Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
utorak, ožujak 3, 2015
Nakon tuša sjedam na večeru u dnevni boravak, dok djeca gledaju neku televizijsku emisiju za djevojke (koliko vidim iz sadržaja, govori se nešto o ženskoj modi i šminkanju, a akteri su svi u pubertetu). Osmany mi servira večeru – comida criolla, naravno – i potom i sâm sjeda pored mene pokušavajući opet zapodjenuti razgovor. Ja primjećujem da moja „govedina“ ima okus svinjetine i da sam očito odabrao za večeru meso koje najmanje volim. No ipak se trudim pojesti, razgovarajući usput s Osmanyjem i gospođom Ileanom, koja se u međuvremenu pridružila. Zanima ih kako mi se sviđa Kuba, tj. ono što sam dosad vidio. Kažem da je sve u redu, jedino mi idu na živce jineteros i kako mi je drago da ih u Cienfuegosu nema (i doista, izuzev taksista, stvarno nije bilo gotovo nikoga tko bi me na ulici oslovio). Ileana kaže kako su svojedobno imali nekog gosta iz Argentine, koji je proputovao čitavu Latinsku Ameriku i rekao da su kubanski jineteros ništa prema onima u drugim zemljama. Recimo, u Čileu, kada autobus dođe, ljudi su u stanju zgrabiti nečiju torbu iz prtljažnika, vičući „Čija je ovo torba?“ Kada se vlasnik javi, jinetero ga zgrabi i kaže „OK, ideš sa mnom“, te ga onda odvuče u smještaj. Ako nesretnik ima štogod unaprijed rezervirano, smola. Iz ralja jinetera se teško izvući.

Malo smo se u razgovoru dotakli i nestašica u doba Specijalnog perioda, a tada Osmany izriče ključno pitanje: „¿Qué piensas tú de socialismo?“ Hm, škakljivo pitanje. Ja sam načelno ljevičar, socijalist, te bez problema mogu hvaliti tu ideju, no stvar je da na Kubi nikad niste sasvim sigurni s tim pitanjem. Osoba koja vas pita može biti vatreni komunist, te u tom slučaju odgovor nije problematičan. No osoba može imati i dio obitelji u Miamiju, te zapravo biti kritična glede kubanske vlasti. Ileana je, govoreći o Specijalnom periodu, spomenula kako su „preživljavali zahvaljujući pomoći obitelji u Miamiju“, tako da je moguće da se nalazim u obitelji koja ne ljubi baš Castra. Odgovaram stoga diplomatski, govoreći kako komunizam smatram dobrom idejom koja nažalost često zakaže u praksi. Dodajem brzo kako smo i mi živjeli u socijalističkoj državi, te kako danas žalimo za mnogim pozitivnim posljedicama toga razdoblja, kao što je besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, sigurno zaposlenje. Osmany se slaže sa mnom oko toga, kaže da su obrazovanje, zdravstvo i kultura možda i najpozitivnije tekovine Revolucije na Kubi. Potom malo bistrimo vanjsku politiku. Spominjem mu Tita, čuo je za njega, ali ne čini se da ga baš može dobro smjestiti. Dotičemo se i Putina, pita me što mislim o njemu, kažem mu da bez obzira kakav je, smatram da je potreban netko da stvori protutežu Amerikancima u svjetskoj politici. Razgovarali bismo mi mnogo više, pitao bih ih štošta što me zanima, ali teško je uz moje klimavo znanje španjolskoga i njihovo blebetanje na kubanskom dijalektu. Stoga se nakon nekog vremena dižem od stola i odlučujem napraviti još jedan đir do grada, kako bih vidio Cienfuegos noću. Dogovaram doručak u 8, kako bih već oko pola 9 krenuo, budući da do El Nicha treba kojih sat vremena, a trebao bih se do podneva vratiti u Cienfuegos i krenuti prema kolodvoru. Kako sam prilikom večere spomenuo da imam osjećaj da Kubanci mnogo veću težinu daju večeri nego ručku, dok je kod nas obrnuto, Osmany je shvatio da ja možda želim sutra i ručati. No otklanjam tu mogućnost, mogu izdržati preko dana bez nekog obilnijeg obroka, pogotovo kad sam na putu. Također, ako idem do El Nicha, morat ću promijeniti novce, budući da će me taj aranžman koštati oko 50 CUC-a, a onda neću imati dosta da platim sobu. Osmany kaže kako se u blizini nalazi Cadeca i kako nema problema.

Izlazim u večernju šetnju. Kažu mi da će vrata ostaviti pritvorena, kako se ne bi ponovio problem s bravom od ranije. Općenito, na Kubi je granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora dosta labava – zbog tople klime živi se gotovo jednako pred kućom koliko i u kući. Kriminala gotovo da i nema, osim toga teško je neprimjetno se uvući u nečiju kuću uz sve te silne budne oči koje vas prate uokolo.

Spuštam se ponovno istim putem kao i ranije – željeznički kolodvor, autobusni kolodvor, bivši samostan, Prado, El Bulevar, Parque Martí. Na El Bulevaru me slijedi neki psić lutalica, koji se opasno zalijeće prema meni. Sjećam se Nikole i Erevana i nije mi baš svejedno, premda sam na Kubi, u zemlji gdje je zdravstvo vrhunsko (iako ponekad slabo opremljeno – što ako nemaju antirabina kao i Armenija?).

Rješavam se psića, skrećem preko Parque Martíja i prvom se paralelnom ulicom vraćam natrag. Zapravo je Cienfuegos prilično pust, nema navečer nekog osobitog noćnog života (kasnije ću doznati da je ranije priličan problem u Cienfuegosu bila mladalačka prostitucija), te se tako iza 11 sati vraćam natrag do Osmanyja, ulazim bez problema, pozdravljam se s ukućanima i povlačim na počinak.

egerke @ 02:37 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Danas ne moram ustati osobito rano, recimo oko 8, budući da oko 12 polazim na autobusni kolodvor, a do onda imam sasvim dovoljno vremena za obići željeno. No čovjek snuje, a bioritam određuje. Opet se budim oko 7, jer mi je očito tjelesni sat još uvijek na hrvatskom vremenu (u Hrvatskoj je oko 13 sati). Odrađujem doručak i potom krećem po Calle San Lazaro ravno do Muzeja Revolucije. Inače nisam baš neki ljubitelj obilazaka muzeja, ali ovaj moram pogledati, ako ništa drugo, onda zbog fenomena Kubanske revolucije.

