Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, ožujak 4, 2015

UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon već uobičajenog doručka izlazim pred kuću, gdje me već čeka Osmanyjev prijatelj s Ladom, koji će me odvesti do El Nicha. Osmany pokazuje Ladu i kaže mi „To je auto iz tvoje zemlje.“ Ponovno mu objašnjavam da nije, da Hrvatska nije bila dio Sovjetskog Saveza, ali nije mi jasno je li shvatio. Ulazim u auto, kažem vozaču da još trebam otići do mjenjačnice. Nema problema, ima jedna na putu prema izlazu iz grada. Nadam se samo da nije neka ilegalna, ne želim da me još netko zezne, ionako sam već potrošio dosta novca, tek sam četvrti dan ovdje, a već drugi puta mijenjam, čime sam praktički iscrpio pola zalihe kanadskih dolara. Imam još i eure, ali čini mi se da je za njih tečaj lošiji, što mi izgleda čudno, jer znam da su euri vredniji.

Mjenjačnica je ipak OK, dobivam približno isti iznos kao i tri dana ranije u Havani, te potom krećem sa svojim vozačem (kojeg nisam upitao za ime, nije bio baš nešto razgovorljiv, a mene to nije smetalo) prema izlazu iz grada i potom prema El Nichu. Još dok izlazimo iz grada primjećujem neobičan prizor – kamion-autobus, tzv. el camello, mili po cesti za zaprežnim kolima. To su uobičajene prometne situacije na Kubi.

Los camellos („deve“, zbog karakterističnog oblika prikolice) su prijevozna sredstva koja su se razvila iz improvizacija tijekom devedesetih, kada je unatoč nestašici autobusa bilo potrebno pronaći prijevozna sredstva s dovoljnim kapacitetom putnika. Stoga se netko dosjetio da bi se moglo zavariti nekoliko autobusnih karoserija i privezati ih na tegljač. Rezultat su bila vozila koja su natrpana do maksimuma mogla prevesti i po 300 ljudi, te su bila glavno prijevozno sredstvo havanskog gradskog prometa. Iako su s ulica Havane povučeni još 2008., kako bi bili zamijenjeni novim kineskim busevima marke Yutong (koji su svakako udobniji, premda ne i ekološki prihvatljiviji – Kinezi se baš ne brinu o ekološkim standardima emisije ispušnih plinova), diljem Kube ostalo ih je još sasvim dovoljno. Los camellos voze na međugradskim rutama, za cijenu mnogo jeftiniju od autobusne (čak i u slučaju autobusa koji se plaćaju u nacionalnim pesosima). Usporedbe radi, na ruti između Santiaga de Cuba i Guantánama (što je nekih 50-ak km ili manje) kamion je 30 puta jeftiniji od Viazulova autobusa.

Nažalost, nemam ni jednu vlastitu sliku el camella, pa će morati poslužiti ova s interneta:



Osim los camellos postoje i obični kamioni preuređeni za prijevoz putnika, no njihovu sliku imam, te ćete ih pravodobno vidjeti.

Izlazimo iz Cienfuegosa i upućujemo se cestom prema gradiću Cumayanagua, odakle skreće cesta prema El Nichu. U daljini se već naziru Sierra de Escambray:



U Cumayanagui skrećemo na pokrajnju cestu, koja je u prilično dobrom stanju, iako s podosta zavoja. U ovim krajevima navodni je kompliment djevojci reći „Tienes más curvas de la carretera por Cumanyanagua.“ (Imaš više zavoja/oblina od ceste kroz Cumayanaguu.). Vozač pušta neku kazetu s klasicima kubanske glazbe, vjetrić pirka, slikam pejzaže:













I tako nakon oko sat i 15 minuta vožnje stižemo do El Nicha. Riječ je o zaštićenom šumskom području u Sierra de Escambray, nazvanom po vodopadu na rijeci Hanabanilla. Do vodopada vodi kružna staza od oko kilometar i pol, koja prolazi i pored nekoliko bazenčića na rijeci, te špilja. Očito je mjesto jako omiljeno, jer se na ulazu nalazi mnoštvo posjetitelja, a pristižu i novi, u preuređenim otvorenim kamionima. Dogovaram se sa svojim vozačem da se nađemo za sat i pol na ulazu, te se otpućujem prvo u nabavku ulaznice, a potom nastavljam stazom u šumu. Slijede slike smirujuće prirode El Nicha. Prvo pogled uzvodno na rijeku Hanabanilla:



Pa nizvodno:



Prve kaskade:



Nizvodno:





(iako se to na slici ne vidi, ovuda se motalo mnoštvo djece koja su skakala u rijeku, tako da je bilo prilično zahtjevno namjestiti kadar bez ljudi)

Prelazim preko jednog mostića:



I naposljetku dolazim pred sâm slap El Nicho:



Ovi nisu pozirali meni, već nekomu tko se nalazio ispred mene i malo niže:



Nakon slapa, staza se uspinje do vidikovca, odakle puca pogled na dolinu Hanabanille, te prema umjetnom jezeru:



Okolne guste šume:



Spuštam se kružno nazad, te još jednom slikam Hanabanillu nizvodno:



Na drugu stranu:



Budući da sam završio ranije s obilaskom, sjedam u obližnji restoran kako bih popio pivu, ovaj puta Bucanero. Možda je malo snažnija od Cristala, ali sve u svemu, riječ je o sasvim prosječnoj pivi. Restoran je jedan od mnogih u tzv. ranchón stilu, stilu kubanskih farmi, s velikom natkrivenom terasom. Hranu nisam isprobavao, ali nekako sam uvjeren da je riječ o comidi criolli. Laughing

Napokon krećem prema autu, te još desetak minuta čekam da se pojavi moj vozač. Lagano polazimo prema Cienfuegosu.

Ponovno nekoliko slika s povratka:





(to je akumulacijsko jezero Hanabanilla u daljini)











Po povratku u Cienfuegos, opraštam se od svog vozača, plaćam mu 50 CUC-a i krećem se do kraja spakirati, kako bih krenuo prema autobusnom kolodvoru na vrijeme da nabavim kartu za Trinidad. Pozdravljam se s obitelji, kažem kako mi je žao da nisam imao prilike ostati koji dan dulje u Cienfuegosu, ali eto, tako je ispalo, te potom krećem pješice prema kolodvoru.

Dolazim dovoljno rano da još moram čekati da se otvori ured Viazula. Dok čekam, skočit ću na prvi kat u prodavaonicu mješovite robe, kako bih kupio sladoled. Uzimam veliku teglicu Nestléovog sladoleda s okusom popularnog južnoameričkog slatkiša dulce de leche, koji ima okus kao neka vrsta mliječnog karamela. Zanimljivo je da Nestlé ima svoj pogon na Kubi, te je jedan od glavnih distributera sladoleda po kubanskim prodavaonicama, praktički jedini konkurent Coppeliji, nacionalnom lancu sladoledarnica. Kako je moguće da je kompanija koja je inače jedna od perjanica eksploatacije radničkih prava i zaobilaženja ekoloških standarda dobila gotovo monopolistički položaj u državi koja se inače brine za dostojanstvo radnika, to je itekako pitanje koje bi trebalo potegnuti. Nažalost, mnogi Kubanci su toga nesvjesni, jer ih ograničen pristup internetu drži izvan određenih informacijskih tokova.

Vraćam se u podrum, jedem sladoled i čekam da konačno otvore ured. I ovdje postoji službenik koji stoji na ulazu u čekaonicu i pazi da u nju ne nahrupi previše ljudi. Mene pušta, jer vidi da sam stranac i pretpostavlja da idem do Viazula. No lokalci mogu u čekaonicu tek ako im uskoro polazi autobus, dotad moraju čekati u neklimatiziranom predvorju.

Napokon se pojavljuje netko iz Viazula, bez problema kupujem kartu, te se vraćam na svoje mjesto u čekaonici. Autobus malo kasni, dolazi naime skroz iz Viñalesa. Gledam red putnika koji predaju prtljagu na šalteru. Razmišljam bih li ovaj puta predao svoju, ali ipak odustajem. Nemam povjerenja da neće završiti na krivom autobusu, a ovo ipak nije aviokompanija, tko zna bih li ju u tom slučaju našao.

Konačno, s nekih 20-ak minuta zakašnjenja dolazi naš bus. Naime, to shvaćam zato što se pojavljuje jedan službenik i počinje vikati „¡Viazul para Trinidad!“ Laughing Izlazim na peron, točnije na parking ispred perona, gdje je već parkiran naš autobus. Predajem prtljagu, nema problema, mogu ju predati i izravno, te se ukrcavam.

