Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, veljača 8, 2015
PONEDJELJAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ulazimo dakle u zgradu terminala aerodroma Imam Homeini. Na gornjem smo katu, onom gdje su odlasci. Gledam ekrane s polascima i dolascima, zanimljivo je vidjeti odredišta koja baš i ne viđamo u Europi: Nadžaf, Dušanbe... Za zadnje riale dečki još kupuju neke suvenire i čokoladice u obližnjoj aerodromskoj prodavaonici. Damir uzima neke magnetiće, on je nekako najozbiljnije shvatio te poklone: nosi onaj parfem od ružine vodice curi, magnetiće prijateljima, uzeo je i nekoliko kutija iranskih kolačića i jedan bezalkoholni Istak od nara za zajedničkog frenda koji je veliki pivopija.

Nakon što smo obavili kupovinu, vrzmamo se po gornjem katu terminala, u potrazi s mjestom gdje bismo sjeli. Ipak imamo još nekih 6 sati do leta. Ispred aerodroma smo uzeli kolica na koja smo potrpali prtljagu. No na čitavom gornjem katu nema mjesta za sjesti. Kat je puno manji (otprilike jedna trećina donjeg kata) i vjerojatno nije predviđen za zadržavanje – ako putuješ, onda odmah krećeš prema izlazima, ako nekog čekaš, onda si na donjem katu, gdje su dolasci. S obiju strana gornjeg kata pokretne se stepenice spuštaju na donji kat. Krećemo prema pokretnim stepenicama s jedne strane, valjda će dolje biti mjesta. Ja krećem naprijed, kako bih se ranije spustio i provjerio, oni su iza mene s kolicima, pretpostavljam da će me pričekati na vrhu stepenica dok se ne vratim.

Stajem na pokretne stepenice i počinjem se taman spuštati, kada iza sebe začujem Matu koji mi kaže „A šta misliš da ću ti ja nositi torbu?“ Reagiram impulzivno – kroz glavu mi prostruji misao „pa oni neće čekati da se vratim, ostavit će mi ruksak na podu, moram ga pokupiti, srećom nisam još daleko odmakao“, okrećem se i krećem trčati natrag uz pokretne stepenice. Ali zapinjem jednom nogom za stepenicu koja se upravo krenula dizati. Nagonski isturam drugu nogu pred sebe da se zadržim od pada, ali i njom zapinjem, jer se ista stepenica uzdigla za još malo u odnosu na pola sekunde ranije. Pružam ruke pred sebe da se dočekam na njih, međutim stepenica na koju sam stavio ruke da se dočekam kreće se prema dolje, te se ja naposljetku zaustavljam bradom na sljedećoj stepenici. OK, prva iduća misao mi je da se moram ustati prije nego se skotrljam niz stepenice. Tražim pogledom svoje suputnike, niti jedan od njih se nije ni pomaknuo niti mi pokušao priskočiti u pomoć, naprotiv, Damir i Mate umiru od smijeha, a Nikola me inteligentno pita „Kaj radiš?“. Pokušavam se ubiti, Nikola. Kaj radim...

Sjećam se slične situacije u srednjoj školi, jednog planinarenja na Kleku, kad mi se isto tako okliznula noga s puteljka i skoro sam se otkotrljao u provaliju, no srećom je dečko koji se nalazio ISPRED mene (dakle, nije me ni vidio) reagirao u hipu, uhvatio me za ruku i povukao natrag. Da sam bio s ovima, ne bi me bilo.

Dok se spuštam niz stepenice, radim inspekciju. Lijevi nožni palac mi je razderan i krvari, lijevi lakat mi također ima otvorenu ranu, posjekotinu imam i na bradi, a srećom da su duge hlače spriječile da si razderem i koljeno. Ili nisu? Pogledat ću to kasnije.

Vraćam se natrag po drugim stepenicama i tek u tom času, kad mi je vidio krv na ruci, Mati dolazi iz guzice u glavu da stvar nije previše smiješna. Damiru čak ni tada nije došlo. Uzimam ruksak i sada se svi spuštamo ponovno dolje, ostavivši kolica na gornjem katu. Sjedamo na neke klupice u prizemlju, a ja se dajem u potragu za WC-om, kako bih oprao krv. U WC-u shvaćam da sam si raskrvario i koljeno, čak sam si malo razderao i hlače. Krv i dalje teče, sve skupa izgleda dosta gadno, premda me ne boli osobito.

Vraćam se do ostalih, Mate mi kaže kako je u međuvremenu vidio da se malo niže nalazi služba hitne pomoći i da odem do njih da mi previju ranu. Dobro sam, ne treba, valjda će krvarenje ubrzo prestati. No kako je ipak riječ o nožnom palcu koji je blizu tla, odlučujem otići da mi barem očiste ranu. U ambulanti se nalazi jedan doktor koji dobro govori engleski. Objašnjavam mu što mi se dogodilo, a onda mi on čisti rane jodom. Kaže da ovo na bradi nije strašno, a lakat, koljeno i palac mi ispire, te mi onda još na palac stavlja veliki zavoj. Pritom u nevjerici pita još jednom „How did it happen?“ Ja mu kažem „I ran upstairs on a down-going escalator. Don't ask me why.“ Na kraju, prije nego što će me otpustiti, pita me koliko imam godina. Ne znam zašto, vjerojatno si misli da netko sa skoro 34 godine ne radi takve gluposti. Pitam ga koliko sam dužan, on kaže ništa. Eto, to je ljepota u tim zemljama, gdje je zdravstvena zaštita potpuno besplatna za krajnjeg korisnika. Smile Ali, naravno, netko bi valjda rekao da nije u redu da iranski porezni obveznici plaćaju moje vratolomije... Undecided

Moj bandažirani palac izgleda ovako:



Bandaža nije izdržala dugo, otpala je već za nekih pola sata. Kasnije sam si na rane stavio flastere iz svojeg toaletnog kompleta.

Sada nam ne preostaje ništa nego sjesti i malo kunjati na stolcima, jer se ovdje ne može zaspati. Preveliki je moving, budući da većina međunarodnih letova slijeće i polijeće usred noći i rano ujutro. Gledam, dolazi let iz Bagdada. Izlaze ljudi, obični putnici, nekako sam očekivao prizore izbjeglica, vojnika, UN-ovih mirovnjaka...ovdje je pak teško razaznati putnike iz Bagdada od onih iz Istanbula, oba leta su došla nekako istovremeno.

Ne mogu baš zadrijemati, pa se vrzmam uokolo. Zloglasnim stepenicama se opet uspinjem na gornji kat, primjećujući da je red za odlazak prilično dugačak, budući da putnici još prije check-ina prolaze prvo skeniranje kompletne prtljage, slično onomu na Sabihi Gökçen. Vraćam se do ostalih i kažem im da bi nas to moglo još dodatno zadržati i kako bismo trebali krenuti gore čim se pojavi znak za check-in, budući da nekoliko letova kreće u razmaku od pola sata, što znači da će biti gužva na graničnoj kontroli i skeniranju prtljage.

Negdje iza 2 sata pojavljuje se obavijest da je počeo check-in za AtlasJetov let za Istanbul. Odmah krećemo na gornji kat, ali začudo ovaj put se red za prvu rendgensku kontrolu jako brzo kreće i ubrzo smo u ograđenom prostoru iz kojeg više ne možemo van. Odlazimo na check-in, predajemo prtljagu, uobičajeno Nikola i ja, a ovaj puta i Damir, koji je nosio dva mala ruksaka, te je sada u jedan od njih potrpao prljavo rublje i tekućinu koja mu je prekobrojna za kabinsku prtljagu (što znači da je u kabinu uzeo pastu za zube i ružinu vodicu, a u drugi ruksak stavio pivu – gel za tuširanje nije kupio do kraja puta). Meni je to trinaesti let u životu, ujedno mi započinje i trinaesti dan u Iranu, a na boarding passu mi piše da sam dobio sjedalo u trinaestom redu (u muslimanskim zemljama 13 nije nesretan broj, pa avioni imaju 13. red). Ovo ne miriši na dobro... Damir pak predavši prtljagu primjećuje kako je njegov ruksak načas zastao na pokretnoj traci, kao da se remenom zapetljao za neki drugi komad prtljage, ali na kraju ipak odlazi.

E sad slijedi granica. Granica na kojoj je strahovita repina koja se usto još prilično sporo pomiče. Otvorena su tri šaltera, ali pregled pojedine putovnice traje oko 5 minuta. Ne znam što rade, ne vidim dovoljno do naprijed. Da stvar bude gora, povremeno se ubacuju još neki ljudi sa strane, iz čijih primjedbi (koje ne razumijem) zaključujem da očito kasne na let i da traže da ih se pusti preko reda. Vidim tako neku obitelj s afganistanskim putovnicama. Uokolo nas su sami Europljani, pored nas je neka skupina Poljaka. Ovoliko Europljana nismo vidjeli ni u jednom trenutku našeg boravka u Iranu, uglavnom smo svugdje bili glavna atrakcija kao turisti.

U jednom trenutku na check-inu primjećujem Leticu. Mislim si hoće li nam se džiberski uvaliti nakon što smo mi otčekali polovicu reda, ali ipak disciplinirano staje na kraj. Primijetio nas je, ali očito je bio u pristojnoj fazi. Laughing

Nakon nekih sat i pol čekanja u redu (i neprestanog Damirovog pižđenja na svaku sekundu nepotrebnog odugovlačenja – koje je bilo tim gore što se jednostavno ne možeš maknuti iz reda nego moraš stajati kraj njega i slušati ga) konačno se primičemo dovoljno blizu šaltera. Mate odlazi prvi, potom ja. Granični policajac uzima putovnicu brzinom letargičnog ljenjivca, potom ju smješta negdje dijagonalno u odnosu na fokus svog vidnog polja, gleda ukoso pred sebe i razgovara sa svojim kolegom za drugim šalterom koji se nalazi njemu na 8 sati (dakle lijevo iza). Nemam pojma o čemu razgovaraju, ali sudeći po tonu, ili razglabaju dnevnopolitičke događaje ili obiteljske priče. Zakratko me odmjeri pogledom i primijeti moj flaster na bradi. Zbunjeno i začuđeno pokaže prstom i upitno me pogleda. Kažem mu „I fell on stairs.“ Frajer se blago osmjehne i pita „With a knife?“ Laughing „No, no, on an escalator.“ Potom frajer prelistava moju putovnicu od prve do zadnje strane i ponovno od zadnje do prve, mjerkajući moje žigove (između ostaloga i memorijalni žig San Marina koji sam dobio u turističkom uredu kao kuriozitet). Onda bulji u iransku vizu. Imam osjećaj da mu mogu vidjeti kotačiće u mozgu kako mu se okreću. Napokon dohvaća žig. Ali ga drži u ruci, i dalje buljeći u vizu, potom opet priča s kolegom, dok mu žig lebdi nad mojom putovnicom. Imam poriv da mu zgrabim ruku i pritisnem ju na površinu vize. Potom konačno udara žig, odnosno, bolje rečeno prislanja ga koordinacijom pokreta kakvom vjerojatno Sojuz pristaje na Međunarodnu svemirsku stanicu. Potom mi jednako sporo uručuje putovnicu i želi mi sretan put. Odlazim i prepuštam mjesto Damiru.

Iza granice je zona s duty free shopovima i još mjesta za sjesti. Smještam se na klupicu pored Mate, a potom čekamo ostale. Srećom još imamo dovoljno vremena, izgleda da će i Letica stići na let. Ja još imam neki sitniš riala, pa kupujem vodu u duty free shopu. Usput mi vraćaju dio kusura u napolitankama, jer nemaju sitnog. No iako je voda kupljena u djutiću, svejedno vrijede restrikcije za avion, odnosno moramo ju popiti prije završne kontrole ručne prtljage.

U međuvremenu nam se pridružio i Letica. On je imao druželjubivu večer. Sjećate se, ostao je s Mehdijem u azerskom restoranu:



(sudeći po ćupu ispred njega, izgleda da je ipak na kraju i on pojeo dizi)

Potom su se on i Mehdi otputili naći s Mehdijevim društvom, bili su vani u sjevernom Teheranu, svratili i do studentskog doma, ali nije baš to puno dokumentirao. Ono što jest dokumentirao, po posljednji put u Iranu, su gospoda Zli Djedovi Mrazovi:





I potom, pred polazak, grupni portret s Mehdijem i njegovim prijateljima u sobi studentskog doma:



Napokon slijedi poziv za ukrcavanje. Krećemo na posljednju kontrolu prije ulaska u avion. Ovaj put osim aerodromskog osoblja i obične policije, tu se nalazi i jedan pripadnik Sepaha, tj. Revolucionarne garde. Čuo sam o njima svašta negativnog, ali ovaj izgleda relativno benigno. Doduše, nije da itko od nas ičime očigledno ugrožava vrijednosti Islamske Revolucije... Ali kako sam nedugo prije puta gledao Argo, ne mogu si pomoći prisjetiti se završnih scena na teheranskom aerodromu (tada je to bio Mehrabad – Imam Homeini je otvoren tek 2004.), kada sepahovci, u istim takvim kromoksidnozelenim uniformama ganjaju avion s prošvercanim taocima po pisti (jedna prilično nerealna scena, gdje oni s džipom uspijevaju sustići avion koji uzlijeće).

Srećom, i to je u redu i krećemo kroz most prema avionu. AtlasJet izgleda luksuznije od Pegasusa, nominalno i nisu low cost, ali često imaju akcije kojima su im cijene na nivou low costa. Za razliku od Pegasusa, njihov hub je Atatürk, glavni istanbulski aerodrom, na europskoj strani.

Smještam se u sjedalo, mjesta je malo, srećom sam uz prozor pa ću moći nasloniti glavu na oplatu i odspavati. Ubrzo se odvaja ulazni mostić i započinje rulanje. Opraštamo se s Iranom, nažalost ovo zadnje iskustvo s pokretnim stepenicama mi je još malo pokvarilo sliku. Vjerojatno će stvari bolje izgledati kad se slegnu dojmovi, ali sada se samo prvo želim dobro odmoriti.

Čekamo još slijetanje jednog aviona prije polijetanja. Nažalost, sjedim s lijeve strane, tako da neću vidjeti Teheran kad poletimo, zanimao bi me prizor velegradskih svjetala u noći. Ujedno, ovo će mi biti dosad najduži let u životu – oko 3 i pol sata. S tim da ću ga vjerojatno potpuno prespavati.

Uzlijećemo, imam neki osjećaj da je putanja uspona puno niža nego inače, ali nema nikakvih poteškoća, te nekon nekoliko minuta spokojno tonem u san.

Budim se u trenutku dok već nadlijećemo Mramorno more. Usidreni tankeri koji čekaju prolaz kroz Bospor uobičajeni su prizor. Usmjeravamo se prema Europi, polako gubeći visinu, te u roku od petnaestak minuta slijećemo na istanbulski aerodrom Atatürk, glavni, stariji i veći od dvaju. Ujedno je to jedan od aerodroma s najvećim rastom prometa putnika u svijetu, zadnjih desetak godina se konstantno penje i sad je već na 16. mjestu. Čak ga ni Sabiha Gökçen, koja je izgrađena početkom 21. stoljeća, a proširena 10 godina kasnije nije uspjela omesti u tome, a Istanbul planira graditi i treći, još veći aerodrom na Arnavutköyu (štoviše, to bi trebao biti najveći aerodrom na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 150 milijuna putnika – Atatürk danas ima trećinu tog kapaciteta). Istanbul očito profitira od svog mjesta negdje u sredini glavnih svjetskih zrakoplovnih ruta.

Zagušenost Atatürka rezultira još jednom stvari – gotovo svaki avion koji sleti mora čekati da mu se oslobodi mjesto na stajanci. Tako i mi, srećom ne dugo. Nakon parkiranja, slikam zanimljivo ime aviona pored nas:



(inače, to je ime grada u istočnoj Turskoj, ali zgodno se potrefilo)

Jedna stvar koju sam odmah primijetio – niti jedna putnica u avionu više nema maramu na glavi. Sve su ih skinule još prije slijetanja. A ja sam taman bio uvjeren da žene žele nositi hidžab... Laughing

Izlazimo iz aviona, obavljamo granične formalnosti i upućujemo se prema karuselima s prtljagom. Mate i Letica će nas pričekati, nas trojica čekamo da pokupimo prnje. Moj ruksak ubrzo izlazi, evo i Nikolinog, ali Damirovog nema. Čekamo, Damir je već živčan. Samo bi još to falilo, nakon silnog zazivanja negativnih ishoda, da mu se jedan konačno i dogodi. Doduše, zagubljivanje prtljage je stvarno najmanje što mu se može dogoditi, prolazna neugodnost koja se najčešće riješi u nekoliko dana. Čekamo i dalje, izlazi još jedna tranša prtljage, ali ni tu nema Damirovog ruksačića. On već kune na sav glas. Uvjeravam ga da će se ubrzo pojaviti, a u krajnjoj liniji i ako se ne pojavi...ponavljam mu ovo što sam gore napisao. Iz otvora više ne izlazi prtljaga, a potom se zaustavlja i pokretna traka. OK, postoji još možda mogućnost da je završila na nekom drugom karuselu, ili da je došla ranijim avionom (nekoliko je letova u podjednako vrijeme poletjelo iz Teherana za Istanbul – doduše, ako je ukrcana u Pegasusov avion, onda je otišla na Sabihu). Upućujemo se prema odjelu za prijavu izgubljene prtljage. Obavještavamo i Matu o tome što se dogodilo, Letica se već negdje izgubio, ima i opet svoj vlastiti program.

Dok Damir sastavlja zapisnik o tome što je bilo u prtljazi, mi odlazimo na WC, presvući se konačno u normalnu odjeću, prvenstveno kratke hlače. Vraćamo se, u međuvremenu je došao još jedan let iz Teherana, ali ni tamo nema njegove prtljage. Damir je totalno malodušan, za njega je prtljaga nepovratno izgubljena. Pojašnjavam mu da svaki komad prtljage ima svoju identifikacijsku naljepnicu čiji se drugi komad nalazi kod njega, te da će, osim ako nije propala kroz neku rupu na pokretnoj traci, prtljaga ubrzo stići na konačno odredište, tj. u Zagreb. Štoviše, možda čak i prije njega. Ali, sad je on još nezadovoljan i time što bi to značilo da on mora iz Sesveta ići na Pleso po tu prtljagu, to mu je nepotreban trošak. Osim toga, to mu je prilika da opet pljuje po Istanbulu, iako je poprilično izvjesno da mu prtljaga nije ovdje zagubljena, nego vjerojatno još u Teheranu. Kriv mu je Istanbul, kriv mu je AtlasJet...već vidim da će i ovaj dan biti upropašten njegovim njurganjem. Pametni Letica se pokupio na vrijeme.

U međuvremenu je i Mate nekamo nestao, u trenutku dok izlazimo u predvorje i vidimo hrpu ljudi s natpisima koji čekaju nekoga, Mate nema na vidiku. Upućujemo se stoga prema stanici podzemne željeznice, vjerojatno je već sišao onamo. Nema ga ni ondje.

Na stanici se međutim nalazi ovaj zgodni mural od pločica koji prikazuje most Galata, ako se ne varam:



Kupujemo vodu na kiosku, u međuvremenu dolazi i vlak, te krećemo prema Aksarayu. Ne znamo gdje je Mate, ali već će se on negdje javiti. I točno, šalje mi poruku da je odmah na izlazu nakon carine. Očito smo se fulali. Kažem mu da krene na Aksaray, tamo ćemo ga dočekati.

Gledam ljude oko sebe, nakon Irana prizori su osvježavajući: muškarci u kratkim hlačama, žene u suknjama, dekoltirane majice...sekularizam. OK, tu i tamo koja pokrivena žena, ipak je ovo Turska, a i neka od naselja uz koja prolazimo su konzervativna (jedno se zove Yenibosna, tj. Nova Bosna), ali nakon dva tjedna Irana razlika je drastična.

Iskrcavamo se na Aksarayu, čekamo Matu, koji dolazi dva vlaka nakon nas i krećemo prema stanici tramvaja kojim ćemo se spustiti do Gülhanea. Ima tamo jedan dobar restorančić s lahmacunima, a to je čisto dobra hrana za doručak. Damir je naravno smrknut, bijesan i nekomunikativan.

Silazimo na Gülhaneu i upućujemo se pješice do restorana:



Restoran je otvoren, ali nažalost je prerano da bi već posluživali lahmacune. Stoga ćemo morati malo bolje proučiti jelovnik:



Nemamo baš previše lira, pa se odlučujemo za burek sa sirom i ajran. Damir nije baš zadovoljan, ali ipak jede, treba izdržati još let do Beograda.

