Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
utorak, srpanj 3, 2012
SUBOTA 22. SVIBNJA 

 

Tematska pjesma

Danas ćemo iskoristiti slobodno jutro da obiđemo Chişinău. Dulje smo spavali, nismo se žurili s doručkom, tako da tek oko podneva krećemo u grad. 

Chişinău, glavni i najveći grad Moldavije, ima oko 600 000 stanovnika, a s metropolitanskim područjem nešto manje od milijun. To je premoćno najveći grad u Moldaviji. Često je poznat i pod ruskom verzijom imena Kišinjov ili Kišinjev. 
Grad je inače pun zelenila, a ima i jedan od najvećih botaničkih vrtova u Europi. 
Osnovan je sredinom 15. stoljeća, a do početka 19. stoljeća bio je mjesto od nekih 10 000 stanovnika. Dolaskom pod rusku vlast 1812. postaje glavnim gradom besarapske gubernije, te u idućih pola stoljeća stanovništvo grada narasta na skoro 100 000. Rusi su napravili urbanistički plan, koji se u gradu i danas očuvao. 
Grad je imao veliku židovsku populaciju (na prijelazu u 20. stoljeće Židovi su činili 42% stanovništva), što je u kombinaciji s antisemitizmom izazvalo u travnju 1903. velike nemire koji će kasnije biti zapamćeni kao Kišinjevski pogrom. U tim nemirima ubijeno je pedesetak Židova, teško ozlijeđeno stotinjak, a još oko 500 ih je bilo lakše ozlijeđeno. Naravno, uza sve to išla je i velika materijalna šteta počinjena na židovskoj imovini. Dvije godine kasnije, ono što je počelo kao protest za veća građanska prava također se pretvorilo u novi pogrom, ovaj put s 19 židovskih žrtava. 
Nakon ujedinjenja Moldavije s Rumunjskom između dvaju svjetskih ratova, Chişinău je bio provincijalni grad koji je tavorio u svojoj učmalosti. U Drugom svjetskom ratu grad je skoro izbrisan s lica zemlje. Prvo ga je osvojila sovjetska vojska, a onda je čitavu Moldavsku pogodio snažan potres. Nakon toga uslijedilo je teško njemačko bombardiranje. Grad je pao pod njemačku vlast u srpnju 1941. Naravno, to je rezultiralo novim pogromom, ovaj puta je stradalo 10 000 Židova. 
Na kraju rata, 1944. sovjetska je vojska uz teške borbe ponovno zauzela grad. U tom trenutku u gradu više nije postojalo 70% zgrada koje su u njemu stajale 1939. 

1950-e su donijele ubrzani rast stanovništva i veliku obnovu, prvenstveno u vidu jeftinih panelki koje su prisutne posvuda, osim u samom centru. 
Danas je Chişinău moderan tranzicijski grad sa svim što se pod tim podrazumijeva: skorojevićima, prosjacima, ekskluzivnim restoranima i buticima ispred kojih promiču Lade i rasklimani trolejbusi... 

Chişinău je međutim i Meka za neke pjevačke zvijezde kojima je prošlo vrijeme: 



Slavoluk pobjede, izgrađen 1841., i katedrala Rođenja Gospodnjeg: 



Tu je i zgrada vlade Republike Moldavije: 



Spomenik Stjepanu Velikom i Svetom: 

 

Preko puta je kazalište: 

 

A onda monstrum u kojem se nalazi nekoliko ministarstava (npr. poljoprivrede, gospodarstva...): 





Okrećemo se i vraćamo, jer još trebamo jesti, vratiti se u hostel po stvari i stići na vlak, koji ide u 4. 
Ovo je uvijek svima smiješno: 



"Copil" na rumunjskome znači jednostavno "dijete". Bilo koje, neovisno o bračnom stanju roditelja. Ovo je dakle "Dan djeteta". 

Predsjednička palača: 



Još jedan pogled na zgradu vlade: 



Još jedan pogled na katedralu: 



Spomen ploča povodom obnove Slavoluka pobjede. Jedan od rijetkih ćiriličnih natpisa na moldavskome izvan Pridnjestrovlja: 



Slavoluk pobjede posvećen je pobjedi u Rusko-turskom ratu.

U susjednom parku bizaran prizor. Ovo su neki lokalni cugeri, ekipica koja visi na klupi, ništa neobično - osim što je jedan od njih odjeven kao tigar: 



Da parafraziram naslov epa Šote Rustavelija - Klošar u tigrovoj koži. Laughing 

Nakon što smo obavili hranjenje u jednoj pizzeriji (zabilješka - nikad ne putuj s vegetarijancima, prehrambeno su dosadni), nastavljamo prema hostelu. Stat ćemo još u onom dućanu u koji zalazimo svaku večer i kupiti jedno od čuvenih moldavskih vina. Nikola ih je čak i probao, uz večeru, ja nisam. 
Kad sam govorio o problemima tranzicijskog grada, onda sam mislio i na ovo: 



Dakle, krepana mačka u pol bijelog dana leži nasred pločnika u glavnoj kišinjevskoj ulici - i nikoga nije briga.

Obavljamo kupovinu i krećemo prema hostelu. Dok hodamo oko šoping-centra, započinje kiša. I to prilično. Srećom, hostel je blizu. No Hrvoje, koji je mislio ostaviti kišobran u hostelu, dijelom i zato jer ga ne može iznijeti iz njega onakvog rastvorenog, sada je na mukama. Njegova istraga tko mu je strgao kišobran nije urodila plodom. Dan prije su mu dali neki hostelski na korištenje. Sada će ga još jednom pokušati popraviti, iako ne vjeruje u uspjeh. 

Nikola i ja odlazimo još u sobu po stvari, puštamo njega da se hrva s kišobranom. Na kraju dolazi i veli da ga je uspio zatvoriti, tako da je potrgao neku žbicu. Sad se međutim ne da više otvoriti do kraja, no za silu može poslužiti. 
U sobi pak uviđa da mu je nestala i jedna vrećica u kojoj je imao vodu. Nakon što je bio pun pohvala za smještaj u Cluju i Iaşiju, čini mi se da mu kišinjevski hostel neće ostati u dobrom sjećanju. Ja sam inače iz Chişinăua rezervirao, u konzultaciji s njima ("Rezerviraj koji god hoćeš"), i preostala dva hostela, vidjet ćemo što će biti... 

Pozdravljamo se s hostelom, ispraća nas Pinki:
 


Nadajmo se da neće završiti kao ona mačka gore. 

Opraštamo se i s pogledom s vijadukta: 



I krećemo prema kolodvoru. Ipak, ima tu zanimljivih grafita. Npr., različita poimanja oko toga tko (ni)je strateški partner Moldavije: 



A s druge strane ideološki obračun: 



(Ruski dio bi se mogao prevesti kao: "Pušili ste, pušite i pušit ćete." - naravno, ne u duhanskom smislu.) 

Kolodvor izgleda spektakularno izvana, to ste već vidjeli, a ni peronski dio nije loš. Naš vlak (očito je taj naš, jer je jedini na peronu):

 

Niz peron: 



I uz peron: 



E sad, pothodnika nema. Do svog perona dolazite preko kolosijeka (napravljen je prijelaz, ne trebate preskakati tračnice). 
Uz vlak: 



I pogled niz kolosijek (ovdje vidite te prijelaze): 



Iskreno, vagoni ne izgledaju blistavo, no tješim se da ti sovjetski vagoni obično iznutra izgledaju skockanije. Nažalost, s ovim to nije slučaj. 
Nakon što smo našli naš kupe, uviđamo da je netko već unutra. Nema problema, riješit ćemo to. Objašnjavamo im da mi imamo taj kupe i da je došlo do greške, a to im kaže i provodnik. Ljudi iz našeg kupea sele se dalje, iako nastaje zastoj na hodniku dok se to sve ne raščisti. 
Pogled na kupe otkriva 4 kreveta, bez umivaonika, s malim stolićem kao u normalnom kupeu...prije liči na kušet nego na spavaća kola. Kreveti usto izgledaju poprilično neudobno, a koliko vidim, potrgani su im i remeni kojima se noću spavač veže da ne padne. Uostalom, pogledajte i sami na što to liči: 



Naravno da su njih dvojica ćopili donje krevete, pa sam se ja morao penjati na gornji, i naravno da nema ljestava u ovom vagonu. 

Hodnik: 



I krećemo.

Nakon što smo krenuli, dolazi provodnik i daje nam posteljinu. U kupeu je doduše bila neka posteljina, no ispada da su to ipak samo jastuk i madrac (za kojega sam ja mislio da je poplun dok ga nisam razmotao). 

Stavljam posteljinu - prvo plahta, onda jastuk mećem u jastučnicu, onda "poplun" - i tek tada shvaćam da je to u biti madrac i da je prvo on trebao ići na ležaj. No nema veze, što je, tu je, imam još jednu plahtu za pokriti se, a tako svejedno ležim li na madracu ili na podstavnoj plahti. 

Malo sam prilegao: 



Negdje sam pročitao da se granica prelazi noću ili barem navečer. No, mi smo krenuli iz Chişinăua u 4, što znači da bismo se trebali voziti 4 sata do Unghenija. A to je ipak previše. 

Pejzaž Moldavije nije monoton, ali nije ni nešto pretjerano zanimljiv: 







Nakon nekih 2 sata vožnje (dakle ipak manje od predviđenog) stižemo u Ungheni, granični kolodvor: 



Tu je i lokalni vlak: 



Uzbuđen sam, jer ću prvi puta u životu doživjeti promjenu postolja. Naime, države bivšeg Sovjetskog Saveza imaju širi razmak tračnica u odnosu na standardnu europsku širinu (1520 mm naspram 1435 mm). Razlog je navodno strah od moguće invazije na Rusiju, još u doba carstva, a nekompatibilnost kolosijeka onemogućila bi transport zaliha i oružja okupatora željeznicom. U današnje vrijeme vagoni koji prometuju u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i iz njih na granici prolaze posebnu proceduru prilagodbe postolja za uži, europski kolosijek. Sličan je postupak i na granici sa Španjolskom, koja također ima širi kolosijek (1668 mm).

