Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
utorak, prosinac 18, 2012
23. listopada je bio petak, no u Mađarskoj neradni, budući da je to državni praznik, obljetnica Revolucije 1956. Slučilo se da je taj vikend u Békéscsabi bio Kolbászfesztivál (vjerujem da ovo ne treba prevoditi), pa sam se otputio tamo.
Do Békéscsabe se iz Debrecena može doći željeznicom na dva načina, oba podjednako nezgodna. Ja sam koristio oba, jedan za odlazak, drugi za povratak. U odlasku sam se odlučio za kilometarski kraću, ali vremenski dulju dionicu. Zato je prvo trebalo doći do Püspökladánya:



Püspökladány (Biskupsko ladanje) mjesto je na magistralnoj pruzi Budimpešta-Szolnok-Debrecen-Nyíregyháza-Zahony. Ujedno se u njemu odvajaju dvije pruge. Prva preko Berettyóújfalua vodi do Biharkeresztesa i granice s Rumunjskom, odakle je nekih desetak kilometara do Oradee (Velikog Varadina). Druga je pruga Püspökladány-Szeghalom-Vésztő-Kötegyán-Békéscsaba. Ta je pruga sastavljena od čak pet nekadašnjih željeznica, pa zato baulja južnim dijelom Alfölda kao netko pod utjecajem viška pálinke. Izlaz iz Püspökladánya je u pravcu zapada, znači paralelno s budimpeštanskom prugom. Potom skreće ulijevo, na jug. Potom opet okreće u pravcu istoka. Zatim ide prema jugu, skrećući lagano na jugozapad i dolazi u Szeghalom. Tamo imam presjedanje. Iako i dalje vozi istom prugom, ovaj vlak ide unatrag iz Szeghaloma (ravno se pruga nastavlja prema Dévaványi i Gyomaendrődu, no ima drugi broj). Vozimo se na jugoistok, kroz nepreglednu ravnicu. Prolazimo Vésztő. Ovdje se inače nalazi nacionalni park Körös-Maros, nazvan po rijekama koje prolaze kroz njega. Park se sastoji od nekoliko razbacanih enklava diljem južne Mađarske, a štiti prije svega ornitofaunu i stepsku i riječnu floru uz spomenute rijeke. U Vésztőu se nalazi i Povijesni spomenik Vésztő-Mágor, što je zapravo naziv za arheološko nalazište koje se sastoji od jednog kurgana iz mlađeg kamenog doba, gdje su nađeni kipovi božica plodnosti, potom za jedan mađarski poganski hram iz doba prije prihvaćanja kršćanstva, te za ostatke benediktinske pustinjačke crkve iz 12. stoljeća.
Vožnja traje sve do Kötegyána. Pruga ovdje dolazi do same granice. Ravno je Salonta, a ona je u Rumunjskoj. Stoga opet moramo mijenjati smjer. Naposljetku krećemo prema Gyuli, i potom stižemo u Békéscsabu.
Ovaj dio Mađarske presijeca nekoliko rijeka. Najsjevernija od njih je Berettyó, koji izvire u Rumunjskoj kao Barcău, da bi se kod Szeghaloma ulila u jedan od triju Körösa - Brzi. Naime, Körös je naziv za tri rijeke u Rumunjskoj i Mađarskoj, i to: Brzi (Sebes-Körös, Crişul Repede), Bijeli (Fehér-Körös, Crişul Alb) i Crni (Fekete-Körös, Crişul Nigru). Po njima je ime dobilo čitavo područje rumunjskog Alfölda koje se nalazi između Banata na jugu i Maramureşa na sjeveru - to je Crişana (mađ. Körösvidék). Prvo se Bijeli i Crni Körös ujedinjuju u tzv. Dvojni Körös (Kettős Körös), da bi se kod Gyome sjedinili s najvećim, Brzim Körösem, te se kao Trojni Körös (Hármas Körös) ulili u Tisu kod Csongráda. Brzi je Körös ime dobio po svojem razornom toku poslije obilnih kiša ili topljenja snijega. To je inače rijeka na kojoj leži i Veliki Varadin.
Da stvar bude zanimljivija, kod Gyule se odvaja i Élővíz-csatorna (Živovodni kanal), kojiput posprdno nazivan i Büdös Körös (Smrdljivi Körös) - iako više nije zagađen - dijelom umjetno prokopan, dijelom iskoristivši jednu mrtvaju Bijelog Körösa, pomoću kojega se nekada do Békéscsabe iz Erdelja dopremalo drvo, kojega je na Alföldu falilo nakon turskih osvajanja (malo je poznato da je Alföld nekad bio šumovitiji, ali su Turci to uglavnom posjekli).
OK, nakon ove detaljne fluminografije južnog Alfölda (a još nisam ni spomenuo Maros i Tisu Laughing ) vraćam se na putopis. Rekoh dakle da je pruga sastavljena od čak pet nekadašnjih željezničkih linija u vlasništvu triju kompanija: püspökladánysko-füzesgyarmatske prigradske željeznice, mátransko-krišanske prigradske željeznice i alföldsko-riječke ("riječke", dakle, ne riječne = Alföld-Fiumei Vasút) željeznice. Potonja je sagrađena kao bi se na čim efikasniji način roba iz alföldskih gradova dopremala do riječke luke, zaobilazeći Budimpeštu. Izgrađena je 1869-71. na dionici Veliki Varadin-Békéscsaba-Szeged-Subotica-Sombor-Osijek, s pobočnom linijom do Villanya. Dobili su i koncesiju za gradnju pruge Osijek-Karlovac, no zbog nedostatka novca 1877. su se povukli, a 1884. otišli u stečaj, te potpali pod državne željeznice.
Gyula, grad kroz koji prolazim neposredno prije Békéscsabe, također je sam po sebi zanimljiv. Radi se o omiljenom turističkom odredištu. Gyula je najniži grad u Mađarskoj (leži na 88 metara nadmorske visine), poznat je po svojim toplicama i po jedinoj tvrđavi od cigle na Alföldu koja je preživjela povijest, ponajprije habsburško devastiranje svih mađarskih fortifikacijskih objekata nakon revolucije 1848. Gyula i Békéscsaba imaju dugotrajan rivalitet. Gyula je dugi niz godina bila glavni grad županije Békés, no onda je potkraj 19. stoljeća napravljena jedna neoprostiva greška - odbili su da magistralna željeznička pruga Budimpešta-Arad prođe kroz grad. Potez je jedva dočekala Békéscsaba, i to je bio kraj Gyulina prosperiteta. Nakon Trianona Gyula se našla na 4 kilometra od granice, te je postala uspavani gradić - dobar za odmor, ali ne i urbano središte.
Nije doduše ni Békéscsaba neki pretjerano užurbani grad, meni je od prije devet godina ostala u sjećanju kao veliko selo, ovaj sam puta malo popravio dojam, ali svejedno.
Kolodvor izvana:



Békéscsaba (Békešská Čaba) glavni je grad županije Békés i 14. najveći grad Mađarske. Ironično, iako ime županije znači "Mirna", ovaj se dio Mađarske, zbog čestih socijalnih nemira potkraj 19. stoljeća prozvao Viharsarok, tj. Olujni ugao. Grad ima oko 65 tisuća stanovnika. Prvi se puta spominje 1332. i veći se dio povijesti zvao samo Csaba. Za vrijeme turske najezde u 17. stoljeću potpuno je opustjela (prvo je stanovništvo pobjeglo, potom su ga 1703. spalili Srbi nastanjeni u susjednoj Gyuli), te je nakon oslobođenja izgrađena nanovo. U tu svrhu u grad su tijekom 18. stoljeća naseljeni Slovaci, koji su sa sobom donijeli i luteransku vjeru. I danas je Békéscsaba kulturni centar mađarskih Slovaka (što nitko ne bi očekivao, budući da se nalazi na posve drugom kraju države od onoga koji graniči sa Slovačkom).
Grad je svojedobno bio zvan najvećim selom u Europi. Naime, iako je broj stanovnika krajem 18. stoljeća iznosio 22 tisuće, mjesto je još uvijek živjelo seoskim životom - ulice su bile uske i blatnjave, kuće većinom prizemnice. Uslijedile su i dvije epidemije, kuge sredinom 18. stoljeća, i kolere 1831. Ipak, Békéscsaba je iskoristila svoj dobar prometni položaj, te je kroz grad prvo prošla cesta prema Aradu, a potom 1858. i željeznica.
1840. postaje trgovište, potom se industrijalizira. Potkraj 19. stoljeća, zbog nezaposlenosti izbijaju štrajkovi (odatle nadimak čitave regije), koje je morala gušiti čak rumunjska vojska.
1888. grad je skoro posve stradao u poplavi, tada se gradi kružni nasip (naime, većina gradova u Alföldu nekad je bila omeđena kružnim nasipom, budući da jednostavni nasip uz rijeku nije dovoljan, jer je površina tla posve ravna i morao bi se graditi kilometrima uz rijeku - tako da je jednostavnije bilo okružiti grad nasipom).
Grad je pretrpio i teške gubitke u Prvom svjetskom ratu, Sovjetskoj Republici i rumunjskoj okupaciji koji su uslijedili.
Nakon Trianona, i gubitka velikih urbanih središta ove regije, poput Temišvara, Arada i Velikog Varadina, Békéscsaba mora preuzeti ulogu središta te regije. U spomen na Trianon u gradu se nalazi spomenik koji prikazuje giljotinu koja pada na povijesnu Mađarsku i rasijeca ju. To bi sve bilo u redu da spomenik nije otkriven 2008. 89 godina nakon Trianona! Što je previše, previše je.
Grad između dva rata doživljava streloviti razvoj, unatoč visokoj nezaposlenosti i velikoj poplavi 1925.
U Drugom svjetskom ratu gradski su Židovi deportirani u Auschwitz, odakle ih se vratilo svega 20%. Grad je također pretrpio teško savezničko bombardiranje. U bombardiranju je sa zemljom sravnjena zgrada kolodvora, koja je ipak obnovljena u stilu, nije joj se dogodio slučaj Debrecena ili Nyíregyháze, vjerojatno i zato što je izgrađena tek 1930.
Nakon Drugog svjetskog rata nastupa razmjena stanovništva - lokalni Slovaci bivaju razmijenjeni za Mađare s područja Velikog žitnog otoka u južnoj Slovačkoj. Ipak, u gradu je preživio znatan broj Slovaka. Danas ih ima oko 6%.
Tek 1950. postaje županijskim središtem, nauštrb susjedne Gyule.
U socijalizmu je bila središte mađarske prehrambene industrije. Devedesetih godina zapada u krizu, no početkom 21. stoljeća uzdiže se stranim ulaganjima. U gradu postoji Csaba Center, najveći šoping centar izvan Budimpešte.

