Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, siječanj 4, 2015
SRIJEDA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro preskačem doručak i dok se ostatak ekipe pakira, odlazim do onog kafineta kako bih platio uslugu od sinoć. Iako su rekli da će biti tamo iza pola 8, u času kada ja dolazim (oko 15 do 8) još nema nikoga. Čekam, imam još vremena. Čudno je, inače sam svugdje našao informaciju da su Iranci, za razliku od Arapa, prilično točni. Očito su ovi iznimka. Nakon 15-ak minuta čekanja, taman kada sam se spremao krenuti kako ne bih zakasnio na bus, pojavljuje se jedna cura koja je sinoć bila u kafinetu. Objašnjavam joj u čemu je stvar, izgleda malo zbunjeno, ili možda ne razumije toliko dobro engleski, ali u svakom slučaju obavljam svoje i vraćam se u hotel.

Letica je toga jutra također skoknuo još obići neke spomenike u gradu. Uputio se do Narandžestana, parka s vilom koji je pripadao lokalnom bogatašu Mohammadu Aliju Hanu Ghavamu al-Molku, koji je živio u drugoj polovici 19. st.:



No izgleda da je još bilo prerano za otvaranje. Vratio se potom do glavna atrakcije radi koje je došao - džamije Nasir al-Molk, koju zovu i Ružičastom džamijom. Građena u isto vrijeme kada i Narandžestan, džamija je poznata po zidu od vitraja koji u rano jutro daju prekrasan prizor u molitvenoj dvorani. Izvana je prilično neugledna:



No kada uđete unutra, ako imate sreće i dođete dovoljno rano, zabljesnu vas ovakvi prizori:

















Evo i nekoliko slika izvana:







Muzej u kojem se nalazi Gav ča, tj. Kravlji zdenac, jer su se krave ovuda spuštale kako bi donosile vodu:



U susjedstvu se nalazi i ova medresa:





Letica se vraća u hotel, svi se okupljamo i taksijem prebacujemo do kolodvora, odakle nam polazi bus za Jazd. Spomenuo sam već da širaški autobusni kolodvor više liči na vrt, nego na kolodvor, peroni su obrasli bujnim zelenilom:



Doista, kolikogod da je Damir gunđao protiv Širaza, meni se grad svidio. Ima neku pozitivnu vibru, čak i neke elemente zapadnog urbanizma (pješačka zona), Hafezova i Sa'dijeva grobnica su prelijepe, ima onog tipa s dobrim frapeima, Perzepolis je blizu... Zasad od gradova u Iranu najpozitivniji dojam.

Dok se ukrcavamo u autobus, Letica slika neobičan prizor – izgleda da se u nekim dijelovima Irana još uvijek mora dopremati led, budući da zamrzivači ne postoje:





Inače, u nekim pustinjskim gradovima postoje i spremišta za led, u kojima je zahvaljujući specifičnom sistemu klimatizacije led uspijevao biti konzerviran mjesecima uz vrlo polagano otapanje. Danas ta spremišta više uglavnom nemaju funkciju, zato je i ovaj prizor bio neobičan.

Iznad vozačevog mjesta nalazi se privjesak koji smo nazvali „bijesni eritrocit“:



Nakon poprilično dugog čekanja na polazak konačno krećemo. Vozimo se cestom kojom smo i jučer išli do Pasargada, pa onda dalje. Kadrovi Zagrosa usput:











I konačno izlazimo na središnju iransku visoravan, a krajolik sve više postaje polupustinjski:













Stajemo na nekom odmorištu na WC i ručak. Uzimam neki gulaš s rižom, Letica također, Damir uzima samo jogurt. Zgraža se jer mu je prodavač dao žlicu koju je primio rukom za donji kraj (onaj kojim se grabi), a prije toga je tom istom rukom hvatao novce. Stvarno, ako si toliko gadljiv, što onda uopće radiš u Iranu? A tek da smo išli u Indiju... (dobro, Damir ne želi ići u Indiju, ali svejedno)

Nastavljamo put. Neobična džamija negdje uz cestu:



Još usputnih kadrova:















Ovo je jahčal, jedno od spremišta leda o kojima sam govorio:



U ovim građevinama debelih zidova, izgrađenim od posebne vrste izolacijskog materijala (mješavine pijeska, gline, vapna, bjelanjaca, kozje dlake i pepela), koje su obično bile postavljene iznad ghanata (podzemnog kanala za vodu), led se izuzetno sporo topio, tako da je mogao izdržati kroz čitavo ljeto.

Prije mjesta Surmagh skrećemo udesno, na cestu prema Jazdu. Krajolik:





Lagano tonem u drijemež, kad se odjednom trgnem i shvatim da je polupustinja u međuvremenu prešla u pravu pustinju. Prvi puta u životu vozim se kroz pustinju:







Polagano se vraća vegetacija, a i brda:









Prošavši taj plato, dolazimo do novog planinskog lanca koji nas dijeli od Jazda:





















Prolazimo pored mjesta zanimljivog naziva – Taft, i nastavljamo prema Jazdu. Silazimo na obilaznicu i već iz daljine primjećujemo Tornjeve tišine, jednu od jazdskih znamenitosti:







Njih ćemo obići sutra. S druge strane, pogled na Jazd s obilaznice i nije osobito obećavajuć:



Neki od nas, zaraženi Damirovim virusom, predlažu da odmah produžimo dalje. Srećom, to ne dolazi u obzir, Jazdu treba dati priliku i to će se isplatiti. Autobusni kolodvor nalazi se na pustopoljini na rubu grada, no taksi nas prebacuje do centra i ubrzo shvaćamo da je Jazd sasvim ugodan grad.

Nismo željeli ponoviti grešku iz Širaza, pa je Letica nekako stupio u kontakt sa Silk Road Hostelom u Jazdu (legendarnim u putničkim krugovima, iako ponešto pogrešno nazvanim – Put svile išao je sjevernije; inače, taksist nas je odmah na kolodvoru pitao idemo li u Silk Road), a oni su nam rekli da, iako sami nemaju mjesta, mogu nam rezervirati sobu u susjednom hostelu Oasis, koji pripada istoj grupaciji. Tako nas sada taksist prvo vozi u Silk Road jer su nam rekli da se javimo njima. Silk Road je smješten u tipičnoj perzijskoj kući, s velikim unutrašnjim dvorištem, tako da nam je u prvi tren žao što nismo tamo. No kada nas jedan član osoblja odvede do Oasisa, koji je dvije ulice dalje, shvaćamo da je i on smješten u takvoj kući, tako da nam dođe na isto.

Soba je peterokrevetna, s kupaonicom i normalnim WC-om. Jedino su kreveti malo tvrdi, a čini se i da posteljina nije sasvim čista. Neka, nismo gadljivi, što bi bilo da smo išli u Indiju...

Nakon kratkog predaha krećemo u šetnju. Jazd ima oko 423 000 stanovnika i smješten je u vrlo negostoljubivom području, između dvaju velikih iranskih pustinja Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Stoga je vrlo suh i vruć, ali, s obzirom da je i vrlo dugo nastanjen, postoje odlična arhitektonska rješenja koja su ovaj grad učinila ugodnim za život. Kao naselje postoji preko 3000 godina, a korijeni su mu još u medijskom naselju Issatisu. U doba Sasanida dobiva današnje ime, prema vladaru Jazdegerdu I. Zbog svoje prirodne zabačenosti i negostoljubive okoline, Jazd je ostao pošteđen većine ratova koji su harali Iranom, a to je ujedno i razlog zbog kojega je danas glavni centar zoroastrizma u Iranu – arapska invazija također ga je zaobišla. Naravno, danas su zoroastrijanci manjina, islam je ipak na kraju nadvladao, ali – izuzev Teherana – Jazd ima najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu (između 20 i 40 tisuća zoroastrijanaca). Osim po zoroastrizmu, Jazd je diljem Irana poznat i po svojim rukotvorinama – ponajprije tepisima i robi od svile. Također su glasoviti i jazdski slatkiši. No razvija se i moderna industrija – optička vlakna, polimeri, čelik... Jazd je jedan od tehnološki najnaprednijih gradova Irana, što je posebno zanimljivo kada se uzme u obzir da je ujedno i jedan od najvećih gradova na svijetu sagrađenih gotovo isključivo od ćerpiča. Barem se to odnosi na stari dio grada.

Odmah po izlazu iz hostela nalijećemo na mauzolej lokalnog islamskog velikodostojnika Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija. Mauzolej ima prekrasnu kupolu, ali portal je pomalo oronuo:





Pokraj toga, na malom trgu se nalazi ovo:



Riječ je o nahlu, drvenoj konstrukciji koja predstavlja lijes imama Huseina, trećeg šijitskog imama i Muhamedova unuka, koji je ubijen u Karbali 680. godine. Njegovo se mučeništvo obilježava blagdanom Ašure, a tada se u procesijama nose nahli. No ovaj je, koliko vidim, tu zastalno, tim više jer Ašura 2013. pada tek u studenom.

Letica se odvojio i otišao u mauzolej. „Nakratko.“ Nismo ga više vidjeli do navečer. Laughing

Pred nama, na krovu je badgir:



Badgir sam već spomenuo u Širazu, a sad evo i pojašnjenja. Riječ je o specifičnoj vrsti ventilacijskog sustava koji se rabi u pustinjskim krajevima Irana, a otamo se raširio i po drugim dijelovima Bliskog Istoka. Badgir je tornjić koji hvata vjetar i preusmjerava ga kroz svoje okno u prostoriju ispod njega. Istovremeno, topli zrak iz prostorije se diže i izlazi kroz drugo okno, koje se nalazi s druge strane. Ima više varijanata badgira, neki se kombiniraju i s ghanatima, kako bi se ovlažio zrak i stvorila dodatna razlika u tlaku koja tjera zrak uvis. Uz kombinaciju debelih zidova s malim prozorima i zbijene gradnje koja maksimizira sjenu, badgiri omogućuju da se temperatura u unutrašnjosti ovih zgrada održava i 15 stupnjeva nižom od vanjske.

S trgića s nahlom napokon možemo pogledom obuhvatiti kupolu mauzoleja:



Na trgu se nalazi i neka prodavaonica tepiha. Piše međutim da je s krova lijep vidik. Pa, ništa nas ne košta ako barem bacimo pogled s krova...

Ulazimo, stariji gospodin nam kaže da moramo u dvorište, odakle idu stepenice za na krov, a njegov sin će nam otključati vrata kojima se izlazi na krovnu terasu. U dvorištu vidimo da se ovdje osim tepiha prodaje i tradicionalni perzijski porculan:







Potom izlazimo na krov. Pogled je spektakularan. Na jednu stranu vidi se ponovno mauzolej:



A uokolo svuda je šuma badgira:









Ovo je doista kao u nekoj arkadnoj igri, čovjek poželi skakati po ovim krovovima, i doista ima osjećaj da bi se moglo proći cijeli grad tako skakućući.

