Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

egerke @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 3, 2012
ČETVRTAK, 23. KOLOVOZA

Ustajemo rano, jer nam vlak za Drač kreće u 7.40. Nikola iskorištava jutarnje sljedovanje vode i odlazi se istuširati, Mati i meni ostaje premalo vremena, a s obzirom na svu tu prljavštinu oko nas nekako je i lakše podnositi ju ako smo i sami prljavi.
Pozdravljamo vlasnika stana ispred garažnog dućana i otpućujemo se prema nedalekom željezničkom kolodvoru. Kupujemo kartu i izlazimo na peron. Prvi je dojam posvemašnja zapuštenost:



Peron je u nešto boljem stanju:



Ali su neki primjerci vagona koji tamo stoje posve derutni:



Primijetite stanje u kojem se nalazi platforma za prelazak iz vagona u vagon.

Naš je vagon malo dalje, pa uspijevamo još posmotriti kolodvor:



Kako se ispostavilo, dobili smo noviji vagon, nabavljen od Njemačkih željeznica (svi vagoni su nabavljeni od stranih željeznica, Albanci ih čak ni ne prebojaju, samo napišu HSH - Hekurudha shqipëtarë - pored loga izvornih željeznica). Međutim, ni on nije u sjajnom stanju:



ali je unutrašnjost ipak relativno pristojna:



Vlak je pun obitelji s djecom, koje idu na kupanje u Drač.

Karta:



70 leka je oko 4,5 kune, a toliko košta vožnja na 55 km dugoj dionici Tirana-Drač. Zbog katastrofalnog stanja infrastrukture vlak to prelazi za nekih sat vremena, sa samo trima stajanjima. Za usporedbu, brzi vlak u Hrvatskoj prijeđe dionicu slične dužine, Zagreb-Karlovac, za 20-ak minuta, doduše bez stajanja.
Kada vam kondukter dođe poništiti kartu, on nema bušilicu uobičajenu za naše konduktere. Međutim, ni ne trga barbarski kartu. Njihovo je oružje moćno - škarice za nokte.

I vozimo se, izlazimo iz Tirane. Naselja:





Bunkeri:



I nova Tirana, koja se gradi - albanski POS:



Signalizacija na pruzi ne postoji, iako nekoć očito jest:



Skretnice se, naravno, okreću ručno.
Inače, albanske su željeznice tek sedamdesetih godina povezane s Crnom Gorom, iako je u građanskom ratu devedesetih ta dionica opet zatvorena. Danas, unatoč obnovi, ne postoji međunarodni teretni promet, osim jednog vlaka tjedno. Putnički nikada ni nije.

Stanične su zgrade jednako derutne, ali s obaveznim solarnim pločama:





Energija sunca se uvelike iskorištava, npr. kuće često na krovu imaju metalne bojlere u kojima se grije voda, tako da se ne mora trošiti struja ili plin. Slično je i u Grčkoj. Vrijeme je inače za čitava našeg boravka bilo vruće i sparno, a zrak je neprekidno bio pun izmaglice za koju nismo uspjeli utvrditi je li smog ili jednostavno isparavanje uslijed vrućine. Zbog toga smo morali piti ogromne količine vode.

Tako se lagano približavamo Draču, a onda pored pruge ugledamo depo pun starih lokomotiva i vagona, koji više nisu u voznom stanju. Evo jednoga:



Tada vlak staje i svi putnici počinju izlaziti, pa tako i mi. Izašavši na peron, međutim, primijećujem da se pruga nastavlja, što nije u skladu s onim kako bi trebalo izgledati u Draču, a moje su sumnje potvrđene kada kondukterka počinje davati znak za polazak. Trčimo prema vlaku i nijemom gestikulacijom pokušavamo pitati ide li vlak još dalje. Kondukterka shvaća i pita "Për Durrës?", na što svi usrdno stajemo govoriti "Po, po!", te nam ona maše da uskočimo.
Sva sreća da nemaju TGV-e.
Zabunom smo izašli u Shkozetu, dva kilometra prije Drača, gdje počinje Plazhi i Durrësit. O njoj kasnije.
I evo nas, ulazimo u Drač:





Kolodvor je u malo boljem stanju od tiranskoga:



A ovo nas je vuklo iz Tirane do Drača:



Češke je proizvodnje, pažljiviji će primijetiti logo ČKD-a Praha, tvornice koja je proizvodila i zagrebačke tramvaje.