Zaustavljamo se s krive strane zgrade. Naime, kolodvorska zgrada u Ungheniju je s obiju strana okružena kolosijecima. Mi trenutno stojimo s one strane koja bi mogla biti "civilna". 
Otkvačili su nam lokomotivu koja nas je vukla od Chişinăua. Sada dolazi druga lokomotiva koja nas gura dalje, prema izlazu iz kolodvora i rumunjskoj granici. Potom nas vuče u postrojenje za izmjenu postolja.

Dakle, kako izgleda promjena postolja? Prvo se kompozicija vlaka dovuče u postrojenje, a potom manevristi otkapčaju jedan po jedan vagon, kako on, sporim kretanjem kompozicije, dođe na pravi položaj unutar velikih dizalica koje će ih podignuti. Same dizalice izgledaju ovako (vodite računa da je to ipak granica, pa da nisam baš mogao mahati fotoaparatom):

 

Susjedni vagon: 



(krajnja lijeva tračnica - lijeva europska, druga slijeva - lijeva sovjetska, druga zdesna - desna europska, krajnja desna - desna sovjetska) 

Dizalice dakle imaju četiri "kraka", po jedan uz svaki ugao vagona. Kako sam rekao, obrađuje se svaki vagon posebno. Ne znam koliko ih ima na jednom kolosijeku, tj. kompoziciju od koliko vagona mogu obraditi u jednom navratu. 
Kada je vagon namješten unutar "krakova" dizalice, manevristi olabavljuju postolja izvana, a jedan ulazi u prvi kupe sa svake strane vagona, diže podni poklopac i odozgo olabavljuje postolje. Kada je to sve obavljeno vagon u biti samo sjedi na postoljima koja se više ne drže za njega. Potom započinje dizanje vagona. 
Da stvar bude bolja, čitavo to vrijeme dok manevristi prtljaju po vlaku, obavlja se i granična kontrola. Tako nam je prvo došao moldavski carinik koji je s nama komunicirao na ruskom. Samo je pitao odakle smo i otišao. Nakon toga, budući da se ništa nije događalo, ja sam se vrzmao uokolo i fotografirao. I taman dok sam otišao do drugog kraja vagona da uslikam ovo:



vidim na povratku da je carinik opet kod našeg kupea. Hrvoje i Nikola mi upućuju bijesne poglede. Opet je došao i odmah ih pitao "Gdje vam je treći?" Objašnjavam mu da promatram promjenu postolja, nema problema. Potom opet odlazi. 

U međuvremenu, vagoni su polako dignuti na nekih pola metra visine iznad postolja: 



Primjećujete lijevo od kolosijeka metalnu sajlu. E, pa za tu sajlu se vežu postolja i, nakon što su sva oslobođena tereta vagona, uz pomoć te sajle se počnu šibati - na jednu stranu odlaze sovjetska, s druge strane dolaze europska. Kao po žnori. 

Tu mi je jedan manevrist počeo mahati da ne smijem slikati. 

Kada europska postolja dođu na svoje mjesto, postupak se ponavlja u obrnutom smjeru: vagon se spušta, a potom se pričvršćuju europska postolja. Nakon što je to gotovo, vagon je spreman za polazak preko Pruta. 
No iako je vlak tehnički spreman, nije administrativno. Sad se pojavljuje moldavska granična policija. Odred od desetak njih, sve listom žene. Hrvoje i ja komentiramo privlačnost žena u uniformi. Dolaze i u naš kupe, jedna me pita govorim li francuski. Pa, ako ćemo se tako igrati, može. 

Pobrale su pasoše cijelom vlaku i otišle. Sada vlak lagano izlazi iz postrojenja za promjenu postolja i čeka. Već smo sat vremena ovdje. Hrvoje bi trebao na WC, ali on je zaključan. 

Stanični natpis na nekom postrojenju: 

 

Postolja: 



Vraćaju nas na prvi peron, uz kolodvorsku zgradu. Još čekamo. U međuvremenu se spustio pljusak. Hrvoju je već dosta ovog čekanja. Čekamo još skoro sat vremena. Napokon nam donose pasoše, i opet idu od kupea do kupea, cijela svita. Vraćaju mi pasoš, ja zahvaljujem na rumunjskome. Ona ista otprije me pita "A govorite rumunjski? Pa zašto niste rekli?" Pa niste pitali... 

I konačno krećemo. Pogled na isprepleteni kolosijek: 



Granična čeka, uobičajeni prizor na svim socijalističkim granicama: 



Još nam je crveno:

 

(u daljini se vidi most preko Pruta, koji je gradila kompanija Eiffel) 

Krećemo. Tu se kolosijeci razdvajaju - europski na most, sovjetski u šturc: 



Ovaj mi puta Prut neće promaći: 



I evo nas u Rumunjskoj. Ovdje pak slijedi granična kontrola po pravilima EU, što znači da smo parkirani u odjel okružen bodljikavom žicom: 



I tako tu stojimo još oko sat vremena. Tri sata na granici, za promjenu postolja i dvije granične kontrole.
Naposljetku krećemo. Imamo nekih pola sata vožnje do Iaşija. Stižemo na kolodvor Iaşi, Nikola je gladan. Razmišlja da skokne na neki kebab u blizini, ali ne zna kad vlak kreće. Pokušavam uslikati vozni red na zidu zgrade s velikim zumom i skužiti što piše. Navodno imamo oko 20 minuta stajanja. Ja ga odgovaram, nikad ne znaš što se može dogoditi, a i tko zna ima li išta otvoreno i hoće li mu stići složiti, a i kakva je kvaliteta... Na kraju ipak nije otišao. Vlak kreće, a on iz vagona vidi da je na kraju perona stvarno neka kebabdžinica. Šta je tu je. 

Spremamo se na počinak, dolazimo u Bukurešt rano ujutro. Nikola pokušava zaključati vrata kupea. Zanima ga je li ih moguće otvoriti izvana. Ispada da nije, ali ipak imaju bravu s vanjske strane. Velim Nikoli da je to radi konduktera, koji mora moći ući u kupe, zlu ne trebalo. Nikola je paranoičan, jer "tko zna tko može uzeti ključ i po noći provaliti". Hrvoje i ja odmahujemo rukom. Ovo su spavaća kola, u koja ne može nitko ući bez znanja provodnika. Dakle, broj potencijalnih počinitelja je malen. 

Ah, kloparanje kotača na tračnicama. Najljepša uspavanka...

egerke @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 2, 2012
PETAK 21. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Ujutro vidimo da je onaj stari spakirao stvari i otišao. Sjajno, barem ćemo se iduću noć naspavati...valjda. 
Silazimo u kuhinju na doručak. Danas je tu neki Nijemac, stariji, koji priča kako je putovao Kavkazom. Pitamo ga neke stvari za put predstojećeg ljeta. On danas ide u Pridnjestrovlje. Kažemo mu kako smo mi prošli i što može očekivati. Eh da, zaboravio sam napomenuti - ako pokažete da znate ruski, stvarat će vam mnogo manje problema na granici. Kažemo to i ovom Nijemcu. Zove se Anselm, inače.
Mi pak danas idemo u Gagauziju. To je bila okvirna ideja, rekao sam da nije obavezno, jer se tamo zapravo nema što za vidjeti. No Hrvoje se uhvatio imena i rekao da želi otići tamo samo da može reći da je bio u nečem toliko apsurdnoga imena. Ja sam doduše predlagao alternativu koja ima jednako zvučno ime - da odemo u Bălţi, treći najveći grad Moldavije. Ime tog grada izgovara se otprilike Blc. Hrvoje je priznao da je ime jednako zvučno, ali je ipak ostalo na tome da odemo u Gagauziju. 
Tonja je opet bila u kuhinji i kad smo joj rekli kamo danas idemo, pogledala nas je pogledom koji je značio "Zašto, pobogu, tamo?" Ipak nam je objasnila kako da dođemo do jugozapadnog autobusnog kolodvora odakle polaze autobusi i maršrutke prema Gagauziji. 
Prolazeći pored Mall-dove, primjećujemo skupinu ljudi iz Hrvatske. Pa naravno - dok smo čekali vizu u moldavskom veleposlanstvu, a konzul tražio Hrvojev formular, rekao nam je da su hrpa papira na stolu odobreni zahtjevi za vize i to hrvatskoj ragbijaškoj reprezentaciji. Tih se dana u Moldaviji igralo nekakvo prvenstvo. 
Nikola u prolazu nonšalantno dobacuje "Jeste vi iz Hrvatske?", a jedan mu frajer isto tako nonšalantno kaže "Da." Nitko se ne čudi, nitko ne zapitkuje... 

Naravno da smo promašili stanicu gradskog prijevoza na koju nas je uputila Tonja, pa smo završili na sljedećoj. Srećom, autobusni kolodvor nismo mogli ne primijetiti.
Na kolodvoru smo našli bus koji vozi prema Comratu, a zatim produžuje dalje na jug i ide sve do Renija, ukrajinskog grada na tromeđi Rumunjske, Ukrajine i Moldavije. Cijena je bila 40 leja.

