Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, ožujak 9, 2015
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro, kako sam se već bio dogovorio s gospođom Miriam, prije doručka krećem kroz grad prema Lomi de la Cruz. U gradu se još vide tragovi sinoćnjeg karnevalskog veselja, na jednom trgiću pri kraju Calle Maceo nalazi se nešto poput permanentnog karnevalskog vašara, sa štandovima gdje se prodaje hrana, piće, a tu su i kojekakve drangulije, poput vrtuljaka. Ovako ujutro izgleda prilično otužno, kao mamurluk, s čistačima koji peru pod između štandova, premda se prodavači već spremaju otvoriti.

Ispred sebe nazirem cilj:



La Loma de la Cruz je 261 metara visok brežuljak na kojem je 1790. podignut križ u nadi da će prestati suša koja je pogodila ovaj kraj. To se i dogodilo, te se odonda svakog 3. svibnja održava hodočašće (Romerías del Mayo) u kojem se vjernici penju na vrh, gdje se onda služi misa. 1950. izgrađeno je stepenište s 465 stepenica kojim je uspon donekle olakšan. Kasnije je probijena i cesta s druge strane, no to je već zabušavanje. Ja ću stepenicama.

Malo bolji pogled, kroz park u kojem se nalaze neke apstraktne skulpture:



A ovako to izgleda iz neposrednog podnožja:



(ova cijev pripada topu)

Slijedi mukotrpan uspon uz brojanje stepenica da mi prođe vrijeme. Osim što ih ima puno, stepenice su i vrlo visoke. Srećom, svakih tridesetak stepenica nalazi se po jedno odmorište s klupicama. Nisam se predugo zadržavao na njima jer me u protivnome više ne bi bilo moguće dići, tako da sam za desetak minuta na vrhu. Nagrada za uspon je ovaj prekrasan pogled:



(dvije velike bijele zgrade na slici su bolnica Lenin)

Pogled nizbrdo:



Zum centra grada – vidi se Teatro Suñol:



Pogled prema sjeveroistoku:



Istoku:



Jugoistoku:



Na vrhu brda nalazi se i ova kula, za koju pretpostavljam da je podignuta u doba ratova za neovisnost:



A ovo je taj famozni križ, točnije, njegova već treća inkarnacija:



Još jedan malo bolji pogled prema bolnici Lenin:



Pogled u smjeru zapada:



Na vrhu se osim vidikovca nalaze i restoran i bar otvoren 24 sata, ali ja se ipak vraćam doma na doručak. Silazak ide nešto brže, pa opet u podnožju slikam onaj park skulptura:



Neke su poprilično dotrajale, proviruje im armatura.

Na povratku stajem u robnoj kući La Luz de Yara, kupiti nešto za popiti, te usput pokušati pronaći i pive za Marka. Ja sam sinoć u kineskom restoranu probao Mayabe, ništa posebno. No u robnoj kući imaju samo već uobičajeni Cristal i Bucanero. Pokušat ću negdje drugdje, premda imam osjećaj da to mora biti u Holguínu, inače ih neću pronaći, sudeći po tome da ih nigdje zapadnije nisam vidio.

Vraćam se na doručak, uobičajena kava, voće, sir, sok od manga... Gospođu Miriam sam još sinoć zamolio da, budući da mi žena kod koje bih trebao odsjesti u Santiagu (i koja je usto njezina sestrična - Kuba je stvarno mala) ne odgovara na SMS koji sam joj poslao još iz Camagüeya, provjeri telefonom je li rezervacija u redu. Kasnije navečer rekla mi je da se čula s njom i da ovoj nije ni stigla moja poruka, ali da je u redu i da ima mjesta. Sada ujutro dolazi mi poruka iz Santiaga (žena se zove Sandra) da je ipak dobila moj upit, s danom zakašnjenja. Dakle, komunikacija putem SMS-a unutar Kube nije baš najpouzdanija...

Nakon doručka sam spreman za drugu rundu obilaska grada i potrage za pivama. Tom se prilikom opet suočavam s iracionalnošću kubanskih vozača bici-taksija. Hodam tako svojim putem, prilično odlučno, ne zastajkujem, ne izgledam zbunjeno, očito je da znam kamo idem i kako idem. Unatoč tomu, s druge strane ulice, iz sjene u kojoj je parkiran, fućka mi vozač bici-taksija. Nakon što se okrenem u njegovom smjeru, pita me trebam li taksi. To je ono što mi strahovito ide na živce kod taksista u takvim zemljama, to salijetanje prolaznika koji očito nemaju nikakav interes za taksijem. Ako mi treba taksi, ionako ću doći do tebe. Ako mi ne treba, neću promijeniti svoju odluku samo zato što mi ga ti nudiš. Zato budi kuš i čekaj u svom vozilu da mušterija dođe k tebi.

Po povratku u centar prvo se upućujem na Parque Calixto García, kako bih otišao u drugu robnu kuću iz vodiča i ondje pokušao pronaći pive. Naravno, za to treba čekati u redu ispred ulaza, kako ne bi svi nahrupili. Čekanje traje desetak minuta. Za to vrijeme vidim jednog tipa kako prolazi s otvorenom limenkom Caciquea. Dakle ipak ga se može kupiti negdje u blizini. Naposljetku dolazim na red, ulazim u robnu kuću – i shvaćam da se unutra prodaje samo odjeća. Dakle, potrošio sam 10 minuta bezveze. Vraćam se na ulicu i obilazim još nekoliko prodavaonica živežnih namirnica, u jednoj od njih prisustvujući prodavačičinom elaboriranom evidentiranju prodane robe u tekicu (vjerojatno je riječ o racioniranim namirnicama, pa se to mora zabilježiti) sve dok napokon u jednoj rupi u zidu, gdje se roba prodaje za nacionalne pesose, ne primijetim ono što tražim. Uzimam jednu limenku Mayabea i dvije Caciquea (jednu za sebe), tako da sam time riješio Marka, jer sumnjam da ću naći još išta zanimljivo u ostatku Kube.

Opskrbljen pivama fotografiram Prirodoslovni muzej, smješten u zgradi slikovite fasade:



U potrazi sam za Telepuntom, ali njega nema. Na obližnjoj Plaza de la Marqueta nalazi se ova natkrivena tržnica po kojoj je čitav trg dobio ime:



Postoje glasine o adaptaciji tržnice u koncertnu dvoranu, ali radovi nikako da otpočnu.