Pogled na unutrašnje dvorište:



Spuštamo se s krova, te nas potom onaj tip koji nam je otvorio vrata na krov (sin) pita bismo li možda pogledali njihove tepihe. Aha, tu smo. Pa dobro, možemo baciti oko, ja sam ionako u polušali čak i rekao da bih mogao donijeti jedan perzer, pa da barem vidim kako se uopće kreću cijene. Odlazimo u prostoriju na prvom katu, gdje nam taj tip pokazuje nekoliko tepiha raznih veličina i raznih materijala, usput nam na dobrom engleskom objašnjavajući finese njihove proizvodnje i dizajna. Ima ih od sasvim malih, koji služe za molitvu, pa do onih koji mogu prekriti omanju sobu. I materijali su razni: devina dlaka, vuna, svila, svila prošarana zlatnim nitima. Zainteresirao sam se za jedan manji, veličine oko metar sa pola metra. Pitam ga koliko košta, frajer kaže 75 dolara. Pa to je stvarno jeftino za originalni perzijski tepih. Osim ako nije lažnjak, međutim, po onome što vidim, nije. Dapače, čak posluju i s karticama, što je u Iranu rijetkost jer je zbog sankcija to vrlo teško. Očito ovi imaju dobru reputaciju.

Razgledanje, ovaj u sredini je moj:



Još jedan primjerak, ovaj koji je djelomično u kadru (plavi) je drugi koji me zanima:



Zidovi sobe su također prekriveni tepisima:



A složeni su i posvuda po policama:



Ostali isto tako gledaju, više iz kurtoazije, Nikola se čak interesira za jedan veliki svileni, ali taj košta nekih 2000 dolara. Ja se na kraju odlučujem uzeti oba tepiha koji me zanimaju, jedan za doma i jedan za Enu. Plaćam 150 dolara i usput još dobivam i certifikat o izvornosti, kao i dva računa – jedan stvarni, a drugi, s umanjenom vrijednošću, za carinu. Budući da ću u Hrvatsku ući na graničnom prijelazu Doljani, nitko me nije pregledavao, nikomu nije ni palo na pamet da u ruksaku imam dva perzijska tepiha. Laughing

Natovaren paketom od dva tepiha (nadam se samo da su mi doista zapakirali tepihe koje sam kupio, jer su ih pakirali u drugoj sobi – Damirova paranoja je očito zarazna) zajedno s ostalima nastavljam obilazak starog dijela Jazda. Većina uličica u starom dijelu su povremeno natkrivene, kako bi se u vrućim danima stvorila sjena:



Promičemo među jednoličnim smećkastim zidovima od ćerpiča. Sve kuće imaju visoke zidove bez prozora. Izgledaju vrlo drevno, ali zanimljivo je da većina vrata ima portafone koji su ugrađeni u zid od ćerpiča. Laughing

I onda iz toga smeđila (ako postoji sivilo, zašto ne?) odjednom izroni ovaj parkić:



A iza njega se nalazi ab anbar, spremnik za vodu:



Spremnici za vodu opremljeni su badgirima, zahvaljujući kojima se pitka voda održava hladnom. Građeni su od istog materijala kao i jahčali, a morali su biti otporni na izuzetno jake potrese. Voda je u njima bila posve izolirana od korisnika, kako bi se izbjeglo zagađivanje, a praznilo ju se kroz slavine u unutrašnjosti, pri dnu spremnika.

U daljini vidimo zgradu koja se naziva Aleksandrov zatvor:



Zgrada zapravo nema nikakve veze s Aleksandrom Velikim, sagrađena je u 15. st. i bila je škola. Nazvana je tako prema legendi koju je prenio Hafez, da je navodno zdenac koji se danas nalazi u njoj zapravo ostatak tamnice iz doba Aleksandra. Tko će ga znati, ipak malo je vjerojatno.

Iza Aleksandrovog zatvora nalazi se Grobnica 12 imama, iz 11. st. Riječ je naravno o dvanaestorici šiitskih imama, od kojih nijedan nije pokopan ovdje (posljednji, Mahdi, ni ne može biti pokopan, jer je navodno još živ). Jedan pogled na nju iz blizine:



I na Aleksandrov zatvor:





Nastavljamo šetnju uskim uličicama:



Uz simpatične grafite:



Do ovog trgića:





Gdje ja koristim priliku da se malo razgibam Laughing :



(ovo na podu su moji tepisi)

Neke uličice imaju ovakve potpornje, jer je potrebno ojačati zidove:



Usputni badgir:



Vraćamo se prema našem hostelu, pa ja odlazim ostaviti svoje tepihe, dok za to vrijeme ostatak ekipe ide obići Masdžed-e Džameh, koja se nalazi odmah na kraju ulice koja vodi do našega hostela. Dogovaramo se da se nađemo ispred džamije, pa ćemo onda u potragu za večerom.

Masdžed-e Džameh je sagrađena u 15. st., zamijenivši stariju građevinu iz 12. st., a ranije je na tom mjestu bio zoroastrijski hram. Nekoliko Nikolinih slika džamije:









Opet motivi svastike:



Svastika inače simbolizira besmrtnost i može se naći na iranskim spomenicima još iz 5000. g. pr. Kr.

Ja ih čekam pred džamijom, te se potom upućujemo u potragu za večerom. Jednom sam se jelu u Jazdu jako veselio, jer sam ga stvarno htio probati – devinom mesu. Lonely Planet preporučuje jednu lokaciju gdje serviraju kebabe od devetine, pa se upućujemo tamo. To je nekih pola sata hoda odavde. Na kraju ulice, Mate se predomišlja, kaže kako on ionako neće jesti, a i bolje je da ne eksperimentira sa svojom krhkom probavom, te se vraća. Nikola, Damir i ja nastavljamo, ali ne prije nego uslikamo sahat-kulu:



Na ulici Imama Homeinija slikamo džamiju Hazire:



I dolazimo potom do trga Amir Čahmagh, gdje se nalazi istoimeni kompleks:



Kompleks je zapravo huseinija, a u sklopu nje nalazi se i bazar i tekija. Sprijeda izgleda kao džamija, no ovo pročelje koje vidite zapravo nema ništa iza – riječ  je o samostojećem zidu s dva minareta.

E sad, kako izdržati još preostalih 2 km šetnje, a da Damir ne popizdi? Moram mu vrlo uviđavno dozirati udaljenost koju još imamo do devinog mesa, kako ne bi momentalno odustao. Jer, on bi svakako probao devino meso, ali bi istodobno i da je ono odmah tu, na dohvat ruke. Na dohvat ruke nema ničega, eventualno pokoja mesnica, ali u njoj sigurno nema devina mesa.

Uz njegovo gunđanje nekako ipak uspijevamo doći do mjesta gdje bi trebao biti taj kebabdžija (adresa je vrlo maglovita: „preko puta džamije u ulici Kašani“), ali ne izgleda obećavajuće. Preko puta je očito neka džamija, koliko vidim gledajući kroz ogradu, ali kebabdžija na kojega smo se namjerili uopće ne izgleda kao da drži devu. I dok se mi tako premišljamo, a Damir opet sipucka žuč, u jednom času čujemo „Hello, my friends, do you need help?“ Iza nas stoji stariji gospodin kojega smo popodne vidjeli nakratko u Silk Roadu, dok smo čekali da nas netko prebaci do Oasisa. Bio nam je predstavljen kao turistički vodič po okolici. I on je nas prepoznao. Izlažemo mu svoju priču, on nam kaže da čak i ako ima deve ovdje, da je to vrlo često podvala, odnosno da uvale neko drugo meso, možda nešto sitno devetine, i da je pravu devetinu teško naći. Kaže da nam se više isplati pojesti nešto pošteno u centru, čak možda i u restoranu Slk Roada, nego da ovdje tumaramo po prčvarnicama. Štoviše, on je tu s autom, odbacit će nas natrag. Prihvaćamo, dosta smo hodali dovdje.

Kasnije ćemo doznati da zgrada preko puta uopće nije bila džamija, nego zoroastrijsi hram, koji ćemo obići sutra.

Vodič nas uvodi u auto, ali dok nas vozi prema centru, zvoni mu mobitel. Vjerojatno žena, jer kaže da mora iznenada doma na večeru i bismo li imali išta protiv da nas ranije iskrca, recimo kod kompleksa Amir Čahmagh. Ne bismo. Tako nas ostavlja na mjestu na kojem smo bili nekih 45 minuta ranije, te se mi pješice upućujemo do restorana u Silk Roadu. Damir mi po tko zna koji put govori da spalim to smeće od Lonely Planeta, jer su sve informacije krive. Ja pak po izlasku shvaćam da mi je kapa ostala u autu od vodiča. Hm, pokušat ću nekako preko hostela stupiti u kontakt s njime...

Ulazimo u Silk Road pomalo rezignirano, jer imam osjećaj da je iransko kulinarstvo opet podbacilo i da će i deva ostati samo neispunjena želja. Sjedamo za stol u unutrašnjem dvorištu Silk Roada i gledamo jelovnik. Mješavina iranske, indijske i europske kuhinje. Kad ono, na jelovniku – gulaš od deve. Hm, je li i to muljaža, hoće li nam uvaliti neko drugo meso...ne znam. Košta 110 000 riala (oko 22 kn) i iako je najskuplja stavka na meniju, mislim da se isplati probati. Usto uzimam i neki frape od datulja. Damir isto tako uzima devu, ali kao što se vidi, još je uvijek smrknut:



Objašnjavam jednom od tipova iz hostela stvar s kapom i pitam ga može li nekako obavijestiti gospodina vodiča (koji nam je srećom dao vizitku, tako da znamo kako se zove) da provjeri za kapu. On mi daje telefon da ga sam nazovem. Tip u prvi mah tvrdi da nije vidio nikakvu kapu u autu, onda kaže da će provjeriti i kaže da ju je našao, te da će mi ju sutra ujutro donijeti u hostel. Odlično, to je sređeno, sad još da vidimo devu...

Dolazi hrana i gulaš od deve je ukusan. Istina da po okusu podsjeća na govedinu, možda i jest, možda su nas zeznuli, neću time razbijati glavu sada. I Damiru se sviđa, štoviše, hrana ga toliko odobrovoljuje da postaje drugi čovjek, razgovorljiviji, prestaje biti ciničan, na kraju večeri inzistira da on plati čitav obrok za svu trojicu... Eto koliko je malo potrebno da ga se unormali.

Vraćamo se u naš hostel, gdje sjedamo s Matom u dvorište. Vjerojatno ste već shvatili iz slika da je većina tradicionalnih perzijskih kuća građena slično rimskima – prema ulici su zatvorene, a centar života je unutarnje dvorište iz kojega se onda obično ulazi u sobe koju su raspoređene po njegovom obodu. Dvorište je obično i vrt, odnosno, tu se nalaze biljke i bazenčić s vodom ili vodoskok, te se sav život odvija ovdje – zimi, kad je hladnije, dvorište se obično prekrije nekom vrstom improviziranog krova (danas je to obično najlon). U dvorištu se sjedi na posebnim divanima koji omogućavaju i sjedenje i ležanje, a namješteni su mekanim jastucima. To izgleda ovako:



Naravno, Damir i ja smo si kupili iransku pivu pa to pijuckamo. Ubrzo nam se pridružuje i Letica. Da pogledamo kakvo je bilo njegovo popodne.

