Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
utorak, svibanj 29, 2012
SUBOTA 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dobro smo se naspavali, iako smo mogli i dulje. Ustajemo i vrijeme je za jutarnju šetnju. Stvari možemo ostaviti u sobi do 12. Odmah iza ugla je čanakalska sahat-kula:



A ovo je pogled prema Europi:



Na obronku brda nalazi se veliki natpis, koji u prijevodu glasi: "Stani putniče! Ovo tlo po kojem nesvjestan gaziš, mjesto je gdje je potonula jedna era. Pokloni se i slušaj, ovaj tihi humak je mjesto gdje kuca srce nacije."
Bitka za Galipolje jedna je od najpoznatijih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Zajedničke snage Francuske i Britanskoga imperija napale su ovaj turski poluotok kako bi uspostavile kontrolu prolaska kroz Dardanele i potom imale otvoren put prema Istanbulu. Ujedno, takav bi razvoj stvari pomogao lakšu dostavu namirnica Istočnom frontu, jer su Njemačka i Austro-Ugarska blokirale kopneni pristup. Sam prolaz prvo se pokušao osigurati pomorskom bitkom u zimi 1915., ali zbog snažnog otpora turske mornarice i velikih gubitaka Antante, odlučeno je da se ide na invaziju, kako bi se onesposobila turska artiljerija. Iskrcavanje je započelo 25. travnja 1915. Otpor Turaka, kojima je zapovijedao Mustafa Kemal-paša, bio je herojski. Bitka za Galipolje trajala je 9 mjeseci, u vrlo teškim vremenskim uvjetima, napose ljeti (uslijed užasnih vrućina i velikog broja poginulih, rojevi muha prenosili su zarazu, nastala je epidemija dizenterije, a bilo je i malarije). Nakon što je 6. siječnja 1916., poslije otvaranja Solunskog fronta, naređena evakuacija, broj poginulih na objema stranama dosegao je 130 tisuća ljudi, dok je ranjenih bilo 237 tisuća. Bio je to jedan od najvećih fijaska Antante u Prvom svjetskom ratu, a u Turskoj je označio početak uspona Mustafe Kemal-paše. Ujedno, kako tvrdi Churchill, moguće je da je takav razvoj događaja ubrzao i pospješio turski masakr nad Armencima, koji je bio izveden pod izlikom da su Armenci kolaboracionisti s Rusima. U masakru i prisilnim marševima pobijeno je oko milijun i pol Armenaca, a ostatak se iselio u zapadnu Europu (uglavnom u Francusku) i Ameriku.
Što se Galipolja tiče, ono je sveto i za Turke, ali i za Australce i Novozelanđane, koji su ponajvećma ostavili svoje kosti na tom poluotoku.

Razmišljamo o tome kako je Prvi svjetski rat bio posve besmislen. U Drugom svjetskom ratu postojao je realni faktor opasnosti, Hitler, nacizam, tako da je barem za Saveznike taj rat bio dijelom i obrambeni, ali Prvi svjetski rat bilo je najobičnije ginjenje za imperijalističke zahtjeve, na kojoj god strani.

Pogled na Kilitbahir, europski dio Çanakkalea:



A tamo u daljini otvara se izlaz u Mramorno more:



Nova tema razgovora je egipatsko sužanjstvo Hebreja. Kažem kako sam pronašao podatak da je Imhotep, savjetnik faraona Zosera (to je onaj koji je izgradio prvu piramidu), možda u biti biblijski Josip. Mate u to ne vjeruje, ne vjeruje da je uopće postojalo ikakvo sužanjstvo, jer povijest navodno ne bilježi nikakvu migraciju stanovništva tih razmjera u to doba. Kažem mu da su čak i arheolozi u Akapskom zaljevu, na mjestu koje čini neku vrstu plićega praga dubine od 25 metara, u odnosu na dubinu s obiju strana toga praga koja je preko 100 metara, pronašli ostatke kotača kola za kakve se vjeruje da su ih koristili Egipćani u to doba. To bi predstavljalo dokaz da se doista dogodila neka vrsta prijelaza Crvenog mora po suhome, naravno ne nužno s biblijskim tumačenjem uzroka. Mate u to ne vjeruje, to su sve "gluposti". Općenito, Matu je teško u bilo što razuvjeriti ako je izgradio svoje mišljenje. Nije otvoren ni za kakva nova iskustva, osim ako njemu samom ne dođe da se mijenja.

