Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, studeni 9, 2014
Izlazimo iz grada i vozimo se prema jugu autocestom za Ahvaz. Nakon nekih 15-ak kilometara skrećemo lijevo na sporednu cestu kojom imamo još 20-ak km do Čogha Zanbila. Kada kažem „skrećemo lijevo“, tu treba opisati posebnu iransku praksu. Naime, na cestama s fizički odvojenim trakama lijeva skretanja morala bi se izvesti nekom vrstom denivelacije. U Iranu je to međutim rijetkost, uglavnom se to obavlja tako da prođete pored skretanja koje vam treba, a onda se na nekoj udaljenosti iza skretanja na sredini, između dviju traka, nalazi traka za polukružno okretanje. Okrenete se u drugi smjer, vratite do skretanja i onda normalno skrenete udesno.

Nakon nekih 45 minuta truckanja dolazimo do Čogha Zanbila:



Čogha Zanbil (dosl. „brežuljak u obliku prevrnute košare“) je elamski zigurat izgrađen oko 1250. pr. Kr. Jedan je od rijetkih preostalih zigurata izvan Mezopotamije. Izvorno nazvan Dur-Untaš (Untašev grad) bio je zapravo više vjerski kompleks nego grad, a dao ga je sagraditi elamski kralj Untaš-Napiriša. Uokolo zigurata trebala su se nalaziti 22 hrama, no zbog kraljeve smrti sagrađeno ih je samo 11, a nasljednici nisu bili zainteresirani za nastavak radova. U vanjskom dijelu kompleksa nalazile su se kraljevske palače i grobna palača s podzemnim grobnicama.

Postoje špekulacije da je Untaš-Napiriša želio sagraditi novi vjerski centar koji bi zamijenio Suzu i sinkretistički objediniti bogove Gornjeg i Donjeg Elama na jednom mjestu. Sâm zigurat je bio posvećen bogu Inšušinaku, zaštitniku Suze.

I ovaj je lokalitet stradao u Asurbanipalovu razaranju, a potom se izgubio u bespućima vremena, prekriven naslagama nanesenog pijeska, da bi iz njih izronio ponovno tek 1935., kada je Anglo-iranska naftna kompanija započela istraživanja nafte. Danas ga se smatra najbolje očuvanim ziguratom na svijetu, a 1979. postao je prvi iranski lokalitet uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine.

U doba izgradnje, okoliš je bio mnogo plodniji i zeleniji nego danas, kada se uokolo prostire sprženi polupustinjski krajolik.

Mahmud nas iskrcava kod kućice gdje se prodaju ulaznice, potom se parkira u hladu. Mi odlazimo do zgradice udaljene kojih stotinjak metara, gdje se nalaze WC-i, kako bismo se malo osvježili vodom. Nema baš neke koristi, voda je i sama poprilično topla, cijevi su ugrijane.

Vraćamo se prema ziguratu. Ja odlazim na suprotnu stranu od ostatka skupine, tako da smo zigurat obišli iz suprotnih smjerova. Prvo njihove slike:







Prema stanju cigli nikada ne biste mogli zaključiti da su stare 2500 godina:



Lokalna fauna:



Jugoistočni ulaz:



Zid koji je odvajao zigurat od hramova:



Još malo zigurata s jugoistočne i sjeveroistočne strane:









Sjeveroistočni ulaz:



Vrh, na kojem je bio najvažniji hram, je odavno srušen:



Pogled na palače:



Okoliš zigurata:



Pogled između hramova sa sjeverozapadne strane:



Kamenje za prinošenje žrtvi, tj. mali oltari:



Pogled na zigurat sa sjeverozapada:



I ovdje traju arheološki radovi:



Još jedan primjerak lokalne faune:





Unutrašnjost jednog od hramova:



Pogled na jugozapadnu stranu i sunčani sat pred ulazom:







(ovdje se vide stepenice koje su vodile na vrh)

Još jednom jugoistočna strana:



I duž jugozapadne:



Letica se udaljava u smjeru jugoistoka, pa fotka još jedan total:



Te zatim ostatke kraljevske palače:









Završni total:



I nekoliko informacija:





E sad, ja sam sa svoje strane prvo prešao vanjski zid koji je odvajao zigurat i hramove od palača u vanjskom dijelu:



I potom se približio jugoistočnom ulazu u zigurat:



Svi ulazi u zigurat su zatvoreni, kao i u stara vremena, ulaz je tabu.

Obilazim zigurat sa sjeverozapada i nalijećem na Nikolu. Tu je i onaj psić od maloprije. Nadajmo se da neće biti posljedica sličnih onima u Erevanu tri godine ranije... Ako ništa drugo, sad barem ima duge hlače.

Na jugozapadnoj strani nalazi se i ovaj klinopisni natpis:



„Ja Untaš-Napiriša, kralj Anšana i Suze, izgradio sam sveti grad Untaš-Napiriša u kojem sam sagradio zlatni zigurat ograđen unutarnjim i vanjskim zidom. Posvetio sam grad Napiriši i Inšušinaku. Neka ti bogovi prihvate ovaj plod mojega rada, kao žrtvu.“

Psić se lagano vuče za mnom i Nikolom:



Umiljava se i Damiru:



Opet gušter:



Ja se prvi vraćam prema autu, vrućina je poprilična, a još sam i ožednio. Nikola odlazi još poslikati nekoliko panoramskih slika:







Još malo okoliša:



Ostali polako pristižu do auta. Nikola nikako da se oslobodi novostečenog prijatelja:



Ponovno se ukrcavamo u auto i krećemo na put do posljednje destinacije na ovom dijelu puta, 30-ak km udaljena Šuštara. Vrućina i monotono truckanje, kao i ne baš previše odmora tijekom noćne vožnje lagano su me uljuljkali u drijemež, a ni krajolik nije bio osobito zanimljiv.

Ipak, kako se približavamo Šuštaru, vegetacija postaje sve bujnija:









Spavaonica:



egerke @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.