Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 7, 2014
SRIJEDA, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stiglo je tako i posljednje jutro na mom putu. O voznom je redu ovisilo koji će mi biti 15. otok – naime, budući da je bio blagdan Velike Gospe, nisam znao hoće li Bišovo ploviti po voznom redu od nedjelje ili radnog dana. Stoga sam dva dana ranije, na putu sa Silbe, pitao jednog od mornara, da bih dobio odgovor da na Veliku Gospu plove kao da je radni dan. To je značilo da ipak idem na Ilovik (u protivnome bih preko Cresa išao do Brestove).

Nisam se previše dugo ujutro zadržavao u Malom Lošinju, uzimam stvari i krećem prema pristaništu. Doručak ću srediti na Iloviku, sada samo kupujem novu bocu vode. Bišovo ubrzo uplovljava, te se ukrcavam, zajedno s mnoštvom turista koji idu za Zadar (nekako je Mali Lošinj mjesto gdje se odvija smjena putnika na brodu – malo ih ide izravno iz Pule za Zadar, premda je to zapravo vrlo praktična linija).

Nakon četrdesetak minuta plovidbe (od kojih je 20-ak otišlo na isplovljavanje iz malološinjske luke), pristajemo na Iloviku. Prvi dojam:



S druge strane uskoga kanala nalazi se otok Sv. Petar, koji s Ilovikom čini prirodnu cjelinu (tamo se nalazi i ilovičko groblje):



Na Iloviku je nedavno obnovljena riva, što je očito bio povod stavljanju ovog (ciničnog?) natpisa:



Kanal je zakrčen brojnim plovilima:



Sjedam na kavu u jednu lokalnu slastičarnu. Ilovik (tal. Asinello, odakle i stari hrv. naziv Tovarnjak) ima površinu od 5,8 km2, a na njemu živi 85 stanovnika, u istoimenom naselju. Ilovik je inače poznat po izuzetnoj dugovječnosti svojih stanovnika, te ga zovu otokom devedesetogodišnjaka. Radi se o prilično niskom otoku (najviši je vrh Did s 92 metra) koji se zapravo nastavlja na Lošinj, što znači da je najjužniji dio cresko-lošinjskog grebena. Osim po devedesetogodišnjacima poznat je i po raznovrsnom cvijeću, oleanderima, palmama (cikasima?), a ima i dva stabla eukaliptusa. Kao i na Silbi, Unijama i Susku, ni na Iloviku nema automobila.

Već sam spomenuo da čini jedinstvenu cjelinu sa susjednim otokom Svetim Petrom, te su u povijesti dva otoka često nosila isto ime. Najstarije poznato ime zabilježeno je 1071., kao Neumae Insulae (dakle, već u množini). Kasnije je bio Sanctus Petrus de Nimbis, pa Tovarnjak, pa Sveti Petar Ilovik. Sami Ilovičani otok Sveti Petar zovu jednostavno Priko.

S obzirom da je glavni plovni put iz Kvarnera prema Zadru vodio kroz kanal između dvaju otoka, oni su bili naseljeni još od doba Liburna. Na otoku i u njegovom podmorju nalazimo ostatke iz rimskog doba, postoje i ruševine ranosrednjevjekovne crkve, kao i benediktinskog samostana na Svetom Petru iz 11. st. 1597. Mlečani su na Svetom Petru sagradili i obrambenu kulu koja je kanal štitila od uskoka.

Hrvati su se prvi puta u većem broju naselili na otoku u 18. st., kada su došli s Lošinja kao nadničari na samostanskoj zemlji. Kao i Unije i Susak, Ilovik je pretrpio snažnu emigraciju nakon Drugog svjetskog rata, te danas oko 5 puta više Ilovičana živi u SAD-u nego u Hrvatskoj.

Krećem u šetnju. Premda ne poričem ljepotu i mir Ilovika, dojma sam da me nakon ovih 15 dana teško može impresionirati, i zaključujem da se radi o sasvim prosječnom sjevernojadranskom otoku, ništa posebno. Mjesto je malo, po ulicama baš i nema hlada, a ja danas ruksak vučem za sobom, što nije osobito ugodno. Upućujem se prema južnom kraju otoka, izlazim iz mjesta i nastavljam uz plažu, no put postaje sve lošiji. S druge strane na Sv. Petru slikam ruševine mletačke utvrde, nazvane jednostavno Fortica:



Utvrda je tu funkciju obnašala do napoleonskih ratova, kasnije je tu bila lučka uprava, pa carinarnica, da bi zgrada bila srušena u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.