OK, što je zapravo Gagauzija? Radi se o drugoj autonomnoj regiji u Moldaviji (ako Pridnjestrovlje smatramo prvom). Gagauzi su turkijski narod, iako njihovo porijeklo nije sasvim jasno (postoji 19 različitih teorija tko su i što su). U svakom slučaju, Gagauzi su živjeli na području Dobrudže do početka 19. stoljeća i govorili su balkanskom varijantom turskoga. Nakon Rusko-turskoga rata Turska ih je protjerala, te su se nastanili u Besarabiji. Razlog protjerivanja bila je njihova pravoslavna vjera (Gagauzi su, uz Čuvaše, jedini turkijski pravoslavni narod). 
Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, Gagauzi se nisu previše bunili. No nakon već spomenute priče s proglašenjem moldavskoga kao jedinog službenog jezika 1989. i Gagauzi su se osjetili ugroženi i počeli zagovarati ostanak u SSSR-u. Kada je Moldavija proglasila svoju nezavisnost, to je učinila i Gagauzija. I ovdje se vodio kratkotrajni rat, no Gagauzi su ipak bili pragmatičniji, a ruku im je pružio i tadašnji moldavski predsjednik Mircea Snegur - Gagauzima je ponuđena autonomija i pravo na samoodređenje ukoliko Moldavija promjeni svoj status (tj., ukoliko bi se Moldavija ujedinila s Rumunjskom, Gagauzi bi imali pravo birati žele li se i oni priključiti Rumunjskoj ili istupiti iz Moldavije). 1994. uspostavljena je Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija (Gagauz Yeri) na području južne Moldavije, koju čine četiri enklave s većinskim gagauskim stanovništvom. Gagauzija ima vlastiti obrazovni sustav, porezni sustav, policiju, pravo veta na zakone izglasane u moldavskom parlamentu, a koji bi bili u suprotnosti s gagauskim zakonodavstvom, kulturnu autonomiju... Gagauski jezik je službeni, zajedno s ruskim i moldavskim. No, budući da nema dovoljno kadrova, obrazovanje u Gagauziji ne odvija se na gagauskom, nego na - ruskom. 

I tako mi danas idemo u to, pretežno ruralno područje, u još jednu neobičnu postsovjetsku pojavu. Naravno, nemojte ni sumnjati da i u Gagauziji postoji stranka koja se bori za potpunu nezavisnost od Moldavije. 

Izlaz iz Chişinăua vodi preko polja. U daljini se vidi nedovršena zgrada Instituta vinogradarstva: 



A potom i jezero Danceni:



Malo pejzaža: 













Pejzaži Moldavije malo podsjećaju na unutrašnjost Istre. Iako ste u niskoj zemlji, nigdje ne možete vidjeti obzor, jer vam je stalno u fokusu neko brdo.

Dolazimo u Cimişliu, neugledan provincijski gradić: 


 
(primijetite vozni park autobusâ...) 

Nastavljamo:


 




Napokon i pruga, začudo, u dobrom stanju: 



I napokon stižemo u Comrat, nakon dva sata vožnje (a ceste su ovdje još lošije nego u ostatku države): 



Glavni grad, iliti baš-kasaba - a Comrat baš i jest kasaba. Prva stvar koju primjećujemo jest da je asfalt relativna novost u ovim krajevima, a na cesti su ogromne lokve. 
Kapelica pored autobusnog kolodvora:



Veze za natrag nam baš nisu sjajne, jedan bus nam polazi za sat i 15 minuta, a drugi dovoljno kasno da nećemo stići u Chişinăuu na kolodvor prije zatvaranja blagajne u 6, a kartu za sutra još uvijek nemamo. Stoga ćemo pokušati Comrat obići nabrzinu. 
To nije teško, jer se u Comratu doista nema što vidjeti. To je prašnjavi uspavani gradić u kojem su jedina atrakcija zgrade tijela lokalne uprave i još par stvari. 

Imaju i šoping-centar: 



Uobičajeni spomenik borcima: 



Auti imaju registraciju GE - Gagauz Eri: 



Pogled na crkvu Jovana Preteče (tj. Ivana Krstitelja): 



Tu je i neka vrsta nacionalnog panteona. Kipovi poznatih Gagaužana (ne nužno i nama poznatih). Ipak, dvije počasne biste zauzimaju poznata lica: 



Süleyman Demirel, bivši predsjednik Turske, poznat i kao jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu. 



Heydar Əliyev, bivši predsjednik Azerbejdžana, još jedan od živopisnih postsovjetskih autokrata (nakon smrti na čelu države naslijedio ga je sin Ilham). 

A tu je i Gagausko državno sveučilište (jedino u svijetu - a sva predavanja su na ruskom): 



I novije krilo: 



Očito da Rusija i Turska izdašno financiraju. 

Pogled odozgo na nacionalni panteon: 



Kada se dođe na vrh tog parka, slijede uobičajeni prizori Comrata: 



Malo Nikoline psihodelije: 

 

Pođimo do crkve: 

 

Posvećena je Ivanu Krstitelju, što se vidi i iz glave na pladnju (servirane Salomi): 



U parku pored, koji zbog ogromnog broja vrana koje grakću po stablima podsjeća na Hitchcockove Ptice, nalazi se i spomenik osnivanju grada: 



Relativno je mlad, tek 220 godina. 

E sad, gdje li su točno administrativne zgrade? Malo se vrzmamo uokolo i završavamo na tržnici. Ne, nije to. Nikola opet ima ideje da bi nekoga trebalo pitati. Ali jasno da nikoga ne pita. Na kraju sami nalijećemo na dom kulture: 



A malo dalje evo opet našeg starog znanca: 

 

I glavna komratska ulica zove se Lenjinova. 

Tu je i kombinirana zgrada predsjednika i parlamenta Gagauzije:



I oni imaju grb u sovjetskom stilu, a na vrhu su zastave Moldavije i Gagauzije: 



Kao dokaz:
 




To je uglavnom to. Vidjeli smo sve što smo htjeli, i sad se vraćamo prema kolodvoru. Jest ćemo ipak u Chişinăuu. Genijalno. Vozili smo se dva sata tamo i dva natrag, da bismo bili sat i 15 minuta u baš-kasabi Gagauzije. To je gotovo jednako besmisleno kao i fotografirati vlakove ili čitati vozne redove. Laughing 

Na jednom zidu podsjećanje na čuveni sovjetski crtić:
 


"Nu, zajc, pagadi!" 

Vjerovali ili ne, u Comratu postoji i tečaj engleskoga. Još je zanimljivije tko ga drži: 



Što li je dotičnoga Luku natjeralo u Gagauziju, ne znam.

Možda bi ovdje trebalo navesti da se južno od Gagauzije nalazi moldavski izlaz na Dunav – Moldavija ima ravno 700 metara obale Dunava, gdje je smješten grad Giurgiuleşti. Taj izlaz ustupila im je Ukrajina, a Moldavija zahvaljujući tomu sada ima novi izvor prihoda – postali su u riječnoj plovidbi ono što je Panama u morskoj, tj. zemlja u kojoj je moguće jeftino registrirati brod.

Na kolodvoru već stoji naša maršrutka, dogovaramo se i ubrzo krećemo. Još malo pejzaža s povratka: 


 

 

 

 

 

 

 

 

 
Posvuda vinogradi: 

 





Vozač je ovaj puta puštao neki ruski i ukrajinski pop. Nije čak ni toliko grozno kako se čini.

Nikola je međutim nafrljio svoj vokmen tako da smo čak i mi pored njega uspjeli čuti što sluša. I onda se čudi da je nagluh.

Po dolasku u Chişinău sjedamo u gradsku maršrutku i jurimo na kolodvor. Danju izgleda još ljepše: 



Karta košta više nego smo mislili - oko 500 leja. Ja nemam toliko, no sva trojica zajedno ćemo skupiti za cijenu tri karte. Ja ću još podići novac za ovaj jedan dan koliko smo tu. Nikola opet nešto rogobori, njemu je uvijek sve skupo, on misli da bismo trebali ići autobusom. Hrvoje i ja mu objašnjavamo da autobus vozi gotovo isto koliko i vlak (preko 12 sati) i da se ne isplati zbog 100 kn više ili manje. Osim toga, Nikola zaboravlja da je ovo jedinstvena i rijetka prilika da vidimo promjenu postolja na vagonima. Za to vrijedi platiti. 

Odlazimo opet u onu palačinkarnicu i konačno uspijevamo biti posluženi. Za vrijeme ručka razgovaram s Hrvojem o anarhosindikalizmu. Iako je mnogo smireniji i razumniji od Mate, opet na kraju dolazimo do toga da nema odgovore na neke probleme, kao i to da se zalaže za nasilje u borbi za postizanje ravnopravnijeg svijeta, iako mu ja ukazujem da bi nasilje samo moglo odbiti pristaše. Već znate da ja ne vjerujem u revolucije, nego u evoluciju, a da smatram da se evolucija može poboljšati razvitkom ljudske duhovne sfere - a svi se ti anarhistički pokreti u biti baziraju na historijskom materijalizmu. Štoviše, odnose se vrlo posprdno prema vjeri, smatrajući je nečim nazadnim i zaostalim, iako se zapravo radi o najsnažnijem pokretaču koji ljudski rod ima. Jedino su južnoamerički socijalisti to shvatili, pa se kod njih razvila teologija oslobođenja. 
Ukratko, moj je stav - za pravedno društvo nije toliko bitno da li Bog doista postoji. No itekako je bitno je li ljudima dopušteno vjerovati da on postoji. Nema te ideologije koja bi čovjeku koji je vjernik mogla zamijeniti ulogu koju Bog igra u njegovu životu. Svaka ideologija koja se bazira na ateizmu nužno će propasti upravo zato jer ljudima silom oduzima Boga. 

Odlazimo do hostela. Zgrada moldavske akademije znanosti: 



I spomenik oslobođenju: 







"Spomenik je podignut u čast oslobođenja Moldavije od njemačko-fašističke okupacije" 

Još jednom, crkva manastira sv. Mučenika Teodora Tirona:



U onom slamu ispod mosta slikam ovo kako bih dokumentirao Hrvoju ono o čemu govorim: 



Žive u straćari, ali imaju satelitsku antenu. Zato jer su ljudi pohlepni i teže materijalnomu, a to nikakva revolucija neće promijeniti, jer će se samo promiješati karte, ali će osnovna ljudska motivacija i dalje biti ista - želja za posjedovanjem čim više toga, pohlepa. I opet će ubrzo doći do istoga raslojavanja. 

Iznad tih potleušica na vijaduktu stoji jumbo-plakat "Porsche Moldova". Opet kontrasti... 

Chişinău je dosta razbacan grad, ima ga po mnogim brežuljcima uokolo (začudo, nema ih sedam): 



Nakon povratka u hostel i malo vrzmanja onuda, odlučujemo obići obližnji šoping-centar Mall-dova. Hrvoju su rekli da bi tamo mogao kupiti i kišobran. 
Šoping-centar izgleda kao i svi ostali. Kišobrana nigdje. A nije da mu je baš ostalo puno love, taman za hranu još sutra za ručak. Danas smo imali sreće s vremenom, nije kišilo, osim lokalno (u Chişinău je pljusak valjda pao par minuta prije našeg prolaska preko vijadukta, jer je sve bilo mokro, a od kiše ni traga), no prognoze za dalje nisu baš blistave. 

