Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 8, 2015
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka odlučujem dobro iskoristiti jutro, pa krećem prvo do centra kako bih pogledao maketu grada, koja se nalazi u Calle General Gómez. To je inače hit na Kubi, u više gradova napravljene su vrlo detaljne makete koje prikazuju čitav grad. Havana ima čak dvije, jednu za čitav grad i drugu za La Habanu Vieju. No ovu camagüeysku ne uspijevam naći, na rečenoj adresi ne piše ništa, niti mi to izgleda kao zgrada u kojoj bi se uopće mogla smjestiti maketa, tako da nakon malo vrzmanja uokolo odustajem i zapućujem se zapadno od centra, obići još nekoliko lokacija.

Putem do prve od njih, nailazim na ovaj zgodan mural:



Nažalost, ova žena se taman stala ovako i krenula pričati na mobitel, a to je jedini kut iz kojega sam mogao dobro uloviti čitav mural.

Nastavljam dalje i ubrzo dolazim do crkvice Sv. Ane:



Sagrađena je 1697., obnovljena u 19. st. i zapravo nije nešto osobito zanimljiva ni izvana ni iznutra, ali eto, da mogu reći da sam ju vidio.

Inače, zanimljivo, u gotovo svakoj crkvi vidio sam plakate s obaviješću o potrebi pranja ruku kako bi se spriječila kolera – naime, na susjednom Haitiju upravo je u tijeku epidemija kolere, pa treba poduzeti mjere opreza.

Nastavljam ponovno prema crkvi Nuestra Señora del Carmen, koju sam već obišao dva dana ranije, no ovaj puta slikam i samostan uršulinki koji se nalazi pored nje, a u kojem je danas ured gradskog povjesničara:



Crkva Nuestra Señora del Carmen iznutra:



I pogled iz nje na Plazu del Carmen:



(na desnoj strani vidite da onaj stari opet sjedi na klupi pored svog odljeva)

Nastavljam dalje prema jugu i dolazim do lijepog trgića na kojem se nalazi crkva San Cristo del Buen Viaje:



Ova je sagrađena 1723., premda je današnji oblik iz 19. st.

Iza nje se nalazi camagüeysko groblje, gdje između ostaloga počiva i Agramonte, ali i još neki kubanski velikani, kao npr. negdašnji revolucionarni predsjednik (u dva navrata) Salvador Cisneros Betancourt. Nisam ulazio, već sam samo poslikao ulaz:



Natpis kaže „Bože, daj slavu i mir onima koji ovdje počivaju“.

Polagano još lunjam ulicama Camagüeya, ubijajući vrijeme do polaska na kolodvor. U jednom času prisustvujem nečemu što bih mogao opisati kao vatrogasnu vježbu, premda bez požara, gdje nekoliko vatrogasaca trči niz ulicu, rastežući za sobom crijevo, te potom počinju nasumično zalijevati kolnik. Možda nije vježba nego ispitivanje opreme...

Vraćam se do case particular i pitam Marais, koju sam već ranije zamolio da mi rezervira smještaj u Holguínu, je li to učinila. Ispada da nije, ali zatim preda mnom zove jedan broj i daje mi adresu gospođe Miriam, premda kaže da će me čekati na kolodvoru. Pakiram stvari iz sobe, pozdravljam se s domaćinima i potom s onim istim taksistom u olupini od Moskviča odlazim na kolodvor. Pred kolodvorom se naravno nalazi hrpa lešinara koja će vam, bez obzira što vide da dolazite na kolodvor i očito mogu pretpostaviti da želite putovati autobusom, nuditi taksi – bilo gradski, bilo da vas taksijem prebace do vašeg odredišta na koje ste zapravo krenuli autobusom. Razmišljam si koliko su ti ljudi očajni u potrazi za mušterijama, da pretpostavljaju da će turist (jer uglavnom njih pikiraju) radije platiti njima 100 CUC i voziti se u rasklimanom i neklimatiziranom autu, nego se za 10 CUC voziti u klimatiziranom busu. Nema veze kamo idete, ovi bi vas vozili i do Havane. I uopće ne shvaćaju futilnost takvih ponuda, oni jednostavno žive svoju „ako prođe, prođe“ metodu.

Autobus kasni. I ovdje je Viazulova čekaonica odvojena – stvarno postoji apartheid između onih koji svoj prijevoz plaćaju u CUC-ima i onih koji ga plaćaju u nacionalnim pesosima. Kojiput su i Viazulove čekaonice luksuznije, premda se taj luksuz obično svodi samo na klimu. Međutim, ova u Camagüeyu nema ni to, samo fizičku barijeru u odnosu na plebs.

Autobus napokon dolazi te krećemo na trosatno putovanje za Holguín. Odmah po izlasku iz Camagüeya primjećujem još jednu kubansku specifičnost – organopónico, kao neku vrstu gradskog povrtnjaka, gdje se uzgaja većina povrća za gradske tržnice. Organopónicos su također proizvod Specijalnog perioda, kada je zbog gladi došlo do masovnog povećanja poljoprivrede, pogotovo u gradovima koji su dotad bili ovisni o proizvodima sa sela čiji se dotok smanjio zbog nestašica benzina za transport poljoprivrednih proizvoda. No organopónicos su preživjeli i danas se smatraju jednom od okosnica kubanskog održivog razvoja.

Vozimo se od Camagüeya prema istoku. U nekom usputnom mjestu (možda Siboneyu?) bilježim ovaj prizor:



Još malo usputnog krajolika:









Dolazimo u Las Tunas, sjedište istoimene provincije, koja je poznata po tome da je praktički nepoznata. Stisnuta između Camagüeya i Holguína, ova provincija oskudijeva kulturno relevantnim lokalitetima i razvikanim plažama, pa ju mnogi putnici zaobilaze. Provincijsko središte je također neugledan grad, iz kojega bilježim nekoliko kadrova:



(„Pravde se ne moraju uopće bojati narodi, već oni koji ju izbjegavaju prakticirati.“ José Martí)

Usputne panelke:



I opet smo na putu:



Te još malo propagande:





(desno piše „Ujedinjeni za napredni i održivi socijalizam“, a lijevo „Ponosni na našu povijest“)

I nakon 3 sata vožnje, uz već podosta kašnjenja, stižemo u Holguín. Kolodvor je na rubu grada i izgleda kao neko usputno stajalište, tako da se izmjena putnika obavlja praktički uz cestu. Dočekuje me neki tip, koji me pita trebam li prvo možda rezervirati kartu za idući dan. Upravo tako. Odlazimo u Viazulov ured (koji je ovaj put vrlo mala kancelarija s čekaonicom za možda desetak ljudi, ako se jako stisnu), te se predbilježujem za kartu za sutra, kupiti ju ovaj put ne mogu prije polaska, tako da ću morati sutra doći ranije po nju.

Naravno, moje ime i prezime svugdje izazivaju problem, budući da imam ime koje ne liči ni na koje globalno poznato ime, tako da ga ili moram slovkati, ili ga jednostavno pokažem u pasošu i nadam se da će ga dobro prepisati. I to je nešto što mi se događa i inače na putovanjima, naročito u hostelima i hotelima, ako unaprijed rezerviram.