Muzej je smješten u bivšoj predsjedničkoj palači, koja je dovršena 1920. i u njoj su stolovali svi predsjednici od Maria Garcíe Menocala do Fulgencia Batiste. Budući da sam u vodiču vidio da se plaća skuplja ulaznica u slučaju da imam fotoaparat, odlučio sam se za svoj stari fotić, diskretniji je pa ga možda ni ne skuže. No na blagajni je jedinstvena cijena ulaznice (barem za strance – Kubanci jasno plaćaju nižu), tako da mi je manevar bio posve nepotreban.

Kubanska revolucija naziv je za niz zbivanja koja su započela još 1953., a završila trijumfalnim ulaskom gerilaca u Havanu na Novu godinu 1959. No krenimo redom. Već smo spomenuli da je Fulgencio Batista u svom prvom predsjedničkom mandatu bio prilično progresivan, ali kako ustav nije dopuštao dva uzastopna mandata, Batista se morao povući s dužnosti 1944. Ponovno se kandidirao na predsjedničkim izborima 1952., no kako je po anketama bio tek na trećem mjestu, 10. ožujka 1952. izveo je vojni udar, preuzeo vlast i otkazao predstojeće izbore. Međunarodne su reakcije bile mlake, budući da je Batista stekao potporu SAD-a zbog svog antikomunističkog stava (doba je to makartizma u SAD-u), premda je u svom prvom mandatu imao podršku Komunističke partije Kube. Batista se osigurao snažnom policijskom i doušničkom infrastrukturom, te pretvorio Kubu u policijsku državu. Istovremeno je šurovao s američkom mafijom, kojoj je Havana postala sigurno utočište. Iako je Kuba bila relativno prosperitetna država po ekonomskim pokazateljima, novac je išao samo najbogatijima – prosječna kubanska obitelj zarađivala je oko 6 dolara tjedno, nezaposlenost je bila 15-20%, a samo trećina domova imala je tekuću vodu.

Mladi odvjetnik i aktivist Fidel Castro istupao je oštro protiv Batiste i njegove vlasti, no kako su njegova pozivanja na ustavno pravo odbacili korumpirani kubanski sudovi, na kraju je zaključio da se mirnim putem neće moći smijeniti tiranina. Do kraja 1952. Castro je oko sebe već imao oko 1200 sljedbenika iz havanske radničke klase, spremnih da se Batisti suprotstave i oružanom borbom. 26. srpnja 1953. Castrova jedinica od 123 čovjeka napala je vojarnu Moncada u Santiagu de Cuba. No loša pripremljenost, neorganiziranost, kao i činjenica da je većina sudionika akcije bila iz Havane i nije dobro poznavala Santiago, doveli su do debakla. Prema kasnijim Castrovim memoarima, 9 boraca je odmah ubijeno, a još ih je 56 kasnije smaknuto. Castro je umakao u brda, ali ga je tamo pronašla vojna jedinica kojom je zapovijedao poručnik Pedro Sarría. Premda je imao naredbu da ga ubije, Sarría je svojim vojnicima viknuo „Ne pucajte, ne možete ubiti ideju!“ i tako mu poštedio život (kasnije će mu se Castro odužiti tako što će ga nakon Revolucije imenovati članom revolucionarne vojske, iako je do kraja bio u Batistinoj vojsci). Castro je tako završio na sudu, gdje je održao četverosatni govor (njegov zaštitni znak su maratonski govori), koji je završio proročanskim, premda u tom času možda preuzetnim riječima: „Čak i ako me osudite, to ne znači ništa. Povijest će me iskupiti.“ I osuđen je – na 15 godina zatvora. Njegov brat Raúl, koji ga je vjerno cijeli život pratio na revolucionarnom putu, dobio je 13 godina. Obojica su otpremljena na Isla de Pinos (Otok borova, današnji Isla de la Juventud), u zloglasni zatvor Presidio Modelo.

