Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
utorak, lipanj 12, 2012
SUBOTA 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo i doručak u pansionu, koji je odličan. Odlučujemo se malo prošetati dok Aliismet ne dođe, rekao je u pola 10. To je za nekih sat vremena. Dok silazimo, vlasnik nam veli da je navratio "onaj naš prijatelj" i donio peciva. Predaje nam vrećicu. Teplije su peciva slična našoj pinci, kvadratnog oblika, kojima se na vrh stavi svježi sir, a potom im se uglovi preklope prema unutra. Jako fino.
Ulica pored one u kojoj je pansion vodi prema sabornoj crkvi Sv. Georgija:



Crkva je također stradala 2004., ali je potom obnovljena, premda u Prizrenu gotovo da i nema vjernika koji bi išli u nju. Očito čeka neka bolja vremena...
Kako nekomu ne bi palo na pamet opet ju vandalizirati, pokraj nje stalno dežura džip KFOR-ovaca, a istaknut je i ovaj natpis:



Odavde se spuštamo prema Šadrvanu:



Sam Šadrvan, stjecište prizrenskog života, izgleda ovako:



U ulici pokraj toga je Sinan-pašina džamija, izgrađena 1615., koju danas obnavljaju:

 

Sinan-paša je bio turski plemić albanskog porijekla, koji je inače poznat po tome što je u Beogradu, na mjestu na kojem se danas nalazi istoimeni hram, dao spaliti kosti sv. Save. Odatle pak srpski animozitet prema Albancima. Zanimljivo, previdjeli su činjenicu da Albanci nisu samo muslimani.

S obale Lumbardhe pogled puca na prizrensku tvrđavu (Kalaja):



Kameni most preko Lumbardhe:



Prelazimo rijeku, jer Nikola mora na poštu. Pogled s druge strane rijeke na crkvu Sv. Spasa iznad grada:



Ispred zgrade pošte je spomenik poginulim borcima UÇK-a i ostalim žrtvama u kosovskom ratu za nezavisnost:



Gledamo prezimena. Sva uglavnom dobro poznata sa zagrebačkih zlatarnica, pekara i slastičarnica. Laughing

Ulazimo u poštu. Zgrada odiše duhom nekih prošlih vremena. Stare telefonske kabine, dvorana vrlo velika u odnosu na jako male šaltere...

Nikola želi poslati razglednice. Naime, on je razglednice kupio još u Göremeu, napisao ih u Konyi, ali nije ih uspio poslati sve do Ohrida. Onda je u Ohridu otišao na poštu, ali su mu rekli da ne može baš iz Makedonije poslati razglednicu na kojoj pod imenom zemlje piše Hırvatistan, i da nadopiše još i makedonski naziv. OK, nakon što je poslao te razglednice, sjetio se još par ljudi kojima bi trebalo poslati, pa je onda u Ohridu još napisao nekoliko, s adresom na makedonskom, ali ih nije stigao poslati. I sada ih šalje iz Prizrena. Pokušavam zamisliti reakciju službenice kada joj ovaj preda razglednicu s natpisom XPBATCKA, a pogotovo onih koji će razvrstavati poštu. Međutim, sve je u redu, razglednica je kasnije čak i stigla na odredište. Jedino se službenica čudi i pita Nikolu na slabašnom srpskom "A vi ste bili u Kapadokiji?" Nikola potvrđuje.

Penjemo se na tvrđavu. Ovaj kvart je bio većinom srpski i dosta je kuća srušeno. U jednoj ulici koja vodi uzbrdo, bizaran grafit:



Ne bi to bilo ništa čudno da je negdje u Srbiji, ali ovo je Kosovo, i to grad u kojem Srba više gotovo da i nema, zato mi nije jasno da grafit još stoji.

Pokrajnja ulica. Vide se tragovi rušenja. U pozadini Sv. Georgije:



Pogled na grad, sa Sinan-pašinom džamijom u prvom planu:



Dolazimo i do crkve Sv. Spasa. I ona je pod prismotrom:





Iznad nas je tvrđava:



Put do tvrđave je uređen, ali vodi kroz prilično zaraslu šumu, s tim da se uz put mogu vidjeti i tragovi bodljikave žice. Pitam se je li minirano...