Izlazim s onim tipom do njegovog auta. Vozi Peugeot 404, pa me, dok se vozimo, pita je li mi uopće poznat taj auto. Kako ne, imao ga je pokojni muž prijateljice moje majke, a i inače se mogao vidjeti po Hrvatskoj. Kaže da je on svog nabavio iz Argentine, pa ne zna je li se uopće taj tip proizvodio u Europi. Veli da je star, ali pouzdan, kako mu je svojedobno otišao neki dio (nemam pojma koji, nisam razumio što je rekao), a kako na Kubi nema originalnih rezervnih dijelova, našao si je vezu preko nekog pomorca koji mu je nabavio taj dio vani i donio mu ga. Komentiramo kako su takvi auti praktički nepoderivi i kako nijedan suvremeni auto, kolikogod on bio po nekim standardima moderniji i udobniji, neće imati toliki rok trajanja kao taj Peugeot, da ne spominjem yank tanks.

Holguín je prilično zelen i sjenovit grad, vozimo se kroz nekoliko mirnih ulica, od kojih je jedan dio zatvoren zbog karnevala koji se tih dana održava u gradu. Kaže mi da povorka prolazi točno ispred kuće gospođe Miriam, tako da ću ju moći lako promatrati.

Dolazimo do case particular. Naravno, i ovaj tip je zapravo taksist ili obiteljski prijatelj, koji me prebacuje do case, ali mi to i naplaćuje. Gospođa Miriam je žena u, po mom dojmu, drugoj polovici šezdesetih godina, živi u prostranoj jednokatnici s terasom ispred, a moja soba je smještena u prizemlju. Nakon raspakiravanja i kraćeg osvježavanja krećem u šetnju.

Holguín je četvrti najveći grad Kube, s oko 277 000 stanovnika. Unatoč tomu, grad nema izgled velegrada, već liči na neko američko predgrađe. Razlozi za to leže u činjenici da je Holguín dugo vremena bio sjedište tvrtke United Fruit Company, u američkom vlasništvu, te je očito velik broj Amerikanaca utjecao i na urbano oblikovanje grada. Zbog velikog broja trgova u centru i podosta zelenila, zovu ga i ciudad de los parques. Grad je utemeljen 1545., a dobio je ime po kapetanu Garcíji Holguínu, jednom od prvih kolonizatora, koji je na području grada imao farmu stoke. Puno ime bilo mu je San Isidro de Holguín, prema svecu kojem je bila posvećena prva gradska crkva. Status grada dobiva 1752. Oko grada su se vodile teške bitke u oba rata za nezavisnost, a 1872. ga je oslobodio Calixto García, lokalni general koji je za Holguín ono što je Agramonte za Camagüey. Danas je Holguín diljem Kube najpoznatiji po svojoj industriji piva, koja proizvodi Cristal i Bucanero, ali i još dvije vrste, Mayabe i Cacique, koje dosad nisam vidio u ostatku Kube. Jaka je i industrija nikla, budući da se kod grada Moe, na atlantskoj obali provincije Holguín, nalaze najbogatija kubanska nalazišta nikla (zbog čega je pejzaž uokolo Moe strašno devastiran), a u Holguínu se nalazi i međunarodni centar za rehabilitaciju ovisnika, gdje se liječio i Diego Maradona.

Krećem prema centru po Calle Aricochea, te mi ovaj prizor zapinje za oko:



Ne znam je li ovaj brijački stolac tek zamjena za fotelju, ili se možda na njemu obavljaju i brijački poslovi, kao što sam i drugdje već viđao brijačnice na otvorenom.

Nakon nekoliko minuta dolazim do Parque Peralta, gdje se nalazi katedrala Sv. Izidora:



Crkva datira iz 1720. i jedna je od izvornih gradskih građevina. Katedralom je postala 1979.

Na sredini Parque Peralta nalazi se ovaj paviljončić:



A tu je i spomenik generalu Juliju Graveu de Peralti, koji je vodio ustanak protiv Španjolaca u listopadu 1868.:



Na strani parka suprotnoj od katedrale nalazi se Mural de Origen, prikaz razvitka Holguína i Kube od prapočetaka pa sve do završetka ropstva:



Pogled unatrag na Parque Peralta:



Nastavljam dalje po Calle Manduley, koja je pretvorena u gradski korzo:



I stižem do idućeg trga, Parque Calixto García:



(na slici je Teatro Comandante Eddy Suñol, sagrađen 1939. u art deco stilu)

Parque Calixto García formiran je još 1719. kao izvorna Plaza de Armas (Trg oružja), što je obično bio glavni ili najveći trg u nekom gradu, gdje su se održavale vojne smotre. Kasnije je bio tržnica, a danas je mirna oaza centra grada.

Na sredini trga nalazi se naravno spomenik Calixtu Garcíji, postavljen 1912.:



Na sjevernoj se strani nalazi nekadašnja gradska vijećnica, danas provincijalni povijesni muzej:



Zgrada je u kolonijalno doba bila španjolska vojarna, a kako su španjolski vojnici imali crveno-žuto-zelene odore, dobila je nadimak La Periquera (Krletka za papige).

Pogled unatrag, na Garcíju i Teatro Suñol:



Šarene fasade na Parque García:



Nastavljam po Calle Manduley:



Prolazeći usput pored portreta grada napravljenog od oslikanih pločica, sličnih azulejosima:



Brdo koje se vidi na slici jest Loma de la Cruz, koji ću posjetiti sutradan.

Da, fascinira me uređenost njihovog korza:



Izlazim na još jedan trg, Parque Céspedes, koji je ujedno i najmlađi postanjem, premda je trenutno najzapušteniji (ali se čini da obnavljaju park):





Na trgu se nalazi crkva Sv. Josipa iz 1842., čiji su zvonik borci za neovisnost koristili kao osmatračnicu:



Po crkvi se čitav park katkada naziva i Parque San José.

Naravno, tu je i bista Carlosa Manuela de Céspedesa:



Još jedan pogled na trg:



(autobus koji se vidi na slici podsjeća na mađarske Ikaruse, ali zapravo je riječ o kubanskom proizvodu rađenom po uzoru na mađarski model i nazvanom Girón, po plaži gdje se dogodilo iskrcavanje u Zaljevu svinja)

Vraćam se do Calle Aguilera i nastavljam prema zapadu:



Uz malo mašte, ovo bi jednako mogla biti i zagrebačka Donja Dubrava.

Na kraju Calle Aguilera, u blizini autobusnog kolodvora, nailazim na pripremu za karnevalsku povorku, a ovdje se nalazi i Parque Don Quixote, s najvećim kipom dotičnoga na Kubi (a ima ih nekoliko):



Sanchu Panzi je pomalo neugodno:



A za ovo nisam uspio dokučiti – je li to namjerno tako izrezano da se vidi unutrašnji mehanizam vjetrenjače, ili je jednostavno istrunulo:



U svakom slučaju, vjetrenjača je možda nekad bila i sposobna za rad, nisam siguran.

