služio samo za prijenos tijela do posljednjeg počivališta.

Homeini je još 1985. odredio kao svoga nasljednika ajatolaha Husseina-Alija Montazerija. No 1989. Montazeri je počeo pozivati na veću liberalizaciju, izjavivši da su Homeinijevi zatvori i tretman političkih protivnika gori od šahovog. Homeini je pobjesnio i uklonio Montazerija s pozicije nasljednika. Budući da nitko drugi u Vijeću čuvara revolucije nije bio mardža, iz ustava je uklonjena odredba da Vrhovni vođa treba biti mardža, čime je omogućeno da Homeinija naslijedi netko drugi. Tako je naposljetku Vrhovnim vođom postao Ali Hamnei, koji je od 1981. do 1989. obnašao dužnost predsjednika Irana.

Nakon smrti, Homeinija se obično titulira kao imama, premda je ovdje riječ o ceremonijalnoj tituli, a ne o ikakvoj vezi između njega i 12 šijitskih imama. On je prvi i jedini Iranac s tom titulom. Neki su čak implicirali da je on možda i sâm Mahdi (dvanaesti šijitski imam, koji je „sakriven“ od Allaha u dobi od 4 godine, te će se zajedno s Isusom pojaviti kako bi najavio Sudnji dan), što on sâm nije ni potvrdio ni negirao.

Oni koji su se imali priliku susresti s Homeinijem, opisuju ga kao izuzetno karizmatičnog, uvijek ozbiljnog, čak smrknutog, i vrlo koncentriranog. Krasila ga je iznimna točnost. Zbog vjerovanja u nečistost kafira (nemuslimana) kažu da nikada nije htio jesti u restoranima ako nije bio siguran da je konobar musliman. Čak i oni koji se nisu slagali s njegovom politikom, odaju mu počast kao velikoj osobi izuzetno bistra uma i goleme mudrosti.

Homeini je imao sedmero djece no dvoje je umrlo u djetinjstvu. Dva sina posvetila su se vjerskom životu, a tri kćeri udale su se u utjecajne obitelji. Od 15 njegovih unuka, gotovo svi koji su politički angažirani podržavaju reforme.

Ulazimo u mauzolej. Homeinijev grob smješten je u velikom kavezu, nazvanom zarih, lijevo od glavnoga ulaza. Pored njega nalazi se i grob njegova sina Ahmada:





Posjetitelji kroz otvore često ubacuju novac, pretpostavljam kao neku vrstu milodara:



Zarih:





Kao što smo rekli, u tijeku je upravo džuma-namaz:



Žene se zarihu moraju približiti s druge strane:



Slijeva nadesno, Mostafa Homeini, Ahmad Homeini, Ali Hamnei, Ruhollah Homeini:



Stariji Homeinijev sin Mostafa umro je u Nadžafu 1977. u dobi od 46 godina, a vjeruje se da ga je ubio SAVAK (šahova tajna policija). On je i pokopan u Nadžafu. Mlađi sin Ahmad umro je 1995. od srčanog udara u dobi od 50 godina, a neki tvrde da je i on ubijen (ili barem otrovan) od strane tajne službe zbog kritiziranja Alija Hamneija.

Homeini je želio da njegovo posljednje počivalište bude mjesto gdje će ljudi moći uživati, a ne džamija u koju će morati ulaziti s poštovanjem. Nije sasvim jasno koliko je to uspjelo.

Po izlasku iz mauzoleja vraćamo se do prednjega dijela kompleksa, gdje se nalaze kojekakve prodavaonice, razmišljamo možda čak i da ovdje nešto pojedemo, no kako nismo još previše gladni, a ni ne sviđaju nam se baš restorani, odlučujemo jesti kad se vratimo u grad.