Radimo još jedan krug po Bulevardulu Ştefan cel Mare. Ova dvojica pričaju i hodaju kao navijeni, ja ipak želim malo pogledati grad, a vidim da njih dvojica uopće nemaju namjeru prestati biti udubljeni u neke svoje rasprave o nacizmu, pa im prestajem skretati pažnju na zgrade oko nas i šećem se svojim tempom. Onda oni staju nekih stotinjak metara ispred mene i prigovaraju mi da sam spor. Kada ih dostignem i velim im što je na stvari, on opet kreću dalje i opet pričaju svoje, kao da se šeću po Jurišićevoj, a ne po Chişinăuu. 
Naposljetku se vraćamo u hostel. Onog starog definitivno nema, ali nam se vratila ona cura (koja je prethodnu noć spavala negdje drugdje). 
Za kraj, još slika Pinkija, hostelskog mačka: 



'noć!

egerke @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 1, 2012
ČETVRTAK 20. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim hrkanja, ujutro smo shvatili da se iza našega hostela nalazi i kokošinjac, tako da nas je probudio pijetao.

Ovaj put imamo doručak u hostelu (kada sam prethodnu večer to napomenuo dečkima, Nikola je opet postavio bistro pitanje "A kaj je za doručak?" - na Nikolinu žalost, stranice Hostelworlda još ne stavljaju menije u svakom pojedinom hostelu). Budući da je hostelska kuhinja veličine one u prosječnom stanu, tko prvi dođe dobiva mjesto. Doručak je jednostavan - svako si sam tostira kruh, potom si maže pekmez, maslac, paštetu, što već želi. Toster ne izbacuje kruh dovoljno da bi ga se moglo nesmetano uzeti, pa ga moram izvaditi prstima (ne želim petljati metalnom vilicom oko njega). Vađenje rezultira gadnom opeklinom na palcu (koja mi je potrajala nekoliko idućih tjedana). 
Prilikom doručka upoznajemo Tonju, još jednu od hostelskog osoblja, mladu i uvijek nasmijanu djevojku. Razgovaramo s njom o današnjim planovima, govori nam neke stvari o Pridnjestrovlju. Kasnije dolazi i ona cura koja je spavala u našoj sobi. Hrvoje komentira kako smo Nikola i ja noćas prilično glasno šaptali u sobi dok je ona pokušavala spavati, i da nas ona sad sigurno mrzi. "Nismo se još ni upoznali, a već nas mrzi." No prije će biti da je i nju nervirao onaj stariji tip koji je hrkao kao nosorog. Nikola tvrdi da nije mogao zaspati do 5 ujutro od njegovog rondanja. 

Spremamo se i krećemo prema autobusnom kolodvoru. Jedna slika iz centra Chişinăua: 



Ove zgrade kakve vidite na sredini slike, panelke, karakteristične su za čitavu istočnu Europu. Građene su od unaprijed formiranih blokova, koji se samo sastavljaju na licu mjesta. Drugim riječima, ne zidaju se, već se doveze hrpa već gotovih zidnih elemenata koje se onda postavi na mjesto. Ne treba ni reći da kao takve nisu osobito kvalitetne, pogotovo u bivšem SSSR-u (istočnoeuropske su malo bolje kvalitete). Rupe između blokova zatvaraju se nekakvim fugama koje vrlo brzo popuste i onda imate vilu propuh. Iz daljine me malo podsjećaju na Hundertwassershaus. Laughing 

Pogled niz Bulevardul Ştefan cel Mare şi Sfînt: 



I evo nas na kolodvoru. Tu je danas kaos, za razliku od sinoć. Maršrutke i busevi za sve pravce, ali nigdje nijednoga za Tiraspol. Lunjamo uokolo, dok jedna skupina tipova ne skuži da smo turisti. Nude nam prijevoz za 60 leja, autom. Nama su rekli informativno da maršrutka košta oko 30 leja, pa im se zahvaljujemo na tome i tražimo maršrutku. I ubrzo ju ipak nalazimo. Potom polazimo za Tiraspol. 

E sad, što je točno to Pridnjestrovlje? Teško je opisati politički status tog područja - možda bi najpogodniji izraz bio "farsa". Priča naime ide ovako. Kada je stvorena Moldavska SSR nakon Drugog svjetskog rata, u njen je sastav ušla Besarabija (tj. dio između Pruta i Dnjestra) bez Budžaka (tj. crnomorskog primorja), ali i jedan malo dio negdašnje Moldavske ASSR (koja je bila u sastavu Ukrajine, dakle na lijevoj obali Dnjestra). Ostatak Moldavske ASSR prepušten je Ukrajini. Tako je to klapalo dok je bilo SSSR-a. Onda je došla perestrojka, a s njom i nacionalno buđenje u Moldaviji. Sve je počelo još krajem osamdesetih i prvim inicijativama da se moldavski proglasi jedinim službenim jezikom Moldavije. Na to je stanovništvo grada Tiraspola, na lijevoj obali Dnjestra - uglavnom Rusi - odgovorilo valom štrajkova. Nakon neuspjelog puča sovjetskih generala u kolovozu 1991. Moldavija zajedno s ostalim republikama proglašava nezavisnost. Tada kreće priča slična onoj iz Hrvatske ranih devedesetih. Naime, postkomunistička euforija pretvorila se djelomično i u nacionalističko ludilo - jedan broj Moldavaca pozivao je otvoreno na sjedinjenje s "maticom zemljom", tj. Rumunjskom, a oni ekstremniji pozivali su i na protjerivanje nerumunjskog stanovništva - mahom Rusa, Ukrajinaca i Gagauza - iz Moldavije. Uslijed čitave te situacije počeo se javljati otpor među prvenstveno ruskim stanovništvom, koje ne samo da je izgubilo zaleđe Moskve, nego je postalo i populus non gratus u Moldaviji. Kao središte otpora moldavsko-rumunjskom nacionalizmu nametnulo se područje istočno od Dnjestra, koje je ionako bilo priheftano Moldaviji ne zbog etničkih kriterija, već zbog sovjetske geopolitike. To područje, nazvano na ruskome Pridnjestrovlje, a na moldavskome Transnistria (jer se, u odnosu na Besarabiju, nalazi preko Dnjestra) odbilo je prihvatiti nezavisnost Moldavije i željelo je ostati u sastavu SSSR-a, a ako se on raspadne - što zapravo u tom trenutku već i jest - ostati u uniji s Rusijom. Stoga su proglasili nezavisnost od ostatka Moldavije pod imenom Pridnjestrovska Moldavska Republika, zadržali staru zastavu i grb socijalističke Moldavije kao svoje i nastavili živjeti kao da se SSSR nije nikada raspao. 
Naravno da je Moldavija odgovorila ratom koji je trajao dvije godine, da bi potom završio primirjem. Današnja se situacija može opisati kao pat. Pridnjestrovlje se smatra neovisnom državom, koju priznaju svega tri druge države. Jedna je i sama nepriznata - to je Nagorno Karabah. Dvije su djelomično priznate - Abhazija i Južna Osetija. Rusija ne priznaje Pridnjestrovlje, ali u skladu s poznatom politikom divide et impera, vojno potpomaže pridnjestrovske vlasti. Za Moldaviju, Pridnjestrovlje je autonomna jedinica Moldavije (slično kao i Gagauzija), a državljani Pridnjestrovlja moldavski su državljani. I doista, od oko pola milijuna stanovnika Pridnjestrovlja, njih 300-400 000 ima moldavske pasoše, a oko 70 000 ruske. Naravno, svi imaju i pridnjestrovske, no s istima ne mogu ništa. Pridnjestrovlje ima i svoju valutu, svoju graničnu kontrolu...naizgled bi rekli da je prava država. No sve skupa liči na farsu u kojoj se jedan 20 godina stari sukob pretvorio u izliku za igranje državnosti. Naravno da danas nerumunjsko stanovništvo Moldavije ima sva zajamčena građanska prava, ruski je općerašireni jezik međuetničke komunikacije, a i sami Moldavci se više ne žele u većem broju ujediniti s Rumunjskom - no pridnjestrovska politička elita uživa u svojoj maloj državici. 
Pridnjestrovlje inače izgleda bizarno. To je uski pojas teritorija na lijevoj obali Dnjestra, ne širi od 20 km na najširem dijelu, ukupne površine oko 4000 km2. Uza sve to, izgleda kao vremenska kapsula bivšeg Sovjetskog Saveza. 
Prva stvar koju su nam podijelili u maršrutki kao strancima bila je prijava pridnjestrovskom uredu za imigraciju: 





Bez tog vas papira na "granici" neće pustiti u Pridnjestrovlje. Jasno, granični službenici mogu tražiti i još neke stvari, financijske prirode, pogotovo ako ste zapadni turist. 

Pokušajte zamisliti kako je ispuniti ovaj formular u maršrutki koja pleše can-can po moldavskoj cesti, a piše da slova trebaju biti uredno upisana u kućice. Naravno da moja nisu bila, no nije bilo problema. 
Napokon, nakon nekih sat vremena vožnje od Chişinăua, dolazimo na granicu. Ne znam što možemo očekivati. Ja bih slikao punkt, ali imam fotoaparat, koji se primijeti. Nagovaram Nikolu da slika iPhoneom, ali se boji. Obavljamo prvo prijavu na carini, upisuju nas u kompjutor, skeniraju nam putovnice. Potom imigracija. Nitko ne traži mito, nasreću. Očito Hrvatska nije u skupini država koje su namijenjene mužnji. A možda i prisustvo vozača maršrutke, kojem je u interesu da čim prije prijeđemo, čini svoje. U svakom slučaju, ubrzo smo opet u maršrutki i ušli smo u Pridnjestrovlje. 
Prvi grad pred nama je Bender: 





Iako čitavo Pridnjestrovlje izgleda kao benderovština, Bender nije dobio ime po Ostapu Benderu. Rumunjskim imenom Tighina, to je jedini veći grad koji se nalazi na desnoj obali Dnjestra, a da pripada Pridnjestrovlju. Zapravo, službeno ne pripada, no kako je linija razdvajanja prošla zapadno od grada, Pridnjestrovlje je praktički anektiralo Bender. U samom se gradu nalazi i spomenik "ratu za oslobođenje", pored kojega je i vojna kontrolna točka. Naravno, i tu su ruski vojnici. 

