Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, rujan 5, 2012
Pred nama je Batumi, glavni grad Adžarije, ili Adžare, jugozapadne gruzijske autonomne regije. Za razliku od Abhaza, koji su narod iz sjeverozapadne kavkaske skupine, i nisu srodni s Gruzijcima ni etnički, ni jezično, Adžarci su zapravo Gruzijci, ali islamske vjeroispovijesti. Islam je ovamo prodro s turskim osvajanjem 1614., a Adžarija je ostala pod Turcima do 1878. Turci su Adžariju ponovno zauzeli nakon Prvog svjetskog rata, no mirovnim ugovorom u Karsu ona je prepuštena Sovjetskom Savezu, pod uvjetom da se lokalnom muslimanskom stanovništvu zajamči autonomija. Tako je Adžarija 1921. dobila status autonomne sovjetske socijalističke republike. Ironično, vjera, kao temelj uspostave autonomije, bila je istovremeno proganjana. 

Kada se SSSR raspao, Zvijad Gamsahurdija imenovao je predsjednikom adžarskog Vrhovnog sovjeta Aslana Abašidzea. Gamsahurdija je očekivao da će Abašidze pomalo razgraditi adžarsku autonomiju i posve inkorporirati Adžariju u sastav Gruzije. To se međutim nije dogodilo, a kad je Gamsahurdija počeo gubiti strpljenje, Abašidze je odgovorio mobilizacijom lokalnog stanovništva i neposluhom središnjoj vlasti. Nakon Gamsahurdijinog pada, Ševardnadzeova se vlast nije pretjerano bavila Adžarijom, što je omogućilo da se ta regija drži podalje od građanskog rata u državi, istovremeno prosperirajući od turizma i svog povoljnog položaja na granici s Turskom. Abašidze je međutim ekonomski prosperitet koristio prvenstveno za osobno bogaćenje i samovladu, pa čak i nepotizam (svog je sina imenovao gradonačelnikom Batumija). Zapravo, u mnogo čemu se ponašao kao lokalni šerif, očekujući da vlast u Tbilisiju pleše po njegovim uvjetima. Kada se to ne bi dogodilo, Abašidze je preuzeo kontrolu nad carinom, lukom u Batumiju, a stvarao je i vlastitu vojsku, istovremeno kontrolirajući jedinice gruzijske vojske stacionirane u regiji. Ševardnadze je bio prilično popustljiv, te je Abašidzeu omogućio veću autonomiju regije, uz jamstva da se isti neće kandidirati za predsjednika Gruzije. Abašidze je pristao, i do kraja Ševardnadzeove vlasti držao se postrani. Kada je provedena Revolucija ruža, Abašidze je to nazvao državnim udarom, ali je ipak pristao da njegova stranka sudjeluje na predsjedničkim izborima 2004. Nakon što je Saakašvili preuzeo vlast, zatražio je od Adžarije da surađuje s gruzijskim ustavom i razoruža paravojne formacije. Abašidze je ustvrdio da središnja vlast priprema invaziju, te je porušio sve cestovne mostove koji su vodili u regiju i pripremio se za oružani otpor. Umjesto toga, izbile su demonstracije samih Adžaraca, koji su zauzeli centar Batumija i zahtijevali da Abašidze odstupi. To se i dogodilo, 7. svibnja 2004. 
Danas je Adžarija i dalje autonomna regija, iako mnogi kritičari tvrde da je ta autonomija nominalna. U Batumiju se nalazi i sjedište gruzijskog ustavnog suda. 
Zanimljivo, danas je u regiji svega 30% muslimana, a čak 63% gruzijskih pravoslavaca. 

