Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

egerke @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.