U uređenoj kući vjerojatno se nalazi neka galerija:



A ovo je javno kupalište, sa zgodno oslikanom fasadom:



Pogled na oronuli ulaz u tržnicu:



I kolonada na južnoj strani trga:



Vraćam se ponovno prema predjelu gdje se nalazi moj smještaj, ali nastavljam dalje, prema novijem dijelu grada. Ispod Avenide de los Libertadores nalazi se ovaj pothodnik:



Natpis kaže: „Manuelov pothodnik. U počast Holguincu koji je potaknuo njegovu izgradnju kako bi sa svojim unucima mogao proći preko avenije da bi gledao bejzbolske utakmice na stadionu.“

Stadion se doista nalazi odmah pored pothodnika. Zanimljivo je da se na Kubi riječ pelota, koja inače označava staru baskijsku igru odbijanja lopte u zid, koristi u značenju bejzbola. Zanimljiva je još jedna stvar, upotreba prilično čudne riječi „pirijod“ za pothodnik. Objašnjenje je sljedeće:



Pozadinu upotrebe ruskog naziva za dotični objekt nažalost ne znam. Možda je to jednostavno ruska posuđenica u kubanskom španjolskom.

Skrećem u Avenida XX Aniversario (odnosi se vjerojatno na 20. obljetnicu Revolucije), gdje me odmah dočekuje ovaj grafit:



„Sport je pravo naroda“. Na Kubi se doista toga drže, te su ulaznice za sve sportske događaje potpuno subvencionirane.

Malo dalje nalazi se ovo:



„Oni koji umru za život ne mogu se zvati mrtvima.“ Ovo me podsjeća na onu „Navik on živi ki zgine pošteno“...

Lijevi na slici je Camilo Cienfuegos, desnoga ne prepoznajem. Po kosi bi mogao biti Che, ali po crtama lica ne.

U međuvremenu se malo naoblačilo, ali vrućina ne popušta. Jedna slika usputnog socrealističkog nebodera:



Ovdje, praktički na rubu grada, nalazi se trg koji ima obavezno svaki grad na Kubi – Plaza de la Revolución:



Nisam se upućivao skroz do njega, nisam smatrao potrebnim izbliza dokumentirati ovaj spomenik koji ionako praktički stoji na livadi.

S druge se strane nalazi spomenik koji liči na neki totem ili obrednu masku:



Natpis na plakatu kaže „Za bolji Holguín koji želimo slijediti gradeći“.

Ovo je pogled između totema (koji je lijevo od slike) i Plaze de la Revolución (koja je desno od slike):



Upućujem se na ručak u Tabernu Pancho, koja se nalazi odmah iza hotela neobična naziva – Pernik. Ako se sjećate, Pernik je grad u Bugarskoj, meni osobno najružniji grad koji sam ikad vidio. Mislim si da je to možda grad prijatelj Holguína – kasnije ću međutim ustanoviti da nije (ali, zanimljivo, grad prijatelj mu je iranski Jazd). No neke veze s Pernikom i Bugarskom ipak ima, jer se i ulica gdje se nalazi zove Avenida Jorge Dimitrov.

Taberna Pancho je malo teža za pronaći, pa moram pitati u hotelu. Sakrivena je u šumarku jedan blok dalje. Unutra je ugodno prohladno, no nažalost nemaju ništa od onoga što me zanimalo na meniju. Na kraju se odlučujem za neko kompromisno rješenje (ne sjećam se više što je bilo, mislim neka tjestenina), a za desert uzimam pitu od guave, koja je ogromna, tako da ću ju morati ponijeti na put, budući da sam jedva pojeo dvije trećine, a dovoljno je ukusna da mi ju je žao baciti.

Ružni socijalistički blokovi s druge strane Avenide Dimitrov:



Poneki od njih ukrašeni su motivima iz indijanske umjetnosti:



Vraćam se natrag prema casi particular. Trebam se spakirati i pripremiti na polazak prema kolodvoru. Nije još hitno, ali bolje da ne radim sve u zadnji čas.

Gore ste na prvoj slici s „pirijodom“ mogli u pozadini vidjeti dio jednog od kamiona koji služe za prijevoz ljudi (već sam ih spominjao), a sada evo slike jednoga u cijelosti:



Pokušajte zamisliti komfor vožnje u takvom vozilu, naročito kada se vozite po nekoj lokalnoj polurazrovanoj cesti.

Po povratku u casu, gospođa Miriam mi kaže da ubrzo dolaze drugi gosti, koji imaju malu bebu, i bih li mogao iznijeti stvari iz sobe, jer će njima očito trebati odmah soba. Nema frke, pakiram se, iznosim stvari iz sobe, plaćam, a potom sjedam na verandu i odmaram se promatrajući život Holguína pred mojim očima. Iz smjera stadiona, gdje je vrhunac karnevalskih događanja svake večeri, a ni po danu nije manje živo, dopire treštanje reggaetona. U jednom se času pojavljuje i sin od gospođe Miriam, koji malo ćaska sa mnom, o nogometu, naravno. Čovjek zna za Šukera (u pravu je on kad kaže da je najpoznatiji hrvatski izvozni brend), ali zna čak i to da je on trenutno predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza! Čuo je naravno za Modrića, Rakitića...izgleda da se na Kubi intenzivno prati barem španjolska liga.

Nakon nekog se vremena pojavljuje isti onaj tip od jučer, pozdravljam se sa svojim domaćinima i krećem s njim do kolodvora. Kaže mi kako sad mora čekati isti taj bus s kojim ja idem dalje, kako dolaze neki novi gosti (očito ne gospođi Miriam, jer ona ima popunjenu sobu), a onda kaže „eto, takav je život“. Vjerojatno se ne buni, s tih nekoliko CUC-a koje zaradi dnevno može si malo podebljati kućni budžet.

Ja odlazim u čekaonicu, podignuti kartu. Budući da nisam imao sitnoga, a nije imao ni taksist (čest prizor na Kubi – ako platite npr. s 20 CUC-a, a nešto košta 3 CUC-a, neće vam imati za uzvratiti. Tada nastaje bjesomučna potraga za nekim tko može razmijeniti novac.) moram prvo platiti kartu, kako bih mu onda od sitniša koji dobijem mogao platiti za vožnju. Napokon je i to sređeno, ja se smještam u minijaturnu čekaonicu, te se nadam da bus neće previše kasniti.

Kasnio je oko pola sata, dovoljno da si kupim bocu vode u obližnjem baru, jer nisam bio siguran da ću izdržati do Santiaga bez vode.

Bus je posve popunjen, tako da jedva nalazim jedno slobodno mjesto i ubrzo krećemo prema Santiagu.

