Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 30, 2012
SRIJEDA 19. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Dva ranojutarnja kadra stana - kuhinja je u crvenim tonovima, soba u zelenim: 





Jutro je i opet kišovito, no morat ćemo odraditi šetnju Iaşijem. Hrvoje je predložio da se odmah prošećemo do autobusnog kolodvora i kupimo kartu, kako ne bismo ostali bez nje. Marta dolazi u 12 sati i dotada moramo napustiti stan. Idemo stoga prvo do kolodvora. Začudo, kiša je prestala. 
Kroz našu ulicu prolazi tramvaj. Iaşi ima metarski kolosijek, a tramvaje su uglavnom dobili iz Stuttgarta kada je tamo ukinut tramvaj: 



Zanimljivo, Iaşi je prvi grad u kojem sam vidio da i tramvaji imaju registraciju:



Iaşi je drugi najveći grad u Rumunjskoj, u čijoj aglomeraciji živi oko 400 000 ljudi. Ujedno je i najveći grad u Moldavskoj. Nazivaju ga "Gradom velikih ljubavi", a također i "gradom na sedam brežuljaka" (ovo je već peti takav u kojem sam bio, nakon Rima, Istanbula, Pule i Plovdiva). Grad je bogate kulture, a u njemu se nalazi i najstarija sveučilišna knjižnica u Rumunjskoj. 
Grad je vjerojatno dobio ime po Jazigima, iranskom plemenu bliskom današnjim Osetima, koji su nastavali to područje, a kasnije su se pridružili Mađarima i naselili se u središnjem Alföldu (u regiji koja još i danas po njima nosi ime Jászság - njihov je vođa bio Lehel, jedan od ranomađarskih knezova; danas Lehelovo ime nosi najpoznatija mađarska tvornica hladnjaka, smještena u Jászberényu). 
Od 16. stoljeća glavni je grad Moldavske. U svojoj povijesti bio je često spaljivan: 1513. Tatari, 1538. Turci, 1686. Rusi (što ćete, nezgodan položaj na razmeđi putova). 
U gradu je 1792. sklopljen mir između Rusije i Turske, a 1822. opet stradava, budući da su gradom zavladali grčki trgovci (Fanarioti), za vrijeme grčkog rata za nezavisnost, što su Turci krvavo ugušili. 
Nakon ujedinjenja Moldavske i Vlaške 1859. Iaşi je bio jedan od dvaju glavnih gradova Ujedinjenih provincija, sve dok 1862. država nije priznata pod imenom Rumunjska, a prijestolnica preseljena potpuno u Bukurešt. 
Za vrijeme okupacije Bukurešta u Prvom svjetskom ratu Iaşi je opet glavni grad, od 1916. do oslobođenja Bukurešta 1918. 
Početkom Drugog svjetskog rata u gradu se dogodio jedan od najpoznatijih pogroma Židova, u kojem je u tjedan dana ubijeno oko 13 000 ljudi, a mnogi su deportirani. Rumunjska Željezna garda kao izliku je koristila tvrdnju da Židovi pomažu boljševike. 

Danas je Iaşi drugi najveći studentski grad u Rumunjskoj (nakon Cluja) i konačno nakon raspada SSSR-a može iskoristiti svoj povoljan položaj drevnog raskrižja putova između Crnog mora i Transilvanije, između Balkana i istočnoeuropskih stepa. 

Zgrada hotela Traian: 



I pored njega, malo moderniji hotel Unirea: 



Spuštamo se prema kolodvoru. Na jednom raskrižju ogromna lokva - slivnici ne gutaju vodu, ulicu nije moguće prijeći, auti plivaju. 
Naposljetku u daljini vidimo zgradu željezničkog kolodvora: 



Željeznička je pruga inače u grad došla 1870., a 1874. produžena je prema Chişinăuu. 