Polazimo iz grada, no ovaj puta idemo na jugoistok. Promiču ružna predgrađa panelki, a potom uranjamo u zelenilo provincijalne Kube. Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje ponovno se spušta pljusak, pravi tropski, s vodenom zavjesom kroz koju se gotovo ništa ne vidi van. Srećom, traje svega desetak minuta. Eto, izbjegao sam i drugi pljusak na Kubi, opet sam bio pod krovom.

Dok smo izbili na obalu Karipskog mora već je zasjalo sunce. Ovaj puta sjedim s prave strane, pa evo nekoliko slika s južne obale Kube:





Ovo je vjerojatno pogon za desalinizaciju:



I konačno jedna gdje mi je more ispalo ravno Laughing :



Približavamo se Trinidadu. Ovaj gradić na jugu Kube, u pokrajini Sancti Spíritus jedno je od omiljenih kubanskih turističkih odredišta. Razlog je vjerojatno taj što je posrijedi dobro očuvan kolonijalni gradić, s obiljem glazbene ponude, nedaleko obale, tako da je moguće imati i kulturu i zabavu i kupanje.

Autobus se muči prilikom provlačenja kroz uske trinidadske ulice, koje su usto još i napravljene od kaldrme. Naposljetku stižemo na omaleni kolodvor. Moj me domaćin ovaj puta ne čeka na peronu, već ispred njega. Odvodi me do susjedne ulice, gdje je parkirao bici-taksi. Dakle, izgleda da se imamo voziti do case particular. Barem ću se po prvi puta provozati u bici-taksiju.

Ruksak ide iza stražnje klupe, u neku vrstu improviziranog prtljažnika, a učvršćuje se vezivanjem. Ja idem na stražnju klupu, te potom započinje truckanje po trinidadskoj kaldrmi. Vjerujem da je i inače teško pedalirati ovakvim vozilom po ovoj vrućini, a kamoli kada je podloga još ovako zahtjevna.

Spuštamo se sve do Calle Martí, jedne od dviju glavnih paralelnih ulica, koja je jednosmjerna prema jugoistoku, te potom prolazimo sve do Parque Céspedes, jednog od dvaju glavnih trinidadskih trgova. Moj mi domaćin pojašnjava gdje je što, gdje je banka, gdje je telekomunikacijski centar...potom skreće u Calle General Lino Pérez, te me dovodi do case particular, koja je smještena u obližnjoj Calle Jesús Menéndez. Iz kuće izlazi jedna žena, pozdravlja me. Ja uzimam prtljagu, i tek potom shvaćam da tip s bici-taksijem nije moj domaćin, već da su moji domaćini zamolili njega da me pokupi na kolodvoru i doveze me ovamo. I naravno da ću tu vožnju platiti, 3 CUC-a. A mogao sam se komotno i sam prošetati dovdje, nije toliko daleko, možda nekih 400-tinjak metara. Eto, to su te sitne šeme kojima vam pokušavaju izvući pokoji CUC.

S ulice se ulazi u veliku dnevnu sobu, odakle vodi prolaz u vrt, gdje se s jedne strane ulazi u ostale prostorije u kući, dok su s druge strane dvije sobe koje se iznajmljuju. Obje su prazne, tako da ja biram onu dalju, čini mi se udobnijom i mirnijom. Vlasnici su gospodin Diego i njegova supruga Dignorace (to je ona koja me dočekala). Ne vladaju baš engleskim. Ostavljam stvari u sobi, malo se osvježavam i upućujem se prema izlazu, kako bih krenuo u obilazak grada. Vlasnici me pitaju hoću li uzeti večeru. Pitam ih što imaju, gospođa Digno kaže „camarones“. Ne znam što je to, pa mi Diego pokušava prevesti na engleski. Kaže nešto poput „estring“. Hm, misli li on možda na „string beans“, tj. na mahune? Sad je sezona mahuna, znao sam ih dobiti u salati. Ne, ne volim mahune, tako da kažem da ću ipak jesti vani.

Kasnije ću doznati da su camarones račići, tj. „shrimps“. Kolikogod očekivao da netko može iskriviti engleski izgovor, uvijek me iznenade...