Nakon što je obišao mauzolej i on je krenuo uličicama statog dijela grada, vjerojatno prošavši pored nas dok smo mi bili na krovu. Jedna usputna impresija:



Primjećujete na vratima dva zvekira – jedan uzak i dugačak, drugi okrugao i debeo. Prvim su kucali muškarci, drugim žene. Ta je informacija bila jako važna, jer se ovisno o tome tko kuca, morao prilagoditi spol osobe koja će otvoriti vrata. Nije bilo dolično da žena otvori muškarcu ili obratno – zato su smislili takvo rješenje.

Ovo je ab anbar:



 

Još jedan spontani kadar:



Zavirio je i u neke kuće:





Ulice starog Jazda:



Kraj ovoga ab anbara smo i mi prošli:



Ovakvim stubištima se spuštalo do ghanata:





I unazad:



Još uličica:







Dvorište:



I on je stigao do Aleksandrova zatvora. Pogled na njega i Grobnicu 12 imama:



Još malo Aleksandrova zatvora:





I Grobnice 12 imama:



Pogled u unutrašnje dvorište kuće pored:



Ponovno Aleksandrov zatvor i Grobnica 12 imama zajedno:



Jedna od natkrivenih ulica sa stropnim otvorom za osvjetljenje:



Medresa Kamalije:



I onda je zapičio brzo na drugu stranu, do kompleksa Amir Čahmagh:











Odlučio se vratiti do fontane i ovdje pričekati da se smrači i upale se svjetla, kako bi čitava građevina izgledala efektnije:



Pogled na zgradu pored trga, s ogromnim badgirima:



Konačno se dovoljno smračilo:







Inače, ovaj prolaz kroz kompleks pun je radnji u kojima se prodaju jela od iznutrica.

Ovdje se i on zaputio u potragu za devinim mesom, ali nije znao adresu (vodič je bio kod mene). Razgovarao je s lokalcima, pokušavajući pomoću pantomime dočarati devu, i čak su ga i skužili (kaže se „šotor“), ali nije uspio naći meso. Međutim, kao i mi, uspio je doći do zoroastrijskog hrama (samo što je on skužio što je posrijedi, jer je obratio pažnju):



A onda se pješice vratio do našega hostela, slikajući usput Masdžed-e Džameh:



Nakon još malo sjedenja, spremamo se polako na počinak. Soba je šesterokrevetna, nas je petorica. Stoga smo odlučili šesti krevet iskoristiti za odlaganje odjeće. Međutim, Letica pita „Hoće li netko spavati na ovom tu krevetu?“ Nakon što mu nitko ne odgovori, on počinje primicati krevet svojemu, želeći tako spojiti dva kreveta. Na moju napomenu da ne radi gluposti, jer na tom krevetu držimo stvari, on kaže da će nam stvari premjestiti drugamo. Ja se u međuvremenu odlazim tuširati. Po povratku shvaćam da je on to doista i napravio, uzurpirao je nezauzeti krevet za svoje potrebe. Bunim se, nije u redu da se ponaša na taj način. On kaže da je pitao i da nitko drugi nije rekao da namjerava koristiti taj krevet. Ja mu pokušavam objasniti jednostavnom matematikom: nas je pet. Kreveta je šest. Nije moguće napraviti da svatko spava na dva kreveta, prema tome, nije pošteno ni da samo jedan spava na dva kreveta, a ostali ne. On pita zar bi u tom slučaju krevet trebao ostati neiskorišten. Da, bi. Odnosno, bit će iskorišten za općenite potrebe zajednice, kao što je odlaganje odjeće, a ne osobne potrebe pojedinca. Letica tvrdi da mu je glupo to forsiranje uravnilovke i da smo mu mi, što se njega tiče, dali dopuštenje time što smo se odrekli svog prava na taj krevet, te da se on ne bi bunio da je netko od nas prisvojio taj krevet za sebe. Ali mi to ne bismo napravili. On je iskoristio našu pristojnost (realno, svatko od nas bi možda jednim dijelom htio dobiti više od ostalih, ali je odgojen tako da to ne radi) kako bi osobno profitirao. Kreveti nisu preuski, ima sasvim dovoljno mjesta, dakle ovo je čista bahatost i posve nekomunističko ponašanje. Mate se slaže sa mnom, a Nikola, kao i uvijek kada treba živjeti uvjerenje, reterira i kaže da se uzbuđujemo oko pizdarija. Damiru je svejedno, on se ni ne smatra socijalistom.

Letica nam je odjeću prebacio na neku policu, koja je sva prašnjava, sad još miče i moj mobitel, koji sam ostavio na tom krevetu da se puni, a sve to pravda time „kako mi ga ne bi zdrobio noću“. Mobitel stoji na samom rubu kreveta, a on na raspolaganju ima DVA kreveta. Na kraju se stvar i završava njegovom pobjedom, on ostaje na svom duplom krevetu, a mi svi ostali na po jednom. I kako onda očekivati da će socijalizam pobijediti ako pojedinci koji se smatraju socijalistima daju oduška vlastitoj pohlepi i u tako banalnim stvarima...

Laku noć.

egerke @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 28, 2014
Dok vozimo cestom koja vodi prema Perzepolisu, vozač u jednom času skreće na parkiralište ispred jednog restorana. Vjerojatno bi ručao. Mi mu signaliziramo da bismo ipak prvo vidjeli Perzepolis, a onda tek ručali. Nije mu drago, ali gosti su uvijek u pravu. Dogovaramo se da nas odveze do Perzepolisa i da se nađemo ispred u tri (tu nastaje natezanje, jer ja navijam za pola 3, Letica za 3, nakraju tražimo kompromis i kažemo u 2.45, a onda Letica vozaču kaže „U 3.“ Undecided ). Da, izlišno je i spominjati da vozač ne zna engleski, tako da je komunikacija rudimentarna – prstom u pravcu Perzepolisa, „Perzepolis...lunch...saa't panzdah“.

Do Perzepolisa se dolazi dugom alejom kroz šumu, potom slijedi jedan kružni tok nakon kojega auti više ne mogu ravno i odatle valja nastaviti pješice još nekoliko stotina metara do ulaza u Perzepolis. Naravno, prvo kupujemo karte (ovaj puta svi – to se ne propušta), a potom nam pogled puca na impresivne ruševine:





Zidine iz bližega:



Perzepolis (Taht-e Džamšid „Džamšidovo prijestolje“ ili Čehel minar „Četrdeset stupova“, izvorno staroperzijsko ime bilo mu je Parsa) je bio ceremonijalna prijestolnica Ahemenidskog Carstva od oko 515. pr. Kr., do njegovog razaranja od strane Aleksandra Velikog 330. pr. Kr. Izgradnju je započeo Darije I., a dovršio njegov sin Kserkso I. S obzirom na relativno malen broj zapisa o njemu, vjeruje se da uopće nije bio funkcionalan grad, već se više radilo o mjestu na kojem bi se održavale proslave Novruza (kojom bi prilikom car primao izaslanstva iz svih dijelova carstva, zajedno s njihovim darovima), a arhitekturalna mu je svrha bila isključivo da zadivi posjetitelje. Redovni državnički poslovi obavljali su se u Suzi. Na vrhuncu slave Perzepolis se prostirao na površini od 125 km2, od čega je danas sačuvan samo mali dio. O tome kako je točno došlo do razaranja Perzepolisa postoje neslaganja. Neki tvrde da je požar koji je uništio grad bio slučajan, drugi pak tvrde da je bio osveta za perzijsko paljenje atenske Akropole stoljeće i pol prije toga. Sigurno je da je grad prije toga temeljito opljačkan. Ono što može čuditi je kako grad uglavnom sagrađen od kamena može izgorjeti? Stvar je u tome da su grede i krovovi bili drveni, a Perzijanci u svojoj gradnji nisu koristili žbuku za vezivanje blokova, nego su umjesto toga rabili metalne kopče. Kada je vatra zahvatila krov, porasla je temperatura i kopče su se počele topiti i iskrivljavati, te se tako kamenje počelo urušavati. Aleksandar se kasnije navodno jako kajao zbog uništenja Perzepolisa, pri čemu je izgubljeno i dosta vrijednih spisa (između ostaloga, zato do nas nikada nije došla cjelovita Avesta), ali istovremeno je taj požar pomogao da se trajno očuvaju neki natpisi na glinenim pločicama koje su u požaru očvrsnule.

Požar je uništio središnji dio grada, ahemenidske palače, no rubni dijelovi nisu bili uništeni, tako da je nastavio funkcionirati kao prijestolnica Perzije kao provincije Makedonskog Carstva. Oko 200. pr. Kr. sjedište provincije je prebačeno u nedaleki Istahr, koji je nakon uspostave Sasanidskog Carstva dobio na važnosti kao duhovno središte, ali nikada se nije mogao mjeriti s Perzepolisom. Do 10. st. po Kr. i on je izgubio na važnosti i posve nestao kao naselje, dok je centar provincije postao Širaz, koji je to sve do danas. U 17. st. španjolski veleposlanik na dvoru Šaha Abbasa, García de Silva Figueroa, postao je prvi zapadnjak koji je ruševine nazvane Taht-e Džamšid, prema legendarnom perzijskom mitološkom liku, identificirao kao drevni Perzepolis. U 19. st. počela su prva ozbiljnija iskopavanja, a 1930-ih je po prvi puta provedeno znanstveno arheološko iskopavanje, koje je proveo Orijentalistički institut Sveučilišta u Chicagu. Naravno, prilikom tih iskopavanja dosta nalaza se i kralo, tako da danas nalaze iz Perzepolisa imamo po mnogim zapadnim muzejima u Velikoj Britaniji, SAD-u, a i u Louvreu. Još do danas nisu iskopani mnogi dijelovi grada, a ni nekim iskopanima se ne zna funkcija. Dio kompleksa oštećen je prilikom izgradnje šatorskog grada za proslavu 2500 godina Perzijskog Carstva, koji se nalazi odmah pored ruševina (ali smo mi bili prezbunjeni da to skužimo dok smo bili tamo).

Krećemo u obilazak:



Uspinjemo se stepeništem koje ima dva krila i izuzetno niske stube, prvenstveno kako bi se konjanici mogli uspeti u grad. Odmah po dolasku na terasu na kojoj se nalazi većina grada pred nama stoje Vrata sviju naroda:





Vrata sviju naroda sagradio je Kserkso I. 475. pr. Kr., a dvije figure bikova s ljudskom glavom (lamasu ili šedu) pored njih odaju asirski utjecaj.

