Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
petak, ožujak 13, 2015
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro još uvijek imam proljev, nadam se samo da su to zadnji trzaji, jer ne bi bilo ugodno s proljevom krenuti na cjelonoćnu vožnju. Nakon doručka iskorištavam vrijeme da napišem dvije razglednice koje sam odlučio poslati. Jedna ide Ani, a druga Tatjani, da vidi što je propustila. Zatim uzimam stvari i upućujem se prema arheološkom muzeju La cueva del paraíso. Da bih došao dondje, moram se popeti stepenicama do noćnog kluba El Ranchón, pored kojega se nalazi kip još jednog indijanskog poglavice, imenom Guamá, kako s uzvisine gleda prema moru:



Dolazim do arheološkog muzeja, koji je, kao što mu ime kaže, smješten u kompleksu špilja. Ispred se nalazi kućica u kojoj se prodaju karte. Tip koji je u njoj izdaje mi kartu i potom pita „¿Español o inglés?“ Kažem mu „Mejor inglés.“, našto on, budući da sam mu to odgovorio na španjolskom, zaključuje da je očito i španjolski dobar i nastavlja dalje na španjolskom, s pojašnjenjima što sve mogu vidjeti i kuda moram ići. Špilje u kojima se nalazi muzej nekoć su bile taínske ukopne komore. Pronađeno je oko 2000 različitih nalaza, koji variraju od krhotina keramike, figurica, ali i kostiju.

Krećem u obilazak tako da se prvo popnem jednu „etažu“ više, te ću se onda odatle spustiti kroz špilju kat niže. Ovo je jedan od otvora kroz koje se ne može ući:



Ovako špilja izgleda iznutra:



Jedan od grobova:



Da, kosti su ovako na otvorenome.

Ljudske figurice i idoli:



Spiralnim se stepenicama spuštam na nižu razinu. Ne baš pretjerano dobra slika stepeništa. Srećom je drveno, pa se uklapa:



Tu je još jedan kostur, ovaj u staklenom izlogu. Ispod je prikaz glave jednog Taína, naravno ne radi se o iskopini:



Ovo je pretpostavljam kamen, premda može ličiti i na nekakvog grotesknog idola:



Izlazim van. Pred špiljom se nalazi nešto što bi trebalo prikazivati „svakodnevni život Taína“:



Upućujem se uzbrdo do još jedne špilje, u kojoj se nalazi i vidikovac. I ovdje su dva groba:





A tu su navodno i 3000 godina stari petroglifi. Ja ih ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći, tako da sam slikao mjesto na kojem se navodno nalaze (za svaki su slučaj metli i pločicu), no slika je ispala dovoljno mutna da se opet ne može ništa vidjeti:



Vidikovac je u gornjem dijelu te špilje. Pogled na Baracou i zaljev je prekrasan:





Nažalost, sunce i vegetacija malo zasjenjuju čitav prizor.

A ovo je pogled natrag u špilju. Nije baš gostoljubivo za moje natikače:



Razigrane krške pojave:



Ovo je pored onog petroglifa, pretpostavljam da je riječ o još kostiju:



I još jednom slikam dio onog „svakodnevnog života“:



Jedna od velikih školjaka čije su ljušture Taíni koristili kao alat za svakodnevne potrebe:



To je zapravo čitav muzej. Očekivao sam nešto mnogo spektakularnije od ovoga, zapravo su najzanimljivije stvari one prirodne.

Spuštam se natrag do obale. Ovo je pogled na Fuerte Matachín iz drugog kuta:



Obala u samom gradu je prilično negostoljubiva:



A ovdje se nalazi i spomenik Kolumbu i replika križa koji je podigao na ovom mjestu:



Još malo propagandnih murala:



(„Ujedinjeni, budni i borbeni u obrani socijalizma.“, potom prizor doplovljavanja Kolumbovih brodova, a zatim „Štititi okoliš znači čuvati čovječanstvo.“)

Zastajem na jednom štandu kupiti guarapo, drugi put nakon onoga u dolini Viñales i prvi puta za nacionalnu valutu. Točnije, za jedan nacionalni pesos. Pijem ga iz staklene čaše, kojih prodavač ima desetak, te ih odmah nakon ispijanja pere (osim ako kupac ne zatraži još jednu porciju). Sjećam se anegdota iz doba SSSR-a, kada su postojali aparati za vodu na ulici, koji su imali jednu staklenu čašu na lancu, tako da su svi pili iz iste čaše. Ovdje ipak nije tako. Laughing

Nastavljam do glavnog trga, gdje se nalazi pošta u kojoj sam dan ranije kupio razglednice. Predajem ih, službenica stavlja marke i nadam se da će ipak demantirati ono što piše u mom vodiču, da pošiljkama s Kube treba i do mjesec dana dok ne dođu na svoju adresu.

Demantirali su me. Razglednice sve do danas nisu stigle.

Vraćam se do case particular, većinu stvari pakiram u ruksak, te se smještam na balkon, gdje čekam dogovoreno vrijeme kada će me pokupiti bici-taksi. Platio sam već ranije, tako da sam, što se toga tiče, miran. Ono zbog čega nisam miran je činjenica da me proljev još malo hvata. Ostaje mi jedino nadati se da će sve doći na svoje mjesto. Kako sjedim na stolici za ljuljanje, a nasuprot mene se nalazi još jedna, stavljam noge na nju i pokušam ljuljanjem postići to da moment druge stolice preko mojih nogu pomiče moju stolicu, koja onda opet svojim momentom vraća silu na drugu stolicu i tako stvaram neki primitivni pokušaj perpetuuma mobile.

Malo prije dolaska bici-taksija pojavljuje se i gospođa Delvis, Andrésova žena, koja mi kaže da je on u gradu i da će me pozdraviti na kolodvoru. Pitam ju je li nazvao broj gospođe Belise u Varaderu, koji mi je dao, ona kaže da ne zna, da pitam njega.

Bici-taksi je stigao, uzimam stvari, pozdravljam se s Delvis i ukrcavam se na truckalo koje će me prebaciti do kolodvora. Da je do mene, ja bih otpješačio, ali, eto, oni su mi naručili bici-taksi. Zapravo, zanimljivo, još kad sam došao ovamo tip koji je mene i Andrésa dovezao rekao je da ga zovemo kad budem odlazio i trebao prijevoz do kolodvora. Rekao sam da nema problema. No danas se pojavio drugi tip. Tko je zeznuo, ne znam.

Ovako to izgleda iz bici-taksija:



Čak i na dobroj cesti, bici-taksi se uvijek drma, jer ovisi o ritmu kojim vozač okreće pedale, a ne vrti ih ravnomjerno. Tako da je teško uloviti bistru sliku.

