Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
utorak, studeni 6, 2012
UTORAK 17. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Poslovično odličan doručak, pakiranje, plaćanje sobe i pješačenje do poslovnice agencije gdje smo kupili karte. Rekli su nam da bus otamo kreće i da tamo budemo u pola 9. Po voznom redu, s kolodvora kreće u 9. Znači li to da prvo ide u agenciju, pa na kolodvor? Čudno. 

Putem do kolodvora, Letica slika neku vrstu kovačnice, koju je očito vrijeme pregazilo, nažalost, sunce ne surađuje: 



Ako se sjećate prošlogodišnje anegdote s Nikolom i saç kavurmom, onda će vam ova fotografija biti jasna: 



Stižemo u poslovnicu. Tu je još par putnika, onaj tip od jučer i mi. Sjedamo i čekamo da bus osvane. 

Na zidu je slika Saladina: 



Saladin je bio sultan Egipta i Sirije u 12. st., koji je ratovao s križarima. Porijeklom Kurd, bio je poznat u kršćanskoj Europi kao primjer izuzetno čestitog i pravednog vladara, koji je, iako je ratovao s križarima, bio izuzetno korektan prema svim kršćanima, pa čak i prema zarobljenoj vojsci. Čak je engleskom kralju Ričardu Lavljeg Srca, kada je ovaj obolio, poslao svoga liječnika. 

Busa nema, pa nema. Onda se napokon pojavljuje. Izgleda da je ipak prvo išao na kolodvor, pa tek potom po nas. Bus je neobično malen, a čak nam nisu dopustili ni da prtljagu stavimo u bunker. Ubrzo shvaćamo i zašto. Naime, ovaj nas bus vozi do ruba grada, a tamo prelazimo u veći bus, međugradski. Prebacujemo se u njega, potom se Mate sjeti da je u malom busu zaboravio knjigu. Trči po nju i stiže ju pokupiti. 
Put nas iz grada vodi prema jugozapadu, cestom za Erzurum. Prelazimo prugu za Erzurum: 



Nakon početnog dijela u kojem prolazimo preko visoravni, skrećemo na jug, i ulazimo u pojas crnogorice: 





Nakon toga spuštamo se opet u usku dolinu neke rijeke, kojom ćemo se voziti sve do Horasana. Krajolik postaje suroviji: 







Rijeka uz koju se vozimo je Araks, iako to u tom času ne znamo: 





U Horasanu, malom i ne pretjerano zanimljivom gradiću skrećemo na jugoistok. Sada pejzaž postaje mnogo planinskiji, a mi se vozimo kroz klisure: 





U jednom času nailazimo na vojnu kontrolnu točku. To nas podsjeća da smo u području koje nije sasvim sigurno, zbog akivnosti Radničke partije Kurdistana. Vojnici ulaze u bus i pregledavaju nam isprave. Iako je to rutinska kontrola, svejedno nije ugodna spoznaja. 

I u nastavku puta krajolik je krški: 







Iduće odredište je grad Ağrı, sjedište istoimene provincije. Tu stojimo nekih dvadesetak minuta, pa izlazimo malo protegnuti noge po kolodvoru. Po povratku u bus vidimo da je došlo do frke. Naime, dvoje Poljaka koji su sjedili na sjedalima u prvom redu imali su laptop u busu. Na kolodvoru su se otišli prošetati, i kad su se vratili u bus, laptopa nije bilo. Zovu policiju, pitaju stjuarda, tada meni sine da sam vidio nekog klinca u ljubičastoj majici kako trči prema busu dok sam izlazio i dvoumim se da li da im to spomenem... U tom času dolazi vozač, otvara spremnik iznad sjedala i iznutra vadi laptop, koji im je tamo spremio da im ga netko ne ukrade. Laughing 