Batumi (ili Batum, na turskome) glavni je grad Adžarije, i sa 123 500 stanovnika treći najveći grad Gruzije. Ujedno je i terminal Transkavkaskog naftovoda i važna luka. Grad se spominje još u antici kao grčka kolonija Bathys. U Hadrijanovo doba postaje rimska utvrda, a dalje je dijelio sudbinu ovog dijela Gruzije. U 15. i 16. stoljeću nekoliko je puta prelazio iz turskih u gruzijske ruke i natrag, dok 1627. nije konačno zauzet od Turaka. Turci su ga pretvorili u važno središte trgovine robovima. 1878., mirom u San Stefanu, zauzima ga carska Rusija, te postaje slobodnom lukom. 1883. započinje izgradnja Transkavkaske željeznice Batumi-Tiflis-Baku, koja je dovršena 1900. Iste je godine dovršen i naftovod. Grad je tako postao glavna naftna luka Rusije, što je uzrokovalo strelovit rast stanovništva. 1918-1920. grad je bio pod turskom okupacijom, a otada je glavni grad Adžarske ASSR, tj. današnje Adžarije. Danas je glavna gruzijska luka, čije usluge koristi ne samo Gruzija, već i Armenija i Azerbejdžan, a u manjoj mjeri i Kazahstan i Turkmenistan. Prvenstvena izvozna roba je nafta - luka može primiti tankere do 80 000 tona nosivosti. 
Abašidzeov pad potaknuo je i strana ulaganja, prvenstveno u turizam - nakon gubitka Abhazije, Adžarija je danas glavna gruzijska rivijera. 
U gradu je do 2007. bila i ruska mornarička baza, no Rusi su se povukli. 

Mi ulazimo u Batumi. Neobična zgrada policije: 

 

Batumska pravoslavna katedrala Bogorodice: 

 

Ubrzo dolazimo i do autobusnog kolodvora, koji podsjeća pomalo na scene iz Albanije. Hrpa maršrutki i kaos. Pred sâm izlazak iz maršrutke opet započinje rasprava. Ja ne znam je li to uvjetovano kod nekih ljudi, ali meni je apsolutno neshvatljivo da će većina kontinentalaca čim se nađe u morskom kupališnom gradu prvo pomisliti na kupanje. Tako je i ovdje netko izvalio tu ideju da se okupamo. Ja na put nisam ni nosio kupaće gaće, ali kažem kako mi nije jasna ta opsjednutost kupanjem. OK, i ja sam kontinentalac, i imam kuću na moru, kao mali sam znao po dva mjeseca biti dolje, ali nikada nisam shvatio ljudsku potrebu za kupanjem, tu silnu fascinaciju da netko ide na more samo zato da bi se u njemu umakao. Ja sam prije polaska na put bio tjedan dana u Zlarinu i nisam se nijednom okupao (dijelom i zato jer je more bilo ledeno, budući da ga je ohladila bura). Meni je prva asocijacija na more šetnja uz obalu, odmor, a ne plaža. Drugi mi kažu da sam čudan. Ja ih izazivam da mi daju jedan logičan argument zbog čega se odrasli razumni ljudi raspomame za hrpom slane vode. Odlaze na more samo zato da bi se kupali. Kupati se možeš i u kadi, ako ti je samo do kupanja. Ako ti nije do kupanja, onda to znači da možeš otići na more i ne okupati se, a opet ne smatrati da si išta propustio. Prema tome, zašto bih ja bio čudan ako odvajam pojmove "more" i "kupanje"? No zadovoljavajuće objašnjenje ne dobivam. Umjesto toga me još časte kojekakvim epitetima. 

Prvi dojam o Batumiju je jako loš. Ona usporedba s Albanijom i nije promašena - ulice su neasfaltirane, možda ima manje smeća, ali promet je kaotičan, mnoštvo ljudi na ulici prodaje robu... 

Prizori:
  

 

 


 

Dok je Letica ovo slikao, mi smo odmaglili naprijed, gdje su ostali stali promijeniti novce. Ja još nisam vidio bankomat. Potom se dajemo u potragu za hostelom. Nalazimo ga u jednoj od okomitih ulica, koje vode prema obali. Ulica nosi ime po Konstantineu Gamsahurdiji, najutjecajnijem gruzijskom romanopiscu 20. stoljeća i ocu prvoga gruzijskog predsjednika Zvijada. Naš se smještaj zove hotel Iliko. To je mali obiteljski hotel u dvorištu. Pitamo imaju li mjesta, imaju, ali samo jednu trokrevetnu sobu. Razmišljamo možemo li se nekako nagurati. Idemo vidjeti na što soba liči. U sobi su dva kreveta i kauč, na kojem eventualno mogu spavati dvije osobe. Ova dva kreveta su nedovoljno uska za treću osobu, jer bi ona morala spavati u sredini, na rupi. Pitamo ih imaju li neki dodatni madrac, vele da nemaju. Hm, morat ćemo nešto iskombinirati. Ipak uzimamo sobu, a potom kreće red za tuširanje. 