E sad, Marta nam je rekla da je autobusni kolodvor - nazvan Vama Veche, iliti Stara carina - odmah pored željezničkoga. No mi ne vidimo ništa. Stoga ja pretpostavljam da bismo trebali poći u smjeru iz kojega vidim da dolazi nekoliko minibusa. Nažalost, ispostavlja se da je to ćorak. Vraćamo se nazad i pokušavamo na drugu stranu, i u tom času primjećujem da je autobusni kolodvor zapravo direktno sučelice željezničkom, samo ga na početku nismo vidjeli jer nam je nešto zaklanjalo vidik. 
Autobusni kolodvor je istočnog tipa, što znači da ne postoje blagajne, već se karta uglavnom kupuje kod vozača. Samim time nije moguće ni kartu kupiti unaprijed. Ujedno vidimo i da imamo još buseva za Chişinău, nije nam Marta rekla sve. Nikola smatra da bi nekoga trebalo pitati gdje se i kako kupuju karte, no već je poznato da ja izbjegavam pitati ljude, iz niza razloga: općenito ne volim pričati s nepoznatim ljudima, neugodno mi je pokazati da sam turist, neugodno mi je pokazati da ne znam i naposljetku, bojim se da neću razumjeti odgovor, u slučaju da ne vladam dovoljno dobro jezikom. Zato ću uvijek radije eskapistički hodati uokolo nego da pitam. Nikoli međutim to nije jasno, i on uvijek iznova smatra da bih se ja trebao blamirati. Kao da je činjenica da sam učio jezik dovoljan argument da taj jezik moram i govoriti s njegovim izvornim govornicima. Nakon natezanja oko toga bih li trebao pitati ili ne, Nikola sâm odlazi pitati na jedan od šaltera. Hrvoje, koji se dotada isto čudio mojem autizmu kad se radi o raspitivanju, sada primjećuje za Nikolu "Ponekad mu se divim koliko nema srama.", sugerirajući da je očito i njemu ipak bliži moj strah od blamiranja pred nepoznatima. 
Uglavnom, Nikola je na nekoj mješavini engleskog i rumunjskog uspio doznati ono što smo ionako pretpostavljali - da se karte kupuju kod vozača kada dođe. Eto. Po mom mišljenju sasvim neopravdano raspitivanje.

Dok se motamo oko kolodvora, uokolo hoda i neka starija žena, očito luda, koja svako malo ispušta visoke krikove koji se čuju posvuda uokolo.

Vraćamo se natrag prema centru. U jednom času čujem kukurikanje iz jednog dvorišta. Doista, netko u centru Iaşija drži kokoši: 

 

Ponovno prolazimo pored one lokve, stigla je interventna ekipa i sada otčepljuju slivnik. 

Prolazimo Bulevardulom Ştefan cel Mare i stižemo do Metropolitanske katedrale: 



Impresivna crkva u kojoj je sjedište Moldavsko-bukovinske mitropolije i Jaškog arhiepiskopa, posvećena je Svetoj Paraskevi (tj. Petki), Svetom Georgiju i Prikazanju Isusovom. Otići ćemo do nje i zaviriti unutra. Upravo je u tijeku liturgija, pa stoga nećemo smetati. Kao i u većini pravoslavnih crkava, i ovdje vjernici za vrijeme službe Božje stoje. 
Crkva je barokna, inspirirana u svojoj izgradnji rimskom crkvom Trinità dei Monti (to je ona na vrhu Španjolskih stepenica): 



Kao što se vidi, obnavljaju ju. Iz malo veće daljine:



Nedaleko je jaška katolička katedrala, modernijeg izgleda: 



A pored nje katolička crkva Uznesenja Blažene djevice Marije:



(na slici se vidi i crkva Trei Ierarhi iz 17. stoljeća, koja se nalazi malo dalje - evo je same:) 



Pokraj ovih katoličkih crkava nalazi se mali plato s kojeg puca pogled na novije dijelove grada:
 

 


Sumorno. 
Još jednom crkva Uznesenja Marijina: 

 

Šećemo Bulevardulom Ştefan cel Mare do kraja. Prije toga primjećujem i ovdje zgodne figurice na semaforima, slične istočnonjemačkom Ampelmänchenu: 





Na kraju Bulevardula Ştefan cel Mare nalazi se jedna od najpoznatijih vizura Iaşija - Palača kulture: 







Ova neogotička palača gradila se od 1906. do 1925., na ruševinama nekadašnjeg moldavskog kraljevskog dvora. Danas se u njoj nalaze 4 muzeja - Muzej umjetnosti, Etnografski muzej Moldavske, Moldavski povijesni muzej i Muzej znanosti i tehnologije - kao i županijska knjižnica i Centar za zaštitu i restauraciju kulturnog nasljeđa. U njoj se održavaju i razne izložbe. Nažalost, upravo ju obnavljaju iznutra, tako da smo mogli samo zaviriti u predvorje. Ukupno se u zgradi nalazi 298 soba. 

Ispred je spomenik moldavskom knezu Stjepanu Velikom i Svetom (Ştefan cel Mare şi Sfânt): 



Stjepan III. bio je moldavski knez u drugoj polovici 15. stoljeća. Svojom je vlašću uspio učvrstiti autonomiju Moldavske, a 1475. je u Bitci kod Vasluija zadao odlučan poraz Turcima, za što ga je papa Siksto IV. proglasio "pravim borcem kršćanske vjere". Ujedno je otplatio dug Atosa, monaške republike na grčkoj Halkidici, čime je sačuvao autonomiju toga teritorija, koja traje i danas. 

S dotičnime ćemo se sretati svih ovih dana, jer je u Moldaviji on slavljen kao najveći vladar, a njegov se lik nalazi na svim novčanicama moldavskih leja. 