Završavamo s doručkom te se još upućujemo do Tržnice začina, gdje sam ja svojedobno vidio da imaju pravi prah salepa, ne onaj konfekcijski koji smo dosad kupovali. Baš bih si htio kupiti malo za doma...

Nažalost, cijena je prevelika za količinu lira koju trenutno imam – čak 32 lire (oko 150 kn) za 10 deka. Barem znamo da je pravi, ako ništa drugo. Ništa, drugom prilikom, možda za Novu godinu, kad ću s Enom do Istanbula... Vraćamo se do Yeni cami, i tad Mate dobiva poriv da ipak skoči do bankomata i kupi si tih 10 dag salepa za doma. Nas trojica ga čekamo, Damir je konačno progovorio, ali i opet sipa žuč. Mislim da smo ga tu prestali zvati „sipa“ i prozvali ga „Exxon Valdez“. Laughing

Mate se vraća i potom se ukrcavamo na brod za Kadıköy:



Damir je zaključio da je za sve kriv Istanbul i onako, gledajući s broda pristanište na Eminönüu, zaključuje „Istanbule, smrdljivi grade, na te će bomba da pade“. Sjetili smo se toga kada je par tjedana kasnije doista eksplodirala bomba negdje u gradu.

Na azijskoj strani bez previše krzmanja uskačemo u Havataşov bus koji nas za nekih 45 minuta dovozi do Sabihe Gökçen. Opet ulazni rendgen, pa check-in, uočavanje Letice u daljini, granična kontrola i čekaonica.

Letica se inače jutros s aerodroma zaputio do Karaköya (na istočnoj strani mosta Galata), gdje je posjetio tursku pravoslavnu crkvu Sv. Marije (Meryem Ana):





Turska pravoslavna crkva nepriznata je pravoslavna crkva nastala 1924., kada je jedna skupina Karamanlida (anatolski pravoslavci koji govore turski i osjećaju se Turcima) osnovala vlastitu crkvu, budući da im Grčka pravoslavna crkva nije željela priznati drugačiji etnički identitet od grčkoga (slično Grci rade i s drugim pripadnicima GPC-a, koji su po jeziku pripadnici nekog drugog naroda – tako Grcima smatraju Arumunje, Arvanite i Egejske Makedonce koji su pripadnici GPC-a). Crkva je oduvijek podržavala turski nacionalizam i žalila se na zbližavanje turske države i Grčke pravoslavne crkve u Turskoj. TPC ima ambicije uključiti Gagauze u svoj sastav, premda su oni ponovili da žele ostati pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jedan dio Gagauza još se 1935. doselio iz Besarabije u Tursku, potaknut pričama o Turskoj kao velikoj majci balkanskih Turaka i njima bliskih naroda, ali nakon niza poteškoća na kraju su svi prešli na islam. Danas TPC ima zanemarivu kongregaciju od maksimalno 150-ak ljudi, koji su svi na neki način povezani s obitelji Erenerol, koja je zapravo i pokrenula čitav raskol. Danas Crkva ima u svom vlasništvu samo dvije crkve u Istanbulu, obje preotete GPC-u, od kojih se ni u jednoj ne održava liturgija.

Još malo slika:





Iznutra:





Dvorište:



Naravno, budući da se oni osjećaju Turcima, tu se iznad mora negdje kočoperiti i Atatürk:



Crkva iz daljine:



Potom se vratio natrag prema mostu Galata i slikao armensku crkvu Surp Hisus Pırgiç (Svetog Isusa Spasitelja):



Malo niže prema Tophaneu nalazi se pak armenska crkva Surp Krikor Lusavoriç (Svetog Grgura Prosvjetitelja):









A tu je i crkva Aziz Yahya (Sv. Ivan Krstitelj), koja je također u vlasništvu Turske pravoslavne crkve (tj. oteta od Grčke pravoslavne crkve), a dana je na upravljanje Asirskoj crkvi Istoka:



Krenuo se uspinjati prema kuli Galata, usput slikajući aškenašku sinagogu:



I došao do kule Galata:



Produžio je do İstiklâl caddesi, koju je zabilježio iz povijesnog tramvaja:



Kojim se odvezao do Taksima:



Uslikavši Gezi park po danu:



Na kraju Gezi parka, pogled puca preko armenske Posebne bolnice Svetoga Jakova na nove poslovne četvrti:



Zanimljive kulisaste zgrade:



Naposljetku se vratio na Taksim, odakle je Havataşovim busom krenuo prema Sabihi Gökçen, usput slikajući prvi bosporski most (to nije onaj kojim smo prešli tri godine ranije):



Pogled s prvoga na drugi:



(vidi se lijevo i Rumelihisarı)

I zatim i on stiže na aerodrom – zapravo, zadnja dva dana puta uglavnom smo se sretali na aerodromima i u avionu.

Sjedimo u čekaonici, Letica razgovara s nekom Talijankom koja također putuje u Beograd, mi ostali smo zaokupljeni svojim mislima. Put se bliži kraju (iako nas sve čeka još jedna noć na putu, a mene i više od toga), ali nekako je nastupilo određeno zasićenje uslijed naših međusobnih trzavica, stalne Damirove negativnosti dodatno potaknute ovim posljednjim incidentom (jedinim pravim, ustvari), nedovoljne odmorenosti, vrućine, dosadnih Iranaca koji stalno zapitkuju isto... Trebat će mi malo vremena da provarim to čitavo iskustvo.

Pozivaju nas prema izlazu, ulazimo u avion, dobio sam mjesto odvojeno od ostalih. Čitav avion je pun srpskih turista, nakon dva tjedna ponovno čujemo ljude oko nas koji govore blizak nam jezik. Polijećemo i ja opet pokušavam kunjati tih 2 sata, ali nažalost ne uspijevam baš, budući da se par sjedala ispred mene nalazi neki klinac s ocem, koji se stalno nešto koška s njim i povremeno se oglasi prodornim vriskom kao da ga netko kolje. Dobivam poriv da ga malo izvedem na krilo (avionsko, ne svoje) kako bi se smirio.

Prilazak Beogradu s jugoistoka znači da s desne strane aviona puca dobar pogled na grad. Ja doduše sjedim zdesna, ali uz prolaz. Srećom, tu je Letica:







Pogled na Ušće i most preko Ade:





I Novi Beograd:













Prigradska naselja:



Slijećemo na Nikolu Teslu, obavljamo graničnu kontrolu (ne traže me putovnicu, iako dolazim iz zemlje koja nije u EU u drugu zemlju koja također nije u EU) i potom se i opet razdvajamo. Letica će do grada gradskim busom, mi aerodromskim, koji nas ostavlja kod autobusnog kolodvora. Pada neki dogovor za kasnije nalaženje u gradu, nakon što se on sretne s curom. On se kasnije doista i javio, ali se nismo našli, a kaže da je ionako bio preumoran, i da je taj SMS koji mi je poslao zapravo bio tarof. Laughing

Beograd nas dočekuje poluoblačan, prolazimo busom kroz blokove Novog Beograda i spuštamo se na Bulevar Pariske komune, te na kraju izlazimo kod autobusnog kolodvora, gdje ćemo odložiti prtljagu, kupiti karte za večeras i potom rasterećeni krenuti na ručak. U Srpsku kafanu, naravno. Moram međutim to obazrivo priopćiti Damiru, budući da dotamo imamo za hodati nekih 15-ak minuta. Srećom, uspijevam ga držati na ledu dovoljno dugo, a i nije više toliko smrknut, tako da bez prevelikih prigovora stižemo do Srpske kafane. Pribojavam se jedino da nije opet zatvorena (obično svaki drugi put kad sam tamo uspijem u nju i ući) – ovaj put je parni i otvorena je. Odlučujemo se počastiti poštenim obrokom, ja uzimam i dvije krigle točenog Jelen piva koje me pošteno lupaju (ipak nisam dva tjedna pio alkohol). Damir se konačno opustio, sviđa mu se Beograd (jer je hrana dobra, a to je po njemu glavni faktor), odobrovoljio se i čak ne paranoizira oko toga da će ga netko pretući na cesti jer govori hrvatski (što ga je svojedobno mučilo).

Blagujemo:



(ja jedem neku piletinu sa sezamom, Damir Karađorđevu šniclu, u prvom planu se vidi Nikolina urnebes salata)

Dogovaram se da se nađemo s Dijanom, jednom ženom koju sam prije nekoliko godina upoznao preko jedne grupe na Facebooku, od svojih 45 godina, s kojom sam se već i ranije susretao na svojim prolascima kroz Beograd (a i Nikola i Letica su ju upoznali u lipnju 2011.). Nalazimo se ispred Skupštine, pa ćemo sjesti nekamo na piće dok nam ne bude vrijeme polaska na autobusni kolodvor pokupiti stvari (garderoba radi do 10). Dok hodamo prema Skupštini, Mate i Damir započinju raspravu o političkim pitanjima. Kao da su njihova svjetonazorska stajališta bila zapretana ovih 17 dana, sad su si konačno dali oduška u tome da jedan na drugoga navale svom artiljerijom. Damir je paranoičar i teoretičar zavjera, a Mate je marksist. Jedan drugoga optužuju za neutemeljenost svojih stajališta, premda Matina imaju barem neku empirijsku podlogu. Srećom, dolazimo do Skupštine dovoljno rano da se rasprava ne rasplamsa do fizičke razine, nego se svi zajedno s Dijanom upućujemo prema Terazijama gdje ona i ja sjedamo na piće, a ostatak produžuje prema Knez Mihajlovoj. No Nikola i Damir se vraćaju za pet minuta do nas i pridružuju nam se na piću, Mate nastavlja nekim svojim putem i doći će direktno na kolodvor.

Pričamo Dijani svoje dojmove o Iranu, Nikola i ja se trudimo ublažiti Damirove negativnosti, premda se svi zajedno slažemo da smo očekivali više. Možda su nam pozitivna iskustva drugih malo previše podigla letvicu, možda smo recimo u Zakavkazju očekivali manje, pa je ispalo bolje – ili su nam možda te zemlje ipak nekako kulturološki bliže, tko zna. Ipak, drago nam je da smo se upoznali s tom bogatom i prostranom zemljom i na licu mjesta se uvjerili koliko su neutemeljene predrasude koje o njoj vladaju na Zapadu. To je već dovoljno vrijedno iskustvo radi kojega se isplatilo otići na ovaj put. A ni tepisi nisu za odbaciti. Laughing

Iza pola deset se pozdravljamo s Dijanom i spuštamo do kolodvora. Mate je svoju prtljagu već pokupio i srećemo ga na peronu. I ovdje se naši putevi razdvajaju. Oni će za Zagreb/Ivanić Grad, dok ću ja noćnim busom preko Šumadije i istočne BiH do Mostara, odakle ću za Split i Šibenik (jer moja putovanja redovno moraju završiti na Zlarinu Smile ). Ali to ću opisati u završnom nastavku, a sada još samo kažem da se rastajemo uz stisak ruke i još par internih fora na rastanku. Moj bus kreće ranije, zauzimam mjesto i nedugo nakon polaska iz Beograda tonem u čvrst san kojim ću prespavati većinu te noćne vožnje...

egerke @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 5, 2014
PONEDJELJAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao što sam rekao, Nikolu je nakon onog mojeg nehotičnog buđenja (nisam naime bio svjestan da spava, mislio sam da samo žmiri) počela prati nesanica, tako da je veći dio noći proveo prevrćući se i usto uzdišući. Time je pak u jednom času probudio Matu koji je spavao ispod njega. Onda je njegovo negodovanje probudilo mene. Ja sam uzeo mobitel da provjerim koliko je sati (bilo je 3 ujutro), ali mi je pritom ispao iz ruke na noćni ormarić, pa je to probudilo Damira. Iz sna se trgnuo i Letica, ali je ubrzo opet utonuo u san i počeo hrkati. Njegovo hrkanje, Nikolino uzdisanje i light-show Matinog netom napunjenog mobitela međutim bili su izazov za nas ostale prilikom ponovnog zaspivanja. Ipak, nakon 15-ak minuta svi smo ponovno pozaspali. Osim Nikole.

Letica se prvi od nas budi, kupi prnje i odlazi iz sobe, rekavši usput da se vidimo na aerodromu. Mi ostali još malo kunjamo (čak je i Nikola u neko doba uspio uloviti malo sna), a potom se i mi krećemo spremati. U neko doba mi Letica šalje poruku da je, jasno, zaboravio u sobi punjač za bateriju fotoaparata i da mu ga ne zaboravimo donijeti. Srećom, mi ne bismo otišli iz sobe a da ne pregledamo što je ostalo u njoj.

Spuštamo se do Baščaršije na doručak. Odlučujemo se za još jednu buregdžinicu, no ne gubimo previše vremena, malo nas pere i nervoza prije leta. Pješice se upućujemo prema stajalištu taksija kod Doma Armije. Usput, u parku kod saborne crkve nailazimo na neke sprave za razgibavanje, te se ja u punoj ratnoj spremi odlučujem malo iz zafrkancije razgibati. Mate mi se pridružuje, pa nas Nikola ovjekovječuje:





Kod Doma Armije odmah nalazimo taksi koji nas je voljan prebaciti do aerodroma. Taman smo četvorica, tako da stanemo svi, uz relativno malu gužvu. Po Iranu ćemo se međutim redovno taksijem voziti sva petorica, što neće biti osobito ugodno.

Vozeći se prema aerodromu prolazimo i pored Džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, čiju je izgradnju financirala Saudijska Arabija i za koju se tvrdi da je promicalište vehabizma u BiH. Čitav kompleks uživa eksteritorijalnost, tako da tamo ne vrijede zakoni BiH, već Saudijske Arabije. Već sam ranije razgovarao o tome s dečkima, a sada im opet ukazujem na to. Pritom dobivam lakat u rebra od Damira, koji je naravno uvjeren da je naš vozač prikriveni vehabija (a čovjek izgleda kao sasvim obični urbani Sarajlija).

Bez problema stižemo na aerodrom, Letice naravno još nema. Ne žuri nam se, odlazimo još svi na WC, i potom nakon nekih 15-ak minuta stajemo u red za check-in. Žena na šalteru nas pita gdje nam je peti. Naime, sve je kompjutorski evidentirano, nama zapravo ni ne trebaju fizičke karte, imaju nas u sistemu. Kažemo da peti kasni i da će valjda doći na vrijeme, ali neka nama svejedno izda boarding-passove. Predajemo prtljagu (točnije, Nikola i ja), a zatim vidimo Leticu kako ulazi u zgradu. Uskoro i on obavlja svoju papirologiju, pa se tako svi upućujemo na kat, prema graničnoj kontroli. No kako ista još nije počela, morat ćemo i gore pričekati 20-ak minuta, što će Letica iskoristiti za još malo šetnje uokolo.

Što je on vidio toga jutra? Prvo se zaputio do Ilidže, gdje je poslikao spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu:





A potom i Veliku aleju koja vodi prema Vrelu Bosne:





Jedan od fijakera čeka turiste:



Karta kompleksa Vrela Bosne, koji je proglašen spomenikom prirode i u koji se tjedan nakon toga počeo naplaćivati i ulaz:



Srećom, do Vrela Bosne nije išao, nego se vratio prema Ilidži, poslikavši usput hotel Austrija u središnjem parku Banje Ilidže:



Prešao je rijeku Željeznicu cestovnim mostom, umjesto uobičajenog pješačkog, koji se vidi na slici:



Zatim se uputio busom od okretišta tramvaja na Ilidži prema Tunelu spasa. Pogled od Tunela prema sarajevskom aerodromu:



Sarajevo je grad koji je doživio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja. Tijekom preko tri godine Sarajevo se nalazilo u potpunom obruču srpskih snaga, a jedina veza sa slobodnim teritorijem nalazila se na jugozapadu grada, u predjelu Butmira. Na tom dijelu ostao je jedan uzak koridor koji je priječio da srpske snage posve zatvore obruč. Razlog je bio taj što je preko toga koridora prelazila pista sarajevskog aerodroma. Praktički je dakle ta poveznica bila nefunkcionalna. Ipak, mnogi su pokušavali ostvariti komunikaciju sa slobodnim teritorijem pretrčavajući pistu, što je bilo vrlo riskantno, budući da su se srpski položaji nalazili na obama krajevima piste. Nije potrebno napominjati da su se ta pretrčavanja uglavnom odvijala noću, ali budući da je pista bila osvijetljena, bili su svejedno vidljivi i dosta je ljudi izgubilo život prilikom pretrčavanja (navodno 800-tinjak). Budući da je u opsjednutom gradu vladala nestašica svih namirnica, jedini način da ih se nekako dobavi bio je dokopati se slobodnog teritorija i onda ih prošvercati u grad. Stoga je odlučeno da se ispod piste aerodroma prokopa tunel, koji bi spojio sarajevsko naselje Dobrinju s Butmirom na slobodnom teritoriju. Gradnja je započela 1. ožujka 1993. pod kodnim imenom „Objekt BD“ (Butmir-Dobrinja). Planove za izgradnju izradio je inženjer Nedžad Branković, no zbog vremenske stiske većina izgradnje bila je puka improvizacija. Gradilo se 24 sata dnevno, u osmosatnim smjenama, uz pomoć lopata i krampova, a iskopani materijal se odvozio tačkama. Polet kojim se gradio moguć je jedino kod ljudi koji su na rubu očaja, svjesni da nemaju što izgubiti. U izgradnji su donekle pomagali ljudi koji su imali iskustva u rudarstvu, ali većinom je kopao svaki raspoloživi čovjek. Istovremeno se kopalo s obiju strana, no kopači nisu bili koordinirani s onima s druge strane, tako da nije bilo jasno hoće li se uopće susresti. Kopači su se susretali s podzemnim vodama, koje su morali ručno ispumpavati. Drugi problem je bio nedostatak drva za potpornje, budući da je većina drvnog materijala u Sarajevu bila posjećena za ogrjev. Stoga su sa sarajevske strane potpornji uglavnom rađeni od starog željeza iz tvornica. Kada su kopači konačno uspjeli čuti one s druge strane, počelo se kopati čak i rukama, kako bi se stvar što prije završila. Na kraju je tunel u potpunosti probijen 30. lipnja 1993., nakon 4 mjeseca kopanja (uz samo 11-centimetarsku pogrešku, i to po visini!), a počeo se redovno upotrebljavati već idućeg dana. Kroz tunel su provučeni kablovi za struju, mali naftovod i telefonske žice. Duljina tunela je oko 840 metara: 160 na dobrinjskoj strani, 340 pod pistom i 340 na butmirskoj strani. Visina je 1,60 metara na dobrinjskoj, odnosno 1,80 metara na butmirskoj strani, a širina oko 1 metar. Na najdubljem dijelu prolazi 5 metara ispod piste. Ulaz s dobrinjske strane bio je u garaži jedne stambene zgrade, a s butmirske u podrumu kuće obitelji Kolar. Oba ulaza bila su izuzetno dobro čuvana.

Isprva je tunel bio obični podzemni prolaz kroz koji se sve prenosilo ručno, no 1994. su u njega položene tračnice kroz koje je teret prevožen na vagonetima. Dobio je i rasvjetu. Unatoč tomu, podzemne vode su često probijale u tunel, a kako nije bilo ventilacije, svatko tko je u njega ulazio morao je nositi i masku.

Svaki dan kroz tunel je prošlo tri do četiri tisuće ljudi, te oko 30 tona robe. Vjeruje se da je tijekom rata kroz tunel prošlo između dva i tri milijuna ljudi. Većina ljudi koji su tada napustili Sarajevo izašla je upravo kroz tunel. Prolaz kroz tih 840 metara spasa trajao je oko 2 sata. Nažalost, mnogi su iskoristili tunel da profitiraju od njega. Vojnici su znali tražiti i do 120 dolara za prolaz civila, a u Butmiru i Hrasnici cvjetalo je crno tržište, na kojem su cijene namirnica bile astronomske: npr. 100 maraka za kilu šećera!

1994. za tunel je saznala i Vojska Republike Srpske, te je Ratko Mladić tražio od UN-ovaca stacioniranih na aerodromu da zatvore tunel. Kada se to nije dogodilo, pokušali su sami prokopati svoj tunel i preusmjeriti vode Željeznice da potope Tunel spasa, no bezuspješno.

Nakon rata, Bajro Kolar, vlasnik kuće u Butmiru gdje je bio izlaz tunela, privatno je u svojoj kući uredio muzej posvećen tunelu. Idućih 15 godina muzej je bio njegov privatni projekt, sve dok država nije prepoznala turistički potencijal.

Danas se može posjetiti svega 20-ak metara tunela na butmirskoj strani (dobrinjski je ulaz zatvoren). Postoje ideje da se tunel u cijelosti obnovi, ali problem je naravno novac, tim više jer bi ga trebalo sanirati, budući da je nakon rata zapušten, a dijelom i uništen prilikom obnove piste. U podrumu kuće Kolarovih može se pogledati i projekcija filma (zapravo amaterskih snimaka) iz doba opsade Sarajeva. U prizemlju se nalaze slike i memorabilije, a tu je sačuvan i stolac kojim su kroz tunel prevozili Aliju Izetbegovića.