Umjesto 15 godina, Castro je odslužio 15 mjeseci – naime, početkom 1955. Batista je podlegao pritisku javnosti i kao PR potez odlučio osloboditi sve političke zatvorenike. Međutim, u strahu da bi ga Batistini agenti mogli ubiti sad kad je na slobodi, Castro odlazi u Meksiko, gdje oko sebe okuplja istomišljenike. Nazvali su se Movimiento 26 de júlio (Pokret 26. srpnja) prema datumu neuspjelog napada na Moncadu. Nakon oko godinu i pol priprema i vojne obuke u Meksiku, članovi pokreta, njih 82, ukrcali su se na 19 metara dugu jahtu Granma, koju su nabavili preko posrednika iz SAD-a (nazvana je inače prema baki izvornog vlasnika). Jahta je bila stara 13 godina i građena za kapacitet od 20 ljudi (ovdje ih je bilo preko 4 puta više). Nakon ponoći 25. studenog 1956. Granma je isplovila na svoj put iz Tuxpana u Meksiku prema istoku Kube. Ruta je simbolično označavala rutu kojom se iz Meksika na Kubu vratio José Martí, a ujedno je odabran istok Kube kao tradicionalno ruralno područje s izraženom revolucionarnom tradicijom i gustim šumama u kojima bi se gerilci mogli sakriti. Jahta je imala i svog liječnika – nekog Argentinca imenom Ernesto Guevara, kojega je Castro susreo u Meksiku i zainteresirao za svoju stvar. Nakon sedam dana plovidbe na prekrcanoj jahti koja je usto propuštala vodu i zamalo se prevrnula, gladni i izmoreni morskom bolešću, 2. prosinca gerilci su se iskrcali (bolje rečeno, nasukali) na Playa Las Coloradas, u provinciji Oriente (nakon reorganizacije sedamdesetih, to će se mjesto naći u novostvorenoj provinciji Granma, nazvanoj upravo po jahti). Kasnili su dva dana u odnosu na dogovoreni termin. Naime, član njihovog pokreta Frank País trebao je 30. studenog u Santiagu započeti ustanak kojim bi se privukla pažnja Batistinih snaga i tako se olakšalo neprimjetno iskrcavanje. País je to i učinio, no ustanak je bio ugušen za 4 dana – sasvim dovoljno da se vojska i policija mogu posvetiti češljanju ostatka zemlje, te su tako 5. prosinca na mjestu ironično nazvanom Alegría de Pío (Radost pobožnoga) Batistine snage okružile gerilce. U pucnjavi koja je uslijedila, ubijena ih je većina – manje od dvadeset uspjelo je pobjeći u okolne šume i raštrkati se u nekoliko manjih skupina. I tu sada započinje još jedno od veličanstvenih čuda Kubanske revolucije. Castro će kasnije reći kako je u jednom času bio zapovjednik sebi i još dvojici – ta dvojica bili su njegov tjelohranitelj Universo Sánchez i havanski doktor Faustino Pérez. Četiri dana i tri noći oni su ležali u polju šećerne trske, dok su oko njih švrljali progonitelji, a iz zraka ih tražilo kubansko zrakoplovstvo. Pérez je ostao bez oružja, Sánchez bez cipela. Castro, odlučan u želji da ga ne uhvate živog, spavao je s otkočenom puškom pod bradom. Istovremeno je hrabrio svoje suborce vatrenim govorima o Martíju, o slobodi, o revoluciji, o tome kako će sva slava svijeta stati u zrno kukuruza. Druga dvojica nisu dvojila – Fidel je poludio, bili su to znaci delirija, kraj je bio blizu. Četvrtog dana dogodilo se čudo. Uvjerena da su konačno svi gerilci mrtvi, vojska se povukla. Castro i njegovi suborci krenuli su na sjeveroistok, prema brdima Sierra Maestre, hraneći se usput šećernom trskom čiju su srčiku sisali. Njihova odiseja trajala je još četiri dana, prilikom čega su se provlačili kroz kanalizaciju, izbjegavali vojne ophodnje i pili vlastitu mokraću. Napokon, 13. prosinca sreli su Guillerma Garcíu, seljaka koji je podržavao njihovu borbu i koji ih je sakrio u sigurnoj kući. Dva dana kasnije iz šume se pojavio Raúl Castro s još trojicom, svi sa svojim oružjem. Naposljetku, 18. prosinca stigla je i treća iscrpljena skupina od čak 8 boraca, među njima i Camilo Cienfuegos i već spomenuti liječnik Guevara. Na proplanku nazvanom Cinco Palmas, Fidel je održao svoj govor pred 14 suboraca, u kojem je rekao „Dobit ćemo ovaj rat! Tek smo počeli!“.

17. siječnja 1957. gerilci su izvojevali svoju prvu pobjedu, napavši malu vojnu postaju u La Plati. Mjesec dana kasnije Fidel je stupio u kontakt s Herbertom Matthewsom, novinarom New York Timesa, te ga pozvao da ga dođe intervjuirati u svom stožeru u Sierra Maestri. Bio je to ključan propagandni udarac, kojim je Castro pridobio simpatije liberalnih Amerikanaca. No Batistina se vlast klimala i drugdje. 13. ožujka skupina studenata napala je predsjedničku palaču u Havani (to je upravo ovaj Muzej Revolucije), s namjerom na ubiju Batistu. Od 35 napadača, 32 su ubijena. Batista je odgovorio novom represijom. Čak je i američka vlada povukla svoju podršku Batisti, a od njega su se počeli distancirati i dotadašnji simpatizeri na Kubi. Uz njega su u tom času stajali još samo američki poslovni ljudi i mafija. U rujnu 1957. mornarički časnici u Cienfuegosu podigli su oružanu pobunu i počeli dijeliti oružje lokalnom stanovništvu. Iako je ustanak ubrzo skršen, a začetnici smaknuti, bilo je evidentno da Batistina vlast puca po šavovima. Castrovi gerilci vršili su napade na vojarne po čitavom istoku Kube i do početka 1958. planinski jug Kube bio je gotovo pod potpunom kontrolom gerile. U veljači 1958. uspostavljena je piratska radiopostaja Radio Rebelde (Pobunjenički radio) koja je svojim odašiljačem pokrivala veći dio Kube i odašiljala poruke protiv vlasti. U to vrijeme gerilaca još uvijek nije bilo više od 200, naspram Batistine armije od oko 37 000 ljudi – no nakon što su SAD uvele embargo na isporuku oružja, kubanska vojska, koja je već i ovako imala nizak moral, bila je tehnički posve inferiorna gerilcima. U srpnju 1958. vojska je započela ofenzivu s oko 12 000 unovačenih i neobučenih vojnika. U bitci kod La Plate Castrove snage porazile su bojnu od 500 ljudi, zarobivši pritom 240, a izgubivši samo trojicu svojih ljudi. Krajem mjeseca, u bitci kod Las Mercedesa Batistine su snage opkolile 300 gerilaca. Castro je zatražio prekid vatre i pregovore. General Eulogio Cantillo, iz ne sasvim jasnih razloga, pristao je na pregovore, iako je naredba bila jasna – uništiti gerilce. Tijekom jednotjednih pregovora, gerilske su se snage polako izvlačile iz obruča, te su do kraja pregovora posve umakle vojsci. Nakon ovoga je bilo sasvim jasno – vojska je slaba i nije se više voljna boriti. Vojnici su bili demoralizirani, Batista je izgubio povjerenje u svoje zapovjednike, bilo je izvjesno da je kraj blizu. Pobunjenici su pak to shvatili kao znak da intenziviraju borbu. Tri kolone, pod vodstvom Camila Cienfuegosa, Che Guevare i Jaimea Vege poslane su prema zapadu, u središnji dio Kube. Vegina kolona upala je u zasjedu Batistinih snaga, ali Cienfuegos i Guevara su se dočepali središnje Kube. Tamo su se susreli s opozicijskim snagama koje nisu bile pod Castrovim zapovjedništvom (između ostaloga i s antikomunističkim snagama Revolucionarne direkcije, odgovornima za napad na predsjedničku palaču), te unatoč određenim čarkama, ipak se nastavili boriti zajedno s njima. 30. prosinca 1958. Cienfuegosove su snage pobijedile u bitci za Yaguajay. Idućeg dana u Santa Clari je izvojevana ključna pobjeda Kubanske revolucije – gerilci su diverzijom izbacili iz tračnica oklopljeni vlak koji je vozio pojačanje snagama na istočnom bojištu. Na taj je način praktički Kuba bila presječena napola. Nedugo nakon ponoći 1. siječnja 1959. Fulgencio Batista pobjegao je svojim privatnim avionom u Dominikansku Republiku, odnijevši usput preko 300 milijuna dolara. Guevara i Cienfuegos istoga su dana u popodnevnim satima trijumfalno ušli u Havanu, gdje ih je dočekalo razdragano mnoštvo. Fidel je za to vrijeme držao vatreni govor u Santiagu de Cuba, da bi potom sjeo u džip i krenuo na svoj 7 dana dug put do Havane, držeći pritom govore u svim gradovima usput.