Tvrđava je poprilično široki prazni prostor, s ostacima zidina, a jedina građevina u njoj je neki dio vodovodne infrastrukture:



Odozgo se Prizren pruža kao na dlanu. Pogled na sjever, prema ostatku Metohije:



Pogled prema Albaniji:



Centar grada:



Iza Prizrena, obronci Šar-planine:



Inače, od Prizrena na jugozapad ide se prema Brezovici, poznatom skijaškom centru, i prema Dragašu, koji je središte područja nazvanog Gora. Gora je onaj crvuljak na krajnjem jugozapadu Kosova, stiješnjen između Makedonije i Albanije. U Gori živi posebna etnička skupina, tzv. Gorani ili Goranci (smatraju se jednim od šest naroda Kosova). Gorani govore torlačkim (koji je, uz štokavsko, jedno od dvaju narječja srpskoga jezika) s jakim makedonskim utjecajem. Po vjeri su muslimani. Slični su tzv. Torbešima (Makedoncima muslimanske vjeroispovijesti), ali smatraju se posebnim narodom. Ima ih i u Albaniji, budući da se radi o ekstenzivnim stočarima koji ne poznaju granice.

Spuštamo se natrag u grad. Inače, cijelim putem na tvrđavu i sa nje prati nas neki pas. Pogled na arhitektonski kaos:



Ima jako puno starih dotrajalih kuća:



Potom dolazimo do katoličke katedrale Gospe od Vječne Pomoći:





Zanimljiva arhitekturalna izvedba trafostanice:



Vraćamo se potom u pansion predahnuti. Aliismet nije kasnije dolazio. Izgleda da ipak ima neke obaveze. Nema veze, ionako je već puno učinio za nas.
U jednom času nestaje struje. Redukcije su na Kosovu česte, jer je struje malo, a dijelom su i neredoviti platiše. Pansion ima svoj generator, za slučaj potrebe.
Soba:





Potom odlazimo opet u šetnju. Imamo vremena do busa. Plakati zahvale:



Novoobnovljena zgrada Prizrenske lige:









Unutra je i muzej, ali je trenutno zatvoren.

Vraćamo se prema centru. Stajemo u nekoj knjižari, želim kupiti neki udžbenik albanskoga, po mogućnosti na engleskome. Čovjek bi pomislio da možda KFOR-ovcima treba, možda se nešto nađe. Ženska u prodavaonici mi daje samo udžbenik engleskoga za Albance. To mi ne treba. Cura ne zna nijedan jezik osim albanskoga. Ni engleski ni srpski.
Možda najveći gubitak uzrokovan kosovskom nezavisnošću jest to da je na taj način Kosovo nekako "ispalo" iz ovog jezičnog areala. Mlađi više ne znaju srpski, iako je formalno jedan od službenih jezika, ne žele ga učiti (a realno, nije baš ni lagan da bi ga išli učiti ako ne moraju), tako da će se na Kosovu sve teže biti snaći s njime. Ako nađete muškarca starijeg od 25, on će znati. Ti su obično išli u JNA, ili su barem bili u dvojezičnim školama. Možda neće htjeti govoriti, ali će barem razumjeti. Žene već teže. Mlađi od 25 gotovo više uopće ne.

Zanimljivi grafiti:



Iskreno, desni mi baš nije jasan. Eulex očito jest za njih neka vrsta srpskog "izuma", kako bi im se poremetila nezavisnost. No zašto križanje "Serbia"? Jedino ako se radi o tome da netko nije shvatio poruku grafita i onda po nagonu prekrižio "Serbia" i napisao "Kosova".
Lijevi je grafit mnogo jasniji: "Ne pregovori - samoopredjeljenje!" (Vetëvendosje je inače jedna od kosovskih političkih stranaka, koja je otpočetka zagovarala pravo na samoopredjeljenje.)

Odlazimo u gradski park. Dotamo moramo lutati kolopletom uskih uličica, poprilično zapuštenih.
Aliismet nam je rekao da je park izgrađen na mjestu nekadašnjega groblja. Istraživao sam detalje, ali nema ništa. Pretpostavljam da se radilo o albanskom groblju i da je razdoblje bilo za vrijeme Prvog balkanskog rata.