Lagano se spušta sumrak, pa ja krećem u potragu za večerom. Vidio sam u vodiču da u Holguínu postoji neki kineski restoran, pa ću ga pokušati pronaći i vidjeti kako se snalaze. Dok tragam za njim, evo još malo propagande:



Redom: „S povišenim oprezom.“, „Više nas Holguínaca možemo više. “ (otprilike), „Hodamo ujedinjeni! Iz pobjede u pobjedu!“, te meni najsmješniji „Fidel je Fidel“, potpis Raúl. Laughing

Radim krug oko tog bloka, te se potom vraćam u tu istu ulicu, tražeći restoran. Jedan tip mi nešto govori, ne razumijem ga. Tada shvaćam da me pita „Deutschland?“, misleći da sam Nijemac. Kažem mu da nisam i pitam ga gdje je restoran. Teško ga je primijetiti, budući da se nalazi na prvom katu, a vani je oznaka vrlo neugledna.

I sâm restoran je dosta malen (naravno, opet je riječ o paladaru), s nekoliko stolova u prednjem dijelu i terasom koja gleda na prilično obraslo dvorište na stražnjoj strani. Osim mene, tu su i neko troje turista, dvije cure i jedan dečko, iz, čini mi se, Velike Britanije, koje sam vidio još na kolodvoru u Camagüeyu, putovali smo istim busom. Tu su i neki Kubanci, rekao bih dvije obitelji s djecom. Hrana je srednja žalost – uglavnom isto ono povrće koje viđam u salatama, sada je malo drugačije rearanžirano. Usto su mi porciju natovarili hrpom mahuna. Ostavljam mahune i dosta povrća, jedem meso i rižu. Uostalom, što sam očekivao, kinesku haute cuisine na istoku Kube?

Sunce je već zašlo, na Holguín se spustila kubanska topla noć. Restoran ima i dvije mačke koje se smucaju među stolovima. Posluga je strašno spora, tako da se sve to oduljuje na skoro sat vremena, premda sam jeo možda 20-ak minuta. Na kraju plaćamo i Kubanci i ja istovremeno (Britanci su već ranije otišli, a po količini koju su ostavili zaključujem da ni oni baš nisu bili zadovoljni), te svi izlazimo iz restorana. Oni ulaze u auto parkiran pred restoranom, koji ima registarske pločice rent-a-cara (na Kubi se odmah iz registarske pločice može vidjeti je li auto privatni, službeni, rent-a-car, državni ili što već). Očito je riječ o imućnijim Kubancima koji obilaze svoju zemlju ljeti. Premda kolovoz nije toliko udarna sezona za godišnje odmore na Kubi, obično se na njih ide ranije, u srpnju – kolovoz, a pogotovo rujan, doba su kada na Kubi počinje sezona uragana. Rizik se međutim zna isplatiti – cijene naglo padaju u rujnu, premda se neki smještajni kapaciteti znaju i posve zatvoriti.

Kuba inače, uvjetno rečeno, ima dva godišnja doba – suho i vlažno. Suho odgovara našoj zimi i jednom dijelu proljeća, ali onda počinje ovaj pakao koji sam ja imao prilike iskusiti.

Vraćam se pješice kroz centar i, kako se približavam kući gospođe Miriam, primjećujem sve više ljudi. Karneval se već zahuktava. Glazba trešti, ljudi plešu na velikim otvorenim prikolicama, sve podsjeća na prizore koje znamo s karnevala u Riju.

Probijam se do kuće, gospođa Miriam sjedi na terasi i promatra, poziva me da sjednem s njom i gledam povorku. No ja se prvo odlazim presvući i osvježiti, a onda joj se pridružujem pred kućom, u času dok je već više od pola povorke prošlo. Karneval inače traje tri noći i svaku večer su isti izvođači, a, koliko sam vidio, ukupno ima 6 prikolica, koje vuku kamioni ili traktori.

Pogled na jednu koja se približava:



I prolazi:



Sve sam to zabilježio i na dva filmića. Uživajte u ritmu salse:

filmić1

filmić2

Povorke odlaze niz Avenidu de los Libertadores, prema bejzbolskom stadionu, gdje će se slavlje nastaviti dugo u noć, uz zvukove salse i reggaetona.

Nakon što je ludnica minula, ja se odlučujem još malo prošetati do grada, možda pronaći neko zgodno mjesto gdje bih sjeo i nešto popio... No potraga ispada beskorisna. Ima par mjesta, ali ili nema mjesta, ili su to pak nekakvi restorani brze prehrane. Bacio sam oko na jedan jazz klub, ali taj mi izgleda prilično prazno i sumnjivo. Nakon kojih pola sata vraćam se natrag kući, jer bih htio dobro iskoristiti sutrašnje jutro za obilazak preostalih dijelova Holguína.

Dok se spremam na počinak, primjećujem jednu zanimljivu stvar – na Kubi sve kuće imaju isključivo štedne žarulje (ostavština kriznih devedesetih), ali sam se otpočetka naviknuo na tu svjetlost. Istovremeno mi ona u Hrvatskoj jako smeta i neprirodna mi je, izgledna mi hladno i iritira mi oči. Čudno je to.

Gospođi Miriam sam rekao da mi sutra doručak servira malo kasnije, prije njega ću se odšetati do Lome de la Cruz, jer je za to bolje da si ne opterećujem želudac...

egerke @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 7, 2015
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka penjem se na krovnu terasu kako bih poslikao vizuru grada s krova. Pogled prema sjeveroistoku:



(crkva koja se vidi je Nuestra Corazón de Sagrado Jesús, desno se vide i reflektori camagüeyskog bejzbolskog stadiona)

Terasa, s obaveznim stolicama za ljuljanje:



Pogled uz Calle Independencia (na sredini se vide ostaci tramvajske pruge):



Detalj:



Pogled prema jugu:



I prema jugozapadu:



(toranj je od muzeja na Plaza San Juan de Dios)

Pogled na kip Krista na vrhu tornja katedrale:



Dotrajala arhitektura i bujne banane:



Uzimam stvari i krećem u laganu šetnju gradom. Nakon malo vrzmanja kolopletom pokrajnjih zavojitih ulica dolazim opet u blizinu Plaze de los Trabajadores, gdje slikam rodnu kuću Ignacia Agramontea, danas muzej:



(na susjednoj zgradi pošte možete vidjeti Cheov portret)

A potom se odlučujem ući u crkvu Nuestra Señora de la Merced:



Crkva je izgrađena 1748. na mjestu na kojem je prema legendi 1601. iz dubine izronio čudotvorni kip Gospe. Pokušavam obuhvatiti njen očaravajući svod:



I mjesto za zbor:



Odmah pored je još uvijek aktivni samostan s vrlo bujnim vrtom:





Na Plaza de los Trabajadores mi prilazi tko zna koji po redu taksist. Odlučujem isprobati novi pristup. Zastajem, okrećem se prema njemu i pitam ga jednostavno „Zašto mislite da mi treba taksi?“ On se totalno zbuni, počne nešto trtljati, dok ja nastavim dalje. Očito sam našao šifru kako ih smotati.