Potom prelazimo Dnjestar i ulazimo u pravo Pridnjestrovlje: 



A ubrzo zatim ulazimo i u Tiraspol, glavni i najveći grad te "države": 



(ovi betonski natpisi na ulazima u gradove karakteristični su za čitav bivši SSSR) 

Pogled na grad u daljini, s trolejbusnom žicom u prvom planu: 



Stadion nogometnog kluba Sheriff:



Nogometni klub Sheriff je vrlo zanimljiva pojava. Osnovala ga je poslovna grupacija Sheriff, bliska političkoj eliti Pridnjestrovlja, koja otvoreno podržava nezavisnost. Ipak, FC Sheriff igra u moldavskoj nogometnoj ligi (dijelom zato što nema pridnjestrovske nogometne lige) i to vrlo uspješno: osnovan je 1997., a od 2001. do danas osvojio je sve naslove prvaka Moldavije. Ujedno je i prvi moldavski klub koji je osvojio međunarodni naslov (Kup ZND-a 2003.). Njegov stadion jedini je u Moldaviji koji zadovoljava sve kriterije FIFA-e i UEFA-e, tako da u vrhunskom obratu ironije na njemu svoje domaće utakmice igra i Moldavija.

Naša nas maršrutka iskrcava kod željezničkog kolodvora: 


 
Kao što se može primijetiti iz lijevog natpisa, u Pridnjestrovlju se moldavski i dalje piše ćirilicom. Bit će još tih natpisa. 
Pruga Chişinău-Tiraspol bila je inače prva željeznička pruga u Moldaviji. 

Prvi znaci propagande: 

 

Mijenjamo novce. Ako moldavski leji podsjećaju na novčanice iz Monopolyja, pridnjestrovski rubalj podsjeća na toaletni papir. Za 100 leja dobivam nekih 79 rubalja. 

Krećemo prema centru. Prvi dojam nije baš nešto: 





Opet pada i kiša, kao i sve dane dosada. 

Imena ulica su nesumnjivo komunistička: 







A za slučaj da netko ne zna, tu su povremeno i objašnjenja tko su ti ljudi, npr.: 



Vidi, vidi, pa tu postoji i opunomoćenik za ljudska prava (na sva tri službena jezika): 



Aha! Ovo je očito gradska skupština Tiraspola (premda smo mi prvo mislili da je to nešto na državnoj razini): 



U zgradi preko puta nalazi se sjedište trenutno vodeće stranke Obnova, a plakat na pročelju jasno pokazuje pod čijom je zaštitom ova država: 



Ako vam se tip ispred gradske skupštine činio poznat, pođimo malo bliže: 



Pa naravno, gos'n Uljanov. 

Nikola želi biti ovjekovječen kraj njega: 



Primijetite da Nikola ima majicu s natpisom Aeroflot. Ja sam ga uvjeravao da bi to moglo biti shvaćeno kao provokacija (u stilu, blesavi Zapadnjak se poigrava sa stereotipima), no on nije uvažio moje primjedbe. 

Još jednom pogled na sjedište stranke Obnova: 



Pored zgrade skupštine nalazi se galerija počasnih građana Tiraspola: 



Na početku naravno stoji on:


 
Igor Smirnov trenutni je i jedini dosadašnji predsjednik Pridnjestrovlja. Rođen je u Petropavlovsku Kamčatskom, a u Pridnjestrovlje je došao tek 1987., kada je preuzeo funkciju ravnatelja u tiraspolskoj tvornici električnih strojeva. Ubrzo je počela serija štrajkova, a Smirnov je u čitavoj priči isplivao kao sposobni vođa koji se nametnuo kao lider onih koji su se borili za ostanak Moldavije u SSSR-u. To mu nije uspjelo, ali zato već 20 godina vodi svoju kvazidržavicu, a za životni si je cilj zadao međunarodno priznanje Pridnjestrovlja. Tada će se, kaže, povući iz politike. 

Tu je i grb grada Tiraspola: 



Na lijevoj obali Dnjestra teška industrija, na desnoj vinogradi. 

Desetak dana ranije proslavljeno je 65 godina od pobjede nad fašizmom, a znamo da se u komunizmu to jako veličalo: 



Tiraspolsko kazalište: 



A pored toga: 



"Pridnjestrovlje, Abhazija i Južna Osetija trebaju postojati!" kaže plakat. Na slici, slijeva nadesno: Sergej Bagapš, predsjednik Abhazije; Edvard Kokoity, predsjednik Južne Osetije i Igor Smirnov. 

Iako nostalgija za SSSR-om pršti na svakom koraku, narod itekako žudi za zapadom. Npr., nabavljaju robu iz Amerike: 



Pokrajnje ulice Tiraspola jednako su jezive: 



Napravili smo krug: 



Zastava Pridnjestrovlja zapravo je stara zastava Moldavije iz doba SSSR-a. Zadržali su čak i srp i čekić: 



A i grb je iz tog doba, samo neznatno modificiran: 



Tiraspolski trolejbus: 



Tu smo već gladni, pa ulazimo u jedan dosta skockani lokal. Uopće se ne bi reklo da smo u Pridnjestrovlju, od socnostalgije ni traga. U jednom času otvaraju se vrata i ulaze tri crnca. Normalno odjeveni, kao da izlaze na kavu u kvartovski birc. Turisti nisu, možda su neki mirotvorci. Sumnjam da su useljenici. 

Slikam novčanicu pridnjestrovskog rublja: 



(lik na novčanici je Taras Ševčenko) 

Hrvoje je, već po inerciji, naručio pizzu margheritu, jer zna da tamo nema mesa. Nažalost, ovdje se neugodno iznenadio. U Pridnjestrovlju u margheritu stavljaju meso. Pokušava jesti, ali veli da ne može. Smrdi mu. Zovem konobaricu i pitam ju kako je to moguće. Ona veli da je samo vegetarijanska pizza bez mesa. Dobro, uzet će tu, a ovu ćemo srediti Nikola i ja. 

Nakon ručka pitam konobaricu gdje je točno zgrada parlamenta. Ona nam kaže da trebamo produžiti ravno još nekih 20-ak minuta hoda. Putem dotamo, evo malo "piši kako govoriš": 



A onda zanimljiv prizor: 

 

Za one koji ne prepoznaju zastave, evo i objašnjenja: 

 

A za one kojima tek sada ništa nije jasno, kažimo da su to predstavništva Abhazije i Južne Osetije u Pridnjestrovlju. 

Još malo podsjećanja na Dan pobjede:



(na ovu dvojicu s plakata ću se vratiti) 

Tu je i kip Aleksandra Suvorova, utemeljitelja Tiraspola: 



Suvorov se istakao u ratovima protiv Turske i Poljske, iako su njegove snage pritom počinile strahovite masakre: 40 000 Turaka u Izmailu, 20 000 Poljaka u Varšavi... Tiraspol je osnovao 1792., a grad je dobio ime po starom grčkom imenu Dnjestra - Tyras. 

Još malo parola: 

 

(ova na krovu kaže: Mi gradimo grad u kojemu ti trebaš živjeti.) 

Nasuprot tomu je veliki park: 



Općenito u sovjetskom stilu - puno velikih otvorenih prostora. 

Sve piše:

 

Kao i ovdje - Naša je snaga u jedinstvu s Rusijom: 



(ta zgrada je inače Dom pionira) 

Malo dalje, grb u nadrealnoj veličini:

 

I detaljnije: 



Tu je i zgrada škole u kojoj su socijalistički heroji, blablabla:



A onda dolazimo konačno do zgrade Parlamenta. I pred njom se šepiri Lenjin, u malo većem formatu: 



(iz ovog kuta izgleda kao anđeo s krilima) 



I opet se Nikola mora slikati ispred njega: 

 

A Hrvoje se isto tako slika i diskretno ovom izdajniku interesa radničke klase pokazuje srednji prst. Naravno, dok ga ne vidi nitko od aparatčika. Nažalost, tu sliku nemam. 

Zgrada Parlamenta izgleda kao neka stambena zgrada u Travnom: 



(uočite klima uređaje, koje si je valjda svatko sam postavljao) 

Ulaz: 



Gospodin u plavoj košulji počeo nam je vikati da ne smijemo slikati zgradu. Spomenik da, ali zgradu ne. Nasreću, ostalo je samo na upozorenju. 

S druge strane ceste je grob neznanog junaka, a iza njega i grobovi nekih znanih:

 

Tu je i vječna vatra: 



A nasuprot tomu tenk: 



Tenk, crkva Rođenja Kristova i komadić Doma Pionira: 



"Za domovinu!", kaže natpis na tenku: 



U Tiraspolu Dnjestar čini veliki meandar i posve se približava gradu. Prošetali smo do njega: 





S druge je strane jedan od tih džepova Pridnjestrovlja na desnoj obali Dnjestra. 

Prelazimo glavnu ulicu: 



Propaganda - Tiraspol, naš voljeni grad: 



I evo nas opet kod onog plakata - čvrst stisak ruke Medvedeva i Smirnova: 



(nota bene, liči li Smirnov još komu na Seana Conneryja?) 

Tu je i gradska palača kulture: 



Pa još malo pobjede nad fašizmom: 



Mural na temu poljoprivrede: 



U međuvremenu prolazi skupina vojnika (ne prva koju smo vidjeli). No ovi su komični, jer nose plastične vrećice s kruhom i mlijekom. 