Pokraj toga je križ posvećen borcima iz revolucije 1989.: 



A iza njega crkva Sv. Nikole: 



S druge strane, zajedno s Palačom kulture: 



Malo modernije arhitekture: 



Zvonik crkve Bărboi: 



Vraćamo se lagano doma, a upravo počinje i kiša. Hrvoje me pita "Koliko smo mi daleko od doma?", dok upravo koračamo ulicom prema našoj zgradi. Ne znam što je s tim prirodnjacima, čovjek bi očekivao da imaju bolju orijentaciju od nas društvenjaka, no eto - sjetimo se Vesne, a i Hrvoje bi se garant izgubio. 

Uzimamo stvari, Marta dolazi u 12. Pita nas kako nam se sviđa grad, je li nas ulovila kiša...ispada da smo taman pogodili onu rupu između dva pljuska za našu šetnju.
Dok idemo prema autobusnom kolodvoru nešto ćemo i pojesti. Izgleda da će to opet biti pizza, malo smo u žurbi. Nakon pizze brzo smo na kolodvoru. Nikola se čudi da nismo vidjeli toliko Cigana koliko bi ih čovjek očekivao u Rumunjskoj. Putem do kolodvora pokazujem mu sve koji prođu. Meni se čini da ih ima dosta, Nikola tvrdi da su to većinom samo crnomanjasti Rumunji.

Na kolodvoru već stoji minibus za Chişinău. Dolazimo do vozača, ja mu velim da smo trojica. Pita nas imamo li rezervaciju. Kakvu sad rezervaciju, gdje bismo uostalom rezervirali? Ipak, mjesta još ima. Trpamo stvari unutra, potom se i sami trpamo u minibus. Moramo sjediti na zadnjim sjedalima, očito su ta jedina nerezervirana. Nema veze, ionako uvijek biramo ta. 

Minibus stoji, puni se dupkom. Neka starija žena dovlači nekih 5 kutija s loncima. Nije mi jasno, šverca li posuđe preko granice ili što. Došla je taksijem, prvo ukrcava te kutije s loncima u naš minibus, potom još toliko i u drugi, koji također ide prema Moldaviji. Potom dolaze i neke moldavske fufice. Vidi se da se žele srediti, no da baš nemaju mogućnosti. Hrvoje primjećuje kako jedna ima umjetne nokte koji su smeđi, uži od pravih noktiju i još se lijepe valjda selotejpom na prst. Naravno, usto još i vrtoglavo visoke potpetice. A onda se uguraju u minibus među kutije s loncima i truckaju se doma. 

Napokon krećemo. Idemo na sjever, prema graničnom prijelazu Sculeni. Malo krajolika: 

 



Na granici svi van, ostali putnici su uglavnom Rumunji i Moldavci. Opet samo nas trojicu gnjave, miču nam putovnice na stranu, obavljaju kontrole. Dobivamo putovnice, riješili smo Rumunje. Prelazimo most preko Pruta (granične rijeke između Rumunjske i Moldavije) i izlazimo opet van na moldavskoj kontroli. Sad da vidimo jesu li nam izdali dobru vizu... 
Dok čekamo, komentiram kako je nekad na ovom mjestu započinjala država koja se prostirala skroz do Vladivostoka i Beringova tjesnaca. Doduše, tada je i granica bila malo ozbiljnija. 
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Evo nas u Moldaviji. 

Moldavija je sve do 1812. bila dio Moldavske, te je bila vazalna kneževina Turskog carstva. Nakon Bukureštanskog mira 1812. granica između Turskog carstva i Rusije uspostavljena je na rijeci Prut, što znači da je istočni dio Moldavske potpao pod Rusiju. Ta regija, nazvana Besarabija, omeđena sa zapada Prutom, s juga Dunavom, a s istoka Dnjestrom, čini glavninu današnje Moldavije. Rusija je na području Besarabije započela snažnu rusifikaciju i naseljavanje nerumunjskog stanovništva, kako bi posve zatrla rumunjski karakter regije. Zabranjena je liturgija na rumunjskom, također i rumunjsko školstvo. To je rezultiralo padom rumunjskog etničkog elementa u regiji s 86% 1816. na 52% 1905. 
Nakon Oktobarske revolucije lokalno stanovništvo oformljuje Moldavsku demokratsku republiku, koja se potom 1918. ujedinjuje s Rumunjskom. Tako će ostati sve do Drugog svjetskog rata. Sovjetska vlast međutim nikada nije priznala ujedinjenje, nego je osnovala vladu Besarabije u egzilu. Između dva rata, u SSSR-u se, na području Ukrajinske SSR osniva Moldavska ASSR, koja se nalazi istočno od Dnjepra. 
Prema dogovoru Molotova i Ribbentropa, Besarabija je ušla u sovjetsku interesnu sferu. Tako je 1940. SSSR napao Besarabiju i Bukovinu, te na otprilike 70% teritorija Besarabije i 50% međuratne Moldavske ASSR formirao novu Moldavsku SSR. Ostatak međuratne Moldavske ASSR pripao je Ukrajinskoj SSR, a njoj je pripao i obalni dio Besarabije, tj. regija koja se naziva Budžak. Iako je Rumunjska u vrijeme Drugog svjetskog rata čak uspjela povratiti Besarabiju i proširiti svoju istočnu granicu sve do Južnog Buga, to je bilo privremeno rješenje, te je nakon rata granica Rumunjske i SSSR-s vraćena na Prut. 
Za vrijeme SSSR-a u Moldaviji je odabrana druga taktika - ovoga se puta nije zatiralo etnički identitet, već se pokušavalo formirati zasebni moldavski identitet. Moldavski se tako počeo pisati ćirilicom, te se identitet gradio na kontinuitetu s Moldavskom iz razdoblja prije rumunjskog ujedinjenja. Moldavija po tome nije dio Rumunjske, već sljedbenica povijesne Moldavske, čiji se zapadni dio ujedinio s Rumunjskom, a istočni ušao u SSSR. 
Ipak, u gradove se doseljavao sve veći broj Rusa i Ukrajinaca, što će početkom devedesetih rezultirati velikim problemima...no o tome sutra. 