Nastavljam po Calle Republica prema sjeveru, istom rutom kojom sam hodao sinoć. Sada je dan pa mogu bolje bilježiti. Dolazim tako i do željezničkog kolodvora koji se nalazi na kraju Calle Republica, a kolosijeci ju presijecaju u razini. Pogled s križanja ceste i pruge niz perone:



I malo bolji pogled na zgradu:



Iza kolodvora započinje Avenida de los Mártires, koja sa svojim trijemima pomalo podsjeća na Cienfuegos. Uz nju se nalazi nekoliko palača, kao što je npr. ova, u kojoj je (bio?) smješten kolegij marističke braće:



Taj crkveni red koji se bavi obrazovanjem mladih, poglavito najzanemarenijih, imao je inače i svoj samostan u Cienfuegosu (to je ona ruševina, ako je se sjećate).

Pogled uz Avenidu de los Mártires:



Prelazim na drugu stranu ceste:



Tinajón u dvorištu marističkog koledža:



Bici-taksiji:



I obični bicikli:



Kolonada:



Zgrada provincijskog muzeja, koji naravno nosi ime Ignacia Agramontea:



A ovo je kino:



Vraćam se prema centru. Užasno je vruće, sunce je baš upeklo. Stajem kupiti vodu u jednoj usputnoj prodavaonicu, te usput slikam ovu podulju listu prava i dužnosti mušterija, koja stoji izvješena na blagajni:



Caracol je inače trgovački lanac koji prodaje robu za CUC-e, a obuhvaća prodavaonice mješovite robe, suvenirnice, prodavaonice tehničke robe...

Vraćam se do Parque Agramonte i sjedam malo predahnuti na klupici. Pogled na spomenik Agramonteu i katedralu:



Ubrzo ustajem jer se bliži vrijeme ručku, pa se upućujem prema Plazi San Juan de Dios. Usput slikam još jedan tinajón u vrtu pored katedrale:



Camagüeyske ulice, osim što su zavojite, imaju i ovakva iznenadna proširenja, koja funkcioniraju kao mini-trgovi:



Sjedam u ručak u Restaurante 1800 na Plazi San Juan de Dios, koji ima vrlo dobre kritike u mom Lonely Planetu. Za predjelo se odlučujem za koktel od škampa serviran u izdubljenom ananasu. Glavno jelo se više ne sjećam što je bilo, ali nije bilo toliko spektakularno. No, sve u svemu, hrana je za kubanske standarde odlična. I razbija monotoniju.

Pitam se jesam li se zeznuo s odlukom da u Camagüeyu ostanem dva dana. Uz malo brži tempo mogao sam danas odraditi još sve preostalo što imam za vidjeti i potom krenuti dalje. No ipak, bolje je ovako, nema se smisla forsirati.

Nakon ručka slikam Calle Hurtado:



(desno je galerija Gato Azul, tj. Plava mačka)

Potom opet krećem prema sjeveru, ponovno izbjegavam taksiste na Plazi de los Trabajadores (to im je jedno od čvorišta), te dolazim do camagüeyskog kazališta:



Zgrada je sagrađena 1850. a, kao što sam već spomenuo, kazalište je najpoznatije po svojoj baletnoj trupi.

Prolazeći dalje, ponovno se uvjeravam u neobičnost kubanskih ženskih imena (muška su uglavnom konvencionalnija) – vlasnica jedne case particular se zove Misleidi. Vjerojatno prema engleskom „miss lady“. Laughing

Na Calle Republica ulazim u Telepunto. Naravno, zbog gužve treba prvo čekati u repu ispred ulaza, nadomak klimatiziranog raja. Međutim, rotacija je dosta brza i uskoro sam ipak unutra. E, ali sada treba upoznati sve divote kubanske birokracije. Naime, u Trinidadu su znali da sam turist (mislim, znaju i ovi), pa su mi samo dali karticu i pustili me na kompjutor. No gospođica na ovom šalteru radi sve po PS-u. Prvo me traži putovnicu, onda revno unosi sve podatke s nje u kompjutor, provjeravajući detaljno svaku stavku. Potom konačno uzima karticu, ali ni nju mi ne može tek tako izdati, nego mora i njezin serijski broj unijeti u kompjutor. Nakon toga uzima moj novac, pa ga prebrojava nekoliko puta, provjerava jesu li novčanice krivotvorene, te mi naposljetku konačno vraća putovnicu i daje karticu. Čitava procedura potrajala je nekoliko minuta, ali sada je nedvojbeno ubilježeno koju sam točno karticu dobio za predstojećih sat vremena interneta, tako da me država može lako naći ako počnem vršljati po nepoćudnim materijalima.

U ugodno klimatiziranoj atmosferi Telepunta se zadržavam sat vremena, a potom opet lagano krećem natrag prema casi particular, uz ponovno zaustavljanje u gradskoj kavani. Po ovoj nesnosnoj vrućini samo sam žedan, još osjećam ručak i pitam se kako ću uopće moći išta večerati. Nakratko navraćam u casu particular, ali odlučujem se još prošetati prije sumraka i moguće kiše (u daljini se vide oblaci i čuje grmljavina). Ako ništa drugo, još nisam vidio južnu stranu grada, a i treba taj ručak malo razraditi kako bi bilo prostora za večeru.

Jedna gotovo pa razglednička – Calle San Pablo:



Izlazim iz starog grada i prelazim rijeku Hatibonico, prilično zapuštenih obala:



Još jedan tinajón kao dekorativni element na križanju:



Pogled niz Avenidu de la Libertad:



(u daljini se vidi Iglesia de la Caridad)

Palacio de los Matrimonios, tj. palača u kojoj se sklapaju vjenčanja:



Vjerojatno je riječ o nekoj bogataškoj vili koja je nakon Revolucije dobila društveno korisniju svrhu.

U parkiću smještenom na prometnom otoku nalazi se spomenik Marianu Barberánu i Joaquínu Collaru, Španjolcima koji su 1933. izveli prvi neprekidni let između Španjolske i Kube, preletjevši od Seville do Camagüeya, zrakoplovom Cuatro Vientos („Četiri vjetra“):



Nažalost, to im nije bilo dovoljno, pa su tjedan dana kasnije nastavili put Meksika i tom prilikom nestali. Eto što ti je ironija – preletiš Atlantik bez problema, a onda ti se dogodi nesreća između Kube i Meksika, koji su na pljucomet.

Iza toga započinje Casino Campestre, najveći urbani park na Kubi, projektiran još 1860.:







Ovdje se nalazi i camagüeyski zoološki vrt.

