Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
petak, svibanj 4, 2012
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro kužim da imam proljev. Izgleda da su špageti, jer je ostalo sve bila suha hrana. Jedino ako nije od vode ili onog bureka u Korçi. 

Danas je dakle dan za kupanje. Ali naravno ne u Vlori jer je em prljavo, em nam je u cilju vidjeti nešto novo. Zapravo, ideja je isprobati neku od onih plaža koje smo Mate, Nikola i ja lani vidjeli u onom taljiganju od 5 sati od Sarande do Vlore. Oblačimo se lagano, turistički, i izlazimo iz hotela. Hoćemo ostaviti ključ na recepciji, ali ovi nam vele da ga zadržimo. Odlazimo na mjesto s kojega bi u pola 8 trebao krenuti onaj furgon za Sarandu s kojim smo lani išli u suprotnom smjeru. Dolazimo tamo, i doista, furgon je tamo, ali mu na vjetrobranu stoji cedulja na kojoj piše "prodaje se". Izgleda da je tip zatvorio butigu. Švrljamo uokolo, tražimo još neki furgon, ali tu su sve taksiji, a taksiji su nam preskupi. Sjedamo u kafić, prilazi nam jedan tip. Pitamo ga zna li za neki bus ili furgon za Dhërmi. Razgovaramo na talijanskom. Frajer zove nekoga na mobitel, onda nam veli da u 9 ili pola 10 prolazi kroz Vloru bus koji iz Tirane ide za Himaru, i da stoji tamo preko puta, kod džamije.
Imamo još sat vremena u najboljem slučaju, pa odlučujemo doručkovati. Vraćamo se u isti onaj restoran u kojem smo sinoć večerali. Na cjeniku imaju salep. Pitam konobara imaju li ga doista, imaju! Nikoli je laknulo. Nikola i ja naručujemo salep, Vesna kavu. Pijuckamo salep, Vesna hoće kušati, sviđa joj se. Odlazim na WC, čist je, ali vodokotlić čitavo vrijeme pušta vodu, tako da se klozet-papir gomila jer sila vode nije dovoljna da ga povuče u sifon.
Vraćamo se prema predviđenom mjestu. Vesna kupuje voće, nabavljamo i vodu, konačno smo spremni. Dolazimo na dogovoreno mjesto malo prije devet. Radi se o trokutastom raskrižju na glavnoj vloranskoj aveniji, usred čijeg se otočića nalazi džamija Muradi, koju je izgradio poznati turski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija diljem Turskog carstva, zatim čuvenog mosta preko Drine u Višegradu, kupališta, škola, muzeja, karavansaraja...
Križanje izgleda ovako:





A džamija ovako:



Uokolo ima još ljudi, a i stalno prolaze neki busevi, uglavnom gradski (karakteristična narančasta boja ukazuje da Vlora svoje buseve nabavlja kad oni odu u otpis u nekom od talijanskih gradova). Neki su se snašli, pa čekaju u hladu preko puta:



Kineska roba stigla je i u Albaniju (govorim o kapitalističkoj Kini), pa tako puno ljudi nosi ove suncobrane:



Prolaze busevi, nijedan nije naš. Vesna pita žensku u kiosku kad ide bus, ona veli u pola 10. Pola 10 je već prošlo, busa i dalje nema. U jednom času ispred nas sudar. Ženska u autu se malo nabila u auto ispred sebe. Začudo, nema urlanja i psovanja kao kod nas, doduše nema ni štete na autima. Civilizirano se razilaze. Dolazi neki bus kojem piše na tablici Tiranë. Očito je dakle da ide za Tiranu. Nikola međutim misli da bismo trebali pitati, jer je to možda naš bus. Ja velim da naš bus ide IZ Tirane. Pa da, ali možda je zaboravio okrenuti pločicu. Jesi li dosada na IJEDNOM autobusu kojim smo se vozili u ove dvije godine vidio da je zaboravio okrenuti pločicu? Odustajem od toga da ga razuvjerim. Na kraju ga bus razuvjerava, jer skreće u pravcu Tirane. Čekamo i dalje, vruće je za poludjeti, više nemam snage ni razgovijetno artikulirati riječi, samo mrmljam. Nikola ne razabire što mu govorim. Općenito, glavna je boljka nas troje na ovom putovanju bila ta da nitko nikoga nije čuo, jer su svi očito govorili pretiho.