Čini se da je ovo knjižara konzervativnije provenijencije:



Krećemo dalje prema drugoj znamenitosti koju moramo posjetiti u ovom rajonu. Još jedan pogled na kompleks:





I ulaz u metro je adekvatno dekoriran:



Prolazimo kroz ulaz metroa, pa izlazimo na drugoj strani i nastavljamo preko velikog parkirališta za taksije i prigradske autobuse prema brzoj prigradskoj cesti. Već s ove strane ceste počinje, a s druge se strane nastavlja veliki kompleks groblja Behešt-e Zahra (Zaharin raj). Riječ je o najvećem groblju u Iranu, koje je izgrađeno kasnih 60-ih godina, nakon odluke da se sva manja groblja iz Teherana presele na nekoliko velikih na rubovima grada. Iako su ovdje pokopane mnoge poznate ličnosti iz javnog života, mi nismo ovamo došli radi toga (em su nam gotovo nepoznate, em bismo izgubili jako puno vremena u pronalaženju njihovih grobova i dešifriranju imena na njima), već radi šehidskih grobova. Naime, na groblju su pokopani mnogi pali borci iz Iračko-iranskog rata (njih oko 200 000), a grobovi su im obično dekorirani iranskom zastavom i svojevrsnim „ormarićem“, u kojem se nalazi fotografija pokojnika, pismo, možda neke osobne stvari poput noža ili ručnog sata... Budući da su često nad nekim grobovima postavljene nadstrešnice od valovitog lima, sve to izgleda prilično neobično, manje kao mjesto pijeteta, a više kao nekakva kombinacija garaže i gomile poštanskih sandučića na kojima netko suši rublje. Uostalom, uvjerite se i sami:



















Ovo mi čak iz daljine liči na tržničke štandove:



Prvi pridjev koji mogu asocijativno vezati uz muslimanska groblja je „gust“. Puno je manje prostora oko groba nego na kršćanskim grobljima.

Jedna žena očito oplakuje nekog bliskog:



Pitam se gdje su ovi danas i jesu li živi:



Usamljeni grob jednoga od šehida na raskrižju dvaju grobljanskih putova:





Čini se da je ovaj iz nekoga razloga bio važniji od ostalih.

Mi ostali se polako upućujemo natrag prema metrou, Letica kaska za nama, ali ipak dolazi. Nikola slika kako to izgleda kada ste suočeni s iranskim prometom:



Nakon što smo se vratili gotovo do metro stanice, Letica kaže da bi se on još ipak malo vratio na groblje poslikati neke stvari, da mi odemo na ručak i javimo mu gdje smo nakon što poručamo.

Ostavljamo ga da slika poštanske sandučiće (kako je cinično izjavio Damir) i krećemo metroom natrag prema gradu. Imam ideju kamo bismo mogli ići – u vodiču ističu jedan mali restorančić u ulici Sa'di koji je navodno vrlo omiljen među lokalcima, a često je navala tolika da ljudi čekaju u redu pred restoranom. Hrana je gilanska (Gilan je regija na sjeveru Irana, uz Kaspijsko jezero) i po onome što vidim, trebalo bi biti dobro.

Izlazimo na stanici Sa'di i pješke nastavljamo prema sjeveru nekih 400-tinjak metara. Pribojavam se reprize scenarija iz Tabriza, no restoran postoji, i doista se pred njim tiska nekoliko ljudi, a i unutra je gužva. Damiru to nije po volji i odmah počinje prigovarati: „Zakaj si nas tu doveo? Tko zna kakva je hrana...“ Kada mu kažem da vodič preporučuje taj restoran, on ne vjeruje, budući da se već u Tabrizu razočarao u informacije iz vodiča. Pokazujem mu hrpu ljudi koja ovdje jede, što bi valjda trebao biti neki znak da je hrana dobra, ali njemu to nije dovoljno. Živcira ga što mora čekati. Nikola se isto nećka, ali ipak staje u red. Mate neće ručati s nama, ne želi opterećivati probavu, pa će se malo prošetati uokolo dok mi ne vidimo što ćemo.

