Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, studeni 16, 2014
Šuštar, idući grad na našem putu, ima skoro 200 000 stanovnika. Uostalom, i ime mu to kaže (naime, Šuštar znači „veći od Šuša“). Leži na rijeci Karun, najvećoj i jedinoj plovnoj rijeci u Iranu. Upravo je voda ono što je Šuštaru donijelo povijesni značaj. Jezgra grada nalazila se na otoku usred rijeke, a zahvaljujući obilju vode okolna su polja bila izuzetno plodna, te je Šuštar bio središte proizvodnje hrane i trgovine. U 3. st., nakon što je sasanidski šah Šapur pobijedio Rimljane u bitci kod Edesse i pritom zarobio njihovog cara Valerijana (jedini put da je rimski car bio zarobljen), iskoristio je zarobljene legionare kao radnu snagu ali i know-how za izgradnju mosta s branom za navodnjavanje, nazvanom Band-e Kaisar (Carska brana). 500 metara dug most kasnije je bio smatran jednim od svjetskih čuda, a ujedno je i najistočniji rimski most ikada izgrađen. Tehnologija njegove izgradnje utjecala je kasnije na sasanidsku tehnologiju vodnog gospodarstva. Most je svoj značaj imao do 19. st., kada se od zapuštenosti urušio. Prema drugoj teoriji, mostu su u rušenju „pomogli“ Britanci, koji su željeli osujetiti važnost Šuštara kao trgovačkog grada kako bi natjerali stanovništvo na rad na obližnjim naftnim poljima u njihovu vlasništvu.

Mahmud nas prvo vozi na kolodvor da vidimo kada imamo bus za Ahvaz. Ima jedan oko 2 sata, ali ne mogu nam sada prodati karte za njega, premda kažu da će biti mjesta. OK, sad se možemo posvetiti obilasku znamenitosti Šuštara. Vraćamo se u auto i vozimo oko pola kilometra prema sjeveroistoku, došavši do mjesta gdje se nalaze ostaci mosta.

Prije ostataka mosta bacamo pogled udesno, na jedan od ahemenidskih kanala za navodnjavanje, nazvan Nahr-e Darjon (Darijeva rijeka):



I lijepi mostić preko njega izbliza:



A onda bacamo pogled prema ostacima mosta, koji se danas naziva Pol-e Šandravan:





Ono bi vjerojatno trebali biti ostaci brane:



Malo uzvodnije:



Pored mosta nalazi se kuća bogate obitelji Mostufi, sada otvorena za razgled. O arhitekturi perzijskih bogataških kuća ću još govoriti, sada samo usput, Letičina slika dvorišta, zajedno s karakterističnim divanima za sjedenje i ležanje:



I pogled na drugu stranu, koja je otvorena prema rijeci:



Još malo dvorišta:



Vraćamo se opet u auto i odlazimo oko kilometar južnije, gdje parkiramo u jednoj pokrajnjoj ulici i pješke se upućujemo do još jedne važne vizure Šuštara – vodenica. Vodenice su glavni dio sustava navodnjavanja, a riječ je o spletu tunela, kanala i vodopada kroz koje se regulirao protok vode, usput koristeći njenu energiju i za pokretanje mlinskih kamenova. Danas se sustav uglavnom više ne koristi, pa je pretvoren u turističku atrakciju, a posebno lijep prizor pružaju u predvečerje, kada se upale podvodni reflektori. Mi smo ih međutim imali priliku vidjeti samo po dnevnoj jari:









Letica i Mate se zapućuju naprijed, mi ostajemo sjediti u hladu trijema. Ispada međutim da se naplaćuju ulaznice, tako da se Letica vraća platiti, a Mate se pravi blesav, okine sliku-dvije i vraća se do nas, prošavši lišo i još nas zafrkava kako je epic fail što nismo vidjeli vodenice, a on je eto čak besplatno to uspio. Laughing

Zahvaljujući njima imamo i slike vodenica iz veće blizine:















Plan sustava:



I opis tehnologije:



Još nekoliko pogleda s terase:





I dva filmića:

Filmić 1

Filmić 2

Premda izgleda kao roštilj, ovo bi trebao biti jedan od reflektora:



Dok je on to slikao, mi smo u trijemu diskutirali što ako ne uspijemo kupiti kartu za Širaz u Ahvazu. Hoćemo li avionom? Damir opet ima svoju ideju – zašto bismo uopće išli u taj Širaz, možemo odmah dalje. Ja mu kažem da se tom logikom nismo ni morali maknuti iz Teherana. Štoviše, ni iz Sarajeva, ionako mu je to najdraži grad.