Park izgleda ovako:



Sjedamo u jednu sjenicu. Na obližnjoj klupi sjedi bračni par, on ima tradicionalnu bijelu kapicu. Smile

U parku su danas dječja igrališta. Eto kako se to sve mijenja:



Dok se vraćamo prema pansionu, primjećujemo na jednoj zgradi niz natpisa kojima se Kosovo zahvaljuje na službenim jezicima svih onih država koje su ga priznale:



Uzimamo stvari iz pansiona i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Još jedna oproštajna slika, s istoga mjesta s kojega je i ona noćašnja:



Stižemo na autobusni kolodvor, autobusi za Đakovicu polaze prilično često. Pokraj autobusnoga kolodvora nalazio se i željeznički.

Tu je možda prilika da kažem neku i o željeznicama na Kosovu. Naime željeznička mreža Kosova sastoji se od dvije glavne pruge, jedne magistralne Leshak-Hani i Elezit, kao dijela X. koridora između Stalaća i Skopja. U Kosovu Polju/Fushë Kosovë ta se pruga križa s poprečnom Peć-Priština, koja se preko Podujeva nastavljala u Srbiju, ali danas tamo nema prometa. U mjestu Klina, od pruge Peć-Kosovo Polje odvaja se pruga za Prizren. Pruga još postoji, no prometa nema, a sudeći po stanju infrastrukture, teško da i hoće.

Dakle, izlazimo iz Prizrena, vozimo se i pored onog našeg nesuđenog smještaja (daleko smo bolje prošli), a potom nam se priključuje i pruga, koja je dotad bila s lijeve strane ceste. 

Ovo su ostaci, mislim, kolodvora Mala Kruša: 





Pruga je u grmu:



Ono što je najžalosnije jest da se uz prugu redovito vide i signali (dakle imala je električnu signalizaciju), koji su još u dobrom stanju, čak nisu ni razbijeni.

Potom se odvajamo od pruge i prelazimo kanjon Belog Drima:



Mi se čitavo vrijeme vozimo kroz ravnicu i tek sada vidimo koliko je Metohija u biti visoko.
Beli Drim izvire kod Peći, potom teče na istok, da bi skrenuo na jug i ušao u Albaniju, gdje se kod Kukësa spaja s Crnim Drimom, odlivkom Ohridskog jezera. Čitav tok Belog Drima kroz Albaniju, te jedan mali dio na Kosovu zapravo su dio akumulacijskog jezera Fierza, koje je izazvalo poprilično kontroverzu, jer je albanska strana akumulaciju napravila na svoju ruku i tako potopila dio tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Uz cestu vidimo i prometne znakove za tenkove. Bizarno.

Potom stižemo u Đakovicu. Đakovica je grad koji je možda najviše stradao u kosovskim sukobima. Srpske snage osvojile su grad u ratu 1999. i iz njega protjerale oko 75% stanovništva, mahom Albanaca, a potom ga spalile. Da stvar bude gora, NATO-vi zrakoplovi zabunom su raketirali kolonu izbjeglica koja se kretala prema albanskoj granici ubivši 73 civila. Većina izbjeglica našla je smještaj na području Tropoje, da bi se po završetku ratnih zbivanja vratili. Grad je danas gotovo posve obnovljen, ali je po broju nestalih i dalje prvi na Kosovu.

Autobusni je kolodvor na rubu grada. Mi tražimo stajalište taksija ili furgona za Bajram Curri. Nije na kolodvoru. Mate prilazi jednom starijem tipu. "Oprostite...mi smo iz Hrvatske. Jel znate gdje tu stoje taksiji za Bajram Curri?" Ovaj mu odgovara: "A vi ste iz Hrvatske?" "Da." "A iz kojeg grada?" (zašto li mu je to bitno, nas zanima gdje su taksiji) Na kraju nam veli da moramo do centra, da on ne zna točno.

Inače, u vezi ovoga "Odakle ste u Hrvatskoj?", više puta su nas to pitali, onda bismo Mate i ja odgovorili "Zagreb", a Nikola je uvijek bio ekstra sa svojim "Blizu Zagreba." Mati je išao na živce, jer zašto bi neki Šiptar na Kosovu morao znati gdje je Ivanić Grad. Nikola je pak rekao da se on ponosi svojim Ivanićem i svojim Šumećanima, i da se ne želi asimilirati sa smrdljivim Zagrebom. Onda je Mate umro od smijeha na formulaciju "Ja sam ponosni Šumećanac." Laughing

Plakat:



(10 godina stabilnosti. KFOR osigurava mirno i sigurno ozračje.)