"Sjećamo se...": 



A onda se i mi sjetimo da i ovamo prodire potrošačko društvo: 



Onaj toaletni papir kojim se plaća tiska se u ovoj banci:



I, nakon šetnje, vraćamo se prema kolodvoru, gdje bismo trebali pričekati maršrutku za Chişinău. Iako računamo da jedna polazi u 6, dok dolazimo do kolodvora, vidimo jednu kako odlazi. Mašemo vozaču i zaustavljamo ga, možda još ima mjesta. Ima. Sjajno. Rješavamo se preostalih rubalja, Hrvoje nema dovoljno (zbog dvije pizze), pa plaća u lejima. Vozač prima sve. Uostalom, navodno se i u Pridnjestrovlju može kupovati za leje. 

Na izlasku iz grada, ordeni kojima je grad odlikovan (slika je loša jer je slikana kroz mokro staklo): 



Na granici nema problema, puštaju nas iz države, opet smo pod punom kontrolom moldavskih vlasti. Ostavljamo iza sebe ovu čudnu državu čiji sami stanovnici nisu sigurni u čemu točno žive. Država u državi? Autonomna federalna jedinica? Separatistički teritorij? 

Ulaz u Chişinău iz smjera aerodroma određuju dva socrealistička giganta, nazvana Vrata Chişinăua. Ovo je lijevo krilo: 





Vraćamo se na početnu točku, autobusni kolodvor. Kiša lagano jenjava. Šećemo se prema hostelu. Slikam trolejbuse: 



Požar u hotelu Naţional: 



U ambasadi u Budimpešti uvalili su nam nekakvu brošuru o turističkim atrakcijama Moldavije. Tu sam brošuru ja u Debrecenu ostavio na vidljivom mjestu da ju ne zaboravim, a Nikola ju je sklonio jer mu je smetala da sjedne - te sam ja, pakirajući se, zaboravio da ju imamo. U njoj je ovaj hotel prikazan kao jedan od najboljih u Chişinăuu. Međutim, koliko smo vidjeli, on je posve napušten. Možda je bolje da nismo uzeli brošuru... 

Ekscentrično kičasti hotel Boutique, koji izgleda kao nešto iz gift shopa: 



Vraćamo se u hotel presvući, pa ćemo na palačinke. Ja ću još malo na internet. Nažalost, to se oduljilo, pa na kraju krećemo u žurbi. Hrvoje uzima kišobran koji je ostavio sklopljen u predvorju i vidi da ga je netko rasklopio da se osuši. No prilikom rasklapanja nešto se strgalo i sad ga više ne može zaklopiti. Mrda s kišobranom, na kraju odlučuje otići bez njega, jer kiša trenutno ne pada. Sad smo dakle ostali s jednim koliko-toliko funkcionalnim kišobranom, jer Nikola nema kišobran (njemu to "ne treba"), a Hrvoje svoj gotovo da ne može iznijeti kroz vrata hostela. 
Žurimo se do palačinki i stižemo u 10 minuta do 10. Još rade i čak nam konobarica donosi jelovnik. Hrvoje i ja se odmah odlučujemo, no Nikola će opet iščitavati jelovnik. Hrvoje gubi živce, pokušava mu objasniti da je 5 minuta do zatvaranja i da se nemamo što premišljati, nego uzeti ono što nam prvo odgovara. Podržavam ga, jer je Nikola stvarno dosadan s time, tim više što onda stalno ispituje što znače pojedine stavke na jelovniku i nikako da zapamti (tako me npr. tijekom puta triput pitao što je "varza" - kupus, Nikola, kupus). Nikola međutim nema namjeru odustati od listanja jelovnika (toliko o onome da mu se treba reći ako sâm ne kuži - ni to nema efekta). Dok se tako njih dvojica natežu, dolazi konobar koji kaže da zatvaraju. Eto, ništa od palačinki. 
No ja predlažem da odemo u obližnju pivnicu. Hrana je dobra, uzimam boršč, imaju i odlično domaće pivo... Pregledavam imovinsko stanje i kužim da imam 200 leja manje nego bih trebao imati. Hm. Čini mi se da mi neće biti dosta za preostalih dva dana ovdje. Veli Hrvoje da on ima više, pa će mi posuditi ako mi usfali. No mene zanima gdje su ti novci. 

Odlazimo opet do one cjelonoćne prodavaonice. Večer prije kupio sam ovdje kvas, tradicionalno rusko fermentirano piće. Meni je kvas odličan i osvježava, no ova dvojica frkću nosom. Nikola je čak i kušao, rekao da nije loše, ali je i dalje nastavio frktati. Komentiram to starom francuskom izrekom "Ne zna svinja što je dinja". Laughing

Na povratku u hostel Nikola slika ovo zanimljivo upozorenje: 



Bili smo upozoreni. 

Po povratku u sobu čujemo da je onaj stari opet tu i da već naveliko pili. Pa dobro, ja bih ljudima koji hrču zabranio spavanje u dormitorijima. Nikola mu fućka, cokće, ništa. Već ga je spreman likvidirati. Spava točno iznad mene na krevetu. U jednom času je i meni već dosta, pa ga opalim šakom kroz madrac. Tada nastane tajac. I to toliko dugo, nekih desetak minuta, da sam već mislio da je doživio infarkt. Već mi se u glavi vrti moldavska policija, ispitivanja, birokracija, deportacija...srećom, nakon nekih desetak minuta tip se okrene i nastavi hrkati.

egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 30, 2012
SRIJEDA 19. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Dva ranojutarnja kadra stana - kuhinja je u crvenim tonovima, soba u zelenim: 





Jutro je i opet kišovito, no morat ćemo odraditi šetnju Iaşijem. Hrvoje je predložio da se odmah prošećemo do autobusnog kolodvora i kupimo kartu, kako ne bismo ostali bez nje. Marta dolazi u 12 sati i dotada moramo napustiti stan. Idemo stoga prvo do kolodvora. Začudo, kiša je prestala. 
Kroz našu ulicu prolazi tramvaj. Iaşi ima metarski kolosijek, a tramvaje su uglavnom dobili iz Stuttgarta kada je tamo ukinut tramvaj: 



Zanimljivo, Iaşi je prvi grad u kojem sam vidio da i tramvaji imaju registraciju:



Iaşi je drugi najveći grad u Rumunjskoj, u čijoj aglomeraciji živi oko 400 000 ljudi. Ujedno je i najveći grad u Moldavskoj. Nazivaju ga "Gradom velikih ljubavi", a također i "gradom na sedam brežuljaka" (ovo je već peti takav u kojem sam bio, nakon Rima, Istanbula, Pule i Plovdiva). Grad je bogate kulture, a u njemu se nalazi i najstarija sveučilišna knjižnica u Rumunjskoj. 
Grad je vjerojatno dobio ime po Jazigima, iranskom plemenu bliskom današnjim Osetima, koji su nastavali to područje, a kasnije su se pridružili Mađarima i naselili se u središnjem Alföldu (u regiji koja još i danas po njima nosi ime Jászság - njihov je vođa bio Lehel, jedan od ranomađarskih knezova; danas Lehelovo ime nosi najpoznatija mađarska tvornica hladnjaka, smještena u Jászberényu). 
Od 16. stoljeća glavni je grad Moldavske. U svojoj povijesti bio je često spaljivan: 1513. Tatari, 1538. Turci, 1686. Rusi (što ćete, nezgodan položaj na razmeđi putova). 
U gradu je 1792. sklopljen mir između Rusije i Turske, a 1822. opet stradava, budući da su gradom zavladali grčki trgovci (Fanarioti), za vrijeme grčkog rata za nezavisnost, što su Turci krvavo ugušili. 
Nakon ujedinjenja Moldavske i Vlaške 1859. Iaşi je bio jedan od dvaju glavnih gradova Ujedinjenih provincija, sve dok 1862. država nije priznata pod imenom Rumunjska, a prijestolnica preseljena potpuno u Bukurešt. 
Za vrijeme okupacije Bukurešta u Prvom svjetskom ratu Iaşi je opet glavni grad, od 1916. do oslobođenja Bukurešta 1918. 
Početkom Drugog svjetskog rata u gradu se dogodio jedan od najpoznatijih pogroma Židova, u kojem je u tjedan dana ubijeno oko 13 000 ljudi, a mnogi su deportirani. Rumunjska Željezna garda kao izliku je koristila tvrdnju da Židovi pomažu boljševike. 

Danas je Iaşi drugi najveći studentski grad u Rumunjskoj (nakon Cluja) i konačno nakon raspada SSSR-a može iskoristiti svoj povoljan položaj drevnog raskrižja putova između Crnog mora i Transilvanije, između Balkana i istočnoeuropskih stepa. 

Zgrada hotela Traian: 



I pored njega, malo moderniji hotel Unirea: 



Spuštamo se prema kolodvoru. Na jednom raskrižju ogromna lokva - slivnici ne gutaju vodu, ulicu nije moguće prijeći, auti plivaju. 
Naposljetku u daljini vidimo zgradu željezničkog kolodvora: 



Željeznička je pruga inače u grad došla 1870., a 1874. produžena je prema Chişinăuu. 

E sad, Marta nam je rekla da je autobusni kolodvor - nazvan Vama Veche, iliti Stara carina - odmah pored željezničkoga. No mi ne vidimo ništa. Stoga ja pretpostavljam da bismo trebali poći u smjeru iz kojega vidim da dolazi nekoliko minibusa. Nažalost, ispostavlja se da je to ćorak. Vraćamo se nazad i pokušavamo na drugu stranu, i u tom času primjećujem da je autobusni kolodvor zapravo direktno sučelice željezničkom, samo ga na početku nismo vidjeli jer nam je nešto zaklanjalo vidik. 
Autobusni kolodvor je istočnog tipa, što znači da ne postoje blagajne, već se karta uglavnom kupuje kod vozača. Samim time nije moguće ni kartu kupiti unaprijed. Ujedno vidimo i da imamo još buseva za Chişinău, nije nam Marta rekla sve. Nikola smatra da bi nekoga trebalo pitati gdje se i kako kupuju karte, no već je poznato da ja izbjegavam pitati ljude, iz niza razloga: općenito ne volim pričati s nepoznatim ljudima, neugodno mi je pokazati da sam turist, neugodno mi je pokazati da ne znam i naposljetku, bojim se da neću razumjeti odgovor, u slučaju da ne vladam dovoljno dobro jezikom. Zato ću uvijek radije eskapistički hodati uokolo nego da pitam. Nikoli međutim to nije jasno, i on uvijek iznova smatra da bih se ja trebao blamirati. Kao da je činjenica da sam učio jezik dovoljan argument da taj jezik moram i govoriti s njegovim izvornim govornicima. Nakon natezanja oko toga bih li trebao pitati ili ne, Nikola sâm odlazi pitati na jedan od šaltera. Hrvoje, koji se dotada isto čudio mojem autizmu kad se radi o raspitivanju, sada primjećuje za Nikolu "Ponekad mu se divim koliko nema srama.", sugerirajući da je očito i njemu ipak bliži moj strah od blamiranja pred nepoznatima. 
Uglavnom, Nikola je na nekoj mješavini engleskog i rumunjskog uspio doznati ono što smo ionako pretpostavljali - da se karte kupuju kod vozača kada dođe. Eto. Po mom mišljenju sasvim neopravdano raspitivanje.

