Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 11, 2013
NEDJELJA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja slikam pitoreskan pogled s našeg balkona:





Budući da cijena sobe ne uključuje doručak, morat ćemo nešto meznuti u gradu, te usput pokušati ući u crkvu Sv. Marije. Prvo ćemo obaviti kulturno uzdizanje, a onda žderačinu. U starom dijelu grada slikam već spomenutu Kraljevu džamiju:



A potom odlazimo u crkvu Sv. Marije:





Ena kaže da je očekivala više od same crkve, iznutra je dosta prazna, izuzev već prikazanog ikonostasa, na zidovima nema ničega.

Lunjamo duž korza, tražeći mjesto na kojem bismo mogli popiti nekakvu kavu i nešto pojesti, no ništa nam ne izgleda privlačno. Ili su posrijedi opskurne lokalne birtije, ili ušminkane slastičarnice, ili pak prčvarnice s mesom, što nam sigurno ne bi pasalo za doručak. Na kraju nalazimo jednu kućicu gdje se prodaje burek, pa sjedamo ispred i uzimamo burek i jogurt. Pravi balkanski doručak. Kada pitam ženu za pultom ima li jogurta, ona snažno odmahuje glavom, a potom vadi jedan iz frižidera. U Bugarskoj su nas ove godine mimoišli ti nesporazumi, ali evo ih zato ovdje...

Vraćamo se u hotel po stvari. Ispred hotela je kružni tok, na kojem će jedan vozač kamiona skoro pregaziti neiskusnu Enu, koja je očekivala da će, vidjevši ju, usporiti. Srećom, ja bolje poznajem mentalitet lokalnih vozača, pa ju povlačim na sigurno.

Pored hotela nalazi se veliki mural u spomen na antifašističku borbu i oslobođenje Elbasana:



Uzimamo stvari i odlazimo na stajalište furgona. Iako je nedjelja, furgona za Tiranu ima dosta. Općenito, promet furgonima se znatno poboljšao, i sada i za najudaljenije krajeve ima po nekoliko furgona u svako doba dana. Ovaj naš je krenuo uskoro, premda je bio poluprazan, očito im više nije toliko bitno da ih dupkom popune.

Isprva se vozimo glavnom cestom prema Rrogozhini, no onda skrećemo desno i počinjemo se nizom serpentina penjati iz doline Shkumbina. U dolini se sada vide pogoni čeličane:



Premda jedan mali dio čeličane još radi (uglavnom za preradu starog željeza), većina pogona je zatvorena, budući da bi prilagodba suvremenim ekološkim standardima zahtijevala ogromna ulaganja, a voljnih investitora nema. Oni koji su pokušali, ubrzo su digli ruke. Stoga čitav kompleks izgleda apokaliptično. Tvornica je inače na vrhuncu proizvodnje zapošljavala 12000 ljudi.

Cesta Elbasan-Tirana počinje nizom serpentina nakon kojih izlazi na uski hrbat brda, s obiju strana omeđen provalijama. Eni je čak malo i zlo od zavoja, no pogled uokolo je spektakularan i zastrašujuć:



Potom se istim takvim nizom serpentina spuštamo na drugu stranu, prema dolini rijeke Erzen. U daljini se već nazire položaj Tirane – ogromni oblak smoga pluta nad dolinom. Prolazimo kroz sela u kojima su uz cestu nanizani mnogi restorani koji poslužuju janjetinu – ovamo Tiranci dolaze na izlet i ručak vikendom.

Naposljetku pristižemo u Tiranu, gdje nas furgon ostavlja na obali Lane, iza negdašnje Hoxhine piramide. Krećemo u potragu za hostelom, koji nisam rezervirao, budući da nismo bili sigurni hoćemo li već prethodni dan imati vremena da nakon obilaska Elbasana produžimo za Tiranu, ili ćemo odmah odlučiti ostati u Elbasanu.