Paviljon:



Umjetna špilja – dekoracija ili kič, pitanje je sad:



Nastavljam dalje do kraja parka, gdje se nalaze sportski teren, između ostaloga i onaj najvažniji – bejzbolski stadion. Već sam spomenuo da je momčad provincije Camagüey prilično loša, ali bilo bi zanimljivo malo promotriti fenomen bejzbola na Kubi. Nekako smo uvijek skloni povezivati bejzbol s SAD-om, te nam onda može biti čudno kako to da u jednoj državi koja je službeno toliko antiamerički nastrojena opstaje jedan tipično američki sport. I ne samo da opstaje, već je daleko najpopularniji. No bejzbol su na Kubu uveli još 1860-ih kubanski studenti koji su studirali u SAD-u, te ga se zapravo povezuje s kubanskim nacionalizmom, jer se u to vrijeme doživljavao kao lokalni sport Amerike, naspram tradicionalnim španjolskim sportovima, kao što je primjerice borba s bikovima. Popularnosti je dodatno pridonijela španjolska inicijativa da se zabrani igranje bejzbola, jer ga se doživljavalo kao sport koji podriva kolonijalnu vlast. 1878. ustanovljena je prva kubanska bejzbolska liga, koja će opstati sve do 1961. Od 1961., kao što je već rečeno, bejzbol je na Kubi isključivo amaterski, premda igrači dobivaju premije. U svakom gradu postoji tzv. esquina caliente, „vrući kutak“, gdje lokalni navijači vrlo detaljno diskutiraju utakmice svojih ljubimaca, predviđajući ishode budućih susreta i do u tančine raščlanjujući svaki potez u prethodno odigranom meču. Fanatizam samo takav. Naravno, najveće rivalstvo vlada između dva najveća grada, Havane i Santiaga de Cuba.

Inače, 1999. kubanska bejzbolaška reprezentacija odigrala je dva susreta s Baltimore Oriolesima, što je bio prvi susret neke kubanske ekipe s ekipom iz MLB-a. Utakmicu u Havani dobili su Oriolesi, a onu u Baltimoreu Kuba.

Pogled niz Avenidu Tarafa:



Vraćam se natrag prema starom gradu. Izgleda da od kiše neće biti ništa. Tri elementa po kojima nesumnjivo mogu zaključiti u kojoj sam državi i u kojem gradu – Martí, petokraka i tinajón:



I još jedan tinajón u parkiću:



Dok hodam prema doma u sve većem sumraku, prolazim pored neobično izrađenih portreta meni nepoznatih ljudi. Izrađeni su guljenjem žbuke na nekoj ruševini, kako bi se ciglom koja se nalazi ispod izvukle glavne linije crteža. Vrlo zanimljivo:





Po povratku u casu particular odlazim pod tuš, a potom iščekujem večeru gledajući televiziju u svojoj sobi. Prvi je to put da u smještaju imam televizor, pa malo gledam što sve ima. Suprotno očekivanju, Kubanci mogu gledati strane prograne, uglavnom iz drugih latinoameričkih zemalja, a nacionalna televizija prikazuje čak i američke filmove (gledao sam završetak filma Frankie i Joey s Michelle Pfeiffer i Alom Pacinom). Jedino što budi nostalgiju je loš prijem i crte po ekranu, te slika koja se „vrti“ (znate ono kada izgleda kao da je kadar zapravo otisnut na traci koja se vrti kroz ekran, tako da vam slika promiče odozdo prema gore).

Još uvijek nisam gladan, a vrijeme večere se bliži. Znam da su već obilato u pripremi i da nema smisla sada im reći da nisam gladan, potrudit ću se pojesti, valjda mi neće biti loše...

U međuvremenu se vani spušta prolom oblaka, ja sam srećom i opet pod krovom.

Oko 9 mi Ángel kaže da je večera spremna. Ovaj puta uz uobičajenu večeru još imam i juhu. Dakle, stvarno... Jedem juhu, to mi najmanje opterećuje želudac. Glavno jelo se trudim pojesti što više, ali unatoč tomu mi je žao što su se potrudili napraviti mi toliko za večeru, a ja to ne mogu svladati. Naravno, glavno jelo je piletina u stilu comide criolle. Ostavljam veći dio i ispričavam se Ángelu kad je došao pokupiti posuđe, očekujući da mu neće biti drago kada vidi koliko sam malo pojeo. No on pokazuje razumijevanje, nadam se samo da neće baciti tu silnu hranu. Uzimam pivu i odlazim u svoju sobu, u želji da se malo odmorim prije večernjeg izlaska. Međutim, svladava me neka kombinacija umora i apatije. Putovati sâm zna biti naporno i čovjeku dođe kriza, a meni je upravo sada došla. Sâm sam s ove strane Atlantika, svaki dan moram se boriti s dosadnim Kubancima, vruće mi je, umoran sam, svaki dan nakon 6 popodne prepušten sam samom sebi, jer je to vrijeme kada je u Hrvatskoj ponoć i kada ljudi odlaze na počinak, te im više ne mogu poslati ni poruku ako se uželim kontakta...a još nije ni polovica putovanja. I onda se počnem pitati zašto sve to radim, uživam li doista u putovanjima ili zapravo u njima uživam kasnije, kada se prisjećam kako mi je bilo. Imam li doista dovoljno snage da izdržim sâm na putovanju, tim više jer se na proljeće spremam na daleki desetomjesečni put, posve sâm. OK, Kuba je specifična jer ljudi uglavnom odsjedaju po casas particulares, pa se ne druže baš s ostalim putnicima, a domaćini su kako koji – neki žele pričati, kao Osmany, drugi vas prepuste samima sebi.

U toj nekoj apatiji sam i zadrijemao, a kako sam se ujutro planirao ranije dići da obiđem još neke lokacije prije kretanja na autobus, odlučio sam da večeras uopće neću ići do grada. Ionako ne mislim piti u nekom bircu, ne mislim uloviti neku jineteru, stari grad sam već prehodao posvuda – bolje je da si razbistrim um do jutra.

U jednom času mi Ángel dolazi kucnuti kako bi me pitao treba li mi ostaviti otključana vrata od kuće, no ja mu kažem da večeras ostajem u sobi. Dogovaramo vrijeme doručka, te se ja potom polagano spremam na počinak. Izgleda da je ipak taj drugi dan Camagüeya bio nepotreban...

egerke @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 5, 2015
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka ubrzano spremam stvari i krećem prema izlazu iz kuće. Tamo me ispraća gospodin Diego i daje mi vizitku od case particular. Treću – jednu sam dobio još kao kontakt od Nancy u Havani, drugu mi je dala gospođa Digno odmah po dolasku, evo sad i treće. Taman dok izlazim, dolazi se pozdraviti i gospođa Digno, koja me zove još po nešto u kuhinju. Daje mi – vizitku. Laughing Četvrtu.

Pred kućom me čeka Fiat Uno s vozačem, nekim crncem od kojih 40-ak godina, i dvoje Talijana iz Milana. Auto naravno nema klimu, što će se ispostaviti poprilično neugodnim, jer će današnja vožnja biti uglavnom tijekom jutra i uglavnom u pravcu jugoistoka, što znači da će mi veći dio vožnje sunce tući izravno u facu i obilato me grijati. Ujedno mi se činilo da smo, odmičući prema istoku, tek sad zapravo došli u stvarno topli dio Kube. Dosada je bilo toplo, ali podnošljivo.

Vozimo se od Trinidada prema istoku, prema sjedištu provincije, gradu Sancti Spíritus. Ovo je pogled na Valle de los Ingénios i na Sierra de Escambray:





Kad sam govorio o suncu, ovo je pogled unaprijed s mog sjedala:



Još malo krajolika oko Sancti Spíritusa:



U Sancti Spíritusu ulazimo na Carreteru Central, glavnu dužotočnu prometnicu, kojom ćemo nastaviti prema Camagüeyu. Do izgradnje Autopiste Nacional, to je bila glavna arterija otoka, a i danas jest na istok od Sancti Spíritusa, budući da Autopista tu završava (s izuzetkom kratkih dionica oko Santiaga de Cuba).