Meni nepoznata bista na jednom od usputnih trgića:



Propagandni grafit:



(„Zajedno s Partijom i revolucijom solidarniji i borbeniji.“)

Plaza Martí:



Ovo je nažalost ispalo mutno, ali je zanimljiv kontrast:



Desno je oznaka 8. partijskog kongresa Kubanska komunističke partije i natpis „Ujedinjeni, budni i borbeni“, a lijevo je – grb FC Barcelona. Laughing

Stižemo na kolodvor, Andrés je doista tamo, iskrcavam se i plaćam vozaču bici-taksija, a potom se spremam ući u kolodvorsku zgradu, kako bih kupio kartu. No na ulaznim stepenicama sjede prodavači koječega. To je prilika da kupim dva dupla cucurucha, tako da će po jedan tuljac dobiti Ana i Ena i dva su za meni doma. Pored toga jedna žena prodaje čokolade. Baracoansku tvornicu čokolade otvorio je osobno Che Guevara, a u gradu nisam nigdje imao priliku probati baš čokoladu za jelo (iako sam ju dobio oba dana za doručak kao napitak, što je bilo dobrodošlo osvježenje od kave). Osim toga, dobro će mi doći u borbi protiv proljeva. Pitam ju koliko košta, a ona kaže 5 za 1 CUC. Kako ih prodaje u obliku štangice široke kao jedan red na tabli čokolade, zaključujem da ona vjerojatno želi reći da je u jednoj takvoj porciji 5 kockica i da jedna takva štangica košta 1 CUC. Dajem joj 2 CUC-a, jer želim kupiti dvije štangice. No ona mi daje 10 štangica. 1 štangica košta dakle 20 konvertibilnih centavosa... Nema veze, pojest će se. Ambalaža u koju su upakirane je inače obični staniol i izgleda prilično jeftino.

Pozdravljam se s Andrésom i pitam ga je li zvao Varadero. On daje neki odgovor za koji moram priznati da ga nisam razumio, ali zaključujem da, ako nije, sad vjerojatno hoće, jer sam ga podsjetio. Potom on odlazi. Razmišljao sam čak kasnije i da potražim tog njegovog sina u Mariboru, ali opet, što bih mu rekao? „Bio sam kod vašeg oca u gostima. OK, sad sam vam to rekao, doviđenja.“

Blagajna se još nije otvorila, ali sam odmah prvi na redu, tako da nema bojazni da ću ostati bez karte. Samo da se ne dogodi ono isto što i u Santiagu. Srećom ubrzo otvaraju blagajnu, tako da uspijevam riješiti to pitanje. Autobus je već ovdje, te bismo teoretski već mogli sjesti u njega, ali ne puštaju nas. Međutim, možemo barem stvari ubaciti u bunker. Zatim se moramo vratiti u čekaonicu. Nakon nekih desetak minuta vani počinje pljusak. Doista imam ludu sreću – kad god na Kubi kiši, ja sam pod krovom. I dok tako gledam van, vidim kako naš autobus pali motor i kreće u rikverc prema izlazu iz kolodvora. Zamišljam si da je sada Damir pored mene, koji bi se na taj prizor posve izbezumio – „pa on odmagljuje s našim stvarima!“. Ja međutim znam što je posrijedi – budući da je kolodvor zapravo samo jedno ograđeno dvorište, u kojem se osim našeg nalazi i jedan bus kompanije Ómnibus nacionales, vozač se vjerojatno želi preparkirati bliže zgradi kako se fine turističke guzice (ili glave) ne bi malo smočile prilikom pljuska. A kako se u dvorištu ne može okrenuti, mora izaći van, tamo se okrenuti i vratiti na rikverc unutra. I to se točno i događa – bus ulazi natraške u dvorište i staje uz samu zgradu. No dok je ovaj izveo čitav taj manevar, pljusak je završio. Laughing Ipak su to tropi.

Dok to sve traje, ja slikam još jedan propagandni grafit na zidu čekaonice:



„Ne borimo se za slavu ni časti, borimo se za ideje koje smatramo pravednima.“

Napokon su nas odlučili pripustiti u autobus, ukrcavamo se i kreće truckanje natrag prema Santiagu.

Promatram Baracou kako promiče, Malecón, Fuerte Matachín, bejzbolski stadion...i shvaćam da je sada započeo povratak. U redu, bit će tu još stvari koje nisam vidio, ali to je sve u onom dijelu Kube koji sam već prošao. Do sad sam više-manje išao na jugoistok, sada se vraćam, i to poprilično ubrzano, na sjeverozapad. A moram priznati i da mi je već lagano dosta Kube i da mi čak i paše to što se vraćam.

Dok sam se vozio prema Baracoi, drijemao sam, a nisam ni sjedio uz sam prozor, tako da nisam mogao toliko dobro bilježiti prekrasne krajolike kroz koje prolazi La Farola. Zato ću to sada ispraviti. Krajolici me mjestimice podsjećaju na Gorski kotar, s malo tropskijim biljem. Uostalom, uvjerite se i sami:













Ovo je službeni izlaz iz administrativnog područja Baracoe, negdje taman ispod glavnoga prijevoja:



Nastavljamo:



Presušila rijeka:



I potom se spuštamo na obalu Privjetrinskog prolaza, koji odvaja Kubu od Hispaniole. Ovdje je tlo mnogo suše i vegetacija je polupustinjska:





Pogled uzduž obale:



Na horizontu nisam sasvim siguran je li riječ o običnoj izmaglici, ili se doista naziru obrisi Haitija:



Haiti je za mene prilično mistična zemlja. Nisam siguran da bih želio ići onamo – siromaštvo, bolesti, kriminal, previše je neugodnih stvari koje se vežu za tu nesretnu zemlju, najsiromašniju na zapadnoj polutci, kojoj je jedini grijeh bio taj da je nastala uspješnim robovskim ustankom, pa su zato fasovali sankcije i izolaciju od tada još uvijek robovlasničkih Sjedinjenih Američkih Država. Nešto slično dogodilo se i devedesetih, kada je narod izabrao Jeana-Bertranda Aristidea za predsjednika. No njegove su mjere previše pogodovale siromašnim Haićanima, a premalo poslovnoj eliti, pa je Aristide lagano protiv sebe dobio državni udar, potpomognut od strane Amerikanaca. Nakon što je nekoliko godina bio podalje od vlasti, čak i u izgnanstvu, Amerikanci su ga ipak pristali pustiti natrag na vlast nakon što se vlast vojne hunte urušila. Odradio je mandat do kraja, ali se po ustavu nije mogao odmah ponovno kandidirati. Kandidirao se zato na predsjedničkim izborima 2001., a ti tvrdoglavi Haićani su ga opet izabrali, s 92%. Naravno da je 2004. protiv njega opet pokrenut državni udar, tako da je ovaj put morao otići čak u Južnu Afriku, a SAD je zabranio Južnoafrikancima da ga puštaju iz zemlje. Ipak, 2011. se vratio na Haiti. Ustav međutim zabranjuje treći mandat nekomu tko je već dvaput bio predsjednik, tako da više nema opasnosti za krupni kapital na Haitiju. Barem ne od Aristidea.

S druge strane, volio bih vidjeti prirodu Haitija, upoznati njegovu kulturu...ali izgleda da će to morati pričekati neka mirnija vremena.