Revolucionari su se vrlo brzo i prilično brutalno obračunali s Batistinim kadrovima – većina ih je smaknuta po kratkom postupku. Potom se pristupilo ispravljanju Batistinih nepravdi – nova je vlast u prvoj godini donijela preko 1000 zakona kojima su pokušali uspostaviti pravedniju socijalnu državu. Provedena je agrarna reforma (prije Revolucije 75% kubanske najbolje obradive zemlje bilo je u stranom vlasništvu), smanjenje troškova najma i režija, donijeti su zakoni protiv rasne diskriminacije... Poboljšani su higijenski i zdravstveni uvjeti, pismenost, smanjena nezaposlenost i korupcija... Zanimljivo, prvo međunarodno putovanje Fidela Castra nakon Revolucije bilo je ono u SAD, gdje je tražio podršku za novu vlast. Istovremeno je negirao da su on i njegovi gerilci komunisti, premda nije poricao da želi stvoriti socijalno pravedniju Kubu. Međutim, američki strah da bi se revolucije slične kubanskoj mogle uskoro proširiti i po drugim zemljama Latinske Amerike, a pogotovo nacionalizacija američke imovine na Kubi bili su dovoljni da SAD umjesto prihvaćanjem novoj vlasti odgovori trgovačkim embargom. Tako će nakon neuspjele američke agresije u Zaljevu svinja Castro doista otvoreno pristati uz komunizam i svrstati se uz Sovjetski Savez (jednom je izjavio kako je između SAD-a i SSSR-a odabrao SSSR čisto zato što je bio dalje). Također, Kuba je doista počela pružati podršku drugim revolucionarnim pokretima u Latinskoj Americi, Africi i Aziji (poznat je kubanski angažman u angolskom građanskom ratu).

Američki embargo protiv Kube traje i danas, 55 godina nakon Revolucije. SAD i dalje ucjenjuju i sankcioniraju organizacije i države koje trguju s Kubom, no glavni cilj nije postignut. Unatoč 55 godina embarga i preko 800 pokušaja ubojstva, Fidel i Raúl Castro nadživjeli su 11 američkih predsjednika, preživjeli raspad najvećeg saveznika i katastrofalnu ekonomsku krizu koja je uslijedila, i sve to uz vrlo mlake proteste. Možemo mi misliti što god hoćemo, ali Kubanci očito vole Castra. Po onome što sam vidio, nije im ispran mozak kao Sjevernokorejcima, imaju kontakta s vanjskim svijetom, znaju kako je drugdje, ali opet, uglavnom se ne bune. Nama su možda smiješne njihove plaće od 25 CUC mjesečno, njima je vjerojatno smiješno (ili tragično) to što mi moramo plaćati za visoko obrazovanje ili za zdravstvo, što su nam visoke režije, što možemo umrijeti od gladi ako nemamo novca za hranu... Sve je to relativno.

No, toliko o Revoluciji. Hajdmo sada na slike. Penjem se na prvi kat, gdje su u prvoj sobi izlošci posvećeni napadu na Moncadu, ali ja bacam pogled kroz prozor na stražnji vrt muzeja, gdje se nalazi Paviljon Granma, u kojem je danas čuvena jahta:



Pored toga je i neka suvenirnica, gdje kupujem Ani knjigu Che Guevarinih promišljanja o pedagogiji. Zamolila me da joj donesem nešto o Che Guevari.

Izlošci baš i nisu za fotografiranje, budući da većina ima staklo koje stvara nezgodan odbljesak, a i ne privlači me baš fotografirati stare puške ili krvave uniforme. Radije slikam raskošni strop:



Pogled na unutrašnje dvorište palače:



Sa zastavom u nadnaravnoj veličini:



Prema gore:



Rozeta na podu:



Ovo je nekadašnji predsjednički ured:



(ako pažljivo pogledate, vidjet ćete na komodi pored vrata zlatni telefon, kojim se služio Batista)

Pogled kroz prozor predsjedničkog ureda, pred zgradom se vidi ostatak nekadašnjeg gradskog zida:



Ovo je pak kabinet za sjednice vlade:





Dok se na prvom katu nalaze izlošci posvećeni samom tijeku Revolucije, na drugom su katu izlošci vezani uz reforme nakon Revolucije. Prikazane su tu tako reforma zemljišta, kampanja opismenjavanja, opća stanogradnja... Tu je i zanimljiva karta zemalja s kojima je Kuba uspostavila diplomatske odnose:



Izuzev nekih manjih država u oči bode ova praznina na mjestu SAD-a.