Provincija Holguín, kako sam već spomenuo, dala je nekoliko značajnih Kubanaca. Uz već spomenutu braću Castro, rođene na plantaži u Biránu (plantaža je kasnije nacionalizirana i danas se tamo nalazi povijesni muzej Birána, koji je zapravo više kao neka rekonstrukcija života na selu na kubanskom istoku, a zanimljivo ga je posjetiti, ako ni zbog čega drugoga, onda da se vidi kolikog se nasljedstva Fidel odrekao kako bi se posvetio borbi za boljitak čitavog naroda, iako je mogao uživati kao bogati plantažer), tu su rođeni i svrgnuti diktator Fulgencio Batista, a i književnik Reinaldo Arenas.

Reinaldo Arenas, isprva simpatizer Revolucije, došao je u sukob s vlastima koje su smatrale da je „ideološki zastranio“. Naime, Arenas je otvoreno izražavao svoju homoseksualnost, a u svojim je djelima kritizirao i mnoge aspekte političke vladavine (no kritizirao je i Crkvu, američku kulturu i politiku, kao i različite kubanske i međunarodne književne ličnosti). Zbog toga je odgulio dvije godine u zatvoru (uspio je jednom pobjeći iz njega i čak pokušao otploviti na Floridu, ali je vraćen). Kada je Castro 1980. dopustio tzv. Marielski egzodus (tijekom kojega je u 5,5 mjeseci, između travnja i listopada, Kubu napustilo ukupno oko 125 000 ljudi) Arenas je otišao u SAD, gdje se skrasio u New Yorku. Postao je jedan od glavnih američkih kritičara kubanske vlasti. No 1987. dijagnosticirana mu je sida. Nakon 3 godine bitke s bolešću, tijekom kojih je nastavio sa strelicama spram Havane, u sâm osvit Specijalnog perioda, 7. prosinca 1990. počinio je samoubojstvo predoziravši se lijekovima i alkoholom. Imao je 47 godina. Premda vjerojatno ne bi bio sretan činjenicom da se i 24 godine nakon njegove smrti Castrova vlast drži, možda bi mu laknulo što je Kuba u međuvremenu postala mnogo tolerantnija prema homoseksualcima i LGBT osobama općenito (danas vam država čak subvencionira i operaciju promjene spola – čak sam tijekom svog boravka vidio nekoliko osoba za koje bih se zakleo da su transseksualci).

S druge strane, Fulgencio Batista y Zaldívar, rođen u Banesu 1901., krenuo je gotovo sa samog dna. Bio je miješanog španjolsko-afričko-indijansko-kineskog porijekla, a nakon majčine smrti, u dobi od 14 godina, napustio je školovanje uzdržavajući se radeći u polju šećerne trske, na željeznici, u luci, kao krojač, mehaničar, te prodavač ugljena i voća. S 20 godina prijavio se u vojsku, te je napredovao do čina narednika. 1933. bio je na čelu tzv. Pobune narednika, kada je vojska smijenila tadašnjeg predsjednika Gerarda Machada i ustoličila Carlosa Manuela de Céspedesa y Quesadu, sina mnogo poznatijeg oca. No kako isti nije imao političku podršku, mandat mu je potrajao manje od mjesec dana. Naslijedio ga je Ramón Grau, a Batista je u međuvremenu uslijed velike čistke Machadovih kadrova postao zapovjednik vojske i dobio čin pukovnika. To mu je omogućilo da praktički imenuje predsjednike-marionete, pa je tako Kuba između prosinca 1933. i prosinca 1936. imala čak 4 predsjednika. Nakon Federica Lardea Brúa, koji je odradio čitav mandat, Batista se sâm kandidirao i pobijedio na izborima 1940., postavši tako prvi ne-bijelac na čelu Kube. Napredni zakoni u korist radničkih prava i sindikata priskrbili su mu podršku Komunističke partije Kube, iako je Batista podupirao kapitalizam i SAD. 1941., nakon napada na Pearl Harbor, Kuba je ušla u Drugi svjetski rat na strani Saveznika.

Nakon što je njegov odabrani nasljednik poražen na predsjedničkim izborima 1944. od Graua, Batista napušta Kubu i odlazi u SAD, tvrdeći da se ondje osjeća sigurnijim. Većinu tog vremena proveo je živeći u njujorškom hotelu Waldorf Astoria i u svojoj vili u Daytona Beachu. Nastavio je međutim sudjelovati u kubanskoj politici, te je 1948. izabran u Senat. Odlučio se kandidirati na predsjedničkim izborima 1952., međutim po šansama je bio tek treći. Stoga je u ožujku 1952., tri mjeseca prije izbora, izveo državni udar, proglasio se „privremenim predsjednikom“, no kako su SAD odmah priznale njegovu vlast, odlučio ju je zadržati. U drugom mandatu Batista je mnogo manje brinuo za interese radnika, a umjesto toga pokušao se dodvoriti bogatoj klasi Havane, od koje se osjećao neprihvaćenim zbog svog niskog porijekla. Stoga je marljivo radio na tome da pokuša akumulirati što veće osobno bogatstvo kako bi eventualno na taj način stekao priznanje određenih društvenih krugova. Otvorio je zemlju američkom kriminalu, te su tako u Havani počele nicati kockarnice i bordeli (prema jednoj procjeni, u Havani je u to vrijeme bilo čak 11 500 prostitutki – čisto kao odgovor nekim kritičarima kubanskog socijalizma koji kao primjer lošeg stanja i siromaštva navode kako se žene po Havani prostituiraju – prostituiraju se, ali nikako ne u ovolikom broju kao „naprednih“ pedesetih), a grad je postao hedonistička prijestolnica svijeta. Batista je obećao dozvolu za otvaranje kasina svakomu tko uloži milijun dolara u otvaranje hotela ili 200 000 dolara u otvaranje noćnog kluba – i, za razliku od SAD-a, nije se propitivalo porijeklo investiranog novca. Ubrzo su se na Kubi skrasili Lucky Luciano (koji je pušten iz zatvora pod uvjetom da se vrati na Siciliju – no on je krenuo zaobilazno preko Havane, zadržavši se ondje neka tri mjeseca, vodeći poslove, prije nego je pod američkim pritiskom izručen Italiji) i Meyer Lansky. Lansky i Batista bili su bliski prijatelji, a Batisti je bilo zajamčeno 30% prihoda iz Lanskyjevih kasina. 22. prosinca 1946. u havanskom hotelu Nacional, pod izlikom koncerta Franka Sinatre, održan je dotad najveći skup sjevernoameričkih mafijaša, prvi nakon onoga u Atlantic Cityju 1929.