Mi se i dalje vozimo prema Santiagu. U međuvremenu smo se malo odmakli od obale:







Ali joj se opet približavamo:



(ono u daljini nije Haiti, već kubanska obala, gledano prema Punti Maisí, najistočnijoj točki Kube)

Otvorio sam i probao jednu čokoladu. Sasvim solidna, iako nije ništa spektakularno. Nadam se da će mi barem pomoći oko probave...

Prolazimo Guantánamo i krećemo na zadnju dionicu puta. Ovo je pak pogled u smjeru Sierra Maestre:



Polja šećerne trske:



Ovo su već bukolički prizori:





Stižemo u Santiago po planu, a ja sada imam oko 2,5 sata vremena da nabavim kartu za Santa Claru, smjestim nekamo prtljagu i pokušam negdje nešto pojesti. Prvi dio ide relativno lagano, nije gužva, pa dobivam kartu za kasniji večernji bus. Mogao sam ići i ranijim busom, u 8 sati, ali bih onda prerano došao u Santa Claru. Tako da ću pričekati onaj u 10.

OK, kartu sam nabavio, no čini se da imam premalo vremena da riskiram s odlaskom do centra i traženjem nekog restorana tamo. Mogao bih taksijem, naravno, ali to ne želim. A u okolici kolodvora nema gotovo ničega. Postoji doduše neka vrsta restorana na onom dijelu kolodvora koji je terminal za nacionalne buseve, ali taj restoran izgleda kao da nemaju gotovo nikakvu hranu, kao da se tamo eventualno može popiti piva. Izgleda da mi ne gine sjedenje u čekaonici ostatak vremena... Možda je i bolje da ne jedem, čini se da mi je proljev prestao, nema ga smisla sada izazivati.

Nakratko izlazim iz čekaonice i prelazim cestu kako bih poslikao Plazu de la Revolución, s golemim konjaničkim spomenikom Antoniu Maceu:



A ovo je pogled na drugu stranu, prema gradu:



I naposljetku, autobusni kolodvor:



Vraćam se u čekaonicu, gdje se na televiziji vrti neka rukometna utakmica kubanske ženske reprezentacije. Dok sam se vratio, netko je promijenio program.

Kako se bliži vrijeme polaska, predajem prtljagu na šalter, a potom rasterećen odlučujem iskoristiti još dvadesetak minuta da trknem ulicom koja vodi prema gradu i vidim mogu li si kupiti barem nešto za put. Nailazim na par štandova, ali svi serviraju ili neko meso ili neku drugu hranu koja mi baš ne ulijeva povjerenje. Naposljetku nailazim na nekakav štand koji prodaje pecivo, te uzimam dva omanja peciva sa sirom za neku smiješnu cifru, poput 1,5 nacionalnog pesosa, takvo što. Zadovoljno se vraćam na kolodvor, autobus je već ondje, na peronu. Pokušavam ući u čekaonicu i skužim da su ju zaključali iznutra. Očito dok je osoblje kolodvora na peronu i ispraća bus, nitko ne može ući u čekaonicu. Ali to je problem, zato što ja MORAM ući u čekaonicu, jer drugačije ne mogu doći do busa. Pokušavam zato tresući metalna rešetkasta vrata kojima se zatvara kolni ulaz na peron privući pažnju službenika koji stoje pored busa. Srećom imam kartu, pa njome mašem (iako je to papirić malo veći od poštanske marke) da vide da nisam padobranac. Skužili su me i jedan od njih dolazi do mene. Ukratko mu objašnjavam u čemu je caka, pa on otključava vrata i pušta me unutra. Moj je ruksak ukrcan, vidim ga u bunkeru, a zatim se i ja ukrcavam, pronalazim relativno mirno mjesto gdje ću se moći udobno ugnijezditi i spremam se za polazak. No zatim dolaze dva tipa koji mi izgledaju nacvrcani, s tim da jedan stalno nateže iz boce ruma. I taman sjedaju u red iza mene. Mislim si, hoće li biti problema, hoće li biti naporni, neugodni, možda tražiti da popijem koju s njima ili se, ne daj Bože, ispovraćati...srećom, uglavnom pričaju međusobno. Jedan od njih ima karakterističan grleni hihot kakav bi dobro pristajao nekom negativcu u crtiću. No dobro, izgleda da me nitko večeras neće uznemiravati, ovima čak ne smeta ni što sam spustio naslon sjedala kako bih imao bolji položaj za utonuti u san...bus je taman dovoljno prazan da većina ljudi sjedi sama u redu. Čak su se i ovi iza mene razdvojili. Nadam se samo da neće u usputnim mjestima ulaziti još puno ljudi...

Po izlasku iz Santiaga tonem u drijemež. Nakratko sam se trgnuo iz sna kad smo stigli u Bayamo, te kasnije opet pri dolasku u Camagüey. Ostatak noći sam uglavnom mirno prospavao.

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 12, 2015
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka na terasi, lijeno se muvam po sobi, potom odlazim do grada. Danas je onaj poslovični dan za odmor, pit-stop koji mi treba na gotovo svakom putovanju. Baracoa je simbolično okretište na kraju Kube, odakle opet krećem nazad prema zapadu, pa je logično da ovdje odahnem jedan dan bez prevelikog pritiska, prije nego što sutra krenem na jednoipoldnevno putovanje prema središnjoj Kubi.

Na kraju moje ulice nalazi se velika zgrada u kojoj je navodno škola, a ja slikam ovakav usputni prizor improvizirane sušione rublja:



Ova zgrada je sjedište neke vjerske zajednice:



Prethodne večeri dok sam ovuda prolazio u tijeku je bilo bogoslužje. Izgleda mi kao nešto protestantsko.

Ovo bi bila jedna od onih fotki koje završe kao razglednica „tipične Kube“:



Katedrala se upravo čisti, pa ulazim kako bih je poslikao iznutra:







Baracoanci se inače žale na posljednju obnovu crkve, tvrde da je dosta izgubila od svog nekadašnjeg izgleda. Ne bih znao, prvi ju puta vidim nakon obnove.

U niši lijevo od ulaza u crkvu nalazi se Cruz de la Parra, legendarni prvi križ koji je Kolumbo navodno ponio iz Španjolske prilikom svog prvog putovanja 1492.:



Ovo naravno nije CIJELI križ (on je bio mnogo veći), već samo njegovi fragmenti (vidi se da nije u komadu). Kolumbo je inače taj križ postavio 1. prosinca 1492. na obali gdje će 20-ak godina kasnije niknuti Baracoa (i danas se na tom mjestu nalazi replika). Znanstvenici sa Sveučilišta u Leuvenu u Belgiji proveli su analizu drveta od kojeg se križ sastoji i utvrdili da je doista staro petstotinjak godina, ali da je riječ o drvetu koje je karakteristično za područje Antila, što znači da pada u vodu priča kako je Kolumbo križ donio iz Španjolske.

Ispred crkve ponovno slikam Hatueya iz profila:



Nekomu će se možda zrcalni odraz ove slike učiniti poznatim – naime, Hatueyeva glava koja gleda ulijevo znak je čuvene kubanske marke cigara Cohiba.