Nakon obilaska eksponata spuštam se u dvorište, te ga još jednom slikam:





A potom izlazim u stražnji vrt, kako bih vidio tamošnje eksponate. Naravno, tu je vječna vatra „herojima nove domovine“:



Te nešto vojne mehanizacije, Castrovi vojni džipovi, jedan kamion, avioni... Ovo mi je privuklo pažnju:



O invaziji u Zaljevu svinja ću još pisati, ali me ovdje zaintrigirao ovaj monstruozni podatak da SAD 19 godina nisu zatražile povratak tijela ubijenog pilota kako ne bi morale priznati svoju upletenost u akciju (službeni je stav bio da SAD samo daje potporu, a da akciju izvode kubanski disidenti).

I sad, slike Granme, koje su zapravo vrlo loše, jer se ista nalazi u staklenom paviljonu, koji je usto još i prevelik da bi ga se moglo dobro obuhvatiti fotoaparatom. Ponešto se ipak vidi:







Zanimljivo je da je Granma pod stalnom prismotrom, valjda kako netko ne bi na njoj pobjegao na Floridu. Laughing

Izlazim iz Muzeja Revolucije. Pogled prema moru:



U daljini se vidi kip Máxima Gómeza, već spomenutog dominikanskog generala koji se zajedno s Martíjem i Maceom borio u ratu za nezavisnost.

Budući da više nemam nikakvog važnog posla u gradu, krećem prema smještaju. Usput slikam zanimljiv prizor radnika na gradilištu:



Primijetite da svi imaju kacige i da se jako poštuje njihova sigurnost, što je poprilično u suprotnosti s neredom koji inače vlada na Kubi. Ujedno vidite kako to izgleda kada se zgrada sruši i ostane stajati samo jedan zid – kao što je slučaj sa zelenom zgradom na sredini slike, kojoj je ostalo samo pročelje.

U smještaju se pakiram, plaćam za prethodne tri noći i obroke koje sam pojeo, te pića koja sam konzumirao (izlazi nekih 80-ak CUC), molim ih da za svaki slučaj obavijeste još jednom Osmanyja s kojim busom dolazim, te napominjem da se vraćam u Havanu za 13 dana i da bih htio rezervirati sobu za noć s 24. na 25. kolovoza. Nema problema, soba će me čekati. U 12 sati stiže taksi koji su mi naručili, pozdravljamo se i spuštam se do stare neklimatizirane Lade koja će me prebaciti do kolodvora za 10 CUC.

Nekoliko impresija Havane sa suvozačkog sjedala taksija:











I stižemo na terminal. Budući da kartu ionako već imam, nije mi sasvim jasno zašto sam morao doći ranije. Kasnije ću shvatiti da se prtljaga predaje unaprijed, slično kao kod aviona, pa ju onda njihovi službenici prebace u autobus. Autobusi dolaze jedan za drugim, postoji praktički samo jedan peron i ukrcavanje ide kao na traci. Napokon stiže i moj bus. Izlazim na peron i tada uviđam tu proceduru s prtljagom. Nema veze, mogu ju uručiti i ovako. Nekako imam više povjerenja u to nego da mi ju tamo neki službenici prebacuju, ipak ovo nije avio-promet, a i Kubanci su dosta nonšalantni što se toga tiče.

U autobusu me dočekuje uobičajena polarna klima, ali i uobičajeni znak novog najvećeg vanjskopolitičkog prijatelja Kube:



Izlazimo iz Havane i upućujemo se Autopistom Nacional, cestom koja bi trebala biti prometnom kičmom otoka, ali zasad je izgrađena samo do Sancti Spiritusa, te jedan mali dio na istoku, oko Santiaga de Cuba. Za ostatak komunikacije i dalje služi stara magistrala Carretera Central.

Vožnja protječe prilično monotono, očekujem da ćemo negdje stati na ručak, ali to se ne događa, nije ovo Albanija. Stajemo tek na jednu piš-pauzu od 15-ak minuta na jednom odmorištu uz cestu. Kako je odmorište s druge strane autoceste, primjećujem da i ovdje postoji sistem kao u Iranu – traka za polukružno okretanje na sredini autoceste, pa onda natrag u drugom smjeru.

Nedaleko grada Jagüey Grande, točnije kod naselja nazvanog Central Australia („central“ je na Kubi naziv za šećeranu) skrećemo s autoceste na jug, te se krećemo rubom područja nazvanog Ciénaga de Zapata, najvećeg močvarnog područja na Kubi, sličnog floridskim Evergladesima. Kao i na Floridi, i u ovim močvarama vrebaju krokodili – postoji endemični kubanski krokodil, veličinom malen, ali vrlo agresivan, koji živi isključivo ovdje, a uveden je i na obližnjem Isla de la Juventud.

Ubrzo se uz cestu počinju pojavljivati propagandni plakati koji nas upozoravaju da se približavamo memorijalnom području Playa Girón. Ono što Kubanci zovu Playa Girón, ostatak svijeta zove po imenu obližnjeg zaljeva, Bahía de Cochinos, Zaljev svinja.

Invazija u Zaljevu svinja još je jedna velika pobjeda Fidela Castra, iako su Amerikanci dosta pomogli svojom šeprtljavom organizacijom iste. Naime, nakon Revolucije Kuba je razbjesnila SAD eksproprijacijom njihove imovine na Kubi. Sličnu priču vidjeli smo s Mossadeghom i Britancima u Iranu, no tamo je postojao lojalan saveznik u samom Iranu, Mohamed Reza Pahlavi, koji je omogućio da se „incident“ s Mossadeghom ubrzo korigira. No na Kubi toga nije bilo, budući da su revolucionari uspješno neutralizirali opoziciju. Stoga je Eisenhower u ožujku 1960. dodijelio preko 13 milijuna dolara CIA-i s ciljem operacije smjene Castra. Eisenhowerov nasljednik Kennedy složio se s planom. Službeni plan je bio da će SAD samo omogućiti vojnu obuku borcima, no napad će izvesti isključivo kubanski emigranti i ne dolazi u obzir ikakvo javno povezivanje SAD-a s napadom.

