Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, siječanj 10, 2015
ČETVRTAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se izvlačimo iz sobe i doručkujemo za stolom u dvorištu. Doručak je švedski stol: ima rajčice, sira sličnog feti, meda, datulja, perzijski kruh, naravno i kava i čaj... U jednom času dok jedem, padne mi na pamet neobična kombinacija. Uzimam komadić feta sira i stavljam ga u usta zajedno s datuljom. Bingo! Slatki brašnasti okus datulje odlično se sljubljuje sa slano kiselkastim okusom sira. Izvrsna spontana kombinacija.

Doručak pri kraju:



Letica je opet odjurio fotkati, pa će doručkovati kasnije, Mate preskače doručak, a Damir se pridružuje Nikoli i meni poslije jutarnjeg tuširanja. Odlazim pitati jednog od zaposlenika je li mi stigla kapa. Jest, vraćaju mi ju. Dobro je, ne volim gubiti stvari, pogotovo ne na tako blesav način.

Čekamo da se Letica vrati kako bismo se svi zajedno zaputili do Tornjeva tišine.

On je u međuvremenu opet otišao poslikati Masdžed-e Džameh:















Potom je krenuo putem sličnim jučerašnjem, kroz nadsvođene ulice:



Pored dječjeg igrališta (ali ne onoga na kojem sam se ja ljuljao):



Uz zanimljive portale:





(opet zvekiri)

Prošavši ab anbar:





Do Aleksandrovog zatvora:



I opet natrag:





Dolazi natrag u hostel na doručak:



Potom se svi spremamo na polazak do Tornjeva tišine. Ali, Damir zaključuje da mu se ne da, boli ga glava, noga, trbuh, nešto, i zaključuje da će on ostati u hostelu i pričekati nas da se vratimo, pa će nam se pridružiti u nastavku programa. Ha, barem će biti više mjesta u taksiju...

Masžed-e Džameh smještena je zapravo na kraju slijepe ulice, tako da ćemo taksi pokušati ustopati na glavnoj ulici, Imama Homeinija (a kako drugačije). Ipak, prije toga pokušaj jednog totala džamije:



U Iranu se često susreću propagandni murali, koji u sebi sadrže citate iz Kur'ana koji opominju i savjetuju. Jedan takav se nalazi i u ulici kojom upravo prolazimo:



Dnevna slika sahat kule nasuprot džamije, na križanju s Homeinijevom:



Hvatamo taksi, kažemo „Dahmeh-je Zartoštijun“, i vozač nas vozi na južni rub grada, gdje se, malo izdvojeni, nalaze Tornjevi tišine:



E sad, što su točno Tornjevi tišine? Za taj odgovor moramo se pobliže upoznati sa zoroastrizmom. Zoroastrizam je stara perzijska religija, nastala u 7. st. pr. Kr. Vjerojatno je prva monoteistička religija kod koje se bog nije uzdigao kao glavni bog iz panteona (kao što je npr. bio slučaj Atona u Egiptu, Marduka u Babilonu ili Jahve kod Židova), već je od početka postojao kao jedan. U zoroastrizmu, koji se tako zove po svom utemeljitelju Zaratustri (odnosno, prema njegovom grčkom obliku Zoroaster), stvoritelj je Ahura Mazda (ili Ormuzd), koji je izvor svega dobroga. No postoji i druga sila, sila zla, koju predstavlja Angra Mainju (ili Ahriman). Dobro i zlo postoje samo na duhovnom planu, ono što je stvoreno, budući da dolazi od Ahure Mazde, nužno je dobro, a sila zla sposobna je samo razoriti stvoreno, ne i sama stvoriti nešto svoje. Zoroastrizam je prvi uveo i ideju Sudnjeg dana, kada će oni koji su zli biti kažnjeni, no, za razliku od kršćanstva i islama, pakao u zoroastrizmu nije vječan, budući da na kraju vremena zlo mora biti poraženo, te će se i oni koji su bili u paklu pročišćeni uzdići u raj. Ime Ahura Mazda znači „Veliki darovatelj života“, a prema njemu se religija katkada naziva i mazdaizmom. Budući da nema fizički oblik (odnosno, bolje rečeno, svaki fizički oblik je emanacija Ahure Mazde) nije ga moguće prikazati, pa se tako molitve Ahuri Mazdi upravljaju prema izvoru svjetlosti, najčešće vatri. Stoga su rani muslimani zoroastrijance pogrešno smatrali obožavateljima vatre. U zoroastrijskim hramovima obično se nalazi vječna vatra prema kojoj se vjernici mole. Svećenici zoroastrizma nekoć su bili poznati kao magi, a vjeruje se da su Sveta tri kralja iz evanđelja zapravo bili zoroastrijski svećenici. Sveti tekst zoroastrizma je Avesta, koja je većim dijelom izgubljena, sačuvani su samo prijepisi nekih njezinih dijelova iz 9. i 11. st. po. Kr., komentari (nazvani Zend), te još neki liturgijski tekstovi. Srećom, prepisivači Aveste zadržali su jezik kojim su bile pisane starije, danas izgubljene inačice, te je tako sačuvan i taj najstariji potvrđeni iranski jezik, nazvan jednostavno avestičkim.

Danas zoroastrijanaca ima između 124 i 190 tisuća, ponajviše u Indiji, odakle su izbjegli pred muslimanskim progonima u doba arapskog zauzeća Irana. Ta se zajednica naziva Parsi (što znači da čuvaju perzijsko ime), a njima pripadaju i dva najpoznatija svjetska zoroastrijanca: britanski pjevač Farrokh Bulsara (Freddie Mercury) i izraelski dirigent Zubin Mehta. Parsi u Indiji imaju položaj sličan onomu kakav su u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj Europi imali Židovi – glavni su trgovci i bankari. U Iranu živi oko 25 000 zoroastrijanaca, ponajviše u Teheranu i Jazdu. Zoroastrijanke se lako prepoznaju na ulici – nose hidžabe živih boja i haljine ukrašene raznim uzorcima, ali nikad čadore.

A sad, Tornjevi tišine. Naime, zoroastrijanci smatraju da ljudsko tijelo, budući da je podložno propadanju, u sebi sadrži utjecaj zla. Stoga smatraju da bi spaljivanje pokojnika zagadilo zrak, a ukapanje bi zagadilo zemlju – i jedno i drugo su dobra bića. Stoga zoroastrijanci svoje mrtve jednostavno izlože, tako da se njima pogoste lešinari. I za to služe tornjevi tišine.

Naravno, prije nego se zgrozite, treba napomenuti da se to tako radilo nekad, a da je ta praksa od 20. st. gotovo posve nestala, izuzev nekih tradicionalista koji su nastavili tako...pa, ne mogu reći „pokapati“, ali ne znam ni koji glagol upotrijebiti...svoje mrtve sve do 1970-ih, kada je u Iranu to zakonom zabranjeno. Neki Parsi u Indiji to još rade. Ostali su ipak prešli na ukop, s tom razlikom u odnosu na ostala groblja da se kod zoroastrijanaca raka oblaže iznutra posebnom vrstom betona, kako raspadajuće tijelo ne bi zagadilo tlo. Neki danas i kremiraju svoje mrtve (mislim da je Freddie Mercury kremiran).