Nastavljam kroz centar, te slikam El Castillo de Seboruco, nekadašnju tvrđavu, a danas hotel:



Tvrđavu su još 1739. započeli graditi Španjolci, a dovršili su ju Amerikanci 1900.

Nakon što me 564. put neki vozač bici-taksija upitao trebam li taksi, a ja mu odgovorio „Zašto mislite da ne mogu hodati?“, jedan od prolaznika je prasnuo u smijeh. Jedino ne znam smije li se tomu kako sam vispreno odbrusio tom dosadnjakoviću, ili mojoj naivnosti što mislim da mi ovaj nudi vožnju jer ga je briga za moje umorne noge.

Vraćam se ponovno prema casi particular, uslikavši ovaj zgodan prizor:



„Ni sat odmora u obrani domovine.“ – i pred tim tačke, kako bi i zorno potvrdile tu parolu. Laughing

Mural u pozadini prikazuje dolazak Europljana na Kubu i Indijance koji to promatraju s obale.

U casi particular je nestalo struje. Ne znam je li stvar lokalne prirode, ili je čitav kvart bez struje. Gospodin Andrés kaže da će pokušati doznati u čemu je stvar, što bi svakako bilo korisno, budući da je u sobi bez upaljenog klima uređaja paklenski vruće. Stoga se nakon kraćeg odmora od planiranog upućujem na ručak. Odabirem paladar El Colonial, najstariji u gradu. Iako još osjećam posljedice onih pića od sinoć i nemam baš neki apetit, ipak se moram prisiliti nešto pojesti kako bih normalizirao probavu.

Na Calle Martí, nedaleko paladara, nalazi se ovaj grafit:



„Žena je revolucija.“ Undecided Pa dobro...

Hrana je osrednja, bez nekih pretjeranih dojmova, ali dovoljno da mi dadne goriva za dalje. Odlazim potom do Telepunta, stajem u red za kupnju kartice i čekam. Promatram susjedni red, u kojem stoji žena koja je po tijelu nesumnjivo žena, ali ima iznimno muške crte lica. Mislim si je li to jedan od onih transseksualaca kojima je država subvencionirala promjenu spola. Sumnja se dodatno produbljuje kada vidim da je došla na red i obraća se prodavačici dubokim, muškim glasom. Hm.

Dolazim i ja na red, ali prodavačica me traži pasoš. Ostavio sam ga u casi particular, nije bilo razloga da ga nosim uokolo, a, izuzev onog slučaja u Camagüeyu, u Telepuntu me nisu tražili isprave. Prodavačica me traži bilo kakvu ispravu, ja nemam ništa uz sebe, osobna iskaznica mi je također u sobi. Izgleda da ću se morati oprostiti s mogućnošću da danas odem na internet, ova je baš zapela držati se birokratske procedure. A ne da mi se kasnije opet vraćati u centar, imam druge planove za popodne.

Vraćam se ponovno prema smještaju, slikajući ovaj grafit:



„Fidel, volimo te. Raúl, slijedimo te. Chávez, sjećamo te se.“

Doma još uvijek nema struje, ali izgleda da je ipak problem na razini kvarta. Samo se nadam da će doći do navečer.

I danas ću na kupanje, ali ne na gradsku plažu, već na malo dalju Playu Blancu, koja se nalazi jugoistočno od grada i navodno ima prekrasan bijeli pijesak. Ponijet ću i fotoaparat da zabilježim put dotamo, ali svoj mali Ixus, koji mogu strpati u ruksak dok sam na plaži.

Krećem. Na južnom kraju Calle Martí, na malom trokutastom trgiću nalazi se Fuerte Matachín:



Sagrađena 1802., ova tvrđava danas u sebi krije mjesni muzej. Ispred nje, na trgiću se nalazi bista Antonia Macea:



I cijeli trg, malo šire:



Ponovno prolazim iza stadiona i izlazim na plažu, kojom nastavljam prema jugu:



Plaža ovdje tvori svojevrsnu prevlaku, jer se s desne strane vidi neka vrsta jezerca, koje je zapravo neki rukavac rijeke Miel koja malo niže utječe u more.

Pogled unatrag:



To je to jezerce:



Hodanje je naporno, jer je pijesak dubok. Ubrzo međutim ulazim u šumarak iza plaže, pa hodanje postaje ugodnije. Nakon nekih 15-ak minuta dolazim do rijeke Miel, te ju moram prijeći – prvo gacanjem kroz plićak, potom preko visećeg, solidnog mosta, a potom preko niskog mosta izgrađenog od polutrulih dasaka koje se klimaju. Ovaj posljednji most izgleda ovako:



Ne znam koliko je rijeka duboka, ali ne bi baš bilo lijepo završiti u njoj. Dotrajalost mosta ne smeta nekom tipu koji mi dolazi ususret, vozeći pored sebe i bicikl, tako da je mimoilaženje poprilično otežano. Ipak, nekako se dokopavam druge strane, te skrećem ulijevo. Ovdje staza vodi kroz bujnu vegetaciju i nekoliko koliba lokalnih stanovnika:



Ponovno skrećem lijevo, uspinjem se iznad zavoja koji čini rijeka Miel prije nego se ulije u Atlantik, te dolazim do neke vrste vojnog poligona:



Puteljkom koji skreće ulijevo dolazim kroz mali šumarak do plaže, na kojoj već ima podosta ljudi. Plaža je razočaranje. Riječ je o vrlo malom žalu, s podosta kamenja uokolo, tako da obala nije baš gostoljubiva. Ulaz u vodu je prilično uzak i tu se muva najveći broj ljudi. Bombastičan naziv Playa Blanca navodi da bi plaža mogla biti slična Playi Ancón nedaleko Trinidada, ali to nije slučaj. Bjelina se očito odnosi na činjenicu da je inače pijesak na plažama uokolo Baracoe smeđ, a ovdje je koliko-toliko bijel. Sve u svemu, plaža vrijedna tek jednog brzog ulaska u vodu i za desetak minuta sam već na putu natrag. Neka, barem je put dotamo bio zanimljiv.

Na povratku opet fotografiram poligon. Ne znam zašto se ovdje nalaze ježevi, teško da bi tenkovi prolazili ovim terenom:



Zapravo mi je teško procijeniti je li poligon još uopće aktivan. Po onom natpisu rekao bih da služi eventualno za vježbe iz „obrane i zaštite“, ako takvo što postoji na Kubi (a prilično sam siguran da postoji, jer se socijalističke zemlje oslanjaju na narodnu vojsku).

Dok prolazim kroz ono naselje koliba, jedna me žena pita želim li guarapo, sok od šećerne trske. Čak sam ga i mislio uzeti, ali ne ovdje, već na jednoj daščari koju sam vidio u samom gradu. Tada još nisam znao one podatke da guarapo može biti leglo bakterija, a opet, onaj koji se prodaje je vjerojatno čišći od ovoga kojega netko nudi iz kuće (iako bi mi ga i ona zapravo prodala, naravno – niste valjda mislili da mi ga nudi iz puke gostoljubivosti, ipak je ovo Kuba).