Podrška SAD-a bila je zajamčena – američke kompanije u svom su vlasništvu imale 40% kubanskih polja šećerne trske, skoro sve stočne farme, 90% rudnika, 80% komunalnih usluga, gotovo kompletnu naftnu industriju, a dvije trećine kubanskog uvoza bilo je iz SAD. Amerikanci su Batistinu odanost znali dobro nagraditi – recimo, telefonska kompanija ITT poklonila mu je zlatni telefon. Američka pomoć Kubi uglavnom je bila u obliku oružja – gotovo ništa nije išlo u korist poboljšanja života običnih Kubanaca. No kako je to bilo vrijeme makartizma, Amerikancima je odgovarao Batistin antikomunistički stav i zbog toga su mu bili spremni progledati kroz prste za sve ostalo. No iako je Kennedy kasnije optuživao Eisenhowerovu administraciju za to da je podupiranjem Batiste antagonizirala Kubance protiv SAD-a, te dao Castru za pravo u njegovoj reakciji, ipak je zadržao politički kurs SAD-a spram Kube, odbivši suradnju s Castrom iz istih razloga zbog kojih je njegov prethodnik podupirao Batistu – straha od komunizma.

Batista je raspisao predsjedničke izbore 1954., na kojima se kandidirao uime koalicije nekoliko stranaka. Usto je prionuo na zastrašivanje protukandidata, tako da je većina birača bojkotirala izbore. Batista je na kraju pobijedio s 45,6% glasova svih upisanih birača, a njegov protukandidat, već spomenuti Grau, dobio je samo 6,8% glasova. Ostali su bojkotirali.

Suočen sa sve većom unutrašnjom opozicijom, Batista je postao sve sumnjičaviji, gledajući u bilo kojem pripadniku mladeži potencijalnog revolucionara. U travnju 1956. dio vojnih časnika pokušao je izvesti vojni udar protiv Batiste, ali su pohapšeni. Ujesen 1956. Batista je privremeno zatvorio Sveučilište u Havani (koje će ostati zatvoreno sve do Revolucije), a glavobolju mu je u međuvremenu počela zadavati i Castrova gerila na istoku zemlje. U ožujku 1957. preživio je atentat prilikom napada na predsjedničku palaču. Čitava zemlja bila je protiv njega, a stav su počeli mijenjati i Amerikanci. Novi predsjednički izbori trebali su se održati u lipnju 1958. Batista na njima nije imao pravo sudjelovati, ali ih je svejedno, „zbog sigurnosne situacije“ odgodio za studeni iste godine. Sada su se kandidati suočavali i s prijetnjama Castrovih gerilaca ako ne odustanu od kandidature, jer su tako davali legitimitet Batisti. Neki su se povukli (npr. Grau, koji se bio odlučio ponovno kandidirati), ali izbori su ipak održani, a zahvaljujući izbornoj prevari Batistin je kandidat pobijedio. Samo nekoliko dana kasnije, američki veleposlanik priopćio je Batisti da više ne može računati na američku podršku. Na Batistin upit može li barem otići u svoju kuću u Daytona Beachu, rečeno mu je da bi mu bolje bilo zatražiti azil u Španjolskoj. Na proslavi Nove godine 1959. Batista je priopćio svojim najbližim suradnicima da napušta zemlju. Oko 3 sata ujutro 1. siječnja 1959. Batista je sa svojom obitelji i 40 sljedbenika napustio zemlju i odletio u Dominikansku Republiku. Malo kasnije iz Havane je poletio i drugi avion, u kojem su bili ministri, službenici i načelnik Havane.

U sedam godina diktature, Batistin režim pobio je oko 20 000 ljudi, a u regiji poznatoj po zloglasnim diktaturama, Batistina je bila jedna od najkrvavijih. Nakon što je iz Dominikanske Republike zatražio azil u Meksiku, koji je odbijen, smilovao mu se portugalski diktator Salazar, koji mu je dao azil pod uvjetom da se više ne bavi politikom. Živio je na Madeiri i Estorilu, baveći se pisanjem i radeći u španjolskoj osiguravajućoj kući koja je ulagala u nekretnine na Costi del Sol. Umro je od srčanog udara 6. kolovoza 1973., u dobi od 72 godine, u španjolskoj Marbelli. Dva dana kasnije na njega su trebali izvršiti atentat Castrovi agenti, ali, kao i onomad s doplovljavanjem Granme, opet su zakasnili dva dana.

Osim spomenutih znamenitih Kubanaca koji potječu odavde, u ovoj se provinciji nalaze i mjesta Alto Cedro, Marcané, Cueto i Mayarí, poznata iz legendarne (i vjerojatno druge najizvođenije – nakon Guantanamere) kubanske pjesme Chan Chan, koju je popularizirao film Buena Vista Social Club.

Vozimo se prvo na jugozapad, prema Bayamu. Na horizontu se nazire Sierra Maestra, najviše kubansko gorje:



U Sierri Maestri nalazi se i Pico Turquino, s 1974 metra najviši vrh Kube. Zapravo je to poprilično neobično – većina Kube je ravna ili ima pokoje izolirano gorje, a onda je na njenom krajnjem jugu sve to kulminiralo u Sierri Maestri, koja se na drugu stranu strmo ruši u Karipsko more. Ovo je najdivljiji dio Kube, tu su se oduvijek smucali revolucionari, od boraca za oslobođenje od Španjolaca, do Castrovih gerilaca.

Prolazimo kroz Bayamo, glavni grad provincije Granma, koji je poznat i kao ciudad de los coches (grad zaprežnih kola), budući da oko 40% građana koristi zaprege za transport, dok ih samo 15% koristi motorna vozila. Bayamo je inače bio glavno uporište pobunjenika tijekom Desetogodišnjeg rata, te su ga Španjolci, nakon što su ga poslije tromjesečne borbe zauzeli, spalili. Zbog toga je Bayamo jedan od simbola kubanske neovisnosti, pa se tako i kubanska himna zove La Bayamesa.

U Bayamu se zadržavamo samo kratko na kolodvoru, te potom nastavljamo prema Santiagu. Po onome što vidim (a to su uglavnom predgrađa) Bayamo mi i ne izgleda osobito obećavajuće, no svjestan sam da ni drugi gradovi nisu tako izgledali prije nego sam se zaputio u centar. Za Bayamo na ovom putu međutim nemam vremena.

Sada idemo prema istoku, paralelno sa Sierrom Maestrom. U jednom času prelazimo preko pruge, što bi trebala biti glavna dužotočna magistrala:



A onda se lagano počinje spuštati i mrak, pa slikam još jednu mutnu sliku, pogled na sjever, gdje se sada negde u daljini nalazi Holguín:



Prolazimo kroz ne baš osobito zanimljiva provincijalna mjesta, a onda se zadnjih 30-ak km spuštamo na autopistu, koja odavde čeka produljenje prema zapadnim dijelovima otoka. Stižemo u drugi po veličini kubanski grad, za koji kruže glasine da je mnogo temperamentniji i frenetičniji od Havane, čak i opasniji, s jineterima koji mogu iznuriti i najizdržljivije. Baš divno...