Pogled na jugoistok:



Stigao je i imperator:



Jedan od oštećenih lamasua:



I drugi:



Trojezični natpis na vratima:



Natpis kaže: „Ahura Mazda je veliki Bog, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebo, koji je stvorio čovjeka, čovjeka koji ima sreću što mu je Kserkso kralj, kralj svih kraljeva. „Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj ljudi različitog podrijetla, kralj goleme zemlje, sin kralja Darija Ahemenidskog.“ Kralj Kserkso kaže: „Uz pomoć Ahura Mazde, napravio sam Vrata sviju naroda, i sagradio mnogo dobra u Perziji, što je činio i moj otac. Sve dobro što smo napravili, napravili smo uz pomoć Ahura Mazde.“ Kralj Kserkso kaže: „Ahura Mazda štiti mene i moje carstvo, jer radim isto što i moj otac, kojeg je štitio Ahura Mazda.““

Iznutra, vrata su išarana brojnim grafitima. Ne mislim na grafite poput ovih suvremenih urbanih grafita, već na tendenciju brojnih putnika i arheologa da urežu svoje ime na kameni zid:



Jedan od grafita pripada i legendarnom Henryju Mortonu Stanleyu.

Prolazimo kroz vrata:





Pogled na vrata s istočne strane:



Detalj lamasua:



Iz veće daljine:



Od Vrata sviju naroda do njima paralelnih vrata, nazvanih Nedovršenim vratima (jer su u doba Aleksandrova osvajanja bila još u gradnji) vodi procesijski put pored kojega se danas nalaze ove figure grifona:



Ali i bikova:



Inače, te su figure, osim dekorativne, imale i konstrukcijsku funkciju, jer su služile kao nosači greda.

Nedovršena vrata:



Pogled prema Dvorani stotinu stupova:



Dvorana stotinu stupova ima dimenzije 70x70 metara i vjeruje se da je bila prijestolna dvorana. Prekrivao ju je sloj zemlje i pepela debeo čak tri metra, što implicira da je jako stradala u požaru. Sačuvale su se samo baze stupova i okviri portala.

Iza Dvorane stotinu stupova se nalazi riznica:



Kaže se da je Aleksandar trebao 3000 deva da otpremi opljačkano blago iz ove riznice.

S istočne strane Perzepolis zatvara planina Kuh-e Rahmat, u koju su također uklesane neke ahemenidske grobnice. Ovo je grobnica Artakserksa II.:





Još malo Dvorane stotinu stupova:







Ostatak skupine se odlučuje popesti do Artakserksove grobnice, meni je prevruće, pa nastavljam kroz kompleks i ulazim ponovno u područje riznice. Osvrt:



Pogled preko riznice prema još jednoj grobnici u planini, ova pak pripada Artakserksu III.:



Pored riznice nalazi se kompleks za koji se pretpostavlja da je bio harem, premda je to možda zabluda rane orijentalistike, kada se ahemenidska arhitektura tumačila prema osmanskom predlošku. Drugo tumačenje kaže da je to bila zgrada za izaslanike potčinjenih naroda. Jedan dio te građevine je obnovljen 1930-ih i pretvoren u muzej Perzepolisa, gdje se čuvaju neki nalazi (oni koji nisu pokradeni). Ulaz u muzej se posebno naplaćuje, a i malo smo kratki s vremenom, pa smo se odlučili samo za eksterijere.

Južno od muzeja je sjenoviti dio s nešto drveća (što je rijetkost u Perzepolisu). Pogled prema muzeju:



Ovdje se nalazi i neki kafić. Uzimam čašu soka od višnje s ledom, kao dobrodošlo osvježenje, sjedim malo u hladu i odmaram se.

Pogled na sjever, duž muzeja i preko riznice:



Ostatak skupine kreće prema grobnici Artakserksa II. Ispod nje su ostaci negdašnjeg garnizona u kojem je Aleksandar ostavio čak 3000 vojnika, te tzv. Dvorane 32 stupa, čija funkcija nije točno poznata, ali se pretpostavlja da je služila za poslugu i administraciju. Tu je pronađeno čak 30 000 elamskih natpisa. Pogled na rečeno:



Uspeli su se potom do grobnice:





Ovo bi trebao biti prikaz kralja pod zaštitom Ahure Mazde:



O Ahuri Mazdi i zoroastrizmu općenito će biti još riječi.

Pogled u grobnicu:



Total:



I pogled na Perzepolis, u prvom planu garnizon, iza Dvorana stotinu stupova, iza nje Apadana (natkrivena krovom), lijevo riznica:



Pogled prema riznici, haremu i onom sjenovitom dijelu gdje ja sjedim:



Pogled na sjeveroistok:



Pogled na vladarske palače na rubu kompleksa – s desne strane, iza Apadane je Tačara (zimska palača), palača Darija I., a s lijeve strane je Hadiš, palača Kserksa I.:



Nastavljaju brdom do druge grobnice. Pogled odavde na kompleks, s riznicom u prvom planu:



Apadana iz bližega:



Grobnica Artakserksa III.:



Ja se ustajem iz svoje hladovine i krećem prema Apadani. Apadana je dvorana za prijem delegacija koju je počeo graditi Darije I., a dovršio Kserkso I. Dimenzija je 60,5x60,5 metara, a podržava ju 36 stupova visine od 20 metara, koji su s obzirom na omjer debljine i visine najtanji stupovi toga razdoblja. Apadana je imala kapacitet od 10 000 ljudi, a osim za primanja, mogla je služiti i za promatranje vojnih parada ili drugih događanja u podnožju grada.

Prije Apadane, otprilike u središtu kompleksa, nalazi se Tripilon, za koji se pretpostavlja da je bio Kserksova vijećnica. Pogled na stepenište Tripilona, s prikazima perzijskih i medijskih stražara:



Istočno stubište Apadane s frizovima koji prikazuju različite delegacije potčinjenih naroda kako donose darove:











Frizovi su zaštićeni ogradom, a pored sjedi i neki redar sa zviždaljkom koji upozorava one koji se previše približe (baš se neki klinac bio uvukao iza ograde kad sam ja tuda prolazio).

Ovdje susrećem Nikolu, dakle i ostatak skupine će se ubrzo pridružiti. On je nakon spuštanja s druge grobnice slikao još jedan od portala Dvorane stotinu stupova:



Detalj:



Prikaz Perzijskih besmrtnika na portalu Dvorane stotinu stupova:



Perzijski besmrtnici bili su ahemenidska elitna vojna postrojba, koja je u mirnodopskim uvjetima služila kao garda. Brojali su točno 10 000 vojnika, a u slučaju da je neki od njih umro ili zbog bolesti ili starosti morao otići u mirovinu, nadomještao bi ga novi. Tako se njihov broj nikada nije mijenjao. Od malih su ih nogu odgajali za tu službu, a članovima Besmrtnika mogli su postati samo rođeni Perzijanci, Medijci i Elamci.

Ostaci glavnog portala Dvorane stotinu stupova:







Istočno stubište Apadane:



Darijev natpis o izgradnji palače:



I tu smo se negdje sreli. Ja slikam Tačaru, koja se nalazi iza Apadane:



Penjem se na vrh stepeništa i slikam skulpturu lava:



Pogled na unutrašnjost Apadane, danas bez krova:



Pogled na drugu stranu, prema portalu Dvorane stotinu stupova:



Vraćam se lagano prema izlazu. Još jednom pogled prema Tačari:



I na sjeverozapad:



Letica je spuštajući se s grobnice fotografirao ovaj reljef, u jednoj od pomoćnih zgrada u podnožju brda:





A potom i jedan od portala na ulazu u Dvoranu stotinu stupova:



Pogled kroz Dvoranu stotinu stupova prema grobnici Artakserksa II.:



I pogled prema portalu koji vodi prema riznici:



Jedan od stupova koji je preživio:



I sada i on slika frizove na stubištu Apadane:







(dva prikaza lava koji proždire bika, što je tradicionalni perzijski prikaz Novruza, gdje je lav nova, a bik stara godina)





Pogled preko riznice i Dvorane stotinu stupova prema brdu:



Uputio se potom prema Tačari, slikajući usput ovaj osamljeni friz:



Friz na južnoj strani Tačare:



Trojezični natpis o izgradnji palače:



Tačara sa zapada:



Prolaz između Apadane i Tačare:





Nenatkriveni dio Apadane:



Još dvije slike frizova na istočnom stepeništu:





I pogled niz stepenište:



S drugog kraja:



I tu se Letica uputio prema izlazu.

I Nikola se nakon rastanka sa mnom uputio prema Tačari i Hadišu. Stepenište kojim se uspinje prema tamo:



Pogled na Hadiš:





Tačara:



Opet natpis:



Zoroastrijski simbol na stepenicama:





Natpis na stepenicama Tačare:



Pogled sa sjeverozapada:



Apadana:







Vrata sviju naroda:



Zadnji pogled na Tačaru:



I terasu Apadane:



Lagano se svi okupljamo u jednom kafiću nedaleko glavne blagajne, pijuckamo hladni sok ili vodu i čekamo vrijeme polaska. Napokon smo se skupili i krećemo prema kružnom toku gdje imamo dogovoren sastanak s vozačem. No svi osim mene skreću u WC, tako da treba još desetak minuta da se svi okupimo i konačno krenemo.

Stajemo na ručak u onom istom restoranu, iznutra je uređen posve neiranski (neka kvazidžungla), a i hrana je sasvim prosječna. Toliko prosječna da mi je isparilo što smo uopće jeli. Nakon što nam donesu račun opet nastaje rasprava. Dobrih 20-ak minuta pokušavamo skužiti što je koja stavka na računu i otkud opet imamo veći iznos nego prije. Netko tvrdi da nas pokušavaju smuljati (Damirova paranoja se širi), ali ja na kraju shvatim da su nam zaračunali servis (čime ujedno razrješavam i sinoćnji spor iz Hadžibabe). Ali opet ne štima cifra. Na kraju svi još dodamo neki mali iznos i konačno podmirimo račun.

Vjerojatno je to Irancima bizarno, oni nisu baš navikli da ljudi inzistiraju da svatko plati svoje.

Vozač je već nervozan, oduljilo se to. E sad bismo još trebali otići u Naghš-e Radžab, to ne bi trebalo dugo potrajati... Međutim, vozač skreće na cestu za Širaz. Čudimo se, Letica ga pita što je s Naghš-e Radžabom, vozač samo sliježe ramenima, promrmlja nešto na farsiju i nastavlja voziti. Zaključujemo da nas je zeznuo, mi smo platili izlet na sva 4 lokaliteta, a on nas je odveo na 3. Odlučujemo se žaliti u hotelu. Letica, koji ima iskustva u turizmu, pokušava nam objasniti da smo mi platili određeno trajanje izleta i da smo, zahvaljujući otezanju s ručkom, to potrošili, da vozač ima svoj radni dan i da se on vraća doma. Ne sviđa mi se to. Po mom mišljenju, ako smo platili ta 4 lokaliteta, onda bi nas trebao na njih odvesti, pa makar se vratio doma u 10 navečer. Srećom, Naghš-e Radžab i nije nešto osobito zanimljiv, ali svejedno. Razmišljamo da tražimo povrat dijela novca, no na kraju ipak odustajemo, uslijed Letičinog odgovaranja.

Vraćamo se u Širaz, kombi nas ostavlja pred hotelom, malo ćemo se odmoriti i potom otići u predvečernji obilazak grada, ima još nekih stvari koje bismo htjeli vidjeti.