Naposljetku dolazi bus. Tiranska registracija, dakle ide iz Tirane. Na pločici mu piše Himarë. Razmišljam da li da skrenem Nikoli pažnju na tu činjenicu, ali ne vidim smisla.
Bus je krcat. Moramo stajati. Usto je i paklenski vruće, jer su zastori navučeni. Vozimo se prema jugu, uz obalu Valonskog zaljeva. Plazhi i Ri, Uji i Ftohtë, Orikum...nižu se mjesta. U jednom od njih neki ljudi koji sjede na zadnjim sjedalima silaze, pa tako mi dobivamo tri mjesta za sjesti. Potom skrećemo prema jugu, napuštamo obalu i vozimo se uz hrbat Karaburuna:



Visok i uzak poput Pelješca, površinom oko pet puta manji, Karaburun je posve nenastanjen. Na njemu je postojala jedna vojna baza, Shëngjin, koja je napuštena. Danas ga koriste pastiri za ispašu, tu i tamo turisti dolaze brodom do nekih špilja na obali, ali nije baš uobičajeno hodati po njemu, jer nema vode.

Počinjemo se uspinjati serpentinama prema prijevoju Llogaraja. Uokolo je sve više crnogorice. Vesna započinje razgovor sa mnom, sve normalno, ja isto odgovaram, a onda opet neka njezina cinična primjedba meni, koja definitivno ne spada u razgovor, ali koja smeta i nepotrebno uzrokuje nove tenzije. Pitam ju nešto iz njenog područja, o pticama ili drveću, ni na to mi ne može normalno odgovoriti.

Penjemo se sve više i u dolini vidimo još Valonski zaljev i obalnu ravnicu:



Negdje pri vrhu nekoliko je restorana, izletišta. Bus staje ondje na okrepu. Kratko, 15-ak minuta. Stignemo tek natočiti vode na česmi i malo se provrzmati uokolo. Zrak je čist, svjež, gorski. Uokolo svugdje crnogorica:







Hrbat Karaburuna:



Motor se očito pregrijao, pa ga hlade:



Na zidu pored mjesta gdje se zaustavio, ogromni mural koji podsjeća na partizansku borbu:



Navodno su na ovom mjestu seljani iz sela Dukat pobijedili fašiste. How convenient.

Sam restorančić izgleda ovako:



A ako vam se tenda čini poznata, evo i detalja:



Nastavljamo i ubrzo prolazimo prijevoj, što znači da se pred nama otvara početak Jonske rivijere i bezbrojne serpentine koje vode do nje:











Strminu je teško dočarati fotićem, zapravo je mnogo veća uživo. Inače, lijevo od serpentina vidite veliku sivo-bijelu vododerinu, Rrugët të Bardha (Bijele ceste), kojom za zimskih mjeseci teku bujice prema moru.

Na jednom zavoju je objekt albanske vojske:





Nikola me pita smijem li to slikati. Pa nitko me ne vidi u busu.

Nastavljamo spuštanje, već se lijepo vide plaže:





Bus staje na jednom odvojku. Nikola pita je li to to, ja velim da još nije, mi silazimo na prestanku kvalitetnog asfalta, prije nego što cesta skrene od obale. I točno, bus kreće dalje, putokaz je za plažu Drimadhes. Iduće stajanje, Nikola opet pita je li to to, ja velim da nije, još smo na novom asfaltu. Dio ljudi izlazi, neki novi turisti ulaze. Krećemo, i tada vidim da to ipak JEST stajanje za plažu Dhërmi i da smo trebali tu izaći. Neka, ima još jedna stanica u centru mjesta. Stajemo i na toj stanici, kod crkve, velim da bismo tu trebali dolje, ali onda Vesna kaže da smo sad predaleko od mora i da se njoj ne da hodati. Veli da izađemo na sljedećoj. OK, trebalo bi valjda biti još nešto...
Međutim, cesta se ovdje, iako se opet približava moru, počinje penjati. Ispod nas vidimo plažu, ali je strmo i nema ceste. A onda nakon nekoliko novih zavoja cesta se definitivno udaljava od obale i vodi već prilično visoko. Iduće mjesto je Vuno, ali on je dosta daleko od mora. Ništa, idemo skroz do Himare.
Već se pojavljuje i bjelogorica, Vesnu to čudi, pa slika:



A i neke čudne praporaste tvorbe:



Nikola je nezadovoljan jer mu se više ne da biti u busu, i tvrdi da smo ga trebali poslušati. I u pravu je, dobro je rekao. Druga je stvar što si je sa svojim "to je vuk, to je vuk" izjavama već odavno kod mene stvorio reputaciju da u  pravilu sumnjam u njegovu intuiciju kad se radi o tome kamo treba ići. No, da stvar bude zanimljivija, u jednom času staje i bus. Očito nešto nije u redu s motorom. Izlazimo svi van, gledamo kako ga ovaj pokušava zapaliti:



Nalazimo se sad već iza brda koje nas dijeli od mora, iznad nas viju se planine:



Skupilo se svijeta:



Bar je cesta uređena od lani.