Kolodvor se nalazi odmah pored santijaške Plaza de la Revolución, s ogromnim konjaničkim kipom Antonia Macea. I ovdje me čeka vozač s mojim imenom, koji će me prebaciti do case particular. No uz mene je tu još i neki sredovječni talijanski bračni par koje također mora nekamo prebaciti. Ja kažem vozaču kako moram samo rezervirati kartu za prekostra za Baracou, budući da postoji samo jedan bus dnevno i obično je popunjen ako se karta ne kupi na vrijeme. Ne želim riskirati. Vozač mi kaže da nema problema. No čekanje u redu i rezervacija su se oduljili na skoro 15 minuta, tako da po izrazu lica ovih Talijana vidim da im nije nimalo drago. Ispričavam se, a vozač u polušali kaže „Ispričaj se njima, meni ne smeta.“ Tko zna što su mi sve izgovorili dok nisam bio tamo...

Vozilo je stari Mercedes 180, s kraja pedesetih, a izgleda da ima neki sofisticirani sistem s otvaranjem prtljažnika, budući da prvo otvori vratašca gdje je otvor rezervoara, a onda tamo valjda ima neki gumb kojim otvara prtljažnik. Suvozačko sjedalo u autu je prilično slabo pričvršćeno i neprekidno se giba u svim smjerovima, što daje efekt sjedenja na električnom biku.

Santiago je sagrađen na nekoliko brdašaca i obronaka, tako da je sav gore-dolje. U nekoliko navrata prelazimo preko prijevoja, spuštamo se u udoline, zaokrećemo kroz labirint uskih jednosmjernih ulica, te se naposljetku zaustavljamo pred kućom gospođe Sandre i njenog supruga kojem nisam zapamtio ime. Talijani idu dalje, ali moramo riješiti račun. Gospodin plaća za sve, ja mu vraćam svoj dio. Ispada da mi fali jedan CUC sitnog za moju trećinu, a krupno ne mogu razbiti (nema mi za vratiti), pa se još moram ispričavati i što im ostajem dužan.

Sandra i suprug imaju prekrasnog crno-bijelog dugodlakog mačka. Podsjeća na Kandúra, ali s mnogo duljom dlakom. Kasnije ću doznati da ima 10 godina i da je to već gospodin. Usto imaju i čau-čaua imenom Rambo, koji ima godinu i pol i tipično je blesavo pseto koje očito izvlači kraći kraj ako se ustremi na mačka (kojem nisam upamtio ime).

Opet sam se pošteno uznojio i usvinjio, pa se prvo bacam pod tuš, a potom večeram ostatak one pite iz Holguína. Nisam gladan, tako da sam odbio večeru (to me Sandra pitala još preko Miriam u Holguínu), ali ovu pitu moram pojesti. Dok se vrzmam po sobi na postraničnoj stijenci frižidera primjećujem kukca sličnog žoharu. Ono što je međutim neobično jest njegova veličina. Kukac ima barem 5 cm duljine. Ne znam je li posrijedi neki lokalni karipski žohar ili nešto drugo slične veličine, ali ne želim ga u sobi. S obzirom da ne volim ubijati životinje (što me ne sprečava da jedem one koje je netko drugi ubio) pokušavam ga nekako privoljeti da prijeđe na komad toaletnog papira ili na đon moje cipele, kako bih ga prenio do prozora, te ga kroz njega iskipao van. No on umjesto toga počinje bježati od mene. To nije dobro, ne želim da mi po noći padne na glavu ili mi se smuca po sobi, uvuče mi se u prtljagu ili tko zna što. Idućih 45 minuta provodim u nadmudrivanju kako da kurvinog sina konačno prisilim da se prebaci drugamo. U jednom ga času čak i uspijevam prebaciti u kupaonicu i zatvoriti vrata, no on ubrzo ispod vrata ponovno dolazi natrag u sobu. Skoro mi se uvlači u ruksak. Nakon još malo natezanja, pomicanja kreveta, lupanja sandalom po podu, konačno mi je dojadilo, te ga pošteno odalamim sandalom. Polumrtvoga ga pokupim (još trza nožicama), te ga prebacim na toalet-papir, pa na rub prozora. No on se ne da. Zadnjim snagama se upire da bi se vratio u kuću. Hvatam ga toalet-papirom i bacam u zahod. Nije mi drago, ali imao je svoju šansu. Imao ih je barem pet. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, žohar ide u sobu dok ga ne umlate.

Dok sam se ja nadmudrivao sa žoharom, Talijani su se vratili iz svojeg smještaja, te sam ih čuo kako večeraju u unutrašnjem dvorištu. Kasnije su se smjestili na verandu gdje pričaju sa Sandrom i njenim suprugom. Ja ću se umjesto toga malo prošetati okolicom. Ne mislim ići daleko, ipak je već kasno, a i ne želim iskušavati reputaciju Santiaga, ali malo procunjati uokolo mogu. Sandra mi kaže da ne idem nizbrdo, jer je nesigurno, već da odem u drugom smjeru, prema centru. No budući da sam ja upravo htio na tu stranu koja je nizbrdo, spuštam se paralelnom ulicom. Ovaj dio grada nazvan je Tivolí i zapravo je stara četvrt francuskih kolonista izbjeglih s Haitija. Izlazim na Avenidu 24 de Febrero i upućujem se njome prema luci. Zadnji blok prije mora zapravo je nadsvođeni morski rukavac gdje se već poprilično osjeti smrad luke. Vraćam se susjednom ulicom nazad, do Pasea Alameda, koji je glavno gradsko šetalište. Ovdje ima života, a ima naravno i dosadnih bici-taksista. Jedan me snimio s nekih 50 metara udaljenosti i počeo vikati u mom smjeru. Budući da se ja nisam osvrtao, nego sam nastavio hodati svojim poslom, dotični je inteligentno zaključio da se mora požuriti i doći do mene, kako bi mi ponudio taksi. Gle, stari, ako te ignoriram, to znači da mi ne treba taksi. Ne da se on smesti, ako mi ne treba taksi, može li mi ponuditi nešto drugo, cigare, razgled grada... Pobogu. Ne želim ti dati novac, shvati to!