Moldavija je nekoć bila nazvana "vrtom SSSR-a". Doista, njeni poljoprivredni proizvodi hranili su veliki dio SSSR-a. Ujedno je i najgušće naseljena republika bivšega SSSR-a. Iako naizgled niska (najviša točka ima 430 metara), čitav je krajolik brežuljkast, kao i u susjednoj Moldavskoj. Nažalost, propašću SSSR-a, a potom i građanskim ratom koji je uslijedio, Moldavija je izgubila veliko tržište bivšega SSSR-a. Danas je najsiromašnija država Europe, u kojoj oko četvrtina stanovništva živi s manje od 2 dolara dnevno. 

Odmah nakon granice stajemo da bi ona gospođa iskrcala svoj prvi kontingent lonaca. Očito je da ima dogovorene punktove za prodaju. 

Sela izgledaju plodno, ali zapušteno: 



Prvi dojmovi su sumorni, ali to je dijelom i zbog vremena. Trenutno ne pada kiša, no oblaci jure nad nama: 







Uobičajena industrijska arhitektura: 



Još pejzaža: 













Vinogradi su također simbol Moldavije, moldavska su vina, odmah nakon gruzijskih, najbolja iz bivšeg SSSR-a: 



Napokon, nakon neka 4 sata truckanja (ceste su im katastrofalne - osim ako nemate bubrežne kamence, onda su terapeutske) stižemo u Chişinău. To je jedini moldavski velegrad u pravom smislu riječi, budući da je Moldavija i najruralnija zemlja Europe. I o Chişinăuu će riječi biti kasnije. 
Vozač nas je iskrcao gotovo u centru, iako mi to tada nismo znali. Imali smo upute s interneta kako pronaći hostel, no ispalo je da je naš minibus stao na drugom mjestu. No, prije no se djenemo u potragu za hostelom, hajdemo prvo nabaviti novce. Dečki će promijeniti eure, a ja ću naći bankomat. Ali vraga! U Moldaviji nisu svi bankomati povezani s međunarodnom mrežom, tako da mi Maestro znak na bankomatu ne garantira da ću dobiti svoja sredstva. Srećom, pronašao sam ranije taj podatak, pa nisam zdvajao. Treba samo naći Agrobank Moldova... 
Dečki su promijenili novce, 100 eura, imaju oko 1500 leja. Moldavski se lej lako preračunava u kune, omjer je 1 kuna = 2 leja. 
Pokušavamo na jednu stranu, pa onda na drugu. Nikola bi naravno da ja pitam, ja bih radije lutao nasumično nego da pitam. No ako ništa drugo, evo bankomata Agrobank Moldove. Dižem lovu. E sad Nikola traži da dignem više, jer on nije uspio promijeniti sve eure. Naime, i on i Hrvoje imali su po jednu oštećenu novčanicu od 100 eura. Hrvoje je svoju prvo pokušao uvaliti u moldavskoj ambasadi, no konzul mu ju nije htio primiti. Na kraju ju je utopio u Cluju. No sad i Nikola ima isti problem, pa su ga u mjenjačnici odbili, te je promijenio samo 50 eura. Kažem mu neka proba platiti hostel eurima, možda mu prime. 
Sada imamo novce, imamo sve, samo ne znamo gdje je hostel. Pokušavam se prisjetiti karte Chişinăua sa stranice hostela i mislim da znam u kojem pravcu moramo ići. Krećem, ova dvojica za mnom. 

