Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
PETAK 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stižemo u Denizli u pet ujutro. Negdje oko 6 polaze prvi dolmuşi za Pamukkale. Kunjamo okolo, onda odlazimo ostaviti stvari na garderobu. Napokon dolazi i dolmuş, krećemo. Do Pamukkalea ima oko dvadeset minuta vožnje.
Pamukkale znači "pamučna utvrda". Radi se o malenom mjestu poznatom po neobičnoj geološko-hidrološkoj formaciji. Naime, na tom se području nalazi 17 toplih izvora, u kojima je temperatura vode od 35 do 100°C. Voda je zasićena kalcijevim karbonatom, u dodiru sa zrakom izlučuje se ugljični dioksid, dok se kalcijev karbonat odlaže u obliku stijene, isprva želatinozne, a kasnije tvrde, koja se zove sedra ili travertin. Sedrene barijere česte su na krškim slapovima, gdje je voda bogata kalcijevim karbonatom (vapnencem), pa tako i na našim Plitvicama i slapovima Krke.
Iznad Pamukkalea prostiru se sedrene terase, preko kojih se voda prelijeva tvoreći bazenčiće omeđene sedrom. Ovisno o temperaturi i gustoći, voda ima nijansu od prozirne do plavičaste. Mi smo se uputili do toga mjesta i došli do ploče s natpisom Ak cennet (Bijeli raj). To odozdo izgleda ovako:







Šećemo se uokolo jezera, zrak je prohladan, ali je voda koja se u njega ulijeva topla. Tu su i neke divlje patke, čini mi se. Potom se odlučujemo popeti na vrh, kako bismo bolje razgledali kompleks odozgo. Međutim, ulaz se naplaćuje. Lako za to, no cijena je 20 lira. 10€. Duplo više od jednoipolsatne vožnje po Bosporu. Doduše, ulaz nije samo u kompleks Pamukkalea, nego i u Hierapolis, ruševine grčkoga grada koji je podignut na tom istom brežuljku, ali svejedno. Iz principa ne želimo dati 20 lira. Prošetat ćemo se još uokolo:



Pada nam na pamet da bismo se mogli prošvercati okolo, pa se krećemo penjati sa strane, koritom jednog isušenog potočića. Međutim, ubrzo nam dolje s ceste viču da se ne smije. Inače, u bazenčićima Pamukkalea nekad se moglo i kupati, no onda su to zabranili, jer su kupači oštećivali sedru.
Još jedan promašaj. S obzirom da smo već iz programa izbacili Izmir i Troju, izgleda da nam turska dionica putovanja nije baš osobito uspješna.

Čekamo dolmuş za natrag. Malo smo zalutali po mjestu, pa moramo tražiti stanicu. Ubrzo nailazimo na pravo mjesto i vraćamo se dolmuşem prema Denizliju.
U Denizliju Mate odlazi promijeniti još novaca, a i ja ću uskoro trebati na bankomat. Bilo bi mi dosta 500 lira, ali posudio sam Nikoli 100. Mate nema, a trebamo kupiti kartu za dalje. Nemamo novca za njega, a on nonšalantno šalje poruku "Banke rade tek od 9, kupite i meni kartu, čekam da otvore banku". Nekako smo ipak skucali pare, ali sada ja pod hitno moram do bankomata. Guram karticu, ukucavam PIN, ispada da je krivo. Provjeravam još jednom, opet mi stornira transakciju. Što je sad ovo? Nije vrag da mi je netko ispraznio račun dok ja tu putujem? Prolaze mi kroz glavu priče o bankomatima koji kopiraju PIN-ove i onda prebacuju pare s pozvanih računa. Hm, zadnji sam put vadio novce na bankomatu kod Aje Sofije. To je dosta prometno mjesto, ima dosta turista, možda je netko sredio bankomat. Onda mi pak pada na um misao da je možda ipak problem u mojoj banci doma. Naime, tu je 9, u Zagrebu je 8, banka se tek otvorila i možda rade backup ili tako nešto. Trebalo bi pokušati kasnije. Ali neću stići prije navečer.

Dolazi bus, krećemo. Dečki me pitaju koliko se vozimo do Çanakkalea, ja velim 6 sati. Potom zadrijemam. Ovi opet pričaju o revoluciji. U jednom se času trgnem iz sna i shvatim da sam krivo izračunao. 6 je sati od Izmira do Çanakkalea, a od Denizlija do Izmira je još 4 sata. Dakle, predstoji nam čak 10 sati truckanja. Mate provjerava kod stjuarda, i doista je tako.
Nikola je inače imao ideju da iz Denizlija odemo u Istanbul, pa onda za Solun, da bi nas to došlo jeftinije. No, ne bi, kako će se kasnije ispostaviti.
Veći dio jutra proveo sam u drijemežu, dok se bus vukao kroz krajnji zapad Anatolije. Jedini stresni događaj izveo je Nikola. Naime, on je stalno sa sobom vukao neku Foucaultovu knjigu koja mu treba za diplomski rad, i to je čitao po busevima. U jednom času htio ju je odložiti u onu mrežu koja se nalazi na poleđini sjedala ispred vas, a kako je u svojoj mreži već imao neke stvari i knjiga mu nije stala, krenuo je to zgurati u moju. Naravno, bez pitanja smije li. No ja sam također imao nešto unutra i krenuo sam to pomaknuti. U taj čas mi je nešto iz krila palo na pod. Dok sam se sagibao po to, uspio sam gurnuti rukom stolić na sjedalu ispred, koji je bio potrgan i mogao se spustiti i preko vodoravnog položaja, te izlio čaj, koji je bio na stoliću, po sebi. Poslao sam Nikolu i njegovu komociju po tko zna koji puta u vražju mater, jer zbog činjenice da on ne može držati knjigu u krilu ja sada po svojem krilu imam dva deci čaja.