Pogled s prozora:
 




Letica se prvi odlazi tuširati, potom ja. Tuš nema tople vode. Nema ni mlake. Samo neka voda sobne temperature. Ja se jednostavno ne mogu tuširati vodom koja je hladnija od tijela, nisam nikad ni mogao, to mi je jezivo neugodno, i uvijek imam osjećaj da ću dobiti infarkt. Sad imam neugodnu dilemu, smrdjeti po znoju ili se tuširati hladnom vodom. Skoro da bih radije smrdio, ali ajde, kad sam već ovdje, onda sam se otuširao, ili, bolje rečeno, samo sam rukom nanosio hladnu vodu po najkritičnijim mjestima, jer iznad pojasa ne mogu lijevati mlaz hladne vode po sebi. To mi je kao da sâm sebi čupam zube ili tako nešto. 

Svi smo se otuširali, a Letica prvi odlazi potražiti turistički ured. Kažem mu gdje bi to po karti trebalo biti i on odlazi. 

U svojoj šetnji uslikao je armensku crkvu Surp Prkič:



 

U dvorištu te crkve nalazi se i hačkar, ukrašeni kamen, obično s motivom križa, čest u armenskoj umjetnosti:


 
O hačkarima će još biti riječi. 

Još jedna pokrajnja ulica. Ovdje izgleda da je neasfaltirana jer ju popravljaju: 



Glavni trg u Batumiju zove se Evropas moedani, Europski trg. Nisam uspio doznati što je ova zgrada:


 
Na sredini trga nalazi se spomenik Medeji: 



(crvena zgrada iza je sjedište Ustavnog suda Gruzije, a ona desno od nje sjedište adžarske vlade) 

Kip Medeje otkriven je 2007., a postavljen je ovamo budući da se Medeja smatra "ženom koja je Gruziju približila Europi". Medeja je bila kći kolhidskog kralja Ejeta, unuka boga sunca Helija i supruga vođe Argonauta Jazona. Mit o Medeji pojavljuje se već kod Hesioda, a ona je sama bila inspiracija mnogim umjetničkim djelima (npr. grčki tragičar Euripid napisao je dramu Medeja). 
Priča o Argonautima kazuje kako se skupina junaka predvođenih Jazonom na brodu Argo otputila u Kolhidu, kako bi tamo uzeli zlatno runo, koje je Jazonu bilo potrebno da bi stekao pravo na prijestolje u Tesaliji. Ejet ih je primio i rekao da može, nema problema, samo treba izvesti par zadataka, kako bi se dokazalo da zaslužuju runo. Zadaci su bili rutinski - ujarmiti volove s plamenim dahom i njima izorati polje, posijati zmajeve zube iz kojih su niknuli vojnici i onda dotične pobiti, te naposljetku ubiti zmaja koji nikad ne spava. Kraljeva kći Medeja, čarobnica, zaljubila se u Jazona i pomogla mu u zadacima, pod uvjetom da se kasnije oženi njome. Nakon što su uzeli zlatno runo, Argonauti i Medeja su otplovili, a u potjeru za njima dao se Medejin brat Absirt. U toj je potjeri Medeja namamila svog brata k sebi, otrovala ga, ubila, i isjekla ga na komade. O samom povratku Argonauta i njihovoj točnoj ruti, te mjestu gdje se to sve dogodilo, ima više varijanata. Jedni kažu da ga je rasjekla kod grada Tome (današnja Constanţa u Rumunjskoj) i povezuju to ime s grčkim glagolom τέμνω "sjeći". Neki kažu da su Argonauti uplovili u Dunav, pa potom plovili uzvodno Savom i došli sve do današnje Slovenije, gdje je Jazon osnovao Emonu (Ljubljanu). Po toj je verziji potjera još uvijek trajala, sve dok Medeja nije ubijene komade svog brata Absirta bacila u more na području Kvarnera. Iz razrezanih dijelova njegova tijela nastali su otoci Apsyrtides (Cresko-lošinjski arhipelag). 