Plakat s parolom:



(„Uvijek se može više!“)

Prolazimo Ciego de Ávila i polako ulazimo u provinciju Camagüey, najveću na Kubi (površinom je veća od Crne Gore). Karakterizira ju posve ravan krajolik, iako se ovdje još vide brda u daljini:



Zapravo me krajolik dosta podsjeća na Mađarsku, s izuzetkom povremenih palmi i naravno nepreglednih nasada šećerne trske:



Kada se uzme u obzir koliko su šećerna trska i njeni derivati povezani s Karibima, teško je povjerovati da se zapravo radi o biljci iz jugoistočne Azije koju su u Ameriku donijeli tek kolonizatori.

Konačno prelazimo i jednu prugu, pa i to dokumentiram:



Približavamo se polako Camagüeyu, trećem najvećem kubanskom gradu. Već negdje kod ulaza u grad, trubi nam i maše neki motociklist. Naš se vozač zaustavlja, te se ispostavlja da je to očito neki izaslanik od domaćina ovih Talijana, jer ima cedulju s njihovim imenima i opasku da stižu u tamnocrvenom Fiatu Unu. No budući da je on na motoru, a ionako želimo svi otići na kolodvor kako bismo rezervirali karte za dalje (oni za sutra, ja za preksutra), motociklist kaže da ga slijedimo, te nas vodi do autobusnog kolodvora, jer naš vozač očito ne poznaje dovoljno dobro Camagüey. Ja ne znam što ću – došao sam u Camagüey ranije od busa, moji domaćini ne znaju da nisam išao busom, morat ću ih izgleda pričekati na kolodvoru do redovnog dolaska busa.

Stižemo na kolodvor i kupujemo karte za Holguín, koji nam je svima sljedeća postaja u obilasku Kube. Motociklist pita Talijane zašto ne bi nastavili obilaziti Kubu u istom aranžmanu, tj. unajmljenim autom (jamačno ima nekog frenda kojemu bi htio namjestiti posao), no oni mu kažu da je puno manje udobno od autobusa, a i skuplje je. Mogu se složiti, nakon nekih četiri sata truckanja u autu nije mi ni do čega, želim se istuširati i odmoriti.

Izlazimo na parkiralište pokupiti stvari iz auta. Talijani se prebacuju u drugi auto. U taj nam čas prilazi neki tip, koji nešto pita motociklista i našeg vozača. Pokazuje da ima papir s mojim imenom. Dakle, to je moj prijevoz do smještaja. Očito je opet riječ o tome da su poslali nekoga da me pokupi, tip mi izgleda kao taksist. Pozdravljam se s ostalima i tip me vodi do svog auta, koji je priča za sebe. Riječ je o jarkožutom Moskviču, s kojeg su, što će se ispostaviti kada sjednem u njega, poskidani svi suvišni dijelovi. Na komandnoj ploči ostao je samo volan, uz nekoliko rupa iz kojih vire žice, vrata su čisti lim (nema unutarnjeg tapecirunga), bez prozora...auto otprilike izgleda kao da su ga upravo vratili iz lakirnice, pa još nisu postavili sve dijelove koje su uklonili prije lakiranja. Vozač govori čak i dobar engleski, dok me vozi prema centru pokazuje mi stadion bejzbolske momčadi Camagüeya i žali se kako su očajni (iako je riječ o najvećoj kubanskoj provinciji, momčad je prilično loša, bez ijedne titule u povijesti). Vijugamo uskim i jednosmjernim ulicama Camagüeya (grad je poznat po svom labirintu ulica), te me konačno dovozi pred kuću u kojoj imam rezerviran smještaj. Vlasnici su gospodin Jorge (s kojim sam se dan ranije čuo) i gospođa Mercy. Pozdravljam se prvo s gospođom i još nekom mlađom ženom, za koju ne znam je li kći, susjeda ili tko zna tko, a onda dolazi i gospodin Jorge, koji me usput pita govorim li njemački. On ga pomalo natuca. Ipak ostajemo na španjolskom i engleskom, situacija je takva da oni nemaju slobodnog mjesta, ali ću biti smješten kod njihove kćeri, koja živi stotinjak metara dalje, iza ugla. Plaćam 3 CUC-a taksistu, te se potom upućujemo do stana gospođe Marais (kako se kći zove) i njenog muža Ángela. Nema problema, moja soba je na katu, imam svoj mir, svoju blagovaonicu, svoj balkon, iznad mene je terasa (koju mi gospođa Marais odmah pokazuje, želeći vidjeti kako mi se sviđa pogled iako ju ja prekidam i kažem da bih se prvo htio otuširati, jer sam se stvarno usmrdio na putu do Camagüeya). Pušta me na miru, te se ja nakon osvježavanja i kratkog odmora upućujem u razgled Camagüeya.

Sa skoro 322 000 stanovnika, Camagüey je, kako smo već spomenuli, treći najveći grad Kube. Osnovan je kao Santa María del Puerto Príncipe 1515. godine na sjevernoj obali, a na današnje je mjesto premješten 1528. Sadašnje je ime dobio 1903., po drvu camagua, za koje domorodačka legenda smatra da je izvor svega života. Za razliku od većine ostalih gradova na Kubi, koji su sagrađeni s kolonijalnim rasterom ulica koje su uglavnom ravne i sijeku se pod pravim kutom, camagüeyske su ulice zavojite i čitav stari dio grada izgleda kao labirint. Jedno je objašnjenje da je takav raster ulica namjeran, kako bi gusari, koji su često pljačkali grad, mogli zalutati u ulicama, te biti lagano svladani od lokalnog stanovništva; samo lokalno stanovništvo međutim tu priču odbacuje kao romantičnu predodžbu, tvrdeći da je zapravo takav raster nastao spontano, čisto zato što je svaka kuća željela biti što bliže lokalnoj crkvi (kojih po gradu ima 15). Camagüey je inače bastion katoličanstva na Kubi, a grad je poznat i kao la ciudad de tinajones, grad vrčeva, po glinenim posudama u kojima se nekad sakupljala voda kojom je ovaj kraj oskudijevao, a danas služe kao dekorativni elementi, koje se može vidjeti po ulicama i vrtovima. Od 2008. i on se nalazi na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.

Camagüey je Kubi podario nekoliko znanih ličnosti: to su Ignácio Agramonte, borac iz prvog rata za nezavisnost, pjesnik Nicolás Guillén, liječnik Carlos Juan Finlay, koji je otkrio cjepivo protiv žute groznice, otac José Olallo Valdés, prvi kubanski blaženik, koji je u prvom ratu za nezavisnost pomagao ranjenicima na objema stranama, a uz Camagüey je vezan i Huber Matos (rođen u Yari), nekadašnji Fidelov politički saveznik i suborac koji se pretvorio u njegovog kritičara kada je shvatio da Fidel skreće prema marksizmu, zbog čega ga je revolucionarna vlast proglasila izdajnikom i osudila na 20 godina zatvora.