Krećemo opet na jug. Letičina primjedba o tome kako je bus pun turista idealna meta za teroriste poput PKK izaziva burnu reakciju kod Mate, po kojemu PKK nisu teroristi. Naime, oni se samo bore za slobodu, a teroristima ih proglašava država protiv koje se bore. Njegov odgovor na to je da nitko ne spominje terorizam sponzoriran od države. U tome "promašuje ceo fudbal", jer terorizam ne definiraju ciljevi, već sredstva. PKK jest teroristička organizacija, jer na svom kontu od 1984. imaju 37 000 mrtvih, uslijed kojekakvih akcija. Istina, Turska je u međuvremenu uništila oko 8000 kurdskih naselja i stvorila 3-4 milijuna izbjeglica. No ne smijemo upasti u zamku relativizacije. Turska politika prema Kurdima nije i ne može biti opravdanje za ubojstva, sabotaže, otmice i bombaške napade u kojima su stradali civili. Usto, PKK je u svojim akcijama koristio i bombaše samoubojice, a što se mene tiče, takve organizacije ne mogu podržavati ni da se bore za najplemenitije ciljeve. Što se mene tiče, bolje rob nego grob. Zato ću uvijek biti i protiv palestinske borbe, uostalom. Naravno da smo se i njih dotakli. Stvari se i dalje nisu promijenile od prošle godine, što se naših stavova tiče. Letičin je stav negdje između, tj. on priznaje Izraelu pravo na postojanje, no istovremeno smatra da su u čitavom sukobu uglavnom Izraelci agresori. 

Putem smo se dotakli još jedne teme. Letica je pričao kako je bio u Albaniji i kako ga se ta zemlja nije ni najmanje dojmila, dapače, to je jedna od zemalja za koju mu ne bi bilo žao da se ne vrati u nju. Nikola i ja protestiramo, kažemo da je Tirana recimo jedan dovoljno ugodan grad da bi se u njemu moglo čak neko vrijeme i živjeti. Njemu je to čudno. Nikola i ja kažemo da nam se više sviđa Tirana nego npr. Split. Letica je konsterniran tom izjavom (on je inače rođen u Splitu). Nije mu jasno kako nam se više sviđa Tirana. Ja kažem da je meni osobno prva slika Splita pogled preko Kaštelanskog zaljeva na Pujanke, Kman i Sjevernu luku, i da mi to nije nimalo privlačno. Svaka čast Marjanu, ali to je to. Onda nas pokušava zafrkavati, pa kaže da je onda Tirana sigurno ljepša i od Dubrovnika. I dalje ni njemu ni Mati nije jasno da ima ljudi kojima je Split ružan. Čak dvojica istovremeno. Onda im kažemo da nam je i Rijeka daleko ljepša od Splita, pa se zgražaju. Laughing 

Krajolik se opet mijenja: 



I potom, nakon nekih 6 sati vožnje od Karsa, izlazimo na obalu jezera Van, kod grada Ercişa: 



Jezero Van (Van gölü, ili Van denizi - Vansko more) najveće je tursko jezero. Ima površinu od 3 755 km2, leži na visini od 1640 metara, a najveća dubina mu je 451 metar. Jezero je endoreično - tj. voda iz njega ne otječe. Zbog toga je sastav vode lužnat (pH 9,8) , a voda je bočata, s dosta otopljenih soli (ponajviše prirodne sode, tj. natrijevog karbonata). Zbog takvog je sastava u vodi moguće prati rublje bez deterdženta. Istovremeno, voda je stoga siromašna višim oblicima života - osim planktona, bakterija i algi, jedina viša životinja je jedna riba iz porodice šarana, slična klenu, koja živi u jezeru, ali se mrijesti u rijekama koje ga napajaju. Prilikom putovanja u te rijeke, velik broj riba stradava od izlova, te im prijeti izumiranje. Kao i svako jezero koje drži do sebe, tako i jezero Van ima i navodno čudovište koje u njemu živi. Prvi je puta opaženo 1995., a do danas ima preko 1000 očevidaca. Skeptici kažu da se vjerojatno radi o vješto smišljenom triku da se privuku turisti. 

Preko jezera inače prolazi trajekt kojim se vlakovi iz Turske za Iran prebacuju od Tatvana na zapadnoj obali do Vana na istočnoj. Naime, zapadna obala jezera dosta je strma i izgradnja pruge zahtijevala bi velike zahvate, pa su se stoga odlučili za mnogo jeftiniju varijantu. Ukoliko kapacitet prometa željeznicom poraste, TCDD će biti prisiljen izgraditi prugu. 

Jezero je bogato povijesnim spomenicima. Prijestolnica države Urartu, Tušpa, nalazila se na istočnoj obali, na mjestu današnjeg grada Vana. Uokolo jezera i na četirma otocima u njemu nalazio se i velik broj armenskih crkava i samostana, no većina ih je uništena.