Ulazimo u kompleks kroz rupu u ogradi (možda postoji i neki službeniji ulaz, ali mi ga ne vidimo). U podnožju brda nalaze se još neki zoroastrijski objekti:







Ab anbar:



Dva su tornja, jedan viši, drugi niži. Ovo je viši:



A ovo niži:



Letica se hoće popesti na oba, mi idemo samo na niži. Manje penjanja, a iznutra ionako izgledaju jednako.

Letica se penje:



Pogled s uspona na zoroastrijski kompleks u podnožju i grad u daljini:



(ograđeni prostor ispod je današnje zoroastrijsko groblje)

Toranj tišine zapravo je zaravan na vrhu brda, okružena visokim zidom, u čijoj se sredini nalazi rupa:



Nakon što bi lešinari očistili tijelo do kostiju, te se one posve osušile (a to je potrajalo i do godinu dana), svećenik bi došao, pokupio kosti i bacio ih u jamu u sredini, dodajući malo vapna. Tamo su se kosti polako raspadale.

Tu smo sjeli u hlad uz zidić i pričali, sve dok se nije pojavio Letica s drugog tornja.

I on je prilikom uspona na viši toranj slikao nas u daljini:





Viši toranj iz blizine:





Rupa je ovdje veća:



Pogled na niži toranj:



Panorama:







Nemam pojma što je ovaj kompleks ispod:



Pogled na jug:



I prema gradu:



Još jednom pogled na moderno groblje:



Potom je napao niži toranj:



I pogled natrag prema višem:



Ulazna vrata nižeg tornja:



I on slika unutrašnjost:





Pogled s vrha prema zaobilaznici:



I prema gradu:



Krećemo natrag. Niži toranj iz žablje perspektive:



Viši toranj:



I još jednom niži iz podnožja:



Nažalost, točnu funkciju pojedinih zgrada u podnožju ne znam. Jedna je sigurno bila hram vatre, ali ne znam koja. Evo par slika:





Mi unutar jedne od zgrada:



I povratna slika:



Ab anbar izvana:



Izlazimo iz kompleksa, zaustavljamo taksi i tražimo da nas odveze do Ateškade – tj. do onog zoroastrijskog hrama koji je Letica slikao prethodnu večer, a mi smo preko puta njega tražili devu. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas tamo:



Iznad ulaza se nalazi fravahar:



Fravahar često pogrešno smatraju prikazom Ahure Mazde – koji je zapravo transcendentan i nema tijelo. Fravahar svoje porijeklo ima u krilatom sunčevom disku, koji je stari bliskoistočni simbol, a danas ga se smatra podsjetnikom glavnih vrednota zoroastrizma. Tako ljudski lik predstavlja dušu, njegova brada predstavlja mudrost, ruka koja je podignuta uvis potiče vjernike da uvijek streme poboljšanju i budu svjesni viših sila, prsten u drugoj ruci je simbol vjernosti i privrženosti, krug iz kojeg izlazi figura jest simbol besmrtne duše ili posljedica naših činova i božanskog reda, tri reda pera na krilima su dobre misli, dobre riječi i dobra djela, dok rep predstavlja zle misli, riječi i djela koje svaki zoroastrijac treba ostaviti za sobom. Dvije perjanice predstavljaju sile dobra i zla, Ahuru Mazdu i Ahrimana, između kojih čovjek uvijek bira, i zato je i lik na simbolu okrenut u jednu stranu.

Ulazimo u hram, koji je zapravo prilično jednostavna prostorija koja više liči na neku muzejsku dvoranu. U sredini prostorije, iza stakla, nalazi se vječna vatra:



Ova vatra navodno gori bez prestanka od 470. g., s tim da se selila više puta, pa je tako u Jazd došla 1474. iz Ardakana, a u ovaj hram prebačena je 1940. Hram ima jednog svećenika kojem je glavni zadatak da loži tu vatru. Uostalom:



Još jedan fravahar:



Ovaj gleda u suprotnu stranu. Znači li to da onda ovaj odabire zlo?

Pored hrama koji izgleda kao muzejska dvorana uređena je stvarna muzejska dvorana u kojoj se turistima pokušava predstaviti zoroastrizam. Tu je i mali oltar:



(Mislim da je ovaj lijevo Zaratustra, desnoga ne znam tko je.)

Pored oltara su lutke koje prikazuju odjevni stil zoroastrijanaca:



I ovo bi trebao biti Zaratustra:



Hram sastrane:



I još jednom sprijeda:



I potom, prije no što zaustavimo taksi do hostela, Letica još odlazi na balkon prvog kata kuće preko puta, kako bi uslikao hram:



Vraćamo se u hostel, pobiremo Damira (koji kunja u sobi), te se onda opet taksijem upućujemo prema vrtu Dolat Abad. Do tamo nas vozi taksist koji čak i malo razumije engleski, što je ovdje rijetkost. Međutim, komunikacija nije baš moguća, znanje mu je preslabo. Dodatno stvar komplicira još i Letica, koji čim vidi da netko zna engleski, odmah ubaci britanski naglasak i posve pravilnu gramatiku. On tako kaže „Your English is good.“ (toliko ovaj razumije) „Where did you learn it?“ To više ne razumije. Naravno, kada netko natuca neki jezik, onda je poželjno smanjiti gramatiku na posve rudimentarnu i još riječi obilato potkrijepiti mimikom i gestikulacijom. Dakle, „Your English...good! You learn it, where?“, ili nešto u tom stilu, uz naravno pokazivanje na sugovornika kad se kaže „you“, snažan upitni izraz na licu kod pitanja...

Vrt Dolat Abad okružuje nekadašnju rezidenciju Karima Hana Zanda (to je onaj iz Širaza), i sagrađen je oko 1750. Sama rezidencija ima najviši badgir u Iranu, visok 33 metra:



Ovaj je međutim izgrađen 1960-ih, nakon što se stari srušio zbog neodržavanja.

Ima tu i drugih, nižih badgira:



Ulaz u vrt:



Pogled na badgir iz vrta:



Zidovi vrta:



Primjećuje se isti dekorativni stil kao i na citadeli u Širazu.

Aleja koja se prostire od ulaza:



Detalj vrta:



Središnji bazen:



Rezidencija:



Bazen s druge strane:



Na tom drugom kraju voda je prilično prljava i umjesto asocijacije na raj imamo običnu žabokrečinu.