Napokon je i Letica gotov, pa krećemo natrag prema autu. Pogled na trg Gargar, odakle se kroz prolaz stiže do vodenica:



Vraćamo se prema autu, ja krećem putem odakle smo došli. Mahmud pokazuje u pokrajnju ulicu, smije se, veli „Malo si zalutao.“ Mislim si, zalutao sigurno nisam, jedino je pitanje ima li on možda na umu neku prečicu. Krećemo za njim, međutim, ubrzo se ispostavlja da je ta ulica slijepa. Vraćamo se nazad i sad on, umjesto da skrene lijevo, onim putem kojim sam ja skrenuo, skreće desno, ali nakon nekih stotinjak metara staje i ogleda se zbunjeno oko sebe. Hm, Mahmude, malo si zalutao. Kako sam ja nekih dvadesetak metara iza, dovikujem mu da smo ipak trebali ondje gdje sam ja prvo krenuo, jer je auto u paralelnoj ulici. Dečki mi kažu da se ne derem na njega. Zaboga, udaljen sam 20 metara od njega, logično je da ću malo glasnije govoriti, osim toga, ovo je Iran, ovdje svi glasnije govore i dovikuju se po ulici. Navikao je on na takvu komunikaciju.

Nalazimo auto tamo gdje smo ga ostavili i potom nas Mahmud ponovno odbacuje do autobusnog kolodvora. Pozdravljamo se s njime, zahvaljujemo mu na usluzi, plaćamo tih nekih 20-ak dolara koliko je koštala čitava vožnja (ne sjećam se više točno) i upućujemo se u sjenovitu čekaonicu. Mahmud je već prije objasnio na blagajni što nam treba, tako da nas prepoznaju i izdaju nam karte do Ahvaza. Oko pola 5 izlazimo van, na peron koji je zapravo obično parkiralište. Vrućina je užasna, pitam se kako je tek onda u Ahvazu, koji ima prosječno još višu temperaturu nego Šuštar, a ovih je dana redovno prognoza javljala da je oko 50. Da stvar bude bizarnija, moramo nekoliko minuta čekati da nam konačno otvore bus. Autobus nije VIP, nema klimu, ima više sjedala i izgleda kao prosječan lokalni autobus u Hrvatskoj (npr. kao neki autobus od Presečkoga). Smještamo se na sjedala i kreće vožnja prema 80-ak km udaljenom Ahvazu, do kojeg imamo oko sat i pol.

U početku je krajolik još uvijek polupustinjski:



Ubrzo međutim postaje plodniji, te se počinjemo voziti kroz velike nasade palmi datulja. Primjećujem da svaka palma ispod krošnje ima svezanu mrežu u koju vjerojatno padaju zreli plodovi, pa se onda sve to zajedno odjednom pokupi.

I tako mi, uz jedno kraće stajanje (možda zbog tahografskog listića) polako ulazimo u Ahvaz. Na prvi pogled sve izgleda normalno, još jedan veliki iranski grad. Vidjet ćemo kad izađemo...

Ahvaz je glavni grad provincije Huzestan, i ima oko milijun i pol stanovnika. Leži na obalama rijeke Karun. Samo ime grada je množina od riječi Huz (koju nalazimo i u imenu Huzestan), a koja je perzijski refleks starog elamskog imena Susa (koje imamo i u imenu grada Suze). Grad su inače osnovali Sasanidi, a u srednjem vijeku bio je grad zapaženih islamskih znanstvenika. Ujedno je bio i središte proizvodnje šećerne trske. Nakon mongolskih provala u 12. i 13. st. postaje beznačajno selo, a razvijeni sustav za navodnjavanje prepušten je zubu vremena. U 19. st., s rastom važnosti pomorskog prometa i činjenicom da je Karun plovan do Ahvaza, Ahvaz ponovno postaje provincijskim središtem, a ubrzo do grada stiže i željeznica. U doba Ghadžara, ime mu je promijenjeno u Nâseri, što je 1926. poništio Reza Šah. Početkom 20. st. u okolici je otkrivena nafta, što dodatno stimulira gospodarski razvoj. 1929. do Ahvaza je doprla i Trans-iranska željeznica, čime je povezan sa sjevernim krajevima. Tijekom Iračko-iranskog rata grad je poprilično stradao, budući da je Huzestan odmah uz iračku granicu, a Iračani su računali na podršku lokalnog arapskog stanovništva koje ovdje čini većinu. Međutim, iranski Arapi usprotivili su se Iračanima, što je vjerojatno donijelo i važnu prevagu u ratu. I danas je većina Ahvažana lojalna Iranu, no postojali su incidenti, vjerojatno ubačenih separatista, koji su pokušavali zaoštriti međuetničke odnose. Najdramatičnije je bilo od lipnja 2005. do ožujka 2006., kada je u gradu izvedeno čak 5 bombaških napada, koji su odnijeli živote 28, a ozlijedili 225 ljudi. Bombaški napadi bili su odgovor na nasilno gušenje demonstracija 2005., kojima se protestiralo protiv kršenja ljudskih prava iranskih Arapa. U travnju 2011., na šestu obljetnicu, a pod utjecajem Arapskog proljeća, grad su ponovno zahvatili nemiri. Danas je srećom sve mirno. No ionako nam je terorizam zadnja briga. Uz jezivu vrućinu – Ahvaz je jedan od najtoplijih gradova na svijetu – u istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije 2011. Ahvaz je proglašen i gradom s najvećim onečišćenjem zraka na svijetu. Iskreno, ne znam točno odakle se to silno zagađenje generira, no, sve u svemu, koji je nas uopće vrag tjerao ovamo.