Unutrašnjost tunela:





Kuća Kolarovih izvana:





Naravno da stvari baš ne idu glatko, pa se u međuvremenu ispostavilo da pravi izlaz nije bio baš posve u kući Kolarovih, već pokraj, a kuća Kolarovih je služila samo kao stražarnica. Međutim, isto je tako činjenica da je tunel spašen za javnost upravo zahvaljujući Kolarovima (koji su tom prilikom i podosta zaradili, sve naravno na crno).

Umjesto da se vraća do Ilidže, pa potom preko Nedžarića ide do aerodroma, Letica se zaputio s druge strane, preko teritorija koji je danas u Republici Srpskoj. Taj put je kraći, iako prolazi kroz drugi entitet („manji entitet“, kako eufemistično nazivaju Republiku Srpsku u federalnim medijima, iako RS obuhvaća oko 49% BiH).

Evo ga ponovno na ulazu u Sarajevo i Federaciju BiH:



Na drugu stranu:



Ulica Vahide Maglajlić, poznata po tome što joj je južna strana (desna na slici) u Republici Srpskoj, a sjeverna (lijeva) u Federaciji BiH:



Pogled preko aerodroma prema Butmiru:



Preko razglasa najavljuju da se putnici za let za Istanbul upute prema graničnoj kontroli. Letica se u međuvremenu vratio iz svog šetkanja uokolo, tako da se sva petorica upućujemo na pregled putovnica. Svi prolazimo bez ikakvih problema – osim Damira. Njega je, prema njegovom vlastitom opisu, policajka „čudno gledala“, i postavljala mu još neka pitanja koja nije pitala nas ostale. To mu je naravno sumnjivo i nije mu jasno što smjeraju... Mi ga pokušavamo oraspoložiti humorom, ali on je smrknut. Nervozan je zbog prvog leta u životu (za koji je prilično uvjeren da ga neće preživjeti) i sad ga još i policajci sumnjiče.

U čekaonici su već neki bekpekeri, od kojih jedan spava uguran u hrpu vreća koje inače služe za sjedenje:





S obzirom na položaj, nismo sasvim sigurni je li uopće živ, a posve je izvjesno da ove vreće na sebe nije mogao sam nakrcati.

Ubrzo slijeće i naš zrakoplov, koji stiže iz Istanbula, iskrca putnike i ukrca nove, natanka se i odmah ide natrag. Low cost kompanije ne vole prazni hod pa je dnevna iskorištenost zrakoplova velika.

Sarajevski aerodrom je prvi na kojem imam priliku koristiti onaj most za izravni ulazak u zrakoplov. Dosad sam uvijek letio ili s aerodroma koji to nemaju, ili sam pak letio u avionima koji su preniski za pristajanje uz takav most (Dash, ATR). Promet na aerodromu je malen, naš avion je jedini koji je trenutno tamo.

Kada sam kupovao karte rezervirao sam sjedište za sebe, jer želim sjediti uz prozor. Nažalost, nisam bio dovoljno pažljiv i shvatio sam da sam rezervirao mjesto uz krilo. Ipak, nešto će se uspjeti vidjeti... Letici su izdali rezervaciju za sjedalo do mojega, ali on isto želi sjediti uz prozor, pa se odluči praviti blesav i sjeda uz prozor dva reda iza. Međutim, ubrzo ga dižu oni koji imaju rezervaciju za to mjesto. Nije se uspio iždžiberiti, pa se vraća na mjesto do mene.

Iako je avion posve pun, svi se ukrcavaju poprilično brzo, tako da krećemo desetak minuta prije predviđenog vremena. Damir je sada posve miran. Kaže „Sad više ionako ne mogu ništa učiniti.“

Uzlijećemo, uz lijep pogled na Vrelo Bosne, a potom zaokrećemo na istok-jugoistok. Promatram krajolik koji promiče, ne uspijevam prepoznati ništa iz zraka, sve dok u jednom času ne spazimo grad za koji se i Letica i ja slažemo da je Niš, s obzirom na smještaj rijeke, aerodroma i raster grada... Nakon toga uspijevam pratiti krajolik negdje do ulaska u zračni prostor Bugarske, a potom opet više ne prepoznajem gradove. Pretpostavljam da prelijećemo Sofiju, ali nju ne mogu vidjeti, jer je vjerojatno točno ispod zrakoplova...

Letica lista Pegasusovu brošuru. Opazio je na jednom mjestu neke recepte koji mu se čine zgodnima, pa bez pardona trga stranice s tim receptima i sprema ih u svoju torbu. Laughing

Nakon nekih sat vremena leta izlazimo nad Mramorno more i polako počinjemo ponirati prema Istanbulu. Kako je aerodrom Sabiha Gökçen smješten u azijskom dijelu Istanbula, nadlijećemo Prinčevske otoke koji se nalaze u Mramornom moru pred azijskom obalom Istanbula, kao i gomilu usidrenih tankera.

Približavanje Sabihi Gökçen i nadlijetanje azijskih kvartova Istanbula:



Slijećemo bez poteškoća. Pri izlasku iz aviona primjećujem temperaturnu razliku – u Istanbulu prži, za razliku od umjerene temperature u Sarajevu. Ovaj put smo opet na starome – iz aviona u bus, pa u zgradu. Nas četvorica u jedan bus, Letica flegmatično u drugi. Srećemo se opet na graničnom prijelazu, gdje se on već progurao naprijed. Pokazujemo vize, sve je u redu, unatoč Damirovoj pomalo paničnoj zamolbi da ostanem uz njega dok ne prođe graničnu kontrolu. Ovaj puta ga nitko ništa ne zapitkuje, ne gleda ga sumnjičavo...

Karuseli s prtljagom. Nikola je već podigao svoj ruksak, mojeg nema. Pa nije valjda da će mi izgubiti prtljagu kod prve predaje? Srećom, nije. Vidim još ljudi koji čekaju prtljagu oko karusela, što mi daje naslutiti da bi trebala doći još barem jedna tura. To se i događa, i moj ruksak je u njoj. OK, to smo riješili, sada još samo podići novce i spremni smo za polazak prema gradu.

Pred aerodromom stoji niz buseva kompanije Havataş, koja se brine o prijevozu s aerodroma do centra grada. Do Kadıköya je 8 lira, a vožnja traje nekih sat vremena. Odlučio sam se uzeti hostel na Kadıköyu jer sutradan imamo let u 10 ujutro, što znači da moramo krenuti rano iz hostela, a za to nam je praktičnije odsjesti na azijskoj strani.

Hostel se nalazi na pet minuta hoda od autobusne stanice i pristaništa gradskih brodova na Kadıköyu, u ulici punoj restorana. Riječ je o tipičnoj uskoj i visokoj istanbulskoj zgradi. Dvojica Turaka na recepciji govore vrlo dobar engleski. Daju nam jednu dvokrevetnu sobu i jedan četverokrevetni dormitorij u kojem će četvrti krevet biti nezauzet. Ujedno doznajemo da se idući dan doručak počinje servirati prekasno da bismo ga mogli pojesti prije polaska. Uvid u sobe pokazuje nam da je dvokrevetna soba zapravo jedan veliki bračni krevet. Odlučujem se stoga prepustiti taj veliki krevet Letici (taman posla da mi još hrče na uho), a ja ću se prebaciti na onaj četvrti slobodni krevet u dormitoriju.

Osvježavamo se i spremni smo za polazak u grad, prvo na ručak.

Pred hostelom ova maca flegmatično leži na otiraču:



Zanimljivo je da u Istanbulu čak i ulične mačke izgledaju njegovano.

Ručamo nekih 50-ak metara niže, u jednom „lahmacun salonu“. Nikola odmah uzima dva. Damir jede svoj lahmacun, ali nezadovoljan je, to mu je više predjelo, on bi nešto konkretnije. Letica i ja poslije ručka odlazimo u susjedni lokal, gdje prodaju istočnoanadolski med, a nude i savršen desert – jogurt s medom. Nakon toga krećemo prema pristaništu – popodne namjeravamo provesti u europskom dijelu.

Letica nije načisto hoće li nam se pridružiti na prelasku, ima neke svoje planove da ode poslikati nešto u Üsküdaru, ali na kraju se ipak odlučuje promijeniti plan jer i na europskoj strani ima lokacija koje želi vidjeti. Brod stiže gotovo odmah i ubrzo krećemo preko Bospora.

Haydarpaşa, koji će ubrzo izgubiti svoju kolodvorsku funkciju:



Bospor i prvi most preko njega:



Pogled prema palači Dolmabahçe:



Izlazimo na Eminönuu i odmah krećemo u slastičarnicu pored Sirkecija, gdje smo već navraćali na putu u Zakavkazje. Razlog je širok izbor pudinga i sütlaça:



A ni kolači nisu loši. Sjedamo i odabiremo deserte. Damir se buni da mu je preskupo, cijene su iste kao u Hrvatskoj, očekivao je da Turska bude jeftinija. Damir je inače a priori krenuo s pretpostavkom da mu se Istanbul neće svidjeti, pa je čak predlagao i da spavamo negdje na aerodromu, da uopće ne idemo do grada. Već sam rekao da on načelno formira stav o nekom gradu ili zemlji prije nego uopće dođe onamo, te je nemoguće da taj stav izravnim iskustvom popravi – najčešće zato što onda ni ne ode u to mjesto ako mu se a priori ne sviđa. Istanbul nije mogao izbjeći, ali se svojski trudio da održi uvjerenje da je to loše mjesto za njega. Doduše, neke su mu okolnosti u tome i išle na ruku, ali o tom potom.

Dok jedemo svoje deserte, opažam na meniju da imaju nešto za što sam već ranije čuo, ali nisam imao prilike probati – puding od pilećih prsa (tavuk göğsü). Riječ je o jelu kod kojeg se piletina raskuha u vrlo tanka vlakna, te se potom miješa s mlijekom, rižom i šećerom, čime nastaje gusta pudingasta masa. Može zvučati neobično, ali i želatina se radi kuhanjem kostiju, kože, papaka i tko zna čega sve. Letica i ja naručujemo još i to, pored svog redovnog deserta. Okus je zanimljiv. Kao riža na mlijeku, sa slabašnom aromom pečene piletine. Tekstura je blago vlaknasta. Damir uzima komadić, potom se vidi kako s gađenjem pretura po ustima i izvlači jedno vlakance prstima. Ogledava se uokolo, a kako sjedimo pored prozora, brzom kretnjom izbacuje vlakance na ulicu. Laughing

Dok tako jedemo svjedočimo i naletu jednog motociklista na pješaka, upravo ispred slastičarnice. Srećom, pješaku nije ništa, ali nama ostavlja temu za razmišljanje kako ćemo se snalaziti po Iranu, s obzirom da smo čuli horror priča o njihovim vozačima i prometu.

Nakon slastičarnice krećemo ponovno prema Eminönuu, no u jednom trenutku Letica zaostaje negdje za nama, kupujući nešto u jednoj prodavaonici. Čekamo ga malo dalje, no on se ne pojavljuje. Zaključujemo da je odlučio krenuti svojim putem, što je i najavio, pa mi tako nastavljamo preko mosta Galata i uzbrdo do kule Galata. Tamo se malo odmaramo, slušajući Damirova negodovanja. On je sad već ozbiljno gladan, a htio bi neki pošteni kebab. Naposljetku i nalazi nešto slično u jednoj od uličica pored kule Galata, ali ta mu je porcija premala za cijenu koju je voljan platiti. Dodatnu grešku je napravio Mate, koji mu je na pitanje kolika bi trebala biti cijena kebaba u Istanbulu, odgovorio 2 lire. Međutim, takva se cijena može dobiti isključivo u provinciji, u Istanbulu će to prije biti 3-4 lire. No Damir je Matinu primjedbu uzeo zdravo za gotovo i odbijao uopće pogledati bilo što što bi moglo koštati više od 2 lire.

I tako smo se nekako uspjeli dovući i do Taksima. Očekivali smo nekakve tragove nereda koji su se odvijali mjesec i pol ranije, ali sve je bilo sasvim uobičajeno. Pogled na sporni Gezi park, u kojem se vide tek tragovi započete pripreme gradilišta:



Ljudi se normalnu šeću uokolo, nema nikakvih tragova borbi, nema ni šatora prosvjednika, kao da prije samo 50-ak dana ovdje nije bilo gotovo ratno stanje.

Park iznutra:



Na samom licu mjesta, park izgleda prilično beznačajno. Kao i većina simbola borbe, u stvarnosti se ne osjeća nikakva aura simboličke vrijednosti nekog mjesta ili osobe.

Nakon kojih pola sata sjedenja, pri čemu je zašlo sunce, odlučujemo se lagano zaputiti prema nazad, ali ne İstiklalom, već poprijeko, prema stanici Tophane. Prolazimo ponovno pored nekoliko mjesta za hranjenje, ali to je i dalje „preskupo“. Sišavši na Tophane, nastavljamo pokrajnjim ulicama prema Karaköyu. Kontempliramo ući u nekoliko restorana, jer smo u međuvremenu i mi ogladnili, ali odustajemo zbog Damirovog njurganja, koji je u međuvremenu iz protesta zaključio da uopće ne mora jesti, jer ne želi više ostaviti ni liru više no što mora „u ovom odvratnom gradu“. Srećom da Iran barem načelno voli, inače bismo ga već sada utopili u Bosporu. Nekako u to vrijeme zaradio je nadimak „Sipica“, kojim smo ga zvali zbog permanentnog puštanja crnila. S vremenom će se nadimak promijeniti u „Exxon Valdez“, jer ćemo shvatiti da smo ga podcijenili. Laughing

Nakon bacanja koplja u trnje u pogledu večere, odlazimo na brod kojim ćemo se vratiti na azijsku stranu. Nakon isplovljavanja, pokušavam uslikati zgodan kadar – polumjesec iznad Sulejmanije:



I malo iz veće blizine, obnovljena Sulejmanija, u koju ni ovaj puta nismo stigli:



Naposljetku se vraćamo do našeg hostela, a potom primjećujemo na kraju naše ulice neki restorančić koji nam se čini zgodnim – barem nama ostalima, Damir je ionako izgubljen slučaj. Sjedamo i naručujemo pilav sa slanutkom, a na to pristaje čak i Damir. I cjenovno mu je prihvatljivo. Nije oduševljen (mora održati gard „Istanbul mi ide na živce“), ali vidi se da mu je drago što je konačno našao nešto što može pristati pojesti.

Poslije večere i kupovine vode, vraćamo se u hostel, a tamo je već Letica, koji je također imao zanimljivo poslijepodne.

Nakon što se odvojio od nas nabrzinu je uslikao Yeni cami:



I kulu Galata:



A zatim se ukrcao na brod kojim će se odvesti duž Zlatnog roga. I on je slikao Sulejmaniju:



Lijevo džamija Sultana Selima Okrutnog (Yavuz Sultan Selim cami), desno se nazire kupola grčke pravoslavne gimnazije:



Širi kut – slika s pristaništa Kasimpaşa:



Sada samo gimnazija:



Sulejmanija preko Atatürkova mosta:



Pogled unatrag – Atatürkov most i iza njega stupovi novog mosta za metro:



Pogled prema Feneru:



Ponovno gimnazija:







Zajedno s bugarskom pravoslavnom crkvom (to je ona izrađena od lijevanog željeza):





Sada im se još pridružuje i Yavuz Sultan Selim cami:



U parkiću u prednjem planu na putu u Gruziju upoznali smo onu klinku koje se neko vrijeme nismo mogli riješiti. Laughing

Pristanište Hasköy



Još jedan pogled unatrag:



Pogled na ayvansarayski park:





Pristanište Ayvansaray:





S druge se strane Zlatnog roga nalazi Muzej transporta. Tamo je i podmornica TCG Uluçalireis (S 338), povučena iz službe 2000. godine:



Prolazak ispod još jednog mosta, mosta Haliç (što je tursko ime Zlatnog roga):







Most je izgrađen 1974., u sklopu istanbulske obilaznice. Dugačak je skoro kilometar, širok 32 metra, a Zlatni rog nadvisuje za 22 metra.

Pogled na predio zvan Piyerloti:





I brodsko pristanište Eyüp:





Turbe sultana Mehmeta Reşata:



Mehmet V. ili Mehmet Reşat bio je sultan u doba Prvog svjetskog rata, a smatra ga se i jednim od najodgovornijih za Armenski genocid. Nije dočekao kraj rata, umro je 3. srpnja 1918.

Zlatni rog ovdje skreće udesno i naglo se sužava:



A s Eyüpa na Piyerloti vodi žičara:



Žičara je otvorena 2005. i bila je najskuplja žičara u Turskoj. Radove je izvela talijanska tvrtka Leitner Ropeways. Dužina žičare je 384 metra, visinska razlika 53 metra. Ima 4 kabine, koje voze u dva tandema po dvije, brzinom od 4 m/s. Vožnja traje malo manje od tri minute. Kapacitet je 576 putnika po satu.

Žičara prolazi iznad eyüpskog groblja, jednog od najstarijih i najvećih muslimanskih groblja u Istanbulu, gdje su pokopane mnoge poznate osobe. Groblje je nastalo na mjestu gdje je pokopan Abu Ayyub al-Ansari, Muhamedov bliski drug, koji je poginuo tijekom napada na Konstantinopol u drugoj polovici 7. st. Kako je želio biti pokopan što bliže gradskim zidinama, pokopan je na ovom brežuljku. Kada su Turci osvojili grad, sagradili su na tom mjestu grobnicu i džamiju, a mnoge su istaknute ličnosti Otomanskog Carstva željele svoje posljednje počivalište imati što bliže Eyüpu Sultanu, kako su ga Turci nazivali.

Letica se na vrh Piyerlotija uputio pješke. Nekoliko slika usput:















Pogled s gornje stanice žičare na Piyerlotiju:





Brdo Piyerloti nazvano je prema Pierreu Lotiju, francuskom pomorskom časniku i piscu, koji je u Istanbulu proveo tri mjeseca u jesen i zimu 1876. Običavao je šetati ovuda i ispijati kavu u kavani na vrhu brda, koja danas također nosi njegovo ime. Brdo je nazvano u njegovu čast zbog podrške koju je Loti izrazio turskom ratu za nezavisnost.

Pogled na zavoj Zlatnog roga i dva otočića u njemu:



Moderni kvartovi u daljini:



Pogled prema Beyoğluu i niz Zlatni rog:



Niz trasu žičare:



Most Haliç:



Donja stanica žičare:



Kavana Piyerloti:





Još jedan pogled na mezarje:



Kongresni centar na drugoj obali Zlatnog roga, na horizontu se vidi kula Galata:



Za spuštanje s Piyerlotija se ipak odlučio za žičaru:













A potom se uputio do Eyüpove džamije:









Džamija je sagrađena 1458. i bila je jedna od prvih u Istanbulu nakon turskoga osvajanja.

Displej kakav se često javlja u džamijama, barem u Turskoj, i pokazuje točna vremena dnevnih molitava:



Dvorište i šedrvan:







Još malo okolice džamije:





 



Sa stražnje strane kompleksa džamije nalazi se turbe Mehmed-paše Sokolovića, koje je oko 1572. izgradio Mimar Sinan:





Kao što se vidi na prethodnoj slici, turbe je zatvoreno, pa je moguće samo slikati kroz prozore:





Ovdje se nalazi nekoliko turbeta istaknutih otomanskih dužnosnika:



Lagano se vraća na pristanište:



Ali, kako brodovi više ne voze, kreće autobusom duž Zlatnog roga do Eminönüa, gdje prelazi na brod prema Aziji. Pogled na Bospor i Kız kulesi:



Vojarna Selimiye, danas sjedište turske Prve armije:



Plava džamija i Topkapı:



Haydarpaşa noću:



I tako i on pristiže u hostel. Muvamo se uokolo, tuširamo i lagano spremamo na počinak. Letica dolazi u našu sobu i pita može li uzeti ventilator iz naše sobe. Kažem mu da ne može, jer će i nama trebati, u sobi je prilično sparno. Par minuta kasnije, Letica se vraća, i počinje vući ventilator iz sobe. Na moj upit što izvodi kad sam mu rekao da ga ne damo, on odgovara neoborivom logikom: „Pa vidio sam da ga niste uključili, pa sam zaključio da ga ne želite.“ (Nismo ga uključili jer su nam vrata sobe bila otvorena, budući da se otvaraju karticom, a mi smo jedan po jedan odlazili pod tuš, pa da ne moramo nositi kartice ili pak inkomodirati ostale da nam otvore vrata, ostavili smo ih otvorenima.)