Obilazak grada započinjem na Parque Ignácio Agramonte, koji se nalazi nekih 300-tinjak metara niz ulicu u kojoj sam smješten, Calle Independencia:



Pogled uz Calle Independencia na sjever, prema centru:



Pogled na friško obnovljenu camagüeysku Casa de la Trova Patricio Ballagas:



Kao i Casa de la Música, Casa de la Trova je u svakom gradu mjesto za koncerte, samo što su ove posvećene trovi, glazbenoj tradiciji lutajućih glazbenika koja se izvorno veže za kubanski istok u 19. i 20. st. Trovadores su bili glazbenici koji su s gitarom obilazili gradove i sela, te nastupali izvodeći vlastite pjesme. Iz tradicije trove nakon Revolucije će se razviti nueva trova, koja će imati mnogo angažiranije tekstove, secirajući aktualne društvene teme. Možda međunarodno najpoznatija pjesma iz razdoblja nueve trove jest pjesma Hasta siempre comandante, posvećena Che Guevari.

Na sredini Agramonteovog parka je spomenik Ignáciu Agramonteu:



Agramonte, osim što je bio istaknuti borac u Desetogodišnjem ratu, bio je i začetnik izrade prvog kubanskog ustava. Izvorno ministar u regionalnoj vladi, povukao se s te pozicije zbog razilaženja sa Céspedesom. Na vojnom se polju istakao izuzetnom vještinom, premda je bio potpuni laik u vojnim pitanjima, te je zahvaljujući izuzetno pripremljenim konjičkim snagama koje su zadavale grdne muke Španjolcima, dobio nadimak „mladi Bolivar“. Poginuo je u bitci kod Jimaguayúa, 11. svibnja 1873., od zalutalog metka. Kada su Španjolci shvatili koga su ubili, tijelo mu je odneseno u Camagüey i kremirano, zbog straha da bi njegovi borci mogli povesti napad kako bi se domogli tijela.

Pogled na Catedral de Nuestra Señora de la Candelaria:



Sagrađena je u 19. st., a karakteristična joj je statua Krista na vrhu tornja.

Pogled niz Calle Cisneros:



Skrećem u Calle Raúl Lamar:



Zanimljiva interpolacija:



Još malo uličnih scena:



I onda usred Kube nalijećem na austrijski restoran Plavi Dunav, sa slastičarnicom Sissi:



Izlazim na Plaza San Juan de Dios, možda i najslikovitiji camagüeyski trg:









(žuta zgrada s tornjem je Museo de San Juan de Dios, nekadašnja bolnica)

Tu me zaskače neki nijemi prosjak koji pokušava dokučiti iz koje sam zemlje. Ima neku knjižicu, u kojoj su mu očito ljudi iz različitih zemalja zapisali nešto u stilu „ja sam nijem i siromašan, možete li mi pomoći“. Pokušava pronaći moj jezik. Počinje s njemačkim. Ja mu odmahujem glavom. Onda lista, lista, pokušava s još nekoliko europskih jezika, dok ne dođe do slovenskoga. Blizu, ali ipak ne dovoljno. Nastavlja tražiti, pokazujući mi znakovima da mu je konačno sinulo odakle bih mogao biti. Lista po svojoj bilježnici, sve dok mi naposljetku trijumfalno ne pokaže tekst na – baskijskom. Ne znam samo po čemu je zaključio da sam Bask, valjda zato jer je njihov jezik po svemu poseban, pa mu je to bila očajnička mjera. Udaljavam se od njega i odlazim s trga.

Calle Hurtado:



Vraćam se do Agramonteovog parka, odakle bacam pogled uz Calle Cisneros:



(Inače, na slici vidite motocikl s prikolicom. Ni u jednoj ih zemlji nisam vidio toliko koliko na Kubi. Posvuda su. Vrlo su praktični kod prijevoza veće količine stvari, a obično se tu nađe i još netko koga se može povesti.)

Uz Calle Independencia stižem do Plaze Maceo, odakle se pruža Calle Maceo:



(vide se ostaci nekadašnje tramvajske pruge, koja je ukinuta 1952., kao i u ostalih sedam kubanskih gradova koji su imali tramvaj)

Još malo Plaze Maceo:



Nastavljam po Calle Independencia, te na njenom kraju bacam pogled udesno, prema crkvi Nuestra Señora de Soledad:



Lijevo je Plaza de los Trabajadores:





Ovdje se nalazi i sjedište gradskog radija, pa su po stupovima postavljeni zvučnici, kroz koje se emitira program.

Na trgu je i crkva Nuestra Señora de la Merced, sa samostanom:



Pogled unatrag na trg (radio je u zelenoj-žutoj zgradi):



Nastavljam dalje po Calle Ramón Guerrero, prelazim glavnu gradsku pješačku os, Calle República, te izlazim na Calle Avellaneda. Malo usputnih prizora:









Sjedam na ručak u restoran koji bi trebao servirati španjolsku hranu. Jedu mi se neki tapasi, ali toga baš i nema. Umjesto toga odlučujem se za paellu i dobivam ogromnu porcijetinu, koju ne uspijevam nikako savladati. Da, u gradu je definitivno prevruće, po ovom mi vremenu uopće ne paše jesti, samo bih se natakao sokovima i pokojim koktelom.

Plaćam i izlazim te se odmah zapućujem u dućan preko puta, kupiti bocu vode. Nakon toga mogu zabilježiti trg ispred crkve Nuestra Señora de la Soledad:



Pogled niz Calle Maceo:



I pogled unatrag, na već spomenutu crkvu:



Crkva je sagrađena 1779. (toranj je stariji), a u njoj je kršten i Agramonte.

Na trgu pred crkvom nalazi se podosta jinetera, tako da gledam kako da se izvučem. Općenito, Camagüey mi je nekako bio presudna točka, kada su mi svi ti jineteros, taksisti i svi ostali žicari počeli ići na živce. Očito su prešli moju unutarnju granicu tolerancije i ja sam u preostalih desetak dana Kube postajao sve nadrkaniji na kojekakve ulične nuditelje usluga.

Skockana pješačka Calle Maceo:



Skrećem u nešto mirnije ulice i dolazim do Parque Martí, gdje se nalazi crkva Nuestra Corazón de Sagrado Jesús:



Kao što vidite, crkva je sagrađena u gotičkom stilu, koji je inače prilično rijedak na Kubi.

Sjedam se malo odmoriti na klupici u Parque Martí. Pogled uokolo:



(u zelenoj zgradi je ambulanta)

Zum niz zavojitu Calle Martí:



Nastavljam po Calle Luaces. Usputni pogled na još jednu zavojitu pokrajnju ulicu:



Na ulici vidite dvojicu prodavača. Jedan ima stalni štand, dok je drugi pomični i prodaje avokade. Taj drugi je takozvani pregonero, tj. prilikom oglašavanja robe služi se karakterističnim pjevušenjem zvanim pregón – otprilike najbliži hrvatski ekvivalent tomu bilo bi ono „Krumpiiiira!“, samo što je ovo mnogo muzikalnije: ¡El aguaca-te! ¡El aguacaaaaate!