Srećom, red se brzo pomiče i ubrzo smo unutra. I ovdje je sličan sistem kao onomad na autocesti – prvo na kasi odabereš što ćeš jesti i platiš, potom čekaš slobodno mjesto i hranu. Gužva je poveća, tako da i nakon uzete narudžbe (ovdje srećom natucaju engleski) moramo još čekati u stražnjem dijelu restorana dok nam se ne oslobodi mjesto. U jednom času vidimo vani Matu koji se vratio iz svoje kratke šetnje. Smije nam se i pita koliko ćemo biti unutra, da zna kad da se opet pojavi. Nadamo se da će 15-ak minuta biti dosta.

Kratka impresija restorana dok čekamo:



Konačno dobivamo mjesto pored nekog tipa, donose nam hranu i Damir mora priznati da je stvarno dobra. Više se ne sjećam što smo točno uzeli, samo znam da je opet obilovalo rižom. Gilanska je hrana inače jedna od boljih koje možete nabaviti u Iranu, jer ne jašu po uobičajenim kebabima, već imaju raznovrsnija jela od povrća, kao što je npr. mirza ghasemi (iako zvuči kao neki nogometni centarfor, to je jelo od patlidžana, češnjaka, paradajza i jaja s kurkumom) ili zejtun parvardeh (predjelo od maslina s pastom od oraha i sokom od nara).

Pred kraj ručka uzimam mobitel i skužim da mi je Letica ranije poslao poruku da kreće s groblja i pita gdje smo. Dogovaram se s njim za 10 minuta na metro stanici Sa'di. Pristiže i Mate, pa krećemo natrag ususret Letici. On nas već čeka na metro stanici, potom se svi zajedno vraćamo u metro i krećemo na jug, budući da nam je iduća postaja željeznički kolodvor. Letica priča kako je putem ovamo svjedočio nemiloj sceni u metrou. Neki se stariji čovjek počeo derati na neke cure zato što su bile u „miješanom“ dijelu metroa, vjerojatno ih želeći otjerati u ekskluzivno ženski dio. Čak ih je htio udariti štapom. Doduše, to je sve Letičina interpretacija događaja, ni on ne zna što im je ovaj točno govorio, budući da ne razumije farsi.

Što je još Letica sve vidio na groblju? Čini se da je ovo nekakva grobnica vojnih odličnika:



Pa još malo poštanskih sandučića:



Jedan od ormarića izbliza:



(bizarno je da se tu, koliko vidim, nalazi i pokojnikova slika nakon smrti)

Moguće da su ovo dva brata:



Ovi vjerojatno nisu braća. Opet, tko zna?



Širi kut:





Još par detalja:











Ovdje se nalazi i džamija (ili huseinija? ne znam). Zid sa slikama šehida na ulazu:



Unutrašnjost:



Pretpostavljam da je ovaj spomenik posvećen poginulim pripadnicima mornarice:





A pored toga se nalazi i ovo – vjerojatno veliki zajednički spomenik svima poginulima u Iračko-iranskom ratu:











(žena na posljednjoj slici ozbiljno izaziva iranske modne kanone)

Konačno se i on vratio na stanicu metroa i, prije no će krenuti da se susretne s nama, poslikao njenu unutrašnjost:



psihoputologija @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2014
PETAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo doručak u hotelu. Nije ništa osobito, pekmez, maslac, med, a ako si netko želi uzeti nešto za piti, to se dodatno plaća. Imaju Pepsi i dugh. Dugh je inače slani vodenasti jogurt, sličan ajranu. U Armeniji ga zovu tan. Uz doručak ide i tradicionalni plosnati kruh. Mislim da nigdje u Iranu nisam vidio europski tip kruha, isključivo te njihove plosnate i okrugle, koji podsjećaju na pogaču. Tako ih i prodaju i smiješno je vidjeti ljude koji hodaju ulicom držeći u ruci nekoliko tih kruhova. Kao da nose nekoliko vinilnih ploča. Naravno, nose ih nezapakirane, tako da se na kruh skuplja sav smog i prašina s ceste.

Nakon doručka smo spremni za pokret . Prva stanica je trg Azadi. Taman pred polazak Mate nam objavljuje da će ostati još malo u hotelu, pa će nas stići. Jest, uhvatila ga je probava. Laughing Objašnjavam mu kako da dođe do trga Azadi, naglašavam mu da pazi, jer postoje metro stanice Azadi i Mejdan-e Azadi, a mi ćemo biti na ovoj drugoj. Pozdravljamo se i nas četvorica ostalih krećemo niz ulicu Šarijati prema metrou.