Izlazim pred kuću, te odmah okidam dva kadra, na jednu i na drugu stranu ulice:





Primjećujete šarenilo trinidadskih fasada. Gotovo sve kuće su prizemnice, a karakteristični su i veliki francuski prozori s rešetkama, koji funkcioniraju kao svojevrsne lođe iz kojih stanovnici promatraju zbivanja na ulici, naravno udobno zavaljeni u stolicu za ljuljanje. Opušteno...

Dobar primjer šarenila u obližnjoj Calle Smith:



Nastavljam prema Parque Céspedes, slikajući usput ovu zanimljivu građevinu s elementima neogotike:



Prema onome što sam našao, navodno je riječ o protestantskoj crkvi.

I tako dolazim do Parque Céspedes. Pogled prema gradskoj vijećnici:



I prema crkvi Svetog Franje Paulskog:



Upućujem se u Telepunto – praktički jedino mjesto gdje na Kubi možete na internet. Iako se tu i tamo može naći neki privatni internet kafić (bolje rečeno, internetski terminal u objektu neke druge namjene) načelno je to ipak za većinu komplicirano, budući da je internetski promet ograničen i kontroliran, pa su takva mjesta pod prismotrom. Wi-fi je izuzetno rijedak, moguće ga je naći samo u boljim hotelima. Za sve ostalo tu su Telepuntos, prodajna mjesta nacionalne telekomunikacijske kompanije Etecsa. Internet na Kubi je prilično skup, spor i još se pritom kontrolira. Za povremene korisnike, kao što sam ja u ovom trenutku, postoje posebne kartice, slične bonovima za mobitel, koje na sebi sadrže šifru pomoću koje se ulazi u sustav. Cijena je 6 CUC po satu, s tim da ne morate iskoristiti čitavo vrijeme odjednom. Ja uzimam jednu karticu za pola sata, ne vjerujem da će mi trebati više da provjerim tih par stvari. U Telepuntu se nalazi 6 kompjutora, srećom gužva nije prevelika i odmah nalazim jedan slobodan. Pokušavam se priključiti na Facebook, očekujući da, kao i u Iranu, to ne bude moguće. No, začudo, prolazim bez ikakvih problema (iako je veza malo sporija – otprilike kao kod nas u devedesetima). Bez problema ulazim i u mejl, na Advance.hr i na stranice Jutarnjeg lista, što znači da cenzure iranskog tipa nema. Pa u tom slučaju mi pola sata možda i neće biti posve dovoljno...

Dok sam ja na internetu, reći ću pokoju o Trinidadu. Trinidad ima oko 73 tisuće stanovnika i smješten je na jugu kubanske provincije Sancti Spíritus. Osnovan je 23. prosinca 1514. kao Villa de la Santisima Trinidad, jedan od sedam prvotnih Velázquezovih gradova, točnije treći nakon Baracoe i Bayama. 1518. grad je opustio kada se većina stanovništva priključila Cortésu u osvajanju Meksika. Idućih tristotinjak godina tavorio je kao okupljalište pirata i krijumčara koji su trgovali robovima s obližnjom Jamajkom, tada u britanskom vlasništvu. Glavni preokret nastupa početkom 19. stoljeća, kada s Haitija, bježeći pred ustankom robova, dolaze francuski kolonisti. Oni će u obližnjoj Valle de los Ingénios, Dolini šećerana, pokrenuti proizvodnju šećera, otvorivši oko 70 pogona za preradu šećerne trske. Dotada je glavni izvozni artikl regije bila koža i usoljena govedina, a ovim je zaokretom do sredine 19. st. trinidadsko područje proizvodilo trećinu kubanskog šećera, što je vlasnicima šećerana omogućilo da u Trindadu podignu raskošne kolonijalne zgrade. Nažalost, u ratovima za nezavisnost plantaže i šećerane su poprilično stradale, što je zaustavilo razvitak Trinidada. Industrija šećera pomakla se na zapad, u okolicu Cienfuegosa i Matanzasa, a Trinidad je utonuo u 80-ak godina ekonomskog sna. Oporavak je započeo tek 1950-ih, kada je Batista donio zakon o očuvanju vrijedne povijesne baštine Trinidada. 1965. grad je proglašen nacionalnim spomenikom, a 1988., zajedno s Valle de los Ingénios, dospio je na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Mojih pola sata na internetu je isteklo, pa krećem u daljnji obilazak grada. Za početak pogled na raskošni Iberostar Grand Hotel na Parque Céspedes:



I još jednom pogled na zgradu gradske vijećnice:



Nastavljam prema glavnom gradskom trgu, Plaza Mayor. Jedna malo manje glamurozna ulica, nazvana po Patriceu Lumumbi:



(na kraju se vidi zvonik samostana Svetog Franje Asiškog)

Pogled na Calle Rubén Martínez Villena:



I potom izlazim na rub Plaze Mayor, točnije na stepenice koje vode prema trinidadskoj Casa de la Música:



(lijevo vidite cimer za piñu coladu u stilu Coca Cole)

Casa de la Música je glavno mjesto koncertnih događanja u svakom gradu na Kubi. A u Trinidadu, koji je nedvojbeno jedno od najplesnijih mjesta na Kubi, vrlo je primjereno da se Casa de la Música nalazi praktički na otvorenom, kako bi bilo mjesta za sve zainteresirane.

Pogled ulijevo otkriva pročelje župne crkve Presvetog Trojstva iz 1892. i iza toga već spomenuti samostan Svetog Franje Asiškog:



I malo drugačiji kadar:



Pogled na samu Plazu Mayor:



Kuća s balkonom je Palacio Ortiz iz 1809., nekadašnja palača gradonačelnika, u kojoj se danas nalazi umjetnička galerija. S lijeve se strane nalazi palača iz 18. st. u kojoj je danas muzej kolonijalne arhitekture Trinidada.



Zgrada s trijemom na desnoj strani je arheološki muzej Guamuhaye (domorodačko ime za ovo područje). U ovoj je zgradi za vrijeme svog boravka na Kubi 1801. godine boravio njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt.

Ako pažljivo pogledate, pored stupa u središtu parka vidjet ćete jednog čovjeka na klupici. Taj me uhvatio. Laughing Riječ je zapravo o slikaru koji ovdje portretira ljude, a usput s njima i razgovara. I čak zna dobar engleski. Kao i dosta Kubanaca, čuo je za Hrvatsku. Spominjao je da u Trinidadu ima turista iz Slovenije, iz Crne Gore, ali ne iz Hrvatske...čak i ako mulja, barem je geografski dobro smjestio Hrvatsku. I tako, riječ po riječ, on vadi papir i kreće me portretirati. Naravno. Toga sam se i bojao. S jedne strane, interesantno je vidjeti kako netko prenosi obrise mog lica na papir, s druge strane osjećam se izvozano i pitam se koliko će mi to naplatiti. Naravno, ako bude preskupo ne mislim ništa uzeti, taman posla. A ionako ne mogu to nosati u ruksaku. Odlučujem mu dati maksimalno 10 CUC za rad, neka si zadrži sliku. Portretiranje traje kojih desetak minuta, već je i sunce počelo zalaziti, tako da bih uskoro trebao krenuti dalje. Oprezno kažem „Ali znate, ja vam putujem s ruksakom i nemam u čemu to nositi...“, no on mi pokaže kako se slika može jednostavno zarolati i spremiti u ruksak. Pitam ga koliko košta, on kaže 10. Eto, taman toliko koliko sam i mislio. Nije da mi je baš najdraže, ali ipak je nekakav suvenir.

U međuvremenu se sunce dosta spustilo, što će se vidjeti na idućim slikama. Crkva:



Arheološki muzej:



Palacio Brunet, s prijelaza iz 18. u 19. st., u kojem se danas nalazi Muzej romantike:



Još jedan pogled na muzej kolonijalne arhitekture:



I na crkvu:



Klinci igraju nogomet s jajolikom loptom za američki nogomet. Očito ju je netko dobio od iseljenog dijela obitelji na Floridi...

Pogled uz Calle Echerri:



I dolazim do Plazuele del Cristo:





Pogled na crkvu samostana Svetog Franje Asiškog:



Samostan je ovdje postojao do 1895., kada je pretvoren u vojarnu španjolske vojske. Do 1920. većina zgrada je bila u očajnom stanju, tako da je veći dio kompleksa srušen, ostala je samo crkva i nekoliko okolnih zgrada. Od 1986. u kompleksu se nalazi Museo de la Lucha Contra Bandidos, Muzej borbe protiv bandita, čime se opisuje borba mlade revolucionarne vlasti protiv kontrarevolucionarnih jedinica koje su operirale na području obližnjih Sierra de Escambray početkom šezdesetih godina.