Mi ćemo se uputiti na istok, pa oko isturenog zaljeva skrenuti na jug i krenuti prema gradu Vanu. 

Slike usput: 

 







Kraj zaljeva: 



Uokolo je krajolik poprilično pust: 



Zaokrenuli smo: 



Kupača je izuzetno malo: 



Pučina (ako se to uopće može reći na jezeru): 



Ubrzo ćemo se udaljiti od jezera i presjeći put do Vana: 







Solana? Ili postrojenje za izradu pitke vode: 



Nekih 30-ak km prije Vana opet nalijećemo na kontrolnu točku. Srećom, ovaj puta nas ne legitimiraju, samo nas puštaju. 

Približavamo se Vanu. Gradom dominira prastara tvrđava: 



Potom nas bus iskrcava na kolodvoru. I opet kasnimo neka 2 sata u odnosu na predviđeno vrijeme dolaska. Sad ćemo prvo kupiti karte za Malatyu. Svi smo pri kraju s novcem, tako da stavljamo sve na hrpu i uspijevamo sakupiti dovoljno. No sad pod hitno moramo nabaviti još lira. Ostavljamo stvari u kolodvorskoj garderobi i rasterećeni krećemo tražiti dolmuş koji će nas prebaciti do centra, do mjesta odakle polazi dolmuş za Akdamar.

Van je grad od nekih 400 000 stanonika i najveći je grad krajnjeg istoka Anatolije. Iranska je granica odavde udaljena 50-ak km. 

U 9. st. pr. Kr. Van (Tušpa) je glavni grad kraljevine Urartu. Kasnije pada pod armenske Orontide, pa pod Perzijance, da bi ga 331. pr. Kr. osvojio Aleksandar Veliki. Nakon toga njime vladaju Seleucidi i opet Armenci. Nakon kratke vlasti Bizanta u 7. st. zauzimaju ga Arapi, da bi u 10. st. postao dio novog armenskog kraljevstva Vaspurakan. Nakon što su 1071. pobijedili u bitci kod Mansikerta, Seldžuci su zauzeli čitavu istočnu Anatoliju. Potom slijede Mongoli, Perzijanci i Otomani. Od 1548. Van je čvrsto u turskim rukama, te dobiva stratešku važnost, kao grad blizu nekoliko granica - perzijske, kasnije i ruske. 
U doba armenskog genocida, armensko je stanovništvo grada protjerano ili pobijeno u nekoliko navrata. Grad je prilikom sukoba potkraj Prvog svjetskog rata skoro posve uništen, te je današnji grad podignut istočnije od nekadašnjega. Stanovnici su danas uglavnom Kurdi. 
Van danas zovu "biserom istoka", zbog vrlo lijepe prirode uokolo grada. Stara armenska izreka kaže "Van u ovom životu, raj u idućem". Grad je poznat po svojim doručkovaonicama. Navodno su vanski doručci poznati diljem Turske. No mi eto nećemo spavati u Vanu, tako da smo lišeni toga iskustva. 

Našli smo dolmuş koji nas odvozi u smjeru suprotnom od onoga koji smo očekivali. Mislili smo da je centar bliže obali. Zanimljivo, iznad grada nalaze se litice koje malo podsjećaju na Omiš: 



Našli smo lokaciju odakle polaze dolmuşi, sada samo trebamo nabaviti novac. Nikola i ja dižemo na bankomatu, ostali idu u mjenjačnicu. Parking dolmuşa je malo niže. Prvi koji polazi za Gevaş i Akdamar već je pun, tako da ćemo morati na idući. Malo smo naknap s vremenom, moramo stići na zadnji brod za Akdamar. Letica i ja kupujemo vodu u obližnjem dućanu i vidimo neke tipove kako se mole. Upravo su mujezini pozvali na molitvu. Zanimljivo, prošle smo godine vidjeli samo jednoga tipa kako obavlja namaz - taksista u Ankari - a sada samo ove. A još smo usred svetoga mjeseca. 