Uglavnom, nitko od ostalih se previše ne uznemirava zbog toga, pa onda ni ja ne radim neku frku. Damir se ovaj puta otišao prvi otuširati i odmah je zaspao, vjerojatno u želji da čim prije prespava ovu noć i makne se iz Istanbula.

Naposljetku smo se svi ušuškali, ali na ulici pod prozorom je prilična buka, vani trešti glazba, ne znam kako ćemo zaspati...

egerke @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

egerke @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 31, 2012
PETAK 6. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ustajem negdje oko 9, ali Letica je još u hostelu. Upravo završava s doručkom. Neće stići u Ortaköy, ali će barem pogledati Bazilikinu cisternu i prošetati se malo uokolo. Usput će otići kupiti i karte za bus. Ja bih mu se bio pridružio, ali on žuri, jer neće stići sve pogledati. 

Putem do Cisterne i on slika negdašnji nulti kilometar: 



A onda odlazi u Bazilikinu cisternu. 
Yerebatan Sarnıcı (Potopljena cisterna) najveća je cisterna u Istanbulu, a izgrađena je za vrijeme cara Justinijana, u 6. stoljeću. Gradilo ju je navodno 7000 robova, ima kapacitet od 80 000 kubnih metara vode, a koristila se sve do 20. stoljeća. Okružena je 4 metra debelim zidom od cigle, a svod podržava 336 mramornih stupova. Voda dolazi s brežuljka udaljenog 19 km sjeverno, preko dvaju akvedukata (jedan je onaj Valensov). 
Danas je unutra svega metar-dva vode, ali vrlo je atmosferična: 

 





Stupovi: 





Kapiteli s Meduzinom glavom: 


 




U vodi plivaju ribe:

 

Izvana: 



Mi se isto ustajemo i vrzmamo uokolo, a onda nam u jednom času dolazi poruka od Letice da se požurimo, jer je bus skoro posve pun i neće nam ostati mjesta. Ovi se još tuširaju, pa mu velim da on plati za nas, pa mu mi vratimo, no on nema dovoljno lira.
Požurujemo do Sultanahmeta. Plava džamija: 



Aja Sofija:



Letica nas je pričekao, karte su kupljene, shuttle busa nema, dakle morat ćemo ipak sa stvarima klipsati do kolodvora. No sad imamo nekih 2 i pol sata vremena i imamo slobodan program. Letica će svojim putem, a mi svojim. 
Mi smo otišli u Gülhane, sjeli u kafić s pogledom na Bospor, naručili pretjerano skupi čaj i većinu vremena proveli kunjajući i razgovarajući. Zabilježili smo jedan kapitalac koji je prošao kroz Bospor: 



Potom smo se lagano, s noge na nogu, vratili u hostel.

Letica je imao zanimljiviji itinerer. Rastrčao se po ovom dijelu Istanbula. Prepuštam vas njemu. 

Mezarje kod Sinan-pašine medrese: 


 

 

 
Bajazidova džamija: 

 

Ulaz u Veliki bazar: 



Isti iznutra:
 

 

 




Ćilimi: 



Đinđe:



Otvoreni dio bazara: 


 

 




Nad ulicama obično razvuku ovakve tende protiv sunca:
 




Ulaz u tržnicu začina:



Turci jako vole orašasto voće: 





Slatkiši: 



Začini: 


 


 

Sušeno voće ("turska Viagra"?):

 

Kana: 



Hurme (tj. datulje): 



Yeni cami - portal:


 

 
Pogled na Eminonü:

 

Yeni cami - dvorište: 





Unutrašnjost: 


 








Most Galata:


 
Trg Eminönü: 

 



Tržnica začina izvana: 

 

Te godine Istanbul je bio europska prijestolnica kulture:



 

Ulični život: 

 

Rüstem-pašina džamija - dvorište:


 

 

 

 
Iznutra: 





Opet Eminönü: 



Zastave turkijskih zemalja - slijeva nadesno, Azerbejdžan, Kazahstan, Sjeverni Cipar, Kirgistan, Mongolija (!), Uzbekistan, Turska, Turkmenistan: 



Još jednom Yeni cami:



Pogled na Galatu: 



Most:


 

 

 
Izletnički brodovi, u pozadini Atatürkov most: 

 

I na galatskoj strani: 



Galata: 



E onda je opet otišao do stubišta Camondo, i ovaj puta snimio DEVETNAEST slika istoga.  
Evo jedne zgodne: 



Potom se uputio natrag. Most Galata s druge strane:


 
Gradski brod za Aziju: 

 

Pristanište gradskih trajekata na Sirkeciju: 



Ovi su skočili na ručak: 



Pogled uz Bospor, lijevo je Karaköy: 



Azija: 



Još jednom most: 



Galata i Karaköy: 



Mi smo bili u hostelu kad nam je poslao poruku da "malo kasni, ali stiže". S obzirom da će često tako kasniti, prozvali smo ga Lejtica. 

Kada se napokon pojavio, uzeli smo stvari, odjavili se na recepciji, a onaj mi je tip vratio mojih 10 lira. Laughing 

Još malo dotrajalih zgrada kod našeg hostela: 



Na Sultanahmetu idemo na tramvaj. Gužva je za popizditi, još se ne možemo dogovoriti gdje točno moramo sići za presjedanje na metro. Rekli su nam na stanici Aksaray, ali postoje dvije. Naravno da mi silazimo na krivoj, pa imamo još desetak minuta pješice do prave stanice. Naposljetku kupujemo žetone na automatu i krećemo - no nema Nikole i Hrvoja. Oni se naime još bakću s lovom, izgleda da nemaju dosta sitnoga, nešto im pomaže jedan čovjek. Naposljetku smo svi ušli i spuštamo se u metro.

Izlazimo na autobusnom kolodvoru koji je ogroman i na nekoliko razina: 



Smještamo se kod našeg perona, no busa još nema. U jednom času svi odlaze po vodu, ostajemo samo Hrvoje i ja čuvati stvari. Vraćaju se, ali busa još uvijek ni od korova. Ali zato postoji hrpa prosjaka, svako malo nam neki uleti. 
Napokon evo i busa, super je luksuzan, čak u svakom sjedalu postoji mali ekrančić na kojemu se može individualno pratiti TV program od nekih 6-7 kanala.

Krećemo. Do Trabzona se vozimo 17 sati. Istanbulska zaobilaznica: 


 
Grad se proteže u beskraj na sve strane: 

 



 

Istanbul ima oko 16 milijuna stanovnika. Zanimljivo je i pomalo zastrašujuće da se u njega svakodnevno doseljava 500 novih stanovnika, što znači da godišnje Istanbul proguta jednu Rijeku.

Ovo je Türk Telekom Arena, novi stadion Galatasaraya, tada još u izgradnji: 





I evo nas na mostu Mehmeda II. Osvajača (to je onaj drugi, noviji most preko Bospora). Uloviti Bospor zbog gustog je prometa teško, pa se događaju ovakvi biseri: 



A onda se napokon nešto i vidi. Prema Crnom moru: 

 

Prema Mramornom moru (vidi se drugi most): 



Rumelihisarı u prvom planu: 



Na sredini smo mosta, da se vidi užad:



Zdravo, Azijo: 



Moderni azijski dijelovi grada: 











Popodnevna je špica, ljudi idu doma iz Europe: 



Stajemo na jednom kolodvoru u azijskom dijelu grada. Budući da mi sjedimo na zadnjim sjedalima, a vozač se sparkirao u rikverc do rubnika s kotačima, zapravo visimo u zraku: 



Pristižemo u İzmit, ili Kocaeli, prvi veći grad nakon Istanbula: 



Vozimo se dalje, razgovaramo, no to očito iz nekog razloga smeta tipu ispred nas. Nitko drugi ne razgovara u busu, osim nas. Je li to zabranjeno? Tip stalno nešto prevrće očima. U jednom času se digne i počne se derati na nas na turskome. Mate mu se obrati na hrvatskome, ne pretjerano pristojno, no koristeći dva turcizma: "majmun" i "budala". Stari krene da će odvaliti Mati šamar, u taj čas dođe stjuard i smiruje situaciju. 
Doista ne znam, ali ako dotičnom smeta razgovor, neka si nabavi čepiće za uši. Na kraju se premjestio par sjedala naprijed. 

Ubrzo su krenuli s dijeljenjem čaja i kave. Mi smo prvo uzeli čaj, onda smo shvatili da nakon toga dijele sokove. Komentirali smo kako smo trebali pričekati, no Letica jedini nije imao srama da povrh čaja još traži i Pepsi.

Ovo više ne znam koje je mjesto, ali već smo zagazili u Anatoliju: 



Odradili smo i prvo stajanje, i piš-pauzu. Potom iza mjesta Bolu skrećemo s glavne magistrale koja vodi prema Ankari i krećemo prema Samsunu. Turska autocesta, s karakterističnim jarkom umjesto zelenog pojasa: 



Na televizoru, osim televizije, možete pratiti i kako vozač vozi: 



Lagano pada noć, a mi sve više zalazimo u brda koja Anatolsku visoravan odvajaju od crnomorske obale: 





Sljedeće dijeljenje pića, opet Letica traži Pepsi preko reda. Kako smo stalno gledali riječi iz rječnika, Mate komentira "Letica, evo ti jednog poznatog i prigodnog turcizma - džiber." Laughing 

Još jedno stajanje, a potom je već pala noć. Meni je dosadno, pa sam našao prigodni program - tursko Kolo sreće: 



Treće stajanje, izlazimo svi van. Gledam, ima prodavaonica rahat-lokuma. Pokazujem to Hrvoju, pitam voli li rahat-lokum. On ne zna što je rahat-lokum. Pokušavam mu objasniti, ali na vlastiti užas shvaćam da ni sâm ne znam od čega se točno rahat-lokum radi, iako sam ga puno puta jeo. Srećom, spašava me žena koja nam iz otvorene kutije nudi da kušamo. Hrvoje nije baš oduševljen. 
Da, sada doznah da se radi od škroba i šećera. 

Konačno smo svi pozaspali. U jednom času shvaćam da mi je Letica pošteno zakrmio na ramenu. To treba zabilježiti:



Poslije se naravno nije ničeg sjećao. Ali to ga nije priječilo da kad se probudi opet traži Pepsi. Stjuard je ovoga puta bio neumoljiv: "Yok". Nema više Pepsija. Letica je popio sve zalihe. Zadirkujemo ga da će postati ozloglašen u Metro Turizmu, autobusnoj kompaniji kojom se vozimo (inače najkvalitetnijoj u Turskoj). 

E sad stvarno treba ubiti oko do jutarnjeg dolaska u Trabzon...

egerke @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 30, 2012
ČETVRTAK 5. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Prije ponovnog potonuća u san shvaćam da je već prošla ponoć, što znači da Mati treba čestitati rođendan.

Kada se ponovno budim, već je dan, no nemam pojma gdje smo točno i koliko smo udaljeni od Istanbula. Međutim, izvana dopire poprilično neugodan smrad metana, što znači da se vozimo kroz neko močvarno područje. Kako je prozor blago otvoren, da imamo dovoljno zraka, smrad se osjeća jače. Ujedno me strah da će mi nešto uletjeti kroz prozor direktno u glavu, jer spavam s glavom okrenutom na tu stranu. 
Pomalo se i drugi razbuđuju, a potom se pojavljuje pratitelj i traži da mu damo posteljinu. Dajemo mu posteljinu, što znači da se svi moramo ustati. Osim Nikole. On uopće nije ni spavao na plahti. Nije mi jasno kako mu se ne gadi. 
Vlak ubrzo staje. Primjećujemo komešanje na hodniku. Izgleda da ovdje dosta ljudi izlazi. Gledamo ime kolodvora - Çerkezköy. Čerkesko selo. Netko mi je jednom spomenuo da je ovdje postojala velika čerkeska zajednica. Vidimo vani nekoliko autobusa. Čudimo se da toliko ljudi izlazi u ovom relativno beznačajnom mjestu. Očito se radi o nekoj organiziranoj turi, pa će ih prevesti dalje, valjda na obalu Mramornog mora. 
Onda meni sine - a što ako je pruga zatvorena, a ovo je zapravo nastavak prijevoza do Istanbula? Ma ne, ne može biti, rekao bi nam pratitelj. Ostajemo u vlaku. Onda netko, mislim Nikola, odlazi pogledati uokolo po vagonu i kaže da je sve prazno. Letica pita pratitelja, i on veli da doista trebamo ovdje sići, i da se put nastavlja busevima. Mogao nam je to ranije reći. Izlazimo i dajemo prtljagu u jedan bus, no u njemu više nema mjesta. Tako mi idemo u drugi bus, a prtljaga ostaje u ovome. Valjda se neće razdvojiti... 
Ubrzo krećemo. Koliko uopće do Istanbula? Vidimo tablu na izlasku na autoput - 80 kilometara. Mislio sam da smo bliže... 
Vožnja traje oko sat i pol. Vozimo se blizu obale Mramornog mora, na mjestu gdje su dva manja jezera (limana). Zadnjih pola sata vozimo se praktički kroz najzapadnija predgrađa Istanbula. Pitamo se hoće li nas ostaviti na središnjem autobusnom kolodvoru ili će nas ipak odvesti na Sirkeci. Treba nam Sirkeci, otamo nam je daleko bliže do hostela. 
Prolazimo pored kolodvora, ipak idemo na Sirkeci. Ulazimo u stari dio grada, te se vozimo uz Zlatni rog. Stajemo pored Sirkecija i po izlasku odmah primjećujemo da u gradu vlada strahovita sparina. Vlaga se približava 100%, a tek je jutro. 

Potom odlazimo u zgradu kolodvora, kako bismo upitali hoće li se zatvor pruge raščistiti do časa našeg povratka, 21. kolovoza. Vele nam da neće, da se i na povratku prijevoz organizira autobusima. Po povratku u Zagreb doznat ću da se radilo o urušavanju tunela, te da to nisu bili tek radovi na održavanju pruge.
Prigradski vlakovi sa Sirkecija voze. Ovako izgleda unutrašnjost tog prilično malog kolodvora: 



Naravno, dominira Atatürk i njegovo "Ne mutlu Türküm diyene" (Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin".). Ta rečenica ima smisla kada se zna da je u Atatürkovo doba Turci bio naziv za običan puk, dok je plemstvo i elita za sebe rabila naziv Otomani. Atatürk je u biti razvio svijest o tome da turski identitet nije nužno identitet plebsa, već identitet iskonskog, neiskvarenog naroda. Od sramotne odrednice, Turčin je u Atatürkovo doba postala pozitivna i poželjna osobina. 

Penjemo se prema Sultanahmetu. Budući da nakon dvije noći u vlaku nisam htio riskirati još i tumaranje po gradu u potrazi za hostelom, odlučio sam preko Hostelworlda rezervirati smještaj u jednom hostelu. Mate je, kada sam ga pitao da li da rezerviram, rekao "Ma bit će mjesta." Naravno da u onome na koji je on mislio (onom od prethodne godine) nije bilo slobodnog mjesta (što sam utvrdio provjerom na netu), pa sam rezervirao jedan drugi hostel. Bio je relativno jeftin, 11€, imao je dobre kritike, i nalazio se odmah ispod Plave džamije. Upućujemo se tamo već poznatim putem. Dečki još usput staju promijeniti novce. Ja tražim bankomat. 

Ovo je Bâb-ı Âli, iliti Visoka Porta: 



Iza ovih vrata je zgrada u kojoj je stolovala vlada Otomanskog carstva. Običaj je naime bio da se poslanici koji su išli na audijenciju dočekaju na ulaznim vratima čitavog kompleksa, pa je tako to postala metonimija za čitavu vladu. 

Plava džamija: 



Nakon nekih desetak minuta hoda nalazimo i naš hostel, Anzac Wooden House, koji je smješten u jednoj od tipičnih staroistanbulskih drvenih kuća. Ulazimo unutra, na recepciji nema nikoga. Čekamo nekih 5 minuta, nitko se ne pojavljuje. Naposljetku s gornjeg kata dolaze jedan mladić i djevojka. Kažemo im da imamo rezervaciju, preko Hostelworlda, oni gledaju, nema ništa zapisano. Ali imaju mjesta. Pozivaju nas da se smjestimo u potkrovlju, gdje je kuhinja, dok se to sa sobom ne sredi. Odlazimo gore, uzimamo si čak i čaj. Tu Letica pokušava komunicirati na turskome, no to završava otprilike kao prošlogodišnja Nikolina epizoda sa saç kavurmom. Naime, pitao je je li šećer besplatan, i to na način "Şeker caba?" Iako "caba" znači "besplatno" (to je naše "džabe"), u ovom se slučaju koristi "bedava" (iliti naše "badava"). Iako nije bilo posve nerazumljivo, lokalcima je to bilo smiješno.
U taj čas dolazi onaj dečko s recepcije i veli da trebamo platiti sobu. U redu. No ispada da treba platiti punu cijenu, iako je prilikom rezervacije meni s kreditne kartice već skinuto 10% ukupne cijene (znači, ja sam već platio nekih 7€, i trebao bih platiti samo 4€). On tvrdi da njima nije ništa pristiglo na e-mail i neka im pokažem svoju potvrdu. Ja potvrdu naravno nemam, dosada je to s rezervacijama uglavnom funkcioniralo, nisam doživio da me bijelo gledaju kada bih rekao da imamo rezervaciju. Štoviše, u Rumunjskoj su mi odmah znali i ime. 
Ispada da tip zapinje s engleskim, pa predlažem Mati da mu prevede na turski što mu hoću reći. Ovaj odgovara Mati na turskome, no Mate sada započinje razgovor s njime, umjesto da mi prevede ono što mi ovaj kaže. Trebam ga kao prevoditelja, ne kao pregovarača. Na kraju mi Mate kaže ono isto što sam već čuo od ovoga: "Kaže da njima ništa nije stiglo i da trebamo platiti punu cijenu." Na kraju smo se dogovorili ovako: ako ja njemu pokažem potvrdu o rezervaciji, on će mi vratiti novce. Lukavac zna da ja potvrdu nemam i tako će dobiti punu cijenu, a to što je sustav meni s kartice skinuo 7€, koga briga.
Ionako trenutno nemam novce, pa će mi ih posuditi upravo Mate. Moram dignuti lire, imam samo neku siću od prošle godine.
Smještamo se u jedan dormitorij u prizemlju, pored je i kupaonica, talijanskog tipa (nema tuš-kade, nego je čitava kupaonica zapravo tuš-kabina. Tuširamo se, odlazimo još i na internet i potom smo spremni za šetnju. 

Ulica pred našim hostelom: 



Odlazim do bankomatâ nedaleko Aje Sofije. Tamo ih je nekoliko, pred jednim nema reda. Guram karticu unutra, potom se ekran bankomata samo u jednom času ugasi. Stišćem mahnito gumb za prekid, ali ništa se ne događa. Što sad? Nije valjda krepao? Nije mi pojeo karticu? Okrećem se i vičem to dečkima. Mate se oduševljeno smije, kao da ga to upravo zabavlja, iako mu treba biti jasno da neće dobiti povrat duga ako ja ostanem bez kartice. Nasreću, bankomat je ipak ispljunuo karticu. Uzimam ju i prelazim na drugi bankomat. I taj je ćudljiv. Na trećem napokon uspijem dignuti željeni iznos, 500 lira. 

Sad konačno svi imamo novce i možemo se uputiti u šetnju, a i nešto pošteno pojesti.

Letica je predložio da odemo u sjeverni dio starog Istanbula, tj. kvartove Fener i Fatih. Tamo nismo bili lani, pa prihvaćamo. Dotamo prolazimo pred zgrade sveučilišta: 



Uputili smo se prema Sulejmaniji, a potom Daniel predlaže da skrenemo u kompleks sveučilišta. Mate mu kaže da se ne može proći unutra, no Daniel tvrdi da može. Hajdemo onda vidjeti kako to izgleda iznutra. Središnja zgrada: 



Pred kojom je naravno Atatürk:

 

U središnjoj zgradi nekoć se nalazilo otomansko ministarstvo rata. 

Tu sad započinje moja muka čitavog tog dana. Naime, iako je Daniel nosio čak dva fotoaparata, u tu šetnju nije ponio nijedan. Jedan mu je javljao da mu je kartica puna nakon što je okinuo jednu sliku, iako je bio siguran da ju je formatirao. Drugi fotić nosio je reda radi na put, jer je tvrdio da nije dobar za slikanje. Stoga me zamolio bih li mu mogao "posuditi par slika". Ja sam to shvatio na način da okinem par kadrova koje on odabere, a koje sâm ne bih slikao. On je međutim imao u vidu da mu posudim fotoaparat da on okine pokoju sliku. Sve to ne bi bilo toliko grozno i naporno da on nema potrebu okidati prečesto, i to one, što bih ih ja nazvao, "National Geographic fotografije", u kojima obično slika ljude, svakodnevni život i slično. Mene je prvenstveno bio strah da mi se ne isprazni baterija od tolikog slikanja, jer ipak je on u jednom danu poslikao koliko ja u 4 dana, a isto sam se tako bojao i da mu čitav fotić ne ispadne, jer ga nije nosio vezanog oko ruke...jednostavno, čovjek koji može ostaviti svoj novčanik u vlaku, dovoljno je smeten da i nehotice ošteti tuđi fotoaparat. Ja sam ipak najmirniji kad je on kod mene u torbici.

