Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, listopad 26, 2014
NEDJELJA, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U neko doba noći bus staje na nekom odmorištu. Izlazim iz busa na WC i primjećujem da je vani strahovita sparina. A tek su 4 sata ujutro. To je dakle ta zloglasna huzestanska vrućina...

Po povratku u bus ponovno tonem u san. Budim se u svitanje, dok se provlačimo kroz zadnje obronke gorja Zagros i spuštamo u ravnicu provincije Huzestan, koja se prostire sve do Perzijskog zaljeva i rijeke Tigris. Krajolik oko nas pomalo dobiva obrise. Razmišljam o današnjem planu, čini mi se dobro zamišljen: budući da je Ahvaz ozloglašen po vrućinama, bilo bi dobro da u njemu boravimo što manje tijekom dana. Trebali bismo stići onamo negdje oko pola 9 ujutro. Moramo odmah kupiti kartu za bus za Širaz, kako nam se ne bi ponovila situacija od jučer. Potom ostavimo stvari u garderobi, pronađemo prijevoz do Šuša, i ako sve bude u redu, prije 11 sati smo u Šušu. Stignemo obići Šuš i Čogha Zanbil te doći do Šuštara prije nego što i ovdje počne najgora vrućina, oko 2-3 sata. Potom obavimo ručak do negdje 5, obiđemo još ono što se ima za vidjeti u Šuštaru i krenemo lagano natrag prema Ahvazu, gdje bismo mogli biti malo prije 8. Dotad će žega već popustiti, imat ćemo vremena i malo prošetati gradom prije idućeg noćnog busa... Plan se čini savršenim. Ne vidim što bi moglo poći po krivu...

U jednom trenutku Letica, koji je nešto proučavao na karti u vodiču, pita: „A čekaj, mi sad na putu do Ahvaza već prolazimo pored Šuša?“ „Da.“ Iskreno se nadam da ne misli... „A čekaj, pa zašto onda ne bismo sada sišli ovdje i obavili to odmah, umjesto da se vraćamo natrag iz Ahvaza?“ Nažalost, čini se da misli. Zato što to otvara prostor za nekoliko problema. Prvo, time se izlažemo opasnosti da sve do dolaska u Ahvaz predvečer nećemo znati imamo li kartu za dalje. Drugo, to znači da ću ja morati tegliti svoj ruksak čitav dan uokolo po vrućini. Lako je njemu s tim ruksačićem. Treće, zato što, čak i da uspijemo nabaviti kartu za Širaz, nećemo imati što za raditi u Ahvazu ako dođemo prerano onamo, nego ćemo zbog vrućine morati negdje sjediti. Četvrto, i ne i najmanje važno, zato što mi se ne da bez potrebe mijenjati dobro zamišljen plan. Meni ne smeta vožnja od sat i pol natrag pravcem koji sam već prošao, ali me smeta mogućnost da besposleno dreždim negdje jer ne mogu van od vrućine. Međutim, Letica se sve više zagrijao za tu ideju, njemu moji argumenti ne znače previše. Njegov prijedlog je privlačan i Mati i Nikoli. Računam na Damirovu paranoju, pa mu naglašavam mogućnost da ostanemo bez karte. Kaže da to ne bi bilo dobro. Nadam se da ću ga time pridobiti na svoju stranu. Međutim, ova trojica su se udružila i sve zdušnije odbijaju ikakvo razmišljanje koje je drugačije od Letičinoga. Naposljetku još ispada i moja krivica što sam uzeo veliki ruksak, mogao sam uzeti mali kao i oni... U jednom času, kad sam rekao da ne želim tegliti ruksak, Letica kaže „Oš da ti ga ja nosim?“ On je to izrekao ironično, međutim ja sam to shvatio kao „Hoćeš li pristati da izađemo ranije ako ti ja nosim ruksak?“ Ali čak i ako to riješimo, ostaju još tri druga problema. Letica kaže da će poslati Mehdiju poruku da nam on telefonski rezervira karte u Ahvazu. Pokušavam mu objasniti da je to nepotrebna komplikacija i da time Mehdija gnjavimo i više no što je potrebno. Pogotovo što je trenutno pola 7 u nedjelju ujutro.