Dolmuş napokon polazi. Provlači se kroz nekakve uske uličice, a potom kreće na jugozapad, uz obalu jezera. 
Jezero je u izmaglici: 





Pogled unatrag prema gradu: 



(vidi se da nije baš na obali) 

U daljini već vidimo otok Akdamar: 





Skrećemo prvo u Gevaş, mjesto oko kilometar u kopno. Tamo izlazi većina putnika. Rekli smo vozaču da idemo za Akdamar, i on klima da zna. Ali unatoč tomu kruži Gevaşom, razgovara s poznatima, traži nekoga. U središtu Gevaşa stoji kip dinosaura, vjerojatno Vanskog čudovišta. Nakon nekih 5-10 minuta vrzmanja po Gevaşu ipak kreće prema pristaništu broda za Akdamar. 

Blizu smo: 



Dolmuş nas iskrcava kod pristaništa. Pitamo vozača kada ide zadnji dolmuş za Van. Kaže za sat vremena. Odlično. 

Pogled na otok: 



Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, površine 0,7 km2. Udaljen je od kopna oko tri kilometra. Ime mu na turskome znači "Bijela žila", ali zapravo je armenskog ili kurdskog porijekla i glasi Ahtamar. Postoji i pučkoetimološka priča kako je dobio ime. Naime, na otoku je navodno živjela princeza, koja se zvala Tamar i koja je ljubovala s mladićem, Kurdom, koji je bio pastir. Budući da je njezin otac bio protiv toga, sastajali bi se noću - on bi plivao do otoka vođen svjetlom koje bi mu ona ostavila upaljeno. No jedne je noći otac doznao za tu ujdurmu i razbio svjetlo. Mladić je na pola puta ostao bez vodilje, te se utopio. Zadnje su mu riječi bile "Ah, Tamar!". Te se riječi navodno još uvijek mogu čuti noću u blizini otoka... 
Na otoku je u 10. st. svoju kraljevsku palaču podigao armenski kralj Gagik I. Palača je prekrivala veći dio otoka, iako su joj danas gotovo posve zagubljeni tragovi. Trag koji je preostao nekadašnja je dvorska kapela, crkva Sv. Križa (Surb Hač), koja je od 1116. do 1895. bila sjedište armenskog katolikosata. Naravno, mi na otok idemo radi te crkve. Bit će to posljednja crkva koju ćemo obići na ovom putu.

Brod je tu, no drugih putnika osim nas nema. Vele da će nas prebaciti na otok za 70 lira. OK, to je 14 lira po osobi, nije ni toliko puno, ako brod vozi samo za nas. No kako se njima žuri doma, moći ćemo ostati maksimalno pola sata. Ha, što se može. 

Pogled uz obalu prema Vanu: 



Salon broda je poprilično lijepo uređen: 



Ali mi se ipak penjemo na vanjsku terasu: 



I ovdje je u brdo usječen polumjesec: 



Krećemo. Pogled prema zapadu: 



Pogled unazad: 



Mimoilazimo se s prethodnom turom izletnika: 



Tamo u daljini je Van: 



Pristanište ostaje za nama: 



Brdo Artos u pozadini: 



Ne znam oponašamo li to opet imperatore, ili se tako držimo zbog hvatanja ravnoteže: 



Hrvoje je danas obukao bijelu majicu. Jedinu koju je nosio na čitav put, inače je uvijek u crnome. Nije mi jasno kako izdrži po toj vrućini.

"Kužiš, a onda ćemo pristati tamo s lijeve strane": 



Originalni imperator: 



Približavamo se otoku: 



Naravno da se odmah uočava turska zastava, da ne bi bilo... A lijevo od nje je i crkva: 



Opet prema Vanu: 



Ulazimo u zavjetrinu otoka: 



Sada se Artos lijepo vidi: 



Pristan i crkva: 



Iskrcavamo se: 



Nakon izlaska iz broda kažu nam da nemamo pola sata, nego 15 minuta na raspolaganju. No, ovo će stvarno morati biti munjevita akcija. 

Pogled prema vrhu otoka: 



Crkva se nalazi u gaju bademovih stabala, što mora biti prekrasno u kasnu zimu, kada bademi krenu cvjetati, a na okolnim se brdima još zadržava snijeg. 

Pročelje: 



Natpis: 



Crkva je građena između 915. i 921. i sve do 1915. bila je dio samostanskog kompleksa. Tada je samostan uništen, redovnici pobijeni, a crkva opljačkana. Danas se vodi kao muzej. Turska ju je prije nekoliko godina obnovila, ali je zgrada konfiscirana, te su Turci bili vrlo neskloni ideji da se u akdamarskoj crkvi vrše ikakvi kršćanski obredi. Na kraju su ipak popustili i dozvolili da se 19. rujna 2010. održi liturgija. No ni to nije prošlo bez protesta turskih nacionalista, koji smatraju da Armenci na taj način pokušavaju od Turske ishoditi nekakve ustupke zbog "navodnog genocida".