Ponovno sam na mostu:



Daske iz pobližega:





Pogled na rijeku:





(iznad ovog zavoja se vidi put kojim sam išao do plaže)

Evo me napokon na visećem mostu, koji je u mnogo boljem stanju:



Ponovno sam kod one prve plaže. Pogled na El Yunque, nad kojim se skupljaju oblaci:



Po povratku u grad slikam ovaj grafit:



„Nećemo prestati ni trenutka u borbi da ih dovedemo kući.“ Riječ je o članovima tzv. Kubanske petorke – Gerardu Hernándezu, Antoniu Guerreru, Ramónu Labañinu, Fernandu Gonzálezu i Renéu Gonzálezu – koji su 1998. uhićeni u Miamiju pod optužbom za špijunažu, planiranje ubojstva te prikriveno djelovanje stranih agenata na teritoriju SAD. Iako je Kuba prvo tri godine to poricala, na kraju je priznala da je riječ o njenim tajnim agentima koji su poslani na Floridu kako bi istraživali tamošnju kubansku zajednicu, a u svjetlu bombaških napada 1997. u Havani koje je izvela skupina povezana s poznatim antikomunističkim kubanskim teroristom Luisom Posadom Carrilesom (odgovornim između ostaloga i za bombu kojom je 1976. srušen kubanski putnički zrakoplov, prilikom čega je poginulo 73 ljudi). Svrha bombi 1997. bila je osujetiti kubansku turističku industriju pomoću koje je Castro uspio konačno donijeti olakšanje ekonomiji pogođenoj Specijalnim periodom. Prilikom napada poginuo je jedan talijanski turist, a još ih je 11 ranjeno.

Osim optužbi za špijunažu, napakirana im je i odgovornost za rušenje američkog aviona 1996., kojim su pripadnici kubanske dijaspore bacali letke s porukama protiv kubanskih vlasti na području Havane. Prilikom rušenja poginula su četvorica američkih državljana. 2001. donesena je presuda: Hernández je dobio dvije doživotne, Guerrero i Labañino po jednu, F. González 19 godina, a R. González 15 godina. Kuba je odmah uložila žalbu, tražeći da se suđenje ponovi na mjestu koje nije toliko povezano s kubanskom dijasporom poput Miamija. To je kasnije i dopušteno, no pravno natezanje se nastavilo sve do 2009., kada je kazna Guerreru smanjena na 21 godinu i 10 mjeseci, Labañinu na 30 godina, a F. Gonzálezu na 17 godina i 9 mjeseci. Iako pod paljbom međunarodnih organizacija za ljudska prava (SAD recimo nije dopustio izdavanje viza suprugama R. Gonzáleza i Hernándeza kako bi posjetile svoje muževe u zatvoru), američke vlasti ustrajale su u odluci da su članovi Kubanske petorke opasnost za nacionalnu sigurnost SAD-a i da se odluke suda neće mijenjati.

René González pušten je 7. listopada 2011., nakon što je odslužio 13 godina kazne, uz uvjetnu kaznu od još tri godine. 22. travnja 2013. dopušten mu je povratak na Kubu kako bi prisustvovao očevom pogrebu. Iako se izvorno trebao vratiti u SAD, dopušteno mu je ostati na Kubi ako se dobrovoljno odrekne američkog državljanstva. Fernando González pušten je 27. veljače 2014. Preostala trojica u trenutku moga boravka na Kubi bili su još u zatvoru. No 17. prosinca 2014. postignut je dogovor o razmjeni zatvorenika, čime su preostala tri člana Kubanske petorke razmijenjena za Alana Phillipa Grossa, koji je pred 5 godina uhićen i osuđen na 15 godina zbog distribuiranja ilegalne internetske opreme kubanskoj židovskoj zajednici, te za Rolanda Sarraffa Trujilla, koji je prije 19 godina uhićen i osuđen na 25 godina zbog špijunaže za CIA-u.

U casi particular još uvijek nema struje, a mrak se već ozbiljno spušta. Dakle, ovo bi mogla biti vesela večer. No, srećom, struja dolazi taman kad sam završio s tuširanjem. Uspinjem se na terasu, gdje me čeka ponovno jedan mojito prije večere, a potom i sama večera. Danas imam tetí, posebne ribice slične punoglavcima, koje se pojavljuju samo za vrijeme opadajućeg mjeseca u rijekama oko Baracoe. Pripremljene su ponovno u sosu od kokosovog mlijeka, a toliko su sitne da gotovo podsjećaju na dugozrnatu rižu. Dok večeram, razgovaram s gospodinom Andrésom, pitam ga je li i na Kubi za vrijeme Hladnog rata postojao običaj da se u školama uči ruski, kao i drugdje u istočnom bloku. Očekivano je da jest, i on mi to potvrđuje, no nigdje danas ne viđam traga tomu, za čitavo vrijeme boravka nigdje se nisam sreo s nikakvim natruhama ruskog. Također ga molim da mi dadne neki kontakt u Varaderu, budući da tamo nemam zajamčeno nikakvo spavanje, a moglo bi biti gužve. On mi daje adresu, ali napominje da će nazvati i provjeriti je li sve u redu.

Nakon večere imam ideju otići do grada, ali zadržavam se neko vrijeme u sobi, prečitavam neke stare poruke na mobitelu, prokrastiniram odluku o odlasku. Kad se napokon odlučim prošetati do glavnog trga, čini mi se da će ubrzo početi padati kiša, već neke kapi i padaju, tako da se nakon kraćeg vremena ipak vraćam kući. Sinoć sam pretjerao s alkoholom, tako da sam danas cijeli dan u nekom stanju slabosti, a čini mi se i da me hvata neki proljev, što ne bi baš bilo dobro, budući da iduću noć provodim u busu. Nadam se da će mi se to normalizirati dotada...

Zato se noćas moram naspavati, pa ovdje završavam svoj dan odmora...

egerke @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 0
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dižem se prije 6, vani je još mrak. Ubrzano doručkujem, plaćam, pospremam stvari u torbu i čekam da dođe onaj isti taksist od prekjučer. I Talijani su tu, naravno. Zamolio sam gospođu Sandru još jučer da se čuje s vlasnikom case particular iz Baracoe i potvrdi ima li mjesta, ne želim ništa prepustiti slučaju ili ćudljivoj kubanskoj mobilnoj mreži (poslao sam poruku, ali opet nisam dobio odgovor). Potvrdila mi je da će me gospodin Andrés čekati na kolodvoru u Baracoi.