U jednom pothodniku, grafiti za Hrvoja i Matu: 



Spuštamo se jednim bulevarom u smjeru u kojem mislim da bismo trebali. Dolazimo do velikog križanja kojim dominira ova nedovršena zgrada, čiju funkciju nažalost nisam uspio doznati (vjerojatno hotel ili poslovna zgrada): 



E sad Nikola opet kreće s "Pitaj, pitaj". Stajem na jednom kiosku i pitam znaju li gdje je šoping centar Mall-dova (iza njega se naime nalazi hostel): 



Žena je očito Ruskinja, pa petlja s rumunjskim. Na kraju mi daje broj maršrutke na koju trebamo ići. No ne kaže odakle. 

Prelazimo cestu, tamo je stanica gradskog prijevoza i još jedan kiosk. Naravno da Nikola očekuje da i ovdje pitam: 



Ova barem zna rumunjski. Da, trebamo na broj 149, da, stanica je upravo pred kioskom. Još mi kaže i iz kojeg smjera dolazi. Vraćam se i kažem to dečkima, a onda Nikola izvaljuje jedno od svojih besmislenih pitanja: "A kad ide sljedeći?" Na rubu živaca mu pokušavam reći da žena prodaje novine, a da nije dežurni dispečer, te odakle bi uopće mogla znati takvo što. Dovoljno je da nam je rekla broj i stanicu, koliko vidim, maršrutke stalno cirkuliraju, nećemo čekati dulje od 10 minuta... 

Toliko smo negdje i čekali. Bavili smo se i mišlju da pošaljemo sve kvragu i odemo na taksi, ali se maršrutka ipak pojavila. I to dupkom puna. Jedva smo se ugurali. Vozili smo se nekih 5 minuta, ispljunuli 3 leja po osobi i stvorili se pred rečenim šoping-centrom. Hostel je navodno iza njega. Zaobilazimo ga, vidimo jedan hotel, ali taj ne odgovara opisu. Moramo u jednu pokrajnju uličicu, pored nekih straćara, i onda dolazimo do kraja asfalta, te je tamo hostel. Nova zgradica. Ulazimo unutra, nigdje nikoga. S prvog se kata spušta neki Azijat, vjerojatno isto turist. Pitam ga zna li gdje je recepcija. On kaže da je ovdje, i odvodi nas u kuhinju koja služi i kao recepcija. Ipak nije turist, već radi u hostelu. Kasnije ćemo doznati da se zove Lucan.
Pojašnjava nam gdje je što i dodjeljuje nam naš dormitorij. Nas smo trojica u šesterokrevetnoj sobi. Upozorava nas da se zahodi znaju zaštopati i preporučuje nam da toaletni papir umjesto u školjku bacamo u kantu za smeće. Bizarno. Embarassed 

Mi ćemo se malo osvježiti i krenuti u šetnju do grada. Ipak trebamo nešto i pojesti. Da bismo došli do centra trebamo prijeći ovaj vijadukt: 



Ispod njega nalaze se potleušice. U daljini, modernije zgrade: 



Pogled preko vijadukta na noviji dio grada. Tamo je negdje u daljini i kolodvor, a vidi se i ona nedovršena zgrada: 

 

Putem do grada prolazimo i pored crkve i manastira Sv. Teodora Mučenika: 





Glavna ulica u Chişinăuu nosi ime - Bulevardul Ştefan cel Mare. To je lijepa široka avenija s drvoredom duž obiju strana. Ako zanemarite povremene iskaze bijede, šećući uz luksuzne lokale možete misliti da ste negdje u zapadnoj Europi. 

Auto s pridnjestrovskom registracijom: 



O Pridnjestrovlju će više riječi biti sutra. 

Zgrada moldavskog Revizorskog suda: 



Kako je 2010. Chopinova godina, svi pješački prijelazi na Bulevardulu Ştefan cel Mare su redizajnirani kao klavirske tipke: 



Tražimo restoran, ali tražimo i autobusni kolodvor, kako bismo provjerili vozne redove za sutra. Nikako da naučimo da to u ovim zemljama ne funkcionira. 
Pokrajnja ulica pored središnje tržnice. Uočite stabla okrečena protiv nametnika: 

 

Naposljetku sjedamo u neki gruzijski restoran u podrumu. Hrana izgleda dobro, a možemo i malo trenirati prije ljeta. Hrvoje opet izvodi neke vegetarijanske kerefeke, ja se ipak odlučujem za nešto tradicionalno moldavsko, a Nikola bira li ga bira. Na kraju nemaju ono što hoće, pa uzima nešto drugo. Ja za piće tražim mineralnu vodu Bordžomi, koja je poznata i izvan Gruzije. Navodno ima vrlo specifičan okus, pa želim probati. Konobarica me još pita "Znate li što je to?" Mislim si, tko zna kakav to ima okus... Na kraju je po okusu slična Jamničkoj, ništa strašno. 