Nakon nekih 500-tinjak metara skrećem od obale u unutrašnjost i lagano radim krug natrag prema svojoj casi. Valjda ću ju naći u onom labirintu uličica. Na koncu ju naravno promašujem, radim preveliki krug i vraćam se opet na Avenidu 24 de Febrero, malo dalje od onoga gdje sam se prvi put spustio. Umjesto kruga napravio sam puževu kućicu. Vraćam se bez problema do case (naravno, opet sam se taktički provukao kroz paralelnu ulicu da Sandra ne bi pomislila da sam otišao nizbrdo Laughing ), te se pozdravljam sa svojim domaćinima, dogovaram vrijeme doručka i povlačim se na počinak. Žohar još pluta u zahodu, ali sad ću nažalost morati pustiti vodu. Valjda nema još koji negdje u mraku...

egerke @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 8, 2015
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka odlučujem dobro iskoristiti jutro, pa krećem prvo do centra kako bih pogledao maketu grada, koja se nalazi u Calle General Gómez. To je inače hit na Kubi, u više gradova napravljene su vrlo detaljne makete koje prikazuju čitav grad. Havana ima čak dvije, jednu za čitav grad i drugu za La Habanu Vieju. No ovu camagüeysku ne uspijevam naći, na rečenoj adresi ne piše ništa, niti mi to izgleda kao zgrada u kojoj bi se uopće mogla smjestiti maketa, tako da nakon malo vrzmanja uokolo odustajem i zapućujem se zapadno od centra, obići još nekoliko lokacija.

Putem do prve od njih, nailazim na ovaj zgodan mural:



Nažalost, ova žena se taman stala ovako i krenula pričati na mobitel, a to je jedini kut iz kojega sam mogao dobro uloviti čitav mural.

Nastavljam dalje i ubrzo dolazim do crkvice Sv. Ane:



Sagrađena je 1697., obnovljena u 19. st. i zapravo nije nešto osobito zanimljiva ni izvana ni iznutra, ali eto, da mogu reći da sam ju vidio.

Inače, zanimljivo, u gotovo svakoj crkvi vidio sam plakate s obaviješću o potrebi pranja ruku kako bi se spriječila kolera – naime, na susjednom Haitiju upravo je u tijeku epidemija kolere, pa treba poduzeti mjere opreza.

Nastavljam ponovno prema crkvi Nuestra Señora del Carmen, koju sam već obišao dva dana ranije, no ovaj puta slikam i samostan uršulinki koji se nalazi pored nje, a u kojem je danas ured gradskog povjesničara:



Crkva Nuestra Señora del Carmen iznutra:



I pogled iz nje na Plazu del Carmen:



(na desnoj strani vidite da onaj stari opet sjedi na klupi pored svog odljeva)

Nastavljam dalje prema jugu i dolazim do lijepog trgića na kojem se nalazi crkva San Cristo del Buen Viaje:



Ova je sagrađena 1723., premda je današnji oblik iz 19. st.

Iza nje se nalazi camagüeysko groblje, gdje između ostaloga počiva i Agramonte, ali i još neki kubanski velikani, kao npr. negdašnji revolucionarni predsjednik (u dva navrata) Salvador Cisneros Betancourt. Nisam ulazio, već sam samo poslikao ulaz:



Natpis kaže „Bože, daj slavu i mir onima koji ovdje počivaju“.

Polagano još lunjam ulicama Camagüeya, ubijajući vrijeme do polaska na kolodvor. U jednom času prisustvujem nečemu što bih mogao opisati kao vatrogasnu vježbu, premda bez požara, gdje nekoliko vatrogasaca trči niz ulicu, rastežući za sobom crijevo, te potom počinju nasumično zalijevati kolnik. Možda nije vježba nego ispitivanje opreme...

Vraćam se do case particular i pitam Marais, koju sam već ranije zamolio da mi rezervira smještaj u Holguínu, je li to učinila. Ispada da nije, ali zatim preda mnom zove jedan broj i daje mi adresu gospođe Miriam, premda kaže da će me čekati na kolodvoru. Pakiram stvari iz sobe, pozdravljam se s domaćinima i potom s onim istim taksistom u olupini od Moskviča odlazim na kolodvor. Pred kolodvorom se naravno nalazi hrpa lešinara koja će vam, bez obzira što vide da dolazite na kolodvor i očito mogu pretpostaviti da želite putovati autobusom, nuditi taksi – bilo gradski, bilo da vas taksijem prebace do vašeg odredišta na koje ste zapravo krenuli autobusom. Razmišljam si koliko su ti ljudi očajni u potrazi za mušterijama, da pretpostavljaju da će turist (jer uglavnom njih pikiraju) radije platiti njima 100 CUC i voziti se u rasklimanom i neklimatiziranom autu, nego se za 10 CUC voziti u klimatiziranom busu. Nema veze kamo idete, ovi bi vas vozili i do Havane. I uopće ne shvaćaju futilnost takvih ponuda, oni jednostavno žive svoju „ako prođe, prođe“ metodu.

Autobus kasni. I ovdje je Viazulova čekaonica odvojena – stvarno postoji apartheid između onih koji svoj prijevoz plaćaju u CUC-ima i onih koji ga plaćaju u nacionalnim pesosima. Kojiput su i Viazulove čekaonice luksuznije, premda se taj luksuz obično svodi samo na klimu. Međutim, ova u Camagüeyu nema ni to, samo fizičku barijeru u odnosu na plebs.

Autobus napokon dolazi te krećemo na trosatno putovanje za Holguín. Odmah po izlasku iz Camagüeya primjećujem još jednu kubansku specifičnost – organopónico, kao neku vrstu gradskog povrtnjaka, gdje se uzgaja većina povrća za gradske tržnice. Organopónicos su također proizvod Specijalnog perioda, kada je zbog gladi došlo do masovnog povećanja poljoprivrede, pogotovo u gradovima koji su dotad bili ovisni o proizvodima sa sela čiji se dotok smanjio zbog nestašica benzina za transport poljoprivrednih proizvoda. No organopónicos su preživjeli i danas se smatraju jednom od okosnica kubanskog održivog razvoja.

Vozimo se od Camagüeya prema istoku. U nekom usputnom mjestu (možda Siboneyu?) bilježim ovaj prizor:



Još malo usputnog krajolika:









Dolazimo u Las Tunas, sjedište istoimene provincije, koja je poznata po tome da je praktički nepoznata. Stisnuta između Camagüeya i Holguína, ova provincija oskudijeva kulturno relevantnim lokalitetima i razvikanim plažama, pa ju mnogi putnici zaobilaze. Provincijsko središte je također neugledan grad, iz kojega bilježim nekoliko kadrova:



(„Pravde se ne moraju uopće bojati narodi, već oni koji ju izbjegavaju prakticirati.“ José Martí)

Usputne panelke:



I opet smo na putu:



Te još malo propagande:





(desno piše „Ujedinjeni za napredni i održivi socijalizam“, a lijevo „Ponosni na našu povijest“)

I nakon 3 sata vožnje, uz već podosta kašnjenja, stižemo u Holguín. Kolodvor je na rubu grada i izgleda kao neko usputno stajalište, tako da se izmjena putnika obavlja praktički uz cestu. Dočekuje me neki tip, koji me pita trebam li prvo možda rezervirati kartu za idući dan. Upravo tako. Odlazimo u Viazulov ured (koji je ovaj put vrlo mala kancelarija s čekaonicom za možda desetak ljudi, ako se jako stisnu), te se predbilježujem za kartu za sutra, kupiti ju ovaj put ne mogu prije polaska, tako da ću morati sutra doći ranije po nju.

