Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, srpanj 2, 2012
PETAK 21. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Ujutro vidimo da je onaj stari spakirao stvari i otišao. Sjajno, barem ćemo se iduću noć naspavati...valjda. 
Silazimo u kuhinju na doručak. Danas je tu neki Nijemac, stariji, koji priča kako je putovao Kavkazom. Pitamo ga neke stvari za put predstojećeg ljeta. On danas ide u Pridnjestrovlje. Kažemo mu kako smo mi prošli i što može očekivati. Eh da, zaboravio sam napomenuti - ako pokažete da znate ruski, stvarat će vam mnogo manje problema na granici. Kažemo to i ovom Nijemcu. Zove se Anselm, inače.
Mi pak danas idemo u Gagauziju. To je bila okvirna ideja, rekao sam da nije obavezno, jer se tamo zapravo nema što za vidjeti. No Hrvoje se uhvatio imena i rekao da želi otići tamo samo da može reći da je bio u nečem toliko apsurdnoga imena. Ja sam doduše predlagao alternativu koja ima jednako zvučno ime - da odemo u Bălţi, treći najveći grad Moldavije. Ime tog grada izgovara se otprilike Blc. Hrvoje je priznao da je ime jednako zvučno, ali je ipak ostalo na tome da odemo u Gagauziju. 
Tonja je opet bila u kuhinji i kad smo joj rekli kamo danas idemo, pogledala nas je pogledom koji je značio "Zašto, pobogu, tamo?" Ipak nam je objasnila kako da dođemo do jugozapadnog autobusnog kolodvora odakle polaze autobusi i maršrutke prema Gagauziji. 
Prolazeći pored Mall-dove, primjećujemo skupinu ljudi iz Hrvatske. Pa naravno - dok smo čekali vizu u moldavskom veleposlanstvu, a konzul tražio Hrvojev formular, rekao nam je da su hrpa papira na stolu odobreni zahtjevi za vize i to hrvatskoj ragbijaškoj reprezentaciji. Tih se dana u Moldaviji igralo nekakvo prvenstvo. 
Nikola u prolazu nonšalantno dobacuje "Jeste vi iz Hrvatske?", a jedan mu frajer isto tako nonšalantno kaže "Da." Nitko se ne čudi, nitko ne zapitkuje... 

Naravno da smo promašili stanicu gradskog prijevoza na koju nas je uputila Tonja, pa smo završili na sljedećoj. Srećom, autobusni kolodvor nismo mogli ne primijetiti.
Na kolodvoru smo našli bus koji vozi prema Comratu, a zatim produžuje dalje na jug i ide sve do Renija, ukrajinskog grada na tromeđi Rumunjske, Ukrajine i Moldavije. Cijena je bila 40 leja.

OK, što je zapravo Gagauzija? Radi se o drugoj autonomnoj regiji u Moldaviji (ako Pridnjestrovlje smatramo prvom). Gagauzi su turkijski narod, iako njihovo porijeklo nije sasvim jasno (postoji 19 različitih teorija tko su i što su). U svakom slučaju, Gagauzi su živjeli na području Dobrudže do početka 19. stoljeća i govorili su balkanskom varijantom turskoga. Nakon Rusko-turskoga rata Turska ih je protjerala, te su se nastanili u Besarabiji. Razlog protjerivanja bila je njihova pravoslavna vjera (Gagauzi su, uz Čuvaše, jedini turkijski pravoslavni narod). 
Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, Gagauzi se nisu previše bunili. No nakon već spomenute priče s proglašenjem moldavskoga kao jedinog službenog jezika 1989. i Gagauzi su se osjetili ugroženi i počeli zagovarati ostanak u SSSR-u. Kada je Moldavija proglasila svoju nezavisnost, to je učinila i Gagauzija. I ovdje se vodio kratkotrajni rat, no Gagauzi su ipak bili pragmatičniji, a ruku im je pružio i tadašnji moldavski predsjednik Mircea Snegur - Gagauzima je ponuđena autonomija i pravo na samoodređenje ukoliko Moldavija promjeni svoj status (tj., ukoliko bi se Moldavija ujedinila s Rumunjskom, Gagauzi bi imali pravo birati žele li se i oni priključiti Rumunjskoj ili istupiti iz Moldavije). 1994. uspostavljena je Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija (Gagauz Yeri) na području južne Moldavije, koju čine četiri enklave s većinskim gagauskim stanovništvom. Gagauzija ima vlastiti obrazovni sustav, porezni sustav, policiju, pravo veta na zakone izglasane u moldavskom parlamentu, a koji bi bili u suprotnosti s gagauskim zakonodavstvom, kulturnu autonomiju... Gagauski jezik je službeni, zajedno s ruskim i moldavskim. No, budući da nema dovoljno kadrova, obrazovanje u Gagauziji ne odvija se na gagauskom, nego na - ruskom. 

I tako mi danas idemo u to, pretežno ruralno područje, u još jednu neobičnu postsovjetsku pojavu. Naravno, nemojte ni sumnjati da i u Gagauziji postoji stranka koja se bori za potpunu nezavisnost od Moldavije. 