Ulazimo u kompleks tvrđave. Tu je i vojni muzej, s raznim primjercima topova. Ulaz u vrt je besplatan, ali u samu tvrđavu se naplaćuje:



Nikola se zagledao u Dardanele:



Promet kroz Dardanele je gust, a prolaze i kapitalci, uglavnom tankeri za ruske luke:



Tu smo se negdje razdvojili, jer je Mate zaostao, ja sam pak htio u jednu slastičarnicu koja je Nikoli bila predaleko (na kraju je još bila i zatvorena), tako da smo se opet našli u sobi. Uzeli smo stvari, ostavili ih na recepciji, jer nam je bus polazio tek u 5. Potom smo otišli u šetnju modernijim dijelom Çanakkalea, veći dio toga vremena proveli sjedeći u parku, a potom se još vratili na ručak. Mate i dalje posti. Zaključio je da ako ništa ne ubacuje, neće ništa ni izbacivati.
Bliži se vrijeme polaska. Bus kreće s autobusnog kolodvora, ali prolazi pored našeg hostela na putu do trajekta. Čekamo ga, on promiče pored nas i odlazi prema trajektu. Trčimo za njim i lovimo ga prije ulaska na brod.
Potom opet izlazimo iz busa i penjemo se na razglednu palubu trajekta. Promatramo panoramu Çanakkalea:



I naš voljeni kontinent:



Još jedan pogled unazad, na Aziju:



Put nam se sječe s jednim tankerom:



I potom stižemo u Eceabat, na europskoj strani Dardanela. Cesta dalje vodi obalom Dardanela do Gelibolua (turska varijanta imena Galipolje). Mate kaže da ovdje živi jedna skupina Srba. Po onome što sam ja našao, oni su tu živjeli do početka 20. stoljeća, potom su većinom preseljeni u područje istočne Makedonije (oko Pehčeva). Radi se inače o Srbima iz okolice Jagodine.
Nakon Gelibolua cesta se penje i prelazi na drugu stranu ovog vrlo uskog poluotoka. Tu opet vidimo Egejsko more:



(sunce i staklo...nije dobro)





(ako promijenite perspektivu, u staklu možete vidjeti i odraz Mate i Nikole na prednjem sjedalu)

Trakija je mnogo pitomija od Anatolije. Vidi se da je to ipak Europa. Laughing

Ali ipak, po turskim autoputima prometuju i ovakva prometala:



Prolazimo Keşan i potom dolazimo do Uzunköprüa. Uzunköprü znači "Dugi most", i mjesto je doista dobilo ime po mostu, izgrađenom u 15. stoljeću, kojim se prelazila rijeka Ergene i močvarno područje uz nju. Most postoji još i dan-danas, dugačak je oko kilometar i pol i najdulji je kameni most u Turskoj.
Nas je vozač iskrcao na jednom trgiću na rubu centra. Odmah s tog trga počinjao je most. Potom smo se djeli u potragu za željezničkom stanicom. Mate je upitao neke tipove, koji su nam rekli da moramo hodati 4 kilometra od mjesta. Da stvar bude bolja, bus je upravo otišao u onom pravcu u kojem je trebalo hodati.
Put kojim smo trebali ići vodio je upravo preko mosta. Most ima po jednu prometnu traku u svakom smjeru i vrlo uzak pločnik, toliko da osoba s ruksakom izlazi iz profila pločnika. Suvišno je i napominjati da vozači jure kao ludi. Na početku mosta nalazila se neka skupina klinaca koja je stopirala. Mate je i kod njih provjerio, iako su mu sada rekli da ima 3 kilometra. Stajali smo i razmišljali. Hodati preko mosta ili čekati neki prijevoz. Nikola je za hodanje. Naravno, on ima mali ruksak za faks i usto je socijalni invalid, pa ne pomišlja da mene i Matu naši veliki ruksaci zanose, a to na tom uskom pločniku može biti problem. Ja sam za taksi, jer se odmah pored mosta nalazi taksi stajalište. Mate stoji bez ikakve ideje. Ja ga nekoliko puta pitam što ćemo, požurujući ga da donese odluku. On ništa. Na kraju Nikola prvi kreće preko mosta, a Mate za njim. Ništa, idemo onda svi preko.
Prijelaz traje oko dvadeset minuta. Neki vozači nas vide, pa nas i malo zaobiđu, neki, pogotovo ako iz suprotnog smjera ide auto, prošišaju tik uz nas. Pogotovo je neugodno ako je riječ o kamionu. Tada se okrenem bočno, tako da mi ruksak bude preko ograde i držim se dok ne prođe. Svega na dva mjesta nalaze se mala odmorišta, ali baš dok prolazimo pokraj njih nema niti jednog auta. U međuvremenu smo skužili da se za nama preko mosta zaputio i jedan od onih klinaca koji su stopirali.
Ja sam od nas trojice najnespretniji i najnesigurniji na nogama, pa su ova dvojica već odmakla. Na kraju mosta je kružni tok na kojem oni skreću desno. Vele da im je klinac tako rekao. I klinac ide s nama dalje.
Pitam se jesu li mu namjere čiste. Velim to Mati, on veli da je isto razmišljao o tome. Prolazimo pored benzinske pumpe, Mate veli da ide nešto kupiti i usput će pitati radnike je li to taj put. Ulazimo sva trojica, klinac ostaje vani. Čeka nas. Radnici na benzinskoj vele da jest, tu trebamo još oko kilometar i pol do stanice. Vraćamo se na cestu, čuje se lajanje pasa. Čopor pasa trči uz cestu. Mali nam veli da pređemo na drugu stranu. Uz cestu, tamo gdje su psi, nalazi se skroman kućerak, kakvi se obično znaju viđati uz usputne ceste po provinciji. Netko bi rekao "noćni klub" ili tako nešto, a vjerojatno samo jeftini kupleraj. I točno, na pročelju slike golih žena, "umjetnica iz Ukrajine". Inače, turska riječ za kurvu je "orospu" (od čega i naša "rospija"), no u slengu se, upravo zbog velikog broja prostitutki iz bivšeg Sovjetskog Saveza, rabi i riječ "nataşa".
Cesta se počinje uspinjati, ali od kolodvora ni k. U jednom času u susret nam dolazi motocikl na kojem sjede dva frajera. Usporava i zaustavlja se pored ceste, baš pred malim koji nas vodi. Prva pomisao: "Ovo je pojačanje, i sad će nas srediti." Tim više jer je Nikola malo zaostao, dakle samo smo Mate i ja naprijed. Ipak, izgleda da su to samo neki poznati od klinca, pozdravljaju se i odlaze dalje. A onda napokon ugledamo i poznatu žutu tablu s trima dijagonalnim crvenim crtama, a potom začujemo i poznati cing-cing zvuk signalnih svjetala na prijelazu ceste preko željezničke pruge. Tu smo.
Neposredno prije prijelaza skrećemo u jednu ulicu lijevo i tamo se mali oprašta od nas. Očito tu živi. Pokazuje nam da je kolodvor ravno, još nekih 100-tinjak metara.
U međuvremenu na kolodvor dolazi vlak Alpullu-Uzunköprü, koji se isti čas vraća natrag. Naš vlak za Solun dolazi oko dva u noći. Sada je pola deset, i imamo 4 i pol sata za provesti ovdje.
Sam kolodvor Uzunköprü izgleda kao neka zgrada s Divljeg zapada:



Za razliku od Kapıkulea, koji je drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu, ovaj je posve zaboravljen. Dnevno preko granice prođu četiri vlaka - jedan par lokalnih do Pitiona i jedan par noćnih Istanbul-Solun. Usto postoje dva para do Alpullua i jedan par do Istanbula.

Na kolodvoru se nalazi osoblje, ali ne žele sada obaviti granične formalnosti. Ostavljaju nas da čekamo vlak. Sjedamo na klupu sa stolom u vrtu pored kolodvorske zgrade, malo pričamo, onda Mate zaspi, Nikola i ja i dalje pričamo o obiteljima...Nikola me uvjerava da sam buržuj i da bi mi trebalo oduzeti vikendicu na moru. Kad mu kažem da vikendica ima sveukupno 60-ak kvadrata na tri etaže, dakle manje nego moj stan u Zagrebu, malo se zamislio. Uostalom, ja se svojom buržujštinom ponosim, jer taj imetak nije stečen izrabljivanjem radničke klase. No i dalje i on i Mate smatraju da sam reakcionar i da zagovaram status quo.

Selimo se svi u čekaonicu, tamo su klupe na kojima se može i zaspati, a njima je zima. Meni nije, a ni ne spava mi se, pa se šetkam uokolo.