Usputna vizura s ulica Tirane:



Albanija je, uz Kosovo, vjerojatno najamerofilnija država u Europi. Jedino je ovdje moguće nekritičko prihvaćanje američke politike, državna proslava zbog ulaska u NATO i slično. U redu, u Americi živi i velik broj Albanaca, kojima je ona doista i pružila bolji život, no to ne znači da mora postojati tolika bezrezervna podrška njihovoj politici, pogotovo nazivanje jedne tiranske ulice imenom jednog od njihovih najlošijih predsjednika. Razumijem Bulevard Bill Clinton u Prištini, Clinton ima nekakve veze s kosovskom državnošću, no kakve točno veze ima Bush s Albanijom, osim što su mu tamo navodno ukrali sat? Istina je isto tako da u Albaniji prolazi ta američka libertarijanska politika, budući da tamo stvarno vlada slobodno poduzetništvo, a uloga države je tek simbolična. Ujedno je to dobar poligon za demonstraciju svih užasa koje sa sobom donosi posve slobodno tržište, posebice u domeni građevinskog poduzetništva. Napola dovršene zgrade, ili pak ušminkane deseterokatnice ispred kojih je blato, jer komunalije spadaju u društvenu domenu, a novca za izgradnju pločnika u proračunu nema...

Upućujemo se prema istočnom dijelu centra grada. Prolazimo pored tržnice, gdje se, na jednom dislociranom štandu na samoj autobusnoj stanici, prodaju živi primjerci peradi koji mirno šeću uokolo. Vjerojatno se, kada mušterija odabere svoju robu, pristupa klanju dotične, i to po svemu sudeći na tom istom mjestu. Još jedna blagodat slobodnog tržišta. Potražnje ima, ponude ima, čemu onda moralizacija o higijenskim i sanitarnim standardima, te o zaštiti građana od neugodnog prizora klanja?

Hostel je smješten u pokrajnjoj ulici jedne pokrajnje ulice, što znači da je poprilično miran. Nalazi se u negdašnjoj vili s velikim vrtom. Imaju mjesta. Hostel vodi jedna Albanka i jedan Englez. Ne znam jesu li par ili samo poslovni partneri. Naravno, postoji problem s redukcijom vode, na što nas posebno upozoravaju. Vode ima cijelo vrijeme, ali je tlak nizak, a ni ne preporučuje se dugotrajno tuširanje.

Nakon što smo se malo pofriškali, odlazimo pronaći agenciju gdje ćemo kupiti autobusne karte za sutra. Nalazimo je odmah pored Skenderbegovog trga, koji je sav raskopan, jer se centar grada upravo preuređuje. Kupujemo karte, Ena daje dio leka u kovanicama, pritom zabunom davši i jednu kovanicu bugarskih stotinki. No žena u agenciji bez problema i to uzima, samo odmahnuvši rukom. Laughing

Zatim odlazimo na ručak u jedan restoranu u Blloku koji su nam preporučili. Hrana je solidna, prava albanska, neki punjeni patlidžani, takvo što.

Nakon ručka šećemo centrom pa tako dolazimo i do zgrade sveučilišta:



Primijetite da je samo pročelje uređeno, a da bočne strane zgrade nemaju izrađenu fasadu, već samo golu ciglu.

Skrećemo lijevo od sveučilišta i upućujemo se prema velikom parku koji se nalazi iza. Park je zapravo poprilično velika šuma, sličan je Maksimiru. Ima nešto šetača, džogera, no vrućina je poprilična, pa ljudi vjerojatno ipak sjede u hladu kafića. Odmaramo se nakratko na jednoj klupici, a potom spuštamo do umjetnog jezera koje se nalazi na rubu parka:





Kompleks parka i jezera oblikovan je 1955-56., po planovima bugarskih urbanista. Unutar parka nalazi se crkva Sv. Prokopija i spomenik palim britanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, u parku se nalaze zoološki i botanički vrt, ljetna pozornica i grobovi trojice braće Frashëri: Abdyla (književnika, političara i jednog od osnivača Prizrenske lige), Naima (pjesnika) i Samija (književnika, dramatičara i filozofa). Jezero je poribljeno, pa se tako na njemu može i pecati, a služi i kao kupalište, premda je poprilično oronulo. Park je ranijih godina imao problema s hrpama otpada koje su u njemu ostavljali posjetitelji, a bilo je i slučajeva kriminala. Zadnjih godina govori se o investicijama, koje bi trebale izgraditi još jednu četvrt na obali jezera, na taj način smanjivši područje parka (slobodno tržište!), a i botanički bi vrt trebao pasti žrtvom izgradnje nove zaobilaznice.

Sjedimo neko vrijeme pored jezera, promatrajući šetače, potom se vraćamo prema gradu. Jezero je od ostatka grada odvojeno branom koja sprečava prelijevanje vode na obližnje četvrti koje su smještene niže od razine jezera.