Izlaz iz Chişinăua vodi preko polja. U daljini se vidi nedovršena zgrada Instituta vinogradarstva: 



A potom i jezero Danceni:



Malo pejzaža: 













Pejzaži Moldavije malo podsjećaju na unutrašnjost Istre. Iako ste u niskoj zemlji, nigdje ne možete vidjeti obzor, jer vam je stalno u fokusu neko brdo.

Dolazimo u Cimişliu, neugledan provincijski gradić: 


 
(primijetite vozni park autobusâ...) 

Nastavljamo:


 




Napokon i pruga, začudo, u dobrom stanju: 



I napokon stižemo u Comrat, nakon dva sata vožnje (a ceste su ovdje još lošije nego u ostatku države): 



Glavni grad, iliti baš-kasaba - a Comrat baš i jest kasaba. Prva stvar koju primjećujemo jest da je asfalt relativna novost u ovim krajevima, a na cesti su ogromne lokve. 
Kapelica pored autobusnog kolodvora:



Veze za natrag nam baš nisu sjajne, jedan bus nam polazi za sat i 15 minuta, a drugi dovoljno kasno da nećemo stići u Chişinăuu na kolodvor prije zatvaranja blagajne u 6, a kartu za sutra još uvijek nemamo. Stoga ćemo pokušati Comrat obići nabrzinu. 
To nije teško, jer se u Comratu doista nema što vidjeti. To je prašnjavi uspavani gradić u kojem su jedina atrakcija zgrade tijela lokalne uprave i još par stvari. 

Imaju i šoping-centar: 



Uobičajeni spomenik borcima: 



Auti imaju registraciju GE - Gagauz Eri: 



Pogled na crkvu Jovana Preteče (tj. Ivana Krstitelja): 



Tu je i neka vrsta nacionalnog panteona. Kipovi poznatih Gagaužana (ne nužno i nama poznatih). Ipak, dvije počasne biste zauzimaju poznata lica: 



Süleyman Demirel, bivši predsjednik Turske, poznat i kao jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu. 



Heydar Əliyev, bivši predsjednik Azerbejdžana, još jedan od živopisnih postsovjetskih autokrata (nakon smrti na čelu države naslijedio ga je sin Ilham). 

A tu je i Gagausko državno sveučilište (jedino u svijetu - a sva predavanja su na ruskom): 



I novije krilo: 



Očito da Rusija i Turska izdašno financiraju. 

Pogled odozgo na nacionalni panteon: 



Kada se dođe na vrh tog parka, slijede uobičajeni prizori Comrata: 



Malo Nikoline psihodelije: 

 

Pođimo do crkve: 

 

Posvećena je Ivanu Krstitelju, što se vidi i iz glave na pladnju (servirane Salomi): 



U parku pored, koji zbog ogromnog broja vrana koje grakću po stablima podsjeća na Hitchcockove Ptice, nalazi se i spomenik osnivanju grada: 



Relativno je mlad, tek 220 godina. 

E sad, gdje li su točno administrativne zgrade? Malo se vrzmamo uokolo i završavamo na tržnici. Ne, nije to. Nikola opet ima ideje da bi nekoga trebalo pitati. Ali jasno da nikoga ne pita. Na kraju sami nalijećemo na dom kulture: 



A malo dalje evo opet našeg starog znanca: 

 

I glavna komratska ulica zove se Lenjinova. 

Tu je i kombinirana zgrada predsjednika i parlamenta Gagauzije:



I oni imaju grb u sovjetskom stilu, a na vrhu su zastave Moldavije i Gagauzije: 



Kao dokaz:
 




To je uglavnom to. Vidjeli smo sve što smo htjeli, i sad se vraćamo prema kolodvoru. Jest ćemo ipak u Chişinăuu. Genijalno. Vozili smo se dva sata tamo i dva natrag, da bismo bili sat i 15 minuta u baš-kasabi Gagauzije. To je gotovo jednako besmisleno kao i fotografirati vlakove ili čitati vozne redove. Laughing 

Na jednom zidu podsjećanje na čuveni sovjetski crtić:
 


"Nu, zajc, pagadi!" 

Vjerovali ili ne, u Comratu postoji i tečaj engleskoga. Još je zanimljivije tko ga drži: 



Što li je dotičnoga Luku natjeralo u Gagauziju, ne znam.

Možda bi ovdje trebalo navesti da se južno od Gagauzije nalazi moldavski izlaz na Dunav – Moldavija ima ravno 700 metara obale Dunava, gdje je smješten grad Giurgiuleşti. Taj izlaz ustupila im je Ukrajina, a Moldavija zahvaljujući tomu sada ima novi izvor prihoda – postali su u riječnoj plovidbi ono što je Panama u morskoj, tj. zemlja u kojoj je moguće jeftino registrirati brod.

Na kolodvoru već stoji naša maršrutka, dogovaramo se i ubrzo krećemo. Još malo pejzaža s povratka: 


 

 

 

 

 

 

 

 

 
Posvuda vinogradi: 

 





Vozač je ovaj puta puštao neki ruski i ukrajinski pop. Nije čak ni toliko grozno kako se čini.

