Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, lipanj 14, 2012
NEDJELJA 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajemo u pola 6. Slikam sobu, večer prije sam već slikao kupaonicu:





Izlazimo iz sobe, hotel je mrtav. Mislim si gdje ćemo ostaviti ključ. Jučer smo rekli recepcionaru da idemo na ranojutarnji furgon, morao bi netko znati. Spuštamo se do prizemlja i vrata koja vode u restoran. Ja još iz zezancije velim "Mogla bi biti zaključana." Mate proba i vrata su doista zaključana. Lupa po njima, hoće li ga netko čuti. Ništa. Što sad? Imamo još deset minuta, ako to ne uspije, zaglavili smo ovdje. U taj čas Nikola pokuša otvoriti vrata koja se nalaze na odmorištu iznad nas i koja vode na vanjske stepenice. Otključana su. Valjda su nam ih ostavili. Odlažemo ključ na stepenice i izlazimo. Mate ostavlja vrata otvorenima.

Vani je hladno, ipak je rano jutro, a u brdima smo. Na ulici ispod muzeja stoji furgon. Izgleda da samo nas čekaju, tu je vozač i još jedan tip. Ipak, još par minuta je do polaska.
Rano jutro u Bajram Curriju:



Inače, u vezi te zafrkancije s Bajram Currijem, na kraju sam ja smislio foru: Kako se zove žena iz Bajram Currija? - Bajram Curra.

Napokon krećemo i izlazimo iz grada. Polja:



Potom se vozimo kroz lijepi drvored, pored jednog spomenika nekom junaku antifašističke borbe, a onda ulazimo u kanjon Valbone (to je drugi, onaj prvi je iznad Bajram Currija):



Uz cestu skupljaju još neke putnike. Otac prati kćer, curu od nekih dvadeset i kusur godina, koja je sva skockana, dolazi iz tko zna kojeg zaseoka iznad ili ispod ceste i onda ulazi u ovaj smrdljivi furgon.

Ubrzo se kanjon širi i pojavljuje se jezero:



Rijeka Drim skoro je čitavim svojim tokom u Albaniji pretvorena u akumulacijska jezera. Ima ih tri: najviše je Fierza, čijom je izgradnjom potopljen i stari grad Kukës, a također i jedan mali dio Kosova (o tome sam pisao), srednje Koman i najniže Vaudeja, koje se proteže skoro do Skadra. Ubrzo nakon toga Drim se dijeli na dva rukavca od kojih jedan utječe u Bojanu, a drugi izravno u Jadran. Mi smo trenutno na rubu jezera Koman, čija se razina proširila i na utok Valbone u Drim. Ovdje prelazimo s asfalta na makadam i vozimo se uz obalu jezera. Brana jezera Fierza malo je iznad ovoga mjesta.
Zbog specifičnog kanjonskog oblika rijeke Drim u ovom dijelu, izgradnja jezera Koman nije previše izmijenila izgled toka rijeke, samo je podigla razinu vode. Usto, takav oblik reljefa onemogućio je izgradnju ceste, tako da se veza Tropoje s ostatkom Albanije, osim cestom preko Kukësa, odvija i trajektom koji plovi uzduž jezera Koman, od brane u Fierzi do brane u Komanu. Na taj trajekt mi idemo.

Evo nas, ukrcavamo se (tu je i onaj bus koji je stajao ispred hotela):



Pokraj je i drugi trajekt, ali taj ne plovi:



Prilično neobično za Albaniju, u kojoj baš ne drže do forme, ali kapetan broda je sav skockan, nosi uniformu, vidi se da je to ipak čast.

Ljudi koji su plovili brodovima diljem svijeta kažu da postoje tri brodske ture koje zbog svoje ljepote zaslužuju da ih svatko posjeti. To su obilazak norveških fjordova, vožnja kroz kanale južnog Čilea i jezero Koman. Već ono što vidimo izgleda jako obećavajuće. Čak i Mate, koji je bio nešto gunđao ("Šta je toliko spektakularno u tom jezeru da to moramo ić vidjet?") kaže da bi ovo moglo biti jako lijepo.

Evo, samo kao najava:



Još jednom pogled na susjedni trajekt:



Trajekt se zove Jezerca, prema najvišem vrhu Prokletija, ujedno i najvišem vrhu koji je u cijelosti u Albaniji (Korab se nalazi na granici s Makedonijom).

Ovi i dalje nešto prtljaju, treba nam skoro sat vremena da krenemo. Na kraju su dupkom napunili trajekt. Nadam se samo da znaju što rade, jer mi se već u glavi vrte novinski naslovi "U Albaniji potonuo trajekt, uzrok prekrcanost". Gledam jezero, mislim da bih se smrznuo da moram ovuda plivati.