Drač je lučki grad i kao takav ne bi trebao biti nešto osobito zanimljiv. Ujedno je, s oko 115 tisuća stanovnika, drugi najveći grad Albanije i njena glavna luka. Upravo su iz dračke luke devedesetih mnogi Albanci na totalnim krševima od brodova kretali put Italije i boljeg života. Mnogi su na tom putu i potonuli.
Međutim, Drač je star grad. Još su Grci ovdje osnovali naselje Epidamnos, kasnije Dyrrachion, iz kojega je vodila Via Egnatia preko čitavog Balkanskog poluotoka do Konstantinopola. Bio je mletačka luka, a od proglašenja nezavisnosti 1912. do 1920. bio je i glavnim gradom Albanije.

Prve vizure:



Izgleda mediteranski:



Malo ljepša arhitektura:



Lociramo autobusni kolodvor (odmah ispred željezničkoga) i krećemo u grad. Ipak, prvo treba nekamo sjesti, po mogućnosti nešto pojesti i pogledati što vrijedi ovdje vidjeti. Odabiremo jednu malu zalogajnicu, u kojoj osoblje natuca talijanski. Jelovnik je, naravno, na albanskom. Pogled nam zapinje za "tasqebap". Očito se radi o nekoj vrsti kebaba, ali o čemu točno, konobarica nam ne zna objasniti. Naručujemo to i dobivamo - gulaš. Sjajno, s obzirom da već par dana nismo jeli ništa sa žlicom.
Usput otkrivam da "kos" znači jogurt, pa uzimamo i to.
Okrijepljeni doručkom određujemo ciljeve: džamija na glavnom trgu:



rimski amfiteatar:



i naposljetku ostaci rimskog foruma s bazilikom i termama:



Glavni trg:





Uredili su centar:



Nakon nekih sat-sat i pol boravka u Draču, apsolviramo grad i spremni smo za polazak. Ja još moram poslati razglednicu, tj. nabaviti marku. Stoga pronalazim poštu i stajem u red za, kako sam mislio, predaju poštanskih pošiljaka. Ispalo je da mi je žena uredno nalijepila marku i vratila razglednicu, tako da ju onda sam bacim u sandučić. To i činim, iako sam dobio marku i teoretski ispunio ono što me stara zamolila. Doduše, navodno marka ne vrijedi ako nije poništena... Kasnije ću doznati da albanska pošta nije baš marljiva i da pošiljke znaju nestati. Razglednica je, međutim, došla u Zagreb već u ponedjeljak.

Na autobusnom kolodvoru nalijećemo upravo na ono što nam treba - bus za Berat, koji treba krenuti za desetak minuta. Zadovoljno se ukrcavamo i krećemo se truckati...

Još jedan završni pogled na panoramu Drača, s obaveznim bunkerom:



Južno od Drača počinje Plazhi i Durrësit, Dračka plaža, nekoliko kilometara duga pješčana plaža, na kojoj se kupaju Dračani, Tiranci i općenito oni koji baš nemaju puno love. Cesta isprva vodi usporedo s obalom, a uz nju se (dakle, između ceste i plaže) nižu razne na brzinu sklepane zgradice u kojima se nalaze zimmer freievi, restorančići, suvenirnice, turističke agencije i slično. Imena tih radnji (Gostivar, Tetovo, Zagreb) ukazuju na to tko ih drži. Između zgrada samo nam ponekada pogled padne na plažu. Ono što se vidi izgleda jako loše: plaža je krcata ljudima, kako na kopnu, tako i u moru, dok su nekoliko stotina metara pred obalom mirno usidreni tankeri koji čekaju uplovljavanje u luku Drač. Kvaliteta vode u Draču je inače izuzetno niska ne samo zbog navedenih razloga: južno od Drača u more utječe nekoliko rijeka koje su sve zagađene, prvenstveno zato što su oko grada Fiera velika naftna polja, a kako im pumpe nisu baš najbolje kvalitete, naftni talog se slobodno prelijeva u rijeke koje ga nose u more, a onda ga struje nose prema Draču. Stoga je prije nekoliko godina nastala epidemija kožnih infekcija na plažama oko Drača, a i danas se kupanje ondje ne preporučuje. Međutim, to ljude ne sprečava.