Vraćamo se do rezidencije i ulazimo unutra, no nema baš bogznašto za vidjeti, osim zanimljivog stropa:



No moguće je stati točno ispod badgira. I tu shvaćamo svu njegovu rashladnu snagu. Puše ko blesavo, uzgon zraka stvara takav propuh da bi na Balkanu vjerojatno rekli da ćemo se prehladiti ako se nečim ne ogrnemo. Laughing

Pogled uvis, kroz okno badgira:



Badgir izvana:





Očito ga obnavljaju, kako se ne bi ponovno srušio.

Još jedan pogled na vrt:



Taksijem se vraćamo u Silk Road hostel, gdje sjedamo na ručak. Danas se i Nikola odvažio probati devu (prošlu se večer pokušao od Damira i mene ogrebati, ali mu je Damir preporučio da odjebe, budući da ju nije naručio, neka onda ni ne žica nas Laughing ), a ja ću danas još jednom probati dati šansu fesendžanu. Srećom, meso je ovaj puta sočnije od onoga u Teheranu i zato je jelo prilično ukusno.

Gulaš od deve inače izgleda ovako:



Ostatak popodneva protječe u sjedenju i uživanju u hladu dvorišta Silk Roada (prilično je pripeklo) i razmišljanja kako bismo možda mogli još nešto obići. Na kraju se ja odlučujem prošetati do kompleksa Amir Čahmagh, pored kojega se nalazi Hadž Halife Ali Rahbar, najpoznatija prodavaonica čuvenih jazdskih slatkiša. Rekao sam već da je Jazd osim po rukotvorinama od svile poznat i po slatkišima, štoviše, toliko su glasoviti u Iranu da ljudi iz svih krajeva zemlje dolaze ovamo kako bi uživali u slatkišima. Riječ je o tipičnim orijentalnim slatkišima, što znači da su svi jako slatki, a obično se koriste orašasti plodovi (badem, pistacija, kokosovo brašno), ružina vodica i šećer. Puno šećera. U rečenoj prodavaonici već imaju unaprijed zapakirane kutije s izborom od nekoliko vrsta. Ja odabirem jednu s nekih 6 vrsta, a uzimam i jednu za Leticu, koji me ovlastio da mu donesem. Cijena – tridesetak kuna. Slatkiše sam probao tek po povratku i većinom su odlični, ima ih par koji su samo dobri.

Negdje iza 4 sata Letica se konačno diže i kreće u svoj obilazak. Mi ostajemo sjediti još sat vremena (mene je opet počela malo zezati probava, ali ništa ozbiljno), onda polako krećemo u naš hostel iza ugla po stvari. Već smo ih ranije izvadili iz sobe i ostavili na recepciji, samo ih treba pokupiti. Prije toga, Nikola slika mauzolej Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija:



Očekivano, Letica se negdje zadržao. Već kažemo ovima na recepciji da će još jedan doći naknadno i upućujemo se van, kad na ulici pred hostelom evo njega. Ipak ćemo svi zajedno na taksi do kolodvora.

Ali prvo, par njegovih impresija sa šetnje. Ponovno mauzolej:



Potom, po tko zna koji put, Masdžed-e Džameh:





Onda je i on našao neki od krovnih vidikovaca i snimio grad iz ove perspektive:



Desna kupola pripada medresi Kamalije. Evo je iz bližega:



Još pogleda:



(džamija na lijevom rubu slike je Hazire, slikali smo ju sinoć)









Pogled prema Aleksandrovom zatvoru:



Potom se spustio s vidikovca i uputio ponovno prema trgu ispred kompleksa Amir Čahmagh. Usput je i on slikao džamiju Hazire:



A potom došao do zgrade s pet velikih badgira koju je slikao i sinoć:



Četvrtak je popodne, što je Irancima ekvivalent naše subote, zato je sve zatvoreno.

Nije propustio uslikati kompleks Amir Čahmagh u ovako pustoj verziji:







Onda je ušao u tu zgradu s badgirima. Riječ je zapravo o negdašnjem javnom ab anbaru za cijeli grad, koji je preuređen u zurhanu. Zurhane doslovce znači „kuća snage“, a riječ je o mjestu gdje se prakticira iranska varijanta bodybuildinga. Naravno, kao i većina tih starih vještina, i zurhane (ime prostorije koristi se i za ime aktivnosti) ima svoju duhovnu komponentu – u ovom slučaju, to je mješavina zoroastrizma, sufizma i iranskog nacionalizma. Vježbe snage, koje su ritualizirane, izvode se obično uz glazbenu pratnju, dok se istovremeno recitira Hafezova poezija ili stihovi iz Firdusijeve Šahname. Tako vježbanje postaje zapravo predstava za gledatelje (obično su to samo muškarci), a ne toliko vježbanje samo.

Zurhana je trenutno prilično pusta:



Ovo je „pozornica“ na kojoj se odvija vježbanje. Po obodu vidite naslagane čunjaste utege koji su jedan od glavnih rekvizita za vježbanje u zurhani.

Iz veće blizine:



Pogled u nepreuređeni dio negdašnjeg ab anbara:



Murali koji prikazuju muškarce koji vježbaju:



I ulaz:



Zatim je jurnuo nazad do hostela, ali prije no što pokupi stvari, uslikao je još ovu uličicu:



I mauzolej iz drugog kuta:



A ovo bi trebalo biti u hostelu – zoroastrijska slika pod budnom paskom zlih Djedova Mrazova:



Uskačemo u taksi i gužvamo se do kolodvora. Kolodvor izgleda prilično pust, ali nam na šalteru agencije gdje smo još jučer, odmah po dolasku, kupili karte kažu gdje bi trebao stajati naš bus za Esfahan. Izlazimo na peron i čekamo. Ubrzo se pojavljuje jedan bus, staje na rečeno mjesto, te mi krećemo prema njemu. Pitamo vozača „Esfahan?“, on kima. Čekam u redu za predati prtljagu, ukrcavaju u bunker štošta, kada mi Letica dolazi reći da je riječ o grešci. Bus ne ide za Esfahan, ide za Bandar Abbas, na posve drugu stranu, na obalu Perzijskog zaljeva. Eto, malo je falilo da završimo tamo...

Bus odlazi, a naš, koji je trebao krenuti u 6 sati, već debelo kasni. Sjedimo na peronu i čekamo, drugo nam ne preostaje. Prilazi nam neki tip i pita nas uobičajeno odakle smo. Kad mu kažemo da smo iz Hrvatske i da čekamo bus za Esfahan, on pita je li netko od nas možda dao oglas na Couchsurfingu da traži mjesto za prespavati u Esfahanu. Da, točno je – ja sam, naime, prije puta stavio takav oglas. Naime, Esfahan slovi kao grad s puno manje turističkih kapaciteta nego što privlači turista, te sam za svaki slučaj, pokušao i preko Couchsurfinga naći neku mogućnost smještaja. Javio mi se jedan tip i rekao da nema smještaj. Ali, očito je oglas ostao zapažen. Ali mislim, koja je vjerojatnost...