Penjemo se u sobu. Dok si perem ruke, Damir dolazi do mene i pruža mi ruku u znak isprike. Fantastičan tajming, taman kad sam si nasapunao ruke. Ukratko, ispričava se zbog reakcije, ali kaže da sam ja njemu potencijalno ugrozio život, a da je njegovo odbijanje povratka po kapu bila stvar principijelnosti – naime, ako je moja greška, on je htio da ju ja i ispravim. Druga je stvar što ja to nisam doživio kao grešku, jer je on kroz vrata izašao praktički posve spreman za izlet i nije uopće napomenuo da ga čekam. Meni je normalno ono što je njemu čudno – da ako nemaš dodatnu informaciju, postupaš prema vlastitoj pretpostavci.

No dobro, izgleda da me ipak neće noćas ubiti na spavanju. Osvježavamo se i krećemo u grad. Ja prvo odlazim promijeniti novce, prešli smo polovicu boravka u Iranu i dosad sam potrošio oko 200 dolara, ako ne računam hotel u Teheranu koji sam platio ranije. Odlučujem promijeniti još 200, to bi mi trebalo biti dovoljno do Teherana, možda ću još koju siću tamo promijeniti.

Dok hodamo Bulevarom Zand Damir razmišlja da li da si kupi tenisice. Najavio je to već prethodni dan, ovdje su jeftine, a i dobro bi mu došao još jedan par obuće, s obzirom na žuljeve. Na kraju se ipak nije odlučio.

U jednoj od prodavaonica na Zandu izbor perzijske diskografije:



Mijenjam novce, a potom nastavljamo prema Bazar-e Vakilu, prošavši opet pored citadele:





Pogled na Masdžed-e Vakil, Namjesnikovu džamiju:



Stajemo kod našeg prodavača frapea (to nam je obavezan pit stop), a potom ulazimo u kompleks bazara, želimo pojesti sladoled u onoj čajani gdje smo bili jučer ujutro.

Nekoliko slika bazara:









Čajana je zatvorena. Malo stojimo, razmišljajući što ćemo dalje. Letica i ja uzimamo fallude u obližnjoj slastičarnici, ostali izgleda ipak neće ništa. Kušaju naš fallude i kažu da im se uopće ne sviđa. Ne znam, meni djeluje baš fino osvježasvajuće, a opet je i novo kulinarsko iskustvo.

Ja se bavim mišlju da na bazaru kupim kanu za moju majku, no nalazim ju samo na jednom mjestu i nisam baš zadovoljan njenim izgledom. Odlučujemo se stoga vratiti do Bulevara Zand i uzeti taksi do Sa'dijeva mauzoleja. Vraćamo se kroz otkriveni dio bazara:



Izbijamo iz bazara pored Namjesnikove džamije:



Jedan od ulaza:



Ne ulazimo, nego se vraćamo do Zanda, gdje se rastajemo – Damiru i Nikoli se ne da do Sa'dijeva mauzoleja, tako da nas trojica uzimamo taksi i dogovaramo se na trgu Šohada u pola 8.

Taksi nas opet vozi preko rijeke, u sjeveroistočni dio grada, još oko 3 km iza Hafezovog mauzoleja. Opet ista procedura, ulaz se plaća i ulazimo u kompleks:



Abu-Muhammad Muslih al-Din bin-Abdallah Širazi, poznatiji kao Sa'di, drugi je veliki perzijski pjesnik pokopan u Širazu. Stariji je od Hafeza stotinjak godina, rođen je 1210., a umro 1291/1292. Dok se Hafez za života uglavnom nije micao iz Širaza, Sa'di je već kao dijete ostao bez oca i proveo je djetinjstvo u siromaštvu, te je kao mladić otišao u Bagdad kako bi se obrazovao iz područja islamskih studija, prava i uprave, povijesti, arapske književnosti i islamske teologije. Nakon što je završio studije, uslijedila je mongolska invazija. Sa'di je tako proveo idućih 30 godina lutajući Bliskim Istokom od Turske do Indije i od Egipta do srednje Azije, družeći se s običnim ljudima koje je rat ostavio bez doma i imovine, podučavajući i propovijedajući, razgovarajući s putnicima u karavansarajima, zapisujući njihove sudbine u svojim djelima. 1258. zarobili su ga križari u Palestini, te je proveo 7 godina kao rob na kopanju rovova, sve dok ga zajedno s drugim muslimanskim zarobljenicima nisu otkupili Mameluci. U Širaz se vratio pod stare dane, te je dočekan s velikim počastima, a u čast lokalnog vladara Sa'da ibn-Zangija uzeo je svoje književno ime. Njegova dva najvažnija djela su Bustan (Voćnjak), koji sadrži njegovu poeziju s temama muslimanskih vrlina i sufijskih kontemplacija; i Gulistan (Ružičnjak), koji je prozno djelo i sadrži priče i anegdote s njegovih lutanja. Gulistan je imao utjecaj na poznatog francuskog basnopisca Jeana de la Fontainea, a, kao i Hafez, njegova djela inspirirala su i Goethea i Ralpha Walda Emersona, a mnoge Sa'dijeve rečenice citiraju se u svakodnevnom govoru Iranaca kao izreke.

Kada netko svoja djela nazove Voćnjak i Ružičnjak, onda nema uopće dvojbe da mu se grobnica treba nalaziti u parku. I ovaj kompleks je svoj konačni oblik dobio za vrijeme Pahlavija. Grobnica ima oblik obrnutog slova L:



Ispred prednjeg trijema je bazenčić:



Grob. Sličan Hafezovu, samo što mramor nije bijel, već smeđ:



Luster i strop:



Kolonada koja se nastavlja na grobnicu:



Sa stražnje strane:



S prednje strane, drugi bazenčić:





Pogled prema izlazu:



Šetam malo uokolo vrtom:





Ovo je jedno od mjesta kuda je dolazila voda. Naime, voda se do gradova dopremala sistemom kanala, zvanih ghanat, koji su koristili podzemne izvore i tekli i sami pod zemljom, kako se ne bi gubila voda isparavanjem:



Vraćamo se do ulaza, uzimamo taksi do grada. Vozač raspaljuje glazbu na najjače. Opet slušamo nešto što sliči na kombinaciju techna i perzijskog melosa – otprilike perzijski turbofolk. Laughing

Stižemo u centar, nedaleko našeg prijatelja s frapeima, tako da to nećemo preskočiti. Laughing Dok sjedimo na klupici ispred radnje s frapeima i čekamo da prođe još tih 15-ak minuta do čvenka s Nikolom i Damirom, gledamo kako se na štandu s frapeima zaustavlja skupina žena od kojih jedna nosi karakterističnu masku za lice. Te su maske uobičajene u jugoistočnom dijelu Irana, gdje žive Baludži. Slične su onim venecijanskim maskama koje prekrivaju oči, samo što nisu zašiljene na krajevima, nego imaju četvrtast oblik, s dva duguljasta proreza za oči. Obično se ispod toga nosi i marama preko donjeg dijela lica, no ova je donji dio lica imala otkriven.

Ustajemo i krećemo prema trgu Šohada, a usput Letica okida još par kadrova citadele i njenog nagnutog tornja:





Nalazimo se s ovom dvojicom, kažu nam da su naletjeli na odličan falafel nedaleko našeg hotela. Pričaju nam i jednu anegdotu koju su imali s jednim tipom dok su sjedili na klupi. Doduše, možda bi bilo bolje da to Nikola ispriča, ja nisam bio prisutan:

Dakle, sjeli mi na klupicu kraj citadele u centru malo da počinemo, kad naleti neki zalizani tip, i krene uobičajena pjesma "ver ar ju from" itd itd, pa kad smo mu objasnili, predstavio se (misim da se zvao Said) i krenuo nešto verglati o sebi - "ajm a doktr" - i pokazuje u usta. Nama tu već nešto sumnjivo smrducka, al kužimo da oće reć da je "dentist"? - "Jes, jes". I onda je sjeo do nas i nekako izdeklamirao da je iz Esfahana, a zatim iz ruksaka koji je nosio izvukao nekakvi papir - valjda svoju diplomu - i počeo nam pokazivat i nešto mrmljat na farsiju. A diploma pisana na farsiju (arapsko pismo), moš mislit kak mi to razumijemo. Laughing Damir je poslije komentirao da je to zapravo bilo njegovo otpusno pismo iz ludnice, "nije opasan za okolinu". Laughing I spremi on taj papir i nastane šutnja koja potraje minutu. I onda Damir pokuša zapodjenuti razgovor - "How is Esfahan, we are going to Esfahan" - lik odgovara: "Teheran". Damir pokušava objasniti, "No, no, we are going to Esfahan, is it nice?" - "Teheran." Teorija s otpusnim pismom drži vodu...

Opet nastane šutnja, lik samo buji u prazno, već to i nije ugodno i nakon koje minute Damir mi šapne: "Ovaj lik je lud. Maknimo se od njega. Čuj, ti polako ustani i odšetaj, a za koju sekundu ja ću za tobom. Ajde, tri četiri sad."

I tako smo mi šmugnuli, lik uopće nije registrirao do kad smo već dobrano odmakli na putu do falafela...

Letica kaže da će on još malo na svoju stranu, ja bih se trebao dočepati negdje interneta, a ostatak bi možda išao u hotel. Dogovaramo se da ćemo se s Leticom naći kasnije navečer u onom hotelu u koji smo prvo išli u Širazu (gdje nije bilo mjesta), budući da ondje imaju restoran i čajanu, pa možemo još malo posjediti. Rastajemo se. Ja odlazim u ulicu Sa'di, koja je okomita na Zand, tamo bi trebao biti neki kafinet (kako se to zove u Iranu). Prolazim ulicom uzduž i poprijeko, i tek na samom kraju, kad sam već htio odustati, nalazim jedan kafinet. Ulazim unutra, prijavljujem se, naravno da je većina stranica blokirana, ali uz jedan mig odmah mi namještaju neki program koji zaobilazi cenzuru. Pišem post na Facebooku, gledam još par vijesti na drugim stranicama, a tada mi vele da ubrzo zatvaraju. Plaćam, ali nemaju mi za uzvratiti. Vele mi da mogu doći sutra ujutro platiti, trebao bih stići prije polaska autobusa.

Nikola je na putu u hotel okinuo sliku prometa na Zandu:



Vraćam se u hotel i pitam Nikolu i Damira kada bi se išli naći s Leticom. Damir odmah veli da mu se ne da, a Nikola se nešto nećka. Veli da odem pitati Matu. Odlazim do Mate i kažem mu kakav je plan, on promrmlja nešto kao „evo, moram na WC, pa ću doć“, ja to javljam ovima u sobi. Međutim, vrijeme prolazi, Mate se ne pojavljuje. Prošlo je preko pola sata. Mi smo se nešto zapričali, no ja nemam namjeru odustati od toga da ipak odemo na večericu. Ali svaki puta kad spomenem da bismo trebali krenuti, Nikola veli „Daj čekaj Matu.“ Nakon što ja konačno nakon nekih 45 minuta odem pogledati što je s Matom, on mi veli da sam ga ja krivo razumio i on uopće nije mislio ići. Sad to kažem Nikoli, ali se ni njemu ne da, već je kasno, bla. Mogao je odmah reći da mu se ne da, a ne se vaditi na Matu. Sad je i meni blesavo ići samom, jer je Letica nepouzdan i pitanje je hoće li se i on uopće tamo pojaviti. Da smo otišli Nikola i ja, barem bih imao društvo ako Letica izostane. Pa da, Nikola se najeo i njemu nije u interesu sad klipsati do nekog drugog mjesta.