13. travnja 1961. preko 1400 boraca okupilo se u Gvatemali, odakle su se brodom uputili na Kubu. Dva dana kasnije, 8 američkih bombardera zamaskiranih u boje Kubanskog revolucionarnog zrakoplovstva, kojima su upravljali kubanski emigranti, izvelo je napad na kubanske aerodrome s ciljem uništenja avijacije, ali su uglavnom nanijeli štetu civilnim zrakoplovima. 16. travnja započelo je iskrcavanje boraca na južnoj obali Kube, upravo na području Playe Girón. No, iznenađujuće, Kubanci nisu bili nespremni – obavještajne informacije su doprle do njih, tako da ih je na obali odmah dočekala lokalna milicija. Dok se glavnina boraca iskrcavala, Kubanci su im potopili dva opskrbna broda na kojima se nalazila većina logistike i dodatnog oružja. Istovremeno, padobranski odred koji se iskrcao sjeverno od Zaljeva svinja ostao je također bez oružja, jer su avioni isto izbacili u obližnje močvare. Borci nisu baš mogli računati ni na podršku iz zraka, jer je kubanska protuzračna obrana rušila napadačke zrakoplove. Na kraju su ukupno zarobljena 1202 borca, od čega ih je 1113 vraćeno u SAD godinu i pol kasnije, u zamjenu za odštetu u hrani i lijekovima, vrijednu 53 milijuna dolara.

Neuspjeh invazije bio je strahovita neugodnost za Kennedyjevu administraciju, a ujedno je homogenizirao Kubance. Mnogi su retci napisani o tome gdje se pogriješilo, ali sve se svodi na glavnu poantu – Amerikanci su podcijenili Castra. Zaboravili su da im s druge strane stoji čovjek koji je na vlast došao kao vođa gerile i da je riječ o osobi visoke vojne inteligencije. Usto, odabrano je katastrofalno loše mjesto za iskrcavanje, daleko od bilo čega, u susjedstvu velike močvare. Precijenila se i veličina kubanske opozicije Castru. Postojali su pobunjenici koji su operirali na području Sierra de Escambray, na središnjem dijelu južne obale, ali oni nisu imali dovoljno snage za ozbiljno suprotstavljanje revolucionarnoj vojsci.

Kako bilo da bilo, na pogrebnoj svečanosti za poginule vojnike, Fidel Castro prvi je puta izrekao znamenitu rečenicu „Socijalizam ili smrt!“, koja će postati deviza kubanske politike u nastavku. I ako je na početku Castro još i vjerovao da je moguće savezništvo i uvažavanje između socijalističke Kube i kapitalističkih Sjedinjenih Država, nakon američke invazije dvojbe o odabiru glavnog saveznika više nije bilo. Amerikanci su još jednom pokazali da im je njihov povrijeđeni ponos važniji od pragmatizma i tako zauvijek izgubili Kubu.

Vozimo se uz propagandne plakate. Na jednome je označeno „Dovdje su došli plaćenici!“, vjerojatno označavajući mjesto dokle su najdublje u kopno zašli borci koje je sponzorirala CIA.

Prolazimo kroz Playu Largu i Playu Girón, prvi puta se susrećem s Karipskim morem, ali kako sjedim na drugoj strani autobusa, ne fotografiram. Umjesto toga slikam svojevrsni memorijalni park pokraj kojega smo zakratko stali:





(nažalost, slabo se vidi, zbog odraza u staklu, ali riječ je o tenkovima i avionima koji su vjerojatno bili korišteni u obrani od invazije)

Još dok smo bili na autocesti poslao sam poruku mojim idućim domaćinima, u Trinidadu, kamo bih trebao pristići sutra. Odgovaraju mi tek sad, nekih 2 sata kasnije, da je sve u redu i da me očekuju sutra.

Ubrzo počinje kiša. Prava tropska kišurina u kojoj se nebo i zemlja sastavljaju, premda ne traje osobito dugo. Vozimo se kroz sela sakrivena u bujnom zelenilu, kroz šumarke palmi, pored još propagandnih plakata. Evo još jednog, iako se zbog kiše slabo vidi:



(„La patria grande que crece – Velika domovina koja raste“. Na slici su Chávez, Castro i Mandela.)

I potom, s više od sata zakašnjenja, stižemo u Cienfuegos. Još uvijek ne znam hoće li me Osmany čekati, no uzdam se u to. Po onome što vidim iz autobusa, Cienfuegos je dražestan, barem njegov centar. Provlačimo se kroz relativno uske ulice oko kolodvora i stižemo na odredište. Izlazim van, kiša je prestala, ali vruće je i vlažno, te mi se odmah magle naočale. Ipak, primjećujem jednog tipa s papirom na kojem je moje ime. Pozdravljamo se, ja grabim svoj ruksak (ispada da oni koji su predali prtljagu ranije na kolodvoru imaju još neke ceduljice, ja to nemam), te se upućujemo prema njegovoj kući, koja je relativno blizu, premda u pravcu suprotnom od centra grada. Ipak, kako su u Cienfuegosu autobusni i željeznički kolodvor jedan pored drugoga, hodajući do Osmanyjeve kuće prolazimo uz kolodvor, pa je barem zanimljivo promatrati vlakove.

Osmany naravno priča samo španjolski i to opet nerazumljivo. Pita me je li Hrvatska bila dio Sovjetskog Saveza. Kažem mu da nije, da je bila u Jugoslaviji. Čuo je za Jugoslaviju, ali i dalje je kasnije u nekoliko navrata rekao nešto po čemu se moglo zaključiti da i dalje misli da smo bili dio SSSR-a.

Njegova kuća je prizemnica, relativno malena prema ulici, ali nastavlja se u dubinu parcele. Upoznaje me sa svojom obitelji – tu je supruga, dvije kćeri (od kojih jedna govori prilično dobar engleski, barem tih par riječi koje mi je uputila) i jedan sin. U kući se osjeća jak miris psa ili mačke, premda ne vidim nikakvu životinju u vidokrugu. Moja soba je odmah iza kuhinje, prilično manja od one u Havani (dovoljno velika da stane jedan bračni krevet, ormar i jedan stolac), ali sa svojom kupaonicom.