No pustimo sad mit o Medeji i Jazonu. Očito je Medeja u Gruziji viđena kao njihova prva međunarodna zvijezda, koja se probila na zapadu. 

Još jedan pogled na Evropas moedani: 



Uz obalu se, slično Crikvenici, prostire park u širini jednoga bloka. Tu je i novoizgrađeni hotel Sheraton: 



Ostavimo sad načas Leticu. Mi ostali smo bili u sobi i čekali da svi dovrše tuširanje. Ja sam se dao u potragu za nekim restoranom u vodiču. Red je da kušamo tu gruzijsku kuhinju. Nikola je malo ranije već bio sišao i na nekom obližnjem kiosku kupio neku vrstu peciva sličnog po teksturi krafnu, ali punjenog, mislim, sirom. Jako fino. Mi ostali međutim nismo još ništa jeli. Dok tražim i naglas im govorim opcije, očekujući povratnu informaciju, oni gledaju televiziju u sobi i upravo su okrenuli na neki program na kojem Fidel Castro drži svoj prvi govor u javnosti nakon nekoliko godina izbivanja. Dobro, jebeš Castra, hrana je bitnija. Nastavljam dalje tražiti restorane. Ali očito je njima Castro zanimljiviji, pa me Nikola čak moli da zašutim. 
E, pa dobro, onda ih doista nemam razloga čekati, niti tražiti njihovo očitovanje o tome kamo bismo mogli na večeru, neka oni u miru gledaju Castra, a ja idem sâm potražiti Leticu i nešto pojesti. 

Izlazim na ulicu: 



Na drugu stranu: 



(vozni park baš ne odgovara kvaliteti cesta) 

Tu je i bankomat. Dižem 300 larija i nastavljam prema Evropas moedaniju. Ustavni sud:

 

Medeja još jednom. U ruci drži zlatno runo, a na stupu je prikazan i Argo:



Inače, legenda o zlatnom runu nije neutemeljena - u Gruziji postoji tradicija ispiranja zlata u rijekama tako da se voda cijedi kroz ovčje runo. 

U tom času na trgu spazim Leticu. Pita me gdje su ostali. Gledaju Castra, kažem. Hoćemo li ih čekati, pita on. Kažem da ne znam, valjda će se javiti ako budu htjeli. Ili ako shvate da ne znaju kamo ići jesti. 
Ja odlazim kupiti mineralnu, no malo je nezgodno platiti mineralnu vodu koja košta 1 lari s novčanicom od 50. Letica mi posuđuje sitno. 

Ulica Dumbadze, koja vodi prema obali: 



I njen nastavak kroz priobalni park (Bulvari): 



Pogled prema Sheratonu: 



Plaža. Nije ništa spektakularno, ali je ogromna: 





Zalaz sunca. Tamo negdje u daljini je Samsun na sjevernoj obali Turske: 



Uz obalu je široka šetnica: 



Idemo umočiti noge. Da konačno kažem da sam umočio nogu u Crno more. Temperatura mora je idealna. Doista. Po mojoj procjeni, more je negdje 31, 32, što znači da čak ni meni ne bi bilo prehladno. 

Pogled iz mora: 







Ne znam kako je ovdje u vrijeme najgorih gužvi, ali izgleda da je košnica: 



Nastavljamo uz obalu, prema Sheratonu: 



Neki od modernih lounge barova na plaži:



Oglašavaju čak i neko događanje, Letica gleda program i kaže da je odabir DJ-a prilično dobar, sve neka poznata imena. 

U daljini se nalazi i batumski Riesenrad: 



(jesu li ovo cikasi ili palme?)