Malo niže na Šarijatiju nalazi se neki dućan koji prodaje sendviče ili takvo što. Čini se da je glavni artikl piletina, jer po lokalu visi nekoliko gumenih figurica pilića, obješenih užetom za vratove. Letica slika taj bizaran prizor:



Srećom je petak, što je njima ekvivalent nedjelje, pa je dućan zatvoren.

Spuštamo se do metro stanice Darvazeh Dovlat, gdje Letica ovjekovječuje eskalator:



To je otprilike ono što je sigurno slikati. Zanimljivo, eskalatori imaju oznaku koja upozorava žene da im rub čadora ne zapne između ograde i ruba stepenica.

Nakon 8 stanica vožnje prema zapadu, izlazimo kod trga Azadi. Još malo muvanja među autobusima lokalnog gradskog i prigradskog terminala, malo pretrčavanja, i evo konačno onoga radi čega smo došli:



(Na cesti vidite zebru. Ona ima čisto dekorativnu vrijednost.)

Mejdan-e Azadi (Trg slobode) najveći je teheranski trg, površine 50 000 m2. Ovalnog je oblika i osim što je veliko prometno križanje u koje se ulijeva pet gradskih avenija, mjesto je i raznih političkih manifestacija, obično protestnog tipa. U predrevolucionarno doba zvao se Mejdan-e Šahjad (Trg sjećanja na šahove). Na sredini trga nalazi se toranj Azadi, koji je jedna od najprepoznatljivijih vizura Teherana.

Iz veće blizine:



Bordž-e Azadi sagrađen je pod imenom Šahjad Arjamehr (Šahov memorijalni toranj) 1971., povodom proslave 2500 godina uspostave Ahemenidskog Carstva. Građevina kombinira elemente sasanidske i islamske arhitekture, a sagrađena je od 8000 blokova bijelog mramora iz okolice Esfahana koji prekrivaju betonsku konstrukciju. Arhitekt Hossein Amanat, koji je po vjerskoj pripadnosti baha'i, morao je nakon Islamske revolucije pobjeći iz zemlje (baha'iji u Iranu trpe strašnu diskriminaciju i progone jer ih islam smatra apostatima), ali je građevina preživjela. U njoj se i danas nalazi muzej koji je 2006. ponovno otvoren, nakon duge pauze.

Ovdje bi se teoretski trebala nalaziti fontana, ali trenutno nema vode:





U pravcu sjeveroistoka vidi se još jedan toranj, Bordž-e Milad, koji ćemo posjetiti popodne:



Još malo slika tornja Azadi iz svih kutova (Letica si je stvarno dao oduška):









Pogled prema sjeveru:



Toranj s istočne strane:



Pogled sada prema zapadu:





S ove se strane silazi na jednu manju terasu, odakle je ulaz u podzemne prostorije, gdje je smješten muzej. Toranj iz ovog kuta:



Plaćamo ulaznicu za muzej. Kao stranci plaćamo više, i susrećemo se s blesavim iranskim sistemom ulaznica. Naime, oni na svakoj ulaznici imaju napisanu cijenu, koja je naravno manja od stvarne cijene ulaznice. Potom vam daju toliko ulaznica koliko košta ulaz. Dakle, ako ulaz košta 150 000 riala, a na ulaznici piše 50 000, dobit ćete tri ulaznice. Ali to čak nije ni zato što su ulaznice za strance skuplje – cijena naznačena na ulaznici manja je i od cijene za domaće, pa tako i oni dobivaju više listića. Povrh svega, na ulaznici je najčešće prikazana neka posve druga znamenitost od one u koju ulazite, pa je tako teoretski moguće da za ulaz u Perzepolis dobijete ulaznice sa slikom citadele u Bamu. Džepovi su nam stalno bili puni papirića i često sam imao osjećaj kao da prodavači jedva čekaju da se riješe tih papira, pa da ih trgaju čisto proizvoljno.