Locirali smo jedan furgon s registracijom Bajram Currija, ali u i oko njega nema nikoga. Idemo prvo do centra, pa ćemo se vratiti:



U centru se nalazi slastičarnica Sharri, gdje je navodno, po Wikipediji, uz skopsku Šeherezadu, najbolja boza u ovim krajevima. Nemojte ni sumnjati da ću ja... Laughing

Nalazimo slastičarnicu, izgleda kao i svaki Haljilji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, a ni boza nije bogzna što. Možda je netko kopirao ime. Možda su se pokvarili. A možda je i netko njihov to ubacio na Wikipediju.

Kada sam kasnije provjerio povijest editiranja stranice o bozi na engleskoj Wikipediji, skužio sam da je ta rečenica bila masu puta mijenjana, mijenjale su se kako lokacije najbolje albanske boze (Đakovica, Prizren, Tirana), tako i lokacija Đakovice (Kosovo, Srbija).

Odlazimo do tržnice:



Ovo je sve bilo razrušeno u sukobima. Negdje još obnavljaju:



Stara čaršija:





Vraćamo se prema onom mjestu gdje smo vidjeli furgon. Usput slikam rijeku Krenu, na kojoj grad leži:



Zanimljiv je podatak da je Đakovica trebala biti glavni grad Velike Albanije. Inače, iz Đakovice potječu nogometaš Ardian Kozniku, glumac Bekim Fehmiu i političar Fadil Hoxha.

Na križanju u centru zanimljiv prizor. Konj iz zaprežnih kola upravo je obavio nuždu. Iza njega dolazi srebrni Mercedes. Kontrasti, kontrasti...

Spomenuti furgon je otišao. Ničeg novog nema na vidiku. Ništa, morat ćemo potražiti taksi. Pitamo prvog taksista, on veli da on ne može, jer ima službenu pločicu, a to im nije dozvoljeno, ali može njegov frend. On upravo dolazi. Predstavlja se: Esad. Veli da može za 35€. Mate pita može li za 30. Veli da smo na kraju putovanja, malo novca, itd. Može. Ulazimo.
Esad je neki veseljak, komunikativan tip. Iz auta dobacuje nekoj lokalnoj curi, koja hoda poprilično otkrivenih leđa. Potom veli da je on služio vojsku u Hrvatskoj. Prvo je doduše bio u Čapljini, potom u Šibeniku, pa na Visu. Pitam ga je li to možda mornarica. Veli da ne, bio je vozač.
Priča kako jako voli Hrvate, jer je Stipe Mesić puno napravio za Kosovo. Stipe MESIĆ? Možda je pobrkao, ne znam što je to Mesić posebno napravio, ali znam da je Stipe ŠUVAR bio angažiran oko rješavanja krize na Kosovu kada je 1988. bio štrajk rudara u Trepči, pa je išao čak i u jamu Stari trg.
Cesta vodi kroz ravnicu prema albanskoj granici. To je tamo negdje:



Putem prestižemo bus koji vozi od Đakovice za Tiranu.
U daljini se vide Bjeshkët e Nemuna - Prokletije:



Uspinjemo se kroz par serpentina i stižemo na Morinu. Granični prijelaz Qafë e Morinës nov je, tek ga uređuju. Pričamo Esadu kako su nas u Hani i Elezitu pitali vraćamo li se preko Srbije, da nam ne lupe žig, jer Srbi to ne priznaju. Pun gorčine, Esad prezrivo kaže "Ma šta ne priznaju, majku im! Šta su nam sve radili..." Ne želim ni pomišljati, rekao sam što se dogodilo u Đakovici.

Ulazimo u Albaniju, još malo Prokletija:





Jezero:



Pa opet brda:







(tipično albansko smetlište u prvom planu)

Inače, koliko se god Kosovo činilo crnom rupom nama iz razvijenijih krajeva bivše Juge, opet smo čitavo vrijeme na Kosovu komentirali kako se "vidi da je ovo bila Jugoslavija", jer čak i ovakvo, ratom devastirano Kosovo još je uvijek ispred Albanije, premda Albanija mnogo brže grabi naprijed. Jednostavno, kultura Kosovara je na mnogo višoj razini, imaju osjećaj da ne bacaju smeće posvuda, imaju estetske navike...to je bio naš opći dojam.

Esad priča i o Makedoncima, kaže da su vrlo negativno nastrojeni prema Albancima. Jasno, imaju neugodnih iskustava otprije nekoliko godina. Ali, veli da voli Tita. Tu se svi slažemo.

