Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, svibanj 21, 2012
SRIJEDA 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, spavao sam možda sat vremena, kada mi se iz mobitela u džepu počeo derati Tinariwen. Nekako taman u trenutku buđenja oglasio se i razglas, najavljujući da Van Gölü Ekspresi upravo dolazi. Pogledam na sat: 7 sati. Super, kasni već tri sata. A do Istanbula vozi još 12 sati.

Krećemo prema gradu. Mate je čak već jednom proveo noć na autobusnom kolodvoru u Kayseriju, razgovarajući s nekim Turčinom i Kurdom. Međutim, on se sada ne može sjetiti gdje je točno taj kolodvor. Idemo ipak prvo pogledati centar.
U ulici koja od kolodvora vodi do grada jedna do druge nanizane su ljekarne - ako ih nismo vidjeli barem četrdeset jednu uz drugu, nismo vidjeli nijednu. U blizini se nalazi i par klinika. Ispada da Turci sve rade u grozdovima.
Kayseri je antička Eusebia, kasnije Cezareja, od čega i današnje ime. Grad je malo manji od Zagreba, a inače je jedan od tzv. Anatolijskih tigrova, gradova u unutrašnjosti Turske koji su se brzo ekonomski razvili. U svojoj je povijesti imao tri klimaksa: jednom oko 2000. pr. Kr., kada je bio centar trgovine između Hetita i Asiraca, potom u rimskom dobu i najzad za Seldžuka u 12-13. stoljeću, kada je bio druga prijestolnica. Nominalno je i sjedište rimokatoličke biskupije (trenutno bez biskupa) i armenske dioceze. U trenutku dok su Grci napredovali prema Ankari, Kayseri je bio alternativna lokacija za zasjedanje narodne skupštine u ratu za nezavisnost. Grad je poznat i po svojem ćilimarstvu.

Kayseri od 2009. ima i tramvaj (službeno se vodi kao laka gradska željeznica):



A na glavnom se trgu nalazi i tvrđava koju su izgradili još Rimljani:



Pogled na Yeni cami, Novu džamiju:



Džamija, tvrđava i ono za što sve slike tvrde da je sahat-kula, no križ na vrhu i oblik tornja i krova ukazuju da bi se moglo ipak raditi o armenskoj crkvi:



Iz Kayserija inače potječu i neke poznate osobe: režiser Elia Kazan, čuveni otomanski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija, hamama, medresa i drugih građevina diljem Otomanskog carstva (između ostaloga i poznatoga mosta preko Drine u Višegradu), zatim obitelj Aristotela Onassisa, te današnji turski predsjednik Abdullah Gül.

Obišli smo malo centar, a onda se dali u potragu za autobusnim kolodvorom ili barem stajalištem dolmuşa (minibuseva) koji voze za Kapadociju. Jedan policajac objasnio nam je da oni polaze baš tu, iz ulice iza ugla. No tamo nije bilo ničega sličnog stajalištu dolmuşa. Drugi policajac rekao nam je da ne zna, ali ako kolega tako kaže, vjerojatno je tako. Mi smo ipak odlučili uzeti stvar u svoje ruke.
A i Mate je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je u jednoj od onih silnih ljekarni uzeo nešto protiv proljeva, jer je zaključio da se očito radi o nekoj crijevnoj zarazi. Nakon toga smo se uputili tražiti autobusni kolodvor. Prilikom prelaska jedne ceste na putu dotamo, skoro su nas zgazili. Naime, u Turskoj ne postoji pravo prednosti pješaka ako skrećete i siječete zebru. Vi ste jači, imate auto (ili u ovom slučaju dolmuş) i na pješaku je da se makne - milom ili silom. Tako je nama jedan dolmuş prepriječio put na zebri, jer nije mogao dalje, a zatim je, obilazeći njega, dojurio drugi. Nakon što sam ja počeo mahati rukama vozaču, pokazujući mu kamo juri, on se samo smijao mojoj panici.
Strelica nam je pokazala u kojem je smjeru kolodvor. No nakon skoro kilometra ništa se nije naziralo. Stoga je Mate stao i pitao jednoga tipa na autobusnoj stanici gdje je autobusni kolodvor i je li daleko. Ovaj je prvo rekao da nije, ali da moramo autobusom. Koliko ima dotamo? Pa oko 10 kilometara. Google Earth kaže da je ipak samo 5, ali u svakom slučaju previše da bismo hodali. U taj je čas došao autobus, Mate je vozaču pokušao objasniti da smo stranci i da nemamo karte, ali je ovaj samo mahnuo.
Vozili smo se nekih desetak minuta, dok nismo došli do ganc novog zdanja autobusnog kolodvora. Očito to nije onaj na kojem je Mate proveo noć. U Turskoj se autobusni kolodvori redovito grade na rubovima gradova, kako se ne bi gubilo vrijeme međugradskih autobusa na petljanjima kroz gradski promet. Ulazimo unutra, Mate naravno posjećuje WC, a potom Nikola i ja odlazimo nešto doručkovati u kolodvorskom restoranu. Uzimam sütlaç, rižu na mlijeku, koja se obično zapeče u pećnici i još pospe cimetom. Uz to i salep (imaju). No za razliku od dosadašnjih, ovaj ga puta dobivam rađenog s vodom. Može ga se i tako raditi, ali to je poprilično slabunjavo.