Unutra nas odmah dočekuje vodičica i pita želimo li prvo otići na vidikovac. Zašto ne, muzej ćemo kasnije pogledati. Uspinjemo se liftom, prvo jednim pa drugim, i naposljetku dolazimo na vidikovac. Zapravo je riječ o natkrivenoj terasi s više prozora (to su vam oni otvori pri vrhu građevine na gornjim slikama). Pogled na trg u smjeru zapada:





Pogled prema sjeveru:



(primijetite od smoga da se gorje Alborz jedva vidi, iako je udaljeno manje od 10 km)

Iz malo veće blizine:



Pogled na istok, prema centru grada:



(dolje se vide stepenice kuda se ulazi u muzej)

Iz veće blizine:



Uobičajeni murali s (Irancima) poznatim licima – meni su poznati samo Zli Djedovi Mrazovi:



Sjeveroistok, ponovno se vidi toranj Milad:



Iz bližega:



I sâm toranj:



Zumiranje Alborza kroz smog:



Pogled odozgo niz jugoistočni krak:



I dalje na jugoistok:



Na jug:



Na jugozapad:



Ovdje se vrlo blizu (na oko kilometar i pol) nalazi aerodrom Mehrabad, do pred desetak godina glavni teheranski aerodrom, a danas isključivo aerodrom za unutrašnji promet (izuzev nekoliko hodočasničkih letova za Džedu).

Pogled prema sjeverozapadu – autobusni terminal i iza toga bezdušni blokovi:



Zum:



Selfie vašeg izvjestitelja kroz procijep na vidikovcu:



Panoramska terasa na sredini ima donji dio kupole koja se nalazi na vrhu:



Svjetlarnici:





Prozori vidikovca:



Spuštamo se stepenicama. Zbog specifične arhitekture zgrade koja se širi prema dolje, prelazimo preko nekoliko usputnih terasa. Pogled nadolje s jedne od njih:



Detalji unutrašnjosti:



Naravno da smo Nikola, Damir i ja ranije sišli, Letica je ostao još malo slikati.

Spuštamo se u muzejski prostor. Tu je maketa trga:



Tu se nalaze razne diorame koje prikazuju različite aspekte Irana, kako prirodne, tako i ekonomske, ali i zbirka minerala. Nekoliko slika:





Minerali:



Ja se odvajam od ostatka i odlazim u jedan dio muzeja u kojem nema nikoga. Izgleda da je posvećen tehnici, jer usput susrećem ovog zgodnog DJ-a:



Vraćam se do ostatka skupine, pa potom svi izlazimo van. Letica će iskoristiti priliku da poslika toranj Azadi iz još 584 kuta, a mi ćemo sjesti i pričekati ga. Nekako u to vrijeme vidimo da nam se s istoka približava Mate. Nije Iranac, nego stvarno Mate. Naravno, on nije zapamtio da su dvije stanice sličnog imena, izišao je na stanici Azadi, ali je srećom vidio toranj u daljini, pa je pješačio oko 2 km.

Izbor iz Letičinih „36 pogleda na toranj Azadi“:































Zanimljiva je građevina, ali, pobogu, što je previše je previše.

Dok je on imao ovaj svoj foto-session, mi smo odmaglili prema metrou. I to je trajalo, jer je pritom trebalo preći trotračnu cestu uokolo trga, pa nas je na kraju Letica ulovio kod stanice metroa, jer smo mi još stali kupiti kartu, vodu...

Sada se vraćamo natrag na našu polaznu stanicu Darvazeh Dovlat, pa potom krećemo ravno na jug. Možda je ovo prilika da nešto detaljnije ispričam i o samom Teheranu. Već sam natuknuo da se radi o velegradu, koji je naročito nabujao tijekom 20. i 21. stoljeća. Teheran je sve do 13. st. bio posve beznačajno selo, dok je središte ovog područja bio grad Raj, koji se nalazi 15-ak km južnije od središta Teherana i danas je praktički pretvoren u četvrt Teherana.