Nakon ručka/večere još malo lunjamo tim kvartom i na kraju nalazimo kolodvor. Sablasno je prazan, a voznih redova naravno nigdje nema. Opet isto. 

Prošetat ćemo se još do željezničkog kolodvora i možda usput svratiti na jedne palačinke. Ponovno dolazimo do onog istog križanja gdje smo danas već bili. Tu je i spomenik revolucionaru Grigoriju Kotovskom, jednom od najzaslužnijih za nastanak Moldavske ASSR: 



Palačinkarnicu upravo zatvaraju, jer je već 10 sati, pa ćemo produžiti do kolodvora. Želimo naime čim prije kupiti kartu za spavaća kola za Bukurešt, kako ne bismo ostali bez mjesta. 

Kolodvor izgleda vrlo spektakularno uređen. Nažalost, dnevni je promet slab - samo 5 vlakova, koje uopće ne miču s displeja: 



Svi su međunarodni, a čak 3 idu za Moskvu. 

Blagajna je međutim zatvorena, radi do 6.

Kolodvor izvana: 

 

Vraćamo se u hostel, usput još stajemo u prodavaonici koja radi 24 sata, kako bismo si nabavili nešto za popudbinu. 
U hostelu primjećujemo da imamo još dvoje cimera. Jedna cura, očito Ruskinja (vidjeli smo joj štivo kad smo stigli - nekoliko ruskih knjiga bile su odložene na prozoru među drugim njenim stvarima), i neki stariji tip od kojih šezdesetak godina. Koji poprilično hrče.

egerke @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 27, 2012
UTORAK 18. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Nažalost, hostel nije servirao doručak, pa su nam preporučili jedan kafić u relativnoj blizini. Radilo se o nekom dosta ulickanom mjestu, očito popularnom među lokalnim studentima. Ja sam uzeo omlet i čaj, Nikola samo čaj, a Hrvoje se opet našao na sto muka, jer nije bilo ničega vegetarijanskoga. Naposljetku se odlučio za salatu. 

Putem natrag do hostela zanimljiva kompozicija - u istom kadru pravoslavna crkva (nažalost, ne znam komu posvećena), dimnjak stare talionice i rektorat Medicinskog sveučilišta: 



Vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Putem prolazimo pored rodne kuće mađarskoga kralja Matijaša Korvina: 



Matijaš Korvin bio je drugi sin Jánosa Hunyadija (Iancu de Hunedoara, kod nas poznatog kao Sibinjanin Janko), mađarskog plemića koji je znamenit po tome što je 1456. obranio Nándorfehérvár (Beograd) od Turaka, te tako za 70 godina odgodio njihovo napredovanje prema srednjoj Europi. 
Njegov sin postao je kraljem 1464., te je vladao Ugarskom idućih 26 godina. Tih 26 godina ostalo je zapamćeno kao zlatno razdoblje srednjovjekovne Ugarske, koja je tada proširila granice, a u samoj je državi vladao mir i prosperitet, te je cvjetala kultura. Njegova supruga bila je Beatrice, kći napuljskog kralja, što je omogućilo prodor renesanse u Mađarsku. Njegova biblioteka, Corviniana, svojedobno je bila druga najveća na svijetu nakon Vatikanske.
Matijaš Korvin dobio je svoje mjesto i u folkloru i narodnim pjesmama ne samo Mađara, već i okolnih naroda. Rumunji npr. naglašavaju njegovo vlaško porijeklo. Poznate su anegdote o njegovoj pravednosti, a u Mađarskoj postoji i izreka "Meghalt Mátyás, oda az igazság." (Umro je Matijaš, nestala pravda.) Ta bi izreka mogla imati veze s činjenicom da je nakon Matijaševe smrti 1490. Mađarska počela propadati - prvo u vidu turske okupacije, kasnije habsburške, pa onda Trianona...i to sve traje do danas. Matijaš Korvin Mađarima je ono što je Srbima car Dušan - idealizirani veliki vođa iz najsnažnijeg doba države. Istina je naravno uvijek drugačija, pa je tako Matijaš npr. svoju veliku plaćeničku vojsku održavao visokim porezima koje su plaćali kmetovi. 

Mi idemo dalje. Prometni krkljanac: 



Kluški tramvaj: 



Kluška sinagoga: 



Spomen ploča:



"Ovaj sveti dom, Memorijalni hram deportiranih, posvećen je sjećanju na Židove sjeverne Transilvanije, deportirane 1944. i ubijene u logorima smrti. Nećemo nikada zaboraviti njihovo mučeništvo." 