Izlazimo na perone. Uokolo grada steru se gola brda:





Smještamo se u bus koji ubrzo kreće. U Turskoj su svi busevi klimatizirani, zato slike iznutra neće baš biti bogzna kakve, uvijek se vidi odsjaj.
Prvo još jedna slika Erciyesa:



Turci imaju vrlo razvijenu kulturu putovanja autobusom. U svakom autobusu postoji stjuard koji vas nudi vodom, čajem, kavom, daje vam tekućinu za pranje ruku, obično neke kekse ili kolačiće...i to čak i na kraćim linijama, poput ove (vozimo se svega sat i pol). Komentiramo kako je bus kao neka mehana na kotačima, i da bi još samo falilo da naprijed ima stalak za kebab.
Krajolik je poprilično sumoran:



Erciyes i Kayseri u daljini:



Neobične formacije stijena:



Vidite da turske autoceste u biti po standardu i nisu posve autoceste. Trake jesu fizički odvojene (ali jarkom, ne zelenim pojasom), ali nema zaustavne trake niti ograde koja priječi pristup životinjama.

Anatolijska visoravan. Negdje na ovom području po prvi je puta udomaćena i pšenica:



A ovo već izgleda kao nešto što je možda izradila ljudska ruka. Zanima me što Semir Osmanagić ima za reći na to:



I tako se pomalo primičemo Kapadociji. Terminologije radi, ovdje odabirem naziv prema tradicionalnom latinskom izgovoru, jer smatram da je taj uobičajeniji kod nas, isto kao što sam pisao Cezareja (trebalo bi, po klasičnom izgovoru, biti Kapadokija i Kajsareja - uostalom, zato Kayseri).
Kapadocija je regija poznata i po svojoj povijesti i po svojim zemljopisnim obilježjima. Područje su nastavali Hetiti, kasnije su ga osvojili Perzijanci, a onda su došli Rimljani. Slična priča kao i za većinu srednje Anatolije. U ranom srednjem vijeku u Kapadociji su živjeli kršćani i to u nizu podzemnih gradova, izdubenih u stijenama, u kojima su se skrivali od progona. Kasnije ovdje žive i tzv. Kapadocijski oci: Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, koji su svojom religijskom filozofijom postavili temelje učenja prihvaćenog na Nicejskom koncilu. Turci stižu u 11. stoljeću. Međutim, u području Kapadocije sve do 20. stoljeća zadržalo se grčko stanovništvo, koje je govorilo kapadocijskim grčkim, posebnim dijalektom pod jakim utjecajem turskoga. U velikim razmjenama stanovništva (što je eufemizam za unakrsne progone) nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata, grčko je stanovništvo iseljeno u Grčku.
No Kapadocija je najprepoznatljivija po svom pejzažu, u kojem dominiraju tzv. eolski stupovi. Eolski stupovi nastaju kada je vulkanski pepeo prekriven tankim slojem bazalta ili neke druge stijene koja mnogo slabije erodira. Voda i zrak prodiru kroz pukotine bazalta i ispiru vulkanski pepeo, koji preostaje samo ispod bazaltne "kape" koja ga štiti. Naravno, i bazalt erodira i s vremenom će i on propasti, što će onda rezultirati i raspadom čitavog stupa. Osim u Kapadociji, eolske stupove nalazimo i na platou Colorada u SAD, ali i mnogo bliže, na jugu Srbije, nedaleko Kuršumlije, na lokalitetu nazvanom Đavolja varoš.