Ovi predlažu glasanje. Naravno da to njima odgovara, ali ja sam spreman čak i ići samostalno u Ahvaz i natrag umjesto da se patim čitav dan. Pomalo neočekivano, za prijedlog glasa čak i Damir. Sad ih više ništa ne može spriječiti da to i sprovedu. Letica odlazi naprijed i pita vozača može li nas iskrcati u Šušu. Izgleda da vozač odgovara potvrdno. Čini se da od savršeno zamišljenog plana neće biti ništa. Pitam još jednom Leticu hoće li mi onda nositi ruksak, ako me već inkomodira, neka barem ponese dio odgovornosti. On to odbija, kaže da je i prije bio ironičan. Ja kažem „Onda dobro, vidimo se u Ahvazu večeras.“ i ostajem sjediti dok se oni već pripremaju za izlazak, jer se približavamo Šušu. Sada ispada da je njima jako stalo da i ja siđem ovdje s njima i Letica se čak obavezuje da će mi ipak ponijeti ruksak, ako ja njemu ponesem njegov. OK, i to je nekakav kompromis, ali svejedno mi nije drago što moram odstupiti od dobro osmišljenog plana.

Iskrcavaju nas na autocesti, pored skretanja za mjesto Šuš. Arheološko nalazište koje nas zanima nalazi se u samom mjestu, no do tamo ipak ima za hodati nekih 2 km. Zaustavljamo nekoliko automobila, te nas konačno jedan od njih pristaje prebaciti do arheološkog kompleksa. Vani je već prilično sparno, oko 7 ujutro temperatura je već negdje 30-ak stupnjeva, uz popriličnu vlagu, koju nismo osjećali u Teheranu i Tabrizu.

Iskrcavamo se pored nalazišta, kupujemo ulaznice (ostavivši pritom prtljagu na blagajni) i krećemo u razgled ostataka antičke Suze.

Šuš je danas relativno beznačajan gradić od 50-ak tisuća stanovnika, ali u njemu se nalaze dva vrijedna spomenika. Jedan od njih su ruševine grada Suze, jednoga od glavnih gradova Perzijskog Carstva, ali i prije toga elamske države. Vjeruje se da naselje na tom mjestu postoji još od 7000 godina pr. Kr., ali značajniji grad postalo je oko 4000. g. pr. Kr., u doba mezopotamske kulture grada Uruka. Kasnije postaje glavnim gradom države Šušan, koju se često izjednačuje s Elamom, no riječ je o samostalnoj političkoj jedinici. 2330. pr. Kr. Sargon Veliki pripojio je grad Akadskom Carstvu, u čijem je sastavu Suza ostala stotinjak godina. Potom je neko vrijeme bila samostalna, pa opet pod vlašću Sumerana, sve dok ju 2004. pr. Kr. nisu osvojili Elamci. Idućih 1500 godina grad će biti pod elamskom vlašću, a ovamo je oko 1175. pr. Kr. dopremljena i stela s Hamurabijevim zakonikom (vjerojatno iz grada Sippara u Mezopotamiji). 647. pr. Kr. grad je uništio asirski kralj Asurbanipal, kao osvetu za višestoljetne napade Elamaca na mezopotamske gradove. Stotinjak godina kasnije sada već obnovljeni grad ulazi u sastav Ahemenidskog Carstva Kira Velikoga, čime počinje perzijska vlast nad Suzom koja traje već 2500 godina. Suza je postala jedan od četiriju glavnih gradova Ahemenidskog Carstva, a Darije Veliki ovdje je odlučio podići svoju zimsku rezidenciju. Kada je 331. pr. Kr. Aleksandar Makedonski zauzeo grad, Suza je izgubila na važnosti. Postaje helenističkim gradom, drugim najvećim u Seleucidskom Carstvu. Nakon što se Partsko Carstvo osamostalilo od Seleucida, Suza postaje zimskom prijestolnicom nove države. To će se nastaviti sa Sasanidima, sve dok ju 638. nisu ponovno razorili Arapi. Posljednje razaranje dogodilo se 1218., kada su grad opustošili Mongoli. Nakon toga počinje propadanje grada koji je ostao beznačajnim sve do 20. st. Arheološka iskapanja započela su u 19. st., a 1851. je grad identificiran kao antička Suza. U doba ranog kršćanstva, Suza je imala važnu ulogu kao centar nestorijanskog kršćanstva.