Vraćam se ponovno prema mjestu. Pogled na sjever, na mjesto i na krajnji jug Lošinja:



Većina lokalaca na Ilovik dolazi tako da cestom dođe do krajnjeg juga Lošinja, uvale Mrtvaška, odakle brodom prijeđu na Ilovik. Mogao sam i ja tako, no nema javnog prijevoza između Malog Lošinja i Mrtvaške.

Glavna ilovička ulica, paralelna s obalom:



Glavna otočka crkva nosi ime Svetih Petra i Pavla:



Sada je jasno zašto ga zovu i Otokom cvijeća:



Studenac – izvor žive vode u središtu mjesta:



Sjedam na ručak u gostionici Amico na obali, koja je navodno najstarija u mjestu. Posljednji put na ovom se putovanju častim jadranskim delicijama i vinom. Potom još neko vrijeme kunjam u hladu, a zatim odlučujem iskoristiti vrijeme do polaska Bišova i krećem na jug, prema unutrašnjosti otoka. Tu se nalazi kapelica posvećena meni nepoznatom zaštitniku:



I pogled od kapelice unatrag prema mjestu i Lošinju:



Nažalost, dalje od kapelice nisam išao, jer mi je utroba počela slati uznemirujuće signale, te sam se morao brže bolje vratiti u mjesto. Još jedan kadar usput:



Svoj boravak na Iloviku opet završavam u slastičarnici koja se zove jednako kao i otok, uz koktel koji se također zove po otoku, a zahvaljujući curaçaou ima boju koja me podsjeća na deterdžent:



Bliži mi se vrijeme polaska. Možda bih na Ilovik trebao doći još jednom izvan sezone, kako bih ga bolje obišao. Tražim mjesto gdje se kupuju karte, no ostali koji čekaju kažu da se kupuju na brodu. Vidjet ćemo.

Smiješno mala bitva:



Bišovo dolazi, neki se iskrcavaju, no vidim da je brod prilično pun. Krećem prema brodu, kažem da molim jednu kartu do Pule, no nastaje problem – katamarani teoretski ne bi smjeli ukrcati više ljudi nego što imaju kapacitet, zbog prsluka za spašavanje. Trenutno su puni i ne bi me smjeli primiti. Neki od putnika koji se ukrcavaju imaju kartu (odakle im?), no mene i još neke cure ne može pustiti na brod. Pitam ga može li me barem prebaciti do Malog Lošinja, to je 40-ak minuta vožnje. Zapravo znam da će me ipak primiti, jer, naposljetku, ja ću platiti kartu, a to je njemu vjerojatno bitnije od sigurnosti mene kao putnika. Na kraju tako i ispada – daje mi kartu do Pule, čak mi ju redovno ispisuje (dakle nisam ilegalno na brodu), uz ogradu da ako bi brod nakon Malog Lošinja bio posve pun, onda drugi putnici imaju prednost.

Nema veze, glavno da sam ja na brodu i da neću zaglaviti na Iloviku, a rizik da brod počne tonuti negdje nasred Kvarnera sa mnom kao prekobrojnim u ovom ću trenutku prihvatiti.

Nakon već poznate procedure miljenja kroz zaljev (peti puta u tri dana) pristajemo u Malom Lošinju:



Iskrcavamo putnike iz Zadra, ukrcavamo one za Pulu, te ponovno milimo kroz zaljev, zatim već poznatim putem istočno od Velih Srakana, pa zapadno od Unija (u koje danas ne pristajemo) upravljamo pramac prema krajnjoj južnoj obali Istre. Ja sam čak i našao mjesto za sjesti, tako da nisam previše fotografirao (a i stakla katamarana su mutna), no evo jedne fotke kroz prednje staklo, gdje se u daljini vidi krajnji jug Istre s rtom Kamenjak:



Mobitel mi je na umoru, no ipak obavještavam Enu o svom dolasku u Pulu. Ona će s ocem doći po mene, te će me onda njih dvoje autom prebaciti do Rovinjskog Sela, gdje ću provesti iduće dvije noći, a onda bismo Ena i ja u petak trebali opet katamaranom iz Pule za Zadar, te potom u Zlarin.