Kluške Židove sredili su mađarski fašisti, Strelasti križevi, koji su vlast preuzeli u ljeto 1944., nakon što su Nijemci prisilili Horthyja da odstupi. S druge strane, u ostatku Rumunjske primjenjivale su se druge metode – recimo u Iaşiju su Židovi bili potrpani u teretne vlakove, čiji bi se vagoni zapečatili, a tada bi vlakovi besciljno vozili uzduž i poprijeko Rumunjske, polagano, dok svi ne bi pomrli od vrućine, gladi i nedostatka zraka. Time se bavila Željezna garda, rumunjska ultranacionalistička vlast u međuratnim godinama i za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

I još jedna pravoslavna crkva, Sv. Nikole:



Vrhunska ironija - ispod kolopleta žica visi zastava EU: 



Budući da Nikola nije ništa doručkovao, staje u jednoj prčvarnici nedaleko kolodvora, kako bi si kupio pizzu. Meni međutim pogled privlači jelovnik. Nije mi naime sasvim jasan sastav četvrte stavke odozdo, ali nadam se da nije ono što mislim da jest: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu, potom i neku popudbinu, pa potom izlazimo na peron. 

Ovako izgledaju pothodnici na kolodvoru: 

 

Onaj pred kolodvorom još je gori i mračniji. 

Nikola je još gladan, pa švrlja uokolo tražeći još neku hranu, dok Hrvoje i ja čekamo vlak.
Nas danas očekuje put od skoro 9 sati do Iaşija. Rumunjska je velika zemlja, a i ova pruga je brdska, pa zato put traje toliko. 
U Iaşiju i opet imamo rezervirano (ja sam naime još u Debrecenu odlučio rezervirati hostele u Cluju, Iaşiju i Chişinăuu, kako ne bismo još umorni od puta morali šalabazati gradovima u potrazi za jeftinim smještajem). No u Iaşiju smo u biti smješteni u stanu - naime, preko Hostelworlda se može iznajmiti i stanove u Iaşiju, čak i za jednu noć. No kako su stanovi razbacani po gradu, trebamo se unaprijed dogovoriti kada i gdje ćemo se naći s iznajmljivačem. Kako je došlo do promjene plana, već sam mu jučer navečer poslao mejl s novim terminom dolaska, ali odgovora još nema - ni mejlom ni SMS-om. 

Naš vlak dolazi iz Temišvara, nadamo se da su vagoni malo udobniji. I jesu, donekle - barem sjedala. No sjedala je 8 u kupeu, a osim nas trojice, tu su još 4 druge osobe, mahom starije, 2 muškarca i 2 žene. I svi se tiskamo u tom uskom i zagušljivom kupeu. 

Krećemo - opet pustopoljine: 



I sela: 







(ovo je već početak Karpata, danas ćemo preći istočne) 

Nikolini specijalni efekti - ovo čak izgleda umjetnički: 



A djeluje i na druge objekte osim stupova: 



Polako zalazimo u brda: 













Crkva negdje pored Ilve Mice: 



Negdje u ovo vrijeme šaljem SMS iznajmljivaču. Odgovor stiže nedugo zatim - kaže da je on u biti ona, tj. da nije Constantin nego Marta, da je poslala mejl još sinoć (ja nisam ništa dobio) i daje nam adresu stana, te kaže da je najbolje uzeti taksi. Provjeravam GPS na mobitelu, Iaşi je slabo kartografiran. Možda ipak taksi... 

Brda sada postaju sve ozbiljnija...a oblačno vrijeme samo pojačava dramatičnost: 















Počinje prevladavati crnogorica:
 

 


Pa opet poljane: 







U vlaku smo se sreli s još jednim čestim problemom u Rumunjskoj - prosjačenjem. Naime, iako toga ima i kod nas, ovdje su nam tijekom skoro 9 sati putovanja negdje 5 puta banuli u kupe - bilo Cigančići koji žicaju, bilo gluhonijemi koji prodaju raznorazne drangulije. 

Negdje oko Vatre Dornei ušli smo u rumunjski dio Bukovine. Bukovina je povijesna regija danas podijeljena između Ukrajine i Rumunjske, a nekada je bila dio Austro-Ugarske i to njenog austrijskog dijela. 
Tu je konačno sišlo prvo dvoje suputnika, a kasnije, u Guri Humorului, i preostalo dvoje, te smo do Iaşija konačno bili sami u kupeu. 

Brda postaju pitomija: 

 

Karpati ostaju za nama: 







Prelazimo rijeku Moldovu, koja je dala ime čitavoj ovoj regiji: 



Sada smo u Moldavskoj. Moldavsku ne treba brkati s Moldavijom, iako se radi o istom korijenu. Moldavska je povijesna kneževina i jedna od regija Rumunjske, dok je Moldavija država. Da stvar bude još kompliciranija, na engleskome se pokrajina zove Moldavia, a država Moldova, dok se na rumunjskom i jedna i druga zovu Moldova. Cool

Moldavska je bila autonomna kneževina u vazalnom položaju prema Turskom carstvu, sve dok se 1859. nije ujedinila s Vlaškom i stvorila tzv. Ujedinjene provincije, iz kojih će nastati današnja Rumunjska. Ukratko, Moldavska zauzima područje istočno od Karpata, a Vlaška područje južno od Karpata. 