Odmah pored ulaza u kompleks, na mjestu negdašnje elamske akropole, nalazi se ova utvrda:



Iako izgleda kao omanska utvrda, riječ je o tvrđavi koju je krajem 19. st. podigla francuska arheološka ekspedicija, kako bi obranila svoja iskapanja od pljačkaških bandi Arapa i Lura.

Nasuprot tomu nalaze se ostaci Darijeve palače iz 521. pr. Kr.:







Danas ne izgledaju osobito spektakularno – obični labirint niskih zidova od nepečene cigle, s obrisima gdje su se nalazile prostorije, međutim sama činjenica da je riječ o 2500 godina staroj građevini zaslužuje strahopoštovanje.

Pogled na tvrđavu preko ostataka palače:







Ostaci stupova koji su nosili apadanu, veliku prijemnu dvoranu palače:









Još jednom utvrda:





Iskapanja još traju:



Na kraju kompleksa nalazi se nešto što je pompozno nazvano Kraljevskim gradom, no danas od toga nije vidljivo gotovo ništa:



Iz bližega:



Još jedan detalj zidova palače:



Plan kompleksa:



I ponešto o palači:



Utvrda iz veće blizine:



I pogled s nje na palaču:



Mi malo ranije odlazimo u muzej Suze, koji se nalazi odmah pored, no nastaju komplikacije oko plaćanja dodatne ulaznice. Više se ne sjećam detalja, no mislim da je bila fora da ako nas je pet dobivamo popust na grupu. Nas jest pet, ali peti je još vani i fotografira. Čekamo nekih 5 minuta dok se i on konačno dovuče za nama. Neka, barem je u muzeju klimatizirano...

Nekoliko slika iz muzeja. Jedan od kapitela stupova apadane:



Maketa kompleksa:



Izlošci:



Karakteristični mezopotamski reljef od bojanih pločica:



Klinopisni natpis:



Izlazimo iz muzeja, uzimamo stvari i otpućujemo se prema drugom spomeniku koji vrijedi vidjeti u ovom gradu. On je odmah nekoliko ulica dalje, pa krećemo pješke kroz bazar. Riječ je o Danijelovu grobu:



Neugledna vanjština postaje zanimljivijom nakon što uđete u unutrašnje dvorište:



Ja ostavljam svoj ruksak (koji je Letica nakon muzeja „zaboravio“ preuzeti) u vanjskom dvorištu, a potom se on i ja zapućujemo unutra (Nikola i Damir mislim nisu uopće zavirili unutra, Mate je ušao kasnije).