Još jedna živopisna ulica:



(ovaj Fiat Uno identičan je onomu s kojim sam se dovezao ovamo)

Arhitektonska šaka u oko nad okolnim prizemnicama:



U nastavku šetnje dolazim do Plaze del Carmen, gdje se nalazi crkva Nuestra Señora del Carmen:



Trg je do prije nekoliko godina bio prilično zapušten, a nakon obnove urešen je statuama Camagüeyaca u prizorima iz svakodnevnog života:







(kao što se vidi, ima i nekoliko tinajóna sa zasađenim drvećem)

Ovdje me zaskočio neki stari lik, videći da fotografiram, pa je rekao kako je on poslužio kao inspiracija za jednu statuu, starčića koji na klupi čita novine. Inzistirao je da mi pozira u identičnoj pozi kao i ona u kojoj je ovjekovječen u bronci:



Nije baš identična, ali nema veze. Inače, novine koje čita su Granma, službeno glasilo kubanske komunističke partije.

Naravno, nije mi pozirao iz pukog kurioziteta, već me zatražio da mu dam 1 CUC.

Još jedan pogled na trg u sumrak:



Vraćam se prema centru, slikajući usput i ovaj grafit:



(Viva Fidel en sus 80 – Živio Fidel u svojim 80-ima.)

Na uglu Calle Hermanos Agüero i Calle Cisneros slikam palaču banke:



Niz Calle Cisneros, u daljini se vidi toranj katedrale:



A nasuprot banke je baptistička crkva:



Sjedam u gradsku kavanu na uglu Agramonteovog parka i Calle Cisneros. Ispijam mojito i jedem još jedan sladoled iz ogromne kante. Taman dovršavam, kada mi prilazi neka prilično mršava žena i pita me koliko je sati. To sam inače često primjećivao, ljudi vas pitaju koliko je sati, iako uglavnom imaju svoje satove. Vjerojatno nekakav način da započnu razgovor. Kažem joj, potom izmjenjujemo nekoliko rečenica, pita me odakle sam, kaže da je ona bila u Francuskoj, te mi naposljetku kaže da je balerina. To objašnjava njenu građu, žena ima pedesetak godina, ali je prilično sitne građe, prvo sam mislio da je izgladnjela. Inače, camagüeyski balet je vrlo slavan, odmah nakon havanskoga, a ansambl je 1971. osnovao Fernando Alonso (ne onaj vozač Formule 1, već baletan i suprug slavne dive Alicie Alonso).

Pozdravljam se s balerinom, u pomalo ishitrenoj želji da odem prije nego što me zatraži da joj dam poneki CUC, te se upućujem prema casi particular.

Odmaram se do večere, koja opet, nakon par dana odmora, označava povratak na comidu criollu. Ovaj put jedem sâm, u blagovaonici ispred svoje sobe.

Nakon večere krećem u šetnju gradom, kroz centar i Calle Maceo, pa po Calle Republica prema sjeveru, sve do željezničkog kolodvora. Na tom putu događa mi se jedna zanimljiva stvar. Drugom stranom ulice hoda prilično atraktivna djevojka u ljetnoj haljini. U jednom času prelazi cestu i dolazi nekoliko koraka ispred mene. Nakon još nekoliko koraka skrene u ulaz jednog dućana, te u času dok sam prolazio pored nje kaže nešto u stilu „Hello, mister, would you like...“

Prolazim dalje. Ako ne računam jedan slučaj u Budimpešti, kada me neka prostitutka na József körútu pitala „Nem akarsz?“ („Ne želiš li?“), ovo je prvi puta da sam se susreo s time da mi se netko otvoreno nudi. I bez obzira što djevojka doista izgleda lijepo, ipak nisam zainteresiran. Imam curu, iako je ona trenutno s druge strane bare, a i da i nemam, opet je stvar da interes ove djevojke proizlazi iz činjenice da sam stranac i da imam love. Hvala, ali ne hvala.

Calle Republica završava kod željezničkog kolodvora i to je otprilike sjeverna granica starog dijela grada. Okrećem se i vraćam natrag istim putem. Ostale mi ulice izgledaju prepusto i premračno. Kod crkve Nuestra Señora de la Soledad ponovno nalijećem na spomenutu djevojku, koja očito operira u rečenom reviru. Ovaj puta mi se približava i oslovljava me na španjolskom „Hola, mi vida...“ Iako je ovo situacija u kojoj ne čudi tako prisno oslovljavanje, Kubanci se često i u komunikaciji među nepoznatima oslovljavaju s „mi vida“ (moj živote), „mi corazón“ (moje srce) i sličnima.

Ovaj put je u društvu još jedne cure. Pitam se je li me prepoznala. Sad hoda uz mene i pokušava mi opet nešto ponuditi. Odmjeravam ju, sad iz blizine vidim da je zapravo upadljivo našminkana i da nije toliko prirodno zgodna koliko mi je izgledala ranije. Samo joj kratko kažem „No me interesa“. Ona me pita što me to točno ne interesira. Kažem joj „Ono što nudiš.“ Ona kaže nešto u stilu „Ni ne znaš što ti nudim.“ Ne znam, ali znam da me ne interesira. Produljujem korak. One hodaju iza mene. Razmišljam koje su mi opcije. Nisam se nikad našao u ovakvoj situaciji i osjećam se blesavo, jer bi vjerojatno mnogi muškarci na mom mjestu reagirali potpuno drugačije, čak i ako bi znali o kakvoj je shemi riječ.

Srećom, jinetere ubrzo odustaju, pa ja nastavljam lagano prema casi particular, skrenuvši usput na jedan mojito u bar El Cambio, na uglu Agramonteovog parka i Calle Independencia. U baru su četiri stola, šank, neki stariji Nijemac koji izgleda kao avanturist i netko tko nema ništa protiv pokoje jinetere, te još nekoliko gostiju. Nekako sam previše unezvjeren od maloprijašnjeg iskustva, ne znam baš kako reagirati. Trebao bih se opustiti, smiriti, na Kubi sam, među ljudima, trebao bih više pričati s njima. Opet, nije ni to lako kada znaš da te većinom promatraju kao hodajući novčanik. Nije iskreno, a ja se ne mogu opustiti ako znam da je razgovor zapravo paravan za nešto drugo.

Srčem svoj mojito, trudim se što prije izgubiti odavde. Nekom drugom prilikom bih se možda socijalizirao. Sada mi se ipak ide doma. U bar je u međuvremenu ušlo i nekoliko mlađih djevojaka, možda su jinetere, možda nisu, no ne želim riskirati da se neka od njih instalira pored mene i pita me hoću li joj platiti piće.

Plaćam, izlazim i upućujem se do case particular. Moji su domaćini već zadrijemali, pa ih moram buditi lupanjem po vratima, jer na zvono ne reagiraju, a ključ od vanjskih vrata mi nisu dali, jer su rekli da je to „uvijek otvoreno“. I inače se na Kubi baš ne zaključavaju vrata, nema puno kriminala i provala.

Ángel me pušta unutra, dogovaramo se za doručak sutra ujutro, želimo si laku noć, te ja potom krećem na počinak na gornji kat.

Prvi dan u Camagüeyu završio je pomalo čudno, vidjet ćemo kako će biti sutra...

egerke @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.