Dok smo pristigli u Pulu već je pao mrak, tako da nisam više stigao slikati ni svjetionik Porer nedaleko rta Kamenjak. Pristajemo nedaleko Arene, nakon dva tjedna otkako sam krenuo iz Dubrovnika, moj put završava u Istri. Sada mi još samo preostaje pronaći novi autobusni kolodvor (sjećam se staroga, koji je bio neka vrsta garaže, no njega više nema), tamo će me njih dvoje pokupiti.

I doista, ubrzo ih vidim kako prolaze pored mene autom i skreću u pokrajnju ulicu. Pozdravljamo se, po prvi puta susrećem Eninog oca. Potom se zapućujemo prema Rovinjskom Selu. Enini žive tamo zadnjih desetak godina, nakon preseljenja iz Rovinja. Prije Rovinja živjeli su u Buzetu.

Rovinjsko Selo je jedno od najvećih istarskih sela, ima oko 800 stanovnika, a u posljednje vrijeme se broj povećava dijelom i zato što su troškovi života niži nego u Rovinju. Nalazi se u unutrašnjosti, 3 km udaljeno zračnom linijom od Rovinja. Iako je samo naselje nastalo u 16. st., područje je bilo naseljeno od rimskog doba. Samo mjesto nije osobito zanimljivo, iako istini za volju nisam previše ni lutao uokolo, a kako Enini žive na rubu sela, prolazili smo kroz ostatak sela autom.

Prvotni je plan bio da u petak Ena i ja krenemo na Zlarin, što znači da smo imali slobodan četvrtak. Proveli smo ga uglavnom kod kuće, ja sam iskoristio vrijeme da operem prljavu robu, a popodne smo se otputili do Rovinja. Nakon dva tjedna koje sam većinom proveo u miru i tišini otoka (s izuzetkom Dubrovnika, Splita i Zadra), Rovinj mi se činio kao košnica. Iako redovno dobiva nagrade kao najbolje turističko mjesto u Hrvatskoj, nekako smatram da ljetni odmor u Rovinju nije odmor. A i cijene su prilagođene stranoj klijenteli – Talijanima i Rusima. Premda ja jako volim Istru, ne volim njena ljetovališta.

Predvečer sam nazvao u Pulu, kako bih rezervirao kartu za katamaran idući dan. Zaključili smo da je najzgodnije ići Bišovom od Pule do Zadra i potom produžiti busom do Šibenika, umjesto da se taljigamo do Rijeke, pa potom kroz podvelebitsko područje. Nažalost, karata više nije bilo, katamaran je bio pun. Odlučili smo stoga krenuti u subotu, a petak iskoristiti za izlet do Pule, uz nabavku karata.

U petak ujutro otišli smo busom iz Rovinja do Pule i imali što vidjeti – Bišovo privezano uz gat u vrijeme kad je već trebalo biti na pola puta do Zadra. Odgovor smo dobili u agenciji – pokvario se motor, danas ga popravljaju i sutra bi trebao biti spreman za plovidbu. Usrdno smo se tomu nadali, jer jedini bus iz Rovinja za Dalmaciju polazi ranije od Bišova, tako da bismo izgubili još jedan dan ako ga ne osposobe.

Imali smo još vremena u Puli prije povratka u Rovinj, pa smo malo prošetali uokolo, a ja sam iskoristio priliku i kupio si bocu Pašarete. Pašaretu sam otkrio negdje 2006. i odonda ne propuštam priliku da ju popijem. Riječ je o bezalkoholnom gaziranom piću, s aromom koja bi otprilike vukla na nekakvu jagodu. Rašireno je na području Istre i Slovenskog primorja, a zapravo je prežitak nekadašnjih voćnih soda i oranžada. U Istri navodno rade i lokalnu verziju bambusa u kojoj umjesto cole upotrebljavaju pašaretu.