Da, mi zapravo do ovog trenutka nemamo nikakav smještaj u Esfahanu, tako da ćemo ipak morati ići na rizik. Napokon, taman kad smo bili pred iscrpljivanjem svake zanimljive teme za razgovor s tim Irancem (koji govori čak solidan engleski), tj. prije no što je postalo naporno, pojavljuje se konačno naš bus. Ovaj je pravi i doista ide u Esfahan. Provjereno. Ulazimo u bus i opet primjećujemo zanimljivu menažeriju kod vozača:



Krećemo na vožnju. Do Esfahana ima neka 4 sata vožnje, uglavnom kroz pustinju. Prvo međutim treba vremena da izađemo iz Jazda. Kolodvor je praktički na obilaznici, ali vozač se onda još vraća nekom drugom cestom prema gradu, skuplja još neke ljude koji izgledaju kao poslovnjaci (svi su u odijelima – doduše, u Iranu i sasvim obični ljudi znaju nositi odijela) i tek onda konačno kreće prema Esfahanu.

Damir i Nikola sjede iza nekih tipova koji su bezočno spustili naslone njima u krilo, i nemaju ni najmanju namjeru pomaknuti se. Istovremeno, iza njih smo Mate i ja, koji ne dopuštamo pomicanje njihovih naslona. Tako će vožnja do Esfahana biti pomalo stisnuta za njih dvojicu. Mislim da se na kraju ovaj Nikolin čak malo i pomaknuo, ali je Damirov ostao do kraja zavaljen.

U daljini, između Jazda i Mejboda, vidi se na vrhu brda još jedan toranj tišine:



U Mejbodu opet stojimo nekih 20-ak minuta, opet se ukrcavaju neki putnici, usput je počeo i večernji namaz, tako da imam osjećaj da su se vozač i stjuard usput otišli i pomoliti...konačno krećemo, i do Esfahana više nemamo stajanja, osim tehničkog stajanja na policijskoj kontrolnoj točki zbog tahografa, te na ulazu u Naein, jedini grad koji se još nalazi na ovom putu (ostalo je uglavnom vožnja kroz pustinju). Spustila se noć, ovdje autoput ipak nije osvijetljen, tako da je pomalo nestvaran osjećaj gledati kroz tu beskrajnu tamu svuda uokolo. Tek na horizontu se povremeno pojavljuje neko svjetlo, iz naselja koja su udaljena možda i 50-ak km.

Tijekom vožnje su pustili neka dva filma, jedan (nazvan Skandal) govori o nekoj ženi koja je ovako poprilično bahata i samouvjerena, a onda se, uslijed životnih okolnosti, i pod utjecajem nekog dobrodušnog klerika koji joj pristane pomoći, počne pretvarati u bogobojaznu. Uzmite u obzir da je ovo samo moja interpretacija na temelju letimičnog gledanja filma na jeziku koji ne razumijem.

Napokon, negdje oko pola 11 navečer, stižemo u Esfahan. Što sad? Ha, ništa, ulazimo u taksi i kažemo mu ime prvog hotela koji nam se čini OK po Lonely Planetu. Hotel Totia. Od nekuda trebamo početi. Nakon nekih 6-7 minuta stižemo na traženu adresu. Nažalost, puni su. Malo dalje niz ulicu vidimo oznaku još jednog hotela. Ulazimo u hotel Azadi, pitam za sobu, vele mi „Noćas ništa, ali će biti sutra.“ To mi u ovom trenutku ne znači puno. Ispred hotela hvatamo opet taksi i kažemo da nas vozi u hotel Naghš-e Džahan. No nakon stotinjak metara desno uz cestu vidimo cimer na kojem piše „Amir Kabir Hostel“. Zaustavljamo taksi i Letica iskače van, kako bi pitao imaju li sobu. Kako se zadržao neko vrijeme, pridružuje mu se i Mate. Ubrzo zovu i vozača da im pomogne, jer se ovi na recepciji baš ne snalaze s engleskim (ne snalazi se baš ni vozač). Potom i Nikola odlazi unutra, a Damir i ja ostajemo u autu, kako ga netko ne bi ukrao skupa s našim stvarima. Naposljetku nam dolaze reći: imaju mjesta, ali jedna soba je četverokrevetna, dok će peti spavati u drugoj sobi, s nekim drugim ljudima. Letica pristaje otići u tu drugu sobu, mi ostali ćemo zajedno. Uzimamo stvari iz auta, zahvaljujemo se taksistu na pomoći i prijavljujemo se u hostel. Naša soba ima ulaz iz unutrašnjeg dvorišta, no ovo nije tradicionalna perzijska kuća, ovo je moderna zgrada, čija unutrašnjost podsjeća na neke prastare socijalističke hotele u Hrvatskoj. Soba ima na krovu ventilator koji je jedini način da ju rashladi, no on se opasno ljulja i postoji bojazan da se noću otkvači i nekoga sasjecka. U sobi je i jedan umivaonik, koji je poprilično prljav. Kreveti su poprilično neudobni, s masivnim jastucima upitne čistoće. Tuševi i WC-i su etažni, isto se u njih ulazi iz dvorišta. Ja se odlazim istuširati i shvaćam da se u jednom tušu vrata ne daju zatvoriti. Damir je pak u WC-ima vidio žohara veličine omanjeg glodavca. Ukratko, smještaj je užas, ali ipak imamo mjesto na kojem ćemo prespavati noć i našli smo ga prilično brzo. E da, i to noćenje plaćamo 15 dolara. Puno previše za ovakav ćumez.

Prije odlaska na spavanje, treba nešto i pojesti. Naravno, osim Mate. Izlazimo na ulicu, u potrazi za nečim što je sada uopće otvoreno. Jedan usputni prizor, komadi tatamija:



Posrećuje nam se. Odmah iza ugla, pored hotela Azadi, nalazimo neku ašćinicu. Gledamo što ima, uglavnom je meso, čak i mozak, ali imaju i falafel. OK, prodano. Letica se odlazi malo prošetati, mi čekamo dok nam ih tip napravi. U času kad su gotovi, Letica se pojavljuje niotkuda, gura se pored nas trojice i prvi kreće po falafel. To je čovjek koji uzima šesti krevet. Laughing

Sjedamo na stolčiće ispred lokala, a tip nam iznutra još donosi i sol i papriku ako nam treba. Iako bismo trebali biti sretni da smo išta našli, mogu reći i da je falafel prilično dobar. Općenito, u ovim zemljama teško da će vam baš svjesno uvaliti smeće od hrane kao na Zapadu.

Blagujemo:



I zadovoljni Letica po završetku večere:



U Esfahanu također ostajemo dvije noći, tako da ćemo sutra imati sasvim dovoljno vremena za miran razgled njegovih znamenitosti. Još jedino da nam smještaj nije onako grozan...