Bliži se dva. U daljini čujem riku dizela. Potom iz zgrade izlazi murjak i veli da donesemo putovnice. Budim ovu dvojicu.
Dolazi vlak, troja grčka spavaća kola. Opet nema sjedaćeg vagona. Ništa, morat ćemo uzeti nadoplatu. Pitamo vlakopratitelja koliko je, on veli 30€. Za trojicu? Ne, po osobi.
Trideset eura po osobi? Pa to su dva noćenja u hostelu, a ovo je pola noći u vlaku. Nikola je očajan, nije mu jasno. Preskupo mu je. Ali druge nema, ovo je jedini vlak. Ulazimo unutra.
Nikola tupo zuri pred sebe, još je deprimiran, nije mu jasno kako ovo može koštati trideset eura. Pokušavam ga odobrovoljiti, ne da se. Putovnice su nam još vani, uvijek me strah da vlak ne ode bez njih. Neće, ipak nam ih vraćaju. Pokušavam otići do WC-a, on užasno smrdi. Pokušavam oprati zube na umivaoniku u kupeu, vode nema. Mislim si jesu li zatvorili ventil dok stojimo u Uzunköprüu, pokušavam kasnije, ali vode jednostavno nema. Trideset eura za noć u spavaćim kolima bez vode. Da, ipak je Grčka u EU, ipak su to europske cijene.

Kupei izgledaju ovako. Moj i Nikolin:



Matin:



Vrijede li 30€? Prosudite sami.

Vlak napušta Uzunköprü, vozi se kroz noć. Potom jedan željezni most i prelazimo Maricu koja čini granicu između Turske i Grčke. S druge strane nam dolazi još jedna pruga. Ulazimo u kolodvor Pition. Opet ista procedura, daj putovnice murjacima, koji ih odnose na pregled u zgradu.
Nakon Turske, i Grčka je zemlja koju prvi puta posjećujem. Čudno, zapravo. Naputovao sam se po Europi, išao i u Klasičnu gimnaziju, ali Grčku vidio nisam. I sada u nju ulazim na najneobičnijem mogućem mjestu za jednog Hrvata.
U kolodvor dolazi još jedan vlak, iz istog smjera kao i naš. Pition je neka vrsta čeonog kolodvora, iako se pruga nastavlja. Nažalost, prometa dalje nema.
Naime, pruga Uzunköprü-Pition i dalje, bila je dio negdašnje pruge Istanbul-Edirne. Nakon Balkanskih ratova, kada je granica uspostavljena na Marici, dio te pruge ostao je odsječen na teritoriju, isprva Bugarske, a potom Grčke. Takvo je stanje bilo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je izgrađena današnja pruga. Dotada, svi su vlakovi za Edirne vozili preko grčkog teritorija, a kako su bili vlakovi u unutrašnjem prometu, na teritoriju Grčke nisu se zaustavljali, osim kako bi u vlak ušli grčki graničari. Takav je aranžman omogućivao šverc i prebacivanje kriminalaca iz Turske u Grčku - jednu priču te tematike imate opisanu u knjizi "Turska: jarko sunce, jaki čaj", zbirci anegdota koje je sakupio Tom Brosnahan - adresa priče je http://www.turkeytravelplanner.com/bsst/midnight_express.html.

Vlak s kojim se mi križamo (iako se zapravo tehnički ne križamo, budući da dolazi iz istog smjera) u Pitionu jest nama suprotan vlak - Solun-Istanbul.
Napokon nam vraćaju putovnice i mi tonemo u san. Mate je čak zaspao sjedeći na kauču. Treba se odmoriti do jutra...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
PETAK 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stižemo u Denizli u pet ujutro. Negdje oko 6 polaze prvi dolmuşi za Pamukkale. Kunjamo okolo, onda odlazimo ostaviti stvari na garderobu. Napokon dolazi i dolmuş, krećemo. Do Pamukkalea ima oko dvadeset minuta vožnje.
Pamukkale znači "pamučna utvrda". Radi se o malenom mjestu poznatom po neobičnoj geološko-hidrološkoj formaciji. Naime, na tom se području nalazi 17 toplih izvora, u kojima je temperatura vode od 35 do 100°C. Voda je zasićena kalcijevim karbonatom, u dodiru sa zrakom izlučuje se ugljični dioksid, dok se kalcijev karbonat odlaže u obliku stijene, isprva želatinozne, a kasnije tvrde, koja se zove sedra ili travertin. Sedrene barijere česte su na krškim slapovima, gdje je voda bogata kalcijevim karbonatom (vapnencem), pa tako i na našim Plitvicama i slapovima Krke.
Iznad Pamukkalea prostiru se sedrene terase, preko kojih se voda prelijeva tvoreći bazenčiće omeđene sedrom. Ovisno o temperaturi i gustoći, voda ima nijansu od prozirne do plavičaste. Mi smo se uputili do toga mjesta i došli do ploče s natpisom Ak cennet (Bijeli raj). To odozdo izgleda ovako:







Šećemo se uokolo jezera, zrak je prohladan, ali je voda koja se u njega ulijeva topla. Tu su i neke divlje patke, čini mi se. Potom se odlučujemo popeti na vrh, kako bismo bolje razgledali kompleks odozgo. Međutim, ulaz se naplaćuje. Lako za to, no cijena je 20 lira. 10€. Duplo više od jednoipolsatne vožnje po Bosporu. Doduše, ulaz nije samo u kompleks Pamukkalea, nego i u Hierapolis, ruševine grčkoga grada koji je podignut na tom istom brežuljku, ali svejedno. Iz principa ne želimo dati 20 lira. Prošetat ćemo se još uokolo:



Pada nam na pamet da bismo se mogli prošvercati okolo, pa se krećemo penjati sa strane, koritom jednog isušenog potočića. Međutim, ubrzo nam dolje s ceste viču da se ne smije. Inače, u bazenčićima Pamukkalea nekad se moglo i kupati, no onda su to zabranili, jer su kupači oštećivali sedru.
Još jedan promašaj. S obzirom da smo već iz programa izbacili Izmir i Troju, izgleda da nam turska dionica putovanja nije baš osobito uspješna.

Čekamo dolmuş za natrag. Malo smo zalutali po mjestu, pa moramo tražiti stanicu. Ubrzo nailazimo na pravo mjesto i vraćamo se dolmuşem prema Denizliju.
U Denizliju Mate odlazi promijeniti još novaca, a i ja ću uskoro trebati na bankomat. Bilo bi mi dosta 500 lira, ali posudio sam Nikoli 100. Mate nema, a trebamo kupiti kartu za dalje. Nemamo novca za njega, a on nonšalantno šalje poruku "Banke rade tek od 9, kupite i meni kartu, čekam da otvore banku". Nekako smo ipak skucali pare, ali sada ja pod hitno moram do bankomata. Guram karticu, ukucavam PIN, ispada da je krivo. Provjeravam još jednom, opet mi stornira transakciju. Što je sad ovo? Nije vrag da mi je netko ispraznio račun dok ja tu putujem? Prolaze mi kroz glavu priče o bankomatima koji kopiraju PIN-ove i onda prebacuju pare s pozvanih računa. Hm, zadnji sam put vadio novce na bankomatu kod Aje Sofije. To je dosta prometno mjesto, ima dosta turista, možda je netko sredio bankomat. Onda mi pak pada na um misao da je možda ipak problem u mojoj banci doma. Naime, tu je 9, u Zagrebu je 8, banka se tek otvorila i možda rade backup ili tako nešto. Trebalo bi pokušati kasnije. Ali neću stići prije navečer.

Dolazi bus, krećemo. Dečki me pitaju koliko se vozimo do Çanakkalea, ja velim 6 sati. Potom zadrijemam. Ovi opet pričaju o revoluciji. U jednom se času trgnem iz sna i shvatim da sam krivo izračunao. 6 je sati od Izmira do Çanakkalea, a od Denizlija do Izmira je još 4 sata. Dakle, predstoji nam čak 10 sati truckanja. Mate provjerava kod stjuarda, i doista je tako.
Nikola je inače imao ideju da iz Denizlija odemo u Istanbul, pa onda za Solun, da bi nas to došlo jeftinije. No, ne bi, kako će se kasnije ispostaviti.
Veći dio jutra proveo sam u drijemežu, dok se bus vukao kroz krajnji zapad Anatolije. Jedini stresni događaj izveo je Nikola. Naime, on je stalno sa sobom vukao neku Foucaultovu knjigu koja mu treba za diplomski rad, i to je čitao po busevima. U jednom času htio ju je odložiti u onu mrežu koja se nalazi na poleđini sjedala ispred vas, a kako je u svojoj mreži već imao neke stvari i knjiga mu nije stala, krenuo je to zgurati u moju. Naravno, bez pitanja smije li. No ja sam također imao nešto unutra i krenuo sam to pomaknuti. U taj čas mi je nešto iz krila palo na pod. Dok sam se sagibao po to, uspio sam gurnuti rukom stolić na sjedalu ispred, koji je bio potrgan i mogao se spustiti i preko vodoravnog položaja, te izlio čaj, koji je bio na stoliću, po sebi. Poslao sam Nikolu i njegovu komociju po tko zna koji puta u vražju mater, jer zbog činjenice da on ne može držati knjigu u krilu ja sada po svojem krilu imam dva deci čaja.