Evo eolskih stupova u daljini:





A ima i drugih zanimljivih formacija stijena:





Mi stižemo u Göreme, seoce smješteno upravo u središtu toga područja eolskih stupova, i posve podređeno turizmu. Odmah pored autobusnog kolodvora je recepcija na kojoj si možemo izabrati hostel, a ponuđeno ih je sijaset. Odabiremo jedan koji je u samoj stijeni. Naime, tuf (okamenjeni vulkanski pepeo) jest vrlo mekan i lako ga se može bušiti. Upravo stoga su ovdje ljudi i gradili nastambe u ovim stijenama još od prapovijesnih vremena.
Hostel košta 10€. Nadali smo se da ćemo dobiti sobu s vlastitom kupaonicom, ali nije tako. Na recepciji kod kolodvora su nam drugačije rekli. No nema veze. Pogled s prozora naše sobe:



Nakon tuširanja i raspakiravanja, krećemo se prošetati po mjestu i okolnom području. Malo vizura:





(Ovo je autobusni kolodvor. Naravno, tu su i turističke agencije koje nude razne vrste obilazaka. Jedna od najvećih atrakcija je let balonom na topli zrak iznad čitavog područja.)



Izlazimo iz mjesta, idemo pokušati pronaći neku od crkava u stijeni. Putokaz nas vodi prema jednoj. Dotamo moramo proći kroz mnoštvo faličkih simbola:





(pogotovo ovaj izolirani stožac na vrhu naglašava dojam usporedbe Laughing)





Crkvu smo našli, ali je zatvorena, a ključ je kod nekoga u mjestu. Tamo i piše kod koga, ali ne da nam se sad prvo natrag u mjesto, pa onda opet ovamo...bit će možda još koja prilika.
Nikoli se jako sviđa krajolik, on se inače voli šetati po divljini, pa mu je ovo kao naručeno.

Pogled od crkve prema mjestu:



Vraćamo se prema mjestu i idemo na ručak:



Sjedamo na jednu finu terasicu u centru. Naručujem juhu od leće i još nešto, mislim s patlidžanima, Nikola pak musaku. Turska (a i grčka) musaka razlikuje se od naše. Naime, mi pod musakom često smatramo restani krumpir s mljevenim mesom. Izvorna musaka uopće nema krumpira, nego su to patlidžani (i možda paradajz) pomiješani s mljevenim mesom, a na to dolazi bešamel, pa se to onda zapeče u pećnici. Mate naravno opet uzima samo rižu. Uz ručak dobivamo ogromnu lepinju:



Na kraju uzimam još i baklavu, ali turske baklave su manje od naših, a gore se obično stavlja i mljevene pistacije.
Inače, Nikola je odbijao kušati baklavu u Turskoj, jer je uvjeren da njegova baka radi bolju. Laughing Na kraju je kušao komadić moje i rekao da je "skoro kao bakina".

Vraćamo se u hotel i malo priliježemo. No zbog izmorenosti i prvog kreveta nakon dvije noći, svi smo pomalo zakunjali.
Trgamo se iz drijemeža oko 6 sati, idemo napraviti još jedan krug uokolo. Göreme je zanimljiv za vidjeti, ali nema tu baš bogzna kakvih aktivnosti, ako ne želite bauljati od jedne podzemne crkve do druge.
Nisam se baš naspavao, a kako se sada krećemo uspinjati, jedva hvatam dah i srce mi lupa. Još sam sav mamuran.

Primjer raspuknute stijene:



Uspinjemo se na plato s kojeg puca pogled uokolo:





Baš kao da smo na Mjesecu.

U daljini se vidi Uçhisar, najviša točka ovoga područja:



Pogled odozgo na Göreme:





Nikola se u imperatorskoj pozi divi krajoliku:



Kako rekoh, zlovoljan sam od umora i slabosti, a ova dvojica opet počinju s nekim pričama o tome kako sam reakcionar (jer smatram da je njihova ideja revolucije nepromišljena) i da me treba strijeljati. Onda se opet nešto sprdaju s činjenicom da sam vjernik. Lagano mi ih je pun kufer, pogotovo kad pomislim da još deset dana moram putovati s njima.

Šećemo se po hrptu, ali sunce već zalazi, pa se vraćamo natrag:



Vraćamo se u mjesto, kupujemo vodu. Nikola još staje kupiti razglednice, pa mi uvaljuje svoju vodu da ju nosim. Nešto negodujem i velim mu da si ju sam nosi, a onda mi on veli "A ja sam tebi mogao nositi stvari neki dan." Inače, on je taj koji uvijek ima najmanje stvari i uvijek onaj višak još uvali nekom drugom. I sad to čini s tom bocom vode. A pred par dana sam mu doista uvalio da mi nešto nosi (ne sjećam se više što), baš zato što mi je već bio pun kufer njegovog besposličarskog šetanja s rukama u džepovima.
Mate i ja odlazimo u hotel, sjedamo na terasu. Tamo sjedi i neka cura, pozdravljamo se u prolazu. Ja odlazim unutra, kada se vraćam, tu je i Nikola i njih dvojica pričaju s tom curom na hrvatskom. Ispada da je dotična prijateljica od Nikoline sestre, ona i njen dečko putuju isto malo Turskom, isto su bili u Istanbulu, poslije idu u Antalyu, ali ostaju ovdje dvije noći. Nikola odlazi u sobu, pa i ja odlazim za njim, pozivam ga na red, kažem mu da su mi njih dvojica danas popodne stvarno digli živac, da mi se ne da ovako putovati, i da je po svoj prilici to zadnji puta da putujem s njima, pogotovo s Matom. Onda se Nikola ispričava, da on jednostavno ne kuži kad nekoga povrijedi, da mu to treba reći, da je on socijalni invalid...onda mu objašnjavam da mi idu na živce te kvazirevolucionarne spike, jer ja ne vjerujem u političku revoluciju, samo u duhovnu...pa mu kažem da me smeta to ismijavanje činjenice da je netko vjernik, čak i ako uopće nemaju pojma u što ja vjerujem i na koji način, što su već pokazali u nekoliko navrata. Na kraju se Nikola ispričava, da on mene u biti jako voli, ali da ponekad ne kuži da pretjera i sve tako. Na kraju se još i zagrlimo. Potom se vraćam na terasu, a tamo se društvo povećalo. Pojavio se i dečko od one cure (ona se zove Ana, on Matija), tu je i neki zbunjeni Japanac koji se samo blesavo kesi većinu vremena, i neki tip iz Kölna, od svojih šezdeset i nešto godina, bivši taksist, koji putuje, i to bez cilja. Generalno, ide prema Indiji. No u penziji je, pa može određivati dinamiku kojom putuje. Priča nam dogodovštinu kada je odsjeo u gradu Polatlı u pansionu kod nekog Turčina koji je svojedobno živio pet godina u Njemačkoj. No njemački kojim je taj Turčin govorio bio je u najmanju ruku čudan. Umjesto "Zimmer", za sobu je upotrebljavao izraz "Zelle". Tada je ovomu sinulo - dotični je u Njemačkoj vrijeme proveo u zatvoru (Zelle je ćelija).
Potom se javlja ideja da odemo do mjesta, sjesti u neki kafić gdje se puše nargile. Mate i ja ne pušimo ništa, pa ni nargilu, ovi ostali će probati, iako također ne puše. Ostavljamo Nijemca, samo Hrvati i Japanac odlaze na nargilu. Sjedimo vani, pričamo, uglavnom na hrvatskome, Japanac se ne buni, ionako nije komunikativan tip. Ako mu se obratiš, onda se samo smije i izražajno kima glavom. Ana priča kako su sreli tako i neku Korejku koja također putuje svijetom, a ne zna engleski. I sada, ona želi uzeti nešto za jelo. Ovi joj objašnjavaju da u toj hrani ima mlijeka koje ona ne smije jesti (Korejci nisu tolerantni na laktozu), ona svejedno kima i smiješka se. Tek nakon valjda šestog pokušaja konačno shvati što joj žele reći i onda sa zgražanjem odbija ponuđeno.
Ovaj Japanac barem zna engleski, ali moram priznati da je doista hrabro ako se Korejka zaputi u Tursku, a da ne zna nijedan jezik osim korejskoga.
Vraćamo se lagano u hotel. Nikoli je sinulo da bismo možda mogli ostati tu i sutra, pa onda noćnim busom ići dalje. Njemu se tu sviđa, on bi sutra cijeli dan okolo lunjao s ovo dvoje ili čak sam (ovo dvoje, naime, idu na neku plaćenu turu, a Nikola je na knap s lovom). Mate i ja se ne slažemo, nama je Göremea taman dosta za jedan dan, mi ćemo sutra ujutro krenuti dalje. Karte smo ionako već danas kupili sva trojica, Nikoli ostaje slabašna nada da će njegovu sutra uspjeti zamijeniti, pa da on ode kasnijim busom i da se onda opet sva trojica nađemo u Denizliju.

Prije spavanja ovo dvoje Mati još daju neki pripravak aktivnog ugljena koji bi mu trebao pomoći prilikom rješavanja njegovog problema koji traje već peti dan.

Krevet...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.