Vraćamo se u hostel, barem imamo ujutro doručak, premda ne očekujemo ništa previše. Ha, treba se ušuškati i probati odspavati bez bojazni od ventilatora...

egerke @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 4, 2015
SRIJEDA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro preskačem doručak i dok se ostatak ekipe pakira, odlazim do onog kafineta kako bih platio uslugu od sinoć. Iako su rekli da će biti tamo iza pola 8, u času kada ja dolazim (oko 15 do 8) još nema nikoga. Čekam, imam još vremena. Čudno je, inače sam svugdje našao informaciju da su Iranci, za razliku od Arapa, prilično točni. Očito su ovi iznimka. Nakon 15-ak minuta čekanja, taman kada sam se spremao krenuti kako ne bih zakasnio na bus, pojavljuje se jedna cura koja je sinoć bila u kafinetu. Objašnjavam joj u čemu je stvar, izgleda malo zbunjeno, ili možda ne razumije toliko dobro engleski, ali u svakom slučaju obavljam svoje i vraćam se u hotel.

Letica je toga jutra također skoknuo još obići neke spomenike u gradu. Uputio se do Narandžestana, parka s vilom koji je pripadao lokalnom bogatašu Mohammadu Aliju Hanu Ghavamu al-Molku, koji je živio u drugoj polovici 19. st.:



No izgleda da je još bilo prerano za otvaranje. Vratio se potom do glavna atrakcije radi koje je došao - džamije Nasir al-Molk, koju zovu i Ružičastom džamijom. Građena u isto vrijeme kada i Narandžestan, džamija je poznata po zidu od vitraja koji u rano jutro daju prekrasan prizor u molitvenoj dvorani. Izvana je prilično neugledna:



No kada uđete unutra, ako imate sreće i dođete dovoljno rano, zabljesnu vas ovakvi prizori:

















Evo i nekoliko slika izvana:







Muzej u kojem se nalazi Gav ča, tj. Kravlji zdenac, jer su se krave ovuda spuštale kako bi donosile vodu:



U susjedstvu se nalazi i ova medresa:





Letica se vraća u hotel, svi se okupljamo i taksijem prebacujemo do kolodvora, odakle nam polazi bus za Jazd. Spomenuo sam već da širaški autobusni kolodvor više liči na vrt, nego na kolodvor, peroni su obrasli bujnim zelenilom:



Doista, kolikogod da je Damir gunđao protiv Širaza, meni se grad svidio. Ima neku pozitivnu vibru, čak i neke elemente zapadnog urbanizma (pješačka zona), Hafezova i Sa'dijeva grobnica su prelijepe, ima onog tipa s dobrim frapeima, Perzepolis je blizu... Zasad od gradova u Iranu najpozitivniji dojam.

Dok se ukrcavamo u autobus, Letica slika neobičan prizor – izgleda da se u nekim dijelovima Irana još uvijek mora dopremati led, budući da zamrzivači ne postoje:





Inače, u nekim pustinjskim gradovima postoje i spremišta za led, u kojima je zahvaljujući specifičnom sistemu klimatizacije led uspijevao biti konzerviran mjesecima uz vrlo polagano otapanje. Danas ta spremišta više uglavnom nemaju funkciju, zato je i ovaj prizor bio neobičan.

Iznad vozačevog mjesta nalazi se privjesak koji smo nazvali „bijesni eritrocit“:



Nakon poprilično dugog čekanja na polazak konačno krećemo. Vozimo se cestom kojom smo i jučer išli do Pasargada, pa onda dalje. Kadrovi Zagrosa usput:











I konačno izlazimo na središnju iransku visoravan, a krajolik sve više postaje polupustinjski:













Stajemo na nekom odmorištu na WC i ručak. Uzimam neki gulaš s rižom, Letica također, Damir uzima samo jogurt. Zgraža se jer mu je prodavač dao žlicu koju je primio rukom za donji kraj (onaj kojim se grabi), a prije toga je tom istom rukom hvatao novce. Stvarno, ako si toliko gadljiv, što onda uopće radiš u Iranu? A tek da smo išli u Indiju... (dobro, Damir ne želi ići u Indiju, ali svejedno)

Nastavljamo put. Neobična džamija negdje uz cestu:



Još usputnih kadrova:















Ovo je jahčal, jedno od spremišta leda o kojima sam govorio:



U ovim građevinama debelih zidova, izgrađenim od posebne vrste izolacijskog materijala (mješavine pijeska, gline, vapna, bjelanjaca, kozje dlake i pepela), koje su obično bile postavljene iznad ghanata (podzemnog kanala za vodu), led se izuzetno sporo topio, tako da je mogao izdržati kroz čitavo ljeto.

Prije mjesta Surmagh skrećemo udesno, na cestu prema Jazdu. Krajolik:





Lagano tonem u drijemež, kad se odjednom trgnem i shvatim da je polupustinja u međuvremenu prešla u pravu pustinju. Prvi puta u životu vozim se kroz pustinju:







Polagano se vraća vegetacija, a i brda:









Prošavši taj plato, dolazimo do novog planinskog lanca koji nas dijeli od Jazda:





















Prolazimo pored mjesta zanimljivog naziva – Taft, i nastavljamo prema Jazdu. Silazimo na obilaznicu i već iz daljine primjećujemo Tornjeve tišine, jednu od jazdskih znamenitosti:







Njih ćemo obići sutra. S druge strane, pogled na Jazd s obilaznice i nije osobito obećavajuć:



Neki od nas, zaraženi Damirovim virusom, predlažu da odmah produžimo dalje. Srećom, to ne dolazi u obzir, Jazdu treba dati priliku i to će se isplatiti. Autobusni kolodvor nalazi se na pustopoljini na rubu grada, no taksi nas prebacuje do centra i ubrzo shvaćamo da je Jazd sasvim ugodan grad.

Nismo željeli ponoviti grešku iz Širaza, pa je Letica nekako stupio u kontakt sa Silk Road Hostelom u Jazdu (legendarnim u putničkim krugovima, iako ponešto pogrešno nazvanim – Put svile išao je sjevernije; inače, taksist nas je odmah na kolodvoru pitao idemo li u Silk Road), a oni su nam rekli da, iako sami nemaju mjesta, mogu nam rezervirati sobu u susjednom hostelu Oasis, koji pripada istoj grupaciji. Tako nas sada taksist prvo vozi u Silk Road jer su nam rekli da se javimo njima. Silk Road je smješten u tipičnoj perzijskoj kući, s velikim unutrašnjim dvorištem, tako da nam je u prvi tren žao što nismo tamo. No kada nas jedan član osoblja odvede do Oasisa, koji je dvije ulice dalje, shvaćamo da je i on smješten u takvoj kući, tako da nam dođe na isto.

Soba je peterokrevetna, s kupaonicom i normalnim WC-om. Jedino su kreveti malo tvrdi, a čini se i da posteljina nije sasvim čista. Neka, nismo gadljivi, što bi bilo da smo išli u Indiju...