Letica je na kraju otišao u taj hotel, tako da sam i ja mogao svratiti, ali nije nam se dalo slati si poruke, tim više jer smo se u međuvremenu uvjerili da u ćudljivoj iranskoj mreži ne prođu baš uvijek sve.

Ali prije toga hotela otišao je do mauzoleja Šaha Čeragha (Kralja Svjetlosti), gdje je pokopan Sajid Mir Ahmad, jedan od 17-ero braće imama Reze:





Unutra načelno ne bi smjeli nemuslimani, ali Letica se nekako ušuljao. Ipak, iduće je slike snimio mobitelom:

































Kasnije je slikao još i ovo, za što ne znam što je:



Nakon posjete onom drugom hotelu, vraća se do nas, javlja nam gdje je bio, te se potom povlači na spavanje. I mi ćemo ubrzo. Još malo gledamo televiziju (po prvi put u Iranu), ali program nije osobito zanimljiv, a ni razumljiv.

Bio je ovo dug dan, pun doživljaja...

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 23, 2014
PONEDJELJAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Te noći, kad smo mi ostali pozaspali, Damir je imao zanimljivu avanturu. Naime, morao je na WC, a kako autobus uporno nije nigdje stajao, već ga je hvatala panika. Naposljetku se zaustavio na nekoj kontrolnoj točki gdje je morao predati listić tahografa, a Damir je to iskoristio da izađe, objasnivši usput gestama nekoj ženi da mora na WC. No nije bio sasvim siguran je li ga žena dobro shvatila i hoće li reći vozaču da ga pričeka dok on obavlja svoje iza nekog grma, a sve stvari su mu bile u autobusu dok smo mi ostali spavali i ne bismo znali da ga je autobus ostavio. No sve se ipak sretno završilo.

U ranojutarnjim satima pristižemo u Širaz. Autobusni kolodvor jedan je od najljepših na kojima sam bio, s iznimno bogatom vegetacijom po peronima, izgleda kao da autobusi polaze iz vrta. Odmah kupujemo kartu za preksutra, sigurno je sigurno, a i da si znamo isplanirati vrijeme. Potom uzimamo taksi. Taksi se ovdje naručuje centralno, na šalteru se kaže adresa na koju trebamo ići i odmah se plati iznos dotamo (budući da ionako nijedan taksi nema taksimetra). Žena na šalteru prima uplatu i potom nam pokazuje na našeg vozača. Upućujemo se prema hotelu Niaješ, ima dobre preporuke u Lonely Planetu. Vozimo se preko rijeke Hošk (već smo ju prešli u dolasku – zapravo je nema, jer je ljeto i rijeka je presušila, te je ostalo samo suho korito) i potom ulazimo u centar grada, točnije u staru tradicionalnu četvrt. Taksist nam se pridružuje do recepcije da vidi je li sve u redu. Nije. Puni su. Ništa, vraćamo se do taksija i odlučujemo se pokušati otići do hotela Anvari u jednoj ulici pokraj glavnog gradskog bulevara, Bulevara Karim Han-e Zand. To je možda neke tri minute vožnje od prvoga hotela. Ovdje imamo više sreće, premda ćemo morati dobiti dvije sobe – u jednu će Mate i Letica, u drugu Nikola, Damir i ja. Dvokrevetna je već slobodna, ovu drugu tek čiste, pa još nije spremna. Smještamo se svi u dvokrevetnu, te se Damir odlazi tuširati. Opet nastaje rasprava oko gela za tuširanje (još ga uvijek nije kupio) i ispada da jedino ja smatram problematičnim da se netko šverca na tuđi gel. Posudit ću ti ako ti usfali ili ga potrošiš, dok ne premostiš do idućega, ali nemoj mi se džiberiti. On revoltirano kaže da me više nikad neće tražiti gel. Super, ja zadovoljan.

U hotelu imamo pravo i na doručak, uz doplatu. Nikola i ja odlazimo doručkovati. I bežični internet je također uz doplatu. Divota. Konačno nam oslobađaju sobu pa se useljavamo. Relativno spartanski namještena, tri prilično tvrda kreveta, ormar, umivaonik. Kupaonice su na hodniku, naravno s čučavcima. OK, u sobi imamo i frižider i televizor.

Nakon osvježavanja krećemo lagano u grad. Izlazimo na Bulevard Zand i prelazimo ga jednom od brojnih pasarela:



Dolazimo potom do trga Šohada, gdje se nalazi Uprava pravnih poslova provincije Fars (čiji je Širaz glavni grad), s obaveznim slikama zlih Djedova Mrazova:



Iz malo širega:



Širaz ima 1 227 000 stanovnika i peti je najveći grad u Iranu. Glavni je grad provincije Fars i jedan od najstarijih perzijskih gradova. Spominje se još u elamskim natpisima 2000 godina pr. Kr. kao Tiraziš. Zovu ga gradom pjesnika, književnosti, vina i cvijeća. Po gradu je nazvana i jedna poznata sorta grožđa, no nažalost u bezalkoholnom Iranu od toga nije ostalo puno – vinogradi su ili posječeni ili se koriste samo za dobivanje grožđa, proizvodnja vina dopuštena je samo kršćanima za privatne potrebe. Većina nasada sorte shiraz danas se nalazi u Australiji (premda zapravo ime te sorte iz Australije nema veze sa Širazom, nego je to iskrivljeno od syrah). Zanimljivo, na jednom arheološkom nalazištu u blizini Širaza nađeni su najstariji tragovi vina, stari preko 7000 godina.

Širaz postaje važnim regionalnim centrom u vrijeme Sasanida, ali tek nakon arapskog osvajanja, 693., postaje provincijskim središtem. U drugoj polovici 10. st., za vrijeme dinastije Bujida postaje glavnim gradom njihovog carstva, da bi potom njime vladali Seldžuci i Horezmijci. Izbjegao je u dva navrata mongolsko razaranje, pokorivši se prvo Džingis-kanu, a potom i Timuru. U 13. st. postao je središtem znanosti i umjetnosti, te je tako nazvan Kućom znanja (Dar al'-Elm) i Perzijskom Atenom. Dva najznačajnija pjesnika iz Širaza su Hafez i Sa'di, a ovdje je djelovao i filozof Mula Sadra. Do 16. st. stanovništvo je naraslo na 200 tisuća, da bi potom, nakon prestanka vlasti Safavida, došlo do opadanja, te je 1747. grad imao samo 50 000 stanovnika i bio opustošen u gušenju pobune protiv šaha Nadira koji je na grad poslao vojsku. Međutim, tada na vlast dolazi Karim Han Zand, koji Širaz imenuje svojim glavnim gradom. Gradi svoju kraljevsku tvrđavu, veliki bazar, džamiju, opkop oko grada, popravlja zidine... Širaz se uzdiže do svoje nekadašnje slave. Nakon Zanda na vlast dolaze Ghadžari koji se gnušaju Zanda i njegova nasljeđa, pa tako prijestolnicu sele u Teheran. Širaz međutim uspijeva zadržati prosperitet zbog toga što se nalazio na važnoj trgovačkoj ruti prema Perzijskom zaljevu. 1819. u Širazu je rođen Siyyid 'Ali-Muhammad, poznatiji kao Báb, prvi prorok bahai'jske vjere. Stoga je njegova rodna kuća bila mjesto hodočašća sve do Revolucije, nakon čega je srušena, a na njenom je mjestu napravljen trg. 1910. Širaz je bio poprište pogroma protiv gradskih Židova, pri čemu je ubijeno 12, ranjeno 50, a posve opljačkano 6000 Židova. Kada je 1930-ih sagrađena Transiranska željeznica kroz Huzestan, Širaz je izgubio svoju važnost kao trgovački grad, a i dosta je zapušten u doba Pahlavija. Unatoč tomu, populacija je rasla, a danas je Širaz centar iranske elektroničke industrije i ima jednu od glavnih državnih rafinerija. Iznad grada postavljena je i prva vjetroelektrana u Iranu, a brojne su i investicije u razvoj gradske infrastrukture (recimo, gradi se podzemna željeznica) čime bi se grad trebao modernizirati. Pored grada nalazi se najveći svjetski šoping centar s obzirom na broj dućana (ima ih 2500). Širaz je i poznati sveučilišni centar.

Odmah iza trga Šohada nalazi se Arg-e Karim Han, tvrđava/citadela iz 18. st.:















Ako vam se čini da jedan od tornjeva stoji nakoso, u pravu ste – ispod njega se nalazila podzemna cisterna koja se svojedobno urušila, pa su ga odlučili konzervirati u ovom stanju.

Ovaj dio Bulevara Zand pretvoren je u pješačku zonu, a glavni promet ide kroz podvožnjak ispod nje:



Nastavljamo sada uz bazar i zastajemo pored jednog prodavača frapea. Ovi su posebno ukusni, tako da ćemo u nekoliko navrata idućih dva dana navraćati ovamo po osvježenje. Uz frape uzimam i neko slatko pecivo, ali ono nije toliko ukusno.

Odlučujemo sjesti na čaj u jednu čajanu koja se nalazi u unutrašnjosti bazara. Malo lutamo bazarom, tražeći i usput snimajući unutrašnjost:



Čajana je dobro skrivena. Trebali bi imati i nešto konkretnije, što veseli Damira koji nije ništa doručkovao ali kaže da bi mogao pojesti jedan kebab. Nakon sjedanja i narudžbe kažu nam da je još prerano za kebab i da imaju zasad samo čaj, sladoled i neke iranske slastice. Nikola, Letica i ja uzimamo, ali Damir demonstrativno odbija naručiti bilo što drugo, jer nemaju kebab. Štoviše, zaključuje da mu se Širaz zbog toga nimalo ne sviđa i kog smo vraga uopće ovamo dolazili i još ćemo ovdje morati biti dva dana.

Vraćamo se iz čajane opet u grad, prolazeći ponovno uličicama bazara:



Dolazimo ponovno do citadele i odlučujemo se obići ju iznutra. Barem Letica i ja, Mati, Nikoli i Damiru se ne da to plaćati, pa će nas pričekati vani.

Unutra se nalazi veliki vrt s drvećem agruma i bazenom:



(ona čudna građevina na krovu zove se badgir i o njoj će još biti riječi)

Za vrijeme Zanda, u citadeli se živjelo. Ghadžari su ju koristili kao upraviteljevu palaču, a kasnije je postala zatvorom. 1971. dana je na upravljanje Iranskoj organizaciji za kulturno naslijeđe, a 1977. je započela njena obnova. Danas se u njoj nalazi ne pretjerano bogat muzej razoblja dinastije Zand.