Sunce se izgubilo: 


 
Zgrada adžarskog sveučilišta: 

 



Fontana pred njom: 



Odlazimo na drugu stranu parka. Letica ne može izraziti svoje čuđenje Hrvojevom mrzovoljnošću i neinicijativnošću s kojom se otputio na ovaj put. Kad sam ga ja ranije toga dana pitao zašto uopće putuje tako daleko i tako dugo, ako je "odavno raskrstio s kulturom", rekao je da ga zanimaju različiti krajolici, drugačija priroda i slično. 

Tu je još jedna fontana. Preko ove vodi mostić: 





U blizini grade novi hotelski kompleks: 



Pokrajnja ulica je raskopana, a nasred nje je jedan šaht propao i predstavlja pravu minu:



(ovaj je izbjegao)

S druge se strane gradi hotel Medeja: 



A ovo je onaj prvi hotel: 



Na kraju ove ulice nekoliko socijalističkih zgrada, kojima boje malo daju živosti: 



Nekadašnja zgrada adžarske vlade, danas ruševna: 

 

Pogled prema luci, ovo bijelo je krov klizališta, a iza se vidi Mali Kavkaz: 
 


Zgrada kazališta: 

 

Ispred njega je kip Ilije Čavčavadzea, gruzijskog književnika, pjesnika, novinara i odvjetnika iz 19. stoljeća:



Čavčavadzea nazivaju "Ocem domovine", budući da je svojim radom potakao gruzijski nacionalni preporod, boreći se protiv rusifikacije. Zanimljivo je da je predavao i u pravoslavnom sjemeništu u Tbilisiju, gdje je upoznao mladog Staljina. Čavčavadze je hvalio Staljinov literarni talent. Ubijen je 1907. u zasjedi nedaleko Tbilisija, a vjeruje se da se radilo o ruskim komunistima, koji su Čavčavadzea doživljavali kao staromodnog buržuja i reakcionara, čija je borba za gruzijsku nezavisnost potkopavala temelje buduće revolucije. Tijekom 20. stoljeća Čavčavadze je poslužio kao inspiracija mnogim gruzijskim patriotima, a i Saakašvili je svoju stranku, Ujedinjeni nacionalni pokret, zasnovao upravo na Čavčavadzeovoj tradiciji. 
Gruzijska pravoslavna crkva 1987. je kanonizirala Čavčavadzea kao sv. Iliju Pravednog. 

One zgrade iz blizine izgledaju mnogo depresivnije: 





Upućujemo se u potragu za jedinom preostalom džamijom koja funkcionira u gradu. Usput prolazimo kraj jedne stare zgrade kojoj još samo zidovi stoje: 


 
Svuda uokolo raskopane ulice bez asfalta: 

 

Naša je ulica bila jedna od rijetkih koja je imala asfalt. 

Crkva sv. Nikole i iza nje toranj sa satom: 



I samo toranj sa satom: 



Ulica Zvijada Gamsahurdije (paralelna s ulicom njegovog oca): 



Još malo socrealističkih zgrada: 



I napokon džamija: 



Izgrađena je 1886. Letica kaže da mu nije jasno, ovo je navodno muslimanska regija, a svugdje vidi prvenstveno crkve i križeve. Ne sviđa mu se to. No, kako smo gore ustvrdili, ovo više nije pretežno muslimanska regija.

Tu Letica mora na WC, pa odlazimo do hotela. No soba je zaključana, oni su uzeli ključ i otišli. Pitamo recepcionara ima li rezervni ključ, ali nema. Onda recepcionar moli Leticu da mu pomogne spržiti neki CD s glazbom. Letica to obavlja, potom još ide na internet s tog kompjutora. U međuvremenu dolazi neki turist s ruksakom. Recepcionar mu kaže da nema više slobodnih mjesta i šalje ga u neki drugi, dalji hotel. Komentiramo kako smo uboli zadnja slobodna mjesta, a onda nam se turist obrati na hrvatskom. Ispada da je Slovenac, vraća se iz Gruzije, već je bio u Tbilisiju, planinario je po Kavkazu. Pitamo ga kakvi su mu dojmovi, kaže da je Tbilisi star grad, da je Kavkaz lijep, ali "vidjet ćete sami". Na kraju odlazi u taj drugi hotel. 