Putem prema jugu ubrzo prelazimo rijeku Shkumbin, koja se smatra granicom između dviju glavnih albanskih etničkih skupina: Gega (sjeverno) i Toska (južno). Od Shkumbina počinje i autocesta koja se gradi prema Vlori, iako je zasada puštena u promet samo do grada Lushnje. Kod Lushnje skrećemo prema unutrašnjosti i počinjemo ulaziti u brežuljkasto područje središnje Albanije.

Vozimo se u busu, klima je upaljena:



I tu ima bunkera:



Naše je odredište grad Berat. Osnovan pod imenom Antipatria, u 13. su ga stoljeću osvojili Srbi, pa je tako od slavenske sintagme "bělъ gradъ" dobio današnje ime. Grad je smješten na obroncima dvaju brda koja čine klanac kroz koji se probija rijeka Osum. S jedne je strane muslimanska četvrt, s druge kršćanska, koja nosi slavensko ime Gorica. Grad je značajan po iznimno dobro očuvanoj arhitekturi islamskoga stila, a komunistička ga je vlada bila proglasila gradom-muzejom. Dijelom je taj naslov zaslužio i zato što je ovdje 1944. osnovana prva vlada socijalističke Albanije, a Berat je jedno kratko vrijeme obnašao i dužnost glavnoga grada. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ujedno je i iznimno čist, što je rijetkost za Albaniju.

Autobus nas ostavlja na glavnom trgu u novom dijelu grada, koji se smjestio iza izlaska iz klanca. Trg zauzima veliki park, u kojem se nalazi i javna česma:







Osvježavamo se vodom, iako smo skeptični je li pitka (inače se ne preporučuje piti vodu iz pipe, pogotovo u gradovima), ali su domaćini neumoljivi, pače i nasilni. "Pij!", deru se, i čak se odmiču kako bismo mogli natočiti bocu i osvježiti se malo vodom po čelu.

Stari grad:



Neka narodna heroina:



Iznad muslimanskoga dijela grada uzdiže se i tvrđava, u kojoj je čak 12 crkava, ali dan je jednostavno prevruć, a brdo prestrmo da bismo se do nje penjali. Stoga ju gledamo kroz objektiv:







Orijent:



Nakon okrijepe u jednoj slastičarnici, upućujemo se prvo u Goricu, kršćanski dio. Za to treba prijeći rijeku Osum:





(inače, ovi klinci su nam dobacivali nešto "Turist, turist". Pitam se kako su skužili da smo turisti...)

Prelazimo ju ovim mostom:



Da, doista ne znam kako su skužili da smo turisti:



Iz Gorice nam se opet pruža pogled na muslimanski dio:





Opazite satelitske antene u prvom planu.
Berat inače zovu "gradom tisuću prozora", a iz ovih se slika vidi i zašto.

Kršćanska četvrt - Gorica:





Ispod tvrđave, gotovo izgubljena u krajoliku nalazi se i mala pravoslavna crkva:



Još par slika uličica u Gorici:





Nakon toga prelazimo u muslimanski dio, ali zbog pripeke samo sjedamo u jednu uličicu i klaframo, proučavajući Nikolinu majicu s popisom Hard Rock Cafféa u svijetu. Onda Mate predlaže da igramo igru tko je bio u više gradova s popisa. S obzirom da je Mate bio u Pekingu, Šangaju i Istanbulu, ja u Rimu, a u Parizu smo bili obojica, jasno je tko će pobijediti i zašto je Mate to predložio.

"Nego, idemo mi do tvrđave?"



"Ne idemo."



Na putu prema autobusnom kolodvoru srećemo dvojicu pravoslavnih svećenika. Odjeveni su u debele crne halje, s kapama na glavama. Mi se znojimo u kratkim hlačama i kratkim rukavima, bijelim.