Opet smo stali negdje u nekom usputnom odmorištu, opet ista procedura - autobusi se peru i lickaju, dok putnici jedu ili idu na WC. Napokon, negdje nakon 8 sati vožnje, evo nas uz more:



Sada smo iznad grada Burhaniye, u zaljevu koji zatvara grčki otok Lezb. Ova je regija poznata po maslinicima:



Zaokrećemo, i vozimo se drugom stranom zaljeva. Pogled prema jugu:



U daljini se vidi Lezb:



Ponovo jug:



Ponovo Lezb:



Naposljetku se serpentinama počinjemo odizati od obale. Cesta se vraća u unutrašnjost. Posljednji pogled na zaljev:



Ovaj dio Anatolije mnogo me više podsjeća na Dalmaciju, barem na Zagoru:



Naposljetku se pod nama pojavljuju Dardaneli:





A u daljini vidimo i naše današnje odredište - Çanakkale:



Na kraju se ipak nismo vozili 10 sati, već 11.

Došli smo u Çanakkale (na turskome "posudna tvrđava", zbog bogate lončarske tradicije), grad koji se nekad zvao Dardanellia i po kojem je današnje ime dobio morski prolaz na kojem leži (u to se vrijeme prolaz zvao Helespont). I to je grad na dvama kontinentima, iako se centar nalazi na azijskoj strani.
Tražimo hostel. Meni u vodiču piše da postoji nešto što se zove Anzac House i da bi to trebao biti ugodan hostel. Nalazimo ga, jedan blok od obale. Anzac je čest natpis u Çanakkaleu. Radi se o kratici za Australia and New Zealand Army Corps, vojnu jedinicu koja se istaknula u bitci za Galipolje 1915. Velik broj njenih pripadnika je izginuo na tom poluotoku i baš zato njihove obitelji i potomci jednom godišnje dolaze odati počast palima upravo ovdje, u Çanakkaleu. Odnosno, ovdje odsjedaju, samo mjesto bitke je na drugom kontinentu, nekih 15-ak kilometara odavde.
Nakon raspakiravanja i prijave, odlazim na bankomat preko puta hostela. Sve je u redu, izgleda da je ipak bila stvar samo u vezi sa Zagrebom. Dižem još 100 lira. Vraćam dugove Mati koji mi je posudio, ali sada imam još dovoljno love da večeras platim i večeru. Kupujemo kartu za sutra, potom se šećemo gradom, sviđa nam se, primorska je atmosfera. Sjedamo u neku aščinicu. Mate je odlučio prestati s rižom i posve postiti. Samo će piti čaj. Nikola i ja naručujemo. Nikola želi probati jelo koje se zove "saç kavurma", tj. meso pirjano ispod peke. Na jelovniku se nalaze "saç kavurma" i "saç kavurma porsyon". Ovo drugo uključuje još i prilog i salatu. Nikola pokušava demonstrirati da je u ovih tjedan dana naučio nešto turskoga, te konobaru objašnjava "Saç kavurma, yok saç kavurma porsyon!". Konobar ga zbunjeno gleda. Naime, Nikola je uvjeren da "yok" znači "ne", kako je i posuđeno u srpski. No "yok" znači "nema". Usto, "yok" dolazi iza onoga na što se odnosi. Nikola dakle konobaru objašnjava da nema saç kavurme. Potom mu ja uskačem pomoći i objasnim konobaru što hoće.
Hrana nije baš loša. Nikola onako nedužno pita Matu zar ovaj neće ništa, a Mate se izdere na njega da kog vraga ga to pita, kada zna da ima proljev i da ne smije ništa jesti. Frustriran je, cijelo se vrijeme nabrijavao na jeftine kebabe po Turskoj (cijena je od 2,5 lire u Istanbulu, pa čak do 1 lire u Kayseriju), a sada ih ne može okusiti.
Kasnije još sjedamo i na sladoled u jedan birc na obali, čeznutljivo gledamo Europu, kao da se sutra vraćamo kući. Azija nam baš i nije legla.

U hostelu imamo i internet, pa ćemo provjeriti poštu, a potom se dobro odmoriti nakon čitavog dana i noći u busu...

egerke @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.