Prelazimo rijeku Valbonu:





Valbona je pritoka Drima koja izvire na Prokletijama, a iznad Bajram Currija čini prekrasan kanjon. Ne želim ni pomišljati koliko je ova voda ledena, ali oni se svejedno kupaju.

I tako stižemo u Bajram Curri. To je neugledan planinski gradić, koji je izgrađen iz čisto administrativnih pobuda. Naime, u ovom dijelu Albanije nema naselja, to su uglavnom katuni. Kako bi postojalo neko središte okruga, vlast je izgradila Bajram Curri. On se sastoji od četiri ulice, dvadesetak ružnih socrealističkih zgrada, lokalnog muzeja (čiji je fundus poprilično stradao u građanskom ratu devedesetih) i spomenika Bajramu Curriju. Bajram Curri bio je albanski nacionalist s Kosova, koji se borio u Prvom balkanskom ratu. Nakon proglašenja nezavisnosti Albanije došao je u sukob s Ahmedom ben Zoguom, budući da se isti nije htio baviti kosovskim pitanjem. Curri je naravno želio da se i Kosovo uključi u sastav novonastale Albanije. Nakon toga Zogu ga je dao ubiti, ali je Curri pobjegao u brda, gdje se našao u okruženju i počinio samoubojstvo, baš nekako na mjestu gdje je kasnije osnovan grad.
Grad ima oko 6000 stanovnika i bio je poprilično ozloglašen devedesetih godina, zbog vrlo visoke stope kriminala. Postoje priče kako je tropojska mafija (koja je čak dospjela i u neke hollywoodske filmove) otimala Srbe s Kosova i onda im ovdje vadila organe (priča o poznatoj „žutoj kući“). No početkom ovog stoljeća albanska je vlada očistila grad i danas je siguran. Inače, iz ovog područja, iz sela Viçidol, dolazi i prvi predsjednik demokratske Albanije, Sali Berisha.
Esad nas ostavlja u centru, ispred hotela. Plaćam mu, imam 40€. On mi vraća dvije po 5€ i veli "Evo, ja ti tako vraćam, pa ako hoćeš, možeš mi ostaviti još 5." Stari prepredenjak. Neka ga, evo mu još tih 5€.

Hotel je začuđujuće dobar za ovakvu vukojebinu. Očito netko pere novac zarađen u mutljarenjima devedesetih. U prizemlju je restoran, iznad je hotel s nekih dvadesetak soba. Nikoli je taj dan sjela uplata, starci su mu javili. A soba košta taman toliko koliko on još ima: 20€ po osobi. Baš ga neće sreća. On se naravno nećka. Koliko vidim, nema drugih hotela. Onda ipak svi uzimamo sobu. Tip s recepcije nas pita koliko ostajemo. Jednu noć. Veli, dobro, jer "sutra smo puni". Tko samo dolazi ovamo?

Malo ćemo predahnuti, istuširati se, gledati televiziju... Gledamo neki kanal koji se zove Balkanica. Vrte se pjesme iz balkanskih zemalja. Naravno, pop. Spot od neke Srpkinje, zove se Xenia, tekst je tipično cajkaški glup: "Ja bih svaki dan, dečko mi je umoran, biće posla pune šake/Ja bih svaki dan, radićemo, imam plan, hopa-cupa, cike-cake". Kriste Bože. Foot in mouth

Izlazimo u šetnju Bajram Currijem. Pokraj hotela slikam natpis:



Naravno, smiješno mi je ovo "kurve politik". Samo značenje baš i nije smiješno. To je Udruga bivših političkih zarobljenika.

Bajram Curri je neobičan spoj stravično ružne i derutne arhitekture i prekrasne prirode Prokletija. Pogled ispred hotela:





Tražimo neko mjesto za nešto pojesti. Uličica iza hotela:



Muzej i spomenik Bajramu Curriju:



Ulice su široke, a prometa gotovo da i nema. Ovako je nekad bilo i u središtu Tirane:



Naš hotel je lijevo od ovog busa:



Tlocrt Bajram Currija je prilično jednostavan. Ovo je prva paralelna ulica. Crveni Mercedes skreće iz ulice koja je okomita na nju i kojom se ulazi u grad. Ja stojim na onom pješačkom otoku koji vidite na onoj slici s Matom i Nikolom. Desno iza mene je još jedna ulica kojom se ulazi u grad, lijevo od mene je nakon 50 metara muzej i spomenik, i tamo je još jedna ulica koja je paralelna s ovom na slici. I to je čitav grad.