Nikola je međutim nafrljio svoj vokmen tako da smo čak i mi pored njega uspjeli čuti što sluša. I onda se čudi da je nagluh.

Po dolasku u Chişinău sjedamo u gradsku maršrutku i jurimo na kolodvor. Danju izgleda još ljepše: 



Karta košta više nego smo mislili - oko 500 leja. Ja nemam toliko, no sva trojica zajedno ćemo skupiti za cijenu tri karte. Ja ću još podići novac za ovaj jedan dan koliko smo tu. Nikola opet nešto rogobori, njemu je uvijek sve skupo, on misli da bismo trebali ići autobusom. Hrvoje i ja mu objašnjavamo da autobus vozi gotovo isto koliko i vlak (preko 12 sati) i da se ne isplati zbog 100 kn više ili manje. Osim toga, Nikola zaboravlja da je ovo jedinstvena i rijetka prilika da vidimo promjenu postolja na vagonima. Za to vrijedi platiti. 

Odlazimo opet u onu palačinkarnicu i konačno uspijevamo biti posluženi. Za vrijeme ručka razgovaram s Hrvojem o anarhosindikalizmu. Iako je mnogo smireniji i razumniji od Mate, opet na kraju dolazimo do toga da nema odgovore na neke probleme, kao i to da se zalaže za nasilje u borbi za postizanje ravnopravnijeg svijeta, iako mu ja ukazujem da bi nasilje samo moglo odbiti pristaše. Već znate da ja ne vjerujem u revolucije, nego u evoluciju, a da smatram da se evolucija može poboljšati razvitkom ljudske duhovne sfere - a svi se ti anarhistički pokreti u biti baziraju na historijskom materijalizmu. Štoviše, odnose se vrlo posprdno prema vjeri, smatrajući je nečim nazadnim i zaostalim, iako se zapravo radi o najsnažnijem pokretaču koji ljudski rod ima. Jedino su južnoamerički socijalisti to shvatili, pa se kod njih razvila teologija oslobođenja. 
Ukratko, moj je stav - za pravedno društvo nije toliko bitno da li Bog doista postoji. No itekako je bitno je li ljudima dopušteno vjerovati da on postoji. Nema te ideologije koja bi čovjeku koji je vjernik mogla zamijeniti ulogu koju Bog igra u njegovu životu. Svaka ideologija koja se bazira na ateizmu nužno će propasti upravo zato jer ljudima silom oduzima Boga. 

Odlazimo do hostela. Zgrada moldavske akademije znanosti: 



I spomenik oslobođenju: 







"Spomenik je podignut u čast oslobođenja Moldavije od njemačko-fašističke okupacije" 

Još jednom, crkva manastira sv. Mučenika Teodora Tirona:



U onom slamu ispod mosta slikam ovo kako bih dokumentirao Hrvoju ono o čemu govorim: 



Žive u straćari, ali imaju satelitsku antenu. Zato jer su ljudi pohlepni i teže materijalnomu, a to nikakva revolucija neće promijeniti, jer će se samo promiješati karte, ali će osnovna ljudska motivacija i dalje biti ista - želja za posjedovanjem čim više toga, pohlepa. I opet će ubrzo doći do istoga raslojavanja. 

Iznad tih potleušica na vijaduktu stoji jumbo-plakat "Porsche Moldova". Opet kontrasti... 

Chişinău je dosta razbacan grad, ima ga po mnogim brežuljcima uokolo (začudo, nema ih sedam): 



Nakon povratka u hostel i malo vrzmanja onuda, odlučujemo obići obližnji šoping-centar Mall-dova. Hrvoju su rekli da bi tamo mogao kupiti i kišobran. 
Šoping-centar izgleda kao i svi ostali. Kišobrana nigdje. A nije da mu je baš ostalo puno love, taman za hranu još sutra za ručak. Danas smo imali sreće s vremenom, nije kišilo, osim lokalno (u Chişinău je pljusak valjda pao par minuta prije našeg prolaska preko vijadukta, jer je sve bilo mokro, a od kiše ni traga), no prognoze za dalje nisu baš blistave. 

Radimo još jedan krug po Bulevardulu Ştefan cel Mare. Ova dvojica pričaju i hodaju kao navijeni, ja ipak želim malo pogledati grad, a vidim da njih dvojica uopće nemaju namjeru prestati biti udubljeni u neke svoje rasprave o nacizmu, pa im prestajem skretati pažnju na zgrade oko nas i šećem se svojim tempom. Onda oni staju nekih stotinjak metara ispred mene i prigovaraju mi da sam spor. Kada ih dostignem i velim im što je na stvari, on opet kreću dalje i opet pričaju svoje, kao da se šeću po Jurišićevoj, a ne po Chişinăuu. 
Naposljetku se vraćamo u hostel. Onog starog definitivno nema, ali nam se vratila ona cura (koja je prethodnu noć spavala negdje drugdje). 
Za kraj, još slika Pinkija, hostelskog mačka: 



'noć!

egerke @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.