Nastavljam šetnju, ovaj puta više tražeći umjetničke fotografske motive. Pa evo ih nekoliko:







Još jedan pogled unazad:



Brijačnica:



Calle Juan Manuel Márquez:



I na drugu stranu:



Sierra de Escambray u pozadini:



U ovom kvartu ulicu su već manje uređene:





A i kuće imaju više graditeljskih improvizacija:



Središnji trg u četvrti Los Tres Cruces (Tri križa):





Produžetak Calle Márquez:



Neki me klinci pitaju hoću li ih fotografirati. Iskreno, od toga nikad ne vidim nikakve koristi, jer njima ne mogu poslati sliku, a i ne volim baš fotografirati portrete ljudi.

Na kraju ulice kuće su već poprilično zapuštene:



A ovo mi je žao da nisam snimio filmić:



Naime, ne vidi se, ali iza traktora se nalazi tip sa šlauhom koji vrlo studiozno pere i glanca traktor, onom manirom kojom muškarci obično peru automobile. Traktor ima neke lude felge, uređenu kabinu...pravi Pimp my trac! Laughing Uza sve to u pozadini trešti neki reggaeton kako bi pojačao dojam.

Inače, uza svu divotu autentične kubanske glazbe nažalost ne možete izbjeći ni reggaeton, osebujan glazbeni stil urbane karipske kulture, mješavinu hip-hopa i elektronike s latino i r'n'b ritmovima i iritantnim vokoderiranim glasovima. Tko želi znati više, evo vam jedan miks s Youtubea.

Zaokrećem prema centru:



Calle Ciro Redondo:



Još nekoliko usputnih motiva prije nego posve padne mrak:







Restoran El Jigüe na Plazueli del Jigüe, nazvanoj po vrsti drveta, na kojoj je 1514. otac Bartolomé de las Casas služio prvu svetu misu u Trinidadu:



Pogled uz Calle Martínez Villena:



I niz Calle Piro Guinart:



Toranj na ovoj slici pripada lokalnom povijesnom muzeju:



I to je to od fotografija za danas. Upućujem se na večeru u paladar La Ceiba, smješten u dvorištu ispod istoimenog stabla. Kao i u svim paladarima, on se praktički nalazi u stanu, tako da u prolasku do dvorišta morate proći kroz stan. Uzimam piletinu u sosu od meda i limuna, malo osvježenje nakon jednoličnosti comide criolle. Osim soka od manga za kraj se odlučujem probati cancháncharu, lokalni koktel spravljen od neprerađenog ruma (aguardiente), limunovog soka, meda i leda. Canchánchara potječe iz ovih krajeva i tradicija joj seže još u doba ratova za nezavisnost. Recept se prenosio usmenim putem sve dok 1980. skupina kulturalnih djelatnika u želji da popularizira cancháncharu kao dio kulturne ponude Trinidada nije uvela praksu posluživanja iste u nekim ugostiteljskim objektima u gradu, i to u posebnim keramičkim šalicama u kakvima su ju navodno pili i mambíji (gerilci u borbi protiv Španjolaca). Nažalost, ja sam svoju dobio u običnoj čaši, s time da se sav med sjeo na dno (inače se pije na slamku i onda takav med ometa pijenje). Općenito, iako je hrana u Ceibi bila osvježenje, posluga niti je bila brza niti osobito savjesna. No to se može pripisati i gužvi koja je vladala.

Vraćam se lagano prema svom smještaju, no promašujem ulicu, pa malo lutam uokolo bloka sve dok konačno ne pogodim pravo mjesto. Inače, s obzirom da većina ulica izgleda jako slično, a i posvuda su casas particulares, lako se izgubiti.

Napokon nalazim svoju casu, a pomaže i to što pred njom sjede moji domaćini. Ulazim se zakratko odmoriti, no ipak se odlučujem još malo prošetati noćnim Trinidadom, da vidimo na što liči taj famozni noćni život ovdje.

Spuštam se do Parque Céspedes gdje mnoštvo mladih sluša neki koncert, ili samo puštenu glazbu (jasno, prevladava reggaeton), kupujem bocu vode, te se potom zaokruživši preko Plaze Mayor ipak vraćam na počinak, jer me počinje hvatati umor.

Sutra bih mogao otići do obližnje plaže...

egerke @ 02:42 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.