Spuštamo se niz onu ulicu iz koje je došao Mercedes. Ona ima drvored i uz nju ima prodavaonicâ. Tražimo neki restoran, ali nema ničeg. Samo neki birc iz kojega trešte cajke. Dolazimo do kraja ulice i kraja grada. Vraćamo se drugom stranom. Tu su i neki štandovi. Svi bulje u nas. Očito ipak nema baš toliko stranih turista ovdje.
Primjećujemo da ima natprosječno mnogo britanskih registracija. Sveukupno smo ih taj dan na autima u Bajram Curriju vidjeli negdje tridesetak. Čak i jednu irsku. Očito je tropojska mafija odradila svoje.

Pokrajnja ulica između zgrada:



Plakat najvećem sinu Tropoje:



Pogledajte zastave, slijeva nadesno: Albanija, Demokratska stranka Albanije, SAD, EU, NATO. Koji džumbus.

Na uglu kod spomenika je neki bistro, ali nemaju ništa za jelo. Idemo dalje. Ovo je ona druga paralelna ulica:



Iza ovog drveća je još neki hotel, ali mislim da nije u funkciji: prozori su razbijeni, a izgleda da unutra barem deset godina nije kročila ljudska noga.
Na kraju ulice otvara se pogled na donju paralelnu ulicu i na gradski stadion:



O ovakvim sam stvarima dosada samo slušao, ali sada ih vidim i na svoje oči:



Čovjek drži krave u zgradi. Krave pasu dolje, na nogometnom igralištu, potom se vraćaju doma.
Subota je popodne, pa svi vise na prozorima. Mašu nam. Ima čak i jedna zgodna cura. Mate veli "Krešo, evo ti!", aludirajući na moju priču kako su Kosovarke idealne za oženiti, jer bi dale sve da pobjegnu iz one svoje zabiti. Laughing

Zaokružujemo i spuštamo se do donje paralelne ulice. Nevjerojatna brda:



Nisam uspio utvrditi što je ova žuta zgrada. Nije škola, iako liči na to.

Pogled niz ulicu, prema hotelu:



Krave mirno pasu.

Zgrade:



Zgrada gimnazije. Ovo sam zapravo više slikao radi prijatelja, koji se preziva Vokši:

 

Asim Vokshi je bivši dobrovoljac Španjolskog građanskog rata.

Vraćamo se do "centra" i napokon nalazimo nešto što je otvoreno, gdje se može nešto i meznuti. Naravno, neki asortiman mesa, ćuftice, pljeskavica...uz to Birra Peja. Ima je i ovdje, ipak je bliže do Kosova nego do ostatka Albanije. Potom Nikola odlazi u sobu na WC, Mate i ja ga čekamo, pa se vraćamo na ono mjesto gdje smo i prije bili, na rubu grada. Tu snimam panoramu grada (u pozadini ćete čuti Matu kako skandira "Bajram Curri!" zato jer sam ih lijepo zamolio da budu tiho dok snimam).

Mati je općenito to ime bilo toliko smiješno, još otkako sam spomenuo da je na itinereru. "Kakvo je to ime za grad?" Onda sam mu objasnio, ali je i dalje bilo smiješno. Zadnjih dana nas je već hvatala i neka vrsta treme, na što li će ličiti taj famozni Bajram Curri.

Inače, i na snimci se vidi, čitavo vrijeme ulicom pored koje sjedimo, prolaze auti. Nije da imaju kamo ići, jednostavno, izgleda da je ideja večernjeg izlaska u Bajram Curriju vozikanje gore-dolje autom po te dvije ulice. Kao medvjedi u kavezu. Ili možda manekenke na pisti. Pokazuju aute.
Svi koji prođu kraj nas mašu nam. Trebalo je vremena da to uopće skužimo. Kad smo skužili, onda su prestali. Laughing

Vraćamo se u sobu. Ja sam još imao ideju da navečer izađemo na piće, ali Nikola nema love, a Mati se ne da. On je zalegao i zadrijemao. Tako da ostatak večeri provodimo u gledanju televizije i razgovoru. Liježemo rano, jer se sutra moramo ustati prije 6...

egerke @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.