Dolazimo na autobusni kolodvor. Naše iduće odredište je Gjirokastër, stoga se na autobusnom kolodvoru prvo upućujem prema busu za Sarandu, grad na jugu Albanije, na putu do kojega bi bus iz Berata morao proći kroz Gjirokastër. Međutim, ispada da je on za danas gotov, i da vozi tek sutradan ujutro. U međuvremenu su se oko mene skupili i drugi vozači autobusa, a jedan od njih mi na talijanskom objašnjava da možemo ići furgonom za Fier i onda kod Patosa presjesti na bus ili furgon za Gjirokastër. Samo, on odmah kreće. Trčim po svoje suputnike, koji stoje u hladu s druge strane ceste i smiju se mom gestikuliranju prilikom objašnjavanja s Albancima:



 

Kažem im da krećemo isti čas, a oni počinju zapitkivati što, kako, zašto - pitanja na koja im ni sâm ne znam dati odgovor, jer sam iz onoga što mi je ovaj rekao izvukao ono najvažnije. Nikola inače često ima običaj postaviti pitanje "Kaj kaže?" nakon što ja s nekim pričam i onda s razumijevanjem klimnem glavom. Očito nije svjestan da blefiram i da u velikoj većini slučajeva nimalo ne kužim što mi govore, ili da kužim možda 10% najosnovnijega. I kako da mu na to odgovorim što kaže?

Nikola: "E, jesi nam našao bus..."
Krešo: "Čekaj da nađem koliko će nas ovo koštati..."
Mate: "S kakvim ja kretenima putujem...":



Furgon za Fier ubrzo kreće, a kako se jedan dio vraćamo istim putem, malo sam zakunjao. Kada sam se trgnuo, već smo u okolici Fiera, u naftnim poljima, a oko nas je sve puno malih pumpi za naftu, te se posvuda širi miris nafte. Ubrzo furgon staje pored ceste, a vozač nam veli da ovdje presjedamo. "Presjedanje" znači sljedeće: jedan vas bus iskrca pored ceste, usred ničega, a vi onda stojite na tom mjestu i čekate drugi, za koji, naravno, nemate pojma kad će naići.
Tako počinjemo čekati. Ubrzo nam staju dva kombija, ali niti jedan ne ide za Gjirokastër. Razmišljam da napišemo na velikom papiru "Gjirokastër", ali nemamo papira. Glavno da Nikola ima nekih desetak olovaka (naime, ruksak s kojim ide u Albaniju ujedno mu je ruksak od faksa - mislim da čak ni knjige nije izvadio).
Mate je neobično veseo i smiren unatoč činjenici da su oko tri sata popodne, da stojimo na suncu i nemamo pojma kako ćemo do Gjirokastra. Ponavlja: "No, pa to je prava avantura, ne znamo kamo idemo i super nam je."

Evo njih dvojice na "presjedalištu":



Lijevo vidite moju vreću za spavanje i iza nje ruksak (ja sam isto biser, uzeo sam mali ruksak, jer sam računao da ćemo se voziti - što i bismo da netko nije razbio auto), a na vreći je plastična vrećica koja mi je lajtmotiv - u njoj naime nosim dvije najvažnije knjige: Lonely Planetov "Mediterranean Europe" i albanski rječnik.

I tako čekamo. Nakon nekog vremena iz suprotnog smjera nailazi Mercedes fierskih registarskih tablica, a gospodin koji je iz njega izašao nešto nas pita. Kasnije ću doznati da je mjesto čije je ime izgovorio (Kakavijë) granični prijelaz između Albanije i Grčke. Odgovaram mu "Jo, Gjirokastër.", a on još nešto priča. Opet se javlja moja skepsa, pa prestajem obraćati pažnju na njega, a i ne sviđa mi se baš ideja da me neki Albanac vozi uokolo u autu.
On međutim prelazi cestu i dolazi do nas, te nas na albanskom pita idemo li stvarno do Gjirokastra. Odgovaramo potvrdno, a onda on kaže nešto poput "No, pa ja idem u Gjirokastër." (ovo je odgovor na Nikolino "Kaj kaže?", pa uzmite s rezervom). Gledam tipa, ima nekih 65 godina. Nas trojica bismo ga lako svladali, ako pokuša izvesti neku nepodopštinu. "Sa?", pitam ga ("Koliko?"). "Katër" (4). "Katër qynd?" (400) "Po." "Për tre personë?" ("Za troje ljudi?") "Po."
Hm. To već zvuči jako povoljno. Prelazimo cestu i trpamo stvari u auto, a onda on obavlja jedan telefonski razgovor. Mate mi samo kaže: "Pogledaj kako se kaže "bubreg", i slušaj da slučajno to ne spominje." Nije spomenuo. Nakon toga se polukružno okreće, i krećemo prema Gjirokastru.
Auto je stari, ali solidni Mercedes:



Vozač je ovaj tip naprijed desno pored auta.

