Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, veljača 2, 2013
2. svibnja otišao sam na izlet u Gyulu, maleni i ugodni gradić pored Békéscsabe, odmah uz samu rumunjsku granicu. To je zahtijevalo opet vožnju oko kere, tim više jer su u odnosu na moje prethodno putovanje do Békéscsabe via Szeghalom-Kötegyán u međuvremenu s novim voznim redom ukinuli direktni vlak Szeghalom-Békéscsaba, pa sam tako morao presjedati u Vésztőu.

Iako inače jako cijenim MÁV, na ovom mi se izletu dogodilo nešto zbog čega ga kudim.
Naime, kako je bila nedjelja i još nakon Prvog maja, na debrecenskom su kolodvoru radile samo dvije blagajne. Slučaj je htio da su se na obje stvorili ljudi koji su očito kupovali karte s 15 presjedanja, te se usto još i interesirali za vozni red veza. Kako mi se nije dalo čekati još 2 sata na idući vlak zbog neke žene koja ne shvaća da postojanje ljudi iza tebe u redu znači "požuri se" i flegmatične službenice na šalteru, odlučio sam se uputiti ravno na vlak i kupiti kartu u njemu. To se pokazalo kao greška.
Naime, karta do Püspökladánya (što je nekih pola sata vožnje) košta 825 forinti (preračunato, nekih 20-ak kn). No kondukter mi je, razumljivo, usto naplatio i kaznu, tj. nadoplatu za izdavanje karte u vlaku. I sve bi to bilo u redu da ta nadoplata ne iznosi - 2000 forinti! Odnosno, oko 50 kn. (Ne znam kolika je nadoplata na HŽ-u, ali mislim da nije više od 10 kn.) Tako sam jednosmjernu kartu do Püspökladánya platio skoro kao do Budimpešte.

Nakon već poznate vožnje amo-tamo po pusti, stižem u Szeghalom, odakle presjedam na drugi vlak za Vésztő. Vésztő je gradić od nekih 7500 ljudi u čijoj se blizini nalazi već spomenuto arheološko nalazište Vésztő-Magor, na kojem su nađeni tumuli iz mlađeg kamenog doba i jedna ranokršćanska crkva.
Inače, u tom dijelu Alfölda nakon što su Turci istjerani nije bilo gotovo nikakvih naselja, tako da su planski stvorena vrlo velika sela, koja su bila lokalni centri za veliko područje. Neka od tih sela kasnije su se urbanizirala (poput Békéscsabe ili Kecskeméta), a neka nisu (poput Vésztőa). Budući da sam imao nekih 50-ak minuta između vlakova, odlučio sam se prošetati mjestom, nadajući se naći nešto za pojesti. Vraga. Mjesto je bilo tek mrvicu življe od Pripjata.

Bližilo se vrijeme dolaska mog vlaka koji vozi na liniji Békéscsaba-Vésztő i natrag. Eno ga, dolazi:



Nakon promjene smjera u Kötegyánu, vraćamo se prema Gyuli. Prije Gyule slikam Crni Kriš:



Potom stižem u Gyulu. Gyula ima oko 32 000 stanovnika, smještena je uz Bijeli Kriš, od kojega se ovdje odvaja Élővíz-csatorna prema Békéscsabi, te prolazi centrom grada. Grad leži uz samu rumunjsku granicu. Ujedno je i najniži grad u Mađarskoj, leži na nadmorskoj visini od 88 metara. Ime grada može biti od staromađarske vojne titule ili pak od osobnog imena nekog plemića na čijem je posjedu bio osnovan samostan. Naselje se prvi puta spominje 1313. godine, kao Gyulamonostor. Grad se dosta brzo razvijao i 1484. postao i sjedište županije Békés. 1566. pada pod Turke. Dotada perspektivan grad zadržao je svoj prosperitet i pod turskom vlašću, postavši sjedištem sandžaka. Grad je između 1664. i 1666. posjetio i čuveni turski putopisac Evlija Ćelebija. Iz njegovih opisa vidimo da se radi o bogatom i razvijenom gradu, s uređenom infrastrukturom.
1692. dolazi do oslobođenja od turske vlasti, no tu nije kraj mukama. Grad su prvo 1703. opustošili Srbi, a potom 1705. i kuruci (plaćenička vojska koja se borila protiv Habsburgovaca). U to je vrijeme čitavo područje županije Békés bilo teška pustoš u kojoj gotovo da i nije bilo ljudi (prema jednom carskom zapisu, dvorski izaslanik obišao je čitavo područje županije i samo u mjestu Békés zatekao 10 ljudi, što je bilo najviše od svih mjesta). Stoga je započela kolonizacija i ponovni razvoj grada. Kolonisti su bili Mađari, Rumunji i Nijemci, što se vidi još i danas u imenima dijelova grada - Románváros i Németgyula. U nekih pola stoljeća grad je opet živnuo, da bi ga 1738. pogodila kuga, u kojoj je umrlo 1300 ljudi. Grad su često pogađali i požari - onaj iz 1801. progutao je čitav grad. Nakon toga pristupilo se urbanističkom oblikovanju Gyule i tada je definiran današnji raspored ulica. No grad je znao nastradati i u poplavama, kada bi Bijeli Kriš podivljao, poput one 1816. i 1843.
U revoluciji 1848., grad su zauzeli ruski vojnici, koje je car pozvao u pomoć nakon što su Mađari proglasili republiku. Upravo je iz Gyule na stratište u Arad otpremljeno čak 9 od 13 revolucionarnih generala koje su Austrijanci dali smaknuti u Aradu (i po legendi tu odluku zapečatili kucanjem kriglama piva - zbog čega je u Mađarskoj neprihvatljivo kucati se pivom).
Nakon što je grad 1855. skoro ponovno nestao s lica zemlje (uzrok je i opet bila poplava), započeli su radovi na uređenju novog korita Bijelog Kriša, inače najveći infrastrukturni projekt u doba Bachovog apsolutizma. 1858. "dalekovidne" gradske vlasti Gyule odbile su željeznicu, pa je tako željeznička pruga u grad stigla tek 1871. Taj zakašnjeli razvoj, zajedno s trianonskom granicom koja je praktički prošla kroz grad, pretvorili su Gyulu u uspavani provincijski gradić, a nauštrb nje razvila se susjedna, 16 km udaljena Békéscsaba. Danas mi se možda čini da je i bolje tako. Gyula je doista prekrasna ovakva kakva jest, liči na neki vojvođanski gradić, sa svojim dugačkim drvoredima, mirnim ulicama i lijenim kanalom koji vijuga gradom. Naravno, tu su i termalni izvori, zbog kojih je Gyula jedno od omiljenih odredišta mađarskih, ali i turista iz drugih država, npr. Rumunjske, pa čak i iz Vojvodine.

Ja sam prvo obavio ručak u jednoj simpatičnoj gostionici u centru, a potom sam napravio krug uokolo.
U blizini Gyule nalazilo se mjesto Ajtós, koje danas više ne postoji. 1455. jedan zlatar iz toga mjesta odlazi u njemački grad Nürnberg. Budući da je bio iz Ajtósa, uzeo je prezime Ajtósi, a dolaskom u Njemačku odlučio ga je germanizirati. Ajtó na mađarskome znači "vrata". Stoga je ovaj uzeo njemačku verziju prezimena - Dürer. 16 godina kasnije, dotičnom će se zlataru roditi sin, kojega će nazvati Albrecht.
Iako Albrecht Dürer nije rođen u Gyuli, njegova bista stoji u gradskom parku:



A malo dalje nalazi se i bista još jednog poznatog Gyulanina, koji doista i jest rođen u tom gradu - Ferenca Erkela. Erkel, rođen u Gyuli 1810., vjerojatno je uz Ferenca Liszta najpoznatiji mađarski skladatelj 19. stoljeća. Smatra ga se utemeljiteljem mađarske opere, a ujedno je i autor glazbe mađarske himne. Erkelovim imenom zove se i najviša mađarska glazbena nagrada.

Gyula je poznata i po još nečemu - u njoj se nalazi jedina preostala očuvana tvrđava od cigle u srednjoj Europi (ostale su ili ruševne, poput Bača, ili su posve uništene):





Tvrđava potječe iz 15. stoljeća, a danas ipak nije sačuvana u cijelosti. Ljeti se u njoj održavaju brojne turističke manifestacije, viteške igre, srednjovjekovni sajam i sl.

Nakon šetnje uz Élővíz-csatornu vratio sam se do centra. Pogled na Petőfi tér i gradsku vijećnicu:



Potom sam se okrijepio u Stogodišnjoj slastičarnici, drugoj najstarijoj u Mađarskoj. Kolači su solidni, ali ambijent je prelijep.
Jókai Mór utca:



I konačno pogled na Élővíz-csatornu:



Drvored koji vodi prema kolodvoru:



Kolodvor s operativne strane:



Na povratku nije bilo čekanja u Vésztőu, iako smo morali presjedati.

Karte nema, jer je put gotovo jednak onomu do Békéscsabe.

egerke @ 16:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.