Dok je taksist došao, već je svanulo. Ali ulice su svejedno puste. Vozimo se opet po brežuljkastom krajoliku Santiaga do kolodvora, gdje ja trebam potvrditi svoju rezervaciju, pa stajem u red ispred blagajne. Još nije otvorena. Talijani nisu kupili kartu ranije, tako da se nadaju da će ju nabaviti danas. Čekam pred blagajnom. U jednom se času pojavljuje jedan službenik, sjedi za šalterom, premeće neke papire, ali ne otvara blagajnu. Ostali koji čekaju rasporedili su se po čekaonici. Vrijeme polaska se bliži, a blagajna je i dalje zatvorena. U jednom času službenik se diže i izlazi na peron. Tamo je već autobus i stvorio se red onih koji očito imaju karte i čekaju da uđu u autobus. Ja se nadam da će se vratiti i omogućiti mi da preuzmem svoju rezerviranu kartu, ali to se ne događa. Na kraju se i ja upućujem na peron i pitam što je s kartom, kažem da imam rezerviranu kartu za danas. Ispada da su oni počeli puštati ljude u autobus neovisno o prethodnim rezervacijama i da sam praktički došao u zadnji čas, malo je falilo da ostanem bez mjesta jer sam se civilizirano odlučio držati procedure.

Ubacujem ruksak i ukrcavam se, na jedno od posljednjih slobodnih mjesta, odmah pored vrata autobusnog WC-a (koji je ovdje smješten u stražnjem desnom kutu autobusa). Ukrcavaju se još neki ljudi koji nemaju mjesta nego će stajati. Izgleda da oni ne idu skroz do Baracoe, već samo do Guantánama. Inače, put do Baracoe traje nešto manje od 5 sati, premda udaljenost nije prevelika. Razlog je u terenu kojim vodi cesta.

Između Santiaga i Guantánama jednim je dijelom sagrađena dionica Autopiste Nacional, tako da vožnja traje manje od sat vremena. Grad Guantánamo povezujemo s najpoznatijom kubanskom pjesmom Guantanamerom (zanimljivo je da se ta pjesma pjeva na Martíjeve stihove, a autor José Fernandez pjesmu je zamislio kao svojevrstan komentar dnevnih zbivanja, s impromptu varijancijama stihova), ali i sa zloglasnom američkom vojnom bazom. No sâm grad Guantánamo nema previše veze s bazom, budući da se ona nalazi na ulasku u zaljev Guantánamo, dok se grad nalazi nekih desetak kilometara od obale zaljeva. Bazi najbliži grad je Caimanera, ujedno i luka grada Guantánama. Stanovništvo Caimanere uglavnom čine potomci doseljenika s Jamajke koji su na Kubu došli kako bi pomogli u izgradnji baze. Danas je Caimanera za strance zatvoreni grad, a u doba dok su odnosi Kube i SAD-a bili srdačniji, glavna privredna grana bila je – prostitucija. Sama vojna baza ima površinu od čak 120 km2, a SAD ju je od Kube unajmio 1903. Prvih 31 godinu godišnji najam iznosio je 2000 dolara, a onda je povišen na 4085 dolara. Unatoč zategnutim odnosima, Amerikanci i dalje uredno plaćaju Kubi tu najamninu, ali Kuba čekove ne unovčuje, budući da bi njihovo unovčenje značilo legitimitet postojanja baze, što Kuba negira, a bazu smatra okupiranim teritorijem. Nakon Revolucije Kuba je zatvorila sve instalacije kojima je baza bila povezana s ostatkom Kube, između ostalih vodovod (zbog čega baza danas vodu dobiva iz desalinizacije). Unatoč tomu, Kubanci koji su radili u bazi to su nastavili činiti, sve do odlaska u mirovinu (posljednji su otišli 2012.). Kako bi se spriječilo bježanje nekih Kubanaca u američku bazu radi traženja azila, Kuba je uz granicu s bazom zasadila 13-kilometarsku barijeru opuncija, tzv. „Kaktusnu zavjesu“ koja sprečava prolaz. Amerikanci su s druge strane postavili minsko polje, najveće na zapadnoj hemisferi, koje je stajalo sve do 1996. Danas je vojna baza Guantánamo najpoznatija po svom zatvoru u kojem Amerikanci drže osobe za koje se sumnja da su povezane s Al Qaedom ili talibanima. Unatoč mnogim Obaminim obećanjima o zatvaranju, pogotovo nakon što su procurile informacije o mučenjima zatvorenika, zatvor još uvijek postoji.

Nakon Guantánama, cesta ulazi u najsuši predio Kube – polupustinjsko tlo uz samu obalu prekriveno je kaktusima, a sa sjevera ga štiti gorje Cuchillas del Toa. Jedan pogled iz autobusa:



Nakon odvajanja od južne obale započinje uspon brojnim serpentinama preko brda prema Baracoi. To je legendarna La Farola – Svjetionička cesta, koja je sagrađena 1964. i zapravo je bila prva asfaltirana cesta do Baracoe (ranije se do nje moglo samo lokalnim šumskim putovima i brodom). Sa svojih 55 km dužine, La Farola prelazi od najsušeg predjela Kube u njen najvlažniji dio. Izgradnja je započela još u vrijeme Batiste, ali je zastala jer nije bilo novca za isplatu radnika (iako se u isto vrijeme u džepove Batiste i njegovih jataka slijevao silan novac od havanskih kockarnica). Nakon Revolucije Fidel je cestom odlučio nagraditi narod Baracoe za podršku koju su mu pružili u gerilskoj borbi, pa je pokrenuo dovršetak izgradnje La Farole. Ukupno ju je gradilo 500 radnika tijekom 4 godine, a za izgradnju jednog kvadratnog metra ceste bilo je potrebno 300 kg betona.

Malo sam zadrijemao, budim se tek kad je bus zastao na jednom prijevoju radi piš-pauze. Izlazim van i susrećem ono dvoje Talijana iz auta za Camagüey. Razmjenjujemo par riječi, oni su nakon Camagüeya i Holguína išli u Guardalavacu, na atlantskoj obali nedaleko Holguína. Kažu da je ona (Francesca) imala nekih probavnih problema, tako da se ne osjeća baš najbolje.

Odlazim do WC-a, no tamo je podulji rep. Vrzmam se uokolo, te kupujem jedan cucurucho, lokalni slatkiš koji se izrađuje u ovom dijelu Kube. Riječ je o masi koja se radi od kokosa, šećera, meda, papaje, guave, mandarine i lješnjaka, te ju se onda stavlja u tuljac izrađen od palmina lista (cucurucho znači „tuljac“). Izvrsna je okusa, tako da odmah slišćujem čitav jedan tuljac (prodaju se obično dva, po cijeni od 2 CUC). Drugi spremam za popudbinu. Zatim slikam krajolik uokolo:





 

Budući da mi se ne da čekati red za WC, niti mi se da lunjati uokolo kako bih našao neko dovoljno samotno mjesto, odlazim na WC u autobusu. Začudno, nije toliko prljav, koliko je vruć i mračan. Prostorijica je izuzetno klaustrofobična i prisiljen sam sjesti na školjku kako bih obavio malu nuždu. Nema ni vode za oprati ruke. Brže-bolje izlazim, jer autobus već pali motor i čini se da će krenuti, a ja ne želim biti u WC-u kad krene voziti i vrludati po zavojima.

Ubrzo se počinjemo spuštati prema Baracoi. Vegetacija je ovdje mnogo gušća i zelenija, vidi se da sjeverni obronci Cuchillas del Toa dobivaju najviše kiše na Kubi.