Bus nas iskrcava na nekom ugibalištu. Uzimamo stvari i odmah nalazimo taksi. Ovaj put smo se odlučili promijeniti aranžman – budući da je u pitanju Kia Pride, ne možemo stati četvorica otraga, pa Nikola sjedi Letici u krilu na prednjem sjedalu. Laughing

Srećom, auto je klimatiziran, pa se vožnja podnosi. Međutim, samo tih minutu-dvije vremena dok smo se prekrcavali iz busa u taksi bilo je dovoljno za shvatiti razmjere užasa. Ja sam dosada imao priliku sjediti u autu koji je bio ostavljen na suncu, i u kojem se temperatura znala penjati na više od 45 stupnjeva. Ali to je drugo, kad auto krene otvoriš prozor i zrak počne strujati i hladiti. Ovdje toga nema. Temperatura je viša od te u autu i ima takav efekt da vam od vrućine počnu pulsirati očne jabučice. Osjećam se kao ona poslovična žaba koja ne kuži da ju kuhaju, mislim si kako se moje tijelo bori s takvim šokovima i neće li me samo odjednom strefiti infarkt.

Iskrcavamo se kod kolodvora i maksimalnom brzinom (koliko nam to vrućina dopušta) krećemo u zgradu. Naravno, unutra je klimatizirano. Trebamo locirati gdje se prodaju karte za Širaz, tj. kod koje putničke agencije. Ima ih više, i, srećom, ima dovoljno autobusa. Nismo imali razlog za brigu. Uz malo raspitivanja nalazimo najpovoljniji VIP noćni bus i kupujemo karte. Time smo riješili i taj problem, koji nas je mučio čitav dan. Međutim, ostao je još jedan problem. Sada su otprilike 4 sata. Bus ide u pola 10. Zaglavljeni smo na kolodvoru, jer je vani pakao. Ukazujem na to ostalima, pokušavajući još jednom dokazati da je moj jutarnji plan bio bolji, jer bismo došli kasnije u Ahvaz i vrućina bi vjerojatno popustila, a ne bismo ni morali ići odmah na kolodvor, jer bismo već od jutra imali karte. To bi nam ostavilo vremena za večernju šetnju gradom. Ipak bi bila šteta da ne pogledamo grad. Ovako smo sada na kolodvoru na rubu grada, nema smisla opet uzimati taksi nakon nekih 3 sata da odemo do grada, jer ćemo tada trebati nešto i jesti... Nastaje rasprava u kojoj oni mene optužuju da sam nedokazan i da inzistiram da mora biti po mome. To je načelno točno, ali je isto tako i činjenica da ja bez otpora prihvaćam prijedloge koje smatram boljima. Ovaj jutarnji Letičin nije bio bolji. OK, imali smo sreće što smo naletjeli na Mahmuda – što ne znači da ne bismo naletjeli na nekog drugog ili možda čak i njega kasnije – no razlika u vrućini u 9 ili u 11 nije tolika da bismo se zbog nje sada odrekli vremena za razgled Ahvaza. Da stvar bude gora, na kolodvoru nema nikakvog mjesta za sjesti, osim čekaoničkih stolica. Ne možemo nigdje ništa pojesti ni popiti, osim ako se ne zaputimo do kioska koji se nalaze uokolo kolodvora, koji uglavnom prodaju suhu hranu. Neki doduše prodaju i kebabe. Nije mi jasno, na ovoj temperaturi meso se može samo baciti na asfalt i ispečeno je.

Jedina dobra stvar je da se u čekaonici nalazi utičnica, pa mogu napuniti mobitel. Barem kada dođem na red, jer na istoj utičnici svoje mobitele pune i drugi. U nekoliko navrata izlazim iz zgrade, gledam ima li gdje uokolo neko mjesto gdje bi se isplatilo sjesti, kupujem vodu i neke kekse (dobivam kompliment „great Farsi!“ od prodavača zato što sam rekao „ab-e bozorg“, „veliku vodu“ Laughing ), ali većinu vremena se dosađujem. Interneta nema, ponovno iščitavanje Lonely Planeta mi je već dosadilo, a knjige ne nosim na putovanja s društvom, jer ne želim biti autističan. Drugi žele – i Mate i Nikola imaju knjige.