Vraćamo se u bus, uspio ga je zapaliti. Krećemo dalje. Nikola misli da žena par sjedala naprijed govori španjolski, sudeći po fonemima. Ja mu objašnjavam da govori grčki - grčki i španjolski imaju sličnu fonologiju, pa iz daljine tako zvuče. Osim toga, ovaj dio Albanije nastanjen je Grcima. U jednom času opet spominjem Vesni kako je čudo da u dvije godine nismo uspjeli vidjeti nijednog orla. Ona veli "Da, stvarno...nije doduše da bi ga itko od vas mogel skužiti, osim Nikole." Ovaj potpuno nepotreban cinizam me stvarno iritira, pa ju pitam "Kaj si sad opet nadrkana?" "Ne znam, možda zato jer sjedim kraj tebe."

...

E, pa ovdje mi je stvarno pala roleta. Dva tjedna mi pije krv na slamčicu sa svojim "mene ovo ne zanima, mene ono ne zanima", "ti iznosiš previše informacija, bil bi loš profesor" (nakon čega joj je Nikola rekao da sam mu ja predavao mađarski i da sam bio jedan od boljih profesora koje je imao), "joj, ja bih to htela vidjeti...ma dobro, ipak nije važno ak ne stignemo" (nakon što smo cijeli raspored preokrenuli da ipak stignemo), krivim skretanjima, konstantnim sumnjanjem u moju vodičku kompetenciju, upadanjem u moje i Nikoline razgovore i traženjem da ih prekinemo, odbijanjem bilo kakve analize nesuglasica, ciničnim primjedbama nakon kojih se ponaša kao da ništa nije bilo, i sada me još kao vrhunac nezahvalnosti vrijeđa na ovakav način. Očito je zaboravila da ne bi ni išla na ovo putovanje da si nije dobra sa mnom. Ovo...ja ne mogu nazvati drugačije nego onim poslovičnim griženjem ruke koja te hrani. I ne, preko toga nemam namjeru preći.

U daljini se već vidi Himara. Nizbrdica je, ali bus opet staje. Opet svi van. Ja ostajem u busu, sam sa svojim mislima.

Himara u daljini:



Brda:



Opet isto:



I sprijeda:



Stajanje se oduljilo, pa Vesna uokolo slika prirodu:



I dalje mrdaju:



I uspjeli su. Spuštamo se u Himaru, ostavlja nas na plaži u središtu mjesta. Ovo dvoje odlaze pitati kad imamo buseve natrag za Vloru. Vraćaju se natrag, Vesna me nešto pita, E, ovaj put bogme nemam želju prijeći preko onog vrijeđanja, dosta mi je. Ona ponavlja pitanje. Velim joj "Molim te da mi se više ne obraćaš u ova dva dana." Ona sliježe ramenima, kao, nije joj jasno zašto bih se vrijeđao.

Spuštamo se na plažicu. Šljunčana je. Tu je i jedan drveni molić na koji se stacioniramo:



Himara je smještena u prostranom zaljevu:





Filmić

Navlačim kupaće gaće i idem u vodu. Stvarno mi je već dosta svega, a pogotovo omalovažavanja. Osjećam osobnu vezanost uz ovo putovanje i želim da se to cijeni.
Otplivam rundu, vraćam se na obalu. U jednom času skužim da se ispod našeg molića nalazi cijev. Da, to je kanalizacijski ispust. Očito ne radi, jer ništa ne izlazi, ali svejedno. Sjedim vani i razmišljam. Dolazi Nikola i veli "Ovo je žešći zajeb. Zadnji bus doma nam ide u 3." (Sad je 2.) Znači, toliko muke s putom, da bismo bili jedan sat na plaži. Mislim, ja nisam neki ljubitelj plaže, niti sam planirao baš da budemo u Himari, ali ipak mi je bezveze. Razgovaram s Nikolom o Vesninom bezobrazluku i nezahvalnosti. Velim da meni nije problem prekinuti komunikaciju s ljudima koji mi se zamjere, a Vesna je na najboljem putu da to napravi. Nikola suosjećajno kima glavom.
Hodam kroz plićak, u jednom me času zove Vesna. Hodam dalje. Ona se dere da stanem, da hoće razgovarati. A je li? A kad sam ja htio razgovarati kod svakog problema koji je nastao, onda je odbijala. No, da čujemo. Ona se ispričava, ali eto, stvar je napetosti, ja sam joj postavio blesavo pitanje (a pitao sam ju zašto je nepotrebno nadrkana, stvarno blesavo pitanje), pa je ona tako reagirala. Zato je morala i prije toga podbadati s orlovima, jer je valjda htjela da postavim blesavo pitanje. Uostalom, kog je vraga ona nadrkana, ostali smo u busu jer se njoj nije dalo vraćati 200 metara u Dhërmiju. Ja joj pokušavam objasniti da me to vrijeđa, da cijelo vrijeme nešto spušta, da me omalovažava, itd, itd. Ona se okreće i odlazi dalje plivati. Baš kako sam si i mislio. Ona se ispričala i misli da je to sada OK. A to što je njezino gledište i dalje isto, to nije bitno.
Izlazi van. Opet počinje bjesnjeti na mene da ja cijelo vrijeme odlučujem kamo ćemo ići, da se općenito ponašam kao da oni nemaju svoju volju... E, pa, baš me zanima gdje sam ja to pod svaku cijenu inzistirao na nečemu. OK, u Korçi sam odabrao onaj hotel, ali su oni u svakom času mogli reći "nećemo". I još sam onda i platio taj hotel, da to kompenziram. Po gradovima smo se šetali više-manje demokratski. Jedino što je bilo neprikosnoveno jest sam odabir gradova, a za to, ruku na srce, Vesna nije dovoljno kompetentna. I pritom ne smatram da nam i za jedan grad može prigovoriti na izboru. Ja sam joj rekao još večer ranije - isto kao kad ideš s turističkom agencijom, dobiješ raspored koji ne možeš baš puno mijenjati. Svi putujemo pod tim uvjetima. Mogla si staviti primjedbe kad si dobila itinerer. Nisi, dakle pristala si na takav. I to podrivanje itinerera ja shvaćam osobno, jer ga smatram djelom svog truda – a sve mi se čini da je tu kod Vesne više stvar načela „ja neću da me netko drugi vodi“ nego stvarnog nezadovoljstva tim i takvim itinererom. Ona veli da se i Nikola ljuti na mene zbog ovoga. Velim da konkretno za Dhërmi ja nisam nepopravljivo zeznuo, mogli smo sići na stanici u mjestu. "Je, pa da si se ti dignul, mi bi išli za tobom." Aha, a ja sam malo prije okarakteriziran kao diktator?
Uostalom, Nikola me ne vrijeđa, niti mi ima tendenciju konstantno spuštati. I Nikola je spreman raspraviti nesporazum isti čas.
Onda okreće ploču, da sam ja inače super osoba, ali da, eto ga, malo previše inzistiram na nekim stvarima. Čuj, ja ovo putovanje doživljavam i edukativno i hedonistički. I stalo mi je da se nijedna od dviju komponenti ne zapostavi.
Da ja nisam izvodio sve ove gluposti, možda bi me na rastanku zagrlila, veli ona. Molim da se primijeti da su moje gluposti "pokušajmo se držati rasporeda koji je dogovoren i vjerujte mi da sam ga sastavio u jednaku korist svih nas", dočim me ona vrijeđa na osobnoj razini. Te fah-idiot, te emocionalni invalid... A uostalom, ja znam da sam teška, tvrdoglava i ponosna osoba, prema tome, ne treba mi tu kaditi s tim da sam super.

Ne znam ni sam više kako ta rasprava završava, u svakom slučaju, opet nisam dobio nikakvu garanciju o njenom prestanku takvog ponašanja. Nikola dolazi do nas, pa smo okončali raspravu.

Odlazim opet otplivati. Prije toga dolaze neki klinci koji nam na školskom engleskom vele neka se ne kupamo tu, jer je kanalizacija. Znamo. Ulazim malo dalje i otplivam na nekih 50-ak metara od obale. Nikola pliva prema meni i veli da su Vesni ukrali mobitel. Na plaži? Ne zna. Već su zvali s Nikolinog mobitela i isključen je. Vraćam se na obalu, pitam ju kad ga je zadnji puta vidjela. Ne zna. Velim da ja znam, tog jutra se punio i ležao na mojoj vrećici sa prljavim rubljem. Veli da da, ali da ga ona nikad ne isključuje kad se puni, i da je to u prilog tomu da su ga ukrali. Velim da ne brza sa zaključcima dok se ne vratimo u Vloru. Doduše, kako izgleda onaj hotel, možda su nam ukrali kompletno sve stvari.

Odlazim pitati još jednom u kafić kad ide zadnji bus za Vloru, mislim si da su ovi možda krivo skužili, frajer mi isto veli da je u tri.

Bliži se tri. Spremamo se i oblačimo. Cesta ide obalom, tako da ćemo vidjeti bus ako prođe. Vesna namješta fotić na autoknips, postavlja ga na stativ. Smješkamo se. Neki frajer prolazi i gleda fotić. Mislimo si hoće li ga ukrasti. Veli Nikola "Sad će frajer prvo ukrasti fotić, onda ćemo mi potrčati za njim, u tom času će nam netko ukrasti stvari koje su ostale nenadgledane, a onda će samo još bus proći." Scenarij za film katastrofe. Ipak, fotić okida, sve je u redu:



Busa još nema pa sjedamo na sladoled u jednu od slastičarnica na obali. Slikam himarsku arhitekturu:



Kao i svugdje u Albaniji, užas.
Sjedimo i pijuckamo. U jednom času Nikola vidi neki bus kako skreće u jednu ulicu malo dalje niz obalu. "Je li to naš bus?", pita. Velim mu da nije, naš bi morao proći obalom. Ipak se odlazim prošetati da vidim prolazi li iza kuća. Ne vidim ništa, ali primjećujem da je taj dio obale jednosmjeran. Dakle, bus ne može proći ovuda, mora tamo skrenuti. Pitam tipa u slastičarnici, on veli da je to taj, da je taj zadnji i da nema više buseva do sutra u 5 ujutro. I kako da dođemo do Vlore? Pitajte taksiste, imate tamo dolje mjesto gdje stoje.
Na tom mjestu parkiran je samo jedan taksi, vloranske registracije, ali vozača nigdje. Suputnicima ovakav razvoj situacije čak i odgovara. Ostat ćemo još neko vrijeme tu, a onda ćemo oko 5, 6 pokušati naći neki taksi za Vloru. Nažalost, skuplje je, ali što sad.
Odlučujemo pokušati s plažom malo niže uz obalu, to je ipak dalje od centra, pa je čišće. Šećemo se tamo. Začudo, ja više i nisam nadrkan. Spuštamo se na plažu, ovdje uspijevaju čak i banane:



Ova plaža je čišća, veća i napučenija:



Presvlačimo se iznad jedne od većih stijena pri kraju plaže. Otkrivam sistem kako zaštititi stvari od sumnjivaca - stavljam bokserice preko ruksaka, računajući na gadljivost potencijalnih lopova.
Iznad nas na stijeni čuči bunker. Nikola se penje do njega, poslije i Vesna.
Odlazim se okupati. Kao i svugdje gdje su u priobalju visoke planine, i ovdje morsko dno ima veliki pad, tako da svakim korakom utonete za nekih 5 cm. Ugodno je za plivati, mnogo je kupača. Čujemo albanski, grčki, čak i talijanski.
Vraćam se, ležim u plićaku. Šljunak je sitan i ugodno bocka. Puštam da me valovi ljuljuškaju i okreću. Kasnije ću skužiti da mi se šljunak zavukao kojekuda.
Vraćam se do Nikole koji je već vani. Nikola kaže tipu ispred sebe "Evo, ovo je Krešo." Zbunjen, pružam tipu ruku, on veli da se zove Dženo (ili Džemo ili Dževo, malo je neobično izgovorio taj glas). Nikola mi pojašnjava da je tip iz Tetova, ali da ima svoju firmu u Fieru. I veli da imamo prijevoz do doma. Pa to je sjajno, Nikola spašava dan! Laughing
Vraća se Vesna, pa i nju obradujemo viješću.
Ljenčarimo na plaži, razgovaramo, ja odlazim po sladoled. Vraćam se, pa Nikola i ja besjedimo o društvenim vrijednostima u balkanskim zemljama u tranziciji - on meni na španjolskom, ja njemu na mađarskom. I kužimo se. Očito da mu profesor mađarskoga nije bio tako loš... Tongue out
Uključujemo se u razgovor s Džen/m/vom. Priča nam o prvim danima privatnog poduzetništva, kada je izvozio Skopsko pivo u Albaniju, pa je rekao da su mu na cesti od Elbasana do Tirane znali isprazniti po cijeli kamion - ono, ekipa izleti iz šume, skoči gore i mrkne par gajbi. Sad se bavi uvozom aparata za kavu. Pričamo malo o gospodarskoj situaciji općenito u zemljama kroz koje smo prošli.
Za to vrijeme Vesna fotka plažu:









Onda se Vesna odlazi kupati, a mi i dalje drvimo s Dženmvom. Tip ima nekih četrdesetak godina, regbi. Priča zanimljive priče. Uostalom, i sam kontekst je već zanimljiv. Zapravo, kao da nam neka providnost pomaže da ne zaglavimo ovdje.

Vesna se vraća, veli da ju je neki tip pokušao pregaziti jet skijem. Frajer se zaletio na nju, u zadnji se čas odgurnula od plovila. Veli da je urlala na njega, klela mu sve po spisku, a da se tip samo smijao. Pita zar nismo ništa čuli. Velimo da nismo. Razgovor o balkanskoj tranzicijskoj ekonomiji zaokupi čovjeka. Pokušavam joj objasniti da je to očito neki primitivni oblik upucavanja i poziva na parenje. Ona veli da se i njoj čini.

Dogovaramo se s Dž-om u pola 8 na istoj plažici, idemo još nešto pojesti do grada, on veli da mora još nešto iskrcati iz auta, pa se nađemo. Pokazuje nam gdje će nas čekati, vidimo mu i auto. Citroen, skopske registracije.
Sjedamo na terasu pored onih banana. Vesna se ide u WC presvući. Za to vrijeme Nikola i ja sjedamo nešto popiti. Vidim u jelovniku da imaju xaxiq, pa uzimamo jednu porciju. Mažemo na kruh i žvačemo, željni osvježavajućeg okusa jogurta i krastavaca.
Potom odlazimo do grada. Sunce zalazi nad Himarom:



I zaljevom:



I gradom i brdima:



A u gradu još jedan albanski prizor - čitava betonska deka neke kuće se smandrljala:



Postavljaju pozornicu za neki večernji koncert, sviraju neke cajke. Vraćamo se u onu istu slastičarnicu, uzimamo burek.