Dok prelazimo preko mosta na Lani, spopada nas neki klinac od kojih desetak godina. Prodaje cigarete, parfeme... Ena i ja prolazimo razgovarajući, ignoriramo ga. No on ide uz nas i gura nam svoju robu u facu. U jednom mu času ja odgurujem ruku kojom mi maše pred facom, te mu se prilikom toga čitav bunt cigareta koji drži rasipa po mostu. Malo je falilo da se neke od kutija skotrljaju u Lanu.

(Vidjet ćemo ga i idući dan nedaleko od tog mjesta, ali će se tada držati podalje. Očito je shvatio da nismo zainteresirani.)

Vraćamo se u hostel, idući preko tzv. Kožarskog mosta (Ura e tabakëve), pješačkog mosta iz 18. stoljeća koji je nekoć premošćivao Lanu, sve do njenog preusmjerenja 1930-ih. Danas premošćuje jarak njenog bivšeg korita. Most se nekoć nalazio na važnoj prometnici koja je spajala Tiranu s istočnim brdima, vodeći skroz do Debra.

U hostelu je živo. Tu je i neki par iz Britanije, dolaze i neke dvije cure od kojih je jedna Novozelanđanka... Prvi puta čujem novozelandski engleski i zvuči mi izuzetno nerazumljivo.

Tijekom večeri odlučujemo se na još jednu šetnju. Vrijeme je da vidimo kako Tirana izgleda noću. Tražimo mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti, usput promatrajući noćni život grada. No nedjelja je i sve se prilično rano zatvara. Na kraju sjedamo u Kolonat, albansku kopiju McDonald'sa, koji se reklamira kao „mediteranski fast food“, a u ponudi ima i pizze i tjesteninu. Unutrašnje je uređenje gotovo prekopirano od McDonald'sa, a čak je i logotip sličan – no ovdje se umjesto velikog M nalazi veliko K, što zapravo izgleda kao da se zlatni lukovi McDonald'sa urušavaju. Laughing

Hrana je tipični fast food, iako imaju i dašak lokalnog – Skënderburger. Radi se u biti o ciabatti s goveđim odreskom i uobičajenim povrćem. Krumpirići su im loši.

Ena još odlazi kupiti papirnate maramice. Dok ja pokušavam pronaći kako se to kaže u rječniku, prodavačica iz Eninog objašnjavanja već kuži o čemu se radi, i kaže „facoletë“. Laughing Eh da, zaboravljamo koji utjecaj na albanski je izvršio (i još vrši) talijanski...

Vraćamo se u hostel, još smo sutra čitavo jutro u Tirani, tako da možemo ležerno odspavati...

egerke @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 6, 2013
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se pozdravljamo s našim domaćinima. Ove su nam godine naplatili redovnu turističku cijenu (nekih 10€). Očito više nemamo pravo na popust. A i ruku na srce, smještaj je pomalo oronuo, mogli bismo za istu ili malo višu cijenu drugdje dobiti i štogod kvalitetnije.

Iako smo prvo do Sv. Nauma mislili ići autobusom, odlučujemo se ipak za taksi. Nije puno skuplje, a brže je i ostavit će nam više vremena za ležerniji posjet manastiru.

Vožnja do manastira traje kojih 20 minuta, za koje vrijeme ja u razgovoru s taksistom pretresam trenutnu situaciju u makedonskom turizmu i politici. Iznenadilo me naime da na Ohridu ima velik broj Nizozemaca, koji dolaze čarter-letovima. Štoviše, čak je i dosta natpisa na nizozemskome. Kaže taksist da su oni i za vrijeme Jugoslavije bili brojni gosti.

Iskrcavamo se na parkiralištu, odakle imamo još kojih 500-tinjak metara do manastira, kroz špalir štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana. Lijevo od nas, u zaleđu, nalazi se jezerce, koje je jedan od izvora koji pune jezero:





Manastir je na malom brdašcu, a ispod njega nalazi se crkvica Sv. Petke:



Ulazimo u kompleks manastira:



Manastir je 895. osnovao Sveti Naum, suradnik Svetog Klimenta Ohridskog, koji je ovdje proveo zadnje godine života, te je tu 910. i umro i pokopan. Kasnije je manastir pregrađivan, a danas više nije u vjerskoj funkciji, već je muzej. Jedini objekt koji ima vjersku funkciju je crkva Sv. Arkangeli Mihail i Gavril:



Današnji oblik crkve potječe iz 16. stoljeća, a u sklopu nje se nalazi i Naumova grobnica (to je ova kupola desno, najniža).