Krajolik Moldavske nije tipična nizina, već je blago brežuljkast, s mnogo polja: 



Kako odmičemo prema istoku sve je manje šuma, a pojavljuje se sramežljivo i sunce: 









Prolazimo kroz Suceavu, prijestolnicu rumunjske Bukovine: 

 

Pa potom još ravnice: 







I evo nas napokon u Iaşiju. Kolodvor izgleda zapušteno, no ipak je samo stvar da smo se zaustavili na pokrajnjem kolosijeku. Nakon 9 sati, dosta nam je vlaka. Trebali bismo naći Stradu Cuza Voda, ali nigdje nema nikakvog plana. Ništa, ipak ćemo na taksi, iako se Nikola prvo nećka (on uvijek važe lovu). Srećom, i Hrvoje je za taksi. Stajalište je odmah pred kolodvorom. 
Marta mi šalje poruku da nas čeka na dogovorenom mjestu, žena u crvenoj vjetrovci. Krećemo taksijem, i nakon nekih 5 minuta vožnje, evo nas na traženom mjestu. Cijena - 5 leja. 9 kn. Za nas trojicu. U Zagrebu je samo start u to vrijeme bio 20 kn. 
Marta se doista nalazi na dogovorenom mjestu, uvodi nas u stan. Zgrada je tipična socrealistička škatulja, ali stan je funkcionalan, uređen uglavnom namještajem iz Ikee. Obavljamo formalnosti oko plaćanja, potom nas pita kamo idemo dalje, kada joj kažemo, veli da su joj zadnja dva kontingenta gostiju također išla u Chişinău i da zna sve podatke o busevima i minibusevima. Kaže da imamo sutra jedan u 11 i u 2. Objašnjava nam i gdje je stanica. Potom se nudi da nas proveze jedan krug autom po gradu i objasni nam gdje je što, te gdje se isplati dobro jesti. Prihvaćamo. Vozi nas uokolo i pokazuje nam neke važnije točke koje ćemo obići sutra. Iaşi se čini kao lijep grad. Marta ironično primjećuje "Da, noću." Pita nas odakle smo. Kažemo joj. Onda kaže da joj muž već dugo govori kako trebaju otići u Hrvatsku, ali da je tamo "jako skupo". Kažem "E, pa zato mi dolazimo u Rumunjsku." 
Vraća nas pred zgradu, a mi potom odlučujemo otići na večeru. Nikola i ja bismo neki restoran, no Hrvoje je gladan i navija za neku od pizzerija u blizini. OK, umorni smo i ne da nam se baš puno pješačiti, pa odlazimo na pizzu. Nakon pizze kupujemo još u dućanu nešto za doručak sutradan, te se polagano povlačimo prema stanu. 
Stan je jednosoban, u sobi je francuski krevet, u kuhinji je još jedan ležaj. Između se nalazi kupaonica. Kanalizacija dosta smrdi. Ipak, iz nekog razloga su dečki zadovoljni stanom, naročito Hrvoje. 
Pogled iz kuhinje na vrata u predsoblje: 



Sjedimo još malo u kuhinji, klaframo. Ja pokušavam Nikoli objasniti da mi idu na živce situacije u kojima pokazuje socijalni invaliditet, poput npr. onoga kada očekujem da mi pomogne oko nečega, a da mu to ne moram eksplicitno reći, već je dovoljno da vidi da se s nečim mučim. On mi pak objašnjava da on nema taj impuls jer je navikao sve obavljati sâm i ne očekuje da će netko podrazumijevati očekivanje pomoći, a da to eksplicitno ne kaže. Na ovom putovanju nije bilo baš takvih situacija, no na ljetnima jest. Nikola naime uvijek nosi čim manje stvari, a onda još svoje viškove uvaljuje drugima, prvenstveno meni, jer ja uvijek imam nekakav ruksak. A u biti ja čitavo vrijeme očekujem da mi on dođe s pitanjem "Hoćeš da ti pomognem? Nije fer da samo ti nosiš ruksak, a ja hodam bez ičega. Daj da ga ja malo nosim." No s obzirom na količinu Nikolinog osjećaja za reciprocitet mogao bih se načekati do Sudnjeg dana da mi on sâm spontano ponudi pomoć. 

Ništa, vrijeme je za počinak, sutra ćemo obići Iaşi i konačno vidjeti jesu li nam ovi u Budimpešti uopće dali važeću vizu...

egerke @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.