Nakon nekih 45 minuta dolazimo u Baracou. Čeka me tip s mojim imenom na komadu papira i ovaj puta to nije taksist, nego upravo moj domaćin. Kažem mu samo da želim odmah kupiti kartu za povratak, budući da iz Baracoe postoji jedan jedini bus dnevno i taj je često popunjen, tako da je najbolje kupiti kartu za natrag odmah po dolasku. Obavljam predbilježbu (opet ću morati doći po kartu prije samog polaska), a potom krećem s gospodinom Andrésom do bici-taksija koji će nas odvesti do case particular.

Čim smo sjeli u bici-taksi i nakon što je provjerio da sam iz Hrvatske (to sam mu napomenuo u onoj poruci za koju nisam bio siguran je li ju dobio) pita me je li Hrvatska blizu Slovenije. Kažem da jest, da je to susjedna država. A on onda kaže da mu sin živi u Sloveniji, u Mariboru. Priča kako je tako pred nekoliko godina kod njih odsjela jedna cura iz Slovenije, koja je zapela za oko njegovu sinu. I tako, veli on, nakon nekoliko dana dođe mi sin i kaže „Tata, idem ja s njom putovati po otoku.“ Nakon desetak dana se vratio i rekao „Tata, idem u Sloveniju, vjenčat ćemo se.“ I tako je on završio u Sloveniji, u međuvremenu je tamo dobio i dijete, radi kao konobar, navodno je naučio i slovenski...eto kako je svijet mali.

Dolazimo do case, plaćam taksi i krećem se smjestiti. Smješten sam na prvom katu, u sobi do su neke dvije cure iz Francuske, a na vrhu kuće je terasa, s koje puca krasan pogled na ocean. Nudi mi da sjednem malo na terasu, da popijem mojito (koji će mi naravno naplatiti), te usput donosi i album sa slikama svog sina, njegove žene i sina (mali se zove Christopher). Ima jedna zanimljiva slika gdje mali, još novorođenče, leži na stolu, a sa svake mu je strane po jedna fotografija – Fidel i Che. Laughing Meni je to sve simpatično, ali vidim da gospodinu Andrésu, dok priča o tome, nije lako. Sin mu je daleko, ne može baš prečesto dolaziti (jednom godišnje ili čak jednom u dvije godine), a on sâm očito ne može na tako dalek put da ga posjeti u Sloveniji. Ili nema novca. Možda nema ni putovnicu. U svakom slučaju, čini se da je tužan što su mu sin i unuk tako udaljeni.

Vraćam se u sobu, malo se osvježavam i krećem u obilazak Baracoe. Baracoa je osnovana 15. kolovoza 1511. i najstarije je europsko naselje na Kubi, te stoga nosi naziv Ciudad Primada, Prvotni grad. Smještena je na malom poluotoku pored Zaljeva meda (Bahía de Miel), dok se u zaleđu grada dižu visoke planine. U gradu se još i danas mogu naći potomci Taína, koji su se ovdje očuvali zbog dugotrajne izolacije. Jedan od najpoznatijih Taína u povijesti bio je Hatuey, poglavica koji je poveo pobunu protiv Europljana. Hatuey je bio s Hispaniole i već je upoznao tamošnje ponašanje Španjolaca. Stoga, kad je čuo da se Španjolci spremaju put Kube, uputio se i on s 400 vojnika u kanuima na Kubu, te je tamošnje stanovništvo upozorio na to da Španjolci dolaze i traže zlato, otimaju lokalnu zemlju i porobljuju lokalno stanovništvo. Nisu mu vjerovali. Stoga je Hatuey pristupio gerilskoj taktici, prisilivši Španjolce da se uglavnom povuku u utvrdu u Baracoi. Međutim, nedugo zatim je ipak uhvaćen i spaljen na lomači. Prema legendi, na samrti ga je jedan španjolski svećenik pitao želi li se pokajati i prijeći na kršćanstvo. On mu je odgovorio protupitanjem je li raj mjesto na kojem bi mogao sresti Španjolce. Nakon potvrdnog odgovora, Hatuey je zaključio da tada želi ići u pakao, jer tamo neće sresti te okrutne ljude.

1518. Baracoa postaje gradom i prvim biskupskim sjedištem na Kubi. Grad je dobro utvrđen, trima nevelikim ali snažnim utvrdama: Matachín, La Punta i El Castillo. Tijekom 16. i 17. st. ovaj izolirani grad idealan je za krijumčare i tajnu trgovinu s Britancima i Francuzima, dok krajem 18. st., nakon pobune robova na Haitiju ovamo dolaze francuski kolonisti, te donose sa sobom novitet na Kubi – kakao. Iz tog se razloga ovdje kasnije razvila i industrija čokolade, a čokolada je ostavila trag i na baracoanskoj kuhinji – zapravo, Baracoa je jedini dio Kube gdje je moguće govoriti o postojanju lokalne kuhinje, koja dakle nije comida criolla.

400-godišnja izolacija završila je dakle izgradnjom La Farole, a danas je Baracoa šareno, živopisno mjesto, s pomalo pomaknutim ugođajem, premda izolirano, ipak ne posve zanemareno od turista koje privlači svojim plažama, lokalnom klimom, gastronomijom ili jednostavno opuštenom atmosferom.

Glavni trg u Baracoi ima trokutast oblik i na sredini je mali park:



Ako niste dobro vidjeli na prethodnoj slici, tu je i Hatueyeva bista:



(ispod piše „Hatuey, prvi pobunjenik u Americi, spaljen u Yari pored Baracoe“)

Nasuprot toj bisti nalazi se katedrala – najstarija na Kubi:



(„1511. utemeljeno je ovo naselje Nuestra Señora de la Asunción de Baracoa. Papa Lav X. ga je imenovao prvim biskupskim sjedištem i katedralnim mjestom (1516-1523.). Od 1757. ova crkva se zove crkvom Svetog Križa od Parre. Počev od 1804. glavna je župna crkva i obnovljena je 1886. i 2012.“)

Posljedice nedavne obnove su vidljive:



Jedno od obilježja Baracoe su i šarene fasade živih boja:



Crkvu je teško uloviti i s druge strane trga, jer ju zakriva park:



Zgrada lokalne općine, s obaveznom Castrovom slikom:



Telepunto:



Pogled niz Calle Maceo:





I unatrag, prema glavnom trgu:



Nastavljam ravno po Calle Maceo i dolazim do tvrđave La Punta, izgrađene, kao što joj i ime govori – na samom vrhu poluotočića:



Izgrađena je 1803. i štitila je ulaz u gradsku luku. Danas se u njoj nalazi restoran u kojem ću ručati, ali ne prije nego okinem još par slika.

Pogled na Atlantik i prema autobusnom kolodvoru (koji se nalazi odmah iza mjesta gdje je ovaj bici-taksi):



U zaljevu se nalazi ova olupina:



Prema informacijama koje sam našao, služi(la je?) kao neka vrsta lukobrana.