Nakon kratkog predaha krećemo u šetnju. Jazd ima oko 423 000 stanovnika i smješten je u vrlo negostoljubivom području, između dvaju velikih iranskih pustinja Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Stoga je vrlo suh i vruć, ali, s obzirom da je i vrlo dugo nastanjen, postoje odlična arhitektonska rješenja koja su ovaj grad učinila ugodnim za život. Kao naselje postoji preko 3000 godina, a korijeni su mu još u medijskom naselju Issatisu. U doba Sasanida dobiva današnje ime, prema vladaru Jazdegerdu I. Zbog svoje prirodne zabačenosti i negostoljubive okoline, Jazd je ostao pošteđen većine ratova koji su harali Iranom, a to je ujedno i razlog zbog kojega je danas glavni centar zoroastrizma u Iranu – arapska invazija također ga je zaobišla. Naravno, danas su zoroastrijanci manjina, islam je ipak na kraju nadvladao, ali – izuzev Teherana – Jazd ima najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu (između 20 i 40 tisuća zoroastrijanaca). Osim po zoroastrizmu, Jazd je diljem Irana poznat i po svojim rukotvorinama – ponajprije tepisima i robi od svile. Također su glasoviti i jazdski slatkiši. No razvija se i moderna industrija – optička vlakna, polimeri, čelik... Jazd je jedan od tehnološki najnaprednijih gradova Irana, što je posebno zanimljivo kada se uzme u obzir da je ujedno i jedan od najvećih gradova na svijetu sagrađenih gotovo isključivo od ćerpiča. Barem se to odnosi na stari dio grada.

Odmah po izlazu iz hostela nalijećemo na mauzolej lokalnog islamskog velikodostojnika Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija. Mauzolej ima prekrasnu kupolu, ali portal je pomalo oronuo:





Pokraj toga, na malom trgu se nalazi ovo:



Riječ je o nahlu, drvenoj konstrukciji koja predstavlja lijes imama Huseina, trećeg šijitskog imama i Muhamedova unuka, koji je ubijen u Karbali 680. godine. Njegovo se mučeništvo obilježava blagdanom Ašure, a tada se u procesijama nose nahli. No ovaj je, koliko vidim, tu zastalno, tim više jer Ašura 2013. pada tek u studenom.

Letica se odvojio i otišao u mauzolej. „Nakratko.“ Nismo ga više vidjeli do navečer. Laughing

Pred nama, na krovu je badgir:



Badgir sam već spomenuo u Širazu, a sad evo i pojašnjenja. Riječ je o specifičnoj vrsti ventilacijskog sustava koji se rabi u pustinjskim krajevima Irana, a otamo se raširio i po drugim dijelovima Bliskog Istoka. Badgir je tornjić koji hvata vjetar i preusmjerava ga kroz svoje okno u prostoriju ispod njega. Istovremeno, topli zrak iz prostorije se diže i izlazi kroz drugo okno, koje se nalazi s druge strane. Ima više varijanata badgira, neki se kombiniraju i s ghanatima, kako bi se ovlažio zrak i stvorila dodatna razlika u tlaku koja tjera zrak uvis. Uz kombinaciju debelih zidova s malim prozorima i zbijene gradnje koja maksimizira sjenu, badgiri omogućuju da se temperatura u unutrašnjosti ovih zgrada održava i 15 stupnjeva nižom od vanjske.

S trgića s nahlom napokon možemo pogledom obuhvatiti kupolu mauzoleja:



Na trgu se nalazi i neka prodavaonica tepiha. Piše međutim da je s krova lijep vidik. Pa, ništa nas ne košta ako barem bacimo pogled s krova...

Ulazimo, stariji gospodin nam kaže da moramo u dvorište, odakle idu stepenice za na krov, a njegov sin će nam otključati vrata kojima se izlazi na krovnu terasu. U dvorištu vidimo da se ovdje osim tepiha prodaje i tradicionalni perzijski porculan:







Potom izlazimo na krov. Pogled je spektakularan. Na jednu stranu vidi se ponovno mauzolej:



A uokolo svuda je šuma badgira:









Ovo je doista kao u nekoj arkadnoj igri, čovjek poželi skakati po ovim krovovima, i doista ima osjećaj da bi se moglo proći cijeli grad tako skakućući.

Pogled na unutrašnje dvorište:



Spuštamo se s krova, te nas potom onaj tip koji nam je otvorio vrata na krov (sin) pita bismo li možda pogledali njihove tepihe. Aha, tu smo. Pa dobro, možemo baciti oko, ja sam ionako u polušali čak i rekao da bih mogao donijeti jedan perzer, pa da barem vidim kako se uopće kreću cijene. Odlazimo u prostoriju na prvom katu, gdje nam taj tip pokazuje nekoliko tepiha raznih veličina i raznih materijala, usput nam na dobrom engleskom objašnjavajući finese njihove proizvodnje i dizajna. Ima ih od sasvim malih, koji služe za molitvu, pa do onih koji mogu prekriti omanju sobu. I materijali su razni: devina dlaka, vuna, svila, svila prošarana zlatnim nitima. Zainteresirao sam se za jedan manji, veličine oko metar sa pola metra. Pitam ga koliko košta, frajer kaže 75 dolara. Pa to je stvarno jeftino za originalni perzijski tepih. Osim ako nije lažnjak, međutim, po onome što vidim, nije. Dapače, čak posluju i s karticama, što je u Iranu rijetkost jer je zbog sankcija to vrlo teško. Očito ovi imaju dobru reputaciju.

Razgledanje, ovaj u sredini je moj:



Još jedan primjerak, ovaj koji je djelomično u kadru (plavi) je drugi koji me zanima:



Zidovi sobe su također prekriveni tepisima:



A složeni su i posvuda po policama:



Ostali isto tako gledaju, više iz kurtoazije, Nikola se čak interesira za jedan veliki svileni, ali taj košta nekih 2000 dolara. Ja se na kraju odlučujem uzeti oba tepiha koji me zanimaju, jedan za doma i jedan za Enu. Plaćam 150 dolara i usput još dobivam i certifikat o izvornosti, kao i dva računa – jedan stvarni, a drugi, s umanjenom vrijednošću, za carinu. Budući da ću u Hrvatsku ući na graničnom prijelazu Doljani, nitko me nije pregledavao, nikomu nije ni palo na pamet da u ruksaku imam dva perzijska tepiha. Laughing

Natovaren paketom od dva tepiha (nadam se samo da su mi doista zapakirali tepihe koje sam kupio, jer su ih pakirali u drugoj sobi – Damirova paranoja je očito zarazna) zajedno s ostalima nastavljam obilazak starog dijela Jazda. Većina uličica u starom dijelu su povremeno natkrivene, kako bi se u vrućim danima stvorila sjena:



Promičemo među jednoličnim smećkastim zidovima od ćerpiča. Sve kuće imaju visoke zidove bez prozora. Izgledaju vrlo drevno, ali zanimljivo je da većina vrata ima portafone koji su ugrađeni u zid od ćerpiča. Laughing

I onda iz toga smeđila (ako postoji sivilo, zašto ne?) odjednom izroni ovaj parkić:



A iza njega se nalazi ab anbar, spremnik za vodu:



Spremnici za vodu opremljeni su badgirima, zahvaljujući kojima se pitka voda održava hladnom. Građeni su od istog materijala kao i jahčali, a morali su biti otporni na izuzetno jake potrese. Voda je u njima bila posve izolirana od korisnika, kako bi se izbjeglo zagađivanje, a praznilo ju se kroz slavine u unutrašnjosti, pri dnu spremnika.