Dok se motamo oko kolodvora, uokolo hoda i neka starija žena, očito luda, koja svako malo ispušta visoke krikove koji se čuju posvuda uokolo.

Vraćamo se natrag prema centru. U jednom času čujem kukurikanje iz jednog dvorišta. Doista, netko u centru Iaşija drži kokoši: 

 

Ponovno prolazimo pored one lokve, stigla je interventna ekipa i sada otčepljuju slivnik. 

Prolazimo Bulevardulom Ştefan cel Mare i stižemo do Metropolitanske katedrale: 



Impresivna crkva u kojoj je sjedište Moldavsko-bukovinske mitropolije i Jaškog arhiepiskopa, posvećena je Svetoj Paraskevi (tj. Petki), Svetom Georgiju i Prikazanju Isusovom. Otići ćemo do nje i zaviriti unutra. Upravo je u tijeku liturgija, pa stoga nećemo smetati. Kao i u većini pravoslavnih crkava, i ovdje vjernici za vrijeme službe Božje stoje. 
Crkva je barokna, inspirirana u svojoj izgradnji rimskom crkvom Trinità dei Monti (to je ona na vrhu Španjolskih stepenica): 



Kao što se vidi, obnavljaju ju. Iz malo veće daljine:



Nedaleko je jaška katolička katedrala, modernijeg izgleda: 



A pored nje katolička crkva Uznesenja Blažene djevice Marije:



(na slici se vidi i crkva Trei Ierarhi iz 17. stoljeća, koja se nalazi malo dalje - evo je same:) 



Pokraj ovih katoličkih crkava nalazi se mali plato s kojeg puca pogled na novije dijelove grada:
 

 


Sumorno. 
Još jednom crkva Uznesenja Marijina: 

 

Šećemo Bulevardulom Ştefan cel Mare do kraja. Prije toga primjećujem i ovdje zgodne figurice na semaforima, slične istočnonjemačkom Ampelmänchenu: 





Na kraju Bulevardula Ştefan cel Mare nalazi se jedna od najpoznatijih vizura Iaşija - Palača kulture: 







Ova neogotička palača gradila se od 1906. do 1925., na ruševinama nekadašnjeg moldavskog kraljevskog dvora. Danas se u njoj nalaze 4 muzeja - Muzej umjetnosti, Etnografski muzej Moldavske, Moldavski povijesni muzej i Muzej znanosti i tehnologije - kao i županijska knjižnica i Centar za zaštitu i restauraciju kulturnog nasljeđa. U njoj se održavaju i razne izložbe. Nažalost, upravo ju obnavljaju iznutra, tako da smo mogli samo zaviriti u predvorje. Ukupno se u zgradi nalazi 298 soba. 

Ispred je spomenik moldavskom knezu Stjepanu Velikom i Svetom (Ştefan cel Mare şi Sfânt): 



Stjepan III. bio je moldavski knez u drugoj polovici 15. stoljeća. Svojom je vlašću uspio učvrstiti autonomiju Moldavske, a 1475. je u Bitci kod Vasluija zadao odlučan poraz Turcima, za što ga je papa Siksto IV. proglasio "pravim borcem kršćanske vjere". Ujedno je otplatio dug Atosa, monaške republike na grčkoj Halkidici, čime je sačuvao autonomiju toga teritorija, koja traje i danas. 

S dotičnime ćemo se sretati svih ovih dana, jer je u Moldaviji on slavljen kao najveći vladar, a njegov se lik nalazi na svim novčanicama moldavskih leja. 

Pokraj toga je križ posvećen borcima iz revolucije 1989.: 



A iza njega crkva Sv. Nikole: 



S druge strane, zajedno s Palačom kulture: 



Malo modernije arhitekture: 



Zvonik crkve Bărboi: 



Vraćamo se lagano doma, a upravo počinje i kiša. Hrvoje me pita "Koliko smo mi daleko od doma?", dok upravo koračamo ulicom prema našoj zgradi. Ne znam što je s tim prirodnjacima, čovjek bi očekivao da imaju bolju orijentaciju od nas društvenjaka, no eto - sjetimo se Vesne, a i Hrvoje bi se garant izgubio. 

Uzimamo stvari, Marta dolazi u 12. Pita nas kako nam se sviđa grad, je li nas ulovila kiša...ispada da smo taman pogodili onu rupu između dva pljuska za našu šetnju.
Dok idemo prema autobusnom kolodvoru nešto ćemo i pojesti. Izgleda da će to opet biti pizza, malo smo u žurbi. Nakon pizze brzo smo na kolodvoru. Nikola se čudi da nismo vidjeli toliko Cigana koliko bi ih čovjek očekivao u Rumunjskoj. Putem do kolodvora pokazujem mu sve koji prođu. Meni se čini da ih ima dosta, Nikola tvrdi da su to većinom samo crnomanjasti Rumunji.

Na kolodvoru već stoji minibus za Chişinău. Dolazimo do vozača, ja mu velim da smo trojica. Pita nas imamo li rezervaciju. Kakvu sad rezervaciju, gdje bismo uostalom rezervirali? Ipak, mjesta još ima. Trpamo stvari unutra, potom se i sami trpamo u minibus. Moramo sjediti na zadnjim sjedalima, očito su ta jedina nerezervirana. Nema veze, ionako uvijek biramo ta. 

Minibus stoji, puni se dupkom. Neka starija žena dovlači nekih 5 kutija s loncima. Nije mi jasno, šverca li posuđe preko granice ili što. Došla je taksijem, prvo ukrcava te kutije s loncima u naš minibus, potom još toliko i u drugi, koji također ide prema Moldaviji. Potom dolaze i neke moldavske fufice. Vidi se da se žele srediti, no da baš nemaju mogućnosti. Hrvoje primjećuje kako jedna ima umjetne nokte koji su smeđi, uži od pravih noktiju i još se lijepe valjda selotejpom na prst. Naravno, usto još i vrtoglavo visoke potpetice. A onda se uguraju u minibus među kutije s loncima i truckaju se doma. 

Napokon krećemo. Idemo na sjever, prema graničnom prijelazu Sculeni. Malo krajolika: 

 



Na granici svi van, ostali putnici su uglavnom Rumunji i Moldavci. Opet samo nas trojicu gnjave, miču nam putovnice na stranu, obavljaju kontrole. Dobivamo putovnice, riješili smo Rumunje. Prelazimo most preko Pruta (granične rijeke između Rumunjske i Moldavije) i izlazimo opet van na moldavskoj kontroli. Sad da vidimo jesu li nam izdali dobru vizu... 
Dok čekamo, komentiram kako je nekad na ovom mjestu započinjala država koja se prostirala skroz do Vladivostoka i Beringova tjesnaca. Doduše, tada je i granica bila malo ozbiljnija. 
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Evo nas u Moldaviji. 

Moldavija je sve do 1812. bila dio Moldavske, te je bila vazalna kneževina Turskog carstva. Nakon Bukureštanskog mira 1812. granica između Turskog carstva i Rusije uspostavljena je na rijeci Prut, što znači da je istočni dio Moldavske potpao pod Rusiju. Ta regija, nazvana Besarabija, omeđena sa zapada Prutom, s juga Dunavom, a s istoka Dnjestrom, čini glavninu današnje Moldavije. Rusija je na području Besarabije započela snažnu rusifikaciju i naseljavanje nerumunjskog stanovništva, kako bi posve zatrla rumunjski karakter regije. Zabranjena je liturgija na rumunjskom, također i rumunjsko školstvo. To je rezultiralo padom rumunjskog etničkog elementa u regiji s 86% 1816. na 52% 1905. 
Nakon Oktobarske revolucije lokalno stanovništvo oformljuje Moldavsku demokratsku republiku, koja se potom 1918. ujedinjuje s Rumunjskom. Tako će ostati sve do Drugog svjetskog rata. Sovjetska vlast međutim nikada nije priznala ujedinjenje, nego je osnovala vladu Besarabije u egzilu. Između dva rata, u SSSR-u se, na području Ukrajinske SSR osniva Moldavska ASSR, koja se nalazi istočno od Dnjepra. 
Prema dogovoru Molotova i Ribbentropa, Besarabija je ušla u sovjetsku interesnu sferu. Tako je 1940. SSSR napao Besarabiju i Bukovinu, te na otprilike 70% teritorija Besarabije i 50% međuratne Moldavske ASSR formirao novu Moldavsku SSR. Ostatak međuratne Moldavske ASSR pripao je Ukrajinskoj SSR, a njoj je pripao i obalni dio Besarabije, tj. regija koja se naziva Budžak. Iako je Rumunjska u vrijeme Drugog svjetskog rata čak uspjela povratiti Besarabiju i proširiti svoju istočnu granicu sve do Južnog Buga, to je bilo privremeno rješenje, te je nakon rata granica Rumunjske i SSSR-s vraćena na Prut. 
Za vrijeme SSSR-a u Moldaviji je odabrana druga taktika - ovoga se puta nije zatiralo etnički identitet, već se pokušavalo formirati zasebni moldavski identitet. Moldavski se tako počeo pisati ćirilicom, te se identitet gradio na kontinuitetu s Moldavskom iz razdoblja prije rumunjskog ujedinjenja. Moldavija po tome nije dio Rumunjske, već sljedbenica povijesne Moldavske, čiji se zapadni dio ujedinio s Rumunjskom, a istočni ušao u SSSR. 
Ipak, u gradove se doseljavao sve veći broj Rusa i Ukrajinaca, što će početkom devedesetih rezultirati velikim problemima...no o tome sutra. 