Zatum odlazimo na večeru u jedan restoran koji sam našao u vodiču. Malo je dalje, u unutrašnjosti. Velim Letici neka pošalje Nikoli poruku gdje smo, pa neka dođu. Odgovaraju mu da su se već snašli za jelo. 
Ništa, mi ulazimo u taj restoran, izgleda kao neki lokalni kvartovski restoran. Konobarica nam donosi meni na gruzijskom. Tražimo na ruskom, i dobivamo, no za većinu jela ne piše objašnjenje. OK, neka znam što su, pa ćemo tako to uzeti. Ja uzimam hačapuri ačaruli i 4 hinkalija sa sirom, Letica pak hačapuri ačaruli i 2 hinkalija s mesom. Usto obojica uzimamo pivu Kazbegi. Toliko smo prtljali s tom narudžbom, vraćali konobaricu tri puta, da se čudimo hoćemo li išta dobiti. Letica se konačno dočepao WC-a, pa odlazi obaviti svoje. 
Što smo mi to zapravo naručili? Hačapuri je apsolutno elementarni pojam gruzijske kuhinje. Radi se o nekoj vrsti bureka u krušnom tijestu, koji može biti okruglog ili elipsastog oblika, a koji se puni mesom, sirom, grahom ili različitim drugim nadjevima. Hačapuri ačaruli (tj. adžarski hačapuri) usto na vrhu još ima razbijeno jaje. Hinkaliji su s druge strane veliki ravioli, koji izgledaju kao npr. ono kad vam izvade zub, pa ga svežu u maramicu. Punjeni su mljevenim mesom, sirom ili krumpirom, obično se još i popapre, a jedu se rukom, i to tako da se vrh ne pojede. 
Dok čekamo jelo (što traje), u jednom mi času Letica kaže "Daj pazi ovo." Okrenem se i primijetim nekog lokalnog badžu koji u raskopčanoj košulji, s čitavom svitom prolazi kraj nas i odlazi u stražnju prostoriju, valjda za VIP-goste. Očito neki lokalni mafijaš. Budući da me Letica nije upozorio što mogu očekivati, ja sam se odmah okrenuo, tako da je i tip skužio da gledamo u njega, i uputio nam je poprilično neugodan pogled. 

Hrana je odlična, najeo sam se toliko da ne mogu niti pojesti jedan preostali hinkali. Letici se hinkaliji s mesom baš nisu sviđali. 
Šaljem jednu poruku, i u taj mi čas dolazi Nikolina poruka, poslana nekih tri sata ranije, u kojoj me pita kamo smo nestali. Očito je u međuvremenu već saznao kamo smo nestali. 
Vraćamo se i stajemo još kupiti nešto osvježavajuće u jednom dućanu. Vruće je i vlažno, prava ljetna sparna noć. Promet je kaotičan, a javna rasvjeta baš ne funkcionira, tako da je prelazak glavne ulice poprilično pogibeljan. 

Po povratku u sobu zatičemo tamo ostale. Ispada da su oni isto našli neki kafić s hranom i najeli se. Evo ukratko što su vidjeli. 

Toranj sa satom: 





Na svakom koraku prizivaju EU: 



Ovo je valjda Posejdon, ispred zgrade kazališta:



Evropas moedani: 



Zgrada Sahlibulvarši:



I na kraju Riesenrad, nakon što je već pao mrak: 