Usput: u Turskoj danas službeno ima oko 70 000 Armenaca, uglavnom oko Istanbula. Usporedbe radi, prije Prvog svjetskog rata bilo ih je oko 2,5 milijuna. U čitavoj se Turskoj nalazi jedno jedino čisto armensko selo - Vakıflı Köyü, u provinciji Hatay. Jedini razlog zašto to selo još postoji leži u činjenici da je Hatay do 1939. pripadao Siriji, pa se genocid tamo nije uspio sprovesti.

Unutrašnjost: 







Freske: 





Hačkar: 



Još malo armenskih natpisa: 



Zdenac, vjerojatno nekoć korišten i za krštenje: 



No ono što je posebno vrijedno na crkvi, to su njeni biblijski reljefi, koji se nalaze na fasadi. Nekoliko slika crkve izvana: 











Zvonik: 



Brežuljak s barjakom:



Filmić

Crkva u sutonu:



Na vrhu crkve stoji galeb. U prvi sam mah pomislio da se radi o metalnoj ptici: 



Zanimljivo, Armenci su tvrdili da obnova crkve nije potpuna dok se na mjesto na kojemu je trenutno galeb ne vrati križ. Turci su odgovarali da nema smisla metati križ na objekt koji je sekularan. Nakon čitavog natezanja, križ je ipak postavljen 2. listopada 2010. 

Pored crkve su ostaci groblja. Još malo hačkara: 







(kao što vidite, tu je i neki kafić - čak je i otvoren, premda mi nije jasno za koga)

Pogled prema sjeveru: 

 



I istoku: 



Opet pučina: 



Letica se udaljio, pa slika jednu panoramsku:



I samo crkva: 



Pogled na zapad: 



S desne je strane na obali postavljena solarna elektrana, koja je u promet puštena 28. kolovoza 2010. Ispada da smo propustili sve važne događaje na ovom otoku koji su se dogodili u idućih mjesec i pol. 

Vrijeme nam je poći. Pozdrav crkvi: 





Naravno, naplatili su nam i ulaz: 



Naše plovilo: 



Ulazimo u salon, sve miriši po paprikama. Izgleda da si kuhaju večeru. Razmišljamo bi li nas ponudili da ih zamolimo. Zapravo, Letica je stručnjak za takve ulete. Vjerojatno bi, ali ipak produžujemo na terasu. 

Smiraj na jezeru Van: 









Ostavljamo Akdamar: 



Šteta. Trebali smo prespavati u Vanu, kušati neki od njihovih doručaka i doći ovamo ujutro, pa pogledati crkvu i okupati se, sve bez žurbe. Neki drugi put... 

Letica i ja smo konačno sklopili sporazum oko itinerera: 



Negostoljubiva obala nas čeka: 



Ovaj nešto cijedi:



Sunce je posve zašlo: 



Akdamar ostaje u tami: 



Pristajemo:



I evo nas opet na kopnu. Sada trebamo čekati onaj dolmuş koji navodno ide za petnaestak minuta. Ovi na brodu su nam rekli da je onaj kojim smo došli bio zadnji. Hm, komu vjerovati. 
Kada izlazimo na cestu prolazi neki dolmuş, ali u suprotnom smjeru. Na vjetrobranu mu doduše piše "Van". Mislimo si da možda ide malo dalje, pa da će nas u povratku pokupiti. Pričekat ćemo ovdje, imamo još vremena, bus nam polazi tek u 22. 

Na cesti: 





Izgubljeni: 



Evo, da se vidi koliko je onaj mladić morao plivati svake noći: 



Flota: 



I dalje ničeg na vidiku: 



Pokušavamo uštopati neka vozila koja nam liče na dolmuşe iz daljine, ali to su obično ili neki kamiončići ili kombiji. Preko ceste je neki restoran. Jedan nam tip nudi da će nam pozvati taksi. Kažemo da može, ali neka pričeka još par minuta, možda dođe dolmuş. 
Nakon par minuta, pogađate, molimo tipa da nam pozove taksi. 
Nije još ni dovršio poziv, kad evo taksija. Ispada da to nije taj koji je ovaj zvao. Tip nam je rekao "Ako vam pozovem taksi, onda nemojte ući u neki drugi." No ispada da ovaj frajer u taksiju nudi istu cijenu kao i taksist od frajera iz restorana. Ovaj iz restorana veli da je u redu, možemo onda i s ovim. 
Opet se moramo ugurati tako da Nikola legne poprečki. Letica se izvukao, on sjedi ovaj puta naprijed. 