Grafit u Puli:



(Nije možda posve čitko: „Što ne možeš napraviti sam, bar pokvari drugome.“)

Po povratku u Rovinjsko Selo opet opušteno popodne i večer kod kuće, zatim rano spavanje jer se dižemo u cik zore.

Ujutro Enin tata vozi nas i neku Ruskinju, poslovnu kolegicu, do Pule (točnije, Ruskinju vozi na aerodrom). Bišovo je osposobljeno, ipak ćemo se danas dočepati Zlarina.

Po isplovljavanju iz pulske luke slikam svjetionik Porer koji sam tri dana ranije propustio:



More je prilično valovito, tako da naš katamaran poskakuje. Meni to ne smeta (imam dovoljno jak želudac), ali Eni je zlo. Nije baš da povraća, ali vidi se da joj nije drago što je pristala na katamaran.

Uz stajanja u Malom Lošinju, Iloviku i Silbi, stižemo u Zadar oko podneva. Imamo taman vremena za kratku šetnju do Morskih orgulja, a potom se gradskim autobusom upućujemo na autobusni kolodvor. Premda bi nam bus trebao uskoro krenuti, ispada da kasni, te tako čekamo dobrih pola sata, dovodeći u pitanje hoćemo li uhvatiti brod u pola 4 iz Šibenika za Zlarin. Napokon se bus pojavljuje, krećemo, ali uz sva stajanja usput dolazimo u Šibenik nekih desetak minuta nakon polaska broda. Polako uzimamo stvari, odlazimo na WC, te se onda upućujemo prema luci - i ugledamo brod kako isplovljava. Kasnio je u polasku. Da smo se požurili i izravno uputili na brod, stigli bismo.

Idući brod nam polazi tek u pola 7 navečer. Osim ako se ne odlučimo za onaj iz Vodica u 6. Odlučujemo prvo ručati, pa potom vidjeti što ćemo. Budući da smo s ručkom brzo gotovi (uzeli smo pizzu), odlučujemo se okušati sreću s Vodicama. Nažalost, bus iz Šibenika za Vodice dolazi u Vodice tek 10 minuta prije polaska broda. A autobusni kolodvor i gat s kojega brod polazi udaljeni su nekih pola kilometra. Ako odemo na autobus, bit će to jurnjava... Ili da pokušamo s taksijem? Kratak razgovor s taksistom, koji traži oko 150 kn od autobusnog kolodvora u Šibeniku do Vodica razuvjerava me od te zamisli. Dakle, autobus...

Autobus polazi po voznom redu, ali se vuče kroz Srimu, gubeći vrijeme na raspravu s nekom Slovakinjom koja ne zna točno gdje treba izići. Napokon stižemo u Vodice i započinje jurnjava. Ena je inače jako spora osoba, i trčanje je nešto što ona poduzima samo u krajnjoj nuždi (što mene iskreno tjera u ludilo, ja sam pak kao navijen). Ali sad je jedna od takvih situacija, inače ćemo se morati opet vraćati u Šibenik. Ako i tamo stignemo, uz ovakav vozni red... Kao bez duše trčimo, Ena vuče za sobom svoju torbu na kotačiće, ja se probijam naprijed s ruksakom, kako bih prvi uletio u brod i rekao im da eventualno pričekaju Enu...ali, srećom stižemo prije polaska. Šesnaesti otok je nadomak ruke...

 

Što reći na kraju ovoga putopisa? Zaključak je da je hrvatska obala opravdala moja očekivanja, da su otoci doista svijet za sebe i da svaki ima nešto posebno. Najljepše mjesto, uz Lastovo, bila mi je Komiža, najviše su me razočarale Sali. Nije baš bilo najjeftinije (sve skupa sam potrošio oko 6500 kn), no vrijedilo je upoznati i ono što mi je pod nosom, da ne bi kasnije ispalo da sam bio u Erevanu, ali ne i na Visu. Na mnoga mjesta koja sam posjetio volio bih se vratiti i još ih detaljnije proučiti, no sada barem znam o čemu je riječ.

I napokon karta cijelog puta:



egerke @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.