Tražim WC, ali ga ne nalazim. Jedna kućica na parkiralištu za autobuse mi je sumnjiva, no iznutra mi to izgleda kao kuhinja, vidim neki namještaj od inoksa. Srećom, nije mi hitno. Nešto kasnije i Damir treba na WC. Izlazimo i pitamo nekog tipa koji izgleda kao zaposlenik kolodvora: „Toalet?“ On nam pokazuje rukom da pođemo za njim. Okreće se nama i još nas nešto pita. Ne razumijemo. On ponavlja. I dalje nam nije jasno. Onda u jednom času Damiru sine: „Frajer kaže „dabl ju si“! Yes, yes, WC!“ Zaboga, nikad nisam čuo ni Engleze da to izgovaraju kao „dabl ju si“, a kamoli da Iranci to izgovaraju po engleskom načinu slovkanja. Doduše, i VIP su izgovarali kao „vi aj pi“...

Tip nam pokazuje da je WC u zgradi za koju sam ja zaključio da je kuhinja. Naime, onaj namještaj od inoksa su umivaonici. Laughing Ponekad mi nije jasno kako sam završio osnovnu školu...

I tako pomalo ipak protječe vrijeme, i dolazi večer. No vrućina ipak ne splašnjava. Zaključujem da nam možda ne bi bilo ugodno ni da smo po mom planu došli u Ahvaz nakon sumraka, jer asfalt i dalje isijava vrućinu. Napokon dolazi vrijeme da se uputimo na peron. Fotografiram još našu kartu, tek toliko da vidite koliko se lako snaći na njima:



Srećom, prepoznajem brojeve, pa znam kada bus polazi, koliko košta karta (1 550 000 riala, odnosno 310 kn za nas petoricu, tj. 62 kn po osobi) i koja sjedala imamo (14-18).

Na peronu se već nalazi jedan bus za Širaz, ali taj nije naš. Na karti piše ime kompanije, ovo je druga, ali za svaki slučaj pitamo i konduktera. U pravo smo. Mi trebamo Hamsafar. Vrijeme prolazi, busevi dolaze i odlaze, ali našega još nema. Već je prošlo i vrijeme polaska, a on još nije ni došao. Srećom, Damir je zaposlen razgovorom s nekim tipom, pa ne stigne paranoizirati. Tip je iz Širaza (ili Esfahana?), ali živi u Ahvazu. Svi se iščuđavaju zašto je pobogu došao ovamo živjeti. Navodno radi posla. Inače kaže da je prešao na kršćanstvo, što je u Iranu zabranjeno (slobodno je biti kršćanin, ali ako musliman prijeđe na kršćanstvo to je težak prekršaj i mogao bi zbog toga ostati i bez glave). Budući da stojim malo dalje ne čujem čitav razgovor. I Letica i Mate razgovaraju s nekim drugim tipom. Napokon dolazi i naš bus. Damir na oproštaju razmjenjuje podatke s tipom (iako sumnja da će stupiti u kontakt) i daje mu novčanicu od 10 kn (ili čak i jednu od 20 kn?) za uspomenu. Kasnije će imati problema zbog toga, jer mu je zato usfalilo za kartu za vlak do Sesveta. Laughing

Ulazimo u bus, klima radi, ugodno je, iako mi se čini da je svaki idući VIP bus lošiji od prethodnog. Ovaj kada ugasi svjetla ima neku blagu crvenkastu rasvjetu, crvene zavjese, a kad se to skombinira sa sjedalima koja se spuštaju, dobiva se dojam kao da ste u kupleraju. Laughing

Stjuard nam donosi hranu i piće, potom započinje film. Iran ima vrlo dobru filmsku industriju, premda su ovi filmovi bili uglavnom bezveze, a kako su svi na farsiju, bilo je teško i pohvatati radnju.

Vozimo se tako kroz noć, stajemo još usput na nekom odmorištu, gdje prvo Damir uzima neki sendvič za koji kaže da se zove „bandari“ (to bi značilo „lučki“), a u koji ide neka vrsta kobasice (kasnije ću doznati da se upravo ona zove bandari), paradajz, sir, salata, krastavci... I mene je zaintrigirao, a kako nisam danas jeo ništa osim suhe hrane, dobro će mi doći. Nije loše, iako je riječ o ne pretjerano kvalitetnoj uličnoj hrani. No iranski junk food je vjerojatno još uvijek zdraviji od zapadnjačkoga.

Nakon još nekog usputnog stajanja vidim da se oslobodilo jedno od zasebnih sjedala, pa se premještam tamo, kako bih imao više mjesta za spavanje.

Druga noć zaredom u iranskim busevima...

egerke @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.