Isprva se vozimo kroz ravnicu, do obližnjeg Patosa. Onda meni sine da postoji nogometni klub Albpetrol Patosi, i da to mora biti odavde - nafta...:



Tada se cesta počinje penjati brežuljkastim krajolikom, koji me podsjeća npr. na Žumberak ili Kordun:







Cesta je ovdje malo lošije kvalitete, ali nikako ne nevoziva:



 

Ipak, s obzirom da je to nekakva magistrala, ne bi bilo naodmet malo više kvalitete... Mjestimice ju proširuju i dograđuju, što znači da vozite po makadamu kroz gradilište:



Pričao sam da nafta curi u rijeke. Evo jednoga jezera u koje je iscurila:



S vremenom pejzaž postaje sve brdovitiji, kako odmičemo prema jugu:



















Ovdje smo već u dolini rijeke Drinos, na jugu države.

Mate sjedi na suvozačkom sjedalu i uglavnom priča s vozačem. S obzirom da mu se čini da ovaj kaže "Vlonë", mislimo da je Geg (nema toskijskog rotacizma). Kasnije pak kaže "Vlorë". Onda ga Mate pokušava navesti da kaže neke riječi, ali ovaj redovito krivo shvaća, sve dok ja sa stražnjeg sjedala ne dobacim riječ koju sam našao u rječniku. Komunikacija nekako teče, uspijevamo mu objasniti da su u Hrvatskoj Albanci uglavnom slastičari i pekari (zlatara se nismo sjetili), naravno da spominjemo i Ottu Barića... Onda ga Mate pokušava izravno pitati je li on Geg ili Tosk. Veli da je Lab. To bi ukazivalo da je iz Gjirokastra ili toga područja, premda je objasnio da živi u Patosu.

Presušilo jezero, rijeka, što već:





Tu i tamo se u brdima vidi neki požar, koji slobodno plamti, nitko ga ne gasi. Naš vozač kaže da Hrvatska posuđuje kanader Albaniji ako joj treba. Mi samo klimamo glavom. Iskreno, prvi glas.

Iznad rijeke Vjose:



Negdje u brdima iznad Vjose prvo skoro imamo sudar s policijom (pa zar se svaki dan moramo s nekim sudariti?), jer su kreteni krenuli pretjecati ne provjerivši tko im dolazi iz drugoga smjera. Onda stajemo opet na improviziranom odmorištu pored izvora u stijeni, gdje su poduzetni Albanci odmah sklepali štand za prodaju ića i pića.

Odmorište:



Mislite li da čovjek s desne strane zna što je "toskijski rotacizam"?:



Prošavši gradić Tepelene spuštamo se u ravnicu, i opet se nalazimo na širokoj ravnoj cesti. Naš vozač, koji je inače na brdovitom dijelu vozio prilično brzo, ovdje gmiže. Ne možemo vidjeti koliko, jer mu brzinomjer ne radi, ali shvaćamo da je ograničenje 30 km/h. Cesta skoro široka kao autoput, a ograničenje 30...

Pogled na ravnicu i brda:



Skoro pa autocesta za Gjirokastër:



I tako, nakon trosatne vožnje, dolazimo do Gjirokastra. Vozač nas dovozi do podnožja staroga grada i iskrcava. Uzimamo svoje stvari iz prtljažnika, a onda mu Nikola predaje dogovorenih 400 leka. Ovdje se stvari počinju odvijati nevjerojatno brzo:

- vozač se smije i kaže da je 400 leka premalo s obzirom na vožnju
- Mate isti čas gubi živce i počinje se na hrvatskom derati na staroga da je prevarant i lažov
- ja vadim rječnik, jer sam procijenio da će trebati pregovarati
- Nikola zbunjeno stoji s 400 leka u ruci