Pogled prema dnu zaljeva:



Odlazim u restoran, koji je zapravo jedna velika natkrivena terasa. Odlučujem se za filete od ribe u sosu od kakaa. Umak od kokosova mlijeka će pričekati večeru. Kada mi konobar donese jelo, shvaćam da je riječ o PRAVOM kakau, dakle okus je gorkast. Dosad sam jednom jeo piletinu u sosu od čokolade i to je bilo slatko, no ovo...pa, nije loše, ali nije ni spektakularno.

Ponovno na ulici, slikam još parola:



(„Red, disciplina i zahtjevnost.“)



(„Ujedinjeni za održivi i napredni socijalizam“ – takav jedan natpis sam već slikao. Omnibus Nacionales je jedan od dvaju nacionalnih prijevoznika za Kubance, drugi je Astro. Slogan im isto piše na znaku – Točnost, sigurnost i udobnost.)

Oba se natpisa nalaze na ogradi autobusnog kolodvora.

Pogled uz obalu na sjeverozapad:



I na baracoanski Malecón:



Unatrag – vidi se tvrđava La Punta, a iza nje, na obzoru, karakterističan plato nazvan El Yunque (Nakovanj):





Dosadni socijalistički blokovi:



Na ogradi sportskih terena ova je Fidelova izjava:



(„Sport vježba naviku nastojanja, disciplinu i duh žrtvovanja.“)

I obala južno od grada ima živopisne reljefne oblike:



Arhitekturalni potpuri, s motivom valova na ogradi:



Vraćam se u Telepunto iskoristiti još ono vrijeme koje mi je ostalo na kartici iz Santiaga. Unutra bacam pogled na plakat s tarifama međunarodnih poziva. Najpovoljnije su cijene – prema Venezueli. Dakle, jeftinije je zvati Venezuelu nego mnogo bliži Meksiko. Očito je tko je glavni politički saveznik... Pitam se je li za vrijeme Hladnog rata bilo jeftinije zvati SSSR nego Meksiko...

Nakon Telepunta krećem se malo odmoriti u casu particular. Još malo šarenih fasada:



I još malo propagande:



(„Revolucija ne radi kompromis ni s kim, samo s narodom.“ – ovaj puta Raúlova izjava; „Revolucija je: braniti vrijednosti u koje se vjeruje, pod cijenu bilo kakve žrtve.“)

Vraćam se u smještaj, malo se odmaram, a potom odlučujem ispitati kakvu plažu ima Baracoa. Uzimam samo najnužnije stvari (to ne uključuje fotoaparat) i upućujem se prema južnoj strani grada, gdje se nalazi meni najbliža plaža. Izbijam na Malecón, ali otamo se ne može do plaže, tako da prolazim pored Matachína (južne tvrđave) i potom izlazim na plažu pored bejzbolskog stadiona koji je prilično dotrajao (na zidovima su pločice s upozorenjima da se ljudi ne približavaju previše zbog opasnosti od padanja žbuke). Prvi dio plaže je dosta prljav i pun ljudi, pa krećem malo južnije, gdje pijesak postaje dublji i finiji, što pomalo otežava hod. Nalazim osamljeno mjesto i odlazim se bućnuti. Atlantik je već hladniji. Nije to ona neugodna hladnoća Jadrana, ali recimo da nije više moguće posve nonšalatno ušetati u more, onako kako sam mogao u Trinidadu.

Na plaži ne ostajem predugo, možda desetak minuta, a tada se opet upućujem natrag, ovaj puta kopnenim putem, s druge strane stadiona. Ovdje, nasuprot tribinama, na travnjaku stadiona pasu kokoši, iako se na samom stadionu održava trening nekih klinaca. Budući da Baracoa nije glavni grad provincije, ovo je tek lokalni stadion, prave zvijezde bejzbola u ovoj provinciji igraju na stadionu u Guantánamu.

Po povratku kući, dok sam se istuširao, presvukao i sve ostalo, već se lagano bliži i vrijeme večeri. Sjest ću prije toga malo na terasu i popiti još jedan mojito prije nego Andrés donese večeru. A večera je upravo ono čemu sam se nadao – riba u umaku od kokosova mlijeka. Umak inače ima i dodatak paradajza, tako da je blago crvenkast. Sve u svemu, zanimljiva kombinacija okusa, slatkasto kremasta. U salati koji dobivam uz glavno jelo po prvi puta na Kubi ne dobivam anemične bljedunjave paradajze, već prave jarkocrvene. Očito je Baracoa po svemu drugačija od ostatka Kube...

Nakon večere odlučujem se prošetati do centra grada, vidjeti događa li se štogod u lokalnoj Casi de la Trova. No radije sjedam u jedan birc na samom glavnom trgu i promatram ljude. Uzimam jedan mojito za početak. U skupini ljudi koji prolaze vidim i one svoje Talijane iz Camagüeya, ne primjećuju me. S nekim su društvom. Ima i starijih ljudi, veselo je i gužvovito. Nakon mojita, uzimam daiquirí. Pa caipirinhu. Pa Cuba libre. Pa cancháncharu. Isprobao sam im svu ponudu koktela i to se već dobrano vidi na meni. U jednom času dolazi jedna žena koja prodaje cucurucho i ja odlučujem uzeti. Dajem joj 2 CUC-a, pretpostavljam da je cijena ista kao i tamo na cesti. Ona traži još. Ne zna mi reći koliko košta. Hm, čini se da me želi preveslati, ali ja sam prepijan da bih se sada cjenkao. Vadim iz džepa sitniš, imam još 2 CUC-a i onaj Cheov novčić od 3 nacionalna pesosa, koji mi je prethodne večeri uvalio tip na štandu u Santiagu. Ona uzima sve to, daje mi cucurucho i odlazi. Izgleda da sam ga preplatio, a ona je iskoristila moje trenutno stanje. Nema veze, nije toliki gubitak, a i taj jedan cucurucho će mi dobro doći da malo napunim želudac i ublažim djelovanje alkohola. Pitam konobaricu imaju li išta bezalkoholnog, ali odgovor je negativan. Imaju Coca Colu, treba im za Cuba libre, ali ju vjerojatno ne služe zasebno. Ništa, plaćam (sve skupa je bilo nekih 10 CUC) i upućujem se prema svojoj sobi, tamo ću se natankati vode prije nego se strovalim u krevet. S obzirom na to koliko sam popio (treba uračunati i onaj mojito prije večere i pivu poslije) još sam i dovoljno pri sebi, kokteli su ipak razblaženi oblik alkohola. Ali opet, ovo je nešto što ne bih trebao raditi u zemljama poput Vijetnama, Kambodže, Tajlanda, gdje su alkoholizirani turisti mnogo češće meta lokalnih prevaranata nego na Kubi. Onih 2 CUC-a više (ako je to uopće više, ako to nije redovna turistička cijena u Baracoi) stvarno je vrlo mali gubitak. Srećom, većina stvari mi je ionako u sobi, pa nema zime...

Malo osvježenja prije počinka, pola boce vode na eks i carstvo snova...

egerke @ 01:27 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.