Na drugoj strani kampusa puca pogled na Sulejmaniju:



Uspjeli smo nekako izaći iz kompleksa sveučilišta, i ulazimo u vrt Sulejmanije. I dalje ju obnavljaju, tako da i opet nećemo uspjeti ući. No u vrtu se nalazi groblje: 

 

kao i dva turbeta (mauzoleja). U prvome od njih počiva sultan Sulejman Veličanstveni, njegova majka Dilaşub Saliha, sestra Asiye i kći Mihrimah: 

 

 

Impresivan svod: 



U turbe smo ušli samo Letica i ja. Ovu trojicu to ne zanima. Hrvoje čak i kaže kako je on "odavno raskrstio s interesom za kulturu". Mate je vjerojatno već ranije bio unutra, a Nikoli se, po običaju, ne da. 

Detalj jednog nišana (nadgrobnog spomenika) u vrtu: 



U drugom turbetu pokopana je Rokselana, tj. Hürrem Sultan, ili Karima, četvrta Sulejmanova konkubina: 



Iako joj pravo ime nije poznato, vjeruje se da se zvala Aleksandra Anastazija Listovska. Rođena je u gradu Rohatinu, u današnjoj zakarpatskoj Ukrajini. Nadimak Rokselana jednostavno znači upravo njeno porijeklo - Rusinčica. Kao tinejdžerka je dovedena kao robinja u Istanbul, gdje ju je kupio sultanov prijatelj Ibrahim-paša i darovao ju Sulejmanu za harem. Vedra i lijepa crvenokosa djevojka ubrzo je zapela za oko sultanu, a njen bistar um i sklonost umjetnosti učinili su da mu ubrzo postane više od priležnice. Sultan i Rokselana bili su prije svega prijatelji, te je Sulejmana za nju vezalo nešto mnogo više od puke privlačnosti. Kraće rečeno, zaljubio se u nju, učinio je slobodnom, te se vjenčao njome, postavši tako prvi sultan u 200 godina koji je imao suprugu. 
Unatoč silnom rivalstvu ostalih priležnica, Sulejman je Rokselani ostao vjeran do njene smrti, a iako ju je nadživio za 8 godina, nikada se više nije vezao ni za jednu drugu ženu. Rodila mu je petero djece, od kojih je jedan, Selim (zvan Pijanica), postao Sulejmanov nasljednik. Usto je bila sposobna žena, koja je često savjetovala svog supruga u donošenju važnih političkih odluka. Bavila se i filantropskim radom, davši izgraditi nekoliko džamija, medresa, bolnicu za žene, te javnu kuhinju za siromahe u Jeruzalemu.

Preko puta Sulejmanije nekoliko je restorana, pa ćemo tu nešto zameziti. Konobar nam predlaže jedan miks od svih jela na meniju, a za Hrvoja vegetarijanski miks. Uz to uzimamo još i cacik (hladnu salatu od jogurta s krastavcima i češnjakom), i to je bio najbolji cacik koji sam ja u životu jeo, u svim ovim putešestvijama Balkanom i okolicom. 

Potom odlazimo još nešto popiti u onu vrtnu čajanu gdje smo i godinu ranije ohanuli: 


 
I dalje nemaju salep. Uzimam stoga neku limunadu, dečki uzimaju čaj od jabuke. Na zidu vise velika turska i turkestanska zastava: 

 

Sada ćemo se zaputiti konačno prema Feneru i Fatihu. U ovom dijelu grada ima puno napuštenih kuća. Mnoge su od njih drvene:
 


 

no neke i nisu:



Potom dolazimo do džamije Şehzade, još jednog uratka mimara Sinana: 



Ova se džamija smatra prvim velikim Sinanovim djelom, ujedno je i jedan od prvih spomenika klasičnog otomanskog stila. Dao ju je izgraditi Sulejman Veličanstveni u čast svog sina Mehmeta, koji je umro od boginja s 21 godinom (po službenoj verziji). 

Iznutra: 



Ova dvojica su se izvalili i divane - mislim da su Francuzi: 



Baš komentiram kako mi džamije zbog tog tepiha izgledaju puno toplije od crkava. 

Nije mi poznata svrha ove niše pored vrata: 



Šadrvan: 



Prolazimo kroz parkić, a potom izlazimo kod Valensovog akvedukta:


 
Ovdje će Letica okinuti jedno 5 slika, pa će onda valjda probirati najbolju. 
Kao što mu i ime kaže, akvedukt je izgradio rimski car Valens u 4. st. po. Kr. Sačuvan je skoro čitavom duljinom, fali mu samo 50 metara od ukupno skoro kilometra duljine. Koristio se skroz do 20. stoljeća, za prijenos vode do centra grada, gdje se nalazila velika cisterna (Yerebatan Sarnıcı). 
Pogled s druge strane (istanbulski taksiji u prvom planu): 

 

Idemo poprijeko prema idućoj džamiji. Ovaj dio grada zove se Fatih, u prijevodu "Osvajač", a dobio je ime po džamiji koju je izgradio sultan Mehmed II Osvajač (koji je i zauzeo Carigrad i pretvorio ga u Istanbul). Nekoć je bio četvrt srednje klase, no s vremenom je sve više postao radnička četvrt, budući da se stanovništvo srednje klase iselilo u predgrađa, obično na azijskoj strani grada. Usto je poznat i po relativno konzervativnoj vjerskoj atmosferi. 

Nekoliko Letičinih "National Geographic fotografija" gradskog života u Fatihu: 







Karakteristične gradske kuće srednje generacije. Obično su uske i visoke (slične onima u Nizozemskoj, npr.), a zanimljivo je da vrlo često svaka kuća ima ime: 



Iz malo veće blizine: 

 

Dolazimo do džamije Fatih, no prije toga ćemo otići u dvorište iste, gdje se nalazi turbe Mehmeda II. Osvajača i njegove žene Gülbahar Hatun:



Dok smo bili unutra (jasno, opet samo Letica i ja), javlja mi se mobitel. Opća bruka, budući da piše da mobitel treba isključiti na ulazu, no tko bi si mislio. Još je zanimljivije od koga je poruka. Od Hostelworlda. Potvrđuju moju rezervaciju hostela Anzac Wooden House... Sjajno, izgleda da ću onom muljatoru ipak imati što predočiti. 

Rub krovića na turbetu: 



Čini mi se da se ovaj moli, sudeći po položaju (jasno, Letičina slika): 



Džamija je dakle izgrađena sredinom 15. stoljeća, na ruševinama bizantske crkve Svetih Apostola. Čitav džamijski kompleks protezao se sve do Zlatnog roga i obuhvaćao je 8 medresa, knjižnicu, bolnicu, ubožnicu, karavanseraj, tržnicu, kupalište, osnovnu školu i javnu kuhinju. Kompleks je oštećen u potresima 1509., 1557. i 1754., nakon čega je svaki put obnavljan. No 1766. nije mu bilo spasa. U potresu je džamija posve uništena, urušila se glavna kupola, te je pristupljeno izgradnji nove džamije, koja je otvorena 1771. 

Džamija iznutra (nije bogznakakva slika): 

 

Dvorište iza džamije (Letica): 





Voćarna pored:

 

Zlatarne: 



Sad smo već ušli u Fener. Fener (na grčkome Fanari, "svjetiljka") dio je Istanbula u kojem je nakon pada grada pod Turke nastavila živjeti grčko stanovništvo. Sve do danas u Feneru se nalazi sjedište vaseljenskog (ekumenskog) pravoslavnog patrijarha, te se kojiput izraz Fener koristi na način na koji se Vatikan koristi za Rimokatoličku crkvu. Grci iz Fenera nazivani su Fanariotima. Fanarioti su odigrali važnu ulogu u otomanskoj povijesti Balkana, budući da su bili vješti trgovci i diplomati, koje je Tursko carstvo često rabilo kao svoje poslanike i zastupnike interesa na Balkanu. Najveću su ulogu odigrali u Vlaškoj i Moldavskoj, gdje su činili političku elitu.

Svjetovno i duhovno: 



Radi se o džamiji Yavuza Selima, drugoj najstarijoj carskoj džamiji u Istanbulu. 
Unatoč Grcima, ovo je također konzervativan muslimanski kvart: 



Dvorište džamije: 



Sama je džamija izgrađena 1522., za Sulejmana Veličanstvenog. 

Iznutra:

 

Iza džamije je terasa s koje puca prekrasan pogled na Zlatni rog i novije dijelove grada u daljini: 



 

Prema Galati i Bosporu: 



Još jednom džamija: 

 

Silazimo od džamije prema obali Zlatnog roga. Ipak nećemo direktno. Jedna od ulica: 



Vijećamo kamo ćemo: 



Već smo počeli privlačiti čudne poglede. Naposljetku krećemo dalje. Istanbul je sav zbrda-zdola, pa se stalno nekamo penjete ili spuštate: 



Građevina na vrhu je pravoslavna gimnazija:



Iako druga najveća grčka škola u Turskoj, danas ima samo 12 učenika i 4 nastavnika. Škola je sekularna, u potpunom skladu s turskim nastavnim programom, ali s dodatnim satovima grčkog jezika, književnosti i religije. 

Ulica u Feneru: 



I ovdje ima dosta napuštenih dotrajalih zgrada: 



Iduća je postaja zgrada Patrijaršije. Nitko nas ništa nije pitao na ulazu, pa smo tako uletjeli unutra. U tijeku je liturgija. Tri svećenika jednoglasno mole, a u klupama sjede tri monahinje. Svećenici su se malo lecnuli kada su vidjeli nas petoricu da ulazimo, ali su nastavili s molitvom. 
Crkva iznutra: 



U jednom je času još jedan izvirio iza ikonostasa:



Patrijaršijska bazilika Svetog Georgija izvana: 

 

A ovo je očito zgrada Patrijaršije:



Izgleda kao da je Patrijaršija dobila minaret: 

 

Ovo se dogodi kad svaka zgrada želi imati pogled niz ulicu:


 
Još malo fenerskih ulica: 





(gimnazija na vrhu) 



Totalno ruševan balkon: 



Sada ulazimo u Balat. Za razliku od Fenera, gdje su Grci, u Balatu su (bili) Židovi. Danas ih je ostalo još jako malo. 

Letičine ulične scene: 



Nalazimo i sinagogu, tj. ulaz u njen kompleks. Evo da vidite razliku kako isti motiv slikam ja: 



i Letica: 



Dok se ja trudim da na slici NEMAM ljudi (tj. napraviti dokumentarističku sliku), on obavezno ulovi nekoga, a glavni objekt na slici stavi negdje izvan fokusa. Malo niže ćete vidjeti zoran primjer.

Naravno, radi se o sasvim legitimnom pristupu, razlika je samo u našim gledištima na ulogu fotografije. Ja dok putujem već u glavi slažem putopis i želim imati dokumentarističku fotku, dok je Letica zaigraniji.

Balat je već poprilično siromašna radnička četvrt, iako je u centru grada. Kuće su trošne i često ruševne. Neke su već srušili i sada čekaju izgradnju novih. Pustimo malo da to naš fotograf zabilježi:



 





Ovaj tip ga je zamolio da ga slika. Gledajte kamo ga je smjestio: 



Još ulica: 



 



A malo i naših junaka: 





Napokon smo izbili na obalu Zlatnog roga i njom ćemo se vratiti nazad. Preko puta je brodogradilište: 



(obratite pažnju na ovu malu lijevo na slici, ubrzo će postati bitna) 

Pogled uz Zlatni rog: 



E sad. Letica je odmakao naprijed i fotkao ovo na slici. Mi smo malo zaostali. Dok sam se ja približavao, ona mala me počela dozivati i tražiti novac. Ja sam ju uredno odignorirao, no ne i Hrvoje. Upustio se u neku vrstu razgovora s njom. Ne znam više što joj je govorio, tek je rekao da je stekao dojam da se mala (a ima nekih 10 godina, maksimalno) pokušava prostituirati, ako joj netko ne da novce kao običnoj prosjakinji. Navodno je napravila neku gestu kao da se nudi. 
Uglavnom, mi smo sjeli malo se odmoriti, a mala se i dalje drži Hrvoja. Već ga zezamo da je pedofil. Ona pita i nas ostale za novac. Mate veli da Letica nema novca. Nema ni novčanika. Ostavio ga u vlaku, budala - kaže joj Mate. 

Evo nas u pedo-idili: 



Na drugu stranu, pogled prema pravoslavnoj gimnaziji, i ispod nje bugarskoj pravoslavnoj crkvi: 



Niz Zlatni rog:



Napokon smo se otarasili male i krećemo dalje. Klinci se kupaju u Zlatnom rogu: 



Bugarska pravoslavna crkva Svetog Stefana: 

 

Crkva je zanimljiva jer je izgrađena od - lijevanog željeza. Naime, nakon što je prethodna drvena crkva izgorjela, a s obzirom na nedovoljno jako tlo, koje ne bi izdržalo beton, odlučeno je da se izgradi crkva od prefabriciranih dijelova koje je proizvela bečka kompanija Waagner. Dijelovi su potom brodom transportirani Dunavom i Crnim morem do Istanbula, gdje je crkva sastavljena i posvećena 1898. 

Još jedna slika: 



Tri minareta gotovo u liniji: 



Obala uopće nije obzidana, i za plime se more prelijeva po šetalištu: 



Kao npr. ovdje: 



Tu su i tradicionalni ribiči: 



Ulični prodavač: 



Ovo naprijed desno je simit, posebna vrsta turskog pereca. U Srbiji ga zovu đevrek.

Iako je Zlatni rog odvratno prljav, klinčadija se kupa u njemu. Skaču s privezanih brodova, plivaju u nafti... 
Letica i Nikola su skinuli majice i tako šeću uokolo. To inače nije osobito neuobičajen prizor u Istanbulu. Ali su zato kratke hlače čudne.

Prelazimo Atatürkov most (naprijed je Nikola):



Letica slika ribiča: 

 

Pogled prema Feneru - džamija Yavuza Selima dominira:



Uz Zlatni rog: 



Tu je Letici palo na pamet da bismo možda mogli prijeći na drugu stranu mosta. E, ali to je most s četverotračnom cestom na sebi. "Pa šta ima veze", veli Letica. Velim mu da mi da onda fotoaparat, ako ga zgaze, da barem fotoaparat ostane cijeli. "Ali kako ću onda fotografirati?", veli on i zaputi se preko. Mogao si si uzeti svoj fotoaparat, pa izigravati kaskadera. 

Mi nastavljamo istom stranom, ali on slika Sulejmaniju:



I Yeni cami na Eminönüu, sa stajalištem brodova za ture Bosporom: 



Galatska strana:

 

I njegova strana mosta: 



Vodoskok u Zlatnom rogu: 

 

Evo da vidite kako izgleda most. Isprika, nije četverotračan, nego šesterotračan: 



Na kraju mosta shvaćamo i mi da nema prolaza ispod mosta, i da, ako želimo doći na Letičinu stranu, i mi trebamo pretrčati. Srećom, promet je dovoljno gust da automobili mile, pa se možemo progurati između njih. Ipak, nije baš blistavo. 
Sad prolazimo kroz obalni dio Galate. Idemo do kule Galata. Već nas bole noge od hodanja, a gore se treba penjati. Mate predlaže da odemo uspinjačom, ali Letica inzistira da želi vidjeti stepenište Camondo, koje je izgradila bogata istanbulska sefardska obitelj. Stubište je lijepo, jer se u biti sastoji od dva usporedna stubišta, koja iz visine izgledaju kao dvije sinusoide. Evo ga:



Opalivši ovu (doduše, ne baš najbolju) fotografiju smatrao sam da je to dovoljno i za Leticu, no on me moli da mu posudim fotoaparat. "Kaj će ti, slikal sam ja?" "Ma hoću još koju sliku..." "Pa dobro, koliko još?" "Ma daj još dvije." "Evo ti, ali stvarno, samo dvije." 
On slika, vrzma se uokolo, nekako mi se čini da neće slikati samo dvije. Nakon nekih tri minute sam već poprilično iznerviran, uzimam mu fotoaparat i velim da je to to. Što je danas snimio, snimio je, već mi je lagano pun kufer. Provjeravam slike, snimio ih je DESET. Deset slika jednog te istog stepeništa. Eh, gdje su oni divni dani kad su filmovi imali 36 slika, pa si dobro razmišljao hoćeš li u jednom gradu opaliti tri slike, a ne da se danas nemilosrdno peglaju kartice... 
Ja stvarno ne volim kad me netko mulja da bi ishodio ono što želi. Prvi mi je poriv bio da mu od tih deset slika obrišem osam, kako bih ga naučio pameti, ali onda si mislim pusti ga. Ionako mu više neću dati fotoaparat, pa neka stekne osjećaj za mjeru. 

Evo još točno dvije slike tog čuvenog stepeništa:
 


 

I konačno dolazimo do kule Galata:

 

Tu je i česma: 



Mate i ja odlazimo kupiti nešto za popiti, ostalima kažemo da smo u dućanu. Obavljamo svoje, vraćamo se, a ovih ni od korova. Vraćamo se do kule Galata, nema ih ni tamo. Sjest ćemo i pričekati ih. Ubrzo Mati dolazi poruka, no to je samo još jedna čestitka za rođendan. Ne da mi se slati im poruku, u inozemstvu smo. Na kraju im ju ipak moram poslati jer ih nema već desetak minuta. Šaljem im lokaciju, potom se pojavljuje prvo Letica, a onda i ova dvojica. Naravno, Nikola je od prošle godine uspio zaboraviti o kojem je dućanu riječ, iako smo i lani bili unutra, mislim čak sva trojica. I tako su se oni čudili kamo smo mi tako brzo nestali.

Sada ćemo na İstiklâl Caddesi: 



Tu ćemo se naravno počastiti dondurmom, uz sav ritual koji uz to ide (izmicanje korneta, kuglice i sličnog). Ovaj sam puta bio lukaviji i uhvatio sladoledara za šipku kojom mi je pružio sladoled. No cijena je lopovska - 12 lira, tj. 6€ za tri kuglice. Tko zna, možda je to cijena za one koji ga zafrknu... 

Hodamo kroz vrevu glavne ulice, pokušavajući se ne razdvojiti. Nije nam uspjelo - izgubili smo Leticu. On je naravno u jednom času samo nestao. Naposljetku ga vidim, srećom da je visok, pa strši iznad mase. Otišao je naime na drugu stranu ulice i kupio si još jedan sladoled. 

U jednoj pokrajnjoj ulici je grčka pravoslavna crkva Svetog Trojstva (Aja Triada): 



A tu je i nostalgijski tramvaj koji vozi gore-dolje od Taksima do Tünela: 



Evo ga na Taksimu:



Spomenik Atatürku na sredini Taksima: 



Vidimo nekog tipa s majicom "Armenia". Mislimo da je armenski turist i da mu uletimo s time da idemo u njegovu zemlju...a onda zaključimo da nema valjda toliko blesavih turista koji uokolo hodaju s majicom na kojoj imaju ime vlastite zemlje. Očito ni taj dakle nije Armenac. 

Sjedamo malo u parkić iza Taksima. Nikola, Letica i ja na jednu klupu, Mate i Hrvoje na drugu. Jasno je o čemu će oni razgovarati. Laughing 
Nikola drijema, on se nikada ne može naspavati kada se nekamo putuje noću. To ga ne sprečava da zagovara putovanje noću čak i kad ono nije prijeko potrebno. 

Nakon dvadesetak minuta odlučujemo se uputiti prema hostelu. Usput stajemo kupiti vode. Opet nam se događa ista stvar koja se Mati i meni dogodila već u onom prethodnom dućanu. Mati tamo blagajnik nije htio prihvatiti kovanicu od jedne lire. Govorio je "Problem!". Na kraju mu je Mate dao drugu. Ja sam sugerirao da je možda nevažeća, ali je Mate rekao da nije, da on nema starih lira. No u ovom dućanu opet ista stvar. Ja plaćam, a ovaj mi veli "Problem!". Sada Mate na turskom pita u čemu je problem. Ovaj mu veli da je ta kovanica nevažeća. I Mate opet veli "Otkud meni nevažeća kovanica ako sam u Tursku došao bez kovanica?" Nato mu ja velim da sam mu ja jutros vratio 4 lire u kovanicama. A ja sam u Tursku došao s kovanicama... Mate naravno odmah mene napada, da sam ga namjerno zeznuo. A ja pojma nisam imao... Zadržat ću ipak te kovanice, možda ih uvalim negdje dok nitko neće gledati, npr. na onim tanjurićima gdje se ostavlja novac za plaćanje WC-a (kasnije će se ispostaviti da toga u Turskoj nema - vjerojatno bi svi pokrali novac - tako da te kovanice još uvijek imam). 