Naravno, moje ime i prezime svugdje izazivaju problem, budući da imam ime koje ne liči ni na koje globalno poznato ime, tako da ga ili moram slovkati, ili ga jednostavno pokažem u pasošu i nadam se da će ga dobro prepisati. I to je nešto što mi se događa i inače na putovanjima, naročito u hostelima i hotelima, ako unaprijed rezerviram.

Izlazim s onim tipom do njegovog auta. Vozi Peugeot 404, pa me, dok se vozimo, pita je li mi uopće poznat taj auto. Kako ne, imao ga je pokojni muž prijateljice moje majke, a i inače se mogao vidjeti po Hrvatskoj. Kaže da je on svog nabavio iz Argentine, pa ne zna je li se uopće taj tip proizvodio u Europi. Veli da je star, ali pouzdan, kako mu je svojedobno otišao neki dio (nemam pojma koji, nisam razumio što je rekao), a kako na Kubi nema originalnih rezervnih dijelova, našao si je vezu preko nekog pomorca koji mu je nabavio taj dio vani i donio mu ga. Komentiramo kako su takvi auti praktički nepoderivi i kako nijedan suvremeni auto, kolikogod on bio po nekim standardima moderniji i udobniji, neće imati toliki rok trajanja kao taj Peugeot, da ne spominjem yank tanks.

Holguín je prilično zelen i sjenovit grad, vozimo se kroz nekoliko mirnih ulica, od kojih je jedan dio zatvoren zbog karnevala koji se tih dana održava u gradu. Kaže mi da povorka prolazi točno ispred kuće gospođe Miriam, tako da ću ju moći lako promatrati.

Dolazimo do case particular. Naravno, i ovaj tip je zapravo taksist ili obiteljski prijatelj, koji me prebacuje do case, ali mi to i naplaćuje. Gospođa Miriam je žena u, po mom dojmu, drugoj polovici šezdesetih godina, živi u prostranoj jednokatnici s terasom ispred, a moja soba je smještena u prizemlju. Nakon raspakiravanja i kraćeg osvježavanja krećem u šetnju.

Holguín je četvrti najveći grad Kube, s oko 277 000 stanovnika. Unatoč tomu, grad nema izgled velegrada, već liči na neko američko predgrađe. Razlozi za to leže u činjenici da je Holguín dugo vremena bio sjedište tvrtke United Fruit Company, u američkom vlasništvu, te je očito velik broj Amerikanaca utjecao i na urbano oblikovanje grada. Zbog velikog broja trgova u centru i podosta zelenila, zovu ga i ciudad de los parques. Grad je utemeljen 1545., a dobio je ime po kapetanu Garcíji Holguínu, jednom od prvih kolonizatora, koji je na području grada imao farmu stoke. Puno ime bilo mu je San Isidro de Holguín, prema svecu kojem je bila posvećena prva gradska crkva. Status grada dobiva 1752. Oko grada su se vodile teške bitke u oba rata za nezavisnost, a 1872. ga je oslobodio Calixto García, lokalni general koji je za Holguín ono što je Agramonte za Camagüey. Danas je Holguín diljem Kube najpoznatiji po svojoj industriji piva, koja proizvodi Cristal i Bucanero, ali i još dvije vrste, Mayabe i Cacique, koje dosad nisam vidio u ostatku Kube. Jaka je i industrija nikla, budući da se kod grada Moe, na atlantskoj obali provincije Holguín, nalaze najbogatija kubanska nalazišta nikla (zbog čega je pejzaž uokolo Moe strašno devastiran), a u Holguínu se nalazi i međunarodni centar za rehabilitaciju ovisnika, gdje se liječio i Diego Maradona.

Krećem prema centru po Calle Aricochea, te mi ovaj prizor zapinje za oko:



Ne znam je li ovaj brijački stolac tek zamjena za fotelju, ili se možda na njemu obavljaju i brijački poslovi, kao što sam i drugdje već viđao brijačnice na otvorenom.

Nakon nekoliko minuta dolazim do Parque Peralta, gdje se nalazi katedrala Sv. Izidora:



Crkva datira iz 1720. i jedna je od izvornih gradskih građevina. Katedralom je postala 1979.

Na sredini Parque Peralta nalazi se ovaj paviljončić:



A tu je i spomenik generalu Juliju Graveu de Peralti, koji je vodio ustanak protiv Španjolaca u listopadu 1868.:



Na strani parka suprotnoj od katedrale nalazi se Mural de Origen, prikaz razvitka Holguína i Kube od prapočetaka pa sve do završetka ropstva:



Pogled unatrag na Parque Peralta:



Nastavljam dalje po Calle Manduley, koja je pretvorena u gradski korzo:



I stižem do idućeg trga, Parque Calixto García:



(na slici je Teatro Comandante Eddy Suñol, sagrađen 1939. u art deco stilu)

Parque Calixto García formiran je još 1719. kao izvorna Plaza de Armas (Trg oružja), što je obično bio glavni ili najveći trg u nekom gradu, gdje su se održavale vojne smotre. Kasnije je bio tržnica, a danas je mirna oaza centra grada.

Na sredini trga nalazi se naravno spomenik Calixtu Garcíji, postavljen 1912.:



Na sjevernoj se strani nalazi nekadašnja gradska vijećnica, danas provincijalni povijesni muzej:



Zgrada je u kolonijalno doba bila španjolska vojarna, a kako su španjolski vojnici imali crveno-žuto-zelene odore, dobila je nadimak La Periquera (Krletka za papige).

Pogled unatrag, na Garcíju i Teatro Suñol:



Šarene fasade na Parque García:



Nastavljam po Calle Manduley:



Prolazeći usput pored portreta grada napravljenog od oslikanih pločica, sličnih azulejosima:



Brdo koje se vidi na slici jest Loma de la Cruz, koji ću posjetiti sutradan.

Da, fascinira me uređenost njihovog korza:



Izlazim na još jedan trg, Parque Céspedes, koji je ujedno i najmlađi postanjem, premda je trenutno najzapušteniji (ali se čini da obnavljaju park):





Na trgu se nalazi crkva Sv. Josipa iz 1842., čiji su zvonik borci za neovisnost koristili kao osmatračnicu:



Po crkvi se čitav park katkada naziva i Parque San José.