Zanimljivo je da se manastir od 1912. do 1925. nalazio na teritoriju Albanije, a Kraljevini SHS ga je ustupio Ahmed ben Zogu, kao znak dobre volje. Lako je moguće da je ta činjenica spasila manastir, jer je pitanje kako bi prošao da je ostao u NR Albaniji, pogotovo na ovakvoj strateškoj točki.

Dvorište vrvi turistima, a ima i Hrvata – tih se dana naime u Ohridu održavao nekakav folklorni festival, a prethodne smo večeri prisustvovali i dijelu programa, gledajući nastup folklornih skupina iz Srbije, Hrvatske, Litve, Mongolije, Turske i još tako nekih zemalja. Danas je očito za sudionike bio priređen posjet Svetom Naumu.

Narteks:



Ulazimo u crkvu. Za to moramo kupiti ulaznicu. Kada čuje da smo iz Hrvatske, prodavač nam prodaje ulaznicu za domaće. Još malo makedonske gostoljubivosti.

Ikonostas:



Kupola:



Kako rekoh, u pokrajnjoj se prostoriji nalazi Naumov grob. Evo ga:



Kada se prisloni uho na nadgrobnu ploču, navodno se čuje zvuk sličan kucanju srca (ja ga nisam čuo). Zapravo se vjerojatno radi o kapanju vode negdje u grobu.

Izlazimo iz crkve i odlazimo na terasu vidikovca, otvorenu prema jezeru. Pogled na sjever, prema Ohridu:



I na zapad, prema albanskoj obali i Pogradecu:



Na istaci lijevo vidi se pogranični objekt. Udaljenost manastira od same granice je nekih 750 metara zračne linije.

Još jednom crkva, sa stražnje strane:



Ova crkva više nije u funkciji:



Stambeno krilo, izgrađeno u turskom stilu:



U kompleksu manastira ima i nekoliko paunova, koji ovuda slobodno šeću. Evo jedne paunice s mladuncima:



Navodno im se nije baš preporučljivo približavati, jer kljucaju.

Ruksake smo ostavili u narteksu. Sada ih uzimamo i pitamo možemo li proći stepenicama iz manastira direktno do graničnog prijelaza, da ne radimo zaobilazak, koji bi zahtijevao hod od kojih 2-3 kilometra. Jedna nam ženska kaže da je pored toga vojni objekt i da nije sigurna hoće li nas oni pustiti. Kaže nam da probamo. Dolazimo do stražarske kućice u kojoj je neki mladi vojnik. On kaže da nema problema, da bi nas on i pustio, ali je trenutno sam, a netko bi nam morao otključati gornja vrata. On ne može, jer ne smije napustiti stražarnicu. Ha ništa, morat ćemo onda ipak okolo.

Na parkingu nalazimo jednog taksista, te ga molimo da nas prebaci do granice. Njemu je to par minuta, a nama će uštedjeti dosta vremena.

Prelazimo granicu pješke, te potom lagano šećemo oko brda, do Tushëmishta i albanske granične kontrole. I ovdje se vidi napredak, Umjesto daščara 3 godine ranije, sada su ovdje moderni objekti, zastakljeni, propisno izgrađen pješački otok, rampe...danas izgleda bolje od makedonske strane graničnog prijelaza.

Nakon obavljenih graničnih formalnosti uzimamo taksi do željezničke stanice Pogradec. Vozimo se kroz centar Pogradeca, koji je također skockan, izgleda da će čak napraviti i pješačku zonu, te potom krećemo na sjever, uz obalu Ohridskog jezera, do kojih 5 km udaljene željezničke stanice. Uz cestu lokalci prodaju ribu iz jezera, držeći je u rukama i pokazujući ulov vozačima. Iskrcavamo se, plaćamo taksistu, i potom ulazimo u već dobro popunjenu čekaonicu:



Ena kaže „Kakav je ovo kulturni šok za mene.“, a ja si razmišljam kako se Albanija u zadnje vrijeme kultivirala i nije više toliko kaotična kao kada sam bio prvi puta.