Spuštamo se do Tophanea i idemo na tramvaj. Na stanične se platforme može ući jedino kroz barijere, ili ih zaobići po kolosijeku. Inače je to nemoguće, jer kraj barijere stoji čuvar. No na jednoj strani ove stanice nije stajao, i tako smo se prošvercali. Klimatizirani tramvaj nam je ugodan nakon cjelodnevne sparine. Izlazimo na Sultanahmetu, Nikola će uzeti još neki kebab. Dok čekamo, nailazi grupica Makedonaca. 
Vraćamo se u hostel. Ja prvo odlazim pronaći onog tipa i pokazati mu SMS potvrde. On se opet izvlači, tvrdi da i dalje nisu ništa dobili. Nije mene briga jesu li oni nešto dobili, bitno je da sam ja dobio dokaz da ne lažem. Prvo mu sâm pokušavam reći na engleskom, onda opet zovem Matu da mu pojasni na turskom. Opet isti prizor, Mate umjesto da mi prevodi upada u diskusiju s njime. Frajer se drži kao da mu to sve očito ide na živce, ima upaljen Facebook i chat na laptopu i očito mu se ne da sada još meni vraćati novce. Na kraju mi veli da mu dođem sutra ujutro, i onda će mi ih vratiti. 
Mi smo našli neki Lonely planetov vodič po Turskoj, pa razmišljamo kako najbolje urediti sutrašnji dan, tj. kada krenuti, kako bismo sve stigli. Nakon vijećanja odlučujemo se ipak za izravni bus iz Istanbula za Trabzon (mislili smo ići preko Ankare, ali ne bismo baš ništa uštedjeli, dapače), tako da idemo busom koji u pola 4 kreće iz Istanbula. Imamo slobodno jutro, Letica ima svoje planove za sutra. 
U našoj sobi su i neki Slovenci, a to smo skužili tek kad je cura, pokušavajući proći između nas, rekla "Samo malo". Oni su bračni par, a sad se vraćaju doma, obilazili su malo Tursku. 

Letica i ja ćemo se otići još prošetati, ostatak je preumoran. On je želio otići skroz do Ortaköya, zanima ga tamo jedna džamija i jedna ribarnica. Nažalost, prekasno je, a on se planira već u 7 dignuti da sve stigne. Tako ćemo se ipak samo prošetati do Eminönüa. 

Plava džamija noću: 

 

Aja Sofija noću: 



Usput još odlazimo pogledati u poslovnicu autobusne agencije na Sultanahmetu. Zanima nas kada rade sutra, tako da si možemo sve isplanirati. Navodno imaju i svoj shuttle bus sa Sultanahmeta do kolodvora, tako da se ne moramo patiti s metroom. Potom poprečnim ulicama odlazimo do Sirkecija i zatim na obalu. Letica će ovdje uzeti jedan balık ekmek (kruh s ribom). To je jedan od rituala u Istanbulu, uzeti sendvič s ribom. Pečenu ribu prodaju direktno s broda. Ja ću preskočiti. Niti sam ljubitelj ribe, a pogotovo ove, za koju ne znam odakle je, a sigurno nije iz baš čiste vode. 
Uzet ću međutim neke kolače s obližnjeg štanda.

S ovog broda prodaju ribu: 



Most Galata i kula Galata noću: 

 

Restorani na mostu Galata: 



Yeni cami noću: 



Nismo išli dalje od mosta Galata, bilo je već kasno, a željeli smo još sjesti u jednu slastičarnicu kraj Sirkecija. Ja sam uzeo zerde, puding od riže sa šafranom, a Letica isto neku vrstu sütlaça (riže na mlijeku). 
Napokon, nakon ovog hiperdugog i napornog dana, upućujemo se prema krevetu. Našem prvom na ovom putu.

egerke @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 18, 2012
PONEDJELJAK 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekoh već da je naša soba bila na zadnjem katu. Evo kako izgleda ambis s prozora:



Opet doručak, pa pakiranje. Sobu moramo napustiti do 10, ali stvari ćemo ostaviti kod recepcije. Evo kako izgleda soba:



Smještamo stvari u sobu pored recepcije, u kojoj je i internet. Na zidu naravno visi i Atatürkova slika. E sad, mislim da je ovdje vrijeme da kažem koju i o njemu.
Mustafa Kemal-paša rođen je vjerojatno 1881. (točan datum nije poznat, možda i 1880.) u Selaniku (Solunu). Bio je vrlo bistar i, unatoč roditeljskoj želji da ostvari karijeru u trgovini, odabrao je vojnu karijeru, upisavši se na vojnu školu u Monastiru (Bitoli). Kasnije je završio vojnu akademiju u Istanbulu. U početku blizak Mladoturcima, kasnije ih je kritizirao, iako je sudjelovao u Mladoturskoj revoluciji 1908. Za vrijeme Prvog balkanskog rata borio se u Trakiji i potom postao vojni ataše u Bugarskoj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zapovijedao je turskom vojskom u Bitci kod Galipolja, da bi potom odbio napade ruske vojske na istoku zemlje. Potom je premješten u Siriju gdje je dočekao kraj rata. Nakon što je Turska poražena, mirom u Sèvresu ona je de facto trebala biti rasparcelirana u korist država pobjednica. Turskoj je trebala ostati tek četvrtina predratne države. Uglavnom, to je trebalo izgledati ovako.

Nakon toga Mustafa je okupio Veliku narodnu skupštinu, proglasio neposluh središnjoj vlasti u Istanbulu (koja ga je zbog toga osudila na smrt) i započeo rat za nezavisnost u kojem je nizom uspjeha uspio vratiti sve strane za pregovarački stol. Naposljetku, na konferenciji u Lausannei 1922. Turska je imala adute za pregovore i uspjela je obraniti svoj teritorij kakav danas poznajemo (s izuzetkom područja oko Antakye, uz sirijsku granicu, koje je Turskoj pripalo tek 1939.).
Nakon što je 1923. proglašena republika, započele su opsežne reforme. Prije svega, država je sekularizirana i vojska je postala jamac svjetovnosti. Potom je došlo do reformi po uzoru na moderne europske države toga vremena: uvedena je latinica umjesto arapskoga pisma, turski je jezik očišćen od arabizama i perzijanizama, uvedena su prezimena (prije ih nije bilo, pa je tako svatko mogao birati prezime koje će ubuduće nositi - zato i prezimena poput Korkmaz – „Neustrašivi“, Öztürk - „Pravi Turčin“ ili pak sva hrpa prezimena na -oğlu – „sin toga i toga“), uvedena je moderna europska odjeća, pravo glasa za žene, zakonodavne reforme (ukidanje šerijata), reforma obrazovanja, opismenjivanje, izgrađena je željeznička mreža... U roku od desetak godina, "Bolesnik na Bosporu" izrastao je u modernu europsku državu. Naravno da su reforme bile samo smjernice i da je za potpunu implementaciju u umove ljudi trebalo proći mnogo više vremena, no temelji su bili postavljeni.
Sam Mustafa Kemal-paša uzeo je prezime Atatürk, Otac Turaka, a potom je posebnim zakonom zabranjeno da itko ikad osim njega smije nositi to prezime.
Atatürk je umro 1938., no njegov kult ličnosti i dan-danas je živ. Zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje Atatürka ili njegovih reformi, zabranjeno je "vrijeđanje turskosti" (to je na svojoj koži osjetio i nobelovac Orhan Pamuk, kada se dotaknuo škakljive teme armenskog genocida, koji Turci negiraju, iako je to nakon Holokausta najveći pogrom nekoga naroda u povijesti). Atatürkov se lik nalazi na svim novčanicama i kovanicama turskih lira, u svakom gradu imate barem nekoliko njegovih spomenika (inače, prvi je bio postavljen upravo u Gülhaneu), njegove izjave vas opominju ili podučavaju sa zidova škola, aerodroma, kolodvora... Što je najbolje, izgleda da nije stvar u tome da je on sam poticao taj kult ličnosti. Ovo je više kult ličnosti izgrađen od njegovih sljedbenika, nešto slično Isusu Kristu.
U našem hostelu, u sobi u kojoj smo ostavili prtljagu, kočila se njegova poznata izjava "Ne mutlu Türküm diyene!" - Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin!" (da, doista te četiri riječi znače ovih deset u hrvatskome - turski je praktičan jezik).
Uz to je naravno išla i slika:



Na ovoj ima nečeg vampirskog u izrazu lica.

Odlazimo do Plave džamije. Treći dan već pokušavamo ući, i napokon uspijevamo!









Onda mi je sinulo da probam bez fleša i doista - svjetlije je:







Napokon smo i to obavili, pa sada možemo i do Velikog bazara. Usput na Divan Yoluu slikam kartu negdašnjeg Otomanskog carstva:



Pazite dokle je to sve išlo gore u Rusiji...i skroz do Maroka i juga Arabije...a i u Africi do Etiopije.

Veliki bazar je otvoren, približavamo se:



I ušli smo:



Nemamo baš namjeru nešto kupovati, samo da ga malo obiđemo. U njemu ima 58 ulica i 1200 dućana, čiji je zakup gotovo nemoguće dobiti. Izgrađen je 1461. Dućani su grupirani prema vrsti robe koja se u njima prodaje. U bazaru se nalaze i dvije džamije, dva kupališta i nekoliko restorana i kafića.
Cijene su visoke, iako je cjenkanje obavezno. No mi ionako ne mislimo kupiti ćilime, nargile ili nešto slično. Izlazimo i u uličici koja vodi do glavne zgrade bazara vidimo nešto vrijedno kupovine. Kutija s prahom salepa. Pitamo za cijenu. Prodavač veli 10 lira. Nikola traži za 5. Prodavač veli "Zadnja ponuda, 8 lira." Ja velim "Može dvije za 15?". Prihvaća. Kupili smo za 7,5 lira nešto što vjerojatno u dućanu košta dvije lire, ali barem smo iskusili naše prvo cjenkanje. Laughing

Spuštamo se na drugu stranu Divan Yolua prema obali Mramornog mora. Ulazimo u neku buregdžinicu. Još nismo kušali burek u Turskoj. Naravno, uzimamo "peynirli", tj. sa sirom. Ne mogu si pomoći, vodio sam toliko razgovora s Bosancima koji su me uvjeravali da je pravi burek samo onaj s mesom, a da je burek sa sirom hrvatska izmišljotina. A Bosanci su burek dobili od Turaka koji, gle čuda, imaju burek sa sirom.
Mate i opet uzima samo čaj, muči ga probava.

Spuštamo se tom ulicom do kraja, ovaj kvart nastanjen je Rusima i Grcima, vidi se po natpisima na dućanima. Evo i crkve:



(vjerojatnije da je ruska, po stilu)

Ova je ulica prekrivena restoranima:



Njom ćemo do obale Mramornoga mora:



Sjedamo na klupu pored nekog fitness parka u kojem se šetači mogu rekreirati na raznim spravama. Ovi i opet pričaju o revoluciji, ja se malo rekreiram, malo fotkam more:



Iz Bospora izlaze brodovi:



Nakon još malo šetnje uz obalu, odlazimo natrag prema hostelu. Odlučili smo prijeći u Aziju, pa tamo provesti ostatak dana do polaska vlaka. Na Sultanahmetu ima dosta ruševnih kuća:



A ovo je ulica iz koje se skreće desno u onu u kojoj je naš hostel (po njoj je onaj klinac vukao kolica s bocama):



Mate bježi u WC, pa onda i Nikola, ja ih čekam na ulici. Napokon smo spremni i krećemo prema Karaköyu, gdje je jedan od terminala za gradske brodove koji voze preko Bospora.

Nasuprot Aje Sofije stoji ovaj stup, koji je služio kao oznaka nultoga kilometra za sve udaljenosti u Bizantskom Carstvu:



Spuštamo se kroz gradsku gužvu: auti, pješaci, tramvaji, doista se put mora krčiti rukama i nogama. Turci naravno prevode prometne znakove:



I evo nas kod mosta Galata. Matu opet tjera na WC, mi čekamo vani. Usput slikam promet:



Gledam hrpe školjaka na podzidanoj obali. Vise u grozdovima. Potom gledam riblje restorane na mostu Galata. Poslužuju školjke. Nije valjda... Foot in mouth

Naposljetku se vraća i Mate, prelazimo most i idemo na brod. Prvo treba kupiti žeton u pristanišnoj kućici, odakle se izlazi na kej:



A ovo je brod - star, ali funkcionalan:



Sjedamo na palubu i promatramo grad. Topkapı:



Džamije i most Galata:



Topkapı iz veće blizine:



Stari Istanbul:



Evo nas već na azijskoj strani:



Otamo smo došli:



Čitav prijelaz traje 15-ak minuta. Postoje i brži hidrogliseri, ali nama se ne žuri.

Brodski terminal ispred kolodvora Haydarpaşa:



Ulazimo u zgradu kolodvora. Ni ovaj nije bogzna kako velik:



Palme na peronima me podsjećaju na Ploče:



Odlučujemo ostaviti prtljagu na čuvanje. Imaju ormariće, samo treba prokljuviti sistem. Vlak nam ide oko 10 navečer, a sada je oko pola 4. Stavljamo na 5 sati čuvanja i odlazimo u šetnju.

Pogled na ovaj predio grada:



Ovaj predio grada zove se Kadıköy (Sučevo selo), a u antici je bio poznat kao Kalcedon. Tu je 451. održan Kalcedonski koncil, koji je uzrokovao raskol između zapadnog kršćanstva i tzv. monofizitskog kršćanstva, budući da je na njemu utvrđena dogma kako su u Kristu postojale i Božja i ljudska priroda istovremeno (monofiziti tvrde da je Isus imao samo jednu prirodu, božansku; monofizitske su crkve npr. Koptska, Etiopska i Armenska).

U ulici pored kolodvora veliki nas natpis podsjeća da Turske državne željeznice slave 150. godina:



(točnije, proslavile su 3 godine ranije; čovjek na slici, začudo, NIJE Atatürk)

Šećemo obalom Kadıköya. Ima tu svega: modernih kuća i stare arhitekture:



Haydarpaşa iz ovog kuta:



Tu je i autobusni kolodvor za ovaj dio grada. Nedaleko je i zgrada kazališta Hâldun Taner. Mi ćemo ipak sjesti u jedan birc koji se nalazi na krovu zgrade, odakle puca lijep pogled na grad. Imaju čak i salep. Nikola je došao na svoje.

Pogled prema Europi:



Tu ostajemo dobrih sat i pol. Naravno, tema su studentske demonstracije za besplatno školstvo. Potom krećemo dalje. Pojest ćemo naš prvi obrok u Aziji (Mate opet samo pilav), a potom se prošetati Kadıköyem. Tu se nalazi i armenska crkva:



Zapravo, ironično, s obzirom da je Armenska apostolska crkva jedna od onih koje ne priznaju Kalcedonski koncil, a ima svoju crkvu u negdašnjem Kalcedonu.

Bršljan na nekoliko mjesta čini zanimljive bolte iznad ulica:



Radimo krug, pa se vraćamo. U jednoj od ulica, anarhistički plakati:



(Kapitalizam znači eksploataciju i pljačku. Besplatno znanstveno obrazovanje na materinjem jeziku u socijalizmu. DÖB - revolucionarno studentsko jedinstvo.)

Inače, u Turskoj žene uglavnom ne nose feredže (Atatürkova ostavština), ali često nose marame na glavi. Izgleda da je muslimanima kosa jedan od glavnih fetiša i da je bitnije da se ona ne vidi, nego da se ne ocrtavaju konture tijela. Upravo smo ovdje u Kadıköyu vidjeli i jednu curu, mlađu, nekih dvadesetak godina, odjevena u usku, pripijenu odjeću, sve se lijepo ocrtava, našminkana, ali - kosa je pod maramom. Ne isključujem da ova to nosi i kao modni dodatak, no...

Sjedamo na jedan zidić i razgovaramo. Ovdje pak počinje rasprava o izraelsko-palestinskom sukobu. Tu ja uvijek bivam etiketiran kao "reakcionaran", jer, posve atipično za krug ljudi u kojemu se krećem, zagovaram izraelsku stranu. Jednostavno, izgleda da ako si mlad, moderan i liberalan, onda se od tebe očekuje da podržavaš Palestince i solidariziraš se s njima. Ja to ne činim, prije svega jer stvari gledam iz drugoga kuta.
Iako ne podržavam određene metode kojima Izrael danas rješava sukobe s Palestincima (kao ni militarizam izraelske vlade općenito), ne mogu podržavati niti Palestince, iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, na području arapskoga svijeta, od Atlantskoga oceana do Arapskoga mora, postoji čak 19 arapskih država (20 ako računamo Zapadnu Saharu). U čitavom tom moru Arapa, postoji sićušan otočić Izraela. No Arapi čak ni ovdje nisu dopustili stvaranje židovske države, iako čak ni najmegalomanskiji cionistički projekti ne bi bitno okrnjili koheziju arapskoga svijeta. Nadalje, mnogi bi se liberalni intelektualci trebali zapitati koliko se oni u svojim stavovima slažu s prosječnim Palestincem. Ti bi isti intelektualci, koji podržavaju borbu Palestinaca za neovisnost, vjerojatno bili kamenovani zbog svojih liberalnih stavova u toj istoj budućoj nezavisnoj Palestini. U njihovoj vlastitoj domovini protiv ljudi s takvim stavovima borili bi se kao protiv konzervativaca i nazadnjaka, no ako su Palestinci, onda može. Treće, identitet Palestinaca nije postojao prije nastanka Izraela. Oni su jednostavno bili Arapi, ne pretjerano različiti od jordanskih ili sirijskih Arapa. Tek ih je sukob s Izraelom definirao kao skupinu. Četvrto, mnogim Palestincima nije toliko cilj sama nezavisna Palestina, koliko uništenje Izraela. Zato sukobi nikad ne prestaju. Peto, Palestinci su pokazali koliko im je stalo do arapske solidarnosti kada su se sukobili s jordanskim kraljem Huseinom koji im je pružio utočište prilikom zbjega iz Izraela. Naposljetku, znamo da od svih arapskih zemalja diplomatske odnose s Izraelom imaju samo dvije (Egipat i Jordan), još ih je par imalo, ali su prekinule, a ako slučajno imate u putovnici izraelski žig, mogao bi vam biti zabranjen ulazak u neke arapske zemlje.
To je otprilike moj način razmišljanja. No Mate ne misli tako, i tu nastaje sukob. Ja ga pitam tko je započeo sukob (6 arapskih država napalo Izrael), on veli "Židovi". Kako? "Doseljavanjem." Otkad je doseljavanje početak sukoba? "To je provokacija." Kakva provokacija? "Nemaju oni šta tražiti tamo." Pa dobro, gdje su im trebali stvoriti državu? "Nigdje. Židovi nisu narod nego religijska skupina. Zašto kršćani nemaju svoju državu?" Pokušavam mu objasniti da je kod Židova ipak bila formirana nacionalna svijest tijekom 19. stoljeća. "Pa, ako su im već trebali dati državu, mogli su im dati negdje u Njemačkoj, a ne u Palestini."
Meni je nevjerojatno da netko može tako razmišljati. O tome da se Sefardi, Falaši ili Jemeniti npr. sele u Njemačku, da ne govorim.
Mislim, ja se slažem da ideja doseljavanja mase ljudi na jedno mjesto i uspostava države i nije neko rješenje, no, s obzirom na veličinu arapskoga etničkog prostora, uspostava židovske države je kao uspostava Vatikana unutar Italije. A treba uzeti u obzir i da su u doba stvaranja Izraela većinu stanovništva činili ljudi koji su preživjeli europske logore, koji se više nisu mogli vratiti u svoje dojučerašnje domove, među susjede koji su ih se odrekli kada je počeo rat, koji nisu imali druge nego da sve ostave i pođu u pustinju. Nije bio njihov izbor, ali nisu imali druge mogućnosti. Ako ni zbog čega drugog, onda su već zbog toga zaslužili tu svoju državu. Naravno, pod uvjetom da poštuju granice koje su im određene.

Huh, dosta politike. Pored nas stoji istanbulski taksi:



Ako vas podsjeća na Fiat Regatu, u pravu ste, no ovo je Tofaş Şahin. Tofaş je turska tvornica automobila iz Burse, koja proizvodi po licenci Fiata (slično Zastavi). Ovih automobila imate na tisuće diljem Turske, stariji tipovi pak liče na Fiat 131, ili čak 124 (kojeg je radila i Lada). Danas su se prešaltali na sklapanje Fiata Palio.