Naravno, tu je i bista Carlosa Manuela de Céspedesa:



Još jedan pogled na trg:



(autobus koji se vidi na slici podsjeća na mađarske Ikaruse, ali zapravo je riječ o kubanskom proizvodu rađenom po uzoru na mađarski model i nazvanom Girón, po plaži gdje se dogodilo iskrcavanje u Zaljevu svinja)

Vraćam se do Calle Aguilera i nastavljam prema zapadu:



Uz malo mašte, ovo bi jednako mogla biti i zagrebačka Donja Dubrava.

Na kraju Calle Aguilera, u blizini autobusnog kolodvora, nailazim na pripremu za karnevalsku povorku, a ovdje se nalazi i Parque Don Quixote, s najvećim kipom dotičnoga na Kubi (a ima ih nekoliko):



Sanchu Panzi je pomalo neugodno:



A za ovo nisam uspio dokučiti – je li to namjerno tako izrezano da se vidi unutrašnji mehanizam vjetrenjače, ili je jednostavno istrunulo:



U svakom slučaju, vjetrenjača je možda nekad bila i sposobna za rad, nisam siguran.

Lagano se spušta sumrak, pa ja krećem u potragu za večerom. Vidio sam u vodiču da u Holguínu postoji neki kineski restoran, pa ću ga pokušati pronaći i vidjeti kako se snalaze. Dok tragam za njim, evo još malo propagande:



Redom: „S povišenim oprezom.“, „Više nas Holguínaca možemo više. “ (otprilike), „Hodamo ujedinjeni! Iz pobjede u pobjedu!“, te meni najsmješniji „Fidel je Fidel“, potpis Raúl. Laughing

Radim krug oko tog bloka, te se potom vraćam u tu istu ulicu, tražeći restoran. Jedan tip mi nešto govori, ne razumijem ga. Tada shvaćam da me pita „Deutschland?“, misleći da sam Nijemac. Kažem mu da nisam i pitam ga gdje je restoran. Teško ga je primijetiti, budući da se nalazi na prvom katu, a vani je oznaka vrlo neugledna.

I sâm restoran je dosta malen (naravno, opet je riječ o paladaru), s nekoliko stolova u prednjem dijelu i terasom koja gleda na prilično obraslo dvorište na stražnjoj strani. Osim mene, tu su i neko troje turista, dvije cure i jedan dečko, iz, čini mi se, Velike Britanije, koje sam vidio još na kolodvoru u Camagüeyu, putovali smo istim busom. Tu su i neki Kubanci, rekao bih dvije obitelji s djecom. Hrana je srednja žalost – uglavnom isto ono povrće koje viđam u salatama, sada je malo drugačije rearanžirano. Usto su mi porciju natovarili hrpom mahuna. Ostavljam mahune i dosta povrća, jedem meso i rižu. Uostalom, što sam očekivao, kinesku haute cuisine na istoku Kube?

Sunce je već zašlo, na Holguín se spustila kubanska topla noć. Restoran ima i dvije mačke koje se smucaju među stolovima. Posluga je strašno spora, tako da se sve to oduljuje na skoro sat vremena, premda sam jeo možda 20-ak minuta. Na kraju plaćamo i Kubanci i ja istovremeno (Britanci su već ranije otišli, a po količini koju su ostavili zaključujem da ni oni baš nisu bili zadovoljni), te svi izlazimo iz restorana. Oni ulaze u auto parkiran pred restoranom, koji ima registarske pločice rent-a-cara (na Kubi se odmah iz registarske pločice može vidjeti je li auto privatni, službeni, rent-a-car, državni ili što već). Očito je riječ o imućnijim Kubancima koji obilaze svoju zemlju ljeti. Premda kolovoz nije toliko udarna sezona za godišnje odmore na Kubi, obično se na njih ide ranije, u srpnju – kolovoz, a pogotovo rujan, doba su kada na Kubi počinje sezona uragana. Rizik se međutim zna isplatiti – cijene naglo padaju u rujnu, premda se neki smještajni kapaciteti znaju i posve zatvoriti.

Kuba inače, uvjetno rečeno, ima dva godišnja doba – suho i vlažno. Suho odgovara našoj zimi i jednom dijelu proljeća, ali onda počinje ovaj pakao koji sam ja imao prilike iskusiti.

Vraćam se pješice kroz centar i, kako se približavam kući gospođe Miriam, primjećujem sve više ljudi. Karneval se već zahuktava. Glazba trešti, ljudi plešu na velikim otvorenim prikolicama, sve podsjeća na prizore koje znamo s karnevala u Riju.

Probijam se do kuće, gospođa Miriam sjedi na terasi i promatra, poziva me da sjednem s njom i gledam povorku. No ja se prvo odlazim presvući i osvježiti, a onda joj se pridružujem pred kućom, u času dok je već više od pola povorke prošlo. Karneval inače traje tri noći i svaku večer su isti izvođači, a, koliko sam vidio, ukupno ima 6 prikolica, koje vuku kamioni ili traktori.

Pogled na jednu koja se približava:



I prolazi:



Sve sam to zabilježio i na dva filmića. Uživajte u ritmu salse:

filmić1

filmić2

Povorke odlaze niz Avenidu de los Libertadores, prema bejzbolskom stadionu, gdje će se slavlje nastaviti dugo u noć, uz zvukove salse i reggaetona.

Nakon što je ludnica minula, ja se odlučujem još malo prošetati do grada, možda pronaći neko zgodno mjesto gdje bih sjeo i nešto popio... No potraga ispada beskorisna. Ima par mjesta, ali ili nema mjesta, ili su to pak nekakvi restorani brze prehrane. Bacio sam oko na jedan jazz klub, ali taj mi izgleda prilično prazno i sumnjivo. Nakon kojih pola sata vraćam se natrag kući, jer bih htio dobro iskoristiti sutrašnje jutro za obilazak preostalih dijelova Holguína.

Dok se spremam na počinak, primjećujem jednu zanimljivu stvar – na Kubi sve kuće imaju isključivo štedne žarulje (ostavština kriznih devedesetih), ali sam se otpočetka naviknuo na tu svjetlost. Istovremeno mi ona u Hrvatskoj jako smeta i neprirodna mi je, izgledna mi hladno i iritira mi oči. Čudno je to.

Gospođi Miriam sam rekao da mi sutra doručak servira malo kasnije, prije njega ću se odšetati do Lome de la Cruz, jer je za to bolje da si ne opterećujem želudac...

egerke @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.