Danijel (ne Letica Laughing ) je jedan od četiriju velikih starozavjetnih proroka, no vjeruje se da je zapravo bio perzijski satrap iz Darijevog doba. Bio je židov po vjeroispovijesti, te je, kada je car zatražio da mu se klanjaju kao bogu, to odbio i nastavio se moliti židovskomu Bogu. Zato je kažnjen bacanjem u jamu s lavovima, no idućega jutra iz nje je izišao neozlijeđen, što je bio znak da ga je Bog zaštitio. To gdje je stvarni Danijel umro nije poznato (živio je u Babilonu), no postoji legenda da je to bilo u Suzi. Židovski putopisac Benjamin iz Tudele posjetio je grad u 12. st. i zapisao legendu, premda je tvrdio da posmrtni ostaci, pronađeni 640., vjerojatno ne pripadaju Danijelu. Međutim, tvrdilo se da posmrtni ostaci donose dobru sreću, budući da je onaj dio Suze u kojem su se nalazili (istočno od rijeke Karheh) bio bogatiji od onoga drugoga, zapadno od rijeke. Stoga su stanovnici zapadnoga dijela grada tražili da se posmrtni ostaci prenesu i na njihovu stranu, te je na kraju postignut kompromis da su ostaci jedne godine bili s jedne strane rijeke, a druge s druge. To je trajalo sve dok šah Sandžar nije zabranio takvu praksu, tvrdeći da je to nepoštovanje prema pokojniku, te je naredio da se odar s posmrtnim ostacima postavi na most iznad rijeke, gdje je sagrađena mala kapelica za židove i nežidove. Vjerojatno je i ona nastradala u mongolskom pustošenju grada, a današnja građevina potječe iz 1871.

Iako je važnost Danijela za islam gotovo nikakva (on jest jedan od Allahovih pejgambera, ali nije ni po čemu osobito istaknut), lokalno muslimansko stanovništvo izuzetno poštuje ovo mjesto, te ga doživljava kao imamzadu (grobnicu imama) i često hodočasti ovamo. Značaj ovog mjesta vidi se i po bogatom unutrašnjem uređenju, u kojem prevladavaju stakleni ornamenti na stropu:





Vrata zariha:



I opet ubačeni novac, kao i kod Homeinija:



Zarih iz šireg kuta:







U jednom času nas na engleskom pozdravlja jedan od likova koji su dotad sjedili na podu. Kaže nam „Hello, I am teacher!“ Predstavlja se, kaže da se zove Mahmud i da nam želi dobrodošlicu u svoj grad. Pita nas može li nam kako pomoći, trebamo li možda da nas provede uokolo... Mi imamo ideju: pitamo ga može li nas povesti do Čogha Zanbila i Šuštara, budući da do ondje nema javnog prijevoza. Pristaje bez puno krzmanja, te dogovaramo cijenu. Potom izlazimo u dvorište i pridružujemo se ostatku ekipe. Primjećujem da je moj ruksak nestao s mjesta gdje sam ga ostavio, ali prije nego sam se stigao uopće zabrinuti, vidim ga u kutu unutrašnjeg dvorišta. Damir ga je onamo premjestio, jer je netko rekao da ne može biti ondje gdje sam ga ostavio.

Još jedan pogled na grobnicu izvana:



Uzimamo stvari i Mahmud nas vodi do svog auta koji je u blizini. Jedan od mostova preko rijeke Karheh, očito ne onaj na kojem su bili Danijelovi ostaci:



I rijeka na drugu stranu:



Trpamo se svi u auto. Opet je gužvovito, na ovoj vrućini je još i neugodnije, ali nema nam druge. Mahmud je inače učitelj arapskoga, štoviše, i sâm je Arapin, kao i većina stanovništva u Huzestanu. Pita nas odmah „Kako vam se sviđa naš novi predsjednik?“ Mislimo kako diplomatski odgovoriti, nadamo se da ovo nije neka zamka. Međutim on bezbrižno nastavlja hvaliti Rohanija nauštrb bivšeg predsjednika i njegovog imenjaka Ahmadinežada, kojeg optužuje za nepotrebnu izolaciju zemlje. Ima li sada smisla objašnjavati da za sankcije nije kriv samo Ahmadinežad, nego i politika zapadnih sila prema Iranu, budući da su sankcije postrožene zbog iranskog obogaćivanja urana za koje nikada nije dokazano da nije u mirnodopske svrhe (a čak i da se ispostavi da nije, zar bi SAD, Francuska i Velika Britanija – i same nuklearne sile – imale pravo bacati kamen na druge zbog istoga grijeha?). Ahmadinežad možda jest bio prgaviji od Rohanija, ali stoji i da je Iran bio ucjenjivan da prestane raditi nešto što mu realno treba zbog nepotvrđenih glasina o zloporabi.

egerke @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.