Imamo još kojih sat vremena do polaska vlaka. Prije toga ćemo morati kupiti karte. Pogled na cjenik (desno) i vozni red (lijevo):



Primijetit ćete da najskuplja karta (do Vlore – nekih 7 sati vožnje) košta 310 leka, što je oko 16,5 kn. Unatoč smiješno niskoj cijeni, vrijeme putovanja vlak čini neprihvatljivim većini ljudi, osim ako ne idu na stvarno kratke relacije ili su stvarno toliko siromašni da si ne mogu priuštiti furgon.

Kolodvor Pogradec izvana:



A tu je i alternativno prijevozno sredstvo:



Preko puta se nalazi nekakva propala industrija, koja izgleda sablasno:



Još nas ne puštaju na peron, vrata su zaključana. U jednom se času upuštamo u razgovor s tipom koji stoji pored nas. On je isto turist, Francuz, zove se Antoine. Putuje sve do Tirane. Pitam ga zašto, pobogu, ako nije railfan. Kaže da je mislio proći jeftinije. U to nema sumnje, ali stići će u Tiranu u 9 navečer (sada je pola 2).

Antoine govori dobar engleski s obzirom da je Francuz. Kaže da je iz Normandije, a i izgledom više podsjeća na nekog Germana. Kaže da još ne zna kamo će nakon Tirane, da li na jug, prema Vlori, ili možda prema Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Napokon dolazi vlak. Krenuo je iz Tirane u 6 ujutro:



Još jednom završetak albanske željezničke mreže u Pogradecu:



Taman dovoljno prostora da lokomotiva može izmanevrirati s kraja na kraj vlaka. A i zadržavanje vlaka u Pogradecu traje taman toliko vremena.

Ukrcavamo se u vlak. Vagoni su solidni (usprkos propucanim prozorima). Pogled iz vagona prije polaska:



Propagandna poruka, koja je očito potrebna, a čini mi se da pomalo i daje plodove:



(„Čuvajte vagon čistim. Čistoća je kultura.“)

Krećemo. Pogled na već poznate terase:



Vozimo se na sjever, uz obalu jezera, sve do mjesta Lin, a potom vlak ulazi u jako dugačak tunel i izlazi s druge strane brda, na početku doline Shkumbina. Kroz nekoliko ćemo se serpentina spustiti do mjesta Prrenjas. Pejzaž malo podsjeća na Čepić-polje u Istri:



A brdo kroz koje smo prošli u tom bi slučaju bila Učka:



(Gore se vidi velika reklama za Eagle Telecom, jednu od albanskih kompanija mobilne telefonije. Kombinacija boja podsjeća na Google, koji su odabrali očito zbog sličnosti imena.)

Nakon što se spustimo u dolinu, to izgleda ovako:



U Prrenjasu se nalazi groblje vagona i lokomotiva. Dvije impresije iz vlaka:





Nakon Prrenjasa pruga ulazi u kanjon Shkumbina, što znači da većinu puta provodi na vijaduktima ili u tunelima, dok je cesta mnogo niže. Većina vijadukata je izgubila svoju metalnu ogradu, no očito je betonska konstrukcija još dovoljno čvrsta. Evo pogled na jedan iz „jurećeg“ vlaka:



Jedan od spomenika partizanskoj borbi, negdje usput:



Budući da sam tijekom puta razgovarao s Antoineom, nisam baš mogao mirno snimati cijelo vrijeme, no ipak sam se potrudio da ova vožnja vlakom ostane najbolje dokumentirani dio čitavog putovanja.

Još jedan vijadukt bez ograde:



Pogled u dubinu:



Malo pitomiji dio puta:



U daljini se nazire veliki vijadukt preko rijeke Bushtrice, vizualno najimpresivniji objekt na ovoj pruzi:



Ubrzo nailazimo na njega. Osim što prelazi rijeku (odnosno, tih dana njeno suho korito), prelazi i dvaput cestu, koja ispod njega čini zavoj u obliku slova U. Začudo, ima očuvanu ogradu:







Sjećam se kako sam ga tri godine ranije promatrao s ceste, i gledao moćne stupove koji ga nose, pitajući se koliko su još jaki i neće li uskoro zbog kroničnog neodržavanja kolabirati.