Pitam vozača koliko hoće. Ovaj kaže "dyzet mijë" (40 tisuća). Sada, da vas ne čudi, lek je 1964. devalviran, otpisana mu je jedna nula. Iz nekoga razloga, Albanci još uvijek, 40 godina kasnije, govore cijene u preddevalvacijskim ciframa.
Traži, dakle, 4000 leka. Mi, međutim, zaključujemo da je to puno. Mate i dalje nesmanjenom žestinom bjesni, unosi se tipu u lice, maše šakama, govoro mu da će ga udariti, i slično. Tip sipa bujicu riječi na albanskom ("Kaj kaže?" - "Evo ti rječnik, pa sam gledaj!"), ja tu i tamo pogledam neku od riječi koje spomene, a sâm prebirem po rječniku tražeći gradivne elemente za rečenicu "U Fieru ste nam rekli da će nas vožnja koštati 400 leka." S obzirom da Mate bjesni, demonstrativno odlazi i vraća se da bi opet prijetio staromu (koji se obratio nekim mladićima, pitajući ih znaju li engleski da nam objasne), Nikola i ja se svako malo izderemo na Matu "Smiri se!", na što se ja vraćam pregovorima, tj. traženju u rječniku. Od onoga što je tip govorio, sjećam se samo "Ja nisam autobus.", "To je 137 kilometara." i "Ja sam star." (riječ "plak" je jedna od onih koje sam uspio pronaći u rječniku). U jednom času meni sine, pa izvučem Lonely Planetov vodič i pogledam koliko bi koštala karta za bus od Vlore do Gjirokastra, što je slična udaljenost. Ispada 700 leka. Puta tri, dakle 2100 leka. Velim to dečkima, i onda mu dajemo 2000 leka, što bi bila cijena da smo išli busom, možda i malo manje od toga. Mate nevoljko pristaje na to, a tip, kada je uvidio da očito neće dobiti ono što traži, prihvaća i to. Na kraju se razilazimo, a ta će prepirka ostati zapamćena kao "Obračun kod stadiona".
Mate će kasnije tvrditi da je upalila njegova "good cop, bad cop" taktika, jer se stari uplašio njega, a s obzirom da sam ja bio smiren, onda je ipak pristao na kompromis. Istovremeno će Mate optužiti Nikolu i mene da imamo sluganski mentalitet i da smo tipu htjeli dati što je tražio, te da nam je on spasio novce. Zaključak je "Što hoće, on je ionako išao do Gjirokastra, a nas je poveo usput. Htio nas je prevariti, pa nije uspio." Međutim, mi ne znamo sa sigurnošću je li on išao do Gjirokastra, ili je samo radi možebitne love vozio u tom pravcu. U tom je slučaju na nuli, ili čak na gubitku.

Nakon ove neugodne scene moramo se okrijepiti u kafiću, Birrom Tiranom, naravno. Potom se otpućujemo u grad.

Pogled iz kafića:



Gjirokastër je građen na brdu, tako da svojom konfiguracijom podsjeća npr. na Motovun, iako je za razliku od njega građen samo na jednom obronku. Ulice su prekrivene kaldrmom, što je vrlo nezgodno za aute koji voze nizbrdo. U Gjirokastru su rođene dvije velike albanske ličnosti. Prva od njih je Enver Hoxha, čovjek koji je čeličnom rukom vladao ovom zemljom 40 godina, posljednji istinski staljinist u Europi, koji je slijedio Staljinov put čak i kada ga se Sovjetski Savez odrekao. Odbacujući usput sve svoje strateške partnere, redom: Jugoslaviju, SSSR i Kinu, doveo je Albaniju u posvemašnju međunarodnu izolaciju, čineći da ova siromašna zemlja bude samodovoljna. Istina, Albanija se prilično razvila za Hoxhinog vremena, naročito u sektoru industrijalizacije ili opismenjavanja, ali kršenje sloboda, opresija i ideološko zatupljivanje, a naročito religijski progoni, dali su crni pečat Hoxhinoj vladavini. Usto, albanski su građani imali vrlo nizak standard stanovanja, a neke stvari koje su čak i u istočnoj Europi bile općeprisutne (poput npr. telefona ili osobnih automobila) u Albaniji su bile rijetkost (aute su imali samo članovi Partije).
Drugi je važni Gjirokastranin Ismail Kadare, književnik i disident, nesuđeni Nobelov laureat, koji danas živi u Francuskoj, a živio je u Albaniji sve do 1990. U svojim djelima on opisuje svakodnevicu albanskog života, analizirajući pojedine društvene pojave s kojima se prosječni Europljanin rijetko susreće (npr. krvna osveta).
Hoxha je inače svoj rodni grad proglasio gradom-muzejom.