Opet smo stali negdje u nekom usputnom odmorištu, opet ista procedura - autobusi se peru i lickaju, dok putnici jedu ili idu na WC. Napokon, negdje nakon 8 sati vožnje, evo nas uz more:



Sada smo iznad grada Burhaniye, u zaljevu koji zatvara grčki otok Lezb. Ova je regija poznata po maslinicima:



Zaokrećemo, i vozimo se drugom stranom zaljeva. Pogled prema jugu:



U daljini se vidi Lezb:



Ponovo jug:



Ponovo Lezb:



Naposljetku se serpentinama počinjemo odizati od obale. Cesta se vraća u unutrašnjost. Posljednji pogled na zaljev:



Ovaj dio Anatolije mnogo me više podsjeća na Dalmaciju, barem na Zagoru:



Naposljetku se pod nama pojavljuju Dardaneli:





A u daljini vidimo i naše današnje odredište - Çanakkale:



Na kraju se ipak nismo vozili 10 sati, već 11.

Došli smo u Çanakkale (na turskome "posudna tvrđava", zbog bogate lončarske tradicije), grad koji se nekad zvao Dardanellia i po kojem je današnje ime dobio morski prolaz na kojem leži (u to se vrijeme prolaz zvao Helespont). I to je grad na dvama kontinentima, iako se centar nalazi na azijskoj strani.
Tražimo hostel. Meni u vodiču piše da postoji nešto što se zove Anzac House i da bi to trebao biti ugodan hostel. Nalazimo ga, jedan blok od obale. Anzac je čest natpis u Çanakkaleu. Radi se o kratici za Australia and New Zealand Army Corps, vojnu jedinicu koja se istaknula u bitci za Galipolje 1915. Velik broj njenih pripadnika je izginuo na tom poluotoku i baš zato njihove obitelji i potomci jednom godišnje dolaze odati počast palima upravo ovdje, u Çanakkaleu. Odnosno, ovdje odsjedaju, samo mjesto bitke je na drugom kontinentu, nekih 15-ak kilometara odavde.
Nakon raspakiravanja i prijave, odlazim na bankomat preko puta hostela. Sve je u redu, izgleda da je ipak bila stvar samo u vezi sa Zagrebom. Dižem još 100 lira. Vraćam dugove Mati koji mi je posudio, ali sada imam još dovoljno love da večeras platim i večeru. Kupujemo kartu za sutra, potom se šećemo gradom, sviđa nam se, primorska je atmosfera. Sjedamo u neku aščinicu. Mate je odlučio prestati s rižom i posve postiti. Samo će piti čaj. Nikola i ja naručujemo. Nikola želi probati jelo koje se zove "saç kavurma", tj. meso pirjano ispod peke. Na jelovniku se nalaze "saç kavurma" i "saç kavurma porsyon". Ovo drugo uključuje još i prilog i salatu. Nikola pokušava demonstrirati da je u ovih tjedan dana naučio nešto turskoga, te konobaru objašnjava "Saç kavurma, yok saç kavurma porsyon!". Konobar ga zbunjeno gleda. Naime, Nikola je uvjeren da "yok" znači "ne", kako je i posuđeno u srpski. No "yok" znači "nema". Usto, "yok" dolazi iza onoga na što se odnosi. Nikola dakle konobaru objašnjava da nema saç kavurme. Potom mu ja uskačem pomoći i objasnim konobaru što hoće.
Hrana nije baš loša. Nikola onako nedužno pita Matu zar ovaj neće ništa, a Mate se izdere na njega da kog vraga ga to pita, kada zna da ima proljev i da ne smije ništa jesti. Frustriran je, cijelo se vrijeme nabrijavao na jeftine kebabe po Turskoj (cijena je od 2,5 lire u Istanbulu, pa čak do 1 lire u Kayseriju), a sada ih ne može okusiti.
Kasnije još sjedamo i na sladoled u jedan birc na obali, čeznutljivo gledamo Europu, kao da se sutra vraćamo kući. Azija nam baš i nije legla.

U hostelu imamo i internet, pa ćemo provjeriti poštu, a potom se dobro odmoriti nakon čitavog dana i noći u busu...

egerke @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.