Moldavija je nekoć bila nazvana "vrtom SSSR-a". Doista, njeni poljoprivredni proizvodi hranili su veliki dio SSSR-a. Ujedno je i najgušće naseljena republika bivšega SSSR-a. Iako naizgled niska (najviša točka ima 430 metara), čitav je krajolik brežuljkast, kao i u susjednoj Moldavskoj. Nažalost, propašću SSSR-a, a potom i građanskim ratom koji je uslijedio, Moldavija je izgubila veliko tržište bivšega SSSR-a. Danas je najsiromašnija država Europe, u kojoj oko četvrtina stanovništva živi s manje od 2 dolara dnevno. 

Odmah nakon granice stajemo da bi ona gospođa iskrcala svoj prvi kontingent lonaca. Očito je da ima dogovorene punktove za prodaju. 

Sela izgledaju plodno, ali zapušteno: 



Prvi dojmovi su sumorni, ali to je dijelom i zbog vremena. Trenutno ne pada kiša, no oblaci jure nad nama: 







Uobičajena industrijska arhitektura: 



Još pejzaža: 













Vinogradi su također simbol Moldavije, moldavska su vina, odmah nakon gruzijskih, najbolja iz bivšeg SSSR-a: 



Napokon, nakon neka 4 sata truckanja (ceste su im katastrofalne - osim ako nemate bubrežne kamence, onda su terapeutske) stižemo u Chişinău. To je jedini moldavski velegrad u pravom smislu riječi, budući da je Moldavija i najruralnija zemlja Europe. I o Chişinăuu će riječi biti kasnije. 
Vozač nas je iskrcao gotovo u centru, iako mi to tada nismo znali. Imali smo upute s interneta kako pronaći hostel, no ispalo je da je naš minibus stao na drugom mjestu. No, prije no se djenemo u potragu za hostelom, hajdemo prvo nabaviti novce. Dečki će promijeniti eure, a ja ću naći bankomat. Ali vraga! U Moldaviji nisu svi bankomati povezani s međunarodnom mrežom, tako da mi Maestro znak na bankomatu ne garantira da ću dobiti svoja sredstva. Srećom, pronašao sam ranije taj podatak, pa nisam zdvajao. Treba samo naći Agrobank Moldova... 
Dečki su promijenili novce, 100 eura, imaju oko 1500 leja. Moldavski se lej lako preračunava u kune, omjer je 1 kuna = 2 leja. 
Pokušavamo na jednu stranu, pa onda na drugu. Nikola bi naravno da ja pitam, ja bih radije lutao nasumično nego da pitam. No ako ništa drugo, evo bankomata Agrobank Moldove. Dižem lovu. E sad Nikola traži da dignem više, jer on nije uspio promijeniti sve eure. Naime, i on i Hrvoje imali su po jednu oštećenu novčanicu od 100 eura. Hrvoje je svoju prvo pokušao uvaliti u moldavskoj ambasadi, no konzul mu ju nije htio primiti. Na kraju ju je utopio u Cluju. No sad i Nikola ima isti problem, pa su ga u mjenjačnici odbili, te je promijenio samo 50 eura. Kažem mu neka proba platiti hostel eurima, možda mu prime. 
Sada imamo novce, imamo sve, samo ne znamo gdje je hostel. Pokušavam se prisjetiti karte Chişinăua sa stranice hostela i mislim da znam u kojem pravcu moramo ići. Krećem, ova dvojica za mnom. 

U jednom pothodniku, grafiti za Hrvoja i Matu: 



Spuštamo se jednim bulevarom u smjeru u kojem mislim da bismo trebali. Dolazimo do velikog križanja kojim dominira ova nedovršena zgrada, čiju funkciju nažalost nisam uspio doznati (vjerojatno hotel ili poslovna zgrada): 



E sad Nikola opet kreće s "Pitaj, pitaj". Stajem na jednom kiosku i pitam znaju li gdje je šoping centar Mall-dova (iza njega se naime nalazi hostel): 



Žena je očito Ruskinja, pa petlja s rumunjskim. Na kraju mi daje broj maršrutke na koju trebamo ići. No ne kaže odakle. 

Prelazimo cestu, tamo je stanica gradskog prijevoza i još jedan kiosk. Naravno da Nikola očekuje da i ovdje pitam: 



Ova barem zna rumunjski. Da, trebamo na broj 149, da, stanica je upravo pred kioskom. Još mi kaže i iz kojeg smjera dolazi. Vraćam se i kažem to dečkima, a onda Nikola izvaljuje jedno od svojih besmislenih pitanja: "A kad ide sljedeći?" Na rubu živaca mu pokušavam reći da žena prodaje novine, a da nije dežurni dispečer, te odakle bi uopće mogla znati takvo što. Dovoljno je da nam je rekla broj i stanicu, koliko vidim, maršrutke stalno cirkuliraju, nećemo čekati dulje od 10 minuta... 

Toliko smo negdje i čekali. Bavili smo se i mišlju da pošaljemo sve kvragu i odemo na taksi, ali se maršrutka ipak pojavila. I to dupkom puna. Jedva smo se ugurali. Vozili smo se nekih 5 minuta, ispljunuli 3 leja po osobi i stvorili se pred rečenim šoping-centrom. Hostel je navodno iza njega. Zaobilazimo ga, vidimo jedan hotel, ali taj ne odgovara opisu. Moramo u jednu pokrajnju uličicu, pored nekih straćara, i onda dolazimo do kraja asfalta, te je tamo hostel. Nova zgradica. Ulazimo unutra, nigdje nikoga. S prvog se kata spušta neki Azijat, vjerojatno isto turist. Pitam ga zna li gdje je recepcija. On kaže da je ovdje, i odvodi nas u kuhinju koja služi i kao recepcija. Ipak nije turist, već radi u hostelu. Kasnije ćemo doznati da se zove Lucan.
Pojašnjava nam gdje je što i dodjeljuje nam naš dormitorij. Nas smo trojica u šesterokrevetnoj sobi. Upozorava nas da se zahodi znaju zaštopati i preporučuje nam da toaletni papir umjesto u školjku bacamo u kantu za smeće. Bizarno. Embarassed 

Mi ćemo se malo osvježiti i krenuti u šetnju do grada. Ipak trebamo nešto i pojesti. Da bismo došli do centra trebamo prijeći ovaj vijadukt: 



Ispod njega nalaze se potleušice. U daljini, modernije zgrade: 



Pogled preko vijadukta na noviji dio grada. Tamo je negdje u daljini i kolodvor, a vidi se i ona nedovršena zgrada: 

 

Putem do grada prolazimo i pored crkve i manastira Sv. Teodora Mučenika: 





Glavna ulica u Chişinăuu nosi ime - Bulevardul Ştefan cel Mare. To je lijepa široka avenija s drvoredom duž obiju strana. Ako zanemarite povremene iskaze bijede, šećući uz luksuzne lokale možete misliti da ste negdje u zapadnoj Europi. 

Auto s pridnjestrovskom registracijom: 



O Pridnjestrovlju će više riječi biti sutra. 

Zgrada moldavskog Revizorskog suda: 



Kako je 2010. Chopinova godina, svi pješački prijelazi na Bulevardulu Ştefan cel Mare su redizajnirani kao klavirske tipke: 



Tražimo restoran, ali tražimo i autobusni kolodvor, kako bismo provjerili vozne redove za sutra. Nikako da naučimo da to u ovim zemljama ne funkcionira. 
Pokrajnja ulica pored središnje tržnice. Uočite stabla okrečena protiv nametnika: 

 

Naposljetku sjedamo u neki gruzijski restoran u podrumu. Hrana izgleda dobro, a možemo i malo trenirati prije ljeta. Hrvoje opet izvodi neke vegetarijanske kerefeke, ja se ipak odlučujem za nešto tradicionalno moldavsko, a Nikola bira li ga bira. Na kraju nemaju ono što hoće, pa uzima nešto drugo. Ja za piće tražim mineralnu vodu Bordžomi, koja je poznata i izvan Gruzije. Navodno ima vrlo specifičan okus, pa želim probati. Konobarica me još pita "Znate li što je to?" Mislim si, tko zna kakav to ima okus... Na kraju je po okusu slična Jamničkoj, ništa strašno. 

Nakon ručka/večere još malo lunjamo tim kvartom i na kraju nalazimo kolodvor. Sablasno je prazan, a voznih redova naravno nigdje nema. Opet isto. 

Prošetat ćemo se još do željezničkog kolodvora i možda usput svratiti na jedne palačinke. Ponovno dolazimo do onog istog križanja gdje smo danas već bili. Tu je i spomenik revolucionaru Grigoriju Kotovskom, jednom od najzaslužnijih za nastanak Moldavske ASSR: 



Palačinkarnicu upravo zatvaraju, jer je već 10 sati, pa ćemo produžiti do kolodvora. Želimo naime čim prije kupiti kartu za spavaća kola za Bukurešt, kako ne bismo ostali bez mjesta. 

Kolodvor izgleda vrlo spektakularno uređen. Nažalost, dnevni je promet slab - samo 5 vlakova, koje uopće ne miču s displeja: 



Svi su međunarodni, a čak 3 idu za Moskvu. 

Blagajna je međutim zatvorena, radi do 6.

Kolodvor izvana: 

 

Vraćamo se u hostel, usput još stajemo u prodavaonici koja radi 24 sata, kako bismo si nabavili nešto za popudbinu. 
U hostelu primjećujemo da imamo još dvoje cimera. Jedna cura, očito Ruskinja (vidjeli smo joj štivo kad smo stigli - nekoliko ruskih knjiga bile su odložene na prozoru među drugim njenim stvarima), i neki stariji tip od kojih šezdesetak godina. Koji poprilično hrče.

egerke @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.