Napokon oko pola 8 krećemo. Mislim da sljedećim slikama nije potreban komentar, pa ću se ja povući:











Unatoč tomu, ova se dvojica opet koškaju oko glazbe. U2 su pretenciozni, Coldplay je smeće, veli Nikola. Mate mu veli da on sluša opskurne bendove. Onda u jednom času Nikola veli da mu je dobar stari Magazin, recimo stvari poput "Tri sam ti zime šaptala ime". Mate umire od smijeha. "Ta kuruza ti je dobra, a Coldplay ti je smeće?" "To nije kuruza." "I ti si mi neki arbiter elegantiae, Magazin slušaš."

Yell

Još samo danas, eventualno sutra...

Samo čekam da odnekud izleti orlušina:



Hajdemo dalje:































Doista, vidi Koman i umri.

U jednom času vidimo skupinu ljudi na jednoj od stjenovitih istaka koje se zarivaju u jezero. Mašu nam. Trajekt staje i pristaje:



Albanija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete ustopirati trajekt. Dvojica muškaraca i žena s djetetom. Vjerojatno iz nekoga sela negdje u brdima. Na prvi pogled bih rekao da su sletjeli na tu stijenu, jer izgleda kao da uopće nema puta kojim su mogli doći. Žena i dijete se ukrcavaju, muškarci pozdravljaju i vraćaju se. Izgleda da ipak postoji nekakva kozja staza, ali ja ju ne vidim. Uostalom, uvjerite se i sami:



Nastavljamo:

























(ono u daljini bi mogla biti Jezerca)



















Na jednom se mjestu jezero širi i tu je otočić:







Jedino naselje koje je baš uz obalu - zapravo, ovo je jedini pitomiji dio obale:





Otočić ostaje za nama:













Prestižemo druga prometala:



Jezero ima česte zaljeve:







Križamo se s izletničkim brodom:







A onda se, nakon dva sata plovidbe, iza okuke počinje ukazivati brana i kraj jezera:





Posljednji pogled na Koman:



Iskrcavamo se i ulazimo u furgon za Skadar. Furgoni svi stoje na improviziranom parkingu na pristaništu. Put dotamo probijen je kroz tunel pored brane. Potom svi furgoni, njih desetak, istovremeno kreću.
Pogled na tok rijeke neposredno ispod brane:





Prelazimo most i vozimo se sada iznad jezera Vaudeja. Ovo je isto tako spektakularno, premda ne toliko dramatično kao Koman:











Fotić mi daje znak slabe baterije. O ne! Ništa, gasim ga i drijemam.

Ipak, pola sata kasnije ovo moram zabilježiti:



Fotić se ne oglašava. Dobro je. Ipak, neću previše forsirati fotke, a i ono najvažnije je snimljeno.
Stajemo na piš-pauzu, potom nastavljamo. Do Skadra nema puno, ali treba se spustiti opet u ravnicu. Ulazimo u grad, vozimo se paralelno sa željezničkom prugom. Došli smo dovoljno rano da možemo možda pronaći i neki drugi furgon, da ne moramo opet čekati Vehabiju.
Čim smo izašli iz furgona, odmah nas salijeću "Taksi, taksi?". Mate se otresa na njih. Idemo prvo nešto pojesti. Restoran je odmah preko puta hotela ispred kojega Vehabija kreće. Primjećujemo da su sklonili kip Pet heroja. Nadamo se da nije otišao u rezalište.
Sjedamo, Mate i ja naručujemo. Nikola nije gladan, ili jednostavno nema love. Dok mi čekamo hranu, on se odlazi prošetati. Ubrzo se vraća i kaže da je našao tipa koji nas može prebaciti do Ulcinja za nekih 7€. Veli da tip govori srpski. Nagovorio ga je da nas pričeka, rekao mu je za 20 minuta.
Ručak se oduljuje, u jednom času dolazi i taj tip, veli da je u redu, ne moramo se žuriti, pričekat će nas. Potom dolazi neka prosjakinja s djetetom. Žica novce. Nikola veli da nema. Potom se okreće meni. Ja odmahujem glavom. Ona i dalje stoji. Velim joj "S'kam." (nemam) A oni meni "Ke, ke." (imaš, imaš) Vjerojatno pretpostavlja ako sjedim u restoranu, da onda imam love. Na kraju se miče.
Gotovi smo s ručkom, odlazimo do onog tipa. On nas čeka, potom krećemo. Pitamo ga zna li što su napravili s 5 heroja. On veli da su ih prebacili na neko drugo mjesto, ali da ih neće uništiti.
Vidimo da su i u Skadru počeli šareno bojati zgrade. Očito da se tiranski trend, koji je započeo Edi Rama, širi, i da bi mogao izrasti u svojevrsni albanski brend, isto kao snježnobijele kućice po grčkim otocima.
Naš taksist veli da je on u biti Crnogorac, ali rođen u Skadru. Naime u Skadru živi oko 20% Crnogoraca. Imaju i svoju kulturnu udrugu, školu... Skadar je katolički grad, a Crnogorci su uglavnom pravoslavci. No on je musliman. Zove se Burhan Osmanagiq.
Na izlasku iz Skadra obnavljaju most preko Bojane. Veli Burhan da će graditi novi, jer stari više ne zadovoljava. Em je drven, em je nedovoljno širok za mimoilaženje, pa se tako vozila moraju naizmjence propuštati.
Pitamo ga kako je bilo za vrijeme Hoxhe. Veli da je bilo jezivo. Da si čovjek ne može zamisliti da netko može svoj narod tako terorizirati. Priča kako je sve bilo na točkice, kako je tjedno sljedovanje kave za četveročlanu obitelj bilo 10 dekagrama, a i kruh se isto tako minuciozno dozirao. Veli da su morali imati posebne unutardržavne putovnice, odnosno neku vrstu knjižice umjesto osobne karte, u koju su bilježili sva kretanja. Nije bilo slobodno landrati uokolo, morao si imati dobar razlog da odeš nekamo. Ako si bio dobar radnik, mogao si dobiti ljetovanje u nekom od sindikalnih hotela u Sarandi, eventualno se moglo otići u Drač na plažu, koja je bila više za plebs. Zimi su ih vodili u brda, na neke radničke kampove.
Njemu je kao Crnogorcu iz Skadra bilo posebno grozno. Veli, tako smo bili blizu svojih, skoro na puškomet, a dijelili su nas čitavi svjetovi. Dečki pitaju je li bilo onih koji su bježali. Veli da jest. Neki su poginuli, neki su i uspjeli. Naravno, nije se pričalo o tome, vlast to nije htjela priznati.
No na kraju pomalo rezignirano kaže "Onda se imalo malo, ali su barem svi imali jednako. Danas onaj tko ima, ima, ali onaj tko nema, taj stvarno nema ništa."
Dolazimo na Muriqan, obnovili su granični prijelaz, a gužva je ogromna. Čekamo nekih dvadesetak minuta. Burhan je ugasio motor i samo gura auto kad se red pomakne. Nikola, koji sjedi na suvozačkom mjestu, također mu pomaže gurati. Mate i ja sjedimo kao trutine zavaljeni otraga i uživamo u toj rikši. Laughing

Burhan nam predlaže, veli da se to naravno i njemu isplati, ali ne zato, da nas prebaci do Bara. Veli da iz Bara ima mnogo više buseva nego iz Ulcinja. Slažemo se, udaljenost je slična. Idemo onda u Bar.
Vozimo se krajnjim jugom Crne Gore. Burhan priča da tu žive sami Albanci, ali da oni ne žele govoriti nijedan drugi jezik nego srpski. Veli da je tako jednom stao tu s autom, skadarska registracija, u albanskom selu. I odmah su mu se obratili na srpskom. Veli on "Kako to, oni su Albanci, vide skadarsku registraciju, ali neće pričati albanski? Otkuda mogu pretpostaviti da ja znam srpski?"
To je zapravo zanimljivo čuti, jer u posljednjim prepirkama između Srba i Crnogoraca, uzrokovanim crnogorskim priznanjem Kosova, što se percipiralo kao "izdaja", Srbi često znaju reći "Videćete vi, brzo će tako i kod vas da bude, pa će Šiptari tražiti da se Ulcinj i Plav priključe Albaniji, onda će to da vam se vrati". No po ovome što vidim, crnogorski Albanci se smatraju lojalnim građanima Crne Gore i nemaju ambicija k iredentizmu.

U jednom se času mimoilazimo sa stadom ovaca, koje suvereno šeću cestom, kao da je njihova.
Prolazimo pored Starog Bara i spuštamo se prema gradu. Burhan nas ostavlja na kolodvoru. Bit će ipak 10€ po osobi. Nema veze. Zahvaljujemo mu i kažemo da ćemo mu se javiti ako budemo u Skadru. Dao nam je vizitku.

Na kolodvoru imamo bus za Herceg Novi. Dakle, time smo riješili Crnu Goru, samo moramo naći prijevoz od Herceg Novog do Dubrovnika. Nikoli je sestra u Dubrovniku s nekom frendicom, tako da će nas on tamo napustiti.

Izgleda da se sprema nevrijeme, kako se bližimo Budvi sve je mračnije. Sveti Stefan:







U Budvi stojimo 20 minuta. Za to vrijeme počinje pljusak. Gromovi udaraju po brdima u zaleđu.
Na crnogorskom primorju sve je više i više ruskih natpisa. To smo primijetili još dvije godine ranije, ali svake godine Rusi pokupuju još nešto. Pravoslavna braća dolaze na Jadran.

