Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

egerke @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.