Po svom smještaju, Teheran ima nekih sličnosti sa Zagrebom – sa sjevera ga štiti planinski lanac Alborz, koji odvaja središnju iransku visoravan od prikaspijskog područja. Iako je centar grada desetak kilometara južnije od Alborza, grad se s vremenom sve više počeo približavati gorju. Usto, čitav je teren blago nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni Teheran je bogat, liberalan i podsjeća na neke zapadnije gradove – recimo na Istanbul. Južni Teheran je siromašniji i konzervativniji, ali i jeftiniji, pa se većina prosječnih smještajnih kapaciteta nalazi u južnijem dijelu grada. Nadmorska visina varira od 1200 do 1980 metara.

Prvi značajniji događaj u povijesti Teherana bila je planirana izgradnja palače, koju je htio izgraditi Karim Han Zand, iranski vladar u 18. st., u onom međurazdoblju između Safavida i Ghadžara. Međutim, predomislio se i svoju prijestolnicu preselio u Širaz. Teheran je glavnim gradom postao 1795., kada se ghadžarski kralj Agha Mohammad Han okrunio u gradu. Veliko urbanističko preoblikovanje grada dogodilo se u doba Reze Šaha, 20-ih i 30-ih godina 20. st., kada su srušene mnoge stare zgrade, izgrađene nove, te projektirane široke gradske avenije. Pritom su nastradali i mnogi stari spomenici, poput citadele, gradskih zidina, mnogih parkova (iako je i danas Teheran grad s vrlo velikim brojem parkova – što se ne bi reklo s obzirom na betonsku džunglu koju uglavnom vidite oko sebe), a smanjen je i teheranski bazar. Zahvati bi se mogli usporediti s onima koje je u Parizu poduzimao barun Hausmann.

1943. u gradu je održana poznata Teheranska konferencija na kojoj su Roosevelt, Churchill i Staljin donijeli odluku o iskrcavanju u Normandiji, kao i o budućoj podršci jugoslavenskim partizanima umjesto četnicima.

Mohammad Reza Pahlavi nastavio je s velikim urbanističkim zahvatima svog oca, kako bi posve osuvremenio lice grada. Mnogi od tih projekata dovršeni su nakon Islamske revolucije, a započeti su i novi, ponajprije stanogradnja kako bi se zbrinulo mnoge nove doseljenike.

Tijekom iračko-iranskog rata Teheran je bio čestom metom napada iračkih Scudova.

Grad se inače nalazi u seizmički vrlo aktivnom području i iranska se vlada ozbiljno bavi mišlju da preseli prijestolnicu u neki drugi grad, budući da bi uz ovakav rast stanovništva potres mogao imati katastrofalne razmjere (zadnji veliki potres bio je 1830.). Plan predviđa postupno seljenje 163 državne tvrtke iz grada (proces je već počeo s obrambenom industrijom koja se izmješta), a potom i administrativno imenovanje nekog drugog grada glavnim. Zasada su kandidati Šahrud, Esfahan i Semnan. Računa se da bi gradsku populaciju trebalo smanjiti za nekih 5 milijuna.

Inače, kada govorim o kaotičnom teheranskom prometu, valja napomenuti da u gradu ima oko 3 milijuna automobila, od toga su većina neekološki Paykani. Odatle smog. Vjeruje se da svaki dan 27 Teheranaca umre zbog problema prouzrokovanih smogom. Smogu dodatno pogoduje Alborz, koji blokira dotok svježeg zraka s Kaspijskog jezera, te onemogućava njegovo razilaženje.

Dok se vozimo prema jugu klima u metrou radi nenormalno. Mislim, istina da je vani vruće, ali ne trebaju baš toliko nafrljiti klimu, nekoga bi mogao udariti infarkt zbog temperaturne razlike. Zanimljivo je inače da, premda su temperature u Iranu ljeti visoke, vrućina ipak, uz jedan izuzetak, nije bila nepodnošljiva, budući da je zrak suh.

psihoputologija @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.