Unutrašnje pročelje:





Bazen:





Malo detalja iz unutrašnjosti muzeja:







Ovo je vjerojatno bila abdesthana:









Izlazimo iz citadele, skupljamo ovu trojicu, Letica još fotka ulaz:



I detaljnije sliku iznad vrata:



Potom obilazimo citadelu sa sjeveroistočne strane:



Ulica u koju smo došli ima intenzivan miris octa. Shvaćamo i zašto – s druge strane nalazi se niz prodavaonica koje sve prodaju ukiseljeno povrće i salamuru ili čisti ocat. Interno smo tu ulicu nazvali „Ulica turšija“.

Zanimljiva je ta pojava koju smo već primijetili u Turskoj, tendencija grupiranja srodnih radnji zajedno, premda si onda rade izravnu konkurenciju. Vjerojatno je to naslijeđe bazara, gdje su radnje redovito grupirane u nizovima prema vrsti trgovačke djelatnosti.

Vraćamo se bulevarom Zand tražeći usput mjesto gdje bismo nešto pojeli jer nam Damir već svima ide na živce svojim njurganjem o tome kako je Širaz grozan zato što on tu nije našao ništa što bi mogao pojesti. Usput se moramo nositi sa znatiželjnicima koji nas svako malo pitaju „Hello, where are you from?“ – scena koja će idućih dana postajati sve iritantnija (premda ne toliko kao Damir). Znam da je njima to sve novo i zanimljivo, ali nama je naporno po sedamdeseti put odgovarati na isto pitanje.

U pokrajnjoj ulici nalazimo neki restoran, opet je naravno na meniju kebab, meni ne paše, ali ovaj put ionako jedemo zbog Damira. Ali ni njemu ne paše, on opet upada u jedno od svojih destruktivno principijelnih raspoloženja i kaže da neće jesti ništa dok je god u Širazu. Na kraju Nikola i ja uzimamo kebab, a i Damir pristaje pojesti nešto. Mate i Letica će se prošetati uokolo dok mi to pojedemo.

Nakon ručka izlazimo van, nešto se međusobno raskusuravamo. Dolazi neki mlađi tip i pruža ruku da mu dadnem 20 tisuća riala koji su mi upravo ostali nakon raskusuravanja. Tutnem mu ih u ruku, baš mi je dobro došlo da ih ne moram spremati u džep. Laughing

Damir još mora promijeniti novce, on jedini od nas nije mijenjao u Teheranu. U susjedstvu je mjenjačnica, koja izgleda prilično profesionalno, ali Damir je opet sumnjičav da će ga preveslati. Moli me da budem uz njega, da gledam ako ga slučajno pokušaju prevariti. Naravno da nisu, ali njegove paranoje su bezgranične.

Vraćamo se potom malo prileći u hotel, hvata nas umor od noćnog puta. Pada dogovor da popodne idemo do vrta Eram i Hafezove grobnice.

Nakon nekih dva sata odmora upućujemo se ponovno na ulicu, pronalazimo taksi i krećemo prema vrtu Eram. Bagh-e Eram (prema jednom od imena raja u Kur'anu) jedan je od 9 perzijskih vrtova koji su zajedno upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao jedan spomenik. Mi smo ih posjetili 4, a Letica još jedan više. Perzijska vrtna arhitektura djelovala je duž čitavog islamskog svijeta, od Španjolske (vrt u Alhambri), pa do Indije (vrt Tadž Mahala). Za Perzijance, vrt je odraz raja na zemlji. Zanimljivo je da je avestička riječ za „ograđeni vrt“, koja glasi pairidaēza preko grčkoga došla i do europskih jezika kao riječ za „rajski vrt“ – recimo, lat. paradisus. Iako je najstariji vrt čiji se ostaci još mogu vidjeti onaj iz doba Ahemenida u Pasargadu, iz 6. st. pr. Kr., vjeruje se da su osnove perzijske hortikulture mnogo starije. No tek je u doba Sasanida važnu ulogu u oblikovanju vrtova dobila voda. Vodoskoci, bazeni, jezerca...imaju ključnu ulogu u oblikovanju perzijskih vrtova. U doba islama dodatno je naglašena dimenzija raja, pa tako tlocrt vrta dobiva oblik četverokuta koji je četirma vodenim površinama podijeljen na četiri sektora (čahar bagh – četiri vrta). Vodotoci predstavljaju 4 rijeke koje su prema predaji izvirale iz Edena. Važnu ulogu na jarkom iranskom suncu imala je i sjena, tako da su vrtovi redovito zasađeni visokim drvećem radi sjene, ispod kojega se nalaze niže biljke.

Osnovu vrta Eram čini stari seldžučki vrt, ali današnji oblik dobio je u vrijeme Ghadžara, sredinom 19. st. Tada je sagrađena i kuća Ghavam, koja kombinira tradicionalni perzijski stil s arhitekturom viktorijanskih vila. Nekada se u njoj nalazio Azijski institut, danas je u njenom sklopu muzej, a čitav vrt Eram dio je širaškog botaničkog vrta.

Plaćamo standardnih 150 000 riala i ulazimo. Nikola i Damir opet gunđaju da im je to puno, Damir kaže da je to „Kozja Ćuprija 2“ (ili 3, 4, koji već broj...koristio je to za svako razočaranje na putu). Sâm vrt uopće nije razočaravajuć, dapače, ali zaključak ove dvojice je „Pa to se ni po čemu ne razlikuje od Botaničkog vrta u Zagrebu“. Možda je to i točno, ali ipak, treba i ovo vidjeti.

Nekoliko pogleda na vrt:



















Vretence:



Pogled prema kući Ghavam:



Vrt je omiljeno okupljalište mladih, koji se u sjenovitim zakutcima mogu prepustiti i nešto intimnijim dodirima no što bi to ajatolasi odobrili:



I mi smo se svalili na jednu klupu:



Zakratko. Meni crijeva počinju slati signal. Eto, i mene je ulovio proljev, ne znam je li kriva ona kobasica bandari od sinoć ili dugh koji sam popio uz ručak, ali moram se odvojiti od ostatka i potražiti WC. Za to vrijeme oni bilježe kadrove kuće Ghavam:







I iz daljine:



Kroz žbunje:



A i ja okidam jednu, po povratku iz WC-a:



Odlazimo iza kuće Ghavam, gdje se nalazi ova fontana, bez vode:



Čempresi:





Ovdje je jedno malo manje uređeno jezerce, ukrašeno velikim kamenjem uokolo:





Gustiš:



Šumarak:





Vraćamo se prema izlazu. Ne znam kako vama, meni se vrt svidio i ne dijelim mišljenje ove dvojice (ili trojice, mislim da se i Mate složio s njima) da je bezveze. Još jedan pogled na sjenovitu aleju:



Na sjevernom dijelu vrta nalazi se heliodrom, zato je ovdje brisani prostor:



Još jedna fontana:



Ovo mi izgleda kao rasadnik:



Napuštamo vrt i upućujemo se prema restoranu Hadžibaba, koji se nalazi nedaleko našega hotela, kako bismo obavili neki poluručak-večeru prije nego ga zatvore, jer u Lonely Planetu piše da rade do 7. Naravno, uzimamo taksi. U jednom trenutku, dok se provlačimo kroz gužvu, čujem neku buku iza auta. Okrenem se i imam što vidjeti:



Klinci se jednostavno švercaju vozeći se na odbojniku. Zagrebački tramvaji imali su svoje pulferaše, a ovo su pulferaši širaških taksija.

Hadžibaba ne radi. Izgleda da ipak rade dvokratno i da je Lonely Planet pogriješio (ništa čudno). Pokušat ćemo navečer. Sada krećemo prema još jednom spomeniku, koji se nalazi na ulazu u grad – Vratima Kur'ana. Vozimo se preko rijeke u sjeveroistočni dio grada. Taksi nas ostavlja na velikom trokutastom trgu gdje u grad ulazi autocesta iz pravca Esfahana. Pokraj te autoceste nalaze se Vrata Kur'ana:



Pogled u suprotnom smjeru, nizbrdo, prema centru grada:



A iznad svega, naravno, Domovina:



Vrata Kur'ana su zapravo negdašnja gradska vrata Širaza, odakle je put vodio prema Esfahanu. Prva verzija potječe iz 10. st., ali obnovili su ih Zandi u 18. st. Ime su dobila po tome što su se u maloj prostoriji iznad njihovog luka nalazila dva rukom pisana primjerka Kur'ana, te se govorilo da putnici koji kroz njih prolaze bivaju blagoslovljeni Svetom knjigom. U vrijeme Ghadžara više su puta oštećena u potresima, te ih je ponovno bilo potrebno obnoviti. 1937. Kur'ani su preseljeni u muzej Pars, gdje se i danas nalaze, a vrata su svoj današnji oblik dobila 1949.

Još nekoliko kadrova Vrara Kur'ana:





Odozgo:



(ovi klinci ovdje prodaju ceduljice s Hafezovim stihovima, kao i onomad na Darbandu)

Vrata Kur'ana nalaze se u klancu između dvaju brda. Istočnije se zove Čehel Magham i na njemu se nalazi neka vrsta amfiteatra-vidikovca:



Pored Vrata nalazi se grobnica Hvadžua Kermanija, perzijskog pjesnika i sufijskog mistika iz 14. st., koji je umro u Širazu 1352.:



Tu je i njegov kip:



Pogled na Vrata s terase grobnice:



Ovdje se nalazi i nekoliko terasa s kafićima – Vrata Kur'ana su omiljeno izletište:



Pogled kroz vrata prema centru:



Mate, Letica i Nikola se upućuju na drugu stranu ceste, kako bi se popeli na vidikovac. Damiru i meni se ne da, pa sjedamo na klupu. Ubrzo nas zaskaču oni klinci, pokušavajući nas natjerati da kupimo Hafezove stihove. Sumnjam da bih ih kupio i da znam perzijski, a kamoli ovako. Ali oni ne odustaju. Dapače, jedan od njih dolazi do mene i stavlja mi ceduljicu na koljeno, a kad mu ju želim vratiti, onda ustukne, ne želeći ju uzeti nazad. Podsjeća me na onog klinca 4 godine ranije u Konyi, koji se nije dao razuvjeriti da nećemo ništa kupiti. Odlažem ceduljicu na pod, a potom se Damir i ja udaljavamo jer vidimo da neće odustati. Iranci su inače samo ljubazno naporni prema turistima, ali ovi klinci su bili nasrtljivi.

Da vidimo što su ova trojica vidjela s druge strane ceste. Pogled na vrata Kur'ana i zgradu Shiraz Grand Hotela iza njih:



Nizbrdo:



Na drugu stranu, brdo Baba Kuhi:



Vidikovac:



Ovdje ima i vode:



Pogled na grad odozgo:



Ovi lukovi mi daju naslutiti da je ovo bilo zamišljeno grandioznije nego je izvedeno:





Pogled dolje:



I prema izlazu iz grada:



Još malo lukova:





(u sredini vidite i vodopad)

Pogled odozdo, sa znakom zabrane kampiranja:



Vraćaju se do nas. Mene opet tjera na WC, srećom odmah pored Vrata nalazi se jedan.