Gradsko središte:



Élővíz-csatorna:



No došao sam i do mjesta održavanja Kolbászfesztivála, no nije me osobito impresioniralo. Previše me podsjećalo na kojekakve Dane piva i slično, pa sam se odlučio ručati u nečem karakterističnijem. U središtu grada postoji Szlovák étterem, pa sam se otputio onamo. Slovačka se kuhinja u mnogim elementima ne razlikuje od mađarske, pa sam tako za glavno jelo uzeo gulaš sa sztrapacskom. Sztrapacska na mađarskom ili bryndzové halušky na slovačkome (ali također i strapačky) su vrsta valjušaka od krumpira koji se obično jedu sa svježim ovčjim sirom uz dodatak kopra i slanine ili čvaraka. No zeznuo sam se s juhom. Odabir je bio Jókai bableves (Jókaijeva juha od graha), koja je ime dobila po poznatom mađarskom romanopiscu Móru Jókaiju, koji je navodno bio veliki ljubitelj ove juhe. Ustvari, to nije juha, već skoro pa varivo. Grah, vratina, kobasica, vrhnje...nakon toga sam već bio skoro sit. Tako je od gulaša pola ostalo na tanjuru. Pio se, naravno, Zlatý Bažant, najpoznatije slovačko pivo.
Dok sam poručao, na grad se već spustio mrak, tako da od slikanja više nije bilo ništa. Sveukupno sam do Békéscsabe putovao 4 sata, tamo proveo 3. Čekao me još put kući.
Ovaj sam se puta odlučio na bržu vezu, iako dulju. Magistralnom prugom do Szolnoka, potom presjedanje na putnički za Debrecen. S obzirom na razmak mjesta u pusti, brzi i putnički između Szolnoka i Debrecena staju na svim stanicama.

Karta:



egerke @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.