Vraćamo se na kolodvor i prije vremena, uzimamo stvari, sjedamo još malo pred zgradu kolodvora i promatramo zalaz sunca nad Europom:





Na zgradi kolodvora je velika reklama za turski vlak velike brzine koji bi, kad provozi, trebao spojiti dvije prijestolnice za 5 i pol sati:



A naravno, tu je i uobičajena slika posjeta Oca Turaka kolodvoru:



Ulazimo unutra, odlučujemo se uzeti kušet do Ankare. Ispada da će nas to koštati samo 10 lira nadoplate. Odlično. Dok ova dvojica sjede u čekaonici, ja lunjam kolodvorom i slikam vlakove. Naravno, na početku perona je Atatürkov kip s nekom njegovom izjavom o željeznici (kako je to most među ljudima, zamašnjak napretka, nešto tako).

Naš vlak:





Yemekli vagon jest vagon restoran. Izgleda čisto pristojno:



Sa zida se naravno smješka Atatürk.

Sjedaći vagon:



Napokon se smještamo u vlak. Ovaj kušet ima samo 4 kreveta:



Nadamo se da ćemo biti sami, no evo ubrzo i nekog Turčina kojeg su nam uvalili. Mislim da je neugoda obostrana, Mate pokušava pričati s njim, ispada da frajer ne zna gdje je Hrvatska. Za Jugoslaviju je čuo, ali ni za to nije sasvim siguran kamo smjestiti. Potom moli konduktera da ga prebaci u neki drugi kupe, ali je već sve puno, pa ne može. Kaže da će uzeti donji krevet. Krasno, morat ću se pentrati.

Odlazim na WC. Upadam unutra, tražim školjku, ali nema je. Umjesto toga ima ovo:



Ne znam kako možete održati ravnotežu nad čučavcem u vlaku koji se ljulja, ja nisam pokušavao. Ovo crveno vam služi za ispiranje.
Inače, u sofisticiranijim verzijama turskih WC-a, koji imaju školjku, unutra je ugrađena i pumpica za pranje, tako da ne trebate posezati za bideom ili nekom vrstom posude ili, ne daj Bože, šlauhom.

Naš se suputnik već skrasio, ja se pokušavam uspeti na gornji krevet bez ljestava i uspijevam, usput udarivši glavom o kopču na stropu za koju se krevet veže kada je dignut. Boli ko sam vrag. Da stvar bude gora, ovaj je počeo i hrkati. No krasno. Odlazim oprati zube do umivaonika na drugom kraju vagona, čist je i uredan. Općenito, ne mogu se potužiti na turske vlakove.

Još malo razgovaramo o svojim najranijim životnim sjećanjima, a potom tonemo u san. Do Ankare ima nekih 8 sati vožnje. Uz kloparanje kotača, to bi mogao biti i ugodan san.

Evo i slike Nikole ušuškanog, od idućeg jutra:



Laku noć!

egerke @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2012
NEDJELJA 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak u hostelu je tipičan. Pekmez, putar, žemlje, čaj i kava. Mate pije samo crni čaj, to je dobro protiv proljeva. Mi uzimamo elma çayı, čaj od jabuke, koji je zapravo umjetni pripravak čaja koji se radi iz praha. Turci naravno čaj piju iz malenih čašica, ne kao mi iz šalica. Često ćete na ulici vidjeti dječake koji od dućana do dućana raznose pladnjeve na kojima su poredane čašice s čajem. To da su Turci narod kavopija očito je mit, ali su zato strastveni čajopije.
Prije kretanja u grad opet malo sjedimo na terasi. Pogled ovaj puta na sjever:



Ni ovdje se nije ništa promijenilo:



Opet krećemo prema Plavoj džamiji. Trg ispred nje je kako rekoh nekadašnji hipodrom, a na njemu se osim onog egipatskog obeliska (službeni je naziv Tutmozisov obelisk, a donio ga je 390. Teodozije iz Luksora) nalazi i obelisk Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća:



a između njih (vidi se lijevo na gornjoj slici) i zmijasti stup, koji je u Konstantinopol donio također Teodozije, a izgrađen je povodom pobjede Grka nad Perzijancima u bitci kod Plateje 479. pr. Kr.

Opet pokušavamo ući u Plavu džamiju. Glavni ulaz je zauzet, moramo sa strane, a kad tamo:



Pokušat ćemo sutra.

Ipak, za slučaj da nam ni sutra ne uspije, naluknut ću se kroz prozor i uloviti makar dio:



Dvorište iznutra:



Upućujemo se Divan Yoluom, Dvorskom cestom, prema Velikom bazaru. Divan Yoluom prolazi i tramvaj, a u Istanbulu naplata prijevoza ne funkcionira na karte, već na žetone, pa tako na krajevima stanica imate ovakve barijere:



Pokraj toga stoji čuvar, koji ljude sprečava da jednostavno prugom zaobiđu tu prepreku.

Uz Divan Yolu nalaze se mnogi fensi restorani, slastičarnice, ali i draguljarnice, suvenirnice... Naposljetku stižemo i do Velikog bazara, odnosno do Kapalıçarşıja (zatvorene tržnice) i ona je doista - zatvorena. Iako u islamu nedjelja nije sveti dan, očito istanbulski trgovci ne rade. Uličice uokolo su sablasno puste:



Lunjamo uokolo tražeći put prema Süleymaniji. Malo modernije arhitekture:



I naposljetku nalazimo jednu uličicu u kojoj su zaboravili da je nedjelja. Tu se prodaje uglavnom odjeća:



Muvamo se malo kroz gužvu, ali ne mislimo ništa kupiti. Umjesto toga idemo dalje. Tu je i sveučilište:



a potom dolazimo i do Süleymanije, no ona se preuređuje, pa se iznutra nema bogzna što za vidjeti.
Süleymaniju je izgradio Mimar Sinan i druga je najveća džamija u Istanbulu (treća ako pod džamije računamo i Aju Sofiju). Izgradnju je financirao Sulejman Veličanstveni, koji je na taj način želio nadmašiti kralja Solomona (em su se isto zvali, em je izgradnja bila nadahnuta kako jeruzalemskom džamijom izgrađenom na mjestu Solomonova Hrama, tako i Ajom Sofijom, prilikom čijega je dovršenja Justinijan uzviknuo "Solomone, nadmašio sam te!"). Tijekom svoje povijesti je gorjela i bila uništena u potresu, pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorištu bilo skladište streljiva koje je također izazvalo požar, ali svaki bi puta bila obnovljena. U vrtu se nalaze i grobnice Sulejmana Veličanstvenog, njegove žene, kćeri, majke i sestre. Izvan zidina nalazi se i Sinanov grob.

Mi sjedamo u jednu čajanu u sjeni Süleymanije, pravi islamski vrt sa šadrvanom u ugodnoj hladovini, i naručujemo piće:



Na cjeniku imaju i salep, ali ga zapravo nemaju. Opet počinju muke po salepu.

Potom se spuštamo prema Eminönüu:



i ulazimo u Rüstem-pašinu džamiju:





I nju je izgradio Mimar Sinan. Kako se vidi, prekrivena je keramičkim pločicama iz İznika, grada u zapadnoj Anatoliji, koje prekrivaju gotovo čitavu unutrašnjost osim kupole. Zanimljivo je da je izgrađena "na katu", tj. ispod nje se nalazi kompleks dućana koji je trebao financirati izgradnju, a do same džamije dolazi se uskim stubištem.

Dvorište:



Spuštamo se do pristaništa izletničkih brodova na Eminönüu, idemo na turu Bosporom. Cijena je samo 9 lira, dakle 4,5€.

S broda slikam Yeni cami:



Čekamo nekih pola sata, najzad krećemo. Promet je gust:



Pogled na Galatu:



Idemo ispod mosta Galata:



I prošli smo:



Što bi Englezi rekli, "waterfront" (vodeno pročelje? Undecided):



Cruiseri, razni:







Džamijad, razna:



(desno gore Süleymanija, desno od nje džamija Fatih, ispod Süleymanije Rüstem-pašina džamija, lijevo od sredine Yeni cami, onaj veliki toranj iznad nje ne mogu identificirati)

Neki više vole jedra od cruisera:



Palača Dolmabahçe:



I džamija Dolmabahçe:



Zanimljivo, ovdje iznad se nalazi stadion nogometnog kluba Beşiktaş, a iza njega kvart koji se zove Maçka (i ne, ne znači mačka, to se kaže "kedi").

Prvi most preko Bospora (ovaj se jednostavno zove tako: Most preko Bospora):



Dolmabahçe i gradski brod:



Inače, Bospor doslovce znači "Goveđi gaz" (iliti na engleskome Oxford), a ime je dobio jer je ovuda prošla Ija, koja je ljubovala sa Zeusom, pa ju je on, kako ju ljubomorna Hera ne bi našla, pretvorio u kravu.

Još bliže mostu:



U daljini se vidi palača Çırağan, danas pretvorena u hotel s pet zvjezdica iz lanca Kempinski:



Prelazimo na azijsku stranu i pristajemo u Üsküdaru:



Üsküdar (ime je zapravo isto kao i ime Skadar) jest rezidencijalna četvrt u kojoj živi mnogo studenata i umirovljenika. Atmosfera je mnogo opuštenija nego na užurbanoj europskoj strani.

Nakon kraćeg stajanja krećemo dalje. Ponovno pogled prema Europi i Dolmabahçeu:



Most je sve bliže:



I još bliže:



I JOŠ BLIŽE:



I napokon smo ispod njega:



Otvoren 1973., bio je četvrti najdulji viseći most na svijetu (danas je 16.) i prvi izvan SAD-a. Dugačak je kilometar i pol, s tim da su noseći stupovi udaljeni oko kilometar. Nalazi se 64 metra iznad površine Bospora. Ima šest traka, po dvije za svaki smjer, te još dvije koje mijenjaju smjer: ujutro idu iz Azije za Europu, popodne obratno, budući da promet dnevnih migranata ide tom dinamikom. Nekoć se moglo i pješke preko mosta, danas je zabranjeno. Pod punim opterećenjem, most na sredini utone oko metar. Prijelaz preko mosta se naplaćuje, a noću je osvijetljen.
Zanimljivo, 2005. na mostu je odigran i petominutni promotivni teniski meč između Venus Williams i İpek Şenoğlu.

Pogled na vojnu akademiju Kuleli, prvu visoku vojnu školu u Otomanskom carstvu:



A sada već vidimo i drugi most:



Pogled prema Europi i kvartu Kuruçeşme:



Ispred se nalazi otočić Galatasaray, čiji je vlasnik poznati istanbulski nogometni klub.

Drugi most:



Lijevo se vidi Rumelihisarı, tvrđava na europskoj strani Bospora.
Evo je iz veće blizine:



Izgrađena je u 15. stoljeću na najužem dijelu Bospora, kako bi zapriječila prispijeće pomoći iz crnomorskih kolonija za vrijeme opsade Carigrada. Godinu dana nakon njenog dovršetka, 1453., Carigrad je pao u turske ruke.

Nasuprot njoj, na azijskoj strani je Anadoluhisarı:



Ona je izgrađena krajem 14. stoljeća, prije turske blokade Carigrada.

Ispod mosta smo, okrećemo se prema natrag:



Od drugog mosta prema prvome, desno se vidi Rumelihisarı:



Drugi most službeno se zove Most Fatiha Sultana Mehmeta ("Sultana Mehmeda Osvajača"), jer je na tome mjestu dotični prešao Bospor i naposljetku zauzeo grad. Izgrađen je 1988., tada je bio 6. najdulji viseći most na svijetu, danas je 15. Brojke su slične kao i za njegovog prethodnika, par metara je duži i ima veći raspon. Ovaj ima 8 traka, po tri u svakom smjeru plus dvije koje mijenjaju smjer. Također se plaća.

Mjesto gdje most uranja u Aziju:



Pogled na Aziju:



U sredini slike opet Kuleli:



Dio grada Çengelköy:



Palača Beylerbeyi:



Üsküdar:



Kız Kulesi, Djevojački toranj, negdašnji svjetionik u Bosporu, a danas restoran:



Ime je prema legendi dobio po kćeri nekog sultana, kojoj je proročište reklo da će umrijeti od zmijskog ugriza na svoj 18. rođendan. Sultan je djevojku jako volio, pa ju je poslao na otok usred Bospora, gdje je živjela u tornju, a posjećivao ju je samo njen otac. I tako, na njen 18. rođendan otac joj je donio košaru punu voća, kao dar. Međutim, u voću se krila zmija, koja je ujela malu kada je posegnula rukom za voćem - i tako se proročanstvo ispunilo.

Izlaz u Mramorno more:



I još jedan pogled na Kız Kulesi:



Topkapı na brdu:



I Plava džamija:



Naposljetku, nakon sat i pol vožnje vraćamo se na polazište:



Sada ćemo opet pješke preko mosta, pa nešto pojesti. No ovaj se puta nećemo penjati, nego idemo podzemnom uspinjačom:



To je čuveni Tünel, izgrađen 1875., prva podzemna linija na europskom kontinentu (no ne i prva linija podzemne željeznice, ta čast pripada Budimpešti). Svladava visinsku razliku od 60 metara na trasi od 573 metra. Vožnja traje oko minutu i pol. Dvoja su kola, na sredini je mimoilaznica.

Pogled s gornje stanice niz trasu:



I vozilo izvana:



Pred gornjom stanicom je i završna stanica povijesnog tramvaja:



(Ovo je pješačka zona, ali ovo je i Turska, zato Bollardi.)

Spuštamo se malo niže i ipak ulazimo u onu prčvarnicu u kojoj je Nikola jučer htio jesti. Hrana čak i nije loša. Mate će samo kuhanu rižu, to je dobro za smirivanje probave. Ali avaj! u tom času još nije znao da Turci rižu ne rade kao Kinezi, tj. samo kuhanu na vodi, već umjesto toga njihov pilav sadrži i ponešto masti, tako da je jedući tu rižu i nesvjesno produživao svoj proljev.

Vraćamo se na İstiklâl Caddesi i usput stajemo kupiti dondurmu. Već sam lani spomenuo dondurmu - radi se o sladoledu koji se radi sa salepom, tj. brašnom kaćuna, pa je zato viskozan. Obično ju prodaju prigodno odjeveni sladoledari koji na glavi imaju fes, a samu dondurmu drže u zamrzivačkim kolicima s poklopcima nad svakim pretincem (sjećate se, bilo je tako nekad i kod nas). Iz pretinaca ju izvlače uz pomoć dugačke žlice koja zapravo liči na onu lopaticu za zaglađivanje kreme na tortama. I tu počinje njihov ritual.
Naime, kako je dondurma jako ljepljiva, oni obično stave jednu "kuglicu" u kornet, potom ju pruže mušteriji (a najčešće su to turisti). Kada nesretnik posegne za kornetom, ovaj mu ga makne. Potom mu uvali drugu kuglicu unutra, pruži mu, ovaj opet uzme i sad mu ostavi kornet, ali - ne i sladoled. Tako da mušterija sada u ruci drži prazan kornet i htjela-ne htjela, mora ga opet vratiti sladoledaru. Naposljetku, ovaj uvali unutra i treću kuglicu, potom dadne kornet mušteriji - ali povuče treću kuglicu k sebi. Tek nakon sve te peripetije mušterija napokon dobije sladoled. Usto povremeno sladoledar udara i u zvona koja ima obješena iznad kolica, mameći druge mušterije.
Komentirao sam kako bi potom prilikom plaćanja trebalo vratiti sladoledaru istu foru, ali s novcem.
Naravno, mene je izvozao, potom i Nikolu, iako je on demonstrativno držao ruke u džepovima za vrijeme čitave predstave, a Mate nije htio jesti, jer je diarejičan.

Inače, na Youtubeu postoji poprličan broj snimaka akrobacija koje izvode dondurmadžije - ovo je npr. jedna od njih.

Skrećemo s İstiklâl Caddesi i spuštamo se kroz Galatasaray. Idemo mirnim i neturističkim ulicama. Dondurma je stvarno dobra, kao nešto između sladoleda i pudinga. Morate ju žvakati, a opet ima osvježavajuću teksturu sladoleda.
Putem prolazimo pokraj masonske lože:



(doista uživa u dondurmi)

a onda, nakon 15-ak minuta, skrećemo nizbrdo:



Još malo drvenih kuća:



I već smo dolje, na obali. Idemo prema Dolmabahçeu. Ulazimo u park palače. Palača je izgrađena sredinom 19. stoljeća, kada je sultan Abdülmecid, nezadovoljan palačom Topkapı, koja nije imala dovoljno suvremenog luksuza, dao izgraditi novu palaču. Zanimljivo, gradnju je izveo armenski arhitekt Garabet Baljan.
Dolmabahçe (inače "punjeni vrt") se može obići samo u pratnji vodiča, ali se zato može slobodno šetati vrtom.
U palači je umro i Kemal-paša Atatürk, i to 10. studenog 1938. u 9:05 ujutro. U znak poštovanja, svi satovi u palači bili su postavljeni na 9:05 i tako je bilo sve donedavna.

Sjedimo u parku, ova dvojica opet pričaju o revoluciji i o anarhosindikalizmu. Prolazi tako nekih sat vremena. Potom se dižemo i krećemo natrag. Dečki su predložili da se tramvajem odvezemo na drugi kraj linije, do Zeytinburnua. Sviđa mi se takva ideja i drago mi je da ju nisam ja predložio, da to ne bi pripisali mojoj frikovštini za željeznicu.

Tramvaj iznutra izgleda ovako:



Vožnja je ugodna, tramvaj klizi kroz grad, preko mosta Galata, pa na Sultanahmet i onda Divan Yoluom skroz izvan zidina u nove predjele grada. Zadnja je stanica Zeytinburnu (Maslinov rt), odakle se dalje nastavlja druga linija.

Mi ćemo pak natrag, ali ćemo sići malo ranije i prošetati se Divan Yoluom, možda nešto i čalabrcnuti. Stajemo u jednoj fensi ćevabdžinici, cijene su visoke, a porcije male. Ova dvojica će uzeti kebab za van, ali ja sam naručio İskender kebap, porciju mesa u sosu od paradajza s jogurtom, pideom i pomfritom. To se ne može jesti u hodu. Oni sjede na trgu pored restorana, ja jedem. Izlazi me sveukupno nekih 13 lira. Skuplje od vožnje Bosporom. Lopovi.

Mate nije pojeo svoj kebab, čeka doći doma, ako ga slučajno potjera. Idemo stoga doma, u dva smo dana pogledali u principu sve najvažnije, jedino još nismo ušli u Plavu džamiju i Veliki bazar. Naravno, moglo bi se još puno toga obići, ali za ostalo se naplaćuje ulaz.

Sutra napokon prelazimo u Aziju...

egerke @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 15, 2012
SUBOTA 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se oko 8, čak sam se uspio i naspavati. Europski dio Turske, istočna Trakija ili Rumelija, otprilike zauzima površinu Belgije, ali je to samo 3% površine Turske. Doista je to ogromna zemlja.
Gledam kroz prozor, lagano se već približavamo Istanbulu. Grad je ionako toliko ogroman da se proteže desecima kilometara uokolo. Nakon nekog vremena prolazimo gradske zidine i ulazimo u prostor starog Istanbula:



Područje uz prugu je uobičajeno zapušteno:



A tu su i redovni sirotinjski kućerci:



(ovi su barem zidani)

S druge strane je Azija:



A u daljini se nazire i most preko Bospora:



Pred sam ulazak u kolodvor, pruga ide paralelno s obalom, a s druge strane pruge nalaze se zidine starog grada (ovdje se ne vide, jer su mi iza leđa):



I evo nas, ulazimo u Sirkeci:



Silazimo, pozdravljamo se s curama, one imaju nekakve poznate koji ih dočekuju (inače, njih dvije su se upoznale u Španjolskoj, gdje su bile na studentskoj razmjeni, to sam zaboravio reći). Nikola se još ispričava zbog mene, jer sam ja navodno bio naporan, iako se meni čini da se tu radi prvenstveno o zafrkanciji.