Vožnja do Vana traje nekih 20-ak minuta. Tražimo tipa da nas ostavi u centru, želimo još nešto večerati. Točnije, samo Nikola, Letica i ja, ova dvojica će se prošetati. 
Upravo je započeo iftar (svečani prvi ramazanski obrok nakon cjelodnevnog posta), pa su restorani puni i unutra vlada poprilično hektična atmosfera. Smještamo se u jedan. U ovome osim redovite gužve zbog iftara vlada i kaos jer se u stražnjem dijelu srušio dio stropa: 



Dio konobara raščišćava nered, drugi poslužuju goste. Nemaju lahmacun, ali imaju razne druge vrste hrane, pa nećemo cjepidlačiti. Usto još i ajran... Večera je dobra, a konobar ljubazan. Na kraju plaćamo ceh od 20 lira za svu trojicu. Dogovaramo se da ćemo konobaru ostaviti napojnicu. Dečki kažu svaki po liru. To bi bilo 23 lire. Ali ja nemam sitnoga, pa mu dajem 25. Letica veli da misli da sam mu ostavio previše. A kako da mu objasnim da hoću da mi vrati samo dvije lire? Ja ne znam toliko turskog. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. 

Izlazimo iz restorana, tu su i ova dvojica. Kupit ćemo još dondurmu. Zanimljivo, ovdašnji prodavači ne izvode one pizdarije kao istanbulski. Iako, nastaje problem s Nikolinim plaćanjem, jer mu prodavač kaže cijenu na turskome, Nikola očekuje da mu ja to prevedem, a ja nemam pojma što prodavač kaže. Mislim da je bilo nešto s polovicama lira, a ja ne znam izraz za "pola". 

Van je noću poprilično živahan grad: 



Uspijeva nam uloviti taksi do kolodvora. Ovaj put sam se ja uvalio naprijed, dok se ovi gužvaju otraga. Taksist nas opet vozi kroz neke pokrajnje ulice do kolodvora. Vadimo stvari, potom se vrzmamo po kolodvoru. Hrvoje se vraća iz WC-a i vraća mi neki dug u sitnišu. Shvatim da mi je uvalio još jednu staru kovanicu lira. On se pravda da su ju njemu uvalili kao kusur za WC. Super. Komu ću to utrapiti? 

U čekaonici vanskog kolodvora nalazi se slika još jednog simbola Vana - vanske mačke: 



Vanska mačka potječe iz ove regije, a karakteristična je po svom bijelom krznu, očima različite boje, te činjenici da voli vodu. Hrvoje i Mate kažu da su vidjeli jednu u gradu dok su se šetali. Inače, te su mačke nezgodni kućni ljubimci, jer, iako prijateljski nastrojene prema ljudima, ne podnose druge životinje u svojoj blizini, vole uništavati stvari, a obično se ni ne glasaju mijaukanjem, već zavijanjem. 

Jedna je i maskota autobusne kompanije Best Van Türizm: 



Ukrcavamo se u bus. Čeka nas desetak sati vožnje do Malatye, kamo stižemo rano ujutro. 
Bus, pogađate već, iz grada izlazi kroz nekakve uske i zabačene ulice. Imam osjećaj da u ovom gradu nitko ne vozi glavnim cestama. Potom kreće opet obalom, dionicom koju prolazimo već treći put u roku od 5 sati. Gledamo Akdamar u tami, vide se svjetla iz onog birca. Očito je netko stalno na otoku, valjda pazi na crkvu. Ili to Tamar opet pali svoju lampu... 

Tonem u san. U neko se doba trgnem i vidim da je Nikola, koji je sjedio kraj mene, nestao. Umjesto njega, na sjedalu je kovanica od 25 kuruşa. Bit će da ga je netko uzeo i platio...

egerke @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.