U daljini vidimo zgradu koja se naziva Aleksandrov zatvor:



Zgrada zapravo nema nikakve veze s Aleksandrom Velikim, sagrađena je u 15. st. i bila je škola. Nazvana je tako prema legendi koju je prenio Hafez, da je navodno zdenac koji se danas nalazi u njoj zapravo ostatak tamnice iz doba Aleksandra. Tko će ga znati, ipak malo je vjerojatno.

Iza Aleksandrovog zatvora nalazi se Grobnica 12 imama, iz 11. st. Riječ je naravno o dvanaestorici šiitskih imama, od kojih nijedan nije pokopan ovdje (posljednji, Mahdi, ni ne može biti pokopan, jer je navodno još živ). Jedan pogled na nju iz blizine:



I na Aleksandrov zatvor:





Nastavljamo šetnju uskim uličicama:



Uz simpatične grafite:



Do ovog trgića:





Gdje ja koristim priliku da se malo razgibam Laughing :



(ovo na podu su moji tepisi)

Neke uličice imaju ovakve potpornje, jer je potrebno ojačati zidove:



Usputni badgir:



Vraćamo se prema našem hostelu, pa ja odlazim ostaviti svoje tepihe, dok za to vrijeme ostatak ekipe ide obići Masdžed-e Džameh, koja se nalazi odmah na kraju ulice koja vodi do našega hostela. Dogovaramo se da se nađemo ispred džamije, pa ćemo onda u potragu za večerom.

Masdžed-e Džameh je sagrađena u 15. st., zamijenivši stariju građevinu iz 12. st., a ranije je na tom mjestu bio zoroastrijski hram. Nekoliko Nikolinih slika džamije:









Opet motivi svastike:



Svastika inače simbolizira besmrtnost i može se naći na iranskim spomenicima još iz 5000. g. pr. Kr.

Ja ih čekam pred džamijom, te se potom upućujemo u potragu za večerom. Jednom sam se jelu u Jazdu jako veselio, jer sam ga stvarno htio probati – devinom mesu. Lonely Planet preporučuje jednu lokaciju gdje serviraju kebabe od devetine, pa se upućujemo tamo. To je nekih pola sata hoda odavde. Na kraju ulice, Mate se predomišlja, kaže kako on ionako neće jesti, a i bolje je da ne eksperimentira sa svojom krhkom probavom, te se vraća. Nikola, Damir i ja nastavljamo, ali ne prije nego uslikamo sahat-kulu:



Na ulici Imama Homeinija slikamo džamiju Hazire:



I dolazimo potom do trga Amir Čahmagh, gdje se nalazi istoimeni kompleks:



Kompleks je zapravo huseinija, a u sklopu nje nalazi se i bazar i tekija. Sprijeda izgleda kao džamija, no ovo pročelje koje vidite zapravo nema ništa iza – riječ  je o samostojećem zidu s dva minareta.

E sad, kako izdržati još preostalih 2 km šetnje, a da Damir ne popizdi? Moram mu vrlo uviđavno dozirati udaljenost koju još imamo do devinog mesa, kako ne bi momentalno odustao. Jer, on bi svakako probao devino meso, ali bi istodobno i da je ono odmah tu, na dohvat ruke. Na dohvat ruke nema ničega, eventualno pokoja mesnica, ali u njoj sigurno nema devina mesa.

Uz njegovo gunđanje nekako ipak uspijevamo doći do mjesta gdje bi trebao biti taj kebabdžija (adresa je vrlo maglovita: „preko puta džamije u ulici Kašani“), ali ne izgleda obećavajuće. Preko puta je očito neka džamija, koliko vidim gledajući kroz ogradu, ali kebabdžija na kojega smo se namjerili uopće ne izgleda kao da drži devu. I dok se mi tako premišljamo, a Damir opet sipucka žuč, u jednom času čujemo „Hello, my friends, do you need help?“ Iza nas stoji stariji gospodin kojega smo popodne vidjeli nakratko u Silk Roadu, dok smo čekali da nas netko prebaci do Oasisa. Bio nam je predstavljen kao turistički vodič po okolici. I on je nas prepoznao. Izlažemo mu svoju priču, on nam kaže da čak i ako ima deve ovdje, da je to vrlo često podvala, odnosno da uvale neko drugo meso, možda nešto sitno devetine, i da je pravu devetinu teško naći. Kaže da nam se više isplati pojesti nešto pošteno u centru, čak možda i u restoranu Slk Roada, nego da ovdje tumaramo po prčvarnicama. Štoviše, on je tu s autom, odbacit će nas natrag. Prihvaćamo, dosta smo hodali dovdje.

Kasnije ćemo doznati da zgrada preko puta uopće nije bila džamija, nego zoroastrijsi hram, koji ćemo obići sutra.

Vodič nas uvodi u auto, ali dok nas vozi prema centru, zvoni mu mobitel. Vjerojatno žena, jer kaže da mora iznenada doma na večeru i bismo li imali išta protiv da nas ranije iskrca, recimo kod kompleksa Amir Čahmagh. Ne bismo. Tako nas ostavlja na mjestu na kojem smo bili nekih 45 minuta ranije, te se mi pješice upućujemo do restorana u Silk Roadu. Damir mi po tko zna koji put govori da spalim to smeće od Lonely Planeta, jer su sve informacije krive. Ja pak po izlasku shvaćam da mi je kapa ostala u autu od vodiča. Hm, pokušat ću nekako preko hostela stupiti u kontakt s njime...

Ulazimo u Silk Road pomalo rezignirano, jer imam osjećaj da je iransko kulinarstvo opet podbacilo i da će i deva ostati samo neispunjena želja. Sjedamo za stol u unutrašnjem dvorištu Silk Roada i gledamo jelovnik. Mješavina iranske, indijske i europske kuhinje. Kad ono, na jelovniku – gulaš od deve. Hm, je li i to muljaža, hoće li nam uvaliti neko drugo meso...ne znam. Košta 110 000 riala (oko 22 kn) i iako je najskuplja stavka na meniju, mislim da se isplati probati. Usto uzimam i neki frape od datulja. Damir isto tako uzima devu, ali kao što se vidi, još je uvijek smrknut:



Objašnjavam jednom od tipova iz hostela stvar s kapom i pitam ga može li nekako obavijestiti gospodina vodiča (koji nam je srećom dao vizitku, tako da znamo kako se zove) da provjeri za kapu. On mi daje telefon da ga sam nazovem. Tip u prvi mah tvrdi da nije vidio nikakvu kapu u autu, onda kaže da će provjeriti i kaže da ju je našao, te da će mi ju sutra ujutro donijeti u hostel. Odlično, to je sređeno, sad još da vidimo devu...