Još jedan pogled na liticu iznad Vrata:



Obavljam svoje i pridružujem se ostatku, te polako krećemo pješice natrag. Pogled na arhitektonsku šaku u oko zvanu Shiraz Grand Hotel:



Neobična hortikulturna životinja (patka?) na sredini trga:



I još jedan pogled uzbrdo, prema izlazu iz grada:



Vraćamo se prema centru i usput prolazimo pored vrta Džahan Nama. Ulaz se formalno naplaćuje, ali Letica će samo virnuti da slika:





Ulazimo i mi ostali unutra, pa i Nikola okida jednu:



Međutim, sad su primijetili da mi fušarimo, pa nam kažu da bismo trebali platiti ulaznicu. Ispričavamo se i izlazimo. Osim Letice, naravno. On se pravi blesav i odlazi na drugu stranu od ulaza, poslikati još par kadrova.

Pored vrta se nalazi i sveučilište, čini mi se tehničko:





A potom dolazimo do našeg idućeg odredišta u ovom dijelu grada – Hafezova groba.

Hvadža Šams-ud-Din Muhammad Hafez-e Širazi bio je perzijski pjesnik iz 14. st. Bio je najutjecajniji pjesnik svoga razdoblja, a pisao je gazele koje su se bavile tematikom ljubavi, vjere i razotkrivanja licemjerja. Zanimljivo, česta tematika njegovih pjesama bile su žene i vino, što je nakon Revolucije stvaralo grdnu muku klericima koji nisu mogli proglasiti Hafeza reakcionarom, pa su se dosjetili jadu i rekli, s obzirom da je Hafez bio sufijski mistik, da su žene i vino alegorija za ljubav prema Allahu. Danas se kaže da gotovo svaka kuća u Iranu ima dvije knjige – Kur'an i Divan, zbirku Hafezovih pjesama.

Za nekog s tolikim utjecajem i značajem, o Hafezovu se životu začuđujuće malo znade. Većina zapisa o njemu anegdotalne je prirode, tako da nije sasvim sigurno ni kada je točno rođen i umro (vjeruje se da je rođen 1316./1317. ili 1325./1326., a umro je najvjerojatnije 1389./1390.). Gotovo čitav svoj život proveo je u Širazu, uz podršku tadašnjeg vladara Šaha Šudže. Kao što mu nadimak kazuje, Hafez je znao Kur'an napamet, a osim toga priča se da je napamet znao i pjesme nekolicine drugih pjesnika, između ostalih i Rumija i Sa'dija. Nije se nikada ženio, a prema legendi, kao mladić se zagledao u lijepu Šah-e Nabat, koju je vidio dok je kao pekarski pomoćnik raznosio kruh u bogatom dijelu grada. Budući da je znao da ta ljubav neće biti uzvraćena, posvetio se njenom duhovnom ostvarenju, slično kao što je to napravio i Dante s Beatrice.

Hafezovo pjesništvo utjecalo je na mnoge zapadne pisce, u prvom redu na Goethea, Henryja Thoreaua i Ralpha Walda Emersona, koji ga je nazvao „pjesnikom pjesnikâ“. Inače, postoji nekoliko verzija Divana, ovisno o urednicima – zbirka obuhvaća od 500-tinjak do preko 900 gazela. 12. listopada u Iranu se obilježava kao Hafezov dan. Složenost njegovih pjesama leži u upotrebi jezika koji je višestruko simboličan, te ga je moguće shvatiti i kao mističnu i kao ljubavnu liriku. Stoga je objavljeno svega nekoliko uspješnih prijevoda Divana na zapadne jezike, a prvi je bio onaj britanskog orijentalista Williama Jonesa iz 1771. (da, to je onaj Jones koji je prvi otkrio sličnosti sanskrta i grčkog i latinskog, te tako utro put indoeuropskoj lingvistici). Osim za recitiranje i proricanje, Hafezove se pjesme često i uglazbljuju.

Hafez je nakon svoje smrti pokopan u vrtovima Mosalla (koje je često spominjao u svojim pjesmama), gdje je 1452. sagrađeno maleno turbe. Tijekom idućih 300 godina grobnica je dvaput obnavljana, jednom za vrijeme šaha Abbasa I., drugi puta za vrijeme Nadera Šaha, oba puta uslijed značenja koja su vladari iščitali iz Hafezovih stihova. 1773. Karim Han Zand izveo je veću obnovu i dogradnju kompleksa, stavivši mramornu ploču na grob. Nakon još dvije manje obnove u 19. st., 1899. je oko Hafezova groba jedan zoroastrijanski filantrop odlučio sagraditi zatvorenu građevinu, kako ne bi bio izložen vremenskim uvjetima. No došlo je do nesuglasica, budući da se jedan lokalni islamski učenjak stao buniti da zoroastrijanac financira izgradnju građevine oko groba muslimana. Stoga su on i njegovi sljedbenici, unatoč protestu građana, srušili polusagrađenu strukturu. Nakon toga je 1901. stavljeno provizorno rješenje u vidu zariha. Današnji oblik grobnica je dobila u vrijeme Pahlavija, kada je 1935. francuski arheolog i arhitekt André Godard izgradio novu kupolu iznad groba, koji je podignut u neku vrstu paviljona, odvojenoga s pet stepenica od okoline. Kupola ima oblik derviškoga šešira. Osim toga obnovljen je čitav kompleks – park narančinih stabala, memorijalna dvorana, bazenčići, cvjetne lijehe... Pored grobnice nalazi se i knjižnica s knjigama posvećenim istraživanju Hafezovih djela.

Mi kupujemo ulaznice, a Nikola i Damir, razočarani vrtom Eram, odlučuju propustiti ovo. Eh, budale... Nas ostala trojica ulazimo. Pogled s ulaza:



Prolazimo kroz trijem memorijalne dvorane i otvara nam se pogled na turbe:



Iz bližega:



Primjećujete velik broj ljudi. Hafezov grob nije tek mjesto na koji se dolazi tronuto odati poštovanje velikom pjesniku, to je mjesto na koje se praktički ide na izlet. Ljudi sjede uokolo, razgovaraju, neki recitiraju Hafezove stihove, zabavljaju se, negdje iza se čuje kako sa zvučnika puštaju uglazbljene Hafezove stihove... Ponašaju se vjerojatno upravo onako kako bi veliki pjesnik želio. Slave ljepotu života i sitne radosti. Razmišljamo kako zapadnjaci pohode grob Jima Morrisona i tamo onda piju ili puše marihuanu i misle kako na taj način slave pokojnikov lik i djelo. Ovo ovdje mi izgleda puno privlačnije, ovdje se doista slavi ljepota života.

Pogled na sâm grob:



Ploča je ispisana Hafezovim stihovima:



Zgrade uokolo:



(naravno, natpisi su Hafezovi stihovi)

Još nekoliko kadrova groba:





Unutrašnjost kupole iznad groba:



Izvana:









Vrzmamo se još malo po vrtu, slikajući. Mate se lagano uputio prema van, Letica i ja još slikamo. U jednom času nam prilazi neki tip, s uobičajenim pitanjem otkud smo. Nakon odgovora, kaže nam „Po mom mišljenju, iz Hrvatske su najbolji ljudi.“ Mislim si je li uopće prije čuo za Hrvatsku, a kamoli za to da prosuđuje kakvi su ljudi otamo...

Još malo vrta:





Mjesec je pun:



U jednom kutu kompleksa nalazi se i čajana. Letica i ja uzimamo po jedan fallude, i mirno sjedamo to pojesti, dok nas ovi vani čekaju. Ha, tko im je kriv ako su lijeni platiti 30 kn za ovo lijepo iskustvo... Laughing

Izlazimo, pridružujemo se ostatku i potom krećemo pješice natrag prema gradu. Prolazimo pored Imamzade Ali Ebn-e Hamze, no kako je upravo krenuo večernji namaz, ne ulazimo. Idemo na most preko Hoška odakle Letica pokušava, prilično nekvalitetno, uslikati imamzadu:



„Rijeka“ Hošk:





(mislim da „hošk“ na farsiju i znači „suh“)

Zajedno s mostom:



Nastavljamo prema centru, prolazeći uz prrodavaonice autodijelova i tehničke robe. To je već rub bazara. Ubrzo ulazimo i u zatvoreni dio tzv. Novog bazara (Bazar-e No, onaj drugi, na kojem smo bili jutros, je Bazar-e Vakil, Namjesnikov bazar – prema tituli koju je imao Karim Han Zand).

Pogled na Bazar-e No:





Izbijamo na Bulevar Zand odmah kod onog tipa s frapeima, tako da Letica odlazi k njemu, a mi ostali idemo opet u Hadžibabu. Ovaj puta imamo sreće, otvoreni su. Šaljem poruku Letici da rade i da može doći – posve bespotrebno, jer on taj isti čas ulazi kroz vrata. Međutim, to što je restoran otvoren je zapravo jedino pozitivno – odabir hrane je dosta jednoličan (kebabi, naravno), ako i pitamo nešto drugo s menija, to nemaju. Usto konobar baš nije ni vičan engleskome, pa zove svog kompića. Uspijevamo nekako naručiti, no tada se pojavljuje još jedan problem – netko je primijetio žohara na podu. Pa još jednog. Neki su zgaženi, neki su živi. Doduše, možda i nisu baš žohari nego neki slični kukci, a i doživjeli smo nešto slično u Tabrizu, pa je hrana na kraju bila solidna.

Hrana dolazi i nije solidna. Zapravo je prilično bezveze. Opet Lonely Planet i njegove preporuke. Damir i dalje smatra da bismo trebali spaliti tu knjigu. Restoran smo prozvali „Hadžibaba i 40 žohara“. Laughing

Ako ništa drugo, restoran barem ima zanimljiv akvarij:





Nakon večere nastaje rasprava oko cijene. Letica je izračunao koliko on treba dati, nije imao sitnoga, dao je krupno, uzeo si ostatak i otišao još malo slikati. Mi ostali smo također izračunali koliko svatko treba dati, ali cifra je manja od one na računu. Nekako uspijevamo dodati još koliko treba, ali ostaje osjećaj da su nas zeznuli i na računu. Tek ćemo drugi dan skužiti u čemu je fora – zaračunato je još 10% više za uslugu.

Mi se vraćamo u hotel, Letica je otišao u grad. Mate tek tada shvaća da mu je Letica uzeo ključ od sobe i da on sad ne može u sobu dok se ovaj ne vrati. Stoga henga s nama u našoj sobi.

Mene hvata treći i posljednji napad proljeva danas i, kako će se ispostaviti, na putu općenito. Srećom, uspio sam to riješiti u jednom danu tako da mogu biti bezbrižan.

Letica se uputio u grad da bi poslikao citadelu u noćnom ruhu:





Srećom, nije se predugo zadržao, pa je ubrzo pokupio Matu, a mi smo se ostali polako počeli pripremati za počinak. I sutra se rano dižemo, idemo na cjelodnevni izlet...

egerke @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.