Nastavljamo dalje dolinom Shkumbina:





I potom stižemo u Librazhd. U tom trenutku još nisam znao da sam se vjerojatno posljednji puta vozio prugom Pogradec-Librazhd, budući da je promet na njoj obustavljen tijekom 2012., a onaj krš iz Prrenjasa se prebacuje u Elbasan. Daljnja sudbina ove pruge je neizvjesna – premda bi ju se moglo povezati, bilo s Grčkom (na Florinu), bilo s Makedonijom (preko Qafë Thanë i Struge na Kičevo), izgleda da će prije biti demontirana. Šteta, budući da bi Albaniji trebala još koja željeznička veza s inozemstvom, a to bi bila i možda najbrža željeznička poveznica Jadrana i Crnog mora (ako se još izgradi pruga od Kjustendila do Skopja).

Kolodvor u Librazhdu i lokalna fauna:



Ono u daljini mi izgleda kao polovica pasarele, ali možda je samo neka dizalica:



Kolodvorska zgrada u socrealističkom stilu:



Nakon Librazhda kanjon Shkumbina postaje dublji i uži:









U jednoj od usputnih stanica ukrcao se u vlak i neki čovjek s ovcom u vreći. Još malo kulturnih šokova za Enu. Laughing

Nakon kanjona, krajolik se otvara i ulazimo u ravnicu u kojoj leži Elbasan:



Ono u daljini bi trebao biti planinski masiv Tomorr, koji se nastavlja pored Berata prema južnoj Albaniji.

Još malo pitomijeg krajolika, ali s podsjetnikom da brda u Albaniji nikad nisu daleko:



Kada sam ovuda prolazio tri godine ranije s Nikolom i Vesnom, Nikola mi je skrenuo pažnju na bizarnu konstrukciju. Naime, premda pruga ne prolazi kroz nikakvo brdo, odjednom vlak ulazi u tunel – točnije, u betonsku konstrukciju nalik na tunel, koja stoji posve izdvojeno. Evo, da vidite o čemu se radi, premda je iz vlaka to teško uslikati:





Nemam ni približnog pojma zašto je to izgrađeno. Undecided

Približavamo se Elbasanu, što znači da je vrijeme silaska. No prije toga, još malo propagande:



(„Čuvajte svoj vagon. Sutra ćete opet putovati.“)

I napokon, nakon 4 sata truckanja, pristižemo u Elbasan. Pozdravljamo se s Antoineom (sjetit ćemo ga se u nekom trenutku večeras, pomislivši kako vjerojatno upravo tada pristiže u Tiranu) i silazimo. Zgradu kolodvora (jednu od rijetkih koja nije u onom jednoličnom stilu) su obnovili od prošlog puta kad sam bio ovdje:



Upućujemo se prema centru, koji nije daleko. Tamo je jedan hotel u kojem bi moglo biti slobodnih mjesta. Nažalost, kada dođemo tamo, reći će nam da ih nema, nego da pokušamo kojih pola kilometra zapadnije, navodno ima neki hotel „kod mosta“. I doista, nalazimo hotel, a imaju i mjesta. Recepcioner na engleskome kaže „Thirteen euro.“ Za dvije osobe? Pa to je stvarno jeftino. Ulazimo u sobu, i ja odmah želim platiti. Dajem recepcioneru 13€, no on i dalje stoji. Kažem mu: „You said thirteen euro?“ „Yes, thirteen.“ „But here it is. Thirteen. Trimbëdhjetë.“ „Oh, no! Tridhjetë.“ „Ah, that's thirTY, not thirTEEN.“

Dakle, soba košta 30€. Ni to nije baš previše skupo, za nas dvoje. Imamo i balkon, minibar, televizor, veliku kupaonu... U minibaru nalazim punu bocu ledenog čaja, koja je doduše otvorena. Ena je skeptična, tko zna tko je to otvorio, možda su i pili iz toga... Meni ne smeta, žedan sam, a i male su šanse da ću baš pobrati neku boleštinu preko boce koja je bila u frižideru.

Budući da nemamo 30€ kod sebe, odlučujem otići na bankomat, dignuti leke i onda platiti u lekima. Dok se Ena tušira, ja ću to obaviti. Po povratku se i ja tuširam i spremni smo za šetnju do grada.