Budući da sam već kratak s vremenom, jer mrak pada za nekih dva i pol sata, a ja sam u Cienfuegosu samo jednu noć, ne želim se dugo zadržavati u smještaju, barem ne prije večere. Međutim, Osmany i njegova supruga Ileana prilično su pričljivi ljudi. Opskrbljuju me kartom grada, potom mi Osmany kaže da mi je već organizirao sutra ujutro izlet do vodopada El Nicho, nekih 40-ak km od Cienfuegosa, u Sierra de Escambray. Ne bunim se, premda me praktički stavlja pred gotov čin, budući da ću to morati platiti tipu koji će me voziti dotamo, nekom njegovom prijatelju. Dok ispijam čašu soka od guave, dogovaramo detalje oko večere. Osmany kaže kako mu je Nancy rekla da volim piletinu (a doista sam obje večeri u Havani jeo piletinu), no ja kažem kako bih ovaj puta neko drugo meso. On me pita „¿Quieres cerdo?“ i ja zaključujem, ne znam kojom logikom, da je „cerdo“ govedina (a zapravo je svinjetina) i prihvaćam. Zanima ih još svašta, naravno veći dio onoga što mi govore jedva razabirem (ironija je u tome da sam tijekom idućih dva tjedna izbrusio svoj španjolski, ali više nikada nisam naletio na toliko pričljive domaćine kao ovo dvoje), a ja sam istovremeno na iglama, jer znam da imam ograničeno vrijeme, pogotovo ako želim sve obići pješice. Nakon što sam dovršio svoju čašu soka od guave, Osmany me pita bi li mi natočio još. Odbijam, ponavljam mu kako sam kratak s vremenom i kako sad stvarno moram krenuti. Dragi su ljudi i bojim se da ne zvučim autistično, ali, s druge strane, pričati možemo i večeras, dok ja po mraku ne mislim fotografirati. Pozdravljamo se stoga, uz dogovor za večeru u 9, i ja krećem u obilazak grada.

Spuštam se prema gradu i prvo prolazim pored kolodvora. Zastat ću ovdje i zabilježiti nekoliko kadrova kolodvora u Cienfuegosu, koji demonstrira prilično jadno stanje u kojem se nalaze kubanske željeznice:





Nakon toga produžujem do obližnjeg autobusnog kolodvora, kako bih si odmah kupio kartu za sutra za Trinidad. No ured Viazula u podrumu je zatvoren, tako da ću morati doći sutra prije polaska autobusa, oko 13 sati, i nadati se da neće biti navale.

Upućujem se potom prema centru grada. Cienfuegos ima 150 tisuća stanovnika i deveti je najveći grad na Kubi. Poznat pod nazivom La perla del sur, Biser juga, jedan je od najmlađih kubanskih gradova. Osnovali su ga francuski useljenici iz Bordeauxa i Louisiane 22. travnja 1819. Status grada dobio je 1880. Francusko nasljeđe očituje se u njegovoj bogatoj neoklasicističkoj i eklekticističkoj arhitekturi, po čemu je jedinstven na Kubi. Grad je smješten na obali dubokog zaljeva, koji je jedna od najboljih prirodnih luka Kube. Od 2005. centar grada nalazi se pod zaštitom UNESCO-a, kao najbolji postojeći primjer ranog španjolskog prosvjetiteljstva u urbanom planiranju. Dolaskom na tu listu u grad je počeo pritjecati i novac uz pomoć kojega je centar grada poprilično skockan. No osim kulturne baštine, Cienfuegos je i važno industrijsko središte i lučki grad – ovdje se recimo nalaze brodogradilište, termoelektrana, a gradi se i petrokemijski kompleks.

Ulica koja me vodi prema centru:



Ovo je zgrada za koju će mi kasnije navečer Osmany reći da je bivši samostan:



Iako se to iz ovog kuta ne vidi, zgrada je većim dijelom ruševna i stoje samo zidovi. Tek je u ovom jugozapadnom kutu uređen jedan dio u kojem se živi.

Nastavljam prema centru, slikajući usput arhitekturu:



Izlazim na Prado, danas sasvim nemaštovito nazvan 37. ulicom (sve gradske prometnice u pravcu sjever-jug su ulice i imaju neparne brojeve, a u pravcu istok-zapad avenije i imaju parne brojeve, neovisno o širini), te me ovdje dočekuje kip jednog poznatog Cienfuegošanina, Bennyja Moréa:



Bartolomé Maximiliano Moré Gutierrez, poznat jednostavno kao Benny, bio je po mnogima najveći kubanski pjevač zabavne glazbe. Rođen 1919., svoju karijeru je počeo graditi četrdesetih godina, a krenulo mu je kada je počeo surađivati s čuvenim Trio Matamoros. S njima odlazi u Meksiko i postaje velikom zvijezdom u Latinskoj Americi, premda ostaje praktički nepoznat u svojoj domovini. Na Kubu se vraća 1952., te osniva svoj sastav Banda Gigante. 50-ih godina Banda Gigante postigla je velike uspjehe na području Kariba i SAD-a, gdje su čak svirali na dodjeli Oscara, no ostali su relativno nepoznati u Europi jer je Moré odbio poći na europsku turneju zbog svog straha od letenja (dotada je doživio već tri avionske nesreće). Nakon Revolucije, Moré je odlučio ostati na Kubi, „sa svojim narodom“, kako je govorio. No kako je bio dugogodišnji alkoholičar, to je ubrzo došlo na naplatu, te je umro sa samo 43 godine, od ciroze jetre. Pogrebu mu je prisustvovalo oko 100 000 ljudi.

Ljubav Bennyja Moréa i Cienfuegosa vidi se u tekstu pjesme Cienfuegos, gdje kaže da je Cienfuegos „La ciudad que más me gusta a mí“ – grad koji najviše volim.

U čast toga, evo i pjesme.