Pošto smo se našli u sobi, dajem im hinkali, da kušaju. Ne mogu kušati, prejeli su se. Imaju i oni komad nečeg svojeg, da mi kušamo. I mi smo se prejeli, ne možemo. Razmjenjujemo informacije o tome tko je što vidio. To će idućih dana postati redovni lajtmotiv - kad god bismo se razdvojili, poslije bi nastalo prepucavanje tko je vidio više, i onda ismijavanje one druge strane ako nije vidjela nešto od toga. Stvar je naravno ovdje u Batumiju započeo Mate. Naime, Letica je pričao da smo obišli skoro sav centar, onda je Mate pitao jesmo li vidjeli neku crkvu koju on jest, pa je onda krenuo zezati Leticu da kako smo to vidjeli puno toga, a nismo vidjeli ovo što nam je pod nosom. Onda je Letica rekao da želi vidjeti tu crkvu, pa mu je Mate spomenuo da će se ići još prošetati. Onda im se priključio Nikola, a i Hrvoju se onda valjda nije dalo ostajati u sobi. Ha, onda idem i ja, još jedna večernja šetnja prije spavanja, iako smo svi mislili otići ranije na počinak. 

Katedrala: 



Šećemo se kroz batumsku noć. Čudan je to grad. Dva bloka od obale je sve skockano i uređeno, a dalje počinje nešto što liči na Bejrut osamdesetih. Dućani s porazbijanim prozorima, ulice bez asfalta... 
Letica kaže kako će se u ponoć vratiti kući, želi se naspavati. Mogao bih i ja. No ipak ga nagovaraju da ode još malo, upućujemo se prema obali. Vidimo plakat za koncert Chrisa de Burgha. Ispada da se sve te bivše zvijezde sada bave koncertiranjem po bivšem SSSR-u - Toto Cutugno u Chişinăuu, Chris de Burgh u Batumiju... 

Dolazimo do obale. Njima je sad sinula ideja da se okupaju. Hvala lijepo, ja ipak neću. Nemam kupaće, nemam ručnik, čak i ako je voda topla, opet me to ne zanima. Oni se isto premišljaju, zbog nedostatka kupaćih i ručnika. Letica jedini ima kupaće na sebi i on se već skinuo. Mate se isto premišlja, izgleda da će se okupati u boksericama. Čak i Nikola razmišlja o kupanju. Ja se malo udaljavam. Onda mi mašu da im dođem čuvati stvari. Hm, pa Hrvoje se vjerojatno neće kupati, jer je on od svih najkompletnije obučen, a i najmanje komotan. Prisjećam se popodnevnog razgovora o kupanju, i moja mi paranoja kazuje da im možda uopće ne trebam čuvati stvari, nego me žele iz vica baciti u more. Bolje da se ja držim podalje... 
Na kraju vidim da se i Hrvoje skida i da svi idu u more. Sad se ipak približavam stvarima i čuvam ih. 
Nakon par minuta izlaze svi van. Nikola se kupao gol - on, naime, na ovakva putovanja, radi uštede prostora, ne nosi donje rublje, što je generalni predmet zafrkancije i zgražanja nas ostalih. Brišu se vlastitim majicama. Osim Nikole - on MISLI da se briše vlastitom majicom, no u stvari se briše Hrvojevom, na Hrvojev užas. Hrvoje mu psuje sve po spisku, jer ne želi nositi majicu u koju je Nikola upravo obrisao svoje golo tijelo. 
Najzad krećemo prema hostelu, ali brus - prvo ja kupujem vodu u parku, onda su oni malo sjeli otpočinuti, a tada Mate i Letica odlaze odigrati partiju stolnog tenisa. Naime, u parku ima nekoliko stolova za stolni tenis i bilijar. Na svakom stolu je reket. Nitko to ne krade, svatko može doći i odigrati partiju. Nakon 5 minuta igranja, konačno kreću dalje. No sad im smeta sol, pa se odlučuju istuširati u fontani na Evropas moedaniju, zajedno s nekom dječurlijom: 



Nakon čitave ove tirade ipak dolazimo u hotel i spremamo se na počinak. Ovo je tek naša druga noć u krevetu, iako smo već 4 dana na putu. 
Na kraju se Letica, Mate i ja dogovaramo da ćemo na onaj bračni krevet leći poprijeko, tako da stanemo sva trojica. Stisnuti smo kao sardine, ali nema nam druge. Rano ujutro je ustajanje, lovi se prva maršrutka...

egerke @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.