Sirkeci (što bi se reklo "Sirćedžija", tj. Octar) je začuđujuće malen kolodvor. S obzirom da je bio odredište Orient expressa i usto se nalazi u jednom od najvećih gradova na svijetu, njegova veličina je poprilično neugledna. Manji je od zagrebačkog Glavnog kolodvora. Vjerojatno je razlog taj da je Turska vrlo kasno počela ulagati u željeznice, tek početkom 20. stoljeća, pa je tako željeznička mreža do danas ostala poprilično rudimentarna i mnogo inferiornija cestovnoj.
Na kolodvoru primjećujem koliko francuskih posuđenica ima u turskome. Nad jednim šalterom stoji natpis sastavljen od tri francuske riječi, samo s turskim posvojnim nastavkom: banliyö bilet gişesi = šalter za prigradske karte.
Izlazimo iz kolodvora, grad je poprilično pust. Subota je ujutro, nije ni čudo. Krećemo prema Aji Sofiji, u području oko Sultanahmeta nalazi se mnogo jeftinih hostela, tamo ćemo sigurno nešto naći.
U ulici pored kolodvora mimoilazimo se sa skupinom od troje ljudi. Ja ih ni ne zapažam, no Nikola nam skreće pažnju: jedan od njih je Bojan, kolega s faksa koji studira kineski i ovo je ljeto bio na stipendiji u Pekingu, a sada se vraćaju i mijenjaju avion upravo u Istanbulu. Pa da smo se dogovorili ne bismo se uspjeli potrefiti!
On i Mate se baš nešto ne trpe, pa se samo kurtoazno pozdravljaju, a i nemamo puno za pričati, razmjenjujemo par uobičajenih replika i razilazimo se.
Ova dvojica mijenjaju novce. Turske lire su nedavno revalvirane, otpisano je šest nula, tako da je jedna nova milijun starih. Usto je tečaj poprilično lagan jer su dvije lire jedan euro.
Penjemo se vijugavom ulicom pored Gülhanea, negdašnjeg sultanovog ružičnjaka, a danas parka, prema trgu između Aje Sofije i Plave džamije. Tamo su i bankomati, pa i ja dižem 500 lira, to bi mi trebalo biti dosta.
Grad je još uvijek pust, pa se može i mirno slikati na ulici, nema gužve.
U Istanbulu ima dosta drvenih građevina (poput onih na Divljem zapadu), pretpostavljam da je to zbog seizmički aktivnog područja:



Ove su na Sultanahmetu. Inače, radi lakše orijentacije, opisat ću otprilike kako izgleda Istanbul. Prije svega, to je ogroman grad, čije šire metropolitansko područje iznosi i do 16 milijuna stanovnika. Po svim čimbenicima je vodeći grad Turske, ali nije i glavni, jer je Atatürk procijenio da bi prijestolnicu zbog kompromitirane gradske elite i nepovoljnog geopolitičkog položaja trebalo preseliti u mnogo središnjiju Ankaru.
Prostire se na dva kontinenta, to znaju i osnovnoškolci. Ipak, gotovo sve relevantne stvari za turiste nalaze se u europskom dijelu. Grad razdvaja Bospor (İstanbul Boğazı, tj. Istanbulski prolaz), koji se upravo u gradu spaja s Mramornim morem. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç) prostrani estuarij u kojem je nekada bilo sjedište turske mornarice. Zlatni rog razdvaja europski dio Istanbula na Stari Istanbul (čiji je centar na Sultanahmetu) i noviji dio koji obuhvaća predjele Beyoğlu i Beşiktaş. Stari Istanbul od novih je dijelova grada odvojen Teodozijevim zidom (to je onaj s prve slike).

Mi smo trenutno na Sultanahmetu i tragamo za hostelom. Mate se sjetio da je pred tri godine s curom bio odsjeo u hostelu Paris, pa će ga pokušati pronaći. Uličice u ovom dijelu su strme i popločene kaldrmom, pa se penjemo i spuštamo. Na kraju nalazimo hostel, ali vele da će slobodnu sobu imati tek od 10. To je za nekih pola sata, ostavit ćemo stvari u predvorju i idemo na doručak.
Radimo krug uokolo, to je turističko područje, pa su i cijene malo više. Mate se nabrijao na döner kebap, ali još je rano, i nisu ih počeli peći. Naposljetku sjedamo u neku prčvarnicu koja ima stolove na ulici nedaleko našeg hostela. Ne znam više ni sam što naručujemo, znam samo da je bila janjetina i da mi okus baš nije prijao. Usto još i ajran. Ajran je vrlo zanimljivo i osvježavajuće piće koje smo stalno trusili. Sličan je indijskom dahiju - radi se naime o tekućem jogurtu sa solju, tako da em osvježava, em nadoknađuje gubitak soli koji se izgubi znojenjem. Čitav doručak ispada nekih 6 lira po osobi.
Naposljetku je soba spremna i odlazimo u nju. Hostel ima pet katova, a naša je soba na zadnjemu. Cijena je 13€ noćenje s doručkom, mi uzimamo dva noćenja. Soba i nije baš nešto, poprilično je rudimentarna, tri kreveta, goli zidovi, kupaona koja baš nema tople vode (samo mlaku), slab pritisak vode u kotliću... Ipak, s druge strane je terasa, s koje puca prekrasan pogled na Mramorno more i hrpu brodova koji čekaju dozvolu za prolazak kroz Bospor:



Nisam ni sâm imao osjećaj da je Mramorno more toliko veliko da se iz Istanbula ne vidi drugi kraj (onaj kod Dardanela).

Na jug, pogled prema Aziji:



Krećemo u šetnju. Prvo ćemo do Plave džamije, koja nam je odmah u susjedstvu. Ispred nje, na starom se hipodromu nalazi egipatski obelisk:



A ovo je ulaz u džamiju:



Iz unutarnjeg dvorišta:



Plava džamija zove se plava jer je iznutra prekrivena plavim pločicama. Službeni je naziv Džamija sultana Ahmeta (po kojem se i zove čitav ovaj predio), a ujedno je i turska nacionalna džamija. Izgrađena je u 17. stoljeću, nakon što je sultan odlučio umilostiviti Alaha poslije poraza Turske u Europi i protiv Perzije. Stoga je odabrao mjesto nasuprot Aji Sofiji i odlučio sagraditi još veličanstveniju džamiju. Graditelj je bio Sedefhar Mehmet Ağa. Inače, zanimljivost je da su sultanove upute za izgradnju minareta izazvale pomutnju: nije bilo jasno želi li šest (altı) minareta, ili da oni budu zlatni (altın). Problem je riješen tako da je izgrađeno - šest zlatnih minareta. No onda su se bunili iz Meke, jer je i tamošnja džamija imala šest minareta, a ne može sad tu neka džamija u Istanbulu imati više minareta od najsvetije džamije islama. Pa je onda sultan Ahmet platio izgradnju i sedmoga minareta u Meki i svi sretni i zadovoljni.
U džamiju nismo uspjeli ući jer je upravo bio u tijeku namaz, ali još smo ovdje dva dana, probat ćemo sutra.

Nasuprot Plavoj džamiji stoji Aja Sofija:



Izgrađena je kao crkva Svete mudrosti, još za vrijeme cara Justinijana, na mjestu na kojem su prije nje već bile dvije crkve. Bila je najveća crkva na svijetu u svoje vrijeme. Ujedno se u njoj 1054. dogodila ekskomunikacija Mihajla I. Cerularija, što se smatra početkom Crkvenog raskola. Potom, dolaskom Turaka, postaje džamijom. 1935. Atatürk je građevinu sekularizirao i pretvorio u muzej. Danas postoje inicijative da ju se obnovi bilo kao pravoslavnu crkvu, bilo kao džamiju. U tu je svrhu otvorena mala prostorija za molitvu za osoblje muzeja.
Ulaz se naplaćuje, pa tako nismo ulazili.

Okrećem se opet unazad i gledam Plavu džamiju:



Potom odlazimo prema Zlatnom rogu. Ušli smo u područje Eminönüa, koje se spušta od Sultanahmeta prema Zlatnom rogu. Ovdje je također sve puno uskih i zavojitih ulica, krcatih ljudima, koji prodaju sve i svašta. Orijent je to, vidi se. Prodaje se tehnička roba, suveniri, odjeća, parfemi, začini. U taj čas s jednog od zvučnika u ulici zaori i mujezinov pogled na molitvu.

Jedna malo praznija ulica s modernijim zgradama:



Naposljetku smo na obali i sada gledamo prema Yeni Cami, Novoj džamiji, odmah pored mosta Galata:



A nasuprot nje je Rüstem-pašina džamija, djelo Mimara Sinana:



Danas ćemo u Novu džamiju. Ona je izgrađena krajem 16. stoljeća, na inicijativu Safiye Sultan, supruge Murata III., majke Mehmeda III. i jedne od najutjecajnijih sultanuša u Turskom Carstvu. Porijeklom Venecijanka, ova je žena vodila bogatu korespondenciju s engleskom kraljicom Elizabetom I., koja ju je nagradila kočijom, te se onda Safiye vozala njome gradom, što je za to vrijeme bilo skandalozno. Inače, svi kasniji sultani Turskoga Carstva do njegove propasti bili su Safiyini potomci.

Kupola džamije iznutra:



Turisti se miješaju s vjernicima:



Naravno, u svakoj je džamiji potrebno izuti cipele. U tu svrhu možete uzeti plastičnu vrećicu u koju si onda stavite cipele dok ste unutra, da ih ne morate nosati u ruci, a u manjim džamijama kraj ulaza imate i stalažu na koju možete odložiti cipele. Turisti inače mogu samo do određenoga dijela džamije, prednji dio molitvenog prostora rezerviran je upravo za to - molitvu.

Ispred džamije Ujguri su postavili štand na kojem se ukazuje na kršenje ljudskih prava od strane kineske vojske i policije u Istočnom Turkestanu. Ujguri su inače također turkijski narod, a kako je Turska oduvijek bila smatrana velikom majkom i zaštitnicom svih turkijskih naroda, onda je logično da se protest održava baš ovdje. Štand je pun prilično uznemirujućih slika premlaćenih i izranjavanih Ujgura.

Zatim se spuštamo u pothodnik koji vodi prema mostu Galata. U pothodniku je kaos. Hrpa prodavača, ljudi, buka, gužva, samo se bojim da me netko ne iždžepari...
Naposljetku izlazimo na drugu stranu i idemo prema mostu Galata. Ovo je novi most, koji je izgrađen 1994., nakon što je prethodni dvije godine ranije uništen u požaru. Izgrađen je na dvije etaže, na donjoj etaži su riblji restorani koji poslužuju uglavnom ribu iz Bospora i Zlatnog roga (ja to ne bih jeo), i ne samo ribu nego i školjke! Gornjom etažom prolaze auti i istanbulski tramvaj, a kako se most diže, zanimljivo je kako su riješili problem prekida kontaktne mreže.

Pogled s donje etaže prema Beyoğluu (u sredini se vidi kula Galata):



Gore vidite štapove ribiča koji neumorno pecaju, iako je ispod mosta i stajalište gradskih brodova, te je promet neprekidan.

Iza Rüstem-pašine džamije na brdu se vidi i Süleymanija, još jedna džamija:



Pogled uz Zlatni rog:



I ispod mosta Galata na Bospor i Aziju:



Na sredini mosta nema donjeg kata, te se ovdje valja popeti stepenicama na pločnik.

Sad smo gore i vidite djelomično sustav kako se rješava prekid kontaktne mreže (kasnije će biti jedna bolja slika, ovdje sam zapravo slikao drugu stranu):



Na sredini se nalaze dakle dva ogromna rasklopca i kada se most digne, oni se jednostavno razdvoje. Naravno, pruga je odvojena od ceste, tako da se ovdje može voziti na zalet bez opasnosti da tramvaj ostane pod izoliranim dijelom.

Ribiči:



I sada smo već na drugoj strani. Ove me kuće podsjećaju na kulise:



Odavde se strmim ulicama uspinjemo uzbrdo prema kuli Galata. Nažalost, nemam nijednu njenu sliku iz blizine. Radi se o đenoveškoj kuli koja je bila dio negdašnje đenoveške citadele. Danas je vidikovac s kafićem.

U jednom dućanu kupujem pržene pistacije i pola litre ajrana u boci. Mate pak suncokretove sjemenke i također ajran. Sjedimo ispod kule Galata i predišemo. Ispred nas istanbulske mačke:



U islamu je pas prezrena i nečista životinja, pa pasa i nema toliko puno. No turski gradovi vrve mačkama.

Uspinjemo se na İstiklâl Caddesi, Aveniju nezavisnosti, glavnu pješačku arteriju Istanbula. Ovom ulicom, dugom oko tri kilometra, tijekom jednoga dana zna proći i do tri milijuna ljudi. Gužva je permanentna, morate se držati pravila o mimoilaženju, jer ćete u protivnom svako malo naletjeti na nekoga.

İstiklâl Caddesi izgleda ovako:



Sredinom ulice prolazi turistički muzejski tramvaj koji manje služi kao prijevozno sredstvo (ne ide puno brže od pješakâ), a više kao turistička atrakcija:



I oni imaju tram huggere:



Inače, iz dviju se činjenica jasno vidi da je ovo turist: ima dugu kosu i nosi kratke hlače. Turci ne prakticiraju nijedno (obično imaju kratku zgeliranu kosu, a i brkovi su još u modi).

Tražimo gdje ćemo jesti, no ova dvojica nikako da se odluče. Nikoli su opet faktor i cijene. Ja se zadovoljavam simitom, nekom vrstom okruglog pereca sa sezamom, ali presuh je za moj ukus.

İstiklâl Caddesi završava na Taksimu, velikom trgu koji se smatra centrom novijeg dijela grada i odakle počinju noviji kvartovi:



Na sredini je naravno spomenik Atatürku. O Atatürku ću govoriti jedan od idućih dana.
Samo ime Taksim znači "raspodjela". Ovdje je naime bila glavna sabirnica vode, odakle se voda raspodjeljivala po ostatku grada. Inače, na Taksimu se često vrše masovna okupljanja građana i demonstracije. Stoga je na trgu neprekidno prisutna policija.

U jednom mi času moj probavni sustav šalje jasne znakove da trebam potražiti WC. Ulazim prvo u Burger King, ali zahod nije zadovoljavajuć, samo pisoari. Ulijećemo zatim sva trojica u neku fensi slastičarnu, naručujemo, a potom odlazim na WC. WC je čist i europski, nisu još počeli čučavci. Međutim, imam problem, i to baš onaj kojega sam se najviše bojao - proljev. Na ovakvom putovanju, na kojem se puno krećemo, dobiti proljev u najmanju je ruku nepraktično. A tablete nemam. Iskreno se nadam da je to samo zbog onih pola litre ajrana.
Netom sam se vratio dolje, kada i Matu hvata. Hm, možda doista jest u pitanju ajran.
Jedemo sladoled, ali obični europski, nije to prava turska dondurma koju smo željeli probati. Ipak, nije loš. Mate se vraća, no ubrzo opet mora natrag. Očito je njemu malo gore nego meni.

Izlazimo i upućujemo se preko Taksima. Putem slikam jedan retro-bus:



I Taksim iz šireg kuta:



Spuštamo se od Taksima prema palači Dolmabahçe, prolazeći usput uz stadion Beşiktaşa. Beşiktaş (kolijevka-kamen) naziv je ovoga dijela grada, prema relikviji koja se ovdje svojedobno nalazila, kamenu iz štalice u Betlehemu u kojoj je rođen Isus. Kamen je kasnije prenesen u Aju Sofiju, a potom nestao u Četvrtom križarskom ratu.

Pogled prema Aziji:



Mati je opet sila, bježi u neki park i nalazi mjesto iza grma. Očito je da bi moglo biti problema s time.

Spuštamo se do Dolmabahçea, palače u koju su se sultani preselili potkraj 19. stoljeća i koju ćemo posjetiti sutradan. Sada idemo opet lagano prema centru, cestom koja vodi ispod brda. U Kabataşu, uz obalu, zadnja je stanica tramvaja koji odavde vozi preko mosta Galata, Sultanahmeta i onda skroz do Zeytinburnua, gdje se spaja s linijama za aerodrom. Mate će ovdje na tramvaj, jer ga već uvelike tišti, a Nikola i ja ćemo nastaviti pješke i otići i na neki ručak-večeru.

Tramvaj izgleda ovako:



Kao što se vidi, voze u tandemu. Dvosmjerni su i pruga je većim dijelom i fizički odvojena od ceste.

Nikola i ja se šećemo, Nikola je poprilično umoran još od noćas, nije se tako dobro naspavao. Prolazimo pored džamije Nusretiye:



a potom sjedamo pored neke česme da se malo odmorimo. Nikola je čak i zakunjao.

Nakon toga se odlučujemo vratiti do kule Galata, tamo ima dobrih aščinica. E, ali za to se treba uspeti uzbrdo, u dio koji se zove Galatasaray. Ove su ulice već manje turističke, i tu se već vidi pravi život Istanbula. Ova mi fotka baš nije uspjela:



Naposljetku dolazimo na namjeravano mjesto, ali sada se ne možemo odlučiti kamo bismo. Nikola bi na jedno mjesto, meni se to ne sviđa, jer mi izgleda nehigijenski, naposljetku nalazimo jedno koje izgleda pristojno. Nikola uzima juhu od leće i lahmacun - tanko tijesto s mesom, kao neku vrstu turske bruschette. Ja uzimam pide, također neku vrstu turske pizze, jelo od tijesta u obliku lađice koje na sebi može imati različite sastojke. Dok jedemo, dolazi nam poruka od Mate da se izgleda sve smirilo i da bismo se mogli naći. Dogovaramo se na ulazu u Gülhane za pola sata.

Vraćamo se nizbrdo, pa na most Galata. Prvo slikam pogled na Plavu džamiju i Aju Sofiju:



Potom Topkapı:



A onda i bolju fotku sustava za razdvajanje kontaktne mreže:



Dok se probijemo kroz gužvu, naravno da ćemo zakasniti. Mate nas čeka na ulazu, pa šećemo kroz Gülhane. U parku su se nekoć nalazili i zoološki vrt i zabavište, što je kvarilo dojam, pa su ih uklonili, učinivši park mnogo prirodnijim ambijentom. Iznad parka uzdiže se palača Topkapı, sjedište turskih sultana do kraja 19. stoljeća, a danas muzej. Topkapı je ogroman kompleks, kojemu bi trebalo posvetiti nekoliko dana istraživanja, tako da ćemo ga zaobići (također se naplaćuje, a mi putujemo s Nikolom Laughing).

Iz parka puca krasan pogled na Bospor, no poduzetnici su to uvidjeli, tako da se tu nalazi par kafića i ne može se do samog ruba zidina. Stoga moram slikati iz daljine:



Dolje vidite jedan od gradskih putničkih brodova koji povezuju dva kontinenta.

Spuštamo se na obalu, preko pruge i ceste. Obalu ovdje čini veliko kamenje, naslagano radi stabilizacije. Ipak, ljudi ovdje znaju sjediti, uživati u moru, gledanju prometa. Nikola ide tradicionalno umočiti nogu.

Pogled preko:





Prema Mramornom moru:



Duž obale:



(desno vidite zidine)

Neki luđaci se kupaju u Bosporu:



Dok grad tone u mrak:



Ovdje se lagano pokrećemo prema doma. Idemo cestom uz obalu, ispod zidina. Pločnik je prilično uzak, a Turci voze kao luđaci i uvijek se bojim da nas netko ne pokupi. Naposljetku skrećemo i uspinjemo se na Sultanahmet. Kupujemo još piće u nekom dućančiću i idemo prema hostelu. U ulici prije našeg hostela neki klinac vuče kolica dupkom puna plastičnih flaša. Ulica je strma, nije mi jasno kako ga ne pretegnu. Bacam još i moju flašu na vrh i razmišljam kako bi to taman mogla biti flaša koja je prelila čašu. Laughing

Mate priča kako je, dok je bio u hostelu danas popodne, uspio izaći iz sobe i zatvoriti vrata, ostavivši ključeve unutra. Srećom, pozvao je frajera s recepcije da mu pomogne, pa su zajedno provalili u sobu. A i ključ je sav smrdan, treba pogoditi u milimetar.

Negdje oko deset počinju mujezini. Čitav grad odzvanja pozivima na molitvu. Inače, imam osjećaj da su u islamu bogomolje mnogo gušće poredane nego u kršćanstvu. Znali smo viđati po tri džamije u jednom kvartu. Zanimljivo, s obzirom da po islamu nije obavezno pohađati džamiju, Alahu se moguće klanjati bilo gdje, namaz nije liturgija, već tek predvođena molitva.
Nekih desetak minuta postoji atmosfera kao u transu, mistična, toliko drugačija. Zanimljivo, iako je prvi poziv na molitvu već prilikom izlaska sunca (dakle, oko pet ujutro), nisu me nikad probudili. Čuo bih samo dnevne molitve i posebice ovu večernju.

Opet ova dvojica nešto razgovaraju o Bogu, kako je besmisleno vjerovati u njega i slično. Pokušavam ih opet razuvjeriti, ali vidim da postoji temeljno nerazumijevanje. Npr. kada im kažem da postoji energija i da to nitko ne smatra spornim, Mate mi pokazuje žarulju i kaže "Evo ti onda Boga, klanjaj se ovome." Kao da je srž vjere održavanje obreda ili dogme, a ne osobni odnos čovjeka sa svijetom.

Idemo spavati...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.