Iz nekog razloga u Herceg Novi nećemo stići prije 6. To vjerojatno namjerno odugovlače da bi se država činila većom. Nakon Budve idemo prvo u Tivat. Potom se vraćamo u Kotor. S kotorskog kolodvora Nikola šalje poruku sestri bi li htjela doći po nas u Herceg Novi. No Nikoli je mobitel riknuo, a ne zna sestrin broj napamet. Onda prvo mora svoju karticu staviti u Matin mobitel da vidi broj, a potom s mojeg mobitela poslati poruku. Nakon čitavih tih peripetija ona odgovara "A kolko vas je? Kaj nemrete naći neki prijevoz do Dubrovnika? Baš mi se ne da dolaziti skroz do Herceg Novog po vas ak ne moram."
Pa s tom Nikolinom familijom svake godine problemi. Ona je u Dubrovniku, i treba samo odvoziti 30 km da vidi brata kojeg nije vidjela par tjedana, koji nema love i moli ju za uslugu - i to brata koji je nju više puta vozio na vlak u Zagreb kad je išla u Beč (tamo je na postdiplomskom) i nikad mu nije bio problem. Dakle, stvarno...
Nikola šalje da smo trojica i da baš nemamo love. Odgovor ne dolazi.

Vozimo se oko Boke. Perast:



Budući da smo opet u obalnoj zoni, ova dvojica se opet prepiru je li nešto cikas ili palma.

Na koncu dolazimo u Herceg Novi, tamo na kolodvoru nema ničega za Dubrovnik. Bilo je ujutro. Ima i onaj Centrotrans u noći. Ali u ovo vrijeme nema. Nikola opet zove sestru. Ona veli da nema putovnicu kod sebe i da može doći po nas negdje u Hrvatskoj.
Ništa, uzet ćemo taksi do recimo Grude, pa reći njoj da dođe tamo. Prilazimo prvom taksistu, on nešto čita, uopće ne primjećuje Matu koji stoji pokraj auta i želi ga pitati za cijenu. Odustajemo, odlazimo do drugoga. On nam veli da je do Ćilipa 10€, dakle do Grude bi bilo 8. Može.

Nakon granice velimo da nas onda ipak odveze do Ćilipa. Praktičnije je i njemu i nama. Nikola opet šalje poruku sestri, da nas pokupi na benzinskoj pumpi u Ćilipima. Taksi nas ostavlja, mi čekamo Dubravku.

Ona dolazi za nekih 5-10 minuta i odmah Nikoli spočitava zašto ju nije zamolio da dođe. "Jel tak teško bilo napisat molim? To je još pet slova više." Uglavnom, ona je bila na Lokrumu i zato joj se nije dalo dolaziti. Mogla je onda to drugačije izvesti, reći da pričekamo, da će malo kasniti ili što, a ne nas ovako otpiliti.

Ona nas vozi do Dubrovnika, Nikola i ona pričaju o njenom ljetu, pitala je nas par kurtoaznih pitanja, jedino je živnula kad je skužila da i Mate i ja spočitavamo Nikoli to da si neće naći posao. Veli da mu to svi govore, a on ne želi raditi ništa drugo od onoga što si je on zacrtao, a to je prevođenje.
Na kraju nas ostavljaju na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. Ona je u stanu od nekog svog poznatog, na samom Stradunu. Nikola na rastanku veli Mati: "Gledaj. Ja pojma nemam kaj je cikas, al sam užival gledat te kak pizdiš." Laughing

Mate i ja čekamo bus za Ploče. Odlazim na bankomat, nema ni Zagrebačke ni Privredne banke, samo OTP. Uzet će mi proviziju. Dižem novce, onda zaokrećem za ugao. Tamo je bankomat Privredne. E, jebiga.

Odlazim na WC, naplaćuje se 3 kn. Ulazim u zahod i mrmljam "Dome, slatki dome." Dobra stara Hrvatska.

U međuvremenu smo skužili da bus kojim idemo prije Ploča ide u Metković, pa Mate javlja stricu da nas ipak dođe pokupiti u Metković, to je bliže.
Malo se još muvamo po kolodvoru, onda dolazi bus. Ulazimo, na radiju prijenos utakmice Rijeka-Hajduk. Braća Sharbini prešla u Hajduk. Svašta se izdogađalo otkako nas nije bilo...

Izlazimo iz Dubrovnika, prolazimo Lozicu, slike otprije dvije godine se vraćaju. Tonem u san. Trgnu me tek carinici u Neumu, potom opet krmim do Metkovića. Matin stric je već tamo. Još nekih pola sata vožnje do Prapatnica. Matina mama je pripremila večeru, ustrčala se čitava obitelj, ali mi želimo samo krevet. Kuća je puna, morat ćemo spavati u staroj kući. Nema veze, samo da mi se odmoriti, ustao sam u 5...

egerke @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.