Žvačemo burek i pomalo idemo prema mjestu sastanka. Ovi su odmakli dok ja bacam smeće. Usput skačem kupiti još jednu vodu. Ovi su nestali. Idem prema plažici, ne vidim ih. Nema ni auta. Naposljetku se pojavljuje Nikola i maše mi da sjede na zidiću. Ali našeg vozača nigdje. Razmišljamo nije li nas nasamario. Već je pola 8. Možda je zaboravio. Velim, ako je u stanju zaboraviti tako nešto, onda je toliko rastresen da se i bolje ne voziti s njim. Alternative nema. A već se i mrak spušta.
Napokon, evo ga. U polušali pita "Vi čekate taksi?" Sjedamo unutra i započinje naša noćna vožnja, prva u Albaniji.
Na izlasku iz Himare staje napuniti benzin. Na uzbrdici auto slabo vuče. Veli da je to uobičajeno, benzin razrjeđuju vodom. Dolazimo na ravno, on ubrzava. Zavoji su, ali on vozi relijaški. Strah me da nije neki luđak koji divlja po cesti. Priča kako se negdje 1989. tako na Pelješcu skotrljao s ceste. Veli "Ja mlad, a cesta mokra...još me prijatelj upozoravao da usporim, ali gdje ćeš, mlad-lud...". Nije mu bilo ništa, na sreću, a ja se nadam da je iz toga nešto i naučio.
Cesta vijuga amo-tamo, zaobilazi svaku guduru, pa se izvlači na bilo, pa opet unutra...svako malo pred sobom, poprijeko postavljenu, vidimo crno-bijelu ploču za oštar zavoj. Na jednom mjestu krkljanac, nabilo se pet automobila za redom. Teško se mimoilazimo. Neki džip iz Tirane nam sjedi na repu. Ovaj ga pušta naprijed. Dolazimo do Dhërmija. Kroz selo gužva - kamion, cisterna, auti, krave. Iza Dhërmija se počinjemo penjati na Llogaraju. Srećom, ne prebrzo jer mu auto opet ne može vući zbog benzina. Kad je rekao da smo za sat i pol u Vlori činilo mi se prebrzo, jer znam da bi morao voziti vrlo riskantno. Ipak vozi pažljivije, festinamus lente.
Priča on o svom životu, veli da je nakon osnovne škole u Tetovu prešao u Maribor u srednju, pa je onda završio i neki faks, bio u Njemačkoj...danas ima navodno kuću u Kamniku, pa firmu u Fieru, valjda još nešto i u Tetovu...razbacao se kao đubre po vinogradu. Laughing
Onda nam priča o tome kako je Makedonija u teškoj gospodarskoj krizi, da je čak i Kosovo organiziranije, naročito sada otkako je proglasilo nezavisnost. Ne propuštamo mu naglasiti da je Vesnin rođendan na dan proglašenja kosovske nezavisnosti. Priča nam o vojsci, o Titu...nismo ni primijetili, a već smo prošli Llogaraju i spuštamo se prema Valonskom zaljevu. Zastajemo na jednoj česmi popiti vode. Nastavljamo. Gore u brdima vidi se neki požar. Nitko ga ne gasi, u Albaniji općenito nisu baš nagli za takve stvari. Truckamo se prema Vlori. Objašnjava nam gdje su dobre plaže pokraj samog grada. Premda je ovdje more daleko prljavije, jer je luka blizu, a i zaljev je pa je izmjena vode sporija. Prolazimo kroz Uji i Ftohtë (Hladnu vodu, nazvanu tako prema izvoru mineralne vode koji se ovdje nalazi), veli da su tu najbolje plaže. I već smo u Vlori. Oko dva sata vožnje. Čisto pristojno. Ostavlja nas na glavnoj ulici, pitamo ga koliko smo mu dužni. Veli koliko date. Dajemo mu svaki po 500 leka, tako bi došao i bus. Uostalom, nije da je potrošio išta više zbog nas, tako i tako je išao doma. Pozdravljamo se, on odlazi za Fier.

U hotelu, prva stvar koju gledam po ulasku u sobu jest gdje je Vesnin mobitel. Naravno da je tamo, dizala je nepotrebnu paniku. Nije nam ništa nestalo iz sobe. Idemo odmah na večeru, u onaj isti restoran. Ovaj put će oni uzeti tjesteninu, jer to očito ranije dođe, a ja ću pizzu, jer sam očito od tjestenine dobio proljev. Dok čekamo, odlučujem trknuti Marku po pive u obližnji supermarket, a možda i po Skënderbeu. Odlazim do one specijalizirane prodavaonice, ali već je zatvorena. Ništa, hajdemo probati barem pive. U velikom supermarketu nekog talijanskog lanca nemaju gotovo uopće albanskih piva. Samo Norgu, koju je već pio, i hrpu talijanskih, za koje ništa ne znam je li probao ili ne. Vraćam se i navraćam u jedan dućančić putem. Pive u limenki nemaju, ali imaju Skënderbeu. Za 300 leka. Može. Uzimam i crnu Birru Korçu u boci. Da mu bar nešto donesem iz Albanije.
Vraćam se, hrana još nije stigla. Pokazujem Vesni da sam kupio Skënderbeu. Pita gdje, velim joj. Pita stigne li sad otići. Velim neka ode. A ne, ipak će sutra ujutro. Točno sam znao da joj se neće dati.
Javljam Marku. Velim mu da sam vidio i nekakvu čudnu dansku pivu. Veli da je to valjda Faxe, da ni to nije probao. Tipkam ja tako poruku, a Vesna mi opet soli pamet da nije pristojno tipkati za stolom. Nije pristojno ni ne odgovarati na poruku ako ju primiš.
Dolazi hrana. Ovaj put pizza dolazi prva, tjestenine nema. Očito me kuhari vole.

Poslije večere, Nikola je umoran i hoće odmah spavati, Vesna još treba na bankomat. Moli me da joj pravim društvo. Vlora lagano opušćuje. Pogotovo nema baš samih žena koje idu uokolo. Prvi bankomat ne prima njenu karticu. Drugi preskače, idemo na treći. Diže lovu, 2000 leka. Vraćamo se u hotel. Tuširanje i počinak. Vesna opet zatvara balkonska vrata i navlači zastore.

egerke @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 4, 2012
PETAK, 24. KOLOVOZA

Budimo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, gledamo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidimo:





Jutro u sobi:



Na tvom balkonu, u ranu zoru...:





Pogled kroz prozor zahoda:



Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krećemo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas zaustavlja, a budući da ne znamo kako se kaže "Idemo se prošetati", kažem mu da "idemo na doručak", misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam on pod svaku cijenu hoće pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost), pa mu se moram zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ - "shëtitjë" Laughing). Konačno ga se uspijevamo riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:









Penjemo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radi tek od 9, a kako je sada 7, niti nam se dâ čekati, niti to možemo, zbog daljnjega rasporeda. Stoga samo slikamo grad s tvrđave:



U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:









Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Prilazni put tvrđavi:



Još malo arhitekture Gjirokastra:





Naposljetku se vraćamo u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate ne mogu dogovoriti oko toga hoćemo li sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihovoga premišljanja, ja ovjekovječujem hotel:



Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok ulazimo u hotel, presreće nas neki čovjek i pita nas treba li nam kupaonica. Ispostavlja se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno odbijamo ponudu i odlazimo se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:



Silazak sa starog grada:



Putem do autobusnog kolodvora odlučujemo doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate mijenja novce i spremni smo za put. Dvojba je Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru već stoji bus za Sarandu, pa krećemo - nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrećemo s te ceste nadesno, prema brdima, i počinjemo se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli slična je starim cestama preko Velebita - puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas...:



Penjemo se...:



Polja i bunkeri:



Kraški pejzaž:



Mjestimično vidimo pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počinje spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:



No, i ta su brda često opožarena:



Hoću slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali ga ugledam samo na tren, a onda odmah slijedi zavoj, tako da ne stižem isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijećujemo s druge strane još jednu rijeku. Ja se zafrkavam da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali se humor pretvara u stvarnost nakon što uđemo u mjesto Mesopotami. Laughing
I tako stižemo u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radi o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači "šest".

Sarandu zovu "albanskim Dubrovnikom". Međutim, jedina sličnost između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama... Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas iskrcava u središtu grada, pa se odlučujemo okupati, jer se već dva i pol dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je paklenska.
Po spustu na plažu utvrđujemo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valja nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvući ogrnuvši se ručnikom. Naravno da sam ja na put uzeo prekratak ručnik, i sada muku mučim da ga omotam oko struka, tako da ovoj dvojici i ponekom prolazniku priređujem besplatan šou, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku se uspijemo dočepati plaže i zgrabiti jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijećujemo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Ne radi se o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je i neobično mutna, stoga je zaključak da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom još nekih 45 minuta ljenčarimo na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Razvidno je da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali računamo da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako se oblačimo i krećemo do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zove Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:









Nakon toga odlazimo na autobusni kolodvor i počinjemo čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stiže jedan furgon na kojem piše da ide za Vloru. Dok mi uspijemo pokupiti stvari, on već lagano kreće, moramo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da iznad prednjeg vjetrobrana piše "Polazak iz Sarande: svaki dan u 6" i "Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30" zaključujemo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu...
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavlja i veli da moramo čekati nekog njegovog prijatelja. Tomu treba nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako vozač kaže, "spavao".

Suh kraj u zaleđu Sarande:



Napokon krećemo dalje. Cesta ubrzo postaje sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku ne dobije izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje počinjem povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima "neobično dobre ceste". U međuvremenu vozač pušta neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje izuzetno podsjećaju na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji ima mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. "Ko to tamo peva" uživo!

Bus iznutra:



Vozač se s vremena na vrijeme zaustavi pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu na brzinu skočio u jednu kuću uz put... Posebno su zanimljivi prizori kada se s nekim mimoilazimo. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno popričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:



U daljini se vidi Krf:



I evo plaža:





Na čitavoj toj plažurini ako ima i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri - veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:





Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:



Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:



Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:



Bunkeri na plaži:



Sure litice uz obalu:



Tvrđava u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena - loše se vidi zbog kontralihta:



Kraška livada:



Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:



I ovdje je gorjelo:



I tako se truckamo kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:



gdje Britanci izlaze (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva ih odgovaram, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta naglo postaje normalna. Tj., asfalt postaje nov, a cesta dobiva normalnu širinu, ali je i dalje zavojita:



Dapače, ovdje počinju serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:



Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:









Sve smo bliže planinama:



Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:



Još jedan, završni pogled na Jonsko more:



I prelazimo prijevoj, te se počinjemo spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova...

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati Laughing). I ovdje ima brda:



A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač ubrzo dolazi do jednoga restorančića u šumi, daje znak da mora nešto popiti (i to pivu - inače, Albanija također ima nula promila), osigurava bus od pokretanja tako da meće 4 kamena pod kotače i daje nam 15-ak minuta slobodno.
Ja odlučujem čalabrcnuti xaxiq, a i dečki će umočiti. Kruh, jasno. U istom restoranu srećemo i neko dvoje Austrijanaca, te im pomažemo oko jelovnika. Pitaju nas što je to tasqebap. Eeee...

Spust prema Vlori:





Cesta nas ubrzo spušta do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom ("Crnim nosom"), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača, ipak nije toliko prljava, i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nemamo vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi u Vloru stižemo u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavlja nas na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:





Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

Džamija:



Budući da je već predvečerje, autobusni je kolodvor prazan, i očito je da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, noćiti nam je u Vlori. Krećemo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta ja odlazim prvo na krivu stranu...

Spomenik albanskoj neovisnosti:



Vraćamo se na glavnu ulicu i nalazimo restoran "Iliada", gdje odlučujemo nešto pojesti. Srećom, imaju i normalan čisti WC.
Opet doživljavamo kulturni šok, ovaj put Nikola, jer mu konobar na pitanje "Imate li ovo?" odgovara ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo "Ne znam, nisam siguran." Ovomu to, naravno, znači "da". Ja uz pizzu naručujem svijetlu Birru Korçu, tako da i to konačno kušam.
Poslije večere valja pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se sprema za večernji izlazak, ubrzo primijećujemo natpis "Hotel Martini 50 m", sa strelicom koja pokazuje u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, kužimo da prestaje asfalt. Zaključujemo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazi se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda izlazimo na neosvijetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazi nekoliko kontejnera za smeće po kojima neki beskućnici prekapaju, s lijeve strane je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidi se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel, kako će se ispostaviti, također izgleda prilično pristojno, a na terasi ispred sjedi i recepcioner, stariji gospodin koji govori engleski. Pitamo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on kaže 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel izgleda predobro da bude tako jeftin. Odlazimo pogledati sobu.
Soba je zapravo četverokrevetna (jedan je krevet bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom...uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu se konačno sva trojica pošteno tuširamo, a onda se zavaljujemo i gledamo televiziju. Ima talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje opet čujemo ono što sam ja primijetio već prvi dan - Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno - nas na faksu nisu tako učili. Mate i ja onda malo diskutiramo o albanskoj fonetici.
Odlazimo potom još malo do grada i vidimo neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa Nikola zaključuje da je sigurno mrtav), prisustvujemo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, jedemo sladoled u jednom šoping-centru, a onda ja velim da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjerava da je sigurno već sve zatvoreno, ali potrebno je samo ući u šoping-centar i odmah opažamo otvoreni supermarket.
Nažalost, nema Birre Korçe, tako da uzimam Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve različite (no ispast će da po sastavu nema razlike), te pivu Carib, koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Šaljem SMS Marku da ga obavijestim o ulovu, a on mi kaže da je već pio Carib, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće. Laughing
Želim negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nigdje nema. Mate isto kupuje pive za bratića, pa se vraćamo u hotel.

Hotel je tako dobar, a mi u njemu moramo odspavati samo jednu noć, i to još kratku...

egerke @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.