Dolazi hrana i gulaš od deve je ukusan. Istina da po okusu podsjeća na govedinu, možda i jest, možda su nas zeznuli, neću time razbijati glavu sada. I Damiru se sviđa, štoviše, hrana ga toliko odobrovoljuje da postaje drugi čovjek, razgovorljiviji, prestaje biti ciničan, na kraju večeri inzistira da on plati čitav obrok za svu trojicu... Eto koliko je malo potrebno da ga se unormali.

Vraćamo se u naš hostel, gdje sjedamo s Matom u dvorište. Vjerojatno ste već shvatili iz slika da je većina tradicionalnih perzijskih kuća građena slično rimskima – prema ulici su zatvorene, a centar života je unutarnje dvorište iz kojega se onda obično ulazi u sobe koju su raspoređene po njegovom obodu. Dvorište je obično i vrt, odnosno, tu se nalaze biljke i bazenčić s vodom ili vodoskok, te se sav život odvija ovdje – zimi, kad je hladnije, dvorište se obično prekrije nekom vrstom improviziranog krova (danas je to obično najlon). U dvorištu se sjedi na posebnim divanima koji omogućavaju i sjedenje i ležanje, a namješteni su mekanim jastucima. To izgleda ovako:



Naravno, Damir i ja smo si kupili iransku pivu pa to pijuckamo. Ubrzo nam se pridružuje i Letica. Da pogledamo kakvo je bilo njegovo popodne.

Nakon što je obišao mauzolej i on je krenuo uličicama statog dijela grada, vjerojatno prošavši pored nas dok smo mi bili na krovu. Jedna usputna impresija:



Primjećujete na vratima dva zvekira – jedan uzak i dugačak, drugi okrugao i debeo. Prvim su kucali muškarci, drugim žene. Ta je informacija bila jako važna, jer se ovisno o tome tko kuca, morao prilagoditi spol osobe koja će otvoriti vrata. Nije bilo dolično da žena otvori muškarcu ili obratno – zato su smislili takvo rješenje.

Ovo je ab anbar:



 

Još jedan spontani kadar:



Zavirio je i u neke kuće:





Ulice starog Jazda:



Kraj ovoga ab anbara smo i mi prošli:



Ovakvim stubištima se spuštalo do ghanata:





I unazad:



Još uličica:







Dvorište:



I on je stigao do Aleksandrova zatvora. Pogled na njega i Grobnicu 12 imama:



Još malo Aleksandrova zatvora:





I Grobnice 12 imama:



Pogled u unutrašnje dvorište kuće pored:



Ponovno Aleksandrov zatvor i Grobnica 12 imama zajedno:



Jedna od natkrivenih ulica sa stropnim otvorom za osvjetljenje:



Medresa Kamalije:



I onda je zapičio brzo na drugu stranu, do kompleksa Amir Čahmagh:











Odlučio se vratiti do fontane i ovdje pričekati da se smrači i upale se svjetla, kako bi čitava građevina izgledala efektnije:



Pogled na zgradu pored trga, s ogromnim badgirima:



Konačno se dovoljno smračilo:







Inače, ovaj prolaz kroz kompleks pun je radnji u kojima se prodaju jela od iznutrica.

Ovdje se i on zaputio u potragu za devinim mesom, ali nije znao adresu (vodič je bio kod mene). Razgovarao je s lokalcima, pokušavajući pomoću pantomime dočarati devu, i čak su ga i skužili (kaže se „šotor“), ali nije uspio naći meso. Međutim, kao i mi, uspio je doći do zoroastrijskog hrama (samo što je on skužio što je posrijedi, jer je obratio pažnju):



A onda se pješice vratio do našega hostela, slikajući usput Masdžed-e Džameh:



Nakon još malo sjedenja, spremamo se polako na počinak. Soba je šesterokrevetna, nas je petorica. Stoga smo odlučili šesti krevet iskoristiti za odlaganje odjeće. Međutim, Letica pita „Hoće li netko spavati na ovom tu krevetu?“ Nakon što mu nitko ne odgovori, on počinje primicati krevet svojemu, želeći tako spojiti dva kreveta. Na moju napomenu da ne radi gluposti, jer na tom krevetu držimo stvari, on kaže da će nam stvari premjestiti drugamo. Ja se u međuvremenu odlazim tuširati. Po povratku shvaćam da je on to doista i napravio, uzurpirao je nezauzeti krevet za svoje potrebe. Bunim se, nije u redu da se ponaša na taj način. On kaže da je pitao i da nitko drugi nije rekao da namjerava koristiti taj krevet. Ja mu pokušavam objasniti jednostavnom matematikom: nas je pet. Kreveta je šest. Nije moguće napraviti da svatko spava na dva kreveta, prema tome, nije pošteno ni da samo jedan spava na dva kreveta, a ostali ne. On pita zar bi u tom slučaju krevet trebao ostati neiskorišten. Da, bi. Odnosno, bit će iskorišten za općenite potrebe zajednice, kao što je odlaganje odjeće, a ne osobne potrebe pojedinca. Letica tvrdi da mu je glupo to forsiranje uravnilovke i da smo mu mi, što se njega tiče, dali dopuštenje time što smo se odrekli svog prava na taj krevet, te da se on ne bi bunio da je netko od nas prisvojio taj krevet za sebe. Ali mi to ne bismo napravili. On je iskoristio našu pristojnost (realno, svatko od nas bi možda jednim dijelom htio dobiti više od ostalih, ali je odgojen tako da to ne radi) kako bi osobno profitirao. Kreveti nisu preuski, ima sasvim dovoljno mjesta, dakle ovo je čista bahatost i posve nekomunističko ponašanje. Mate se slaže sa mnom, a Nikola, kao i uvijek kada treba živjeti uvjerenje, reterira i kaže da se uzbuđujemo oko pizdarija. Damiru je svejedno, on se ni ne smatra socijalistom.

Letica nam je odjeću prebacio na neku policu, koja je sva prašnjava, sad još miče i moj mobitel, koji sam ostavio na tom krevetu da se puni, a sve to pravda time „kako mi ga ne bi zdrobio noću“. Mobitel stoji na samom rubu kreveta, a on na raspolaganju ima DVA kreveta. Na kraju se stvar i završava njegovom pobjedom, on ostaje na svom duplom krevetu, a mi svi ostali na po jednom. I kako onda očekivati da će socijalizam pobijediti ako pojedinci koji se smatraju socijalistima daju oduška vlastitoj pohlepi i u tako banalnim stvarima...

Laku noć.

egerke @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.