Pogled uz Prado prema sjeveru (Bennyjev kip je iza mojih leđa):



(da, ovo desno je kino)

Pogled prema centru, niz tzv. El Bulevar, 54. aveniju, koja je u ovom dijelu pedestrijanizirana:



(tip na slici bi mogao biti Benny Moré)

Nekoliko kadrova El Bulevara:





(primijetite neobične telefonske govornice)







Pokrajnje ulice su manje skockane:



(vozač bici-taksija ima odmor)

Ovdje sam se koncentrirao na nebo, pa mi je u kadar upao auto (smeće i motocikl nažalost su ono na što ne možete utjecati – na Kubi će vam uvijek tako nešto zasmetati):



I dolazim na glavni trg, koji se zove Parque José Martí, gdje slikam Catedral de la Purisima Concepción:



Pogled uz južni dio trga prema zapadu:



Na središnjem šetalištu trga klinci igraju nogomet, u pozadini se nalazi slavoluk pobjede, jedini na Kubi, izgrađen povodom kubanske neovisnosti:



Ovi imaju pravu loptu, no često sam viđao klince kako napikavaju probušenu loptu ili čak neku improvizaciju, npr. konzervu. Lopte su na Kubi skupe i kupuje ih se isključivo za CUC-e, pa očito nisu prioritet.

Paviljon na glavnom trgu:



Na sjevernoj strani trga nalazi se Teatro Tomás Terry, nazvan po venezuelanskom industrijalcu:



U kazalištu su nastupale i takve veličine kao što su Enrico Caruso i Ana Pavlova. Navodno je unutrašnjost predivna, s kararskim mramorom, ručnim drvorezbarijama i stropnim freskama, ali ja to nisam imao prilike vidjeti.

Pored toga nalazi se Colegio San Lorenzo:



(natpis pored Cheove slike na zgradi desno kaže „Tu ejemplo vive, tus ideas perduran“ – Tvoj primjer živi, tvoje ideje ustraju)

Na sredini trga je naravno Martíjev spomenik:



Na južnoj strani trga nalazi se Palacio de Gobierno, gradska vijećnica:



Zgrada pored nje je Museo Provincial:



(ispred vidite zanimljive primjerke kubanskog voznog parka)

Na zapadnoj strani nalazi se Palacio de Ferrer iz 1918. godine, u kojoj je danas kulturni centar Benjamin Duarte:



Krećem s trga prema jugu, po 27. ulici. Malo prije no što ću izbiti na obalu nailazim opet na pješački dio:



Zgrada s lijeve strane je zgrada Carine, evo je sada s pročelja:



Vrlo smirujuća vizura kao ulja mirne površine mora u Cienfuegoškom zaljevu:



Kad si zamišljam karipsku obalu, onda si to zamišljam nekako ovako – niska obala s gustim palmama, iz koje proviruju kuće:



Vraćam se na Prado i krećem u pravcu juga, prema Punta Gordi. Duž čitavog Prada proteže se s obiju strana ovakva kolonada:



(Desno vidite plavi znak kojim se označava casa particular. Pored toga piše „arrendador divisa“ – iznajmljivač za devize, jer se CUC smatra devizom. Postoji isti takav crveni znak, i tada piše „arrendador moneda nacional“.)

U svom južnijem dijelu Prado postaje Malecón, budući da izlazi na samu obalu zaljeva:



Još jedan pogled prema zapadnoj strani zaljeva. Vidi se da po moru pada slaba kišica:



Sada se već približavam Punti Gordi, poluotoku koji završava uskim pojasom zemlje zarivenim u Cienfuegoški zaljev. Ovdje su bogati trgovci šećerom gradili svoje vile, te se tu mogu zateći najraskošniji primjerci cienfuegoške arhitekture.

Jedna malo dotrajalija vila iza raskošnih palmi:



I jedna obnovljena:



Palacio Azul, danas hotel:



I pored nje Club Cienfuegos, zgrada u kojoj se nalazi sjedište nautičkog kluba:



Pogled na jednu tipičnu manju casu particular:



Matanzas je ime grada na Kubi, no doslovce znači „masakri“. Nije baš zgodno ime za casu particular. Laughing Na terasi se vide stolice za ljuljanje, koje su na Kubi obavezni dio kućnog namještaja.

Dolazim do same Punte Gorde, tako da mi je more sada s druge strane. Pogled preko zaljeva na Sierra de Escambray na horizontu:



Ovdje, na vrhu poluotoka, nalazi se Palacio de Valle, pomalo kičasta zgrada u neogotičko-maurskom stilu, sagrađena 1917.:



Batista je htio spomenutu palaču pretvoriti u kasino, ali nije stigao. Danas se u njoj nalazi restoran.

Ribarski čamci isplovljavaju – Cienfuegos je inače središte kubanske flote za lov na škampe:



Vraćam se natrag, jer pada mrak, a i želim se vratiti na večeru. Usput bilježim još pokoji kadar, kao što je npr. ovaj:



Ako su „matanzas“ bili „masakri“, „carcasses“ su „trupla“. Morbidan neki grad...

Štoviše, budući da je posrijedi Dr. Carcasses, možda je to neki patolog. Laughing

I za kraj, dok šećem Malecónom, totalno kičasta razglednica zalaska sunca nad Cienfuegosom:



U nekoliko navrata me vozači bici-taksija, koji voze u suprotnom smjeru, prema Punta Gordi, pitaju trebam li taksi. Još sam zelen i ne ignoriram ih, nego se trudim svakom odgovoriti da ne trebam.

Vraćam se na sjever Pradom, skrećem pored Moréova kipa i krećem prema autobusnom kolodvoru, te potom pored njega dolazim do Osmanyjeve kuće. Pokušavam otključati vanjska vrata, no nešto nije u redu s ključem. Srećom, čitava obitelj sjedi u dnevnom boravku (na Kubi se – kao i u Americi – praktički s ulice ulazi u dnevni boravak, nema predsoblja, izravni su to ljudi), pa mi pomažu otvoriti vrata iznutra. No i njima se zaglavio ključ, te sad niti oni mogu van, niti ja mogu unutra. Srećom, nakon malo vrdanja uspijevamo rasklimati bravu i ja ulazim. Imam još malo vremena prije večere, pa ću se otići istuširati.

egerke @ 01:20 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.