Subota je navečer, pa je u centru korzo:



Elbasan je četvrti najveći grad u Albaniji (zaostaje vrlo malo za Vlorom). Razvio se još u rimsko vrijeme na važnom prometnom pravcu zvanom Via Egnatia, koji je spajao Jadran s Konstantinopolom. Međutim, u srednjem vijeku naselje je nestalo, da bi korijeni današnjeg Elbasana počeli s Turcima i njihovom tvrđavom sagrađenom 1466. u vrijeme Mehmeda II. Osvajača. Odatle vjerojatno dolazi i ime grada: otomanski turski oblik il-basan znači „tvrđava“. Pučka etimologija tvrdi da dolazi od turske sintagme el basan, što znači „drobeća šaka“. Otada, pa sve do 1911., Elbasan je bio sjedište elbasanskig sandžaka, središta otomanske urbane kulture u Albaniji. 1909. u Elbasanu je održan i Albanski nacionalni kongres, kojim su riješena neka važna kulturna i obrazovna pitanja, između ostaloga, potvrđena je odluka o odabiru latinice za službeno pismo albanskog jezika, a razmišljalo se i o elbasanskom dijalektu kao o bazi standardnog albanskog jezika. U gradu je osnovana i prva učiteljska škola u Albaniji. Tijekom Prvog svjetskog rata grad su, u različitim razdobljima, okupirali Srbi, Bugari, Austrijanci i Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata započinje industrijski razvoj grada, osnivanjem tvornice duhana i alkoholnih pića. Grad je teško stradao i u Drugom svjetskom ratu, no obnovljen je u doba Hoxhine vladavine. Štoviše, uz kinesku je pomoć sedamdesetih godina zapadno od grada izgrađena ogromna čeličana Čelik partije, koja je ostavila teške ekološke posljedice na grad i dolinu Shkumbina.

Jedan od najznačajnijih Elbasanaca bio je Konstantin Kristoforidhi, koji je tijekom 19. stoljeća prvi preveo Novi zavjet na gegijsko narječje albanskoga, a ujedno je i izdao i rječnik i gramatiku albanskoga, na taj način zauzevši važno mjesto u izgradnji albanskog standarda.

Središte Elbasana zapravo je nekadašnja tvrđava (na prethodnoj se slici lijevo vide njene zidine). Mi ulazimo u nju i šećemo uskim i neravnim uličicama, gdje je mnogo mirnije nego na bučnom korzu. Pokušavamo doći do crkve Sv. Marije, pravoslavne crkve iz 15/16. stoljeća. Evo je:



U doba Hoxhe crkvu je od uništenja spasila činjenica da su okolne ulice preuske da bi do nje mogli doći buldožeri. Danas je proglašena kulturnim spomenikom i sjedište je Nacionalne autokefalne albanske crkve, koja se 1995. odvojila od Albanske pravoslavne crkve. Inače, današnji je izgled dobila u 19. stoljeću, nakon požara.

Crkva je međutim zatvorena, budući da smo došli prekasno. Stoga ćemo ju morati obići sutra. Šećemo dalje ulicama, tražeći i Kraljevu džamiju, izgrađenu 1492., te je naposljetku i nalazimo (izgleda kao obična kuća, nema minaret), ali se ne usuđujemo ući, jer nismo posve sigurni jesmo li dobro potrefili.

Vraćamo se prema korzu. Iz jednog usputnog birca dopiru jednolični zvukovi čitanja brojeva binga. Na korzu slikam elbasansku sahat-kulu:



Prolazimo kroz gužvu, tražeći i neko mjesto gdje bismo sjeli na večeru. Odlučujemo se vratiti drugom stranom ulice. Nalazim neki restoran u svom vodiču, upućujemo se onamo, no na spomenutom mjestu nema ničeg sličnog. Vraćamo se do glavnog parka, tamo je neka pizzerija, pa nećemo komplicirati. Poslije večere lagano se upućujemo u hotel. U sobi veselje: Ena je naime prilikom odlaska iz sobe ostavila bojler da se puni toplom vodom, i on se u međuvremenu zagrijao do maksimuma. Ima sigurnosni mehanizam koji to označava, no taj pišti svako malo. Isključujemo bojler i nadamo se da će to pištanje prestati kad ispraznimo dio tople vode iz njega. No to se ne događa. I tako će on pištati u pravilnim razmacima čitavu noć i drugo jutro, sve do našeg odlaska...

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.