Uspon u stari grad:



Nakon vrlo napornog uspona, zatičemo se na raskrižju cesta:



Iznad nas uzdiže se tipični čardak:



Pokušavamo se još malo prošetati gradom, ali kužimo da javna rasvjeta baš i ne radi. Stoga se otpućujemo u obližnji restoran, čiji jelovnik obećava. Moj su izbor žablji kraci, xaxiq (tj. tzatziki) i Birra Korça (moram i to probati, radi Marka). Imaju, međutim, samo crnu.
Nakon solidne večere, pitamo konobara zna li za neki hotel u blizini. Kaže da će se raspitati i ubrzo nam veli da u pokrajnjoj ulici ima jedan.
Dolazimo pred prilično neuglednu zgradu u čijem se prizemlju nalazi socrealistička recepcija. Čičica koji ju opslužuje nažalost govori samo albanski, ali poziva konobara iz obližnjeg kafića, dečkića od kojih 15-ak godina, koji solidno govori engleski. On nam objašnjava da je trokrevetna soba 700 leka po osobi, da nema tuša (ali da će ga biti ujutro, što god to značilo) i da možemo pogledati.
Zgrada je očito nešto iz turskoga razdoblja, s obzirom da je puna međukatova, uskih prolaza, često se u sobe ulazi uz ili niz jednu stepenicu, a gdjegdje se i unutar sobe nalaze stepenice. Naša je soba na uglu zgrade, s lijepim pogledom na tvrđavu iznad grada, ali iznutra izgleda zapušteno i ustajalo. Kupaona je, koliko vidimo, samo jedna u cijeloj zgradi (ili barem na dvama donjim katovima): sastoji se iz jednog umivaonika (sudopera, zapravo) i dvaju čučavaca.

Ostavljamo stvari i odlazimo u večernju šetnju. Trebamo kupiti vodu, a i promijeniti novce, tj. podignuti ih s bankomata. Mate nadobudno predlaže da skrenemo u neku pokrajnju ulicu, pa da vidimo kamo ćemo izaći. Završavamo na školskom igralištu, a onda se iskobeljavamo nekim puteljkom i krećemo neosvijetljenom ulicom u nepoznatom smjeru, ali očito ne onamo kamo smo htjeli. Moj je prijedlog da skrenemo u jednu od uličica koje se spuštaju nizbrdo. Jednim pokrajnjim odvojkom ubrzo izlazimo iz naseljenog područja i počinjemo se spuštati u podgrađe kroz polje. Nikolu i Matu počinje hvatati panika, izgubit ćemo se, tko zna kamo ćemo izaći, nešto šuška u grmlju, mi smo prikaze, pom-pom...
Na kraju izlazimo u jednu ulicu novog dijela grada, u ravnici, odmah pokraj mini-marketa, gdje kupujemo vodu. Minutu prije zatvaranja.
Sada još treba podići novce. Sva sreća, bankomati ipak nisu rijetkost u većim gradovima Albanije, pa tako glavna prilazna ulica u Gjirokastru ima nekoliko banaka. Prvi mi bankomat ne može isplatiti traženi iznos, pa moram na susjedni. Zbunjuje me natpis na ekranu "ALL 1000", "ALL 2000"... Kako "svih 1000"?  Onda mi sine da je ALL kratica za "albanski lek"...
Žeđ i dalje buja, a onu smo bocu otprije deset minuta već popili, pa navraćam u još jednu usputnu prodavaonicu po još vode, između ostaloga i za sutra. "Dobar večer, imate li vode, ali da je hladna?" Tip odmahuje glavom. Mislim si, dobro, riknuo mu je frižider, okrećem se, kada me frajer zaustavi i veli "Po!" I onda se sjetim - Albanci, kao i Bugari, obrnuto kimaju glavom...
Opet uspon do hotela i napokon željeni počinak. Odlučujemo pustiti malo svježeg zraka u sobu, za bolji san. Dok otvaram prozore, imam osjećaj da će mi krilo ostati u ruci. Vjerojatno su zadnji put otvarani još dok je Hoxha naveliko drmao...
I onda, konačno, pranje zubi. Krećem ja, Nikola veli "Čekaj, idem si samo oprat ruke", on pere ruke, ja čekam, on završava s pranjem ruku, ja otvaram pipu, a iz nje više ništa ne curi... Redukcija. Mamlaz mi je potrošio zadnje decilitre vode. Ništa, oprat ću ih u flaširanoj vodi.
E, ali to znači da nema vode ni u zahodima...a kanalizacija